BAŠ KAO STARA LADA S POKVARENIM KOČNICAMA
Dani su mi svi jednaki, doktore, isti prizori dok hodam prema poslu, lik u plavom radnom odijelu čeka prijevoz, stari se šeće sa psom, bucko kasni u školu, ali ipak bulji u mobitel. Jesam li se probudila opet u jučer?
Nikoga više ne mogu podnijeti. Ivan mi je rekao da sam kao stara Lada s pokvarenim kočnicama – svakom kažem što ga ide i ne mogu se zaustaviti na vrijeme. Svi su već na rubu da me ubiju. On smatra da kad bi svi cijelo vrijeme govorili ono što misle, za tjedan dana više ne bi bilo ni jednog živog stvora. Ali koji je smisao sveg tog glumatanja? To je tako zamorno. Samo želim u Gorski kotar, doktore, tamo je sve bolje, na klupi ispod bora. Da me samoća obavije tiho, debelim slojem kao vatom. Ma kupit ću si tu kolibu u Gorskom kotaru, pa makar mi to bilo zadnje.
Na poslu se smijem glupim šalama, slušam žalopojke o raznim boleštinama i čajevima za probavu, savjete o održavanju kućanstva i dobre probave, vijesti iz crne kronike i nove političke afere koje mi odmah potaknu probavu.
Glas kolegice Irene iz ureda ne probija samo bubnjiće – probija zvučni zid! Danima prepričava sve detalje s ljetovanja, što su jeli, tko je kuhao, je l’ se pile prepeklo na dvjesto stupnjeva, je l’ strina s rozacejom išla na sunce, da od ujnine tetke bivšeg muža sestra ima varikozne vene, a nećak je baš nezgodno stao na ježa. Kako se to zgodno stane na ježa, pitala sam je peti dan i rekla joj da napokon ušuti. Koga briga za povijest kožnih bolesti tvoje bliže i dalje rodbine i što ste jeli!? Svi u uredu gledali su me preneraženo. Irena me gledala zabezeknuto, ali je barem ušutjela. I iako je svima laknulo, ja sam na kraju završila na razgovoru u Ljudskim resursima zbog ispada. A što je s Irenom, pitam ja. Njoj svašta ispada iz usta pa nikom ništa.
Kad sam došla kući, rekla sam Ivanu da jednostavno trebam tu brvnaru u Gorskom kotaru, ali je odmah počela petnaestominutna kuknjava o kreditu, o plaći koja kasni, gaćama kojih nema čistih i ručku koji nikako da završim jer gledam kuće na Googleu. Rekla sam mu: samo se žališ i kukaš. I ja se svakako osjećam, ali trudim se da ne ubijem u pojam svakoga u radijusu od tristo metara. Ko neka kratkodometna atomska bomba. Kad me netko pita kako sam, kažem dobro i odmah se isključim na dvije minute jer znam da oko mene baš nitko nije dobro i da mu je život teško sranje.
Svi su mi tako naporni. Ti nisi, doktore. Malen je krug takvih ljudi. Nije to čak ni krug, to je više kao točka. Točka koju zapravo činiš ti i ne znam… Nitko više? Bože, sad ćeš pomisliti da ti se uvaljujem i počet ćeš suptilno vrtjeti vjenčani prsten, ali ne moraš, stvarno. Ja samo volim doći k tebi, malo porazgovarati i čuditi se načinu na koji me gledaš dok me slušaš. Jer gledaš me kao da me čuješ! I onda ti platim i odem i sve pet. Čuješ li me zato što ti platim, je li u tome stvar?
Beba se opet budila svakih sat vremena. I sjednem tako jutros za komp i počnem razmišljati o vremenu i onda zaprijetim samoj sebi, kao, samo probaj započeti s nečim kao kiša je rominjala ili sunce je sjalo. Samo probaj i klepit ću te po ustima. Jesi li ti pisac ili jebeni meteorolog? Nikome, ako je radnja dobra, neće biti važno kakvo je za to vrijeme bilo vrijeme. Saberi se i počni, samo počni, ponavljam si cijelo jutro, ali beba se tada zadere i ja počnem. Počnem živčaniti.
I onda me on pita, zamisli sad ovo, pita me kakva mi je to potreba da baš moram pisati, da neću umrijeti ako ne pišem. Pa vidiš, meni se baš čini da bih mogla, kažem mu. Nije da me ubije na licu mjesta kao da me strefi grom, ali to me ubija polako, baš kao tebe tvoja kuknjava. I što on napravi? Znaš li što on tada napravi, doktore? Gurne mi bebu i kaže: mislim da se usrala. Pa došlo mi je da ga prikoljem. Ne zapisuješ ovo valjda, doktore?
