DVA ČETVRTKA NOVE POEZIJE LANE DERKAČ (iz rukopisa AZIL ZA NEBESKA TIJELA), 2/2

RUSKA KUTIJICA

Ne uspijevam opisati rusku kutijicu
koju sam donijela s putovanja.
Samo nabrajam što vidim na njoj:
noćno jezero, selo, šumu,
dva uvećana labuda dominiraju slikom.
No imenice koje nisu stavljene u odnos
još ne izgovaraju bajku što stanuje
na suveniru iz Tvera.
Ne pomaže kada kažem da su
crkve na njegovom poklopcu
nalik naopakim grozdovima.
Svaki toranj jedna je boba.
Ne pomaže ni boja neba.
Opiši mi kutijicu, zatražim majku,
a ona promrmlja: Noćna tišina.
Lepet bijelih ptica.

Kažem joj: Ali labudovi-uvećanice
zakrili su tamu.
Ne vidiš li da je bez njih selo
samo zalogaj zapao u bezdan?

Opiši mi ovu kutijicu, zamolim
kolegicu s posla.
I perje počne naočigled rasti na slici.
Kutijica k’o kutijica! zaključi kolega
i nezainteresirano slegne ramenima.
Definitivno je neobična,
tvrdi budući automehaničar
dok se mušica bezuspješno utapa
u jezeru kutijice.
Pokraj neugažene trave
ostavlja nožicama izgaženo jezero.
I ne tone.
Dok nježno brišem kožu kutijice,
bajka mi uzima otisak prsta.

Na tamnoj pozadini sve svjetliji likovi,
sve do najsvjetlijih ptica
,
opisuje moj muž Davor.
On shvaća da bajka u istom trenutku
posjeduje i svjetlost i tamu
jer je bez njihove proturječnosti nema.
Nije li na slici kopija nutrine kutijičina
tvorca?
pita.

Uvečer oklijevam spustiti roletu,
presvući kutijicu sjenom.
Ujutro je presvlačim u različite rečenice,
no svaku, na kraju, odložim kao prljavo rublje.

Kad usnem, bajka uskoči u jezero i zaroni.
Voda preplavi čitavu sliku.
Riječi su smušene plivačice koje gledam.
Pretražuju jezero i mahnito mi mašu rukama.

***

MARC CHAGALL

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.
Udomio je Sunce poput psa.
Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim
u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.
Suzdržavam se da mu previše ne tepam.
No drugo jutro Sunca više nema.
Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,
ali ni tamo našeg ljubimca nema.

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava
naše crveno Sunce na semaforu.
Polako mu prilazi i pripitomljava ga.
Svakim danom sve više kolonizira san.
No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu
sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.
Chagall ga više ne dohvaća.

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun
volontera svjetla s pristašama tame.
Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,
povuku konopac od lišaja i lišća.

***

SVE OKO MENE JE PLIJESAN

Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje.
Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši,
redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi,
zime i ljeta.
Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno
kojem pljesnivom gradu pripada.
Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu.
Postale su zvijeri i jedu meso plijesni.
Demoni grade pljesnive kuće posred ceste,
a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk.
Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom.
Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji
i ne može je ukloniti.
Posvudašnja plijesan obrasta kožu.
Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih
poletjeti u nebo.

Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav.
S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju
okamenjenu sol.
No i ona je paravan za plijesan.

Demoni su već umorni.
Pred jutro samo privremeno posustaju.
Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste
nagovara plijesan na samoubojstvo.
Jedan mornar bezuspješno je nagovara
da skoči s Mjeseca.

***

NIJEMI BOG

Svemir je pun glasova,
no sve što Bog ili neki svetac izgovore,
dok dođe do čedomorke Lily,
više nema zvuka.

Ona jedino nazire kako se Bogu,
na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna,
jezik povija kao list na vjetru.

