Category: proza

KRATKA PRIČA MAJE HALAPIR: POVRATAK SEBI

proza

Back to self. Povratak sebi. Tako se zove masaža koju sam izabrala, a uključuje noge, leđa, ruke, vrat i glavu. Back to self zvuči tako primamljivo, pozitivno, nešto što mora biti dobro, i nešto što zvuči kao da mi je potrebno. Kada sam uopće izgubila sebe? I jesam li? Da bi se vratila sebi, moram znati tko sam ja uopće: jesam li ja onaj glas kojeg čujem u sebi još od prvih svjesnih uspomena iz vrtićke dobi ili sam ja ona koja igra sve uloge koje imam i u kojima se nađem?

Kažem mužu da idem na masažu koja se zove povratak sebi, i da tko zna kakva će mu se osoba vratiti nakon te masaže, nakon što se vratim sebi. Čekam njegovu reakciju, ali osim mlakog: dobro, on ne podiže glavu s mobitela. Uzimam ključ od auta i odlazim.

Masaža počinje od stopala. Mmmm, volim masažu stopala, a dodatni bonus je što će time i moje hrapave pete dobiti malo njege finim eteričnim uljem. Ta stopala stvarno su zaslužila masažu. Koliko su samo stajanja strpljivo podnijela, u kuhinjama, pred šalterima, u učionicama i čekaonicama. Nekad davno, čak i u crkvama. Stajanje na misi bilo je pravo mučenje, pogotovo ljeti. Crkve u ljeti ispuni zrak koji je mješavina vlage koju isparava znoj tijela vjernika, preslatkog mirisa cvijeća, omamljujućeg tamjana i svijeća. Ne čudi da mi se, anemičnoj kakva sam uvijek bila, nekoliko puta zacrnilo pred očima tijekom takvih, ljetnih misa. Ali zašto sad o tome razmišljam? Fokusiraj se na stopala. Moja uska, spuštena stopala, broj 39. Nebrojeno puta podvrgnuta diktatu mode pa ugurana u obuću s previsokom petom. Ponekad podvrgnuta i mojoj financijskoj situaciji pa umjesto u Ortholit, HighSoft, Natural Motion Technology udobnoj i anatomskoj obući, mučila su se u jeftinim tenisicama i cipelama u kojima sam dobivala žuljeve. Svoj maturalac u Španjolskoj, netom uoči 18. rođendana, provela sam isključivo u japankama zbog krvavih žuljeva na svima prstima koje su prouzročile nove i povoljne sandale, kupljene upravo pred put. Tada sam naučila i da se nikad ne putuje u neugaženoj obući.

Topli i ugodni prsti maserke prelaze na moje potkoljenice. Koliko će se tu zadržati? Ako masaža traje 60 minuta, to je 10 minuta na svakom dijelu tijela: stopala, potkoljenice, natkoljenice, leđa, ruke, glava. Dobro je, još imam puno vremena za uživanje, još sigurno 40 minuta. Fokusiraj se na prste, na pokrete, na ugodu, prestani bespotrebno računati!

Mislim o nogama u koje se sad utiskuje ulje, trlja se svaki mišić, tetiva, ligament. Iznad koljena, to mi baš godi. I tu sa strane. Nisam ni znala da su mi listovi pomalo bolni. I te su noge podnijele puno toga. Planinarile su po ravnim i strmim stazama, pješačile po asfaltu i šljunku, penjale se i spuštale stepenicama, savijale i ispravljale iz čučnja dok podižem dijete ili obavljam nuždu. Te su noge provele beskrajno puno vremena prebačene jedna preko druge što nije dobro za cirkulaciju, a time i celulit. Slično je i sa stražnjicom. Koliko se samo nasjedila po tvrdim klupama, hladnim wc daskama, prljavim autobusnim sjedištima, neudobnim autima, premekanim sofama, ponekad i na travi, kamenu i drvu. Koliko puta je bila ugurana u tijesne traperice i koliko puta ju je žuljao rub gaća, nitko ju nije pitao. Dobro, priznajem, mužu je oduvijek privlačna i jedino on ima s njom poseban odnos, ali meni je bilo bitno samo da stane u odjeću koju posjedujem i to veličine 38.

Opet ne mogu ostati u trenutku. Zašto ne mislim samo i jedino o masaži? Pokušaj, tjeram se. Sviđa mi se ova glazba što svira. Nešto ambijentalno, s malo gongova ili nečeg sličnog, ne razlikujem baš udaraljkaške instrumente, a povremeno se začuje cvrkut ptica pa šum vode, to bi trebalo evocirati neki zeleni raj, Amazonu, Orinoco možda. Svaki put kad završi masažu jednog dijela tijela, maserka ga prekriva ručnikom kao pokrivačem, a ja se osjećam poput djeteta kojeg se ušuškava pred spavanje. Povremeno moram progutati slinu jer mi se od sporog disanja i šutnje grlo sasvim osuši.

Sad su na redu leđa. Moja leđa puna izblijedljelih ožiljaka koji su nastali nakon vađenja sumnjivih madeža. Majka je željela da ih preventivno uklonim i to nakon što su njoj samoj otkrili rak. Pristala sam da se ona osjeća bolje jer ja sam tada, s dvadeset i nešto godina bila po prvi put ludo zaljubljena i pod erupcijom dopamina i serotonina ništa mi se loše nije moglo dogoditi. Osim majčine smrti. Ne, to nije tema o kojoj želim misliti. Misli na leđa. Valjda će pronaći prava mjesta, ono pri dnu, pa ispod lopatice i od ramena do vrata, sve na desnoj strani. Uvijek je desna strana ta koja me muči. Možda zbog godina nošenja torbi baš na desnom ramenu, i onih školskih, i ženskih, i onih iz dućana. I sina i kćer vješala sam na bok desne strane. Pronašla je sva moja problematična mjesta, i sad ih trlja, gnječi, štipka, pritišće, udara, sjecka i bubnja po njima. Njene ruke i prsti uvijaju se poput tijela trbušne plesačice i izvode svoj ples na meni. Mazohistički se nadam da će još pojačati stisak. Mogla bi joj to i reći, ali ne želim govoriti, ne želim prekidati ove trenutke. Prelazi na lijevu stranu i shvaćam da sam bila u zabludi jer i ona odgovara na dodir otkrivajući kvrge, bolna mjesta, puckanje i preskakanje. Lijeva strana samo je bolje od desne čuvala svoje probleme skrivenim, dublje zakopanim ispod slojeva tkiva, kao što netko viče o svojim mukama i gnjavi svakog koga uspije dohvatiti dok se drugi uvijek osmjehuje: dobro sam. Sad osjećam vrhove kažiprsta kako me oštro, a opet blago, bockaju pri dnu kralježnice. Zatim jako polako kreću prema gore, uzdužno, putem neke zamišljene linije, kao da putuju po nekoj niti napetoj sve do mog vrata za koji mi se onda čini da se izdužuje pa postajem neka viša i važnija osoba nego što to stvarno jesam.

Prelazak na ruke podsjeti me da nije ostalo još puno vremena. Trebala sam uzeti isključivo masažu leđa, ruke mi nisu tako bitne pomislim i opet shvaćam da sam se prevarila. Moje ruke, dlanovi i prsti uživaju, prepuštaju se dodiru koji prodire duboko ispod kože, opušteno vise, konačno ne moraju ništa, baš ništa raditi. Ne moraju nositi vrećice, stiskati volan, gurati usisavač, razvrstavati odjeću, miješati kuhačom, klikati mišem ili tipkati po tastaturi. Ne moraju čak ni držati cigaretu ili knjigu zato jer ja to volim. Konačno ih oslobađam svega. Ruke moje, poklanjam vam ovo vrijeme u kojem ne morate ništa. Primite moju zahvalnost za tisuće radnji koje svakoga dana obavite za mene ili druge. Sad se odmorite i prepustite nekim drugim rukama.

Ruke su ponovno pokrivene ručnikom. Renata mi nježno oslobađa kosu od gumice i od vrata kreće prema glavi. Ah, tako je dobro nasloniti glavu u nečije ruke, pustiti da iz nje misli iscure pod pritiskom dodira. Naporne su te misli, stalno nešto predviđaju i zamišljaju, boje se, govore mi što sam trebala napraviti, ne daju mi spavati ili biti u trenutku. I sada mi ne daju mira da se potpuno prepustim Renatinim rukama. Ali sad Renata snažno pritišće dvije točke na mojoj glavi, one u kojima mi uvijek kljuca glavobolja, i mislim samo na taj pritisak. Kad pomjeri prste na drugo mjesto, prođu me trnci. I onda opet, i opet. Od vrata prema sljepoočnicama. Svaki korijen kose mi se kostriješi onako kako se moja mačka nakostriješi kad ugleda psa.

Vaša masaža je gotova, nadam se da ste uživali. – kaže Renata. – Polako se ustanite, ovdje vam je čaša vode i vrećica magnezija topivog u ustima. Poslušam ju i polako sjedam. Ugledam svoj odraz u ogledalu. Lijepa sam. Izgledam nekako privlačno, sanjivo i mekano. Kosa mi je razbarušena, maskara je ostavila crni trag ispod očiju, ali svejedno sam lijepa. Ogledalo hvata i odraz mojih grudi iz poluprofila. I one su lijepe, a nikad im to nisam rekla. Ostajem tako gledati u sebe i svoje tijelo, gledamo se i upoznajemo. Na pamet mi pada kako povratak sebi možda zapravo znači voljeti sebe, bar malo više nego što sam navikla.

Ne idem odmah kući nego se odvezem do jezera. Tu se u miru prepuštam cigaretama. Nema muža koji bi mi rekao: koja ti je ovo danas, sigurno si popušila kutiju, ili kćerke koja će prezirno uzvikivati kako dim ide na njenu stranu. Pušim, gledam u zeleno i ne mislim.

– iz rukopisne zbirke “NIKOTINSKE PRIČE” –

_______________________________________

MAJA HALAPIR, rođena 1978. u Osijeku, živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika i književnosti, zaposlena u knjižnici. Piše poeziju i prozu te povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Kratke priče i poezija su joj objavljivane na portalima čovjek-časopis, Perkatonic i VoxFeminae te u zbornicima Pišem ti priču i Biber. Na međunarodnom natječaju Biber 04 njena priča ,,Trokut” osvojila je 3. mjesto. Na pjesničkom natječaju ,,Josip Prudeus” njena pjesma ,,Noćna pjesma” osvojila je 1. mjesto.

KRATKA PRIČA ŽELJKA JANKOVIĆA IZ ZBIRKE “NOĆU NE POLAZE LOSOSI”, Partizanska knjiga, 2025.

proza

NIŠTA NIJE ČUDNIJE OD RAJA
Elegija za anarho-primitiviste

Neprestano smo se gubili unaokolo. Oblast kojom smo bili okruženi još uvek je bila nastanjena životinjama. Davali smo jedno drugome predačka imena – moja sestra i ja; pokazujući otpor prema svemu što je donosila „neolitska revolucija“. Svi su nam govorili da smo „previše bliski“, ali nikada nisu saznali šta smo nas dvoje činili kada bismo se udaljili od grada. Uprkos svima, za nas je bila izbrisana granica između detinjstva i „prvobitnog društva blagostanja“. Obilazili smo pećine i kratere. Pod našim stopalima je bila rastresita zemlja koju će prekrajati rimska milja. Uz sav trud sredine, niko nije mogao da sakrije od nas da smo nekada živeli u društvu lovaca i sakupljača. Naš jezik je bio nepristupačan za druge. Za vreme ručka, noge su nam se dodirivale ispod stola. Dovoljno je bilo iskoračiti iz zgrade i zaći u „velikodušno okruženje“ koje je predstavljala okolna šuma. Znali smo šta su vekovi bez sati, a šta su mleko i mržnja. Za nas je uverenje o ljudskoj prirodi bio tek izgovor onima koji bi žudeli za vladanjem, a zahvalnost – uvreda svakome ko bi drugome namenio darove. Sanjali smo svet u kom će goreti postrojenja i poslovne zgrade; pevali smo pesme „protiv Levijatana“. Pored puta smo zaticali harpune od kostiju; dalje uz reku – razbacana kremena koplja. Iza nas je bilo preveliko rastojanje da bi nas bilo ko sustigao. Ja bih ležao s rukama iza glave; moja sestra bi plivala prsno. Njena pljuvačka nije bila tamna od čokolade kada bi me opkoračila ispod jasike. Nikada se nismo vraćali istim putem. Kupili smo plodove; pustošili voćnjake i hramove, nepoverljivi prema svakome ko je pokušavao da sakrije od nas da smo nekada bili nomadi s jednostavnim krznenim pokrivačima. Mi nismo bili ničija zakonita deca; naše senke su se izduživale iznad rudokopa. Kretali smo se nenastanjenim dolinama, posvećeni životu bez ciljeva – moja nihilistkinja i ja; nismo se plašili da bi uskoro sve mogla da upropasti nastupajuća plemenska elita. Pentrali smo se po obroncima; voleli smo kada bi nas dočekao vetar u ravnici. Za nama su ostajali gradovi u plamenu, a pred nama – noć i borba za opstanak; požuda i dokolica.

__________________________________

ŽELJKO JANKOVIĆ rođen je u Pančevu, 1983. godine. Objavio je knjigu poezije Karl Ginter u dvostrukoj ekspoziciji 2010. god. (Brankova nagrada, nagrada Aladin Lukač), i dve knjige kratke proze: Sumrak na petlji (2023.) i Noću ne polaze lososi (2025.).
Živi u Pančevu.

