Tag: Želimir Periš

Danica licem tipka rijetka slova

Dan je bio takav da je Danica više puta skidala naočale pa ih pažljivo brisala, nadajući se tako obrisati svu memlu s neba. Uzalud. Nebo je ostajalo sivo, tmurno, mutno, bez nade i perspektive, prepisivalo je tu bezvoljnost i u Danicu. Gledala je na sat, a sat kao da je stao, taj radni dan nikada neće završiti. Nova pročelnica silila ih je da sjede u uredu do šesnaest nula nula, a šesnaest nula nula bilo je nedočekljivo daleko. Pročelnica je provodila novu politiku odjela. Osiguravajuće kuće bi to prevele kao policu odjela. Zbog politike Danica mrzi i police.

Imala je hrpu posla, ali ju je odbijalo to što je imala zadano vrijeme za odraditi ga. Navikla je odrađivati seminare kod kuće, na kauču, između posuda s čipsom i Nutellom, kad joj se da, a ne kad mora. Ured je osjećala kao tupi prostor bijelih zidova unutar kojeg nije mogla čitati, a možda niti razmišljati. Veliki uredski prozori propuštali su joj u um previše dnevnog sivila. Veselila se pomisli na svoju malu sobicu skrivenu iza spuštenih roleta. Dočekat će šesnaest nula nula, a onda će otići kući i odraditi ono što se od nje očekivalo na poslu. To nije imalo smisla, ali je bilo jače od nje. Nije se mogla boriti sa sobom na ovako siv i bezličan dan.

Uzdahnula je i spustila glavu na laptop. Osjećala je tipke na čelu i zamišljala kako se na ekranu ispisivalo jedno od slova koje je pritisnula. Znala je, pritisne li više slova odjednom, laptop će izabrati jedno pa ga ponavljati dok pritisak ne prestane. Koje se slovo sad ispisuje na njenom zaslonu? Pokušala je u glavi vizualizirati raspored slova na tipkovnici. U sredini su g i h, to je znala. Pored njih su f i j, slova na čijim tipkama su malene izbočine da ih se može napipati naslijepo. Toliko je naučila na kursu tipkanja s deset prstiju kojeg je gledala na YouTubeu devet minuta dok joj nije dosadilo. F, g, h i j. Kako to da su na sredini baš najrjeđa slova? Na dosegu oba kažiprsta, najkorisnijih prstiju – koliko ljudi tipka samo kažiprstima? – a najrjeđa slova. Koje je njeno? Podigne glavu jer je znatiželja bila prevelika.

“bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbb” pisalo je. To nije bilo posve neočekivano, b je odmah ispod g i h. Još jedno od rjeđih slova na najdostupnijem dijelu tipkovnice, točno na dometu njenog čela. Ponovo spusti glavu. Začuje se tupi zvuk sraza plastike i tijela.

Tko je izumio tipkovnicu? Kako nam je to postalo veza sa svijetom? Posljednje desetljeće jedva da je koristila ruku za pisanje. Kad bi trebalo rukom ispisati nekoliko rečenica, uhvatio bi je grč, toliko joj se tijelo odviklo od pisanja. Odlično je tipkala s pet prstiju, tri s desne i dva s lijeve ruke. Vješto je palcem prebirala po mobitelu, ali olovka u šaci – tijelo joj se protiv toga bunilo. Kvragu, odlično je tipkala čak i čelom. Koje je slovo sad izabrala njena glava? Podigne glavu i pogleda na zaslon.

“hggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg” pisalo je ovaj put.

Ponovo spusti glavu. Ponovo je podigne. “j” pisalo je. Prerano je digla čelo. Još jednom udari glavom po tipkama. “tg”. Još jednom. “uhj”. Oho! Pa to je gotovo riječ. Uhj, uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade. Lupne još jednom. “gvb”. Pa to je divno! Gvb, spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Svidio joj se gvb. Može li ga uključiti u vokabular? Kolega, vaš esej je sasvim pristojan, ali nedostaje mu gvba. Gvba? Prenerazio bi se student. Moj je esej napisao najnapredniji sustav umjetne inteligencije koji je moj otac platio stotine tisuća milijuna, kako to mislite nešto mu nedostaje? Gvba, dragi kolega. I vama isto nedostaje malo gvba. I vašem ocu, cijelom ovom svijetu, svi ste toliko bezgvbni i puni uhja. Razotkrilo vas je moje slučajno udaranje glave po tipkovnici, a što bi tek razotkrilo da nije bilo slučajno? Da je moja glava bolje ciljala? Što mi još moja glava može reći o mome svijetu? Što još moja glava može napisati?

Danica spusti glavu pa je pomiče po tipkovnici gnječeći redom sve što joj se našlo pod čelom. “hg vbcdvgbjnhklj mhuntbgvrdrcg vnbjhkm”. Sad je dobila i nekoliko razmaka, tu gotovo da postoji sintaksa. Novi jezik rađao joj se pred očima. Mistični sveti spisi diktirani njenim čelom udarali su temelje novoj kulturi, a ona, Danica, prenositeljica je poruke, kanal kojim svemir komunicira sa svojim žićem.