***

TIK NAD ZEMLJOM

Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar
kojem je vremenska prognoza ubila sestru.
Nitko ne spominje bijes drveća
zbog njenog prijašnjeg života,
nego samo očekivanja i činjenice:
kremiranje djevojke-vjetra rasipane na dijelove
i bačene po jugoistočnoj Europi.
Vjetar nije mudar.
Kad kažem vjetar, mislim na obiteljsko prezime.
No u strahu od brata-vjetra nitko se neće usuditi
izaći na djevojčin pogreb.

Kad sam čitavu večer kod kuće, pratim vijesti.
Teška industrija, pramci riječnih brodova,
političari i spikeri troše kisik.
Njihove razjapljene čeljusti
govore ili prešućuju smjer baby-vjetra
kojeg su stvorili njihovi glasovi,
iako oni nisu bogovi. Čak ni bogovi vjetra.

Moja migrena nosi veo.

Ljudi u majčinoj ulici vjeruju da na Uskrs
može uskrsnuti samo Isus.
A ne bol u glavi također pokopana
na Veliki petak.
Njoj se ne moli.
Ta neobraćena grešnica
rugalački pozira pred dvoboj s tabletom
tik nad zemljom.

***

HIROMANTIJA

Nije jednostavno utvrditi u kakvim su
rodbinskim vezama pojedine pojave.
Ili bića i stvari.
A ni koja je kojoj što među imenicama.
Krilato nebo uzleti i više nije prostor,
već biće.
Zemlja mu daje barem polovicu svog vjetra
kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema,
najduže zadrži u zagrljaju,
okameni se u planinu.
Ali ona mu definitivno nije prava sestra!
Možda polusestra.
Drukčija im je boja kože
i nagađam da su jednom u povijesti
osuđeni na segregaciju.

Ali nebo može promijeniti boju kože.

Najednom tmasto, razvučeno je
poput kore za pitu. Neobično nisko.
I postalo je stvar. Više nije biće.
Za nevremena pretvori se u koncertnu dvoranu,
a posjeduje tako osoban promukli glas.
Sva stabla ustanu slušajući njegovu glazbu.
Većina njih su braća.
Doduše, ne znam kako bi ih se moglo
ucrtati na jedno rodoslovno drvo
kad svako ima svoj korijen.
Priznajem,
za nevremena gromove volim zamišljati
kao soliste kojima šuma plješće
šuštanjem lišća. Milijunima dlanova.

Kad mi D. pruži list,
pokušavam stablu očitati crte života,
odgonetnuti budućnost.

__________________________________________________

LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.

DVA ČETVRTKA NOVE POEZIJE LANE DERKAČ (iz rukopisa AZIL ZA NEBESKA TIJELA), 1/2

BOB DYLAN

Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito
čestice svjetla i imenice.
Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen.
Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals,
protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih.
Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio
u zlato rocka.
Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano?
Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom.
Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala.
To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice,
stolice-kosturnice, ormare-kosturnice.
Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu
u solo izvedbi.
No svi su zadovoljniji ako je ruši.
Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir.
Poput berlinskog zida.
Možda će se moći nabaviti baš u gradovima,
vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta
gdje je već sve imenovano.

***

KERAMIČAR IZ VUČEDOLA

Ako se izuzmu ruke, lubanja i donji dio nogu,
položaj kostiju vučedolskog mrtvaca
prikazuje zviježđe Orion.
I nije neobično kako su mu nakon smrti zgrčene noge,
nego to što ima visoko podignute ruke.
Lijevom drži posudu.
Nad njim povijest, poput čistačice, stoljećima drži
kišu i sunce, kao kantu i krpu.
Inficira pa dezinficira i ovo tlo.
Ratovima koji tu ostavljaju mrtvace
drukčije položenih tijela
deblja mrak.
Pri tome oživi, razigra se, ne poriče da nema
ništa protiv krvoprolića.
Potom se dugo opušta, gleda televizor.
Vidi kako se tračerica iz dopodnevne meksičke serije
naposljetku seli u tuđe tijelo,
ženu koja u Slavoniji kritizira konobara.