ROMAN VLADA JANEVSKOG “TKO JE UBIO EDGARA ALLANA POEA”/”Кој го уби Едгар Алан По”, Ili-ili, Skopje, 2024; dva odlomka

proza

U TAJNOM SVIJETU MOGA DJEDA
 
Kad sam ponovno posjetio Grumijev psihijatrijski ured, na početku sam stajao kraj prozora. Unatoč magli, sa Zamka se pružao lijep pogled na grad. Već sam znao vremensku prognozu: očekivala se jaka kiša, što drugo. Ipak, nadao sam se da bi se oblaci mogli razići i da bi malo sunčeve svjetlosti moglo proviriti. Nažalost, nebo je postajalo sve tamnije, a vjetar sve jači.
„Čeka nas vrlo loše vrijeme,“ rekao je Grumi, stojeći pored mene. „Klima u ovim krajevima se zasigurno mijenja na gore.“
„Vjerojatno će se proširiti i globalno,“ pretpostavio sam.
„Predviđaju da će kišiti tjednima,“ Grumi je odmahnuo glavom. Djelovao je potišteno.
„Nove poplave nisu isključene. Ovaj put prijete čak i središtu grada,“ prisjetio sam se članka koji sam sinoć pročitao.
„Bolje da nastavimo sa seansom,“ Grumi mi je pokazao kauč. On je sjeo u naslonjač.
„Ispričat ću vam nešto više o svojoj baki,“ započeo sam. „Ona nije skrivala koliko joj je značilo moje društvo, osobito nakon smrti mog djeda, kada je postala slabo pokretna i većinu vremena provodila u krevetu. Nikada joj nisu dojadile moje ludorije, za razliku od moje majke, koja me često nije mogla podnijeti zbog toga. Uzdisala je s olakšanjem kad god bih potrčao baki.“
Grumi je počeo sa bilješkama.
„Osim priča iz vlastitog života, ispričala mi je mnogo toga o meni i mom najranijem djetinjstvu,“ nastavio sam.
„Jesi li ikada saznao čime se tvoj djed bavio?“
„To me posebno zanimalo,“ rekao sam. „Htio sam otkriti čime se bavio i tko su bili Max Brod i Franz Kafka — ljudi u njegovoj glavi, kako je znao reći dok je bio živ. Žudio sam pregledati knjige u njegovoj knjižnici, sjesti u kožnu fotelju i zaviriti u ladice njegova radnog stola.“
Zatvorio sam oči, vraćajući se u to vrijeme.
 
***
 
Baka je uvijek pronalazila načine da izbjegne razgovor o djedu, osobito nakon njegove smrti. Zato sam odlučio potajano uzeti ključeve njegove zaključane radne sobe. Već sam otkrio da su skriveni ispod njezina jastuka. Plan je bio jednostavan, ali gotovo neizvediv — sve dok mi jednog dana nije palo na pamet da će, ako želim uspjeti, biti najbolje domoći se ključeva tijekom noći, dok baka spava. 
Sklupčao sam se u krevetu pretvarajući se da spavam, i čekao da čujem hrkanje iz susjedne sobe. Nisam morao dugo čekati. Baka je brzo tonula u san. Još brže bi počela hrkati kada je spavala na leđima. Na prstima sam se prišuljao do nje i bez problema izvukao ključeve ispod njezina jastuka. Za deset minuta otključao sam vrata radne sobe bez ikakva šuma. Zadržao sam dah sve dok u mraku nisam opipao i upalio noćnu lampu na kraju radnog stola. Tiho sam sjeo u udoban kožni naslonjač. Napokon sam mogao udahnuti.
Bio sam oduševljen svojim uspjehom, iako mi je trebalo vremena da smirim ubrzano srce. Sve je izgledalo tako neobično. Oko mene su bile bezbrojne stvari koje su draškale moju dječju znatiželju. Nisam znao odakle prije početi. Police su bile prepune knjiga, većinom prilično starih, s izlizanim koricama. Moj djed nije bio osobito uredan; kad bi bio prepušten sam sebi, u sobi bi vladao kaos — knjige razbacane, prekrivene debelim slojem prašine. Za red i brisanje prašine brinula se baka, barem jednom tjedno bi prošla i pospremila cijelu sobu. Tada bi se djed osjećao kao da mu netko prekapa po utrobi.
Pokušao sam da iza sebe ne ostavim tragove, kako me baka ne bi otkrila. Ona je već s vrata mogla primjetiti i najmanju promjenu u sobi.
„Ovdje nešto nije na svome mjestu!“, rekla bi, i prije nego bih trepnuo, bio bih u nevolji.
Najviše mi je pažnju privukao jedan crni kovčeg, uredno smješten u otvor ispod stola — izgledalo je kao da je netko napravio taj otvor po mjeri kovčega. Budući da nisam imao mnogo vremena i nisam znao kada ću ponovno moći ući u radnu sobu, odlučio sam najprije vidjeti što se u njemu krije. Kako sam i očekivao, bio je zaključan. Srećom, najmanji ključ je odgovarao. Glatko se dvaput okrenuo u sićušnoj bravi i kovčeg se otvorio. Očekivao sam vrijedne predmete, čudne naprave, tajanstvene instrumente. Nažalost, unutra nije bilo ničega što bi me na prvi pogled fasciniralo, osim jedne pozlaćene olovke pričvršćene uz bilježnicu s crnim kožnim koricama, hrpe starih papira i deblje požutjele omotnice. Pozornost mi je privukla nečija bilješka o sadržaju kovčega, ostavljena na čuvanje mom djedu. U bilješci je pisalo da se u kovčegu nalaze romani u rukopisu, poezija, pisma, fotografije i pripovijetke koje je napisao Kafka.
„Kafka mora biti jedan od onih ljudi u djedovoj glavi,“ pomislio sam.
Na dnu se nalazio nečiji potpis. Iz onoga što sam pročitao u bilješci, pretpostavio sam da je potpis najvjerojatnije pripadao Maxu Brodu. Tada sam pomislio da Max i Kafka možda nisu bili samo u djedovoj glavi, nego su nekoć u prošlosti živjeli negdje na ovom svijetu i, tko zna, možda je Kafka doista sišao na željezničku postaju u podzemlju Zamka.
 
***
 
Kraj seanse došao je neočekivano. Morao sam prekinuti jer se Grumi požalio na glavobolju.
„Imam osjećaj da će mi glava eksplodirati,“ rekao je, masirajući sljepoočnice.
Zabrinuto sam ga upitao kako mu mogu pomoći.
„Ne možeš ništa učiniti. Vjerojatno mi samo treba odmor,“ odgovorio je i progutao dvije tablete protiv rastuće boli, iako je priznao da mu lijekovi ne pomažu uvijek.
„Bit će bolje ako na neko vrijeme zatvorim oči. Ovdje ćemo stati,“ zamolio je. „Sljedeći put nastavit ćemo gdje smo stali.“
Na izlasku sam tiho zatvorio vrata za sobom.
 
 *
 
KADA JE SVE TAKO NEOČEKIVANO
 
 Iz Grumijeve ordinacije izašao sam zabrinut za njegovo zdravlje.
Nadao sam se da je riječ o običnoj glavobolji, ali sam se istodobno bojao da me želi poštedjeti detalja. Možda je bilo nešto ozbiljnije, iako me Grumi uvjeravao da ništa ne skriva od mene. Na kraju nisam imao izbora nego da mu vjerujem.
Krećući se hodnikom prema recepciji, bio sam toliko zadubljen u misli da nisam ni primijetio kako sam zamalo nagazio na velikog gavrana koji je izgledao beživotno. Silno sam se zaprepastio. Uplašio sam se da je to Grumijev bijeli gavran. Ptica je ležala sklupčana na podu. Pogledao sam je izbliza – nije bila Grumijev ljubimac. Bio je to crni gavran i sa sigurnošću sam mogao ustvrditi da je to isti onaj gavran koji mi je nekoć pomogao da se snađem u labirintu hodnika u Zamku. Nisam mogao utvrditi od čega je uginuo. Nije imao nikakvih vidljivih ozljeda na tijelu ni na glavi. Pažljivo sam ga podignuo i odnio do recepcije.
„Pogledajte ga, jadničak. Našao sam ga kako leži na podu. Nadam se da se nije mnogo mučio,“ rekao sam Šurmanu, recepcionaru.
Očekivao sam da će prihvatiti mrtvu pticu, dati joj zasluženu pažnju i poštovanje, ali Šurman nije htio ni čuti da primi gavrana, niti ga pogledati. Radije bi nastavio ispitivati me o mom romanu; mrtvi gavran vidljivo mu je remetio plan.
„Držite ga podalje od mene! Možda ima neku bolest. Ili nešto još gore – možda se radi o lako prenosivom virusu. Zar želite da nas zadesi neka pandemija? Bježite odavde! Obojica, što dalje!“, jako se uznemirio.
Držao se na udaljenosti od mene i mrtve ptice.
„Ne razumijem vas, do jučer vam je ova ptica bila asistent“, podsjetio sam ga. „Zar ste zaboravili? Upravo ste vi zamolili gavrana da mi pomogne pronaći put u Zamku. Vaš me je pomoćnik impresionirao svojim sposobnostima i odmah mi pokazao put.“
  „Pomoćnik, takva zlokobna ptica? Sanjate li? Gavrani su simbol tame i same smrti!“ Šurman je bio kategoričan. „Zapravo, ako želite da budem iskren, primijetio sam da u vašem romanu ima mnogo gavrana i, dok sam čitao te dijelove, pitao sam se zašto tim mračnim pticama pridajete nekakvu drugačiju simboliku koju ne zaslužuju – prikazujete ih kao simbol mudrosti, nade, čak i ljubavi! Igrate li se opet s takozvanom umjetničkom slobodom?
„Mislim da se gavranima nepravedno pripisuju najmračnije osobine i simboli“, stao sam u njihovu obranu. „To su  inteligentne, mudre ptice. U novije vrijeme su onezasluženo ocrnjeni. Ljudi kao da zaboravljaju da su u davna vremena  gavrani bili simbol vjernosti u ljubavi.“
„Molim vas, prestanite, nećete me uvjeriti u suprotno! Kako ste uopće mogli povezati ta krilata sablasna stvorenja s mudrošću ili ljubavlju?“, već je bjesnio.
Pokušao sam ga smiriti.
„Gospodine Šurman, sjećate li se kada sam prvi put došao ovamo? Kao da je bilo jučer, dobro pamtim. Vi ste sami zamolili gavrana da mi pokaže put do ureda mog psihijatra,“ ponovno sam ga podsjetio.
„Dosta! Nemojmo opet iz ispočetka. O tome ne želim dalje raspravljati. Nikada nisam imao takvog groznog asistenta i točka!“ Šurman me uvjeravao da sam izmislio događaj ili da sam halucinirao kad sam prvi put tražio Grumijevu ordinaciju.
„Zašto bih to izmišljao? Imajte malo poštovanja,“ zamolio sam ga.
„Poštovanja? Kakvog poštovanja i prema kome? Prema vama ili prema ovoj prokletoj mrtvoj ptici koja ne zaslužuje ništa drugo nego da bude bačena u kontejner za smeće!“
„Kontejner za smeće?“
„Dobro ste me čuli!“ nije popuštao.
Nisam mogao vjerovati koliko se u Šurmanu nakupilo neljudskosti.
„To je najviše što mogu učiniti za pticu. A što se vas tiče, da nisam znao da ste pisac i da vas ne poznajem još iz školskih dana, već bih vas prijavio za uznemiravanje ovakvim izmišljotinama,“ sada mi je otvoreno prijetio.
Na kraju sam odlučio da se više ne raspravljam. Uzeo sam mrtvog gavrana sa sobom i izašao iz Zamka. Namjeravao sam ga pokopati u nekom grmu u obližnjem parku. Trebao mi je cijeli sat da pronađem prikladno mjesto. Jak vjetar i krupne kapi kiše otežavali su mi probijanje kroz park. Nisam htio pokopati pticu u prvom grmu uz stazu. Morao sam se sakriti i od znatiželjnih pogleda neke djece koja su sigurno mislila da sam došao zakopati nešto vrijedno. Današnja mladež kao da nema pametnija posla. Morao sam izbjeći i dugi pogled dviju starijih žena kojima sam se vjerojatno činio sumnjiv.
„Perverznjak,“ čuo sam kako jedna šapće drugoj.
Požurio sam kroz grmlje, spotičući se i gotovo padajući nekoliko puta preko korijenja skrivenog u lišću. Mrtvog gavrana nisam ispuštao iz ruku. Napokon sam pronašao mjesto koje sam tražio. Nije bilo savršeno, ali bilo je dovoljno dobro za dostojan pokop. Nisam gubio vreme, odmah sam počeo kopati rupu u mekoj zemlji iza većeg grma.
Nisam očekivao da će pokop mrtve ptice biti jednako emotivan doživljaj kao nedavni sprovod pijanistice Verone. Ubrzo se nekoliko gavrana okupilo na okolnim granama. Bilo je zapanjujuće kako su brzo osjetili moju namjeru i odgovorili dugim, žalosnim krikovima.
„Kao da plaču,“ pomislio sam. „Možda su članovi obitelji mrtve ptice ili bliski prijatelji.“
Gavrani su u velikom broju sletjeli i oko mene. Našao sam se usred crnog oblaka ptica. Sve što je slijedilo nalikovalo je pravom pogrebu.
„Pogreb dostojan nekoga tko je izgubio život marljivo radeći u Zamku“, prošaptao sam.
Gavrani su graktali, kao da se slažu.
„Nisam ga osobno poznavao, ali mislim da je bio dobar gavran“, obratio sam se ožalošćenim pticama i ispričao im priču o tome kako mi je pokojnik, dok je radio na recepciji Zamka, pomogao pronaći put kroz njegov labirint hodnika.
„Tada je vaš prijatelj bio pun energije. A sada? Evo ga ovdje, mrtav. Osjećam se kao da pokapam nekoga bliskog. Pred smrću smo svi isti,“ rekao sam prije nego što sam položio gavrana u iskopanu rupu.
„Sve je tako neočekivano,“ učinilo mi se da sam čuo od jednog od kljunatih prijatelja pokojnika.
Tada se odnekud začuo glas pijanistice.
„Verona?“ nisam mogao vjerovati.
Netko ili nešto pjevalo je istim onim Veroninim glasom kojeg sam zapamtio. Dok sam pokapao gavrana, slušao sam ovu pjesmu:
 
„Ova zemlja je sve praznija,
ispunjena sve praznijim ljudima,
s praznim životima i praznim glavama,
s praznim vrijednostima,
s praznom budućnošću
i praznom umjetnošću.
Čak i kamenje
postaje praznije.
Prazan je i moj grob,
jer više nisam tamo.
Otvori ga ako mi ne vjeruješ.
I ja sam otišla
negdje daleko,
dalje,
najdalje,
u progonstvo zagrobnog života –
u prazninu s onu stranu,
odakle ću možda jednog dana
vidjeti svoje
ponovno rođenje.
Do tada će samo vjetar
uzalud zavijati
za nekim boljim vremenom.“
 
Vjetar je doista počeo zavijati, ali ne za boljim vremenom — najavljivao je novu oluju. Puhao je sve jače. Glas koji je pjevao  gubio se u vihoru lišća i slomljenih grana. Obuzimao me umor.
„Sigurno mi se sve ovo samo priviđa,“ rekao sam sebi.
Bojao sam se da bih se mogao izgubiti ili zauvijek ostati u parku ako odmah ne krenem kući. Iza sebe sam čuo mnoge poznate glasove dok sam tražio put natrag. Strahovao sam da pripadaju ljudima koji više nisu među živima. Još više sam se užasavao pomisliti čiji bi mogao biti glas koji je neprestano šaptao: ‘Toliko patiš. Jako mi te je žao.’
Nisam se okretao.
Uplašio sam se da me smrt slijedi.
Hodao sam sve brže.
Trčao sam.
 

prijevod s makedonskog: Vlado Janevski

*

Roman istražuje misterioznu smrt Edgara Allana Poea i mogućnost otkrivanja njegova ubojice skrivenog među nama u 21. stoljeću. U centru radnje je Felix Reynolds – i sam pisac – koji traga za svojim nestalim bratom. Tijekom potrage Felix počinje posjećivati psihijatra, a seanse se odvijaju u misterioznom Zamku kojim upravljaju zagonetni ljudi u crnom, poznati kao „kafkavisti“. Njihovo prisustvo dodatno produbljuju tajanstvenu atmosferu. Priča se razvija kroz narativne skokove, neočekivane obrate, sanjane epizode, česte promjene perspektive te propitivanja „činjenica“ i „istina“, sve u mračnom, jezovitom ugođaju koji podsjeća na Franza Kafku i njegov zamišljeni „neobjavljeni rukopis“. Riječ je o psihološkom romanu s elementima magijskog realizma, isprepletanjem prošlosti i sadašnjosti – labirintu složene strukture koji istražuje teme mašte, inteligencije, stvarnosti, filozofije, normalnosti i ludila.

