Ona je imala, po njemu, užasnu naviku koju je on stoički trpeo. Naime, stalno je za sobom ostavljala otvorena vrata od ormana, kredenca, frižidera, čak je i fioke ostavljala izvučene nakon što bi nešto uzela, viljušku na primer. Bilo je dana kada se probijao između otvorenih visećih elemenata u kuhinji ili sudarao sa suprostavljenim vratima kupatila i tuš kabine. Više puta je razvalio kuk od izvučenih fioka. Ponekad je morao da zatvori bar dvoja vrata od ormana samo da bi stigao do kreveta. Nije joj prigovarao. Posle onoga što su prošli nije imao srca bilo šta da joj kaže. Jednostavno je išao za njom i činio ono što je trebalo da se uradi nakon što se otvore vrata. Moraju biti zatvorena, inače ne bi ni postojala, mislio je dok je vreme prolazilo u ritmičnom ponavljanju.
Nekada bi ona otišla u dečiju sobu i jedino tada zatvarala vrata za sobom. Dešavalo se da u sobi bude danima. Nije znao šta da radi dok je bila unutra. Vrata su već bila zatvorena. Probao je da namerno ostavlja otvorena vrata od ormana u spavaćoj sobi ili izvučenu fioku nakon što bi uzeo kašičicu za čaj, ali nije bilo uspeha, refleksno je zatvarao za sobom. Nikako nije bilo isto kao kad bi ona prošla stanom i pootvarala sva vrata na ormanima ili kredencu. Žudeo je da ponovo zatvara za njom.
Jednom je pokucao na vrata dečije sobe dok je bila unutra. „Mogu li da zatvorim vrata kada izađeš?“, tiho ju je upitao dok je stajao ispred.
Ona je otvorila vrata i rasplakala se.
– treća nagrada za prozu na konkursu “Ulaznica 2025” –
_________________________________________
LARA PETROVIĆ rođena je 1978. godine. Pesme su joj objavljivane u značajnim regionalnim časopisima kao i na internet portalima posvećenim književnosti. Njene pesme su ušle u izbor za “Panorama nove srpske poezije” u 2025.godini. Dobitnik je prve nagrade na „Devetnaestim pesničkim stazama“ u Kikindi. Objavila je dve zbirke pesama : „Oblak na tavanici“ (2006) i „Ona, ponovo“ (2023). U pripremi je knjiga kratkih priča. Živi i radi u Beogradu.
Jednog dana, preko Radio Sarajeva bio je upućen poziv studentima završnih godina Stomatološkog i Medicinskog fakulteta da se jave u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu kako bi pomogli u zbrinjavanju ranjenih, tamo već i fizički i psihički istrošenom zdravstvenom kadru. Iako sam znao da se Klinički centar, kao i sve druge bolnice, a pogotovo porodilište, više tukao snajperima i granatama i bio „legitimnija“ meta od vojnih objekata i borbenih rovova, ja se već sutradan javih na Traumatološku kliniku Kliničkog centra i tako, preko noći, izgubih status podrumaša. Vonj krvi i smrti me zateče u mračnim hodnicima Klinike za traumatologiju. Kakvi bi to bili pisci da sa sobom ne nose neki mali notes, tefter u koji upisuju sitnice, nešto u hodu, nabrzinu, što im se čini da im možda nešto znači ili i ne znači, iz kojih kasnije crpe građu za neku novu knjigu. Međutim, nakon onoga što sam za tih mjesec dana proživio na Traumatološkoj klinici, krivo mi bi što tada nisam i ja imao neki notes da u njega sve zapisujem, ali ne da bih se kasnije toga prisjetio nego da sve zaboravim. Budući da nisam imao notes, još u glavi imam obrise lica one mrtve trogodišnje djevojčice kojoj je snajperski metak ušao u glavu iza uha. Sjećam se i starije žene, kojoj je granata otkinula obje noge do kuka. Pa onog mladog momka mirnog, pepeljastog lica sa kojeg su medicinske sestre makazama parale, trgale zavoje, i bez ikakve nježnosti, čupale i izvlačile gaze iz njegovog gelerima razrovanog tijela, a ja mu iz ruku vadio plastične braunile koje su bile prikopčane za infuzije. Tada shvatih, jer to nije pisalo ni u jednoj medicinskoj knjizi, da se ljudi, zapravo, ne sahranjuju u zavojima. Sve bih ja to, i još štošta, uredno zapisao u taj svoj notes da bih iz svoje glave izbacio sve te slike. Samo da sam ga imao.
***
Znao sam da se majka brine. Danima nisam mogao kući jer se grad danonoćno granatirao, a smjena nije dolazila. Gladna je, pomislih. Prvi konvoj humanitarne pomoći još nije ni krenuo odakle je već trebao da krene. Gladan sam i slomljen na svaki način. U WC-u na sebi brišem nečijom krvi pošpricanu svoju zelenu bolničku uniformu. Neće fleke od krvi lako da se isperu. Hodam mračnim hodnicima izbjegavajući prozore koji gledaju na okolna brda.
Peti dan dežura, dođe smjena pa mi se malo popravi raspoloženje. Idem kući. Brinem se za majku. Nosim joj malo hrane u kesi. Frtalj hljeba i juhu u kojoj pliva šaka graha. – Nemoj, brate mili… – negoduje majka kad me je vidjela na vratima. – Ne dolazi ovdje. Poginut ćeš. Za mene se ne brini. Ja sam dobro i komšije mi pomažu. Tražim čistu kašiku po kuhinju da prespem grah u tanjir. – Hajde, sada jedi. -rekoh. – Vidi, u njemu ima i komadića isjeckane ovčetine.
***
Tih dana stojeći na ulici pored velike cisterne u redu za vodu sretnem prijatelja. Nisam ga dugo vidio pa bi o svemu preko reda da pričamo.
Dok stojimo držeći plastične kanistere i osluškujemo detonacije po gradu, rekoh mu da mi je ostalo još nekoliko završnih ispita na medicinskom fakultetu i da mi je sada prioritet da što prije diplomiram, ali da ni sam ne znam kako usljed nedostatka slobodnog vremena.
– A zašto ti ne provjeriš na psihijatriji? – upita me. – Sigurno i njima treba osoblja. A tamo nema ranjenika, i još uvijek nema puno ludih pa je dosta mirnije. Ludi će tek kasnije. Kad se rat završi. Pa akobogda, i ako možda budemo imali sreće i preživimo ovaj rat, svi ćemo, sigurno, da prolupamo. Pa evo ti samo primjer Vijetnamskog rata. Ne treba ti ništa više. Bitno je sad izvući živu glavu. Razumiješ.
Jedan ćelavi brko stojeći u redu iza nas počne da se dere na nas.
– Daj ba više, ne palamudi tamo, nego sipaj tu vodu da ti je ja ne bih sipao! Jes’ čuo! – onda se okrenu i svima što su stajali u redu, kao da se nekome pravda: – Joj, što ne mogu ove pametnjakoviće…
***
Juli 1992.
