NE ŽELIM NI GLEDATI KAKO JAŠU BIJELE KONJE LIPICANERE

Ništa ne može opravdati jahače
u mojim očima
Ni sport ni rekreacija ni tzv.
performans što ga je izvela hrvatska umjetnica
Vlasta Delimar u Zagrebu srpnja 2001.
jašući gola bijelog konja kroz grad
nastojeći ‘dokazati čistoću misli
i dostojanstvo pojedinca… osloboditi ljude
od ograničenja njihove duhovnosti’
(Zašto bi se netko sa svojih šezdesetak kg
i k tome gologuz
natovario nekome na leđa
(makar to bio i konj)
da simbolizira slobodu?)

Ni pod kakvim izgovorom

Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere
ni bez jahača ih ne želim gledati dok na pašnjaku
tankonogi u trku prelaze livadu
savršeno lijepi
i razuzdani
Jer znadem kako će ih takve uvijek netko htjeti uzjahati
kao što su na ilustracijama u povijesnim čitankama
u moje vrijeme prikazivali
Slobodu

Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere
Točno znam zašto to govorim
Oni su kao adolescenti
sami zaljubljeni u svoju muškost
koju bestidno pokazuju
dok još nisu svjesni u što će se
kasnije preobraziti

Nije slučajno što je na jednom od takvih
besprijekornih
prikazan prvi jahač
apokalipse

A tek njihove bijele razularene kobile
dugovrate i gizdave
savršene kao barbike u svijetu lutaka
Mašu raspletenim grivama
s glavom visoko uzdignutom
dok se zadnjim kopitima bijesno
iz čista mira ritaju u prazan prostor
koji ih okružuje
s repom uvijek podignutim malo nagore
Čak ni to ne bi smio biti izgovor
za jahače bez skrupula

Nisam nikad povjerovala u priče
o pobjedniku što dolazi na bijelom konju
(dok Isus okolo jaše na magaretu)
Kako bi se tek na tako bijelom vidjela krv
koja se inače poslije svake slobode
dobro prikrije

Kada sjašu
i sloboda i pobjednik
i običan jahač rekreativac
i Lady Godiva i Vlasta Delimar
mogu točno vidjeti
koliki su kada stoje na svojim nogama
a koliki je bijeli konj
bez jahača

Zagreb, 17.XI.2002.

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari, Derventa, 1948 – Zagreb, 2008.), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, Sarajevo, 2004.