Možda, ako rotira lice po cijeloj površini tipkovnice, od uha do uha, možda dobije jasniju poruku.

Kad je pročelnica ušla u ured, Danica je sjedila na radnoj stolici s glavom na laptopu i proročanskim zanosom oduševljeno valjala lice po tipkovnici.

***

Danica i četrdeset glava

“Smjestila sam ih u svečanu dvoranu. Ima ih dvadeset”, objašnjavala je pročelnica dok su užurbano hodali nepotrebno zavojitim hodnikom u kojem se smjestio Odjel za talijanistiku.

“Dvadeset?” zbunjena je Danica na čijem su se čelu i sljepoočnicama još vidjeli tragovi utisnutih tipki. Danica se ne da fascinirati brojevima. Svejedno joj je dva ili dvadeset kad ne zna čega.

“I policajci.”

“Policajci?”

“U pratnji su s policijom. Imaju prevoditelje i pratnju iz ministarstva. Ne znam, Danice, to su neki važni ljudi.”

“I baš su mene tražili?”

“Danice”, pročelnica se zaustavi pred vratima svečane dvorane i nježno Danicu dotakne po nadlaktici. Danica ustukne. Nije uobičajeno da se ljudi na talijanistici dodiruju. Vrti po glavi sve situacije. Je li ju itko ikad na tom odjelu dodirnuo? Prije je radila u gimnaziji, tamo su kolege bili malo opušteni. Nije brojala dodire, ali joj je sjećanje nosilo sentiment po kojem nije ni trebala brojati.

Izvršiteljica dodira tiho je rekla: “Danice, ne znam o čemu je ovdje riječ, ali nadam se da ćete predstaviti naš odjel u najboljem svjetlu.” Najbolje svjetlo, kako se ljudi lako razbacuju frazemima. Pročelnica ima fetiš na rano jutro, zaključuje Danica. Prvo forsiranje osam do šesnaest, a sad glorificiranje zore, kad je, znano je, najbolje svjetlo za fotografiranje. Možda i zalazak, zlatni sat neposredno prije nego što sunce ode. Pročelnica je sigurno jedna od onih koji zalazak gledaju uz šalicu čaja i idu spavati u dvadeset i dva nula nula. Što od života imaju oni koji idu spavati u dvadeset i dva nula nula? Sve što je u Daničinom životu vrijedilo, događalo se poslije dvadeset i dva nula nula.

Pročelnica otvori vrata svečane dvorane i uputi Danici važan pogled.

“Uhj!” izleti Danici uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade kad je ugledala koliko ljudi ju je dočekalo u dvorani. Ranije prebrojanih dvadeset glava sjedilo je za linijom spojenih stolova i gledalo ju. Prvo što je Danica uočila je da i policajci sjede. To je malo umiri. Loše je kad policajci stoje.

Čim ju je ugledala, žena bijele kose oštro odrezanih šiški ustane, žurno priđe Danici, ugodno se nasmiješi i pruži joj ruku.

“Ništa se ne brinite, Danice. Ja sam Sana Šilić Dalmatin, voditeljica Službe za operativnu podršku pri Upravi za internacionalizaciju Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Molim vas, sjednite.”

Danica sjedne na mjesto koje su joj namijenili pa primijeti da je na stolu kamera okrenuta prema njoj, a do nje laptop na kojem je mreža lica. Osim dvadeset živih, gledalo ju je i dvadeset glava s ekrana. Četrdeset glava, pomisli Danica i osjeti trnce u nogama. Ruke nervozno stavi na stol, valjda kao dokaz samoj sebi da se ne tresu.

Sana Šilić Dalmatin sjedne pokraj nje i svoju ruku nježno stavi na Daničinu. “Ne brinite”, kaže obzirno, gledajući je u oči, a Danica u glavi pribroji drugi dodir u danu, i to od nepoznate žene. Kakav dan!

“Ovo inače nije naša domena”, govori joj Sana Šilić Dalmatin. “No, projekt je vrlo kompleksan i obuhvatan, u smislu koordinacije mnogo ljudi i organizacija, pa suradnja ide preko nas. Riječ je o međunarodnom znanstvenom projektu – zapravo, ispravnije bi bilo reći – otkriću. Znanstvenom otkriću koje se dogodilo u Japanu.” Sana pokaže na dvojicu za stolom. “Cijenjeni kolega Sato i cijenjeni kolega Tamanaha članovi su tima koji je sudjelovao u otkriću te vode ovu ekspediciju.”

Cijenjeni, primijetila je Danica riječ koja se ponavlja. To bi značilo da kolege imaju cijenu, no znači li to automatski da im je cijena visoka? Jesu li i jeftine stvari cijenjene? Jesu, samo nisko. Trebalo bi govoriti visoko cijenjeni, nisko cijenjeni, a onda očito i: srednje cijenjeni. To Danici ne bi pomoglo u razumijevanju situacije, ali bar bi bilo smiješno.

“Doputovali su iz Japana prošli tjedan samo zbog ovog susreta”, nastavi žena oštrih šiški.