Psihijatrijska bolnica, Jagomir u mirnodopsko je vrijeme bila smještena izvan grada, u Nahorevu. Igrom slučaja početak rata je zadesi na pogrešnoj, srpskoj strani. Kažu da je jedan dan srpska vojska ušla u bolnicu, izbacila sve pacijente i medicinsko osoblje napolje, te njih pedesetak postrojila u krugu bolnice. – Neka vas sad Alija liječi. Jeb’o vam on majku! – reče spodoba u crnoj šubari sa okačenom kokardom pa dugim rafalom iz šmajsera zapara nebo. I pametnom i ludom nije trebala jasnija poruka od ove pa se pacijenti predvođeni doktorima i medicinarima trčećim korakom zaputiše u grad koji je kontrolisala Armija Republike BiH, gdje će kasnije na Bjelavama, padinskom dijelu grada, ovi nesretni ljudi dobiti kakvo-takvo utočište u ratu u nekadašnjem vrtiću, „Veseli cvjetovi“ – maloj montažnoj kući na dva sprata. Pacijenti su u „Veselim cvjetovima“ bili smješteni u tri nekadašnja dječja dnevna boravka. Jedan veći, pretvoren u sobu za ženske pacijente, a druga dva za muške. Vrtić je još imao veliku trpezariju sa kuhinjom dok je recepcija, mala soba smještena pored glavnih ulaznih vrata, bila pretvorena u ambulantu gdje se nalazio ormar sa lijekovima. Doktori i medicinari su u njoj provodili vrijeme kad su bili u 24 satnim turnusima. Kompletan interijer zgrade, vrtića, bio je namjenski napravljen za djecu. Minijaturne stolice na koje je odrasla osoba mogla da sjedne na samo pola stražnjice, male WC školjke, a po zidovima još uvijek dječji crteži koji su oslikavali proslavu Prvog maja, Praznika rada. Vrijeme kao da je stalo u ovom vrtiću. Bila je to nestvarna slika za jednu psihijatrijsku bolnicu, Dom „za sa uma sišavše“, koju ni najmaštovitiji filmski režiser horor filma, ni da je na teškim drogama, ne bi mogao da zamisli.
***
– Može kafa? – sipnu iz džezve u fildžan tek napravljenu kafu doktor Omer, psihijatar, gorostasne konstitucije i razbarušene crne kose pa me, kako to samo psihijatri znaju, zagonetno pogleda kroz zatamnjena stakla svojih naočala kao da hoće da dijagnosticira moje mentalno zdravlje. A onda se malo pomjeri i nakrivi na stolici i prdnu ono što se kaže „ko konj“, a meni postade malo neugodno, ali dobro, pravim se da nisam čuo. To je bio moj prvi dan na poslu. – Ja nešto tebe upitah. – ne spušta sa mene pogled doktor Omer povisujući ton svog glasa, pa ponovi. – Je li može kafa? – Hvala, ne pijem kafu. – pomislih da bih radije širom otvorio prozor ne bi li u ambulantu ušlo barem malo svježeg zraka. – A ne piješ kafu. Dooobro. – zaključi doktor Omer, a zatim iz svog barem tri broja manjeg doktorskoga mantila – rukavi su dopirali jedva do ispod laktova, pa je meni tako tijesan više ličio na ronilačko odijelo – izvadi kutiju cigara upakovanu u novinski papir. U „Fabrici duhana Sarajevo“ vladala je nestašica originalnih omota za cigarete, pa je pakovala cigarete u stari novinski papir. Kasnije, kada ih ispušiš, mogao si da čitaš stare vijesti. – Cigara? – nudi mi doktor Omer iz otvorene kutije. – Ne pušim, hvala. – rekoh. – AJS, tebe! -namršti se doktor Omer. Izgledao je „debelo“ razočaran pa stade povišenog glasa da analizira naš dosadašnji razgovor, nabrajajući činjenice na prste. – Dakle, pod jedan, ne piješ kafu. Pod dva, ne pušiš… – pa se zaustavi držeći se za srednji prst. – A boga ti, je li išta onda guziš?
***
Veseli cvjetovi su bili moj prvi stalni posao u životu. Dva dana slobodan, dežurni dvadeset i četiri sata u turnusu. Uzimao sam anamnezu, fizikalni, neurološki i mentalni status pacijenta, čitao psihijatrijske kartone, ispunjavao temperaturne liste, davao depo/injekcije pod svijećama, slušao nevjerovatne priče od pacijenata, kao recimo one o slonovima na Mjesecu. Sve osoblje Veselih cvjetova je bilo blisko i bili smo kao jedna porodica. Osim sa doktorom Omerom, često sam bio u smjeni i sa doktoricom Melihom koja mi je bila kao majka, a medicinski tehničari Ibro i Milivoj, kao očevi. Ibro je pri tom bio veliki zajebant. Pametan zajebant. Ali nekako sam se ipak najviše zbližio sa doktorom Omerom. I dok mi je doktor Omo, kako sam ga zvao od milja, prenosio svoja iskustva iz psihijatrije, ja sam njega učio igrati šah u dobro uprđenoj ambulanti. Tada mi se otvorila i mogućnost da učim i polažem završne ispite na Medicinskom fakultetu. I situacija sa hranom je bila mnogo bolja od one u Kliničkom centru. Majci sam iz smjene donosio i ručak i večeru, a onda se pred mrak vraćao opet u vrtić da završim smjenu do sljedećeg jutra. Tako je bilo cijele prve godine rata. A onda mi je radna obaveza istekla i više nisam mogao da je obnovim. Ustvari, možda i jesam, ali mi je već bilo dosadilo moljakati okolo veze u Ministarstvu odbrane.
***
Jednog jutra dolazim u dežuru i čujem od kolega da je naša doktorica Milica, sa kojom sam samo nekoliko dana ranije radio u smjeni u Veselim cvjetovima, ubijena snajperom prilikom pokušaja prelaska preko rijeke Miljacke na Grbavicu, naselje koje je bilo pod kontrolom srpske vojske. Mada smo dugo razgovarali taj dan, ja ničim nisam mogao da naslutim da je planirala nešto takvo.
***
Raditi u vrtiću, u montažnoj zgradi u kojoj su glavni građevinski materijali bili staklo i šperploča, bila je već dovoljna ludost sama po sebi. Na Bjelavama, zgrada je stršala na ledini koju su sa srpskih položaja imali kao na dlanu. Snajperisti su nas mogli vidjeti kad su htjeli kako sa pacijentima šetamo okolo po dvorištu vrtića. Čini mi se da bi i ona novogodišnja petarda da je baciš na zgradu, sa lakoćom mogla odvaliti zid, srušiti krov, a kamoli jedna minobacačka granata. Osoblje koje je prije rata radilo u Jagomiru, govorilo mi je da je Radovan Karadžić, psihijatar, bio njihov kolega i da on vjerovatno zna da smo mi, njegove kolege, tu i kako vjerovatno neće da nas gađa. Nisam nikad ozbiljno shvatao tu priču, ali činjenica je da je samo jednom, i to za moj rođendan, devetog decembra 1993. godine, pala granata. Pitam se da li je Karadžić znao da mi je rođendan pa mi uputio čestitku u predvečernjim satima, u vrijeme kada su grad potresale teške detonacije. Minobacačka granata je pala i u dvorište našeg vrtića, a njeni geleri se raspršiše na sve strane i probiše „zidove“ Veselih cvjetova kao da su od papira. U tom trenutku smo doktor Omer i ja sjedili u ambulanti i igrali šah. Kad je granata tresnula o beton, nas dvojica smo pali sa stolice i bacili se na pod. Čujem vrisku i zapomaganje koje je dolazilo iz trpezarije. Trčim sa doktorom Omerom i zatičemo pacijenta romske nacionalnosti kako leži na podu u lokvi krvi. Desna mu je butina bila napola prepolovljena. Iz rane šiklja krv i viri vrh bijele kosti. – Pomagaj, doktore, ljubim te strasno u čelo krasno! -u šoku, plačnim glasom širi pacijent ruke prema nama. Doktor Omer nađe na podu u ćošku neku upišanu plahtu, pa od nje začas napravi Esmarhovu povesku te je čvrsto sveza pacijentu iznad rane u namjeri da zaustavi krvarenje, a meni reče da brzo negdje nađem neku dasku pa da imobiliziramo pacijentovu nogu. Trčim na sprat, sjetih se nekih lamela na gomili. Nakon što smo zbrinuli pacijenta, naš šofer bolnice je odvezao pacijenta kombijem do bolnice Koševo na daljni tretman. Odjednom sve utihnu. Vratismo se doktor Omer i ja u ambulantu, krvavih bijelih mantila. Doktor Omer se sagnu i pažljivo prikupi razbacane šahovske figure sa poda, pa ih uredno složi na šahovsku ploču. Onda pripali cigaru, otpuha kolutić dima u plafon, otpi srk kafe iz fildžana, zagleda se u šahovsku ploču pa reče. – Ko je na potezu?