Nagrade i priznanja:
– Roman je bio finalist za nagradu Društva pisaca Makedonije “Stale Popov” za najbolju prozu
– Ušao je u uži izbor za nagradu Roman godine

____________________________________________________

VLADO JANEVSKI je makedonski pisac i slikar, član Društva pisaca Makedonije. Piše proznu fikciju, drame i poeziju. Autor je romana Tko je ubio Edgara Allana Poea, Smrt nije kraj, Mrtvi znaju najbolje, Čudo iza ugla, Pod drugim šeširom i Made in Jabana.  Objavio je i nagrađenu zbirku kratkih priča Nema povratka, te nagrađene zbirke poezije Na leđima bespovratka i Tihoriječ. Janevski piše i za djecu, autor je knjiga Nestaškovci Vlatko i Emče i Ljudi i zmajevi, a strip Nestaškovci Vlatko i Emče se redovito objavljuje u novinama Nova Makedonija. Njegov rad donio mu je brojne nagrade, uključujući Pegaz za najbolji neobjavljeni roman, Antev zlatnik za neobljavleni pjesnički rukopis i Stojan Hristov za najbolju poeziju od autora-ekspatrijata, Script Fest za najbolji scenarij za dugometražni film, kao i priznanja na konkursima za najbolju kratku priču, najbolje suvremene bajke, te nagradu Makedonski korijeni za književna i umjetnička postignuća.

ROMAN ALEKSANDRA PETROVIĆA “POZDRAVITE MOGA TATU”, Raštan izdavaštvo, 2025; odlomak

proza

Raščišćavanje

Iz sna me prene očevo nabadanje hodalicom po parketu. Trljam oči, protežem se, ali još ne ustajem. Imam vremena dok ode do kupatila da se umije i zaobilaznim putem dođe do dnevne sobe. Tako može da kaže da je vežbao. Ujutru koristi hodalicu pošto je još sanjiv i korak mu je nesiguran, a popodne prelazi na štake.

Sunce se probija kroz venecijanere i prži mi zenice kroz zatvorene kapke. Kao i otac, zbog svetlih očiju osetljiv sam na svetlost, s tim da su njegove nebeskoplave, a moje obične, smeđe. Koristimo iste veštačke suze kako bismo predupredili suvoću rožnjače i imali uvek pomalo zamućen pogled na svet.

Čujem ga kako klopara po trpezariji.

Pridižem se i nekoliko sekundi sedim na ivici neudobnog troseda koji je brat ostavio kad se s porodicom konačno preselio u novi stan, udaljen pedeset dva metra od roditeljskog. Prethodnih šest meseci su živeli zajedno. Najbolje je bilo nećaku koji je za istraživanje na raspolaganju imao prostor pretrpan stvarima. Bila su to najduža sto osamdeset tri dana u našim životima. Iz prve ruke sam slušao o kriznim dešavanjima, o kojima su mi obe, silom prilika spojene strane, pričale namećući mi ulogu posrednika koju sam odbijao da preuzmem. Not my circus, not my monkeys, lepo kažu Englezi.

Tako sam se osećao i kad je, sticajem nesrećnih okolnosti, otac pao dok je izvlačio novi kauč u dnevnoj sobi kako bi pomogao snaji i unuku da se spreme za spavanje. Brat je bio na treningu karatea, a sofu je trebalo cimnuti određenom jačinom i pod izvesnim uglom, a to je naravno samo otac znao. Tako je barem mislio, a niko drugi nije imao volje da mu protivreči. Prelom butne kosti utvrđen mu je tek posle tri nedelje, nakon mog navaljivanja da ode i snimi nogu. Hirurg je rekao da je neophodna zamena kuka jer će u suprotnom kost početi da truli. Sama pomisao da otac sa svojom bujnom maštom i sklonošću ka katastrofama poslednje dane provodi razmišljajući o tome kako mu se telo raspada bila mi je neprihvatljiva. Znam da bih se isto ponašao da sam u njegovoj koži.

Dok smo pokušavali da mu zakažemo operaciju, jureći između državnih i privatnih bolnica, vagajući da li se više isplati potplatiti ili skuplje platiti, prinudni cimeri su ćutali o onome što se desilo. Svako se držao svog viđenja događaja: nestrpljivog i previše besnog povlačenja kreveta ili nereagovanja na plakanje unuka koji je hteo da pomogne dedi i vrzmao mu se oko nogu. Isključio sam se za obe strane. Svi su u pravu. I nisu. Ne zanima me.

Holistička medicina kaže da se prilikom svakog pada somatizuje malo oholosti, koja se na taj način istovremeno i leči. Gubitak ravnoteže koji dovodi do preloma vrata butne kosti najčešće se dešava kod osoba koje prenebregavaju starost i prave se da su jednako jake i sposobne kao u mladosti. Lom usled zamora materijala, to jest kosti, napokon suočava pacijenta s njegovim pravim godinama, iako vreme zapravo ne postoji, nego živi u nama. Nema više iskoraka niti prekoračenja prirodnih granica, sve se svodi na pravu meru stvari. Pacijent je prisiljen na mirovanje i detaljnije promišljanje primerenije njegovim godinama, čak i kad se grčevito drži svoje istine. Mora da napravi distancu prema spoljnom svetu, dinamičnom i punom pokreta. Prirodni umor treba prihvatiti i ne zataškavati ga među krtim kostima koje vape za odmorom. Ako se pacijent povinuje novonastalom stanju, ima velike šanse da načini još mnoge velike korake u unutrašnjem razvoju.

Prvo su u uski sobičak provirile noge hodalice, a onda i očeva glava.

–  Jesi li budan?

–  Sad jesam.

–  Hajde, osvešćuj se, već je osam, propašće nam dan.

–  Meni je već propao zbog ovako ranog buđenja.

–  Prava si lenčuga, ja sam u tvojim godinama…

–  Išao na posao i spavao popodne, plus poslovni ručkovi, sport s kolegama, pa onda dođeš kući na gotovo, sve spremno, čekaju večera i televizor. I sinovi kao začinsko bilje, mogu da budu tu ako ne smetaju.

–  Šta, bre, pričaš ti? Ne sećam se takve postavke. Lupetaš.

– Naravno da se ne sećaš. Sitasto pamćenje ti je srednje ime.

– Ko je išao na pijacu i u nabavku, bacao đubre, popravljao kola kod majstora, odvozio vas i dovozio s treninga kao da ste prinčevi.

Brat i ja smo u isto vreme počeli da treniramo karate. Ja sam vrlo brzo odustao, ne uspevši da instruktorovo dranje sebi predstavim kao grubu ljubav koja će mi pomoći da napredujem. Lakše mi je da u slučaju opasnosti pokušam da pobegnem ili pronađem nekog ko će me zaštiti. Za toliko mogu da se snađem, dovoljno sam pametan. Na primer, pozvaću brata. Zajedno protiv sveta, tako je prvobitno trebalo da bude. U međuvremenu se smer malo promenio, ali sam ja i dalje više um, a on više telo. Njega su kritike podsticale, gurao je dalje i koristio svaku priliku da vežba kate. Čak je imao i lutku za vežbanje, na koju smo ponekad kačili očevu sliku. Dolazio sam na svako njegovo polaganje, sve do crnog pojasa. Majka nije mogla da gleda kako joj dete lomi daske, a ocu je to bilo dosadno kad nema prave borbe, nalik onim u oktagonu.

–  Primećuješ šemu? To su izvankućne aktivnosti. Svaku priliku si koristio da se izvučeš.

Prevrnuo je očima.

–  Ustani i pomeri taj krevet, hoću da vidim nešto. Povukao sam ivicu troseda i ispod nas se ukazao prostor za odlaganje posteljine pun mojih neprodatih knjiga, albuma s fotografijama i torbi. Sve je prekrivao debeli sloj prašine. Pokazao mi je prstom na jedan od albuma. Stavio ga je na hodalicu i otvorio na sredini.

– Vidi kakav si debeljuca bio – pokazao mi je fotografiju i blago se osmehnuo.

–  Drugi sin je u pitanju, ovo je njegov album.

–  Nemoguće, kako samo ličite.

–  Moguće, onome ko ne zna šta gleda.

–  Pa svako može da pogreši.

–  Majka ne bi.

– Dobro, možda vam nisam menjao pelene, vaša majka mi svakako ne bi ni dozvolila, ali sam vas ja hranio, čak i kada ste te smućkotine bljuvali po meni.

–  Zato što si nam u usta trpao previše hrane koju nismo mogli da progutamo, samo da bi što pre završio s obavezom. Mogli smo da se ugušimo.

–  Otkud ti znaš?

– Gledao sam te kako hraniš brata, a siguran sam da si još manje znao kada si se bavio probnim modelom.

–  A baš si voleo poparu i kad ti stavim one crvene kuglice s ribljim uljem, pa ti puckaju u ustima.

–  I to je drugi sin, meni se i sad povraća samo kad se setim kako ih je halapljivo gutao.

– Dobro, dosta si se pravio pametan za danas. Bolje mi pomozi i nešto od ovoga prebaci u podrum. Zatrpaće me stvari. A ovi još nisu odneli ni pola svojih, iako su se preselili i imaju sto kvadrata na raspolaganju. Bukvalno osećam kako me guše.

– Eto, taman na vreme da kao Šveđani sprovedeš čišćenje pred smrt.

–  Kakvi, bre, Šveđani, o čemu pričaš? Znaš da ne volim te hladne i depresivne Skandinavce.

–  Što? Ista fora kao sa Englezima, suviše ste slični?

–  Ne lupetaj.

– Kad Šveđani zađu u određene godine, kao poklon bližnjima podele, prodaju ili pobacaju sve ono što im nije potrebno, a deca ne žele da zadrže nakon njihove smrti. Tako ih oslobađaju muke da, osim što su u žalosti, moraju i da preturaju po roditeljskim stvarima i ponovo prolaze kroz emotivni pakao.

–  Što to sad da radim, ti mene već vidiš u grobu! Izdržaću ja još dve godine kao tvoj deda, a posle ćemo da vidimo. Živimo li u vremenu ili vreme živi u nama? Kako se čuje aplauz jedne ruke i kome je namenjen? Da li je čovek pao u šumi ako nema nikog da to čuje? Otac ne voli da razmišlja o smrti. Kad ga obuzmu takve misli, postavlja pitanja koja logiku zamenjuju unutrašnjim uvidima. Sve samo da spere bljutav ukus i ublaži svrab raspadanja. „Kad biste samo na tren osetili kako je meni, pobegli biste glavom bez obzira”, govorio bi dok bi se češao.

Osoba koja se približava smrti počinje manje da jede i pije, pošto se u njoj polako gase osećaji gladi i žeđi. Količina kalcijuma u krvi raste, javlja se pospanost, što pomaže telu da se polako isključi. Telo ulazi u stanje ketoze, oslobađa endorfin i otupljuje bol pružajući osećaj euforije. Ruminacije prestaju i kod najupornijih osoba, pa se čovek oseća dobro. Čak i kad je pre toga razdiran bolešću, sam čin prelaska je nežan. Sva sećanja su dragocena. Smrt je utešna i blaga. Amigdala i hormoni su poslednji čuvari dostojanstva.

–  Izvini, ali i ti si bio buckasto dete. Voleo si da jedeš. Jedva smo uspevali da ti iz ruku iščupamo tubu s tomi majonezom. Cedio si ga kao što mali tajfun iscedi dušu onim kašicama u kesici – gleda me naizgled ozbiljno.

– Jesam. I ti si bio kao medicinka pre nego što si otišao u penziju. Što bi deda rekao: „Lupiš šamar na jedan obraz, a drugi se zacrveni”. Mada kapiram da je bilo teško odupreti se, ipak je to bilo čudno vreme, kao da ste svi znali da se koprcate u hropcu zlatnog doba pre nego što će život postati otužan.

Preko lica mu je prešla senka.

–  A da li znaš da mi tvoj brat još nije vratio alat koji sam mu pozajmio pre tri godine…

Sunčev zrak mi se probija do lica, pomeram se ustranu i posežem za očnim kapima pored kreveta. Obećavam sebi kako ću svoje čišćenje pred smrt početi čim se ponovo dočepam garsonjere.

_________________________________________

ALEKSANDAR PETROVIĆ. Beograđanin. Rođen 1973. Pisac, prevodilac i učitelj kreativnog pisanja.

Objavljeni romani Kolaž za dvoje, Beogradska knjiga mrtvih i Zamak, Pozdravite moga tatu (rukopis pobedio na konkursu IK „Raštan“)

Dramska minijatura Voz za Edenvil (po motivima iz romana „Zamak“) osvojila je prvu nagradu na konkursu Radio televizije Srbije za 2017/2018 godinu.