Neodređeno-cijenjeni kolege Japanci kimnu. Danica im kimne natrag. Bio je to dubok kimaj, gotovo polunaklon. Znala je da se Japanci ne rukuju i to joj je bilo drago.

“Kolege Sato i Tamanaha su geolozi, ali u timu su i seizmolozi, kolega Selvig iz Norveške i kolegica Wollen iz Njemačke, koja vodi odjel na Institutu za seizmologiju i rudarstvo u Helsinkiju koji subvencionira ovaj projekt. Kolegica Wollen je, recimo tako, glavna odgovorna za europski dio ovog istraživanja, iako to organizacijski zapravo ne uključuje Hrvatsku. Mi smo uključeni u generalnoj liniji, dakle pod voditeljstvom Japana. Kako je uključenje Hrvatske u ovo istraživanje svježe, još sve nije do kraja logistički posloženo.”

“Razumijem”, ništa nije razumjela Danica.

“Druge kolege s instituta prisutni su preko Zooma, a tu su i prevoditelji kako bismo lakše komunicirali. Na Zoomu je s nama i akademik Kavurić iz Zagreba, cijenjeni emeritus, autoritet za hrvatsku poeziju, koji će nam se sutra pridružiti i uživo.”

Sutra, primijetila je Danica vremensku odrednicu. Koliko će ovo trajati?

“Zatim stručnjaci za kriptoanalizu, cijenjeni doktor Jonas iz Berlina, te njegov tim informatičkih stručnjaka – programera i analitičara podataka.”

Voditeljica se i dalje razbacuje cijenjenjem kolega, a da ih zapravo ne procijeni. Doktor Jonas nosi dvodnevnu bradu i kariranu košulju, njegova cijena sigurno nije visoka. A opet, programeri su posebna sorta, imaju goleme plaće i oblače se kao klošari. Prikriveno cijenjeni.

“Doktor Jonas je nužan za ovu ekspediciju.”

Nužan. “Je li onaj koji je nužan – nužnik?” prešuti Danica.

“Njima možemo zahvaliti na računalnoj obradi podataka koja je u samom korijenu otkrića. Primijetit ćete da smo vrlo šarolika skupina, no priroda projekta zahtijeva interdisciplinarnu povezanost. U svakom slučaju, riječ je o timu vrhunskih stručnjaka i eminentnih istraživača za svoja područja, od geologije i seizmologije do kriptologije i pjesništva.”

Negdje na polovici izlaganja Danici je popustila pažnja. Uspjela se koncentrirati tek na dvadeset lica koja su je gledala. Kolege iz Japana i Njemačke i odakle već gledali su u njenom smjeru. Policajci su klizali palcem po mobitelima. Neka lica sa Zooma bila su okrenuta prema kameri, druga su razgovarala s nekim izvan dosega kamere. Svi su imali zamućene pozadine. Imala je osjećaj da bi se trebala plašiti ove situacije u kojoj poput optuženika na ispitivanju sjedi pred ljudima koji je gledaju, ali strah je izostao, više od svega osjećala je strašnu dosadu. Nije razumjela što govore, nisu je zanimale muke cijenjenih internacionalnih stručnjaka. Sve to nije imalo veze s njom, bilo joj je jasno i prije nego što su joj pokušali reći što ona ima sa svim tim i zašto je prekidaju u radno vrijeme i zašto je dodiruju. Da je nisu svi gledali vjerojatno bi od dosade i zijevnula, i – o ne! – ta misao o zijevanju joj se probila do uma i sad je sili. Što će reći skupina eminentnih stručnjaka zijevne li pred njima? Voditeljica odjela kojoj je već zaboravila ime je i dalje govorila i govorila, a Danica je mislila samo na taj impuls koji je već krenuo iz dna pluća. Sjetila se svoje majke koja bi uz svaki zijev ispustila i glasan uzvik, gotovo primalan krik. Što bi internacionalni znanstvenici rekli na taj životinjski zvuk? S teškom mukom progutala je zijev u sebi i kao dokaz zatomljenog zijeva niz obraz ispustila nekoliko suza, skinula naočale pa ih obrisala skupa sa suzama.

“No, da vas ne gnjavim, bit će prilike da se upoznamo”, nastavljala je voditeljica Službe za operativnu podršku čije je ime Danica zaboravila. Kako se ono zvala? Kao neka rijeka? Una? Sava? Raša?

“Dopustite nam da se bacimo na srž problema i da vam prezentiramo zadatak.” Voditeljica izvadi papir ispred sebe, zagleda se u njega, pa jasno i glasno, pred delegacijom svjetskih znanstvenika upita Danicu: “Danice, u kakvim ste odnosima sa svojom tetkom Emilijom?”

***

O tetki Emiliji

Tetka Emilija… tetka Emilija… Danici je trebalo više od nekoliko trenutaka da shvati o komu ju je voditeljica iz ministarstva pitala. Nekoliko je sekundi provela vrteći svoje tetke po sjećanjima, a onda, kad se sjetila, bilo ju je sram tih sekundi. Tko se još ne sjeti svoje najbliže rodbine? Sramežljivo je pogledala voditeljicu da vidi je li i ona primijetila da je tih nekoliko sekundi trajalo predugo.