______________________________________________
VANJA DIJAK je pisac iz sarajevskog svijeta, prvenstveno haustorske, gradske proze i humora, ironije, parodije i satire, a ponekad i malo i šire perspektive. Rođen 1967. godine i odrastao u Sarajevu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Menadžer u kanadskom mentalnom zdravlju i certificirani edukator klasične gitare i teorije muzike na Royal Conservatory of Music u Kanadi. Kada nema puno vremena, putuje po svim kontinentima svijeta po kojima neselektivno degustira čudne, lokalne, gastronomske specijalitete, obilazeći pri tom nepoznate turističke atrakcije. Objavio knjige: Komšinica Bera, 2017., Kako smo kalili Zelen ban, 2023., Potpuni bauk kruži polusarajevom, 2025.
„Slušaj, sine, baba da ti kaže: Niko ne voli tužne ljude“.
To mi je rekla baba Domika u kupeu voza koji se kretao ka mom prvom moru.
Kroz koji dan napuniću sedam.
Niti sam ja njen sin, niti ona moja baba, ali me je, kao i sve bake iz komšiluka, volela.
Bože, ovaj ti je mali ko bubica, gde ga staviš, tu ga nađeš, govorile su o meni dok bi ispred garaža pekle papriku od koje sutradan nastaje ajvar.
Naučio sam da pišem s pet, pa sam voleo da zapisujem ono što su govorile, iako većinu stvari nisam razumeo.
„Znaš“, nastavila je Domika, u kupeu voza za moje prvo more, „od tuge nemaš ništa. Zato ja kod ljudi najviše cenim kad su svesni da su živi“.
Ni ovo nisam razumeo, ali sam zapisao.
„Ljudi ko ljudi…“, nastavlja, ali ovo ne beležim jer mi ništa ne znači. „Ja sam ti se, sine moj, u životu najviše ispričala sa životinjama.“
Iako nisam razumeo o čemu je govorila, voleo sam da je slušam, pa sam je pitao šta znači suto u Sutomoru. Zvučalo mi je kao tužno more, to suto.
„Ma jok“, kaže uz osmeh. „Ne postoji tužno more, samo tužni ljudi. Nego, je l’ znaš ti da plivaš?“
„Ne znam još, ali je mama rekla da će da me nauči.“
„Je li on, beše, rak ili lav?“, pita.
„Na samoj granici, ali je lav“, tvrdi mama.
„Siguran sam da ću voleti more“, dobacujem obema. „Možda sam ipak rak?“. „Ma nisi. Rakovi su njanjavi. Ti si mamina lavčina“.
Hteo sam i da pitam Domiku, da je životinja, šta misli da li bi je iko usvojio, ali sam se setio razgovora s mamom pre puta. Obećao sam da ću biti dobar i da nas je komšinica pozvala u svoju kuću baš jer nisam ko druga deca.
„Spavaj sad. Kad ustaneš bićemo na moru“.
Bilo je ovo leto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa. Jer, kako da znaš šta te čeka na moru koje nikad pre nisi video?
Nisam tad rekao Domiki da moja mama ne zna da pliva.
*
More mi se mnogo dopalo. Nisam izlazio iz vode dok mi ne pomodre usta. Onda bih se osušio, pa lizao slanu kožu. Domika je ostajala u kući, gore u brdu, jer joj je dovoljno samo da more vidi i da je miris maslinjaka opušta. Mama je ulazila u vodu do struka, da bi u polu čučećem položaju imitirala pokrete plivanja.
„Je l’ izgleda kao da stvarno plivam?“, pitala bi me pogledom devojčice.
„Ali, mama, ko će mene da nauči?“
„Ja ću“.
„Ti ne znaš“.
„Pa, šta. Nije to ništa teško“.
Na plaži mi se nisu dopadala samo glasna deca. Neki dečak i njegova sestra izvukli su na pesak meduzu i pipali je grančicama. Onda se mala opekla, pa je majka prišla i počela je lupkati po guzi uz reči: Jesam ti, jesam ti, jesam ti rekla.
A nije rekla.
Onda je počeo da plače i brat, pa je majka nastavila: E, sad ću stvarno da vas istamburam, da bar znate što kmečite.
„Mama, a kad ćemo da mi kupimo šlauf?“, pitao sam je kasnije tokom dana dok je pincetom čupala dlake s nogu.
„Danas kad krenemo kući, ali ne onaj… Smejaće ti se deca“. „Ali meni se baš sviđa…“
„Roze nije za dečake, smejaće ti se cela plaža“.
Predveče smo došli u kuću na brdu, gde su nas dočekale vruće krofne.
„Ajde da se jede, sigurno ste se istrošili od plivanja“, kaže Domika. Mrljavim dok mi nudi različite tegle džemova, a onda mi tiho, dok je mama u kupatilu, šapne: „Što ne jedeš?“.
„Nisam gladan“.
Pokazao sam na zeleni šlauf i rasplakao se.
„Briši te suze, sutra ti je rođendan. Kad se vratite s plaže, duvaš svećice. Napraviće baba tebi tortu“.
Mama me je samo pogledala kad je sela za sto i rekla: „Veliki dečak pa plače, ko neki ženski Petko“.
*
Zaplivao sam u duboko, sam. Nisam mogao da dohvatim dno, ali mi se dopao osećaj. Kao da letim. Okrenuo sam se i video skamenjenu mamu u plićaku.
„Dobro je, bravo. Eto, sad možeš sam. Vidiš da nije teško. Aj se vrati, molim te.“
Sutra ću ja naučiti nju da pliva, obećao sam sebi dok smo se vraćali kući. Tamo nas je čekala baba Domika, uz postavljen sto.
„Ajde vi lepo sedite, a ja idem da donesem tortu iz frižidera. Prvo da se duvaju svećice, pa da se jede“, rekla je s uzbuđenjem koje dotad nisam video.
I mama je bila srećna. „Eto, sad kad kreneš u školu, kad se budete upoznavali i predstavljali, možeš da kažeš da znaš da plivaš. Da si proplivao na rođendan“.
Onda je baba Domika uzviknula: „Zatvori okice sad“.
Osetio sam svetlost sveće, i čekao uputstva.