Objavljivao kratke priče u mnogim zbornicima i na portalima.

Član Udruženja književnika Srbije.

Član Udruženja književnih prevodilaca Srbije.

vebsajt: http://www.aleksandar-petrovic.com

KRATKA PRIČA DRAGANA DROBNJAKA: SKICA ZA PORTRET BARBARE M

proza

Godine bauljanja po dnu pamtim po Barbari.

„Ako posle ovoga budeš negde napisao da sam dronfulja, jebaću ti mater!“, prozborila je posle našeg prvog seksa.

„Petre, molim te, obećaj mi da nikada nećeš pisati o meni“, vapila je kasnije.

„Važi, obećavam“, prihvatio sam, unapred svestan da od toga nema ništa. „Kaži mi samo, ljubim te, što se toliko plašiš toga? Nisam ja Paulo Koeljo da me čitaju milioni“.

„Nema to veze sa tim koliko imaš čitalaca, već sa tvojim pričama. Sve žene u njima su kurve“, nervozno mi je objašnjavala.

Nikako nije želela ulogu jedne od kurvi iz moje knjige. Jako bi se povredila kada bih je sada nazvao i rekao kakvu priču pišem.

„Ali, Perice, obećao si…“, rekla bi mazno, ljupko, dečje molećivo.

Upoznali smo se dok je studirala. U to vreme ljudi još uvek nisu kapirali da sam luzer. Postojali su još neki koji su me rado slušali kako pričam anegdote, propraćene ironičnim naravoučenijem. Uspevao sam da ubedim okolinu da je blistava budućnost tu, preda mnom. Pitanje je trenutka kada će da se otvori. Broj ljudi koji je verovao u to bio bi daleko veći da deceniju u nazad nisam pio kao lud. Veoma često i uvek do kraja. Dok mi se mozak ne isključi kao televizor. Mrak.

Ni ovako nije bilo loše. Postojala je neka fama koja me pratila.

Upravo tih dana, moja tadašnja devojka, uručila mi je jedan od poslednjih konačnih raskida, tako da sam bez mnogo dileme prihvatio Barbaru kao šemu za povremeni seks. Eto, tek onako. Što da ne? A i slatka je… Bilo mi je zanimljivo da je posmatram kao klinku koja se igra. Ona se tu kao zaljubila. Pred spavanje šalje gomilu SMS poruka.

U početku sam kulirao poruke i uživao u novom obožavaocu, požrtvovanom i odanom. Svakog jutra ona krene na predavanja, a onda se umesto na fakultet ušeta u moju uvek otključanu garsonjeru na Bulevaru, na dvanaestom spratu, skuva kafu i uvuče mi se u krevet.

A onda TRAS, BUM! Jednog jutra sam shvatio da je radosno iščekujem i da sam se probudio sat vremena ranije kako bih se obrijao, istuširao i namirisao, stigao da namestim bezbroj sitnica kako bih joj bio lep. Da, baš njoj lep!

Kako da mirno ignorišete činjenicu da neka lepuškasta devojčica po ceo dan misli na vas? Kako se odupreti moćnom osećaju da ste nečiji centar sveta? Kako da ne poverujete u to? Joj, sujeto, mater ti jebem!

O, kako su bili lepi ta zima i proleće! Slika i prilika ljigavog američkog filma gde se dvoje romantično vole, a u pozadini se čuje pesma I  Love You, Baby ili Love Is In The Air. Toliko.

Ozbiljno smo razgovarali da sledeće godine počnemo da živimo zajedno. Ona je lebdela. Moju garsonjeru je doživljavala kao zemlju iz snova. Tu se osećala voljeno, sigurno i zaštićeno. Spoljni svet je doživljavala kao mračnu šumu kojom šetaju zli ljudi koji bi da je povrede. Kad malo bolje razmislim, sve moje ljubavi bile su neurotične.

Spoticali su me poroci. Par vezanih životnih poraza, pojačalo je gubitnički osećaj u meni.

Paralelno sam počeo da vodim dva života. Jedan jutarnji, pun ljubavi i nežnosti, drugi večernji, prepun pijanstava i gubitaka na kocki. Prodavao sam hašiš i marihuanu da se izvučem iz dugova, a zatim sve zarađeno bacao na rulet i tonuo još više. Stalno sam menjao brojeve mobilnog telefona da me ne nađu oni kojima sam bio dužan. Nije toliki problem da objasniš čoveku koji vam je pozajmio hiljadu evra da ih trenutno nemaš. Ko je spreman da vam da toliko para, uglavnom ih ima dovoljno. Prava muka je bilo suočavanje sa gladnim studentima kojima sam bio dužan petsto dinara. Čudo jedno, šta sve čovek može da smisli da bi se dočepao novca za poroke.

Polagano, postala mi je utočište od svih poraza. Svakog popodneva ispraćao sam je sa strahom u očima, jer je posle toga sledio odlazako u mrak, srljanje u neumitan poraz. Kasno sam se vraćao i izmučen legao da spavam, pa se budio ranije da se doteram i popijem neku tabletu koja će početi da deluje pre njenog dolaska. Međutim, ožiljke je sve teže bilo sakriti. Naročito, kada bi nestalo tableta.

Malo po malo, počeo sam da joj se prikazujem onakvim kakav sam u tom trenutku i bio. Prava ruina. Počeo sam pred njom da pušim džointe i pokazujem sve pukotine. Možda bih i dalje pokušavao sve da krijem, da nije pokazivala toliko razumevanja. Proradio joj je materinski instinkt i počela je da me prihvata kao nezaštićeno mladunče. Svaki dan bih je sačekivao s novim problemima, a ona bi se upinjala da ih reši. Preuzela je na sebe brigu o mojoj egzistenciji. Od svoje stipendije, punila mi je frižider hranom. Ujutru bi dolazila sa osmehom i kesom u kojoj su se nalazili hleb, cigarete i kafa. Sve, ali sada baš sve, što sam zarađivao išlo je na kocku i piće.

Nisam ni primetio kako sam odjednom postao okružen gomilom luzera, koji nisu poznavali onog Petra s početka priče o Barbari. Svi su me znali samo takvog – fizički i psihički propalog. Što je najgore, držali su me za goreg od sebe. Ljudi sa kojima sam se družio u vreme dok sam čekao slavu, naprasno su iščezli. Toliko sam bio odlepio da nije uspevao da me otrezni ni podsmeh najvećih gradskih gubitnika.

A onda je došlo i tih petnaest dana kada je Barbara otišla na letovanje u Tunis. Sama. Prvi put bez roditelja. Dve nedelje, dve poruke u mom telefonu. Formalne, bez interpunkcije do čega je veoma držala. Nikako nije mogla da pije vodu priča o tome da je u romingu, kako su poruke iz Afrike veoma skupe.

Zatim sledi njen povratak u Niš. Prvih dana je bledo glumila da je sve po starom. Očekivao sam i formalan kraj. Bio sam spreman za egzekuciju. Zapamtio sam i datum te večeri, bio je jedanaesti avgust, kada je stigla SMS poruka. Čui se zlokoban zvuk. Uzeo sam telefon. Tračak nade još je tinjao, a onda sam počeo da čitam:

„Već sam imala jednu vezu od pet godina i shvatila sam da mi nije potrebna još jedna. Imam samo 23 godine i ne želim da mi život tek tako prođe. Ja te i dalje na neki način volim, ali želim da budemo samo drugovi. Izvini, ali je tako. Barbara“.

Kratko, jasno, precizno. Logično je bilo to da joj se pod idiličnim suncem Mediterana otvore oči. Nije joj se vraćalo nazad jednom ludaku u mračni stan na Bulevaru.

Opet, dođu ona jutra kada nešto primetite. Tad sam shvatio ono što su gotovo svi videli. Imao sam osećaj kao da udišem vazduh posle dugog i iscrpljujućeg ronjenja. Uzeo sam volan u svoje ruke i ne znam kuda ću krenuti. Samo znam da ću  ja biti taj koji će upravljati svojim životom. Ići ću samo na ona mesta koja mi prijaju, radiću samo one stvari koje me čine srećnim. Oterao sam poroke i luzere od sebe. Ponovo postajem čovek sa potencijalom za blistavu budućnost. Realno, svestan sam da me ne čeka redovna kolumna u New York Timesu, ali zašto ne puštati pozitivne filmove.

Prošlo je nekoliko godina, dok mi nije poslala novu poruku. Opreznu, mada sam odmah prepoznao šta je u pitanju. Mojoj dragoj Barbari je nestalo samopouzdanja i tu je Petar da joj ga vrati. Korektno sam joj odgovorio, tako da su sledile nove, sve nežnije i patetičnije. Kruna svega bila je ova današnja, zbog koje sam i počeo da pišem priču.

„Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put prespavala kod tebe, ni kako sam pala na dupe kada sam dolazila po snegu… Molim te, nemoj da se kaješ što si bio sa mnom. To su mi najlepši dani u životu“.

E, draga Barbara, sad se pazi! Naoštrio sam se i pisao pobednički odgovor – parodiju na Preverovu Barbaru, inspirisan njenom porukom:

Seti se, Barbara, te nezapamćene zime u Nišu.

Molim te, seti se.

Padao je sneg

dok sam te guzio nakljukan tabletama.

Seti se, Barbara, moj mačor nije padao satima

a ti si urlikala od zadovoljstva

i tražila još.

Nad Nišom će ponovo padati sneg

kao što je padao i tada

i ja se pitam

o, Barbara…

Stao sam i pokajao se, izbrisao sam pesmu i napisao poruku:

„Barbara, sve ti je oprošteno!“

___________________________________________________

DRAGAN DROBNJAK rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju.
Objavio je romane Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022) i zbirku poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objavljuje u novinama, zbornicima i časopisima.
Radio je kao urednik, lektor, novinar, TV novinar, nastavnik, knjižar, pekar, konobar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži.
Diplomirao je na Departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu.
Živi na relaciji Pavino Polje – Boka kotorska.

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: ZARAZA

proza

Monolit miruje. Okovan škurama i zelenim ulaznim vratima ne daje znakova života. Sve se primirilo osim cvrčaka. Muškarac i Žena sjede ispred kuće i uživaju u letu lastavica, mirisu smokve i zalasku sunca dok uz cestu ne zagrme tristo četiri kotačića, njihovi se vlasnici razbacaju po smokvi, a onda ih usiše Monolit.

“Nema puno tinejđera. Možda će ova grupa biti mirnija”, govori Žena.

“Čekaj, brojim! Sedamdeset i šest”, govori Muškarac.

“Još desetak iz apartmana odozdo.”

“I šoferi.”

“Najebala je crna jama kad posli zelenih smokava pojedu bobi. Jel’ danas bobi?”

Bobi je varivo od graha. Dobro varivo. Kuhar im ponekad donese. Muškarac mu vrati posudu s limenkom piva unutra, pa sjednu i pričaju. Kuhar zna “Dobar dan” i “Laku noć”. Muškarac zna “Čokolom”. Misli da to znači hvala, nije siguran. Svejedno se uspiju sporazumjeti.

“Situacija će postat eksplozivna”, smije se Muškarac.

“A crna jama je puna”, smije se i Žena.

“Sad će im on reć “Uzmite svoj guzic papir i rasporedite se po šumi. Ovo je kamp, a ja imam veliki problem sa susjedi. Veliki problem.””

“Jebate, kad dogodine po šumi niknu smokve”, živne Žena.

“A tek kad nas dvoje zaspu govna. Ovde si već dvi sedmice.”

“Tri.”

“Tri, a on jadan od straha ne smije uključiti pumpu. Prošli misec tri puta. Sad je već kritično.”

Srijedom navečer dva autobusa krenu iz Mađarske, Srbije, Ukrajine ili Rumunjske. Postoji priča da se  sve odvija pod budnim okom EU u sklopu programa Europski mladi mađarskog porijekla.  Ujutro se bace u Jadransko more i kupaju dok sunce ne zađe, a onda mladi, od tri do sedamdeset i tri, ponekad i koju godinu više, krenu prema Monolitu.

Graniči s genijalnošću utrpati ih ujutro u autobuse, iskrcati na neku od plaža i vratiti navečer. Nema te inspekcije koja bi mogla za radnog vremena stupiti u kontakt s njima, ukoliko nije sastavljena od šišmiša. A što ako pada kiša? Svejedno ih utrpaju u autobuse pa, valjda, kruže s njima kao ukleti Holanđani. Bitno je da preko dana u Monolitu nema života.

Po odlasku grupe Ekolog sređuje račune i čisti objekt. Nasmiješen dođe opipati Ženi mišiće. Kese zube jedno prema drugom kao na reklami za kalodont. Ljubaznost ljigavo klizi s njihovih usana.

“Draaaagaaaa Umjetniiiicaaaa, kako siiii”, rasteže Ekolog.

“Odlično. Kako si ti?”, pita nakežena Umjetnica, a onda iz nje progovori Žena pa ga, petu godinu za redom, moli da ne prazni crnu jamu u prirodu i makne djecu ispred njene kuće. Ekolog, koji inače pristojno dobro govori hrvatski, sad već slabije razumije. 

Dođe nova grupa, a dođe i Furešta, Muškarčeva i Ženina kći. Došla je iz strane države opustiti se u ovaj najmirniji dio svijeta.

“Samo se ti nadaj”, smije se Žena.

Navečer sjede u dvorištu.

“Zašto ti grintaš? Baš su mirni”, govori Furešta.

“Tek su došli.”

Sljedeće večeri već se naguravaju, viču, urliču, telefoniraju na sav glas.

“Zvat ću im policiju”, govori Žena.

“Ajde, ne pretjeruj. Mladi su, vesele se”, govori Furešta.

Muškarac šuti. Slušalice su mu u ušima. Gleda nešto na  mobitelu.

Sljedeće večeri su još raspomamljeniji. Furešta pokušava telefonirati, pa se nadvikuje s njima i rukom pokriva uho.

“Koji je ovo k da čovik isprid vlastite kuće ne može telefonirati?”

I onda je nestalo interneta.

Žena zove provajdera i saznaje da su potrošili svih 70 Gb, a tek je dvadeseti.

“Zato nam ova dica šetaju s mobitelima oko kuće”, govori Žena.

“Šetaju zato šta im je gore loš signal.”

“Naravno da je loš kad se ne mogu spojiti na nas.”

“Ajde, šta si ufilmala”, javlja se Furešta.

“Jesi li kome dâ šifru?”

“Samo Kuvaru”, nevoljko priznaje Muškarac, “ali on nije ni koristija naš Internet.