Tetka Emilija je starija sestra Daničinog djeda. Dok su sve obitelji bile kompletne, a Danica dijete, posjećivali su se, odlazili tetki na kupanje. Tetka je živjela tridesetak kilometara od grada, u malenom primorskom mjestu, tamo imala kuću katnicu u čijem je prizemlju živjela, a kat iznajmljivala turistima. Kuća je bila odmah uz magistralu preko koje se dolazilo do plaže. Cesta je ljeti bila prometna. Kolone turista vozile su se prema ili iz grada i prijeći dvije trake kako bi se stiglo do plaže bio je pravi izazov. Danica je voljela tu plažu iako je bila puna oštrih stijena i ježeva, mjesto opasnosti i izazova za vižljastu djevojčicu kakva je tad bila. Onda je djetinjstvo prošlo, tata je umro, a izleti do tetke se sveli na rijetke posjete, najčešće u doba blagdana, oko Božića, možda i tetkin rođendan koji je bio – uhj, sad je zaboravila – nekad u travnju? Proljeće jest, to je znala, ali nije se mogla sjetiti koji dio proljeća, rani – dok sve cvate ili kasni – kad mirisi ljeta već zasole tetkin vrt.

Tetkin vrt nosio je u sebi šarm mora, slanu vlagu koju je prikupljao i kojom se hranio, pa su sve biljke tamo bile drukčije nego kod njih u gradu. Iste sorte, ali drukčijih boja i mirisa. Prokleta sol, sve mi izgrize, tetka je kukala. Koliko dugo nije vidjela taj vrt, pokušava se sjetiti Danica. Posjeti su se pretvorili u pozive, dvaput godišnje, i manje, i – sad su Danici trebale nove sekunde da se sjeti kad je zadnji put bila kod tetke ili kad ju je zadnji put nazvala. Godina amo, godina tamo, svakako previše.

Što danas radi tetka Emilija? Tetka Emilija je nekoliko godina starija od njenog djeda, znači, Danica računa, danas ima oko… devedeset godina, koju više-manje. Pognula je glavu da izračuna točno, činilo se važno. Daničin djed je napunio, koliko ono?, jel’ osamdeset i šest?, da, znači tetka ima tri više, dakle osamdeset i devet godina je napunila ovo proljeće. Da, sigurna je u svoj račun: osamdeset i devet.

Radni vijek provela je kao učiteljica u mjesnoj školi. Škola je održavala nastavu za prva četiri razreda, a onda bi u petom djeca putovala autobusom u grad. Otkad je Danica pamti, tetka Emilija brinula je za svoje male pačiće, kako ih je zvala. Ostajala bi im na usluzi i dugo nakon što bi ovi nastavili školovanje u gradu. Držala im poduke iz hrvatskog i matematike, zapravo, sad se Danica sjetila, posljednji put kad joj je bila u posjeti morala je sama sjediti u dnevnom boravku jer je čekala da tetka dovrši poduku nekom od pačića. Poduke je uvijek držala u blagovaonici za stolom, dok bi se na štednjaku već krčkao ručak. Pamtila je lica te djece dok glume da se naprežu nad zadacima. Tetka je bila stroga. Zabušavanje je bilo najveći grijeh. Zamjerala je lijenost. Danica se sjetila koliko je teško bilo nazvati je. Tetka bi svaki poziv koji joj je Danica uputila počinjala s “Danice! Lijepo da si se sjetila. Nisi nazvala od…”, pa deklarativno dan, sat i prilika kad je zadnji put nazvala. Na primjer: “…Božića prošle godine”, ili “…Višnjinog rođendana”, ili, najgori od svih: “…odavno. Da se tebe pita mogli smo i umrijeti”.

“Pa”, zamuckivala je Danica pokušavajući odgovoriti na pitanje voditeljice Službe za operativnu podršku, “čujemo se povremeno.”

“Nazovete je?” zanimalo je voditeljicu i trideset i devet ostalih glava koje su ih slušale.

“Nisam baš – nedavno – ove godine, ali inače…”

“Inače da?” navaljivala je voditeljica.

“Pa… da?” bila je nesigurna Danica. Da je ovo epizoda američke sudske drame, Daničin odvjetnik bi teatralno istupio i viknuo: “Prigovor! Moju klijenticu se navodi na odgovor!”, ali stvarnost nije američka sudska drama, a i da jest, Danica ne bi imala novce za te odvjetnike, a i kad bi imala, teško da bi joj pomogli, ovo nije bila pravedna bitka, ovo je bila borba njih četrdeset na nju jednu i nisu namjeravali odustati.

“Znači, nazovete je! Odlično! Odlično!” razveseli se voditeljica Službe za operativnu podršku Sana Šilić Dalmatin, a zvuk olakšanja prožme dvoranu. Epizoda sudskog trilera završava cliffhangerom. Kamera zumira u Daničino lice na kojem se istovremeno očitavaju očaj i nervoza. Kadar traje sekundu predugo. Odjavna špica. U idućoj epizodi pogledajte: “Danica otkriva zašto baš ona.”