Mrtvac iz Vučedola svoju posudu ne pušta,
netko mu ju je stavio u ruku 3000 godina prije Krista.
Pravo nebo ne vidi,
ali vodoravna crta na najširem dijelu posude
uživljava se u ravničarski horizont.
Pa on pod zemljom ima svoju plavet.

Približi mi se smrt kada usnem vučedolskog keramičara
koji na svoje terine ucrtava konture reljefa i zviježđa.
Vidim ga kako čeka
zapadanje triju zvijezda Oriona za horizont
i slavi proljeće.
Kako ono dokazuje da nisu samo režimi i države
oduzimali vlasništvo,
nego to čini i vrijeme, godišnja doba.
Na proljeću je da zatraži oduzetu mu zelenu.

***

LUDWIG VAN BEETHOVEN

Čitav planet je zgrada.
Svaka njegova suša na kožu polja upiše barem pjegu.
Polje je u prizemlju.
Krtičnjaci nastanjuju podrume,
planine su se rasprostrle na prvi i one više katove
i čekaju da šume na njima načine asimetrični vez.
Svaki križić, jedno stablo.
Na ravnom krovu izležava se svemir.
Kao ulijenjeni lav.
Susreće se sa stanarima koji nisu odviše odani Zemlji
pa dok motre Mjesec iz žablje perspektive čini im se
da je i on zarastao u bršljan koji mu zakriva lice
iako nije vrijeme karnevala.
Do njih dopiru zborovi šuma
koji se s Beethovenovim glasovirom natječu
u izvođenju prvog stavka Mjesečeve sonate.
Vide kako upravo jedan lug radi novi križić,
začinje stablo.
I vide kako se Bog sve teže saginje do Zemlje
da ubere preslicu za čaj.

***

PANONIJA

Drveće, žito, nebo samo su strojevi
čije zujanje ne čujem.
Laže onaj tko tvrdi da su ugašeni
dok osjećam njihovo gibanje u ravnici.

No treba i ovdje Europi uzeti otisak prsta,
otisak boka u mulju i pijesku.
Ali za što ju se uopće sumnjiči?
Ona ne svjedoči lažno o vremenu
koje isušuje krajobraze
pa njihova mrvičasta tijela više nisu blato,
nego skrutnuta zemlja.

Zemlja nikada ne počini krivokletstvo
bez obzira što arheolozi hoće Panoniji,
još jednom, novim metodama utvrditi identitet.
I što povjesničari strpljivo izučavaju kako se
upornost svjetlosti taložila u radnju.

Naša soba katkada se čini tako izdvojenom
iz ravnice da Davor kaže: Pogledaj kroz prozor
i reci ima li još ičega vani.
Učini mi se da se uletjeli komarac ispovraćao
pa ispire zadah u ustima vodom iz čaše.
Pitam se kada će poželjeti krhkom nogom
upaliti televizor.

Rijeke koje su u davnini učile teći
uzele su Panoniju u najam
i njeni su podstanari.
I reljef koji još uvijek uči starjeti
njen je podstanar.

Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter.
Iz hotelske sobe u Budimpešti
istovremeno mu vidim i lice i leđa.
Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida,
a otišao je kilometrima daleko,
propovjednik je koji širi nauk o nizini.

Taj podstanar, iako je voda,
stanodavki Panoniji dokazuje svoju gorljivost
kad ga vjetar što puše u suprotnom smjeru
pozove na dvoboj.

***

JOHN LENNON

Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta,
pomislila sam.
Kraj ili njegov kroj?
Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je
s McCartneyem izrezivao oblike svijeta.
Norvešku šumu.
I utisnuo u nju glazbu poput podstave.

Ako uginem, već ću nekako prezimiti
u neugrijanoj šumi
, misli ptica
koja upravo prelijeće onu slavonsku.
Zna da je Lennon mrtav i više ne može
upaliti vatru u Norveškoj šumi.
Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare,
izrezujemo svoju šumu.
U nju unesemo doručak.
Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma
domaćeg sira.

Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu
donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.

***

TEATAR SJENA

Predvečer s balkona motrim atletičare
koji trče nebom ujednačenim ritmom.
Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova
mišićava tijela bacala sjene na Zemlju,
bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta
i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.

Na Zemlji
sjena muškarca iza obješene plahte
pruža prelji ruku iz koje viri nit.
Pa reče: Načini gnijezdo!
Ili: Opori gnijezdo.
Ali izgubio se zvuk.

Iza tkanine
zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće
provalije neba i zvjezdane gromače.

Kad ponovo promotrim nebo,
vidim da trkači ne trče jednako.
Sada su im neki koraci usporeni,
drugi neuvjerljivo brzi.
Povijaju leđa i njišu glave
kao da slijede zvukove afričkog bubnja.
Afrika u svemiru?
Kao da svemir nema svoju Afriku!
Kontinente koje je preko indiga neba
kopirao na Zemlju.

_____________________________________________

LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.

ESEJ LANE DERKAČ IZ KNJIGE “STRATEG”, Disput, Zagreb, 2015.

POEZIJA I NJEN KONTEKST

Što, zapravo, osamljuje poeziju – mrak ili svjetlost? Koliko bi poezija uopće imala prijatelja bez čitateljevih osobnih pomrčina? I koliko bi uvjerljive poezije nastalo bez osobnih piščevih pomrčina? Ne živi li cjelokupna književnost pomalo parazitski na sumraku kao imela na drvetu? Može li bez njega dugotrajno i potpuno nezavisno graditi svoj imitativni, a originalni život? Može li što osim umjetnosti tako nadahnuto i neponovljivo kopirati postojanje i pri tome se ne zvati plagijatom?
Poezija, kao književni rod, poprilično je osamljena, iako nije svojevoljno izabrala život izvan vreve i iritirajućih gužvi pa se odselila na osamu. Ona je odseljena, a zapravo ne znam kako se mogao izbjeći njen pristanak na toliku pasivnost. Valjda nije bila dovoljno vješta u komuniciranju. Očigledno ni do danas nije dovoljno radila na svom predstavljanju, na svom imidžu, iako nas psiholozi neprestano uče da valja raditi na sebi. Je li onda poezija dovoljno lukava? Da je ljudsko biće, rekla bih da nije baš pretjerano inteligentna, a u prilog tome ide činjenica da se ne zna snaći u novoj situaciji. Ili bih za nju uvijek iznova smišljala majčinska opravdanja i subjektivno ju tretirala kao iznimno, ali neshvaćeno biće? Ako poezija ne želi radikalno mijenjati samu sebe, možda treba raditi na onima koji nabasaju na nju kako bi se proširio planetarni klub njenih prijatelja bez formalnog i službeno popisanog članstva. Iako psiholozi uvijek govore o mijenjanju samoga sebe, ali ne i drugih. Možda je upravo tu problem s poezijom. Ali rješenje zasigurno nije ni u podilaženju masama i logici profita koja problem odbacuje nadasve brzom adoptabilnošću i odabirom komercijalnije varijante.
No vjerojatno u trenutku stvaranja, kad gradimo nove poretke i svjetove koji podsjećaju na poredak i svijet koji udišemo, a opet nas fasciniraju i posjeduju začudnost, kad se igramo sićušnih bogova koji su od pravog Stvoritelja znatno labilniji i nesigurniji, motreći i dvojeći što smo na papir ili na ekran kompjutora posložili, ne razmišljamo o statusu poezije u društvu.
Nad pjesnikom tada ne može vladati poduzetnička matematika premda on može biti pod utjecajem statistike i naizgled se rezignirano pitati s kolikom se vjerojatnošću događa određeni peh ili koliko često netko osjeća melankoliju zbog manjka svjetla.
Nad istinskim pjesnikom za samog čina pisanja ne vlada onakav kapitalizam čije tumačenje možemo naći u rječnicima, premda on može biti nezasitni kapitalist koji se bogati doživljajima i uvećava svoj profit sastavljen od svih vrsta riječi spojenih u dojmljivu nekonvencionalnost.
Tko bi uopće pisao poeziju kada bi birao hoće li se njome baviti ovisno o njenu mjestu na društvenoj top-ljestvici ili o broju ukupno prodanih knjiga? No ona je uvjetovana unutrašnjom motivacijom.