“Ali ga je dâ onoj maloj šta čisti.”

“Možda i je. Bidna cura je tu više od misec dana.”

“Bidna cura je podilila šifru. Sinoć njih pet sjedi na ulazu u dvorište i lista po Instagramu ili nekom drugom vragu. Sad ćemo deset dana bit bez interneta. Barem ćemo se odmorit.”

“Jeeee, napokon sloboda”, dovikuje Furešta iz sobe.

Sloboda je bila kratka vijeka. U zraku je lebdjela nervoza i samo čekala u koga će prvog zagristi, pa je uplaćeno nešto giga i hot spot je donio mir.

Navečer je grupi bio zadnji dan i toliko su se raspomamili da su čak zaigrali nogomet. Muškarcu i Ženi su došli gosti. Konverzacija se odvijala uglavnom ručno, ramena su se razgibala.

Ujutro ih je bila divota gledati kako rulaju nizbrdo s koferima, zagrnuti dekama i s jastukom pod rukom.

Napokon mir.

Moguće bi mir i potrajao, barem do četvrtka navečer, da nije bilo Furešte.

Vani je pritiskala popodnevna pripeka. Ventilator je stvarao osjećaj da je u kući hladnije nego je bilo. Muškarac voli gledati borbene avione i demonstracije, pa je stavio slušalicu i prepustio se užitku. Žena je nešto čitala. Furešta se izvalila na krevet i također čitala.

“Šta ovo smrdi?”, upitala je, a onda se otvorio pakao.

Muškarac i Žena su izišli na dvorište. Naslonili su se na ogradu i njušili u svim smjerovima. Pas je isto njušio. On i inače ili njuši ili jede ili spava. Čulo se samo šištanje vode kao da netko auto pere gumom.

Muškarac se gol do pojasa, bos, u smeđe roza surferskim hlačama uputio uzbrdo. Pas ga je slijedio. Zaustavili su se pored gume iz koje je nešto šikljlalo. Iz Monolita se začulo ljigavo: Oooo, susjeeeeed draaagiiii, kakoooo siiii?

Muškarac ga je pogledao, upro prstom u šišteći izvor fekalija i tiho rekao “Sad će ti moja Žena zvat inspekciju.”

Zvono zazvoni. Pas se razvali od lajanja. To radi kad dolazi netko poznat. Na grupu od njih sedamdeset i šest niti ne mrdne uhom. Samo leži, noga preko noge i gleda.

Ulazi Ekolog. Nosi torbicu. Sjeda za stol. Žena ga nudi kavom.

“Ništaaaa, hvaaalaaa, draaaaagaaaa Umjeeetniiicaaaa”, zapjevava.

Muškarac se zavalio u fotelji. Čeka premijeru. Jebeš avione i demonstracije!

“Ja došao vama kazati, još jedna grupa, a onda imamo veliko čišćenje.”

“Za crnu jamu zovi cisternu”, hladnokrvno će Žena.

“Ja imam sredstvo za crna jama”, skrušeno vadi spljoštenu kutiju iz tobice.

Žena ne zna kakvo je to sredstvo, ali se sjeća reklame s patuljcima “Smrdi, smrdi, užasno smrdi”, pa improvizira.

“To samo uklanja smrad.”

“To ekoloooškiii. Nema smrad. Bio razgradiiii.”

“Bio ili ne bio, neće govno pretvoriti u pitu s borovnicama.”

“Ja ne pustiti fekalijaaaa. Samo bio razgraaadiiii. Vodaaaa. Samaaa vodaaaa.”

“Ti pusti govna, ja puštam mail”, sad je već i Ženi dosadilo nadmudrivanje s ovim lažljivim ljigavcem, pa polako podiže glas i zamišlja kako Furešti u sobi trepere uši. “A sad drugi slučaj. Ovaj put ispred kuće se zove ulica i služi za prolazak auta i ljudi, povremeno kratko zaustavljanje i razgovor. Nikako za urlanje, trčanje i igranje nogometa.”

“Ja ih sinoć maknuo u deset, jedanaest, deset minuta ranije”, slavodobitno kao da zaslužuje Nobela.

“Na ulici nema jedanaest sinoć, jedanaest jutros. Ako mi urliču pred kućom ja zovem policiju”, polako i književno govori Žena.

“Znam, znam, čuo ja. Petnaest najviše. Inače tražiti dozvola.”

Nadmudrivanje traje toliko dugo da postaje dosadno, pa Muškarac ustaje skuhati kavu. Možda mu je žao Ekologa. Možda je muška solidarnost. A možda samo želi da predstava potraje.

“Pet godina za redom mi radiš pakao od ljeta, dogodine ćeš mi biti projekt”, govori Žena.

“Ja ne znam kako riješiti galama. Ja moram smisliti.”

“Jednostavno je. Drži ih u Taboru. Jesi li ikad vidio tuđe goste da divljaju po ulici?”

“Što ako ja prodaooo, pa tu bude osam vlasnikaaa?”

“Je li ti to meni prijetiš? Ti nisi Cortes, ja nisam Indijanka”, upravo čita Iljf i Pertovljeve putešestvije po Americi, a prije toga Bill Brysona, pa misli da je dovoljno kvalificirana za ovu rečenicu. “Samo ti kažem, ovo je moja domovina. Jedina koju imam. U njoj sam se rodila, živim i umrit ću. Ti si ovdje gost i ponašaj se kao gost!”

Nikad nije izgovorila rodoljubnije rečenice. Doduše, nije joj ni bilo potrebno niti im je sklona, ali ponijela ju je retorika.

“Ja imam mnogiii, mnogiii problem”, pokunjeno odgovara. Čovjek bi mogao prositi na njega, ali Ženi se gadi njegova gluma jer istu predstavu gleda godinama.

Ipak, razgovor treba privesti kraju, pa bira riječi nastojeći da budu što ljigavije.

“Ti si dobar čovjek. Voliš ljude, voliš da se svi vole i druže, a mi smo susjedi i nije red da se svađamo. Neću postavljati pitanja imaš li sve uvjete, plaćaš li odvoz smeća, koliko gostiju prijavljuješ. U ovom trenutku neću svojatati ni svoj dio Tabora. Ti znaš da je to javni prostor koji pripada selu?”

“Ne znam. Ja to kupio.”

“To nije istina. Zovi cisternu i makni mi nered ispred kuće.”

Žena ustaje. Ustaje i Ekolog. Grle se i ljube, pa Ekolog izjuri, a torbica vijori za njim. Žena s ruku obriše njegov znoj i na sve se ponovno slegne popodnevni mir.

Muškarac ubere dva grozda i odnese ih Kuharu, a vrati se s vijestima. Kuhar je ljut na Ekologa. Arbajt, arbajt, samo arbajt! Ekolog je ljut na Ženu. Banderas, koji stanuje u kući ispod i prima Ekologov višak gostiju, je također ljut. Ekolog traži proviziju. Zaselak još ne zna da je postavljena scena za veliko finale, pa nastavlja sa svojim tihim životom budno pazeći što se događa. Nema smisla biti na selu a ne pratiti njegov puls.

Mala obitelj na večeri ima gosta. Ugodno je ćaskati iako se dio razgovora vrti oko degutantne jame. Malo prije jedanaest isprate gosta. Monolit je tih, mračan, zlokoban. Vrate se u kuću i rezimiraju večer kad se prolomi zulum. Izlete na balkon, okreću glave da bolje čuju, ali vražje zelenilo ometa signal.

“Nešto se događa”, tiho će Muškarac.

Začuje se višeglasna vika. Na mahove se kroz krošnje i bršljan probija “nećeš u mojoj kući”, “ovo je moje”, “nije ovo bordel”, “zovi policija”, “zovi policiju”. Udara nešto o nešto, lomi se, krši. Muškarac se zaleti pomoći, ali ga je Furešta zaustavi. Glasovi se smire i nije bilo druge nego sjesti u dvorište.

“Je li to bilo kod Banderasa?”, pita Žena.

“Izgleda”, odgovori Muškarac.

U to je prođe Banderasova Vjernaljuba i stane ispred Monolita. Vrata se odškrinu. Obitelj napinje uši. Ekolog otrči nizbrdo. Vjernaljuba se uhvati za ogradu teško dišući.

“Zaraza, zaraza”, podigne ruke i zavapi prema nebu, a zatim pogleda u Ženu. “Molim te zovi Higijenski.”

“Zašto?”

Ženi odmah padne na pamet ogromno trovanje. Zamišlja kako se po Banderasovom dvorištu bacakaju ljudi s pjenom na ustima. Propala je teza, koju su na brzinu smislili na temelju riječi “bordel”, da su šoferima došle tri kurve koje su nedavno vidjeli ispred kuće. Malo je i bila klimava, jer je četvrti ostao sam, ali i za to  postoji rješenje.

“Sve će nas potrovati s crnom jamom!”

“Misliš Sanitarnu?”

“E, Sanitarnu. Toliko sam se izgubila da nisam znala ni koji je broj Policije.”

“Sjedni malo. Hoćeš vode?”, dobrosusjedski nastrojen Muškarac.

“Moram ići dole. Skoro su mi ubili Banderasa.”

Ostali su bez štofa i raspravljali je li u redu ujutro otići raspitati se za zdravlje, kad je pored njih proklizao “Laku noć” Ekolog. Nije bilo šanse da ga pitaju što se dogodilo niti da on njima kaže “Mnogi problem, mnogi problem”. Ratna sjekira je iskopana, a lula mira ni na vidiku.

Dan se vukao. Nigdje glasnika. Monolit je mirovao. I sve oko njega. Odlučno su odlučili u dvorištu uspostaviti dežurstvo pa makar ih koštalo sunčanice. I isplatilo se.

Banderas se iskobelja iz auta, utrči u dvorište i sjedne na stolicu.

“Slušaj…”

“Jeste dobro ti i Vjernaljube?”, upita Žena da ne posmisli kako je samo željna senzacije.

“Kako ću bit dobro. Pun sam modrica, a nju su udrili dva puta po bubrizima. Odvelo nas na Sud u Imotski ka kriminalce. Mi smo sidili na jednu bandu, oni na drugu. Ta mala je projurila kroz dvi policijske barikade.”

“Kad?”

“Ne znam. Reka mi Kuvar. Luda, skroz luda.”

Priča dalje ide: muž, žena i dvije odrasle kćeri, odsjeli u Makarskoj. Luda Luda se zaželjela vidjeti kamp u kojem je bila prije pet godina. Večerali kod Ekologa, a kako im je auto pokvaren, on ih je uputio na šofere. Jedan od njih im  mahnuo s balkona. Oni ušli u dvorište. Vjernaljube je rekla “neću bordel u mojoj kući”. Banderas je rekao “Alooo, di ćete?” Oni su nastavili dalje. Banderas ih je pokušao zaustaviti golim rukama, a onda je od Lude Lude popio pešćurinu. Morao je zamahnuti stolicom i muškarcu slomiti nos. Čopor je uzvratio udarac. Leteće stolice su grebale po autima.

“Onda su me bacili priko zida. Mislio sam da sam gotov. Srića da sam se dočekao na rebra”, maše Banteras rukama. “Tija sam uzest motornu, ali nisam ima vrimena. Zaključa sam se u kuću da me ne ubiju.”

Poanta svega je da je sutkinja dodijelila četiri novčane kazne za remećenje reda i mira. Hoće li netko od njih uložiti žalbu ili podignuti tužbu doznat će se, ili neće, u neka buduća vremena.

Ekolog je uhvatio Fureštu nasamo. Razgovara s njom na engleskom. Njega nitko ne razumije. Svi su protiv njega, a on Hrvatskoj čini uslugu. Djeca koja ovdje ljetuju će sutra dolaziti kao turisti. Šteta što ga se Furešta nije sjetila upitati hoće li budući turisti u sklopu ljetovanja dolaziti tući Banderasa. Nije se sjetila ni upitati za crnu jamu dok joj je trkeljao o važnosti ekologije.

Puno je bilo rupa i nelogičnosti u onome što su uspjeli prikupiti, a godišnji se odmor bližio kraju. Mađari su vukući svoje kofere na kotačićima, poput Supermena, odjedrili lepršajući prekrivačima. Metle i kante su raspoređene oko Monolita pripremajući ga za hibernaciju. Muškarac i Žena su njušili zrak. Navečer su se vratili u Split.

Furešta je ostala na braniku domovine.

* Furešta – strankinja

____________________________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je u Splitu, gdje i danas živi i stvara. Priče i drame su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište, Sinjsko pučko kazalište i Kazalište Petar Hektorović, Stari Grad, Hvar postavili njezinu dramu „ Adio pameti“, a 2023. je izvedena na HRT3.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma.
Nagrada “Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Finalist Treći trg Beograd u 2019.g. s romanom “Moglo bi se ovdje bogovski živjeti da nema ljudi”.
U suradnji sa Sarom Kopeczky i Lucom Kozina objavila “Priručnicu : Od ideje do priče”.

ROMAN ROBERTA MEĐUREČANA “TAKO NEKA BUDE”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomak

proza

dio 3.poglavlja „Mesijanska bolest“ – glavni likovi Eleazar i Andes, Herodovi lovci na mesije, odlaze u tamnicu razgovarati sa starim zvjezdoznancem Baal-tus-sarrom koji tvrdi da zna tko je Izabrani

Bojeći se novih napada, Eleazar i Andes su na putovanju u Maheront noćili u rimskim postajama uz cestu. Eleazara je svake noći Bog u snu hvatao za kosu — trpio je napadaje bunila i nesanice. Noćni razgovori s Bogom bili su sve češći.

Putujući na jug, zelenilo galilejskih brežuljaka i polja uz rijeku Jordan zamijenila je škrta golet Judeje. Posljednji dio puta do Maheronta vodio je uz golu obalu Mrtvog mora. Cesta je vijugala između surih i nazubljenih stijena. S Mrtvog mora širio se smrad raspadnutih lešina. To su se u dubini raspadale Sodoma i Gomora, grešnice koje je pravedni božji dažd maknuo s lica zemlje. Kad Židov putuje uz Mrtvo more, ne gleda u njegove vode da ne bi slučajno ugledao njihove uklete obrise. Voda je otrovna. Ako čovjek upadne u nju, ne može potonuti, ali ako brzo ne iziđe, koža mu se ospe ranama. Herod Antipa znao je ubijati zatočenike uranjajući ih u Mrtvo more.