___________________________________________

ŽELIMIR PERIŠ se pedeset godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Prije romana o Danici objavio je mnoge knjige, no gvb je bio osobito plemenit prema posljednje tri: Slikovnica “Dan kad se ugasio ekran” dobila je nagradu Ptičica Grigora Viteza i nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu godine po izboru dječjeg žirija. Roman “Mladenka kostonoga” dobio je tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti, te Best Foreign Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu, po izboru odraslog žirija. Zbirka priča “Gracija od čempresa” dobila je nagradu Štefica Cvek za pobunjeno i feminističko pisanje, a priča iz zbirke nagradu Lapis Histriae za najbolju priču.
Ostale sreće i slučajnosti popisao je na web stranici: zelimirperis.com.

Zovem se Želimir i pisac sam. U paleti identiteta kojima sam se mogao predstaviti naposljetku je prevladao onaj od kojeg sam u životu najmanje očekivao – pisac.

Dobar dio radnog vijeka proveo sam kao programer, projektirao i izrađivao raznorodne informacijske sustave što je bio proces za koji sam se veći dio života školovao, no koji je postao nepopravljivo beskorisnim onoga trenutka kad je nestalo struje. Vještina upravljanja i analiziranja velike količine podataka postala je gotovo karikaturalno suvišnom, da sam je svom silom prešućivao i predstavljao se svim ostalim skromnim iskustvima koje sam imao. A bio sam svašta. Uz studij sam jedno vrijeme radio kao operater u telefonskoj podršci, dobar dan, moje je ime Želimir i ovaj razgovor se snima. Jeste li probali isključiti pa uključiti računalo? Budžet sam popravljao držeći srednjoškolcima poduke iz elektrotehnike. Povremeno bih odradio koji tjedan u školi kao zamjenski profesor informatike. Dugo vremena penzionere poučavao osnovama korištenja računala u lokalnome pučkom učilištu. Sad mišem kliknite na gumb iks. Mišem. Mišem! To je ovaj uređaj na stolu pred vama. Ne to, to je tipkovnica! – Nisam bio uspješan predavač, a i da jesam ne bi igralo ulogu. Nijedno od tih iskustava nije imalo nikakvu praktičnu vrijednost kad je nastupilo Sranje. Nakon sveg truda, školovanja, specifična radnog iskustva, specijalizacije, godina staža, jedino je moj, gotovo slučajan, amaterski spisateljski angažman zaslužan što sam još uvijek živ. Živ pisac.

E sad, što je pisac u dobu bez knjiga, dopuštam si malo rastegnuti definicije pa nazivati stvari onako kako su se zvale nekad, jer je za smišljanje novih riječi ponestalo volje. Vokabular nam se jako reducirao, komuniciramo više mahanjem nego poezijom, kopnimo komunikacijski kao što smo civilizacijski i bez sumnje, jednog ćemo dana, i to vrlo uskoro, reterirati u iskonski oblik dvonožnih čovjekolikih majmuna, Lucy, Ardi, i ravno u kariku koja nikad nije nedostajala. Kao što čovjek pred smrt spadne na kognitivne i fiziološke sposobnosti bebe koja ne hoda, sere u gaće i komunicira samo bazičnim emocijama, danas je jasno: tako je i sudbina čovjeka vratiti se u one iskonske oblike, primalnu životinju, pa odbaciti sve što ga čini čovjekom, prvo mozak, potom noge, pa odgmizati natrag u more, deevoluirati u glistu, amebu, jednostanični organizam i na kraju ni u što. Iz ničega u ništa, savršeni krug.

E sad, da taj proces, ni od čega do ničega, bar malo odužimo, uloga je nas pisaca. Pisci su ti svjedoci civilizacije, bili smo tu kad su stvari započele – ruku na srce, s nama su i započele, nisu li? – pa, bit ćemo tu i kad stvari završe. A evo, samo što nisu.

Svake večeri, ako je sklonište dobro, ako su svi živi, a vatrica gori, dolazi mojih pola sata bez kojih ne može završiti dan. Ili može, ali to onda nije dobar dan. Mojih pola sata razlika su između dobrog i lošeg dana. Ajde, pišče, poziv je za mene, i tad otresem pepeo s odjeće, poravnam kosu pa im spašavam duše.

– iz zbirke priča “GRACIJA OD ČEMPRESA”, Naklada OceanMore, 10/2022.

_______________________________________________________

Zovem se Želimir i pisac sam. Moja posljednja knjiga zove se Gracija od čempresa. U njoj sam ispisao priče o izmišljenim vremenima i prostorima. Naslovna heroina Gracija, djevojka je koja lažima želi donijeti dobrobit svima. Naoko, slično čine i pisci. Mojih prethodnih sedam objavljenih samostalnih knjiga zovu se: Mučenice, Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri, x, Straška postavlja teška pitanja, Straška izvrće neistine i Mladenka kostonoga, no pisao sam i druge knjige te radio druge stvari, lista postaje sve veća i veća i ta je lista izvor velikog zadovoljstva, kao što je i svaki kreativan rad zadovoljstvo, kao što je i svako dobro veselje, a na kraju te dobrote i veselja trebaju biti nečija biografija, više od neizmišljenih vremena i prostora.