Htjela bih razjasniti klimatski okvir u kojem pišem ovaj esej. Vratila sam se iz Makarske. Opet nevoljko egzistiram u neprivlačnom i pokretljivom okviru od magle i kiše koji mi oduzima prostor, zaklanjajući mu i širinu i dubinu i visinu, pa uzrokuje ne samo prostornu, nego i emocionalnu skučenost. No, srećom, nisu dovoljno dorađeni instrumenti za njenu javnu prepoznatljivost.
U Dalmaciji sam na suncu neformalno brbljala o poeziji, i to bez kaputa iako je prosinac, a Djed Mraz je na hotelskoj terasi svakoga tko je bio samo u puloveru, poput mene, svojom bundom upućivao na to da bi se trebalo prikladnije odijevati. Sigurna sam da on ne doživljava ni današnje zahlađenje u morskim predjelima kako bi inače doživljavao hladnoću jer se rasplesao. Čini mi se da je na istom tom mjestu i prije dvije godine, kad sam također bila u Makarskoj, bio potpuno identično odjeven i plesao. Samo što je tada bilo znatno hladnije. A on je nosio upravo tu bundu.
Ne živi li poezija u klimi sličnoj onoj u koju sam se vratila? Ne vide li čitatelji koji prilaze policama s knjigama višak magle oko poezije, pa je radije zaobilaze? Usprkos njenu sasvim čvrstom korijenju koje, kad mu se dovoljno približi, nije maglovito.
Jasno mi je da je poezija, što se tiče njene čitanosti, tek mrtvaja književnosti. Pa opet je pišem jer ne mogu drukčije.
Ona nastaje u stanci između žurbi čiji teritorij dijelimo, naseljavajući ga i pokušavajući mu se istovremeno bezuspješno istrgnuti. A žurba je ta koja je nezavisna i fantastično gipka pa nas je ščepala, no ne brzim kretnjama, nego neprimjetno i perfidno. I usprkos nadrealnosti spomenutih pokreta uopće nemamo osjećaj da smo upali u fantazmagoriju. Ali zato još jednom možemo svjedočiti o vlastitoj neslobodi.
Žurba me i u ovom trenutku zaposjeda preko svojih stalnih pijuna kao što su radno vrijeme, dogovor ili napose starenje. A onda nastavlja upravljati preko još čitavog niza pijuna i pijunčića.
Ona je osiromašila naše slobodno vrijeme. Neosporivo i do srži. Bez ustručavanja mogu reći da živimo u oskudici jer posjedujemo tako malo vlastitog vremena. Svi ga posjeduju više od nas samih. I predmeti. I pojave. Pa čak i hladnoća ili magla. Nije li i oskudica vlastitog vremena vrlo ozbiljna vrsta siromaštva? Al-Busiri je rekao da bijeda ništa ne može onome tko joj sam ne ponudi utočište. Znao je to još u trinaestom stoljeću. Tko nam je onda, zapravo, kriv?! Pokušavamo li prebaciti vlastitu odgovornost na očekivanja bližnjih ili, ako smo spremni priznati, na borbu za uspjeh koji je već sam po sebi vrlo upitan? No ta egoistična borba najčešće ne izgriza nikoga drugoga nego, sasvim paradoksalno, baš vlastiti, toliko njegovan i obožavan ego.
Svijet je nepredvidiv i nema onoga čemu bismo smjelo mogli dati konačno značenje. Neporecivo odrediti granice. Ovaj svijet je crta po vodi povučena, kazao je indijski pjesnik i prorok Sarmad. Da nije tako, ne bi bilo krvoprolića i ratova. Ali ne bi bilo ni bitaka s neskladom riječi ni pobjeda nad samim sobom u kroćenju umjetnosti koja prvo mora nekonvencionalno podivljati da bi stvaratelju bila pitoma. Ne bi bilo ni drugih pozitivnih nastojanja.
Da svijet nije crta po vodi povučena, bi li imalo smisla pisati, bez obzira na to je li to pisanje neustrašiv borac koji se doima zavodljivim ili tek slabašna žudnja za onim što nemamo, možda baš žudnja za nesputanošću nasuprot žurbi?
Kad izgovorim riječi beskrajna žurba, jesam li izrekla hiperbolu? Nema tu ni traga preuveličavanju. Ono izrečeno je svakodnevica. I što je to uopće preuveličavanje? Tko je dovoljno objektivan da bi osporio golemost i potvrdio preuveličavanje? Posebice preuveličavanje žurbe.
Kad me psić Bongo svojim nestrpljenjem požuruje u redovitu večernju šetnju, dijeli li i on s nama spomenuti teritorij žurbe? Hoće li i on, kad se vrati kući i kada nestrpljivost bude svladana, svojim moždanim putevima pomicati lirske slike nalik na poeziju? Ili su ga takve slike upravo prije šetnje nagnale na nestrpljivost?
A ako je u svemu moguće naći liriku, zašto je onda poezija usamljena?!