Utvrda Maheront zarila je masivne zidine u hrbat sure hridi s koje je na zapad pucao pogled na Mrtvo more i Judejsku pustinju, a na istok prema golim brdima Nabatejskog kraljevstva. Utvrdom je upravljao Manais, stari krvnik koji je još službovao kod Heroda Velikog. I dalje snažan i vješt, s malom posadom tamničara čuvao je probrane Herodove zatvorenike.

Manais ih otprije poznaje, ukratko ih izvijesti o zarobljeniku. Starac se zove Baal-tus-sarr, u mladosti je bio poštovani zvjezdoznanac, ali je u starosti moralno posrnuo, propio se, zabludničio i zadužio kod Heroda Antipe. Ne mogavši vratiti dug, završio je u Maherontu gdje čeka otkupninu ili milost Herodovu. Eleazaru je mučno iz usta krvnika slušati o moralnom posrnuću.

Uvede ih u utrobu utvrde. Zapljusne ih vonj plijesni, prljavih ljudskih tijela, izlučevina i krvi, što Eleazara podsjeti na boravak u cezarejskoj tamnici. Prolazeći hodnikom, iz ćelija u njih zure grabežljiva lica, izmučena, ostarjela u žudnji za slobodom, usahla od straha. Manais bakljom osvjetljava put do kraja hodnika i zapali uljanicu na zidu. Sramežljiva svjetlost obasja unutrašnjost posljednje ćelije i obris ljudskog tijela u njoj.

— To je on — reče Manais i ode.

Eleazar napreže oči u polumraku, oslovi zatvorenika na grčkom.

— Priđi, ne vidim te.

Ogrnut u dronjke, obris se teškim koracima približi rešetkama. Ukaže se ćelav i razrok starac. Unatoč razrokosti,

imao je prodoran pogled. Izduženo koštunjavo lice obraslo mu u dugu sijedu bradu. Po dronjavoj odjeći i smradu, Eleazar zaključi da je starac dugo u tamnici.

— Možemo i domaćim jezikom — odvrati starac na aramejskom.

Eleazar kimne, razmota svitak papirusa s porukom.

— Ovo si ti napisao velikom tetrarhu?

Starac žmirka razrokim očima.

— Jesam.

— Ti si Baal-tus-sarr, zar ne?

— Jesam. A kako se ti zoveš?

— Ja sam Eleazar, a ovo je Andes.

— Eleazare, kako ti se otac zove? — iznenadi ga pitanjem.

— Juz Asaf Armathaim.

Starčeve obrve poskoče.

— Poznajem ti oca, pošten čovjek. Rijetkost za trgovca. A zanimljiv je i tvoj odabir zanimanja.

— Pusti mene i mog oca, vratimo se na poruku — prekine ga Eleazar strogo. — Dakle, veliki tetrarh Herod poslao nas je da utvrdimo je li istina što si napisao u poruci?

Baal-tus-sarr se nasmije, pokaže očuvane zube.

— Ne moraš biti tako služben. Razgovarajmo kao otac i sin. Ali u četiri oka…

Eleazar i Andes se pogledaju, a onda Andes šutke ode.

— Slušam te — Eleazar je htio što prije odraditi razgovor i pobjeći iz smrada.

— Zanima te je li poruka istinita. Jest, istinita je.

— Dokaži.

Starac se odsutno nasmije.

— Nema dokaza, možeš mi samo vjerovati na riječ.

Eleazar je pomalo gubio strpljenje.

— O tvojoj priči ovisi hoćeš li odavde izići živ.

— Dobro, kad si zapeo: bio sam na njegovom rođenju.

Eleazar nepovjerljivo naheri glavu.

— Rođenju mesije?

— Dakle, Eleazare, sine Armathaimov, znao sam da će Herod Antipa poslati nekoga da provjeri govorim li istinu. On je, kao i njegov otac Herod Veliki, bolesno osjetljiv na svaku naznaku ugrožavanja položaja. Zato ima vas, lovce na mesije. U poslu s mesijama neizbježni su nesporazumi, kriva tumačenja i pretjerivanja. Svi raspeti kojima ste okitili križeve možda su buntovnici i ubojice Rimljana, ali mesije svakako nisu.

— Kako znaš da je taj kojem si bio na rođenju pravi mesija?

— Iako je Babilon odavno izgubio sjaj, u njemu i dalje obitavaju najučeniji magovi od kojih sam još kao mladić naučio sve tajne zvjezdoznanstva. Bio sam poštovan i bogat. Svakom polupismenom magu od Indije do Herkulovih stuba poznato je proročanstvo o dolasku mesije koji će srušiti stari i stvoriti novi svijet. Pitanje je hoće li itko prepoznati znakove dolaska? Prepoznaj suzu na kiši. Kad je prije trideset godina Efraimova zvijezda zasjala nad Babilonom, moji sudruzi Melk-ki-orr, Ka-es-parr i ja otvorili smo tajne svitke i prepoznali znak: vrijeme mesije je stiglo. Uzbuđeni, otpravili smo se na zapad, prateći znak na nebu. U ubogoj pojati nedaleko Jeruzalema našli smo majku u porođajnim mukama. Ubrzo je rodila muško. Majka je bila još djevojčica, a otac postariji. Došli su odnekud iz Galileje. Majku su trudovi uhvatili na putu i tako se porodila među stokom. Svi znakovi su se uklopili. Bili smo izvan sebe od sreće, darivali djetešce darovima, kako dolikuje mesiji. Ali, neoprezno smo na sav glas pričali o njemu. Tad je Judejom vladao Herod Veliki. Bili smo stranci, nismo znali za njegovu mesijansku paranoju. Poslao je lovce da ubiju dijete. U zadnji smo tren dijete s roditeljima sklonili u Egipat. Ne znajući koje je dijete budući mesija, Herod Veliki naložio je da se u okolici ubije sva muška novorođenčad. Za svaki slučaj. Znaš li da je tad glavni lovac bio naš zajednički znanac, Manais? Smjerno je proveo Herodovu zapovijed…

Eleazar je pomno slušao starca. Riječi su mu uvjerljivo tekle. Djelovao mu je čilo, kao da boravak u tamnici nije naštetio njegovom umu i tijelu.

— I gdje je sad taj mesija?

— Ne znam. Nakon što smo ih otpravili u Egipat, pobjegli smo pred Herodovim bijesom natrag u Babilon. Izgubili smo trag. Danas je zreo muškarac, korača negdje ovom zemljom, spreman ispuniti proročanstvo.

— Gdje su ti sudruzi? Melk-ki-orr i Ka-es-parr?

— Odavno nisu više na ovome svijetu.

Plamen u uljanici zatreperio je kao da će se ugasiti, sjene su plesale na starčevom licu. Tišinu je narušavalo palucanje stijenja koje se ponovo razgorilo.

— I nikoga živog nema da potvrdi tvoju priču?  

— Nema.

— Djetetovi roditelji?

— Rekoh ti, izgubio sam im trag. Mogu biti bilo gdje, ako su još živi. Čovjek ne mora vidjeti da bi vjerovao. A ja vjerujem u proročanstvo: u proljeće tridesete godine svog života, mesija će početi propovijedati i nakon nekoliko godina, prije smrti, pronijet će riječ koja će promijeniti svijet…

— Rekao si “prije smrti”? Zar će mesija umrijeti?

Starac iskrivi lice u grimasu koja je imitirala osmijeh.

— Da. Na križu.

Eleazar zatrese glavom u nevjerici.

— Promašio si, starče. Sveti spisi govore o mesiji koji će doći predvoditi najhrabrije sinove Izraelove i uništiti sve neprijatelje. Mesija neće hodati na prstima i šaptati, nego stupati kao vojnik i grmjeti kao munja koja raskoli stoljetni cedar. Mesija je vojnik-pjesnik. Mač i lira. Bog Izraelov i njegov odabrani narod, zajedno!

Baal-tus-sarr zdvojno odmahuje.

— Ne, mesija neće tako doći. Doći će neprimjetno, poput tihe vode, u prnjama će pronositi Riječ i umrijeti ostavljen od svih, pa i najvjernijih. Ali, Riječ će ostati, poput jeke će putovati svijetom. Ovog proljeća napunio je tridesetu. Krenuo je na svoj put, Eleazare…

Eleazar i Baal-tus-sarr nadmudruju se pogledima. Razroko starčevo oko gleda urokljivo.

— Zašto baš sada? Zašto nije krenuo ranije, kao mladić u punoj snazi?

— Treba pogoditi pravo vrijeme. Biti prerano u pravu znači biti u krivu.

— A sad je pravo vrijeme?

— Jest.

— Posljednje pitanje, starče: kako se zove?

— Ne znam mu pravo ime. Zovu ga Bosonogi. Svjetlokos je i plavook, kažu.

— Tko to kaže?

— Glasovi… — Baal-tus-sarr se približi tik do rešetki, uvjerljivo zbori. — Svi smo mi, Eleazare, slijepci u spilji u potrazi za davno ugašenim plamenom. A on ga nosi u sebi, čuva ga. On je taj čuvar vatre kojom će zapaliti svijet… Na tvom mjestu potražio bih ga kod pustinjaka koji na Jordanu ljudima ispire grijehe.

— Kod Johanana Ha’Matbila? Luđaka koji jede skakavce i kori ljude?

— Da. Od njega će krenuti. Tako kažu sveti spisi.

Starac ušuti, umorno se zavali u pljesnivu stelju, nasloni glavu na rešetke.

Eleazar razmišlja, mršti se.

— Zašto mi sve to govoriš? Zar ne bi trebao prešutjeti, sakriti od mene sve što znaš?

— Želim ubrzati ono što se mora dogoditi.

— Zašto? Zar ću ja biti taj koji će pravog mesiju staviti na križ?

Baal-tus-sarr govori sporo, umorno.

— Što je zapisano, ima se dogoditi. A ja sam rekao što sam imao reći. Svejedno mi je hoćeš li me osloboditi ili ću krepati ovdje, spokojan sam jer sam ispunio svoju misiju. Kad je čovjek mlad, sam se opasuje i hodi kamo želi, a kad ostari, raširi ruke da ga drugi opašu i vode kamo ne želi. Star sam, oči mi zakazuju, ali vidim onkraj granica našeg uskog svijeta, onkraj vlastitog mraka. I jasno vidim…

Starac se odvuče u dubinu ćelije, okrenuvši Eleazaru leđa. Razgovor je završen.

______________________________________________

ROBERT MEĐUREČAN (Zagreb, 1969.) je do sad izdao pet romana: posljednji „Tako neka bude“ izišao je u proljeće 2025. i odmah se ovjenčao dvjema prestižnim nagradama – Gjalski i Kamov. Taj povijesni triler smješten u rimsku provinciju Judeju u Kristovo doba ima jaku duhovnu i filozofsku potku, govori o prijelomnim vremenima koje tako jako podsjećaju na dvojbe današnjice i naglašavajući osnovno pitanje: kamo dalje?).
Romanom “Prodajem odličja, prvi vlasnik” (2008., Konzor) ušao je u literarnu javnost. Taj antiratni manifest zaslužio je nominacije u svim natječajima za knjigu godine. Drugi roman “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” (2011., Konzor/Jesenski i Turk) literarno nastavlja obračun s devijacijama iz bliske prošlosti. “Krletka za glinenog goluba” (2019., Sandorf) svojevrsni je završetak trilogije, roman koji kosture u ormarima iz nedavne mračne prošlosti napokon nastoji pokopati.

ROMAN SLAĐANE NINE PERKOVIĆ “LIJEK PROTIV MELANHOLIJE”, Imprimatur, Banja Luka, 2025; odlomak

proza

Kasnije mi je bilo krivo što sam se dovela u situaciju da ostanem bez svog sasvim pristojnog i solidno plaćenog kancelarijskog posla. Bilo je to vjerovatno jedino radno mjesto na kome niko nije pretjerano zarezivao moje gramatičke i pravopisne greške. Niko zapravo nije ni očekivao da bilo šta pišem. Moj posao se sastojao od toga da sjedim za radnim stolom koji su mi dodijelili u zapećku kancelarije, tokom radnog vremena propisanog radnim ugovorom, i popunjavam određene obrasce određenim šiframa. To je mogla raditi i bolje utrenirana životinja.

Nikako nisam nalazila pravi moment da priznam Denisu šta se desilo, a kako je vrijeme prolazilo, više nisam ni znala kako da mu kažem istinu. Zato sam se pošteno trudila da zadržim privid da stvari funkcionišu kao i obično. Ujutro bih se probudila kad i on, popili bismo kafu, spremili se za posao i izašli iz stana, a onda bi svako okrenuo na svoju stranu. On u svoju kancelariju, a ja u šetnju. Isprva mi se nije vraćalo u prazan stan, plašilo me da budem sama u slučaju da miš odluči da protutnji pored mene, pa sam se samo vukla ulicama, gore-dolje, ulazila u prodavnice s odjećom koju nisam mogla da priuštim, gledala izloge slastičarni s kolačima koji mi se nisu jeli i kružila dugo po uskim stazama parkova zajedno s malom djecom i njihovim dadiljama. Dani koji su uslijedili nakon dobijanja ili davanja otkaza, jer nikad u potpunosti nisam saznala kako se ta stvar na kraju razriješila, razvlačili su se unedogled kao žvakaća guma zalijepljena za đon, sve dok jednom slučajno nisam pored žute kante za reciklažu u unutrašnjem dvorištu svoje zgrade, na hrpi ostavljenih knjiga i časopisa, ugledala „Vodič kroz nepoznati Pariz”. Otvorila sam sadržaj, zažmirila i prstom nasumično ubola mjesto koje sam tog dana namjeravala posjetiti.

Knjiga je u samom startu ispunila obećanje dato u naslovu. Zaista je za posjete predlagala sasvim nepoznata gradska mjesta, ali nepoznata s razlogom. Tako sam posjetila muzej za koji vjerovatno niko nije ni čuo, jer je njegova postavka bila potpuno neinteresantna. Vozila sam se i metroom na drugi kraj grada, samo kako bih vidjela fontanu posvećenu nekom vojskovođi koji je izašao kao pobjednik iz nekog sad već davno zaboravljenog sukoba, a završila sam čak i u unutrašnjem dvorištu jedne stambene zgrade. Vodič ga je detaljno opisivao, s uredno priloženom biografijom arhitekte, hrpom zanimljivosti oko poznatih ličnosti koje su tu živjele i umrle, te raznim drugim pikanterijama koje su imale samo jedan cilj – zabašuriti činjenicu da je u pitanju bilo jedno obično unutrašnje dvorište, kakvih je uostalom bio pun grad. Zapravo, jedini zanimljiv u svemu tome bio je domar s crnim povezom preko oka, koji me je s velikom pažnjom ispitivao ko sam i šta radim tu. Kada je na red došlo groblje za koje je Vodič naveo da je nepravedno zanemareno od turista, samo zato jer je preko njega u jednom momentu prešao nadvožnjak najbučnije i najprometnije gradske saobraćajnice, već mi je bilo dosta svega. Obećala sam samoj sebi da je ovo posljednji put da me ta knjiga nekud vodi i da ću od sada pametnije trošiti svoje vrijeme.