TIRKIZNO PLAVA

Po cijele dane on je gleda kako pleše. Uvija se maznim pokretima pred blagajnom u trgovini, dok on čeka na jutarnji kruh. Razuzdano skače po stolu, dok on za njim preko pauze sam pije kavu. Omotava se pred njim oko šipke uz nepostojeće vruće ritmove, dok on žurno pješači s posla kući. Stalno mu je pred očima, a onda, kad je nekad doista ugleda, samo tupo zanijemi i gleda negdje u daljinu, da im se pogledi ni slučajno ne bi sreli.
Zna on da ta imaginarna žena koju stalno zamišlja nije ista kao ova stvarna, ali ne zna da nisu ni slične. On je noćima zamišlja u crvenom, a njena je najdraža boja tirkizno plava.

***

OTOK BIO

Ovdje je nekad bio hram. Vestalske su djevice na ovom kamenu prale svoje bijele trbuhe. Tu su vječne vatre palile i našim se uljem mazale. Onda je Bizant svoje vojske doveo. Vidite, ovdje su utvrde bile, veliki su grad imali, sa ovih mjesta mnoge divljake pokorili. A tamo je nekad bio samostan. Velika crkva i puno kuća popovskih. Tu su imali skriptorij, važne su se knjige tu prepisivale. Tamo na brdu, odmah iza, je bila austrijska baterija. Tu su goleme topove doveli što su se na kopno mogli dobaciti. S njima su čuvali kanal od Rusa i Engleza, još se vide dijelovi kasarne, samo su sad zidovi obrasli u bršljan i nije sigurno ulaziti. Ovdje su Talijani imali bolnicu. Najveću bolnicu koja je bila na svim našim otocima, dvjesto je ležaja imala i najbolju opremu. Liječili su u njoj svoje luđake, a za rata su silni vojnici tu bili na oporavku. A poslije rata su na tom mjestu napravili veliko odmaralište nekog kombinata iz Vojvodine. Na stotine se malih Vojvođana kupalo u ovom plićaku, mi smo ih pokušali naučiti picigin. U ratu se sve razbilo, pa se sad tu samo baca smeće.
A čega danas ima na otoku? pitam svoga domaćina. Tvrdom rukom čupka bijelu bradu i mršti se. Nema ničega. Sve je pobjeglo. Otok ima samo što je bilo, nema čega ima sad.

_____________________________________________________________________

ŽELIMIRU PERIŠU (Zadar, 1975) uskoro će u izdanju izdavačke kuće Oceanmore izaći i roman “Mladenka Kostonoga”, koja je ulomkom već bila predstavljena na stranicama Čovjek-časopisa.

fotografija autora: Adrijana Vidić

GLAVA 11.
U kojoj se pripovijeda životopis grješnog i veličanstvenog Stipana Grizelja, a Gila se pojavljuje tek u epizodnoj ulozi kao protuteža njegovoj opjevanoj muškosti.

ROĐENJE NA NEVIDLJIVOJ CRTI

U rano proljeće 1721. godine na brdu iznad Knina, točno ispred kamena na kojem je stajalo uklesano „Triplex Confinium: Cesareo, Turcico, Venetum“, susreli su se mletački providur Alvise Mocenigo i turski opunomoćenik Mehmed efendija Sialy, svaki s pratnjom od pedeset muškaraca: stražara, nosača, prevoditelja, pisara, kuhara i vodiča. Ta se mnogobrojna komisija uspela na brdo da na terenu provede uvjete Požarevačkog mira koji su njihove vlade potpisale tri godine ranije. Za zadatak su imali proći Dinaru i Kamešnicu, pa preko Kamenskog i Aržana stići do Imotskog i Vrgorca, ostavljajući za sobom granične kamenove i topografske crteže mapa razgraničenja između dvije sile.
Jednostavna je istina da svi makrohistorijski problemi uvijek imaju svoje mikrohistorijske povode. Tako su i ovu granicu, nevidljivu prostornu crtu koja određuje ljudske sudbine, značajno uvjetovale sićušne crijevne gliste. Komisija je vukla graničnu liniju preko prostranih jugozapadnih padina Dinare pa ponijeta agresivnim formalizmom i činovničkim zanosom budućeg mletačkog dužda, gotovo sve planinske vrhove ostavljala na osmanskoj, a sve pašnjake na mletačkoj strani. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je turski paša Sialy bio agilniji u zastupanju interesa svoje strane, da je više vremena provodio pod bistrim nebom a manje u svom šatoru, i da je uopće manje bio zgađen tim vrelim kamenom i tom planinom s koje je samo želio što prije sići – granica bi možda izgledala drukčije, ova se priča možda ne bi ni dogodila, a Dalmatinska Zagora i Hercegovina bi u stoljeću koje slijedi bili bar malo mirnija i pitomija mjesta. Ipak, efendija Sialy je nevoljko napuštao šator, već je prvih dana na toj planini zaradio neugodnu crijevnu groznicu i nije imao nikakve želje petljati se u Mlečaninov rad, štoviše, bio je sretan što se trasiranje izvodilo brzo i bez većih teškoća.
Tako je proljev jednog državnog dužnosnika učinio da se linija Mocenigo, kako će u budućim stoljećima zvati ovu granicu, provukla točno posred imanja obitelji Grizelj, ostavljajući kuću na jednoj, a torove sa stokom, voćnjak i dvadeset jutara najplodnije zemlje između Dinare i Kamešnice, s druge strane te nevidljive crte. Zbog tog nesretnog rješenja oba će državna autoriteta polagati pravo na rad obitelji Grizelj; prvi jer je kuća bila na kamenom brijegu koji je na turskoj zemlji, što znači da je obitelj živjela u Hercegovini i zbog toga harač dugovala Bosanskom pašaluku; a drugi jer su polja i stoka, dakle izvor zarade bili na mletačkoj zemlji, što znači da porez duguju i Serenissimi.
U tom podijeljenom prostoru rodio se grješni i veličanstveni junak i razbojnik Stipan Grizelj.