Nosila sam nakrcanu pelenu van da ne zasmrdi sve živo, kad vidim njega izvaljenog na kauču kako gleda reprizu neke debilne utakmice. Reprizu! Meni se samo zacrnilo pa sam mu bacila tu pelenu ravno u glavu. I goooool, izderala sam se, dok je on nekoliko sekundi sjedio u šoku, i znaš šta mi je tada rekao, doktore? Da bi mi na čelo trebalo nalijepiti handle with care, jer se nikad ne zna kad ću puknuti. Rekao je: kvragu više s tobom, luđakinjo! Nosi se više sa životom kao svi ostali smrtnici i prestani se ponašati kao jebena princeza! Ja? Jebena? Pa nismo se seksali šest mjeseci, napomenem. Kao da smo svi mi, kaže, cijeli ovaj svijet, tu zbog tebe. Splasni više s tim svojim očekivanjima i promotri se malo tuđim očima. I pazi da te ne iznenadi nova perspektiva! Lakše je zabiti glavu u šupak i vjerovati kako si baš ti ono zadnje savršeno što je ostalo nakon izumiranja jednoroga. Zamisli, doktore! To mi je rekao. Kaže još da je nemoguće pratiti moja raspoloženja, a iz nečeg je i zaključio da skačem s teme na temu. Jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da moj sin nema psa. Ugrize me ta stvar kao pravi osobni neuspjeh. I sad sam opet tu. Uvjeren je da mi treba pomoć. I ja se slažem, pomoć oko čišćenja, kuhanja i oko djece dobro bi mi došla.
Dok sam bila mala, govorili su mi da sam preosjetljiva, ali bila sam optimistična i sigurna u sretan kraj. I glupa. Tako predivno glupa! Vidjela sam čaroliju svuda, kao da živim u jebenoj cirkuskoj karavani, a ne u onom drogeraškom getu. Onda sam se godinama polako prosipala kao prašina u vjetar, ostavljajući se malo-pomalo po profesorskim kabinetima, preosvijetljenim rađaonicama, na bučnim obiteljskim okupljanjima i nad kuhinjskim štednjakom. Trošila sam se misleći da je to samo nekoliko zrnaca koja se neće primijetiti, koja me neće promijeniti. I kad se potrošim na sve ono što moram, bit će me još dovoljno za ono što želim. Ali nema.
Iako, još ponekad mogu glumiti. To je obično kad izujem udobne papuče i obujem skupe cipele s visokom potpeticom i pretvaram se da mi je prirodno u njima hodati. Tih nekoliko trenutaka pred ogledalom ja sam netko drugi, ali onda nespretno i krajnje nedamski zarujem po parketu, uganem nogu i fantazija nestane. Istini za volju, mojim stopalima sada bolje pristaju razgažene gumene čizme i krdo svinja.
Cijelo sam vrijeme umorna. Djeca su tako nepodnošljivo vesela, a veselje je uvijek bučno. A ja želim malo mira, makar i po cijenu njihova veselja. Što upravo tako i završi; cijena je plaćena, a ono što uslijedi je njihova tuga, ljutnja i frustracija. Sve jedno bučnije od drugog. A kad svi napokon zaspe i sve se smiri, u glavu mi se uvuče The Sound of Silence, ona gruba verzija grupe Disturbed, i zvuk tišine počne urlati u mojoj glavi, a ja iz pjesme izvlačim svoju poruku, pogrešnu poruku, doktore. U mojoj glavi on je taj – David, pjevač, David je taj kojega ten thousand people naganja, maybe more. Ganjaju ga da ga preobrate da i on već jednom zašuti i klanja se zajedno s njima neonskom bogu. U tišini. U prekrasnoj tišini u kojoj svi samo šute i bulje. Što bi Paul Simon na to rekao? Bože, nadam se da nikad neće saznati. Samo da Paul ne sazna. Ubilo bi ga to, u slučaju da je još živ.
Doktore, je l’ ja previše govorim? Ali kad mi se čini kao da mi se babilonska kula srušila na glavu i nitko me ne razumije. A onda me ti pogledaš i tebi je sve jasno. Ja sam ti jasna. Pa kako to da od svih ljudi samo tebi to uspijeva? Da nije to zato što si mi onaj dan prije tri godine kad sam pala u nesvijest pa su me prikapčali na one uređaje vidio cice i trbuh? Tad sam još trenirala – više ni jedno ni drugo ne izgleda tako. Možda i ti, gledajući me u oči, zamišljaš te cice i taj čvrsti trbuh i samo dobro glumiš da me slušaš. Kad bolje razmislim, idi i ti kvragu, sve ću prodati, sve ostaviti, dajem otkaz i selim se u Gorski kotar.
Odlazim; so long, farewell, Auf Wiedersehen, goodbye. Medvjedi i vukovi, vjeverice i glodavci, evo i mene, dolazim k vama, vi nedvolični, predivno predvidivi stvorovi!
_________________________________
TIHANA PETRAC MATIJEVIĆ rođena je 1. ožujka 1977. godine u Sisku. Diplomirala je Tisak i Odnose s javnošću na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarsko iskustvo stekla je kao članica redakcije županijskog radija gdje je izvještavala o književnim aktualnostima i pisala kolumnu za radio portal.
Njezin roman o bipolarnom poremećaju Identitet osvojio je dvije književne nagrade i preveden je na španjolski jezik. Objavila je dvije slikovnice: Šime zvani Mrak, i Jaaako dobra šalša (Recept za prijateljstvo) te zbirku priča Kuća za lutke.
Piše prozu, poeziju, problemske slikovnice i priče za djecu. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Glavna zanimacija joj je anatomija tame; pokušava shvatiti zašto ljudi rade strašne stvari i vjeruje u to da je ljudski mozak najuzbudljiviji a ujedno i najopasniji teren za istraživanje – mjesto gdje započinje svaka dobra priča.
čovjek-časopis 