„Znaš. Danas mi je doletela bubamara. To mi je odmalena bio znak sreće i vreme da zamislim želju. Volela bih da nekad bubamari kažem da nemam želje, to bi valjda značilo da sam spokojna. Kako god, moja je želja bubamari danas bila za jednog posebnog dečaka. I za njegovu posebnu mamu koja ga uči da je hrabri lav. I tako te je i uverila da sve možeš. Ali, zapamti, nikad nemoj zaboraviti da si ti vrlo poseban dečak (ovo ću isto zapisati u svesku). Ovo će biti naša mala tajna. A sad možeš da otvoriš oči, račiću najlepši“.
Rasplakao sam se kad sam pred sobom video Barbi tortu, onu u kojoj se Barbi lutka stavi u koru od torte kao haljinu. Uzbuđenje je izbrisalo nastavak sećanja.
*
Prvog septembra mama mi je rekla da u školi ne moram da pričam o torti.
A ni o tati.
Prelistao sam svesku i još jednom pogledao rečenice s mora, gde je stajala jedna koja mi i dalje nije bila jasna. Izgovorila ju je baba Domika u vozu ka Beogradu.
Razumeću je mnogo godina kasnije nakon vesti da je njeno srce sada kod Jakoba iz Belgije:
Živa sam srce davala budalama, što ne bih mrtva kome treba.
– prvonagrađena priča na 5. Skribonautovom natječaju/konkursu Nastavi priču, 2025. –
____________________________________
SRĐAN MILJEVIĆ (Beograd, 1985) završio je studije svetske književnosti i teorije književnosti na Filološkom fakultetu, te master studije menadžmenta u kulturi pri Unesko katedri, s tezom: „Umetnost iza rešetaka: participacija i recepcija kulturnih aktivnosti u kazneno-popravnim domovima u Srbiji“.
Za priču „Ja, dželat“ (Festival europske kratke priče, Zagreb, 2017) osvaja drugo mesto, dok su se priče „Rat je ružna reč“ (2022) i „Nikad nisam rekao tata“ (2024) našle u finalu regionalnog Biber konkursa.
Na projektu „Write the Change“ bio je mentor kreativnog pisanja mladima iz regiona.
Prvu zbirku kratkih priča „Svima nam je prvi put“ objavljuje 2019. godine.
Na prvom konkursu „Nastavi priču“ (Skribonauti 2021) za priču „Iza“ osvaja drugo mesto.
Posežem za vrećicom Kviki štapića. Prazna je. Grizla bih nokte kad bih imala sirovine, a ne samo oguljenu, sluzavu kožicu oko njih. Jedanput sam stavila umjetne. Osuđujući pogled novopečene umjetnice čija se diploma sušila pod staklom nasuprot ulaznih vrata odvratio me od sljedećeg pokušaja. Zagrizem usnicu. Do krvi. Žuč propušta na najneobičnijim mjestima.
Svjetlucanje božićnih lampica tetura mi do umorna mozga. Lena i ja kupile smo umjetno drvce i naizmjenično ga okitile loveći vrijeme između dnevnih i noćnih smjena i nadoknađivanja sna. Ukrasi su nabacani bez reda i strukture, kupljeni na aukcijama za napuštene životinje. Mama bi se skamenila pred tim oličenjem neukusa. Ruf se stišće uz mene pružajući mi podršku. Telefon je skriven pod dekicom. Uznemiruje me i bez uključenog zvuka i vibracije.
Skoro će podne i netko će me od njih uskoro nazvati. Tipujem na tatu, on mi je uvijek prvi izbor, potom na Jelenu. Starija sestra uvijek je pametnija. U mojoj su obitelji svi pametniji i preveć ih je za jednu mene. Mama je zauzeta slaganjem kolutića mrkve na obiteljske porculanske tanjure, nezaobilazno od manjih prema većim, i razdvajanjem komada kuhane piletine na one oku prihvatljive od onih koje će ona i tata sutradan pojesti u tišini. Neizostavni dio jelovnika su i čarobni zalogajčići koje priprema za svaku prigodu otkako ih je probala na Renesansnom festivalu. Ostaju nepojedeni, jer nitko osim nje nije ljubitelj pilećih jetrica, čak ni kad su kamuflirane u hrskavi špek. Danas ima novu klijentelu koju će pokušati zaljubiti u svoj specijalitet. Roman je na božićni objed pozvao roditelje svoje zaručnice. Nadam se da vole jetrice.
Ekran kratko zasvijetli. Kladioničar bi mi bez muke uzeo novac. Jelena je. Viče velikim slovima.
”PA DOBRO, GDJE SI TI? RUČAK SAMO ŠTO NIJE POČEO.”
Sigurno misli kako sam, opet, bezrazložno kasno krenula i zapela u prometu kojeg nema, u podne, na Božić, ili u snijegu kojeg godinama nema u podne na Božić, a nemam vozačke vještine da se iz toga iskobeljam niti nosim lopatu u prtljažniku. Možda sam ostala bez benzina, budući da nikad ne razmišljam unaprijed, a nijedna pumpa u gradu danas ne radi osim, možda, Inine u Kolodvorskoj, ako imam u spremniku dovoljno i do nje. Iako mi treba nešto manje od pola sata lagana hoda, ni za pješačenje nisam osposobljena, nemam prikladnu obuću, uvijek razbijem koljeno, razderem obraz ili oštrom travkom probodem oko. Općenito sam nesposobna za život i suživot, veli. Samo prepisuje.
Čupkam raščohani naslon dvosjeda. Ruf ne bira mjesta na kojima oštri svoje noktiće, a nas dvije smo popustljive vlasnice. Dvoumim se tek trenutak. Snagu izvučem iz vrška nokta malog nožnog prsta.
”Neću doći.“
Napisala sam. Usudila sam se.
Ruf se protegne i pogladi me kandžicama po podlaktici. Vidim je kako bulji u mobitel, kroz žamor glasova odmiče stolicu i hoda predsobljem, otvara ulazna vrata i zanemarujući hladnoću odlazi u vrt. Ekran svijetli duže nego prvi put. Razmišljam o nejavljanju. Mogu se praviti mrtva, to sam činila kao dijete svaki put kad više nisam mogla trpjeti njihove bezbrojne, pametne savjete. Toliko ludosti više nemam. Nikad nije upalilo. Koliko god bih dugo ležala umirena, netko od njih bio bi uporniji. Stoga pritisnem zelenu slušalicu kako bih saslušala vrišteći glas.
”Šta ti izvodiš, ako nemaš novaca za gorivo ili taksi, poslat ću Romana po tebe. Trebala si ranije javiti. Uvijek te spašavam…”
Prekinem tiradu prije negoli se pretvori u litaniju njenih zasluga u mom životu.
”Ne trebaš nikog slati. Imam i goriva i novaca, nisam zaspala, nisam umorna, samo neću doći.”
Na ekranu utišanog televizora reklama za Coca Colu, jedna u nizu. Nikad me ne ostave ravnodušnom. Puštam suze da se skupljaju u kutovima.
Mi smo djeca iz Ulice kraljice Jelene. I igrali smo se u istoimenom parku. U tom se parku sad igraju moji nećaci, jer se moja najstarija sestra nije odmakla dalje od drugog kraja iste ulice. Mama ju je uvjerila da je po kraljici dobila ime. Nije mi poznato je li ulica nazvana po lijepoj ili slavnoj Jeleni, jedino znam da se moja sestra identificirala i s tronom i s ljepotom i sa slavom. Kristina i Roman su blizanci koje nikada nije dovukla kući za uši s potoka kojeg smo zvali rijekom dok smo se bojali da ćemo se u njoj zajedno sa žabama utopiti. Nisu joj dopustili. Svu svoju pažnju usmjerila je na mene. Uživala je uskraćivati mi nepodopštine. Mami je nakon troje djece nedostajalo energije. Prepustila me njoj, samo bi završno podebljala njene prodike. Što sam se više otimala, stisak je bio čvršći i glasniji. Zaradivši prvu pravu plaću, pobjegla sam na Kumičićev trg uz trule i providne izgovore.