PRIJAPOVSKI LIK HARAMBAŠE

Dugo su se po sajmovima za pet para mogle kupiti karte s otiskom jedine postojeće fotografije Stipana Grizelja. Stipan stoji ponosan u izvezenoj košulji i ječermi, u ruci mu puška, drugom se pridržava za dršku kubure koja mu je zataknuta za pojas. Iza leđa su mu obrisi brežuljka i šume, magloviti i uzvišeni, kako se već crtala scenografija u fotografskoj radnji. Sijedi brk otkriva da je na slici dobrano prevalio šezdesete. Pomalo nesigurno gleda u fotografa, da ovo nije opis narodnog junaka mogli bi reći: pomalo i preplašeno. Ni traga onom hajduku o kojem je ispjevano toliko deseteraca. Na fotografiji se ne mogu prepoznati ni zubi koji blistaju k’o munje, ni pogled od kojeg se Turčini pokunje. Za čovjeka koji je mogao ugrist vuka, pregrist teleta / pa priskočit magarca bez zaleta’ čini se slabašan i pogrbljen, a usne su mu se usukale prema unutrašnjosti vilice kao da u njoj nije preostalo previše zuba. Mi znamo da je ova fotografija napravljena u trenutcima njegove najveće slave koja se dogodila punih trideset i pet godina nakon trenutaka njegove najveće snage pa dopuštamo da je Stipanova pojava u mladosti bila drukčija, da je i likom bio takav harambaša kakav je opjevan u stihovima: nema lipšeg diva okolina / i ona mu stvar do kolina.
Bez obzira na sijedog, bezubog i pogrbljenog starca prikazanog na njoj, ljudi su i dalje dugo i voljno za pet para kupovali fotografiju brdskog harambaše i pridavali joj posebne moći. Muškarci bi je objesili na zid priželjkujući da im slika priskrbiti bar dio one opjevane muške moći, a žene su je držale pod madracem − nadajući se istom.

PRVA KRV S LEĐA

Ostat će tajna koji povod je otjerao braću Grizelj u hajduke. Po jednoj verziji priče Grizeljove sinove su turski pobočnici došli voditi na kuluk, po drugoj su Mlečani došli iskoristiti svoje pravo na tlaku. Postoji i priča o sedam mladih janjaca koji su odlutali u bašču nekog bega u kojem je ovaj dvadeset i sedam godina uzgajao rijetke biljke, zbog čega je beg vlasnike janjaca osudio na četrdeset i sedam udaraca bičem. Također je zapisano i više verzija ljubavnih nevolja u kojoj se vrli hrvatski momak zaljubljuje u nevino islamsko djevojče koje strada od ruke vlastitog nepopustljivog oca, poslije čega slijedi uobičajena osveta cijelom rodu i napose cijelom svijetu, sve dok se ne osveti i sam sebi. Svaki od ovih strasnih zapleta završava romantičnim bijegom mladića u planinu. Ljudske biografije se, to je izvjesno, izmišljaju, preuveličavaju i dopunjuju, a dodane elemente često je lako prepoznati već i po epskom tonu ili simboličnim brojkama.
Sigurni elementi odmetanja braće Grizelj su: nepostojanje ugovora o dvojnom oporezivanju između Austrijskog i Osmanskog Carstva, posljedično tome: siromaštvo obitelji Grizelj, uz to: nemiran i lakorazdražljiv kokot kubure najstarijeg Grizeljevog sina. Iza sebe braća su ostavila dva tijela, jedno probušeno zrnom, drugo izbodeno nožem, oba s leđa. Prve žrtve bande braće Grizelj nisu bile ni poreznici, ni haračlije, već dva težaka od Otoka i Ovrlje koji su se, kako se to često kaže, našli na krivom mjestu u krivom vremenu. Krivo mjesto obuhvaća prostor od Cetine do Zrmanje, na sjeveru od Kupresa preko Glamoča, Duvna sve do Mostara, na jugu od Mosora do Biokova. Krivo vrijeme znači biti suvremenik Stipana Grizelja.