Oblio me je znoj, toliko da sam bila mokra sve do gaća, kao da me je neko zalio kantom vode, ali više nisam osjećala da mi je tako loše. Disanje mi se vratilo u normalu, ispred očiju je nestalo tamne zavjese. Oslonila sam se na kamenu klupu i ispravila kičmu, da bih tek tad s užasom primijetila da sam sve vrijeme zapravo ležala na nečijoj nadgrobnoj ploči. Naglo sam ustala i zbog toga mi se ponovo zacrnjelo ispred očiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem nazad na grob.

Pomislila sam kako je razlog moje posjete bio grob poznatog pjesnika iz 19. vijeka, ali sad sam još jedino bila sposobna sjediti i usput razgledati grobno mjesto neke Žizel, koja je umrla u 83. godini i to prije više od trideset godina. Primijetila sam da na njemu nije bilo cvijeća, čak ni umjetnih vjenčića i buketa u košaricama koje su u kineskim šopovima prodavali namjenski za groblja, a čije stabljike i latice nikada nisu trulile, ali su s vremenom, izložene suncu, kiši i vjetru, gubile boju i formu. Ništa nije odavalo utisak da joj je neko dolazio u posjetu. Oni koji su na mramornoj ploči ispod njenog imena i godine rođenja i smrti dali ugravirati: „Nikada prežaljena” i „Zauvijek ćemo te se sjećati” sada su vjerovatno i sami bili mrtvi, ili su, senilni i bolesni, potpuno izbrisali iz sjećanja Žizelino postojanje. Nije mi bilo jasno kako su se ljudi tek tako mogli razmetati riječima poput zauvijek i nikada.

− Jesi li ti znala da su kosti Pola Verlena izmjestili samo zato što mu je preko grobnice pretutnjao Periferik?

Pitala sam Žizel.

− Čak mislim da su ga izmjestili samo zato što su se posjetioci njegovog groba žalili na buku i prašinu! Malo sutra da bi se zamarali njegovim kostima da nije bio poznati pjesnik i mamac za turiste.

Koliko je samo običnih ljudi, koji su prvo nekom nedostajali, da bi potom bili potpuno zaboravljeni, ostalo zarobljeno ispod asfaltiranih, bučnih cesta. Koliko je samo na svijetu bilo kostiju preko kojih su upravo u tom trenutku tutnjali automobili, ne ostavljajući mrtve na miru ni noću ni danju. Sve te široke ceste po kojima su plovili automobili napravljeni da prelaze razdaljine poput raketa, a uglavnom samo zaglavljeni u apokaliptičnim gužvama. Bilo je bespredmetno uzrujavati se oko svega toga, planeta je svakako bila krcata mrtvacima kojih je svaki dan bilo sve više i više, a mjesta sve manje i manje. Jednog će dana, pomislila sam, čim mu istekne zakonom propisan rok, prerovati i Žizelin grob. Grobno mjesto, naš drugi dom, naše „zauvijek”, zapravo je kao bilo koji stan izdat u zakup iz kojeg vas šutnu čim počnete zabušavati sa kirijom. Odlučila sam da ništa od toga ne podijelim sa Žizel, a onda sam pomislila da mrtvi možda mogu čitati misli i bilo mi je neprijatno što sam je na bilo koji način možda uvrijedila. Ali koliko je mrtvima uopšte moglo biti važno prelazi li preko njih najfrekventnija saobraćajnica ili leže u debelom hladu starog hrasta? Za takvo nešto marili su samo živi. Oni su bili ti koji su trošili svoj novac, vrijeme, rad i trud da bi podigli sve ove nadgrobne ploče. Vrijedi li ulagati u smrt kad je besmrtnost očigledno kvarljiva roba? Hladnoća mi je odjednom od potiljka gmizala niz kičmu.

− Ne mogu se sjetiti nijedne pjesme Pola Verlena. Imala sam rokovnik u srednjoj školi u kojem sam prepisivala poeziju, Bodler, Rembo, Verlen, ali sad se to sve izbrisalo…

Zastala sam na trenutak. Učinilo mi se kao da me je Žizel pomno slušala i to me je ohrabrilo da nastavim.

− Zar nije čudno kako tako možemo zaboraviti neke stvari, za koje smo mislili da je to nemoguće? Više se uopšte ne mogu sjetiti glasa mog tate, čak mi je i njegov lik potpuno iščezao iz sjećanja. Mama je nakon njegove smrti donirala svu njegovu odjeću Crvenom krstu, tako da nije ostao ni miris, ništa. Sad kad ga pokušam zamisliti, ja ga zapravo zamišljam onakvog kakav je na fotografiji s njihovog vjenčanja. Mislim da su to i jedine njegove fotografije koje su nam ostale. Mama i ja smo na stotinama fotografija, ali njega nema ni na jednoj, zato što je on uvijek bio iza foto-aparata.

Dalje joj nisam pričala, pomislila sam kako sam joj možda počela dosađivati, a ona nije imala načina da me prekine. A onda, nisam bila sigurna ni koliko bi ona razumjela ostatak priče u kojoj muškarci u uniformama dolaze po tatu, o mami koja na brzinu skida sa ormara crnu putnu torbu i u nju gura potkošulje, gaće, pidžamu, nekoliko pari čarapa i električni aparat za brijanje, kao da ga je spremala za banju, na kakvu rehabilitaciju, a ne za borbenu liniju. Sve se desilo previše brzo – više nisam bila sigurna ni da li smo se uspjeli pošteno pozdraviti, jer su već žurili da ga odvedu. Kada nam se javio prvi put nakon što su ga pokupili, bilo je to preko radio-amatera. Mama je bila sva crvena u licu i naprosto je vrištala: „Jesi li ti normalan!”, „Dobićeš otkaz u fabrici!”, „Mene će izbaciti sa posla!”, „Izgubićemo stan!”, „Zašto si nam to uradio!?” Nije mi htjela reći šta se desilo, otjerala me je u sobu, ali čula sam sve iz prikrajka, dok je šaputala tetki, kako su prolazili putem kroz šumu, kroz gustu šumu, kada je iskočio iz transportnog kamiona. Dogovorio se sa drugom šestoricom koja su s njim sjedila ispod cerade, na kraju su se oni usrali od straha, noge su im se odsjekle, ili su se naprosto predomislili, kako god bilo, iskočio je samo on. Da su svi uradili kao on, ne bi imao ko da ratuje, rekao joj je kad ga je pitala zašto.

Protrljala sam dlanovima lice, možda bi ona i mogla shvatiti sve ovo. Računala sam da je u svojoj biografiji imala najmanje dva rata, a iako ovo nije bio isti rat, svi oni u principu liče jedni na druge. Kad bolje razmislim, mijenjale su se samo epohe, sredstva i obilježja na uniformama. Oprostila sam se od Žizel i pažljivo ustala sa njene nadgrobne ploče.

Mora da je groblje imalo više izlaza. Samo to je moglo objasniti da ulica sa druge strane njegovih zidina nije bila ona kojom sam došla. Prišla sam velikom planu grada okačenom na autobuskom stajalištu. Bila je to komplikovana šema ulica isprekidana raznobojnim linijama javnog prevoza, i koliko god naprezala oči, nisam je uspijevala protumačiti. Dugo sam stajala ispred tog plana, gledajući crvenu tačku na karti iznad koje je pisalo „vi ste ovdje”, ali ja i dalje nisam znala na koju stranu treba da okrenem. Kada je konačno naišao neki autobus, nisam imala pojma kuda ide, ali već mi je bilo sasvim svejedno. Digla sam ruku, jasno sam dala znak vozaču da stane. Ali autobus je samo protutnjao pored mene. Beton ispod mojih stopala postao je mekan i učinilo mi se da počinjem tonuti u njega.

Pored mene je prošla žena koja je na povocu šetala jednog sasvim minijaturnog psa, kitnjastog repa, ne većeg od prosječne vjeverice.

− Gospođo, molim vas…

Pokušala sam je zaustaviti. Usne su mi bile potpuno suve, jedva sam kroz njih istisnula tih par riječi. Ne znam šta sam tačno htjela od nje, možda samo da se uvjerim da postojim, da nisam postala nevidljiva.

− Ne, nemam vremena!

Naglo mi je okrenula leđa i povukla psa za sobom. Pas se otimao, njuškao je oko drveta, nije htio da mrdne, a ona ga je tako snažno cimnula da ga je gotovo udavila. U glavi mi je kuvalo kao u loncu. Šta je uopšte mislila da ću tražiti od nje? Novac? Pa i da sam joj ga tražila, pomislila sam, mogla je ljubazno reći da nema, da joj je žao, da je izašla da prošeta psa i nije ponijela novčanik. Mogla me je ljubazno slagati. Na kraju krajeva, mogla mi je i dati jednu bijednu kovanicu. Ne bi je to ni na koji način oštetilo ili osiromašilo. Vjerovatno se bila prepala da ću njen novac potrošiti na alkohol ili drogu. Ali šta i da jesam? To je bila moja stvar. Mogla je barem zastati i saslušati me, ali ona jednostavno nije imala vremena da ga troši na bolesne, izgubljene, zbunjene ljude. Hodala sam ulicom vrteći u glavi scene užasa u kojima je skončavala.

Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. „Marina”, rekla sam samoj sebi, „pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. „Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”

Nisam znala ni da li je moja boravišna dozvola još uvijek bila ispravna. Sjetila sam se da je već odavno trebalo da zakažem sastanak u prefekturi. Takve su se stvari morale obaviti i dva mjeseca unaprijed, ali ja sam na sve to potpuno zaboravila. U tom trenutku nisam imala ni odgovor na pitanje šta bi se desilo da me zaustavi policija i zatraži mi dokumente. Možda bi me po ekspresnom postupku vratiti nazad. Ali gdje? Više nije postojalo ni naprijed ni nazad. Mogli su me još jedino katapultirati na Mjesec.

Jedva sam disala od vrućine, iako je sunce već bilo zašlo za zgrade. Toplota je sada isijavala iz asfalta i osjećala sam da su mi oči sasvim presušile. Nisam više mogla ni treptati, ali nastavila sam da hodam. Misli su mi se već sasvim smirile i mozak bi mi samo još tu i tamo izbacio neku nepovezanu misao, koju više nisam ni pokušavala uhvatiti.

Prolazila sam ulicom gdje su jedan do drugog bili načičkani frizerski i kozmetički saloni, na čijim su izlozima stajali oslonjeni muškarci. Kako bi koja žena naišla, izvikivali su cijene i sjajne popuste na usluge friziranja. Od svih njih pred mene je istupio tek jedan muškarac u dugačkoj odrpanoj košulji. Unio mi se u lice – mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah u nozdrvama – i iskolačio oči.

− Isus te voli!

Proderao se koliko god je mogao, mada se niko na ulici nije ni osvrnuo na njegove riječi.

− Odjebi.

Rekla sam to sasvim tiho, ne vjerujem da me je čuo, ali mora da sam strašno izgledala u tom trenutku jer je bez riječi odstupio i pustio me da prođem.

Naišla sam na ulaz u metro, ali nije mi se dalo da silazim pod zemlju. Vani se već krenulo smračivati i nebo je poprimilo nevjerovatnu ružičastu boju, kakvu sam rijetko viđala, pa sam poželjela još malo uživati u tom prizoru. Uostalom, nisam mogla biti daleko od zgrade, već sam prepoznavala ulice kojima sam hodala. Zastala sam i kroz misli mi se provukla ideja da se uopšte i ne moram vraćati. Mogla sam jednostavno nastaviti hodati dok se iza mene potpuno ne izbriše svaki moj trag.

Podigla sam pogled prema nebu. Više ništa nije ostalo od one ružičaste nijanse, nebo je ponovo poprimilo banalne tonove i ja sam se već penjala stepenicama na četvrti sprat.

__________________________________________________

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni.
Objavila je romane “U jarku” (Imprimatur, 2020.) i “Lijek protiv melanholije” (Imprimatur, 2025.).

KRATKA PRIČA JURICE ĆORLUKE: UNO DI NOI!

proza

Proklet bio dan kad sam odlučio ići u Napulj s turističkom agencijom! Po cijele dane sam u busu, samo se vozimo od lokacije do lokacije – izađi – slikaj – kupi suvenir – vrati se u bus.
A zamisli samo da sam išao u svom aranžmanu, koliko bi to autentičniji put bio!

*

Na primjer, da sam samo uzeo neku sobicu u Vomeru, ništa fensi, babe s prozora u susjedstvu dovikuju Giorgio, come stai?, djedice ispred mesnice zovu na espresso i grappu, a jedre i udate Talijanke sramežljivo se smješkaju dok vješaju veš.

*

Ali ne, evo mene u autobusu agencije Transtours, buljim u promet kroz zamagljen prozor, kiša ne staje, a vodič glasom i dikcijom profesora povijesti nakon obilnog ručka nas educira Napuljske božićne jaslice, tradicija poznata kao presepi, pripisuje se Franji Asiškom, koji je 1223. godine prvi put uprizorio žive jaslice…

*

Možda bih upoznao dečke iz kvarta, navijače Napolija, pa skupa na tekmu, protiv nekih omraženih sjevernjaka npr. Juventusa, pa malo pjesme, baklji, malo tuče, u kojoj npr. ja pobijedim vođu protivničkih navijača dok spašavam neke bespomoćne klince koje su oni napali (iako je on imao nož i veći je od mene), pa me nose na ramenima po ulicama, viču Giorgio, uno di noi… Dođemo do onog glavnog Maradoninog murala, pa se onda svi žele slikati sa mnom, a ja skromno, kakav i jesam – Joj, ma dajte, zašto, svatko bi tako postupio, pa dečki su bili u problemu, djeca su to, nemojte…

*

Jedino što imam sreće je da nitko ne sjedi pored mene u busu, iznad mene je kockasti televizor, zadnji film koji je na njemu pušten je nešto od Van Dammea.