***

LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)…
Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.

TRI PJESME LANE DERKAČ IZ ZBIRKE “HOTEL ZA MRTVE”, V.B.Z., Zagreb, 2020.

RAT ZA LJETO

Dolina bilježi propuštene sunčane dane
kao mobitel propuštene pozive.
Neprestano ratuje za ljeto.
Ako se vrati u svoje djevojaštvo,
pretvara se u arheološko nalazište.
U njega godišnja doba zasijecaju motikom
i iskapaju krhotine laži,
čak je ni ljubimac ljeto ne štiti.

Poznajem muškarca kojeg brine neobjektivnost doline
u kojoj ima malu okućnicu.
Znam razlog zašto dolinina površina ostaje ista.
Muškarčeva briga ne dopušta joj ni da se udeblja.

Evo opet gledam tog čovjeka kako ulazi
u svoj omanji vrt, u divovsku konzervu.
Iz nje usporeno vadi kolovoški mix.

***

BROJENJE

Prije spavanja
u mraku kuhinje opipavam limenke.
Zbog brzine i praktičnosti pokušavam
naći instant-snijeg. Snijeg u prahu.
Premetati njegove pahulje lijevo i desno
kao kuglice primitivnog računala.
Ali više ne pamtim koliko sam ih
prebacila na drugu stranu
pa osjećam instant-nesigurnost.
Samo ih bjelina brani od podrugljivosti
dok ih ponovno brojim,
već pomalo otopljene.

Ujutro pod kuće se roguši.
Snijeg na njemu otpušten je iz limenke
i sasvim ga je otopilo disanje.
Iščezava u valove i slijeva se na ulicu.
Hoću prijeći zebru, no ona pliva kraul.

***

IZLAZAK VAN

Čaša, pepeljara, fotelja nameću novi poredak u sobi
i zavode dok nema kućevlasnika.
Fotelja zabacuje lepršavi kraj navlake poput kose.
Otvara se modrini koja dopire kroz prozor.
Bilje se naginje prema staklenim vratima
te otvoreno, ne odviše koketno, poziva sunce.
Katkada mu dosadi polaganost igre pa se očajnički
izvrne, nijemo poruči da želi van.

Muškarac koji stoji s vanjske strane prozora
pita se koliko tijelu treba vremena
da krivotvori pticu u vrtu
i koliko krošnja oskoruše ima sati
da odglumi poprsje.
Pa da on povjeruje kako je jedini plod na njoj
privjesak od jantara
nad grudima Scarlett Johansson.

***

LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)…
Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.