ZLATNO DOBA MILODARA

Zlatno doba za Stipana Grizelja traje deset godina. Na njegovom početku, u trenutku bijega na Kamešnicu, Stipan ima dvadeset i pet godina, a braća mu, Šimica i Perica, osamnaest i petnaest. Deset godina kasnije, Stipan ima trideset i pet, Šimica ima dvadeset i osam, živi tisuću kilometara daleko i zove se Simone Galiot, a Perica više nije uživatelj ovog svijeta.
U tih se deset godina Stipan napucao iz svojih kubura. Napadao je turske karavane, trgovce i kiridžije. Nije štedio ni carske službenike, krijumčare duhana, stočare, a omrsila mu se jednom i kočija koju je tjerao Bečanin u službi Thurn-und-Taxisa. Ipak mu je, kao istinskom čovjeku iz naroda, najmiliji bio taj isti mali narod što je nosio svoj mukom okopani težački trud na sajam u Duvno, Zadvarje, Solin ili Benkovac. Za takve je imao i poseban ritual. Jedan ćilim crvenog ruba s uzorcima crnih i zelenih baklava, pet sa pet lakata velik, prostro bi uz sam rub ceste i otišao. Svaki je trgovac znao koja je svrha tog ćilima i što će se dogoditi ako ga zaobiđe, a da na njemu ne ostavi primjerenu putarinu.
Da bi ovakav sustav djelotvorno funkcionirao Stipan je trajno morao raditi na promidžbi svog lika. Neobrazovan u znanju ekonomije i marketinga, Stipan je najučinkovitiji poticaj rasta prihoda vidio u olovnom zrnu koje bi iz blizine ispalio u lice klijenata svojih razbojničkih usluga. Posebno je pazio na to da o svojim privrednim metodama educira svaku skupinu koju bi presreo na drumu i koja ne bi odmah istresala vrijednosti na ćilim. Izvukao bi jednog iz skupine i bez puno priče završio s njim. Kuburu je volio više od sablje. Bila je glasna, dimila je i mirisala poput zapaljenog hrasta, a kad se ispaljivala iz dovoljne blizine, lice žrtve pretvarala u smjesu mozga, kože i kostiju. Nakon prve egzekucije bi polako, odmjerenim i teatralno sporo, poput kakvog generala koji puni i pali svoju lulu, iz prednjeg džepa izvukao novi naboj, zubima otkinuo papirnati vrh, usuo barut i zrno, pa ga polako nabio u cijev, gledajući ispod oka ostatak skupine. Ostatak skupine se tresao, pišao i srao u gaće, povraćao, padao u nesvijest, plakao, ridao, grcao, vikao, molio boga i sve u svemu – burno iskazivao očekivanje idućeg zrna olova. Stipan bi dovršio punjenje kubure, još jednom ih mrko pogledao pa zataknuo oružje za pojas i poput ljutitog boga pokazao na ćilim: „Za milodar.“

BOGATI I BOGU MRSKI

Strah i trepet za male, Stipan je nadaleko izbjegavao velike. Bogati i plemeniti nisu bili zahvalna meta. Za sobom su vodili pratnje, u pravilu oružane. Makar je banda harambaše Stipana Grizelja u jednom trenutku brojila dvadeset i četiri čvrsta muškarca, grizli su samo jadne i slabe.
Gore od oružja, bogati su imali utjecaj na žandare. Kad bi greškom opekao nekog turskog vlastelina, ovaj je odmah digao hajku i Stipanovi hajduci su morali bježati preko granice. Isto bi se dogodilo i s austrijske strane. Žandari su, kao i svaka sila ovog svijeta, uvijek milo gledali u smjeru zlata a nevoljko prema bijednim i jadnim, pa je i Stipanu ubrzo postalo jasno da će mu razbojnička karijera biti to dugovječnija, što manje bude dirao u bogomdane i uzorite.
Međutim, u deset godina otimačine iza Stipana je ostalo koliko leševa, toliko i slave. U svom je djelovanju postao toliko uzoran da su zbog njega nastajali novi putovi. Čak su i brodske linije među dalmatinskim gradovima oživjele, sve samo da se zaobiđe onaj ćilim. A ćilim, baš poput magičnog perzijanera iz tisuću i jedne noći, letio je među planinama pojavljujući se jedan dan pod Mostarom, drugi pred morem, plašeći pošten svijet i ubirući svoj lupeški porez.
„Samo u Dalmaciji može hajduk deset godina nekažnjeno pljačkati“, izjavio je carski vicekomodor Karl Joseph-Stefan kad se iskrcao u splitsku luku s ciljem da osigura prostor za predstojeći carski posjet južnoj pokrajini. Skupio je šefove žandarmerija i objavio: „Mislite li da car dođe u ovu bogom ispljunutu zemlju, taj bandit mora završiti na vješalima. “Ne osporavajući da su samo slina božjeg ispljuvka, lokalni su se žandari odmah ustrčali pa u čast carevom dolasku objavili novu tjeralicu. Iznos za hvatanje braće Grizelj je udesetorostručen, a tekst preoblikovan u „donosiocu glave gorskog bandita Stipana Grizelja ili njegove braće bit će nagrada isplaćena u zlatu.“

ŽELIMIR PERIŠ (Zadar, 1975.) – roman “Mladenka Kostonoga” njegova je peta knjiga.

fotografija autora: Adrijana Vidić