Isprva me plašila tišina u koju bih zakoračila vraćajući se iz noćne smjene. Lena bi već otišla na posao. Tišina mi dotad nije pripadala. Nisam znala što bih s njom, da se svađamo, igramo, ili sinkrono šutimo. Uskoro je tiho predenje sitog, nezahtjevnog mačka postao jedini zvuk koji mi je trebao.
Mama nije pustila suzu kad sam odlazila, samo je nabrala nos izrazivši time svoje neslaganje. Kažu mi da i ja radim isto. Ne želim joj ni u čemu biti slična. Ispratila me s rečenicom: „Iz ove si kuće trebala otići kao udana žena, a ne kao podstanar!“ Jedva sam je uvjerila da je Lena samo cimerica, srednjoškolska prijateljica. Tata je plakao za svojom mezimicom, isključivo u sigurnosti drvarnice, pod zaštitom pomno odabranih bukovih cjepanica, njegovom rukom posječenih u šumi koju je naslijedio od djeda Martina u podnožju Bilogore. Drva kupljena kod uličnih prodavača nisu dovoljno dobra za spravljanje ukusne peke, uvijek naglašava. Samo me teleće koljenice od kojih se lijepe prsti sprječavaju da prijeđem u vegetarijance. Što bi tek na to rekle njih dvije.
„Ništa ne razumijem. Šta da kažem mami?“
Reci joj nek se goni i ona i njeno svinjsko pečenje, čarobni zalogajčići i šesnaest vrsta salata. Vatra u umjetnom kaminu vraća mi isti osjećaj pripadnosti. Guram ga dalje od sebe kako mi ne bi u plamenu progutao grlo ili spalio želudac.
„Ne moraš smišljati izgovore za mene, samo joj reci da neću doći.“
Dosta mi ih je. Dosta mi je Romanovih savjeta o zdravoj prehrani i kretanju. Otkako je upisao kineziologiju ni o čemu drugom ne priča. Dosta mi je Kristininih naputaka kako i gdje pronaći potencijalnog ženika. U obzir dolaze i doktori pred rastavom, mogla bih ih uloviti tijekom noćne smjene da nisam toliko sklona samohranjenju. Dosta mi je maminih coktanja jezikom i nabiranja nosa i tatinih nespretnih pokušaja da promijeni temu razgovora. Dosta mi je Jelenine neodgojene djece koja razmazuju Passatu po mojoj novoj košulji. Podnijela bih jedino slojeve Kinder lade, u nju bih se rado cijela umočila, da joj upoznam okus, a ne samo slušam nostalgična njurganja kako nikad više takva čokoladnog namaza. Tada mi ne bi bilo žao košulje za koju sam dala četvrtinu plaće. Kemijsko čišćenje je bacanje novca, a ako je operem, postat će nedovoljno prostrana za moje bogato uhranjene dijelove. Taj zadnji komad preuska kalupa, snižen do iole prihvatljivog, svojim vidljivim logom trebao mi je zajamčiti uspjeh i bogatstvo, a još me nije dotakla ni zraka uspjeha ni tračak bogatstva.
Pričajte o meni sad kad me nema. Slatko se smijte dok spominjete moj luzerski posao pranja starih, obješenih guzica, cokćite jezicima i nabirite nosove dok se usuglašavate kako je nečuveno u mojim godinama nemati ni muža ni djecu ni nešto svoje, već dijeliti stan sa spodobom na kojoj nema nijednog neizbušenog mjesta. Svaki put kad spomenu Lenu, tihi, nepodijeljeni bijes zahvati svaku moju stanicu. Ne dirajte je, vrištala bih, dovoljno je što se katkad i sama zastidim njezina dubokog dekoltea pred važnim radnim kolegama.
Novopridružene članove obitelji odmah upoznajte s kim imaju posla da ne osjećaju obvezu pozvati me na uzvratni ručak, jer: Eto kako ona zahvaljuje na svemu što smo joj pružili.
U pauzama pričajte o snijegu koji već godinama nije zabijelio Božić. Spomenite i tetu Senku, koja božićne blagdane provodi sama. Prestara je za odlazak u Australiju, a njena djeca prezauzeta za duga putovanja i prevažna da bi blještave dane provodili u gradu koji cijeli nema stanovnika koliko jedan njihov kvart. Zna reći puno više od Dobar dan, susjeda. Danas ću joj, kad se uvučem sa stražnje strane dvorišta u njenu toplu kuhinju i zamuljam prste čokoladnom glazurom mađarice, reći da velika obitelj nije uvijek blagoslov. Bez ustručavanja ću zasoliti slatki okus kakaa dok joj budem pričala o malom Jakovu koji je za božićni poklon dobio neželjena krila.
Ekran ponovo zasvijetli. Tata. Fulala sam samo redoslijed. Crvenih ušiju ustao je od stola tiho se ispričavajući prirodnim potrebama da bi me nazvao iz sigurnosti kupaonice. Puštam ekran da zasvijetli tri puta. Nemam mu što reći. Ne smije ostati predugo. Ona će već poslati nekog od unučadi da kuca na vrata pitajući ga je li mu dobro. On ne traži opravdanja, a meni ne trebaju njegove suze. U novoj vrećici Kviki štapića zrna soli sasvim je dovoljno.
________________________________________________
GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja bijeg su od suhoparnih zakonskih članaka. Priče su joj objavljene u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023., u zborniku Susret riječi Bedekovčina 2023. i 2025. Vlastita zbirka priča još uvijek je san.
Ispred Sava Centra čekam autobus iz Novog Pazara za Frankfurt. Izgledalo je kao dobra ideja da ne hvatam direktan prevoz, da ne bih ulazio odmah s ostalim putnicima, čim se motor autobusa zagrije i kondukter pregleda karte, nego da sačekam na nekoj od međustanica, da hvatam taj prolazni autobus kao obični putnik s propratnim, i tako bar ne od starta upečatljivim, prtljagom na plećima.
Nešto je posle jedanaest, bliži se ponoć, a tako i tajming za dolazak prevoza. Pored mene se raščistila sva gungula prosjaka i radnika s okolnih stanica i ostao je samo bračni par, barem mi tako izgledaju dok se usiljeno smješkaju i nešto se sitno dogovaraju, koliko mogu da čujem. Začudo, muškarac je taj koji džangriza i istu stvar više puta ponavlja. U dogovoreno vrijeme prilazi svijetlozelenkasti autobus, s povećim ptrljažnikom. Miris benzina i garež auspuha bezuspješno se rvu sa sudžucima i ko zna još kojim proizvodima, ali moraće da priznaju poraz. Uz simfoniju neuštimane hidraulike, otvaraju se vrata, na kojima se pojavljuje kondukter i kaže da su puni te da ne bi smjeli primiti više putnika. U isti glas, bračni par i ja govorimo da smo rezervisali karte, utrkujući se ko će prije u telefonu pronaći dokaz i izdiktirati brojeve pasoša te kondukteru osvježiti pamćenje. On ne mari za to, ponaša se kao da smo sami krivi što nismo autobus čekali bliže Novom Pazaru i tako se izborili za svoje mjesto. Oslovljavam ga imenom, služeći se bogznakakvim štosom, ali Tarik se ne da i zbunjen je što znam njegovo ime. Tako vjerujem, sve dok mi ne kaže da se ne zove on Tarik nego vozač, koji se u tom trenutku okreće, spušta telefon i, umalo se udavivši čačkalicom, kaže kondukteru da me pusti. S Tarikom sam imao određeni dogovor i prije rezervacije karte. Na pitanje o prtljagu odgovoram da imam samo ranac, koji još uvijek ne skidam s leđa, na šta me Tarik grdi, na opšteprisutnu začuđenost putnika, dok mi kondukter odobrava sa zahvalnim izrazom lica što sam ga poštedio deset koraka i naplaćivanja prtljažnog dinara.