*

Pa onda se već treći dan u gradu toliko infiltriram u tu lokalnu zajednicu, da me susjedna obitelj zove na sprovod svog pradjeda, lokalne legende Giuseppea. Iako je pušio 2 kutije dnevno, živio je do 92., upoznao ga preksinoć, ispričao mi svoju životnu priču, navodno smo i nešto bili u rodu, moji su s Korčule, drugi svjetski rat, ovo-ono, pusti sad to… Traže me da kažem par riječi za posljednji ispraćaj, ma ne, sigurno ima onih koji su ga bolje znali, ni slučajno, ajde, dobro; Giuseppe bi htio da ovo bude slavlje njegovog života, a ne tugovanje radi smrti, pljesak, pa na sprovodima je pljesak praktički neviđena stvar.

*

Gospođa na sjedalu ispred mene fotografira neke lijepe zgrade kroz zamagljen prozor, s upaljenim flešom.

*

Ali kako je život neprestan ciklus smrti i rađanja, odmah dan poslije me zovu na krštenje malog Giovannija, naravno za kuma. Na krštenju držim malog, priča se među crkvenim klupama da sam mu ja možda čak otac – dajte ljudi, Francesca je udana žena, muž je član cosa nostre, ne pričajte gluposti.

*

Uz Napoli (mi odavde ga tako zovemo, ne Napulj) agencija je na plakatima u izlogu nudila i putovanja nazvana Partyslava i Budimfešta. Možda bi bilo bolje da sam odabrao nešto od toga.

*

Tuku me u nekom podrumu, stoji mafijaš do mafijaša, oni su braća svi. Francescin muž, Francesco, predvodi moje mučenje. Ja im grgljajući krv kažem – Sono tutte bugie, non sono il padre del piccolo Giovanni!. Na kraju shvate cijeli nesporazum, prime me u cosa nostru, prođem cijelu ceremoniju, zapale Gospinu sliku u mojim rukama, puste malo krvi iz dlanova, šuška se da bih baš ja mogao biti novi capo, don Paolo je već star, a usred smo rata s protivničkim klanom (inače, taj klan vodi lik koji mi je na prvoj godini faksa ukrao curu), treba nam netko jak – poput mene!

*

I šta ja napravim, uzmem turističku agenciju. A tako bih se dobro uklopio tu, ne bi nitko ni posumnjao da sam turist – jako malo fotografiram na putovanjima (pa sve te zgrade, spomenike i slike iz muzeja mogu vidjeti na internetu kad mi dođe), crn sam, imam smisla za modu.

*

Ali meni ti bude dosta svega toga, tog mafijanja (ali tek nakon što pobijedimo taj suparnički klan) pa pobjegnem s Francescom i malim Giovannijem na selo, na Siciliju, mali je već talentiran za nogomet, a super je i u školi, preskače razrede. Francesca i ja uzgajamo pomidore.

*

Bus staje, kroz krčeći razglas čujem – Piazza Italia, pauza, slobodno 10 minuta.

*

Stiže mi telegram sadržaja: Ne možemo izabrati novog papu, pomozi!

– priča je pohvaljena na natječaju/konkursu “Ulaznica 2025” i u užem je izboru za nagrade natječaja za kratku priču/satiru “Slavko Kolar” Gradske knjižnice u Čazmi –

_______________________________

JURICA ĆORLUKA je po obrazovanju diplomirani politolog, a po zvanju dugogodišnji kreativni direktor i copywriter u reklamnoj agenciji. Prve korake u pisanju kratke priče čini na radionici CeKaPe-a 2025., čiji produkt je i ova priča.

KRATKA PRIČA AZEMINE KREHIĆ: MIRKO

proza

Rat rađa poglede bez povjerenja — sitne, škiljave oči koje iz tame proviruju, vagnaju, pa se sklanjaju. Ulice su opustile, kao da ih je strah vlastitog odjeka. I zvon zvona se sad čuje drukčije — praznije. Svakodnevnica je postala jedva podnošljiva napetost; ljudi se zatvaraju u svoje kamene kuće, izbjegavaju i poglede i riči. Do jučer obične ćakule, sad su rizik.

A mene je napustija moj čovik.

On je otiša — i to ne sam. Otiša je s Katarinom. U Ploče. U ljubav, kažu.

Cili grad šapuće, a ja se pravin da ne čujen. Da ne znan. Ispod kužine držin taj nered, glumim red, a sve se raspada.

–  Postala si teška. Čangrizava. Uvik si u brigama, nikad više smija… Di je nestala ona stara Aida?

To mi je reka prije nego je zalupija vrata. Nisan progovorila. Ni tada, ni sad.

Ni dicu nije poljubija. Ni osvrnija se. Samo je izaša, ka tica šta je naćerala sve iz svog gnizda. Kufer mu je bija spreman danima. Ja san znala. Al šutnja je moj zadnji štit.

U tom trenutku nisan ositila ni ljubomoru, ni srdžbu. Samo prazninu, onu šuplju, bešćutnu, šta se uvlači u kosti. Sidila san kraj dice. Mila od deset miseci, još s mirison mlika u kosi. Zlatan, četri lita, uvik u snu mrmlja “mama”.

Sidila san dugo na teraci. Udisala miris bosiljka. Ka da me on jedini još voli.

Ujutro su se opet vratile iste brige. Al sad je to postalo drugo — potpuna odgovornost. Muž nije donija plaću misecima. Sad više neće ni nadu.

Straj me stiskao ispod kože. U tišini san prala tilo — ka obred. Hladna voda niz leđa, pa molitva. Da me Stvoritelj pogleda. Da mi da forcu.

Anka, stara susida, jedina koja nije poklekla u ovom vrimenu, pomagala mi je oko dice.

–  Ajde, Ido, goni se vanka, odi po to smilje tvoje, ja ću čuvat dicu. Al nemoj kasnit, ne volin kad mrak pada po duši, govorila bi.

***

Po cili dan bi se penjala uz brda. Pod baštunom bi brala smilje, žalfiju, vrisak… Suve ruke, tvrde pete, al pogled na dno dna. Nekad bi nešto i prodala, al nije bilo dosta. Nikako nije bilo dosta.

Ove godine ništa nije niklo. Ka da je zemlja stala disat. Ka da je i njoj svega dosta.

Noći su najteže. Dječji plač se odbija od stina, pa mi se vraća ka odjek neuspjeha. Čajevima pokušavan zavarat njihovu glad. Mliko mi presušilo. Grudi tvrde, prazne. Milina glavica modra od plača.

Ne spavan. Ne sanjan. Samo virin kroz škure, dok se svit raspada.

Zaboravila san da je rat svud oko mene. Da puca. Da ljudi nestaju. I da niko više ne zna zašto. I kad pokušan nać posal, dočeka me ludilo. I mržnja. I zatvorena vrata. Svak traži nekog svog. Ja više nemam nikog.

Sinoć je nebo bilo krvavo. Brda su gorila. Vatra i dim se penjali ka ruke prema Bogu.

Anka je ostala kod nas. S dicom. Držala je Milu, ja Zlatana.

U tišini, oko ponoći, neko je kucnija. Jedanput. Lagano.

Zaleđene smo bile. Nisan disala. U hodniku smo sidile ka kvočke na jajima, u straju.

Pred zoru san se usudila pogledat. Teški koraci, lagano spuštanje ruke na šteku. Srce mi je tuklo ka bubanj u doba gladi.

Otvorila san. Ispred kuće — dvi velike kese. Jedna puna potrepština za bebu: pelene, mliko, puder, bademova krema. Druga: cukar, brašno, sol, maslinovo uje, i kruv. Onaj pravi — od pšenice i lavande. Umotan u pekarski papir.

Donila san sve unutra.

Anka, probudi se. Jema nade. Pogledaj šta nan je neko donija.

Anka me pogledala, oči joj zasuzile.

–  Sveto je ovo. Ne znan ko je, al osin svetosti, niko ovako ne daje.

***

Od toga dana, svaku noć je kruv dolazija.

Na nekima je bija urezan križ. Na nekima oslikano bilje. Sinoć, na korici, pisalo je: “Iv 12,45”.

Bako, šta to znači?

– To ti je iz evanđelja po Ivanu, dušo moja. ‘Ja — Svitlo — dođoh na svit da nijedan koji u mene viruje u tami ne ostane.’

Ko god da ovo čini, neka mu nikad mrak ne padne na dušu.

 – Amen, Aida moja. Amen, ćeri moja.

Dani su se počeli lagano pretvarat u nešto podnošljivije. Ne u sreću — jer nje više nema — nego u mir sa samon sobon.

Dicu više ne bude grčevi i glad, a ni mene više ne budi srce šta skače ka da će van iz prsiju. Anka izmišlja slatkiše od cukra i Lera, pravi lizalice u obliku sunca i srca. Zlatan se smije, a kad se on smije, meni se duša pomakne iz mrtvila.

Počela san imat vrimena i za se. Pravim uje od smilja. Mažen ga po rukama, po vratu, po obrazima. Koža mi se vraća, oči se opet zacakle kad ih pogledan u špigetu. Prije spavanja oblačin staru spavaćicu od bavele i gledan svoje tilo.

Gledan bilige od poroda, od rada, od jada. I govorin tiho:

Aida, ti si živa. I još si lipa.

To jutro doša je Mirko. Pokuca lagano, ka i oni koji nose poštovanje u dlanovima. U ruci je drža kesicu mješavine kave. Miris se odma razlija kroz kuću.

– Mogu li ti pravit društvo uz kavu?

Uđi, Mirko. Uvik si dobrodoša.

Skuvala san kavu i donila na teracu. On je sidija tako mirno, al u njemu je bila neka sila — ona muška, tiha snaga, šta se ne mora dokazivat jer se vidi.

Visok, ramenat, kosa crna, oči tamne ka jesenja noć. I te ruke… Krupne, izbrazdane žilama. Ka korijenje šta nosi stabla.

– Znaš, reče, oprosti ako zvuči napasno, al imaš ruke… ruke koje su izdržale svit. I još su nježne.

Fala ti – odgovorila san tiho, skrivajući ih pod stolnjak, nesvjesna kako i to može bolit.

– Fra Perica me posla. On je bija vaš tihi čuvar. Sad je bolestan. Pa san ja preuzeja. Ako mi dopustiš.

Anka i ja nismo znale… Fra Perica… O, dobri moj Bože…

– Ništa ne tražin zauzvrat. Samo da znaš da si viđena. I da ne moraš sve sama.

Donija je i nešto novaca, diskretno. Ostavija ih na stolu ka da ostavlja kruv.

– Nać ću ti i posal, kad za to budeš spremna. Da imaš svoje. A kad rat stane — a stat će — onda ćeš znat da si prošla kroz pakao, i ostala svoja.

Nisan znala što više reć. U meni se nešto pomaklo. Ka da su se godine tuge u trenu raspukle, i ispod njih se pokazala žena.

Mirko je dolazija svaki dan. Prvo ka pomoć. Pa ka prijatelj. Onda više nije tribo ni ime, ni titulu. On je bija — tu.

Odveja nas je jednog dana do rike. Nas, dicu, Anku. Rika je bila zaklonjena, divlja, mistična. Ka tilo žene — hladna i snažna ujutro, topla i pitoma u suton.

Zlatan je puštao listove niz vodu, vičući: “Odlazi, brigo!”

A ja san u tom trenutku prvi put poželjela disat. Za sebe. Ne za preživljavanje, nego za život.

Mirko me gleda kroz granje, a ja se ne mičen. Njegov pogled me ne proždire — on me moli. On ne traži ništa, samo nudi — sigurnost, prostor, muško rame bez prijetnje.

Te večeri, kad su dica zaspala, kad je Anka tiho disala u drugoj sobi, Mirko je doša. Nisan ga zvala. Al san znala da će doć.

Staja je na vratima. Nisan rekla ništa. Samo san otvorila. On je uša, zatvorija vrata za sobom, tiho.

Zraka svitla pala je na njegove ruke. Vene su mu bile istaknute, ka crte karte koja vodi do nečega što san godinama zaboravila. Njegove ruke su bile radničke, grube, al kad su me dotakle — bilo je to ka kad vitar prođe kroz polje lavande. Usporeno. Duboko. Živo.

Dotakla san mu prste. Ka da mu ih je Gospodin sam crtao.

– Mogu li? — pita, glasom nižim od šapata.

Možeš, odgovorila san. Samo, nemoj brzo. U meni se još sve lomi.

Povuka me k sebi, stavija ruke na moju lumbalnu kost, ka da drži staru ikonu.

Poljupci nisu bili gladni. Bili su ozdravljenje. Kad mi je usnama dotaka ključnu kost, ja san se prvi put — prepustila. Bez grižnje. Bez misli. Samo tilo. I ja u njemu.

Njegove ruke su se kretale po meni ka maslinovo uje — klizile, grijale, hranile. Nisan imala šta sakrit, jer san već sve izgubila. Sad san samo bila — žena. Živa. Mokra. Mekana. Topla.

I dok su naši dahovi ispunjavali sobu, u meni se nije rađalo samo zadovoljstvo, nego — pripadnost.

U toj noći, punoj svitaca i mirisa bilja, na kamenu, pod tilom neba — ja san se vratila sebi.

Nebo je bilo nisko, zvizde su visile ka grozdovi. Ja san ih prstima brala, dok je Mirko sidija za mojin leđima, oslonjen na lakte, a dlanom mi je drža bok. Čvrsto. Ka obećanje.

–  Nisi ti žena od ostataka, Aida, šapne mi. Ti si žena od kamena i mirisa. I sve šta ti je puklo — sad opet cvita.

I ja san znala — u tim rukama, šta znaju nosit i čuvat, ja san — doma.

– prvonagrađena priča na konkursu Bugojanska vaza 2025. –

________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je 1992. u Metkoviću. Pravnica.  Dobitnica nekoliko međunarodnih priznanja za poeziju, od kojih su i:

– Nagrada sveučilišnih profesora u Trstu, 2019.

– Nagrada “Mak Dizdar” 2020. u sklopu manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu.

– Nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH, 2021.

(U sklopu ove nagrade je objavljena njena prva knjiga poezije “Zrcalo od Mjedi”)

– Nagrada “Fra Martin Nedić” 2022. za zbirku poezije “Zrcalo od Mjedi”

Studentica je Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici.