DVA ČETVRTKA NOVE POEZIJE LANE DERKAČ (iz rukopisa AZIL ZA NEBESKA TIJELA), 2/2

RUSKA KUTIJICA

Ne uspijevam opisati rusku kutijicu
koju sam donijela s putovanja.
Samo nabrajam što vidim na njoj:
noćno jezero, selo, šumu,
dva uvećana labuda dominiraju slikom.
No imenice koje nisu stavljene u odnos
još ne izgovaraju bajku što stanuje
na suveniru iz Tvera.
Ne pomaže kada kažem da su
crkve na njegovom poklopcu
nalik naopakim grozdovima.
Svaki toranj jedna je boba.
Ne pomaže ni boja neba.
Opiši mi kutijicu, zatražim majku,
a ona promrmlja: Noćna tišina.
Lepet bijelih ptica.

Kažem joj: Ali labudovi-uvećanice
zakrili su tamu.
Ne vidiš li da je bez njih selo
samo zalogaj zapao u bezdan?

Opiši mi ovu kutijicu, zamolim
kolegicu s posla.
I perje počne naočigled rasti na slici.
Kutijica k’o kutijica! zaključi kolega
i nezainteresirano slegne ramenima.
Definitivno je neobična,
tvrdi budući automehaničar
dok se mušica bezuspješno utapa
u jezeru kutijice.
Pokraj neugažene trave
ostavlja nožicama izgaženo jezero.
I ne tone.
Dok nježno brišem kožu kutijice,
bajka mi uzima otisak prsta.

Na tamnoj pozadini sve svjetliji likovi,
sve do najsvjetlijih ptica
,
opisuje moj muž Davor.
On shvaća da bajka u istom trenutku
posjeduje i svjetlost i tamu
jer je bez njihove proturječnosti nema.
Nije li na slici kopija nutrine kutijičina
tvorca?
pita.

Uvečer oklijevam spustiti roletu,
presvući kutijicu sjenom.
Ujutro je presvlačim u različite rečenice,
no svaku, na kraju, odložim kao prljavo rublje.

Kad usnem, bajka uskoči u jezero i zaroni.
Voda preplavi čitavu sliku.
Riječi su smušene plivačice koje gledam.
Pretražuju jezero i mahnito mi mašu rukama.

***

MARC CHAGALL

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.
Udomio je Sunce poput psa.
Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim
u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.
Suzdržavam se da mu previše ne tepam.
No drugo jutro Sunca više nema.
Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,
ali ni tamo našeg ljubimca nema.

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava
naše crveno Sunce na semaforu.
Polako mu prilazi i pripitomljava ga.
Svakim danom sve više kolonizira san.
No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu
sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.
Chagall ga više ne dohvaća.

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun
volontera svjetla s pristašama tame.
Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,
povuku konopac od lišaja i lišća.

***

SVE OKO MENE JE PLIJESAN

Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje.
Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši,
redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi,
zime i ljeta.
Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno
kojem pljesnivom gradu pripada.
Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu.
Postale su zvijeri i jedu meso plijesni.
Demoni grade pljesnive kuće posred ceste,
a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk.
Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom.
Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji
i ne može je ukloniti.
Posvudašnja plijesan obrasta kožu.
Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih
poletjeti u nebo.

Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav.
S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju
okamenjenu sol.
No i ona je paravan za plijesan.

Demoni su već umorni.
Pred jutro samo privremeno posustaju.
Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste
nagovara plijesan na samoubojstvo.
Jedan mornar bezuspješno je nagovara
da skoči s Mjeseca.

***

NIJEMI BOG

Svemir je pun glasova,
no sve što Bog ili neki svetac izgovore,
dok dođe do čedomorke Lily,
više nema zvuka.

Ona jedino nazire kako se Bogu,
na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna,
jezik povija kao list na vjetru.

***

TIK NAD ZEMLJOM

Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar
kojem je vremenska prognoza ubila sestru.
Nitko ne spominje bijes drveća
zbog njenog prijašnjeg života,
nego samo očekivanja i činjenice:
kremiranje djevojke-vjetra rasipane na dijelove
i bačene po jugoistočnoj Europi.
Vjetar nije mudar.
Kad kažem vjetar, mislim na obiteljsko prezime.
No u strahu od brata-vjetra nitko se neće usuditi
izaći na djevojčin pogreb.

Kad sam čitavu večer kod kuće, pratim vijesti.
Teška industrija, pramci riječnih brodova,
političari i spikeri troše kisik.
Njihove razjapljene čeljusti
govore ili prešućuju smjer baby-vjetra
kojeg su stvorili njihovi glasovi,
iako oni nisu bogovi. Čak ni bogovi vjetra.

Moja migrena nosi veo.

Ljudi u majčinoj ulici vjeruju da na Uskrs
može uskrsnuti samo Isus.
A ne bol u glavi također pokopana
na Veliki petak.
Njoj se ne moli.
Ta neobraćena grešnica
rugalački pozira pred dvoboj s tabletom
tik nad zemljom.

***

HIROMANTIJA

Nije jednostavno utvrditi u kakvim su
rodbinskim vezama pojedine pojave.
Ili bića i stvari.
A ni koja je kojoj što među imenicama.
Krilato nebo uzleti i više nije prostor,
već biće.
Zemlja mu daje barem polovicu svog vjetra
kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema,
najduže zadrži u zagrljaju,
okameni se u planinu.
Ali ona mu definitivno nije prava sestra!
Možda polusestra.
Drukčija im je boja kože
i nagađam da su jednom u povijesti
osuđeni na segregaciju.

Ali nebo može promijeniti boju kože.

Najednom tmasto, razvučeno je
poput kore za pitu. Neobično nisko.
I postalo je stvar. Više nije biće.
Za nevremena pretvori se u koncertnu dvoranu,
a posjeduje tako osoban promukli glas.
Sva stabla ustanu slušajući njegovu glazbu.
Većina njih su braća.
Doduše, ne znam kako bi ih se moglo
ucrtati na jedno rodoslovno drvo
kad svako ima svoj korijen.
Priznajem,
za nevremena gromove volim zamišljati
kao soliste kojima šuma plješće
šuštanjem lišća. Milijunima dlanova.

Kad mi D. pruži list,
pokušavam stablu očitati crte života,
odgonetnuti budućnost.

__________________________________________________

LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.