Prije no što se autobus lansira put auto-puta, žena sa stanice izgrli se s, vjerovatno, suprugom, uđe u autobus, smjesti se na stepenice kod stražnjih vrata i glasno odahnu. Taj njen lokomotivski pisak naiđe na opšte oduševljenje putnica – kažem putnica jer putnici već gledaju osamdeset drugi nastavak Žikine dinastije na televizorčiću dva metra iznad glave ucveljene žene. Ona se, kao po komandi, potpuno otvara i priča sapatnicama da je jedva dočekala da krene i da će joj lakše pasti mijenjanje pelena cijeloj gerijatriji nego pranje njegovog veša, pri čemu se saputnice glasno narugaju jadniku, ali izbjegnu saučesništvo u ogovaranju muževa. Tek poneka prozbori kako je razumije i da ni njima čuvanje djece tetkinih tetaka isto tako ne pada teško.
Pauze su najgori dio putovanja. Taman pomislim da smo stigli do odredišta, a ispostavi se da smo kod još jedne puš i piš destinacije. Putnici baljezgaju, rasanjeni u nešto malo nakon ponoći, ja čekam priliku da se domuvam do Tarika i podsjetim ga na dogovor, koji je bio sve osim kretenskog ostavljanja mjesta u autobusu, a Tarik bi skoro pa sigurno moj broj blokirao i na stanici se pravio da me ne poznaje, što i ne bi bilo teško jer se i nismo lično poznavali.
Prolaze kilometri a autobusom se širi vonj tek priklanih ovaca i još neke stoke pride. Nije mi potrebna vještina prevejanog detektiva da zaključim da putnici muvaju nešto s prepakivanjem mesa, vidim kako leti kulen, sudžuk i još neke mesne izmišljotine sa sjedišta na sjedište, uz domunđavanje o gramaži dozvoljenoj da se unese u Evropsku uniju. O boksovima cigara da i ne govorim, čak jedan boks Marlbora završava u mom krilu. Iako se opirem, tvrdeći da kod sebe već imam tek načetu paklicu, putnik koji mi je robu doturio samo se nasmiješi i izdeklamova svoj proizvoljni član zakonika, prema kom ta moja paklica, još i načeta, ne ulazi u ukupan zbir onoga što namjeravam da prenesem. Minut ili dva me pecka paranoja da ću s dodatnim tovarom graničarima biti uočljiviji, ali me ubrzo utješi pomisao da možda i nije tako, i da ću u buljuku putnika s prtljazima na granici dopuštenih biti jedan od njih, dakle dio grupe. Biti u masi mi nije strano, dugo odugovlačim priznanje samom sebi da se u tim situacijama zapravo najbolje osjećam, ušuškan sa svih strana, kao da u toku noći ne mogu da se otkrijem i doživim prijatnu promrzlinu jer je tu uvijek još jedan pokrivač da me zaštiti, pa još jedan, i još jedan, sve dok se strane terena ne zamjene, a onda mi ćebad postanu omče i taman kad jednu skinem pojavi se još jedna, pa još jedna.
Zadatak koji moram samcijat da obavim jeste prilazak Tariku u nekoj od narednih pauza (a uvjerenja da će ih biti još nekoliko, iako smo nadomak granice, ne manjka mi), da ga podsjetim na naš dogovor preko telefona, tačnije, moje mucavo moljakanje da mi omogući da bez garantnog, pozivnog ili kog već pisma budem srećno isporučen preko granice. Sjećam se da se utom Tarik, na svako moje škakljivo pitanje oko nelegalnog prelaska, gušio u kašlju, što sam tumačio kao odobravanje, ali se sjećam i Tarikove predostrožnosti da u slučaju da nas neko prisluškuje grgutanje šlajma zvuči kao ometač jer pitaj boga čime se sve on, onako usput, bavi dok vozi sitne, bezbrižne švercere. Dok mu na narednom odmorištu prilazim, dođe mi na rasprertlavanje misao da je nesretnik samo puki asmatičar, da od kašlja i nije čuo sve to o čemu sam mu pričao, koja me naglo presječe. Nema nazad, čak i po cijenu da me zbunjeno pogleda, odmahne glavom i očinski preporuči da pređem na drugu stranu magistrale, stopiram kamiondžije i vratim se kući, i da svojim prilikama ne stvaram neprilike prepoštenom vozaču autobusa.
Nisam mu se ljudski ni približio, a Tarik već vadi papir iz pederuše i, kao srednjoškolka u leksikon, zapisuje sve moje podatke, zapitkuje me, i kada mu se, iz nekog razloga, ne dopada odgovor, tu rubriku u formularu preskače. U dahu mi govori da neće nikakav problem biti da sve po dogovoru odradimo, onomad sam mu rekao da idem u Beč, ali su morali da mi naplate kartu do Frankfurta da bih mogao da je izbacim pred graničare, i otklonim sumnju, i da posadu autobusa ne dovodim u problem jer im je vozna linija tranzitna te im je zabranjeno da bilo gdje nakon granice staju, pa su pauze česte da bi se putnici pripremili na dalji put bez stanke. Pruža mi formular i govori da ga graničarima samo stidljivo pokažem i to samo, ponavlja opet samo, ako budu baš insistirali, a on će me negdje u blizini Beča, gdje procijeni da je pogodno, izbaciti, uz dogovor da iskočim pri smanjenoj brzini, da se autobus ne bi zaustavljao, sve zbog pomenute klauzule o tranzitu. Gledam rubrike izgužvane hartije, koja liči na sve osim na tobože garantno pismo za ulazak u Evropsku uniju. Čak je i datum vidljiv, iako preškraban današnjim, u sramotno dalekoj prošlosti, našta Tarik reče da mu ovo nije prvi put. Priznajem da me više plaši njegovo nonšalantno ponašanje no što mi ulijeva sigurnost, kao i to što ne priča u pletenicama već bez ikakvog uvijanja kaže da će u slučaju bilo kakvog problema on podmazati Mađare na granici, a ja ću mu to kasnije refundirati, dok se s Austrijancima neće zajebavati i tu neka mi je bog na pomoći. Mada je, kako kaže, ta granica isto tako reda radi postavljena. Klimoglavom odobravam plan jer rezervni nemam, pružam mu, po dogovoru, sto evra, a on mi sklanja ruku i govori da mu to dam pri Beču. Čak se nađe i malo uvrijeđen, reče da se samo kurvama unaprijed plaća i da mu je u interesu da ovo isposlujemo pošteno pa da mu se javim, ako mi ovakvo nešto ili slično opet nekad bude bilo potrebno.
Na mađarskoj granici sve protiče regularno, graničari nikako da se upecaju na moj izgubljeni pogled i, znojem dlanskih vodopada natopljen, pasoš. Kada mi gospodin u kućici, na mješavini srpskog i mađarskog, kaže da prođem jer zadržavam red, mislim da je u pitanju skrivena kamera i da ću loše da završim. Ili ja ili more cigara, koje su mi putnici saborci natovarili, ili možda sudžuk, ili šta su mi već podvalili, sve je bilo na ili-ili, osim poslednjeg upozorenja graničara da će me lično skloniti s pulta ukoliko to sam ne učinim. Nikad mi udobnije prašnjavo sjedište nije bilo, želio bih da se izgrlim sa svakom grinjom i vaškom odvajkada tu nastanjenom, ne smeta mi ni da totalno utonem u flekavu jastučnicu i da kroz jutarnji vizir krmeljivog pogleda posmatram dosadna mađarska sela.
Budim se na pauzi i shvatam da sam jedini u autobusu, iza koga kulja dim. Prije no što stignem da opsujem Tarika i putnike sapatnike što me nisu probudili radi evakuacije, zatičem ih iza autobusa dok purnjaju po dvije cigare i pričaju kako su u Mađarskoj s granice ipak skinuli jednog putnika, koji je u foliju umašćenu lojem kobasica spakovao dva boksa cigara, pa su njegove zalihe iz kante za smeće, srećom nepretresane, odlučili da ispuše, jer bi smatrali grijehom da prodaju robu palog brata.
Po povratku nazad u autobus, svaki pokušaj spavanja prekida žamorisanje žena iza mene, dok verglaju riječi na njemačkom, ne sjećajući se riječi na njihovom, kao da iz žbunja žbun vade, pa govore riječi koje isto znače i na njemačkom i na njihovom – toliko sam potkovan u njemačkom, iz Otpisanih, da mogu da razaznam ima li smisla to što pričaju – i što smo bliže njemačkom govornom području njihov njemački je sve tečniji i grublji, kažem grublji jer je i akcenat skoro skinut u originalu, pa zvuče poput dvojice vojnika koji se svađaju oko toga čiji je red danas da stražari. Jedna od njih, može biti čak i ona žena s kojom sam čekao autobus, govori kako čeka priliku da se preuda negdje u Njemačkoj i da je nervira što starac koga dvori stalno skreće s teme kada pričaju o braku, iako naslednika nema, i da joj se čini da će stari gad radije svoju imovinu da ostavi državi Njemačkoj nego njoj, koja mu mijenja usrane pelene i duva u vruć pire–krompir. Koleginica iz sjedišta pokazuje uznemirenost, jer vjerovatno sličan plan ima i želi da se dokopa njemačke penzije, pa vijećaju i vijećaju, pretresaju sve mogućnosti, počevši od onih da njihove starkelje možda imaju mlađe služavke, naravno Njemice, koje ih služe dok su ove na odmoru, pa stižu i do toga da bi mogao biti razlog to što ne znaju dobro njemački jezik, pa ove lakše mogu da im se uvuku pod naboranu kožu. Začetnica razgovora, već sam skoro siguran da je to žena s kojom sam, i s njenim sada već nebitnim mužem, čekao autobus jer se primjećuje kako joj se žuri s udajom, a nikako s povratkom, kao da kod kuće ni kokošinjac nema, odbacuje mogućnost da je jezička barijera bilo kakva prepreka ostvarenju snova na krilima nasljedne penzije i stana matorog Švabe, jer ona njemački, kako kaže, parla odlično i nema nikakvih problema kada u njihovim prodavnicama kupuje hljeb; samo su joj jednom umjesto krastavaca podvalili tikvice ali ona nije bila kriva za to, radnici je nisu dobro čuli a ni matori Švabo se nije bunio, njemu je to sve isto.
Razmišljam koliko sam ipak na skali jadnosti daleko ispod svih njih na gomili. Oni su šampioni, spremni na sve, spremni da se ustroje svojim namjerama, da glume stroj umjesto osobe, čak nisu u stanju ni da glume osobu nego se po već nacrtanim šablonima ustrojavaju. Situacija koja je mene zadesila je sve samo ne obećavajuća, samim tim što sam morao da pobjegnem od sebe i od drugih u nepoznato. Uprkos tome, ne znam za splet okolnosti koji bi me naveo da se toliko ponižavam i glumim ljubav, a u trampi očekujem papire i nekakav bolji život. To razmišljanje bocnulo mi je injekciju samopouzdanja i vjeru da će na kraju ovog puta, za početak puta autobusom do okoline Beča, sve ispasti dobro. Tražim samo da uspješno pređem granicu pa da se nakon toga snalazim kako umijem. Čak i da se desi da se ne snađem, snalaziću se da dobijem priliku da se snalazim i sve tako kao hrčak u koturu sve dok se ne snađem. Skroman samo zato što nemam još uvijek priliku da se alavim.
Tarik mi se više ne obraća, čak ni pogledom, što mi i prija jer to može značiti samo da je sve pod kontrolom, iako do tančina iznova i iznova čitam papir koji mi je skrojio i na osnovu kog ni sam sebe ne bih pustio da uđem bilo gdje jer je čak i za kopiju suviše fušerski odrađen. Ali, mislim, zna šta radi, ovi ljudi oko mene znaju šta rade, totalno su raspištoljeni, iako su sa svojim pričama i njuškama dakako sumnjiviji od mene. Prilazimo austrijskoj granici, a stomak mi radi, uvija se u spirale i sluti baksuzluk. Prije toga mi rekoše da smo prolaskom kraj Mađara već sve obavili, te da ulazak u Austriju predstavlja puku formalnost, uz dodatnu olakšavajuću okolnost što smo u tranzitu, samo prolazimo kroz Austriju bez ikakvog zadržavanja te neće imati razloga da nas peglaju. Granica izgleda kao naplatna rampa, brz protok, a ni izdaleka ne vidim obrise policije, samo zelenkaste uniforme nalik onima iz gradskog zelenila, od kojih očekujem da se što prije stope s okolnim zelenišem. Automobili prolaze, a autobuse izdvajaju sa strane i, uz par minuta stanke, puštaju i njih. Kroz autobus se prolamaju tvrdnje da je to samo, i isključivo samo, zbog broja putnika, uz šalu pride da vozači autobusa ispred nas žickaju za vinjete od putnika iako bi to trebalo da je uračunato u kartu, kartu koju sam kao Sveto pismo stiskao uz sebe, sjetivši se da je Tarik nju spomenuo kao glavni argument u slučaju provjere, koje naravno neće biti, ali eto, u slučaju da do nje dođe. Alibi da mi na karti piše Frankfurt biće dovoljan austrijskim graničarima, naivnijim od mađarskih, koji slove za namćore.
Kako naš autobus prilazi, granica sve manje liči na naplatnu rampu, a ljudi oko nje sve manje na radnike gradskog zelenila. Presijavaju im se puške na ramenima, a grbovi na uniformama su uočljiviji. Slagaću ako kažem da mi polovina tijela već nije otpala i samovoljno krenula natrag, ka Mađarskoj, pa u pičku materinu odatle, na robiju ili šta god me čeka. Zakoni me nisu nikada zanimali, što je naivno jer ih često kršim, ali logično mi zvuči da će mi napakovati pokušaj nelegalnog ulaska u stranu državu pa me deportovati u matičnu državu, koja raširenih ruku čeka da mi uvali glavnicu kazne za djelo o kome još ne želim ni da govorim niti da razmišljam. Dođe mi da iskočim iz autobusa i da se blesavo šetam uz cestu, što mi, uzevši u obzir moju nevještost, ne bi bilo teško, i da izigravam izgubljenog hipi turistu oduševljenog asfaltom i serpentinama, da izvadim telefon kao da je vrhunski foto-aparat i njime fotografišiem travnjake okolo, da bi me policajci smatrali izgubljenim slučajem, a samim time i izgubljenom osobom, pa bih tako i bio tretiran. Nema nazad, skupljam muda u šaku, a žvrljotinu koja je trebalo da izigrava moje garantno, propusno ili kakvo već pismo, guram u stražnji džep, uz nadu da je džep bušan i da će papir doputovati skroz do članaka, iz čiste preventivne obzirnosti, da me pri eventualnom pretresu ne bi uzeli za totalnog idiota i na već postojeći prekršaj dopisali i vrijeđanje njihove inteligencije. Posmatram Tarika kao Mesiju. On se ne okreće, tek se ponekad uhvati za glavu objema rukama, pa ih brže–bolje spusti na volan da ne bismo, i doslovno, otputovali u kanal. Rulja oko mene se komeša, preostale zalihe cigara i mesnih prerađevina vraća u štekove, pošto su ih prethodno raspojasali, zatim vade svoje ausvajs hartije i, kao djeca pred kontrolni, preslišavaju se.
Grlica bi bila heroj naspram mene, vjerovatno bi imala nekakvu reakciju, makar fiziološku. Zaleđen i slijepljen uz sjedište, čekam egzekuciju, mada bi njihov zatvor djelovao kao banja naspram onog koji me čeka kod kuće. Tarik pokušava da otvori vrata, pa da nam dželat uđe, ali mu se kao za vraga dugme zaglavljuje te se on nonšalantno – jer se kvarom smatra samo ono što se ne može silom popraviti – laća šrafcigera i, poput prekaljenog obijača, razdvaja čeljusti mehanizma, a vrata se otvaraju bez prepoznatljivog piska. Na stepenicama autobusa pojavljuje se mladić, jedva da je punoljetan, obučen u, sada već jasno vojničku, uniformu. Čantra nešto na njemačkom, a Tarik mu na njemačkom jeziku, ali tarzanskom dijalektu, odgovara. Momak djeluje uplašenije od nas dok drhtavim prstićem šara po spisku putnika. Uzvikne: Frankfurt!, a mi kao po komandi svi podigosmo ruke. Ne znam da li mu je bilo sumnjivo to što pedesetak ljudi putuje baš samo u jedan grad. Iako pokušava, navodeći okolne gradove, mi se dostojanstveno držimo Frankfurta, kao šira rodbina iz pripizdine koja je krenula na svadbu daljeg rođaka u još dalju metropolu. Traži dodatnu dokumentaciju od Tarika, a meni prolazi kroz glavu da je bolje da mu izvadi i broj šasije i garanciju za brisače, sve sem mog pozivnog pisma. A moguće je da ni ostala pisma saboraca s kojima je u talu nisu uvjerljivija. Natežu se dobrih petnaest minuta dok Tarik kao keca iz rukava ne izvuče piruetu ka nama i, uzvikom koji liči na jauk, zamoli nas da izvadimo karte. To i radimo, ličimo na potplaćene poslanike i dižemo ono što se od nas traži, uz prijekorne poglede i psovke ka onima koji umjesto karte ponovo dižu praznu ruku. Vidjevši da se sad lomi, sad ili nikad, sad na gurku prolazimo ili se upravo sad pretvaramo u rikverc brigadu i jašemo ka svojim vukojebinama, halabučemo o tetkama koje nas na peronima čekaju, poslove koje u Frankfurtu imamo, novcu neophodnom za putovanje, koji nas tek na kraju puta čeka, a mladi vojničić izbezumljeno gleda, liči na janjca neophodnog ovim veselim svatovima, vraća Tariku papire i rukom pokazuje da krenemo.
Opštenarodno veselje je sačekalo stotinak metara, tek toliko da zamaknemo granici, a onda rijeke pršute i rakije zaploviše sjedištima. Preznojeni Tarik glumi hladnokrvnost, objašnjava da nije bilo razloga za strepnju te da je mladić običan šaran koga je lako preveslao, a pritom smo naletjeli baš na dan kada mladi vojnici mijenjaju graničare na nekoliko sati u vidu obavezne prakse. Da li je to zaključio iz razgovora s momkom ili izmislio, nikada nisam saznao.
Posada autobusa kao da je ringišpilska mafija koja je sklopila ugovor s lokalnom privatnom ortopedijom: ludačkom brzinom nas izbacuje na proširenjima auto-puta, ne gaseći motor, tek toliko se uspori da se jadničak zakašlje a putnik izlijeće i u doskoku hvata prtljag bačen iz ruku kvoterbeka konduktera, očigledno spremnog za ovakve situacije jer je sve iz gepeka i spoljašnjih džepova autobusa prebacio u svoj improvizovani bungalov za spavanje desno od Tarikovih nogu. Ne znam tačan redoslijed ispadanja te zrikim ka Tariku, a on mi klimoglavom poruči da se spremim. Putnici saborci mi objašnjavaju da smo na obodima Beča, u nekakvom spoljašnjem becirku, sjećam se da mu je dvocifreni broj u pitanju, možda nešto oko dvadeset, i da lako iz njega mogu da se dokopam jezgra grada. Kondukter mi prilazi, hvata ručerdom za rukav i signalizira Tariku da uspori, što dobri vozač i radi. Potpomognut guranjem, padam pokraj bankine, a ranac me prestiže te u oblaku iz auspuha gledam u autobus koji odlazi.
Ne mogu da objasnim zašto mi je ovo trebalo i da li bih na sve to pristao da sam znao, iako sam pred polazak bio spreman na sve, doslovno na sve. Izgleda da su granice u glavi rigoroznije od državnih i da ih nije toliko lako preći. Po prvi put u životu osjećam neizvjesnost u svoj njenoj krtini, misli mi se sudaraju i vraćaju na početnu poziciju, kao što bih i ja volio da se vratim u neizvjesnost čitanja presude koja bi me čekala da sam ostao. Ovako, izvjesno je jedino to da nemam plan pred sobom i da je ogromna glupost izrečena onda kada je neko skrojio ono da je u redu slušati sebe i prema tome djelovati jer je definitivna istina da sami sebe najbolje lažemo.
Tresem ranac, užurbano hodajući iza ograde auto-puta, prateći putanju kojom je autobus prošao, a sve po instrukcijama Tarika i konduktera. Automobili, iz kojih se tek neko osvrne i pogleda u mom pravcu, neprestano prolaze. Izbjegavam susretanje pogleda s putnicima, te stotinkice koju brzina druma dozvoljava, dajući im do znanja da odbijam svaku vrstu saradnje jer bi me ona mogla dovesti do neželjenog stopiranja i sjedišta nekakve dobre dušice, a takva bi se u nekom od stotina automobila sigurno mogla naći, držeći se još uvijek utabanih instrukcija.
Nailazim na proširenje za benzinsku pumpu, malu i za naše prilike, a iz autobusa su mi njihove pumpe izgledale ogromne. Koračam ka stražnjoj strani, vodeći se pretpostavkom da je tu klozet, i usput se molim da je prazan kako bih utrčao u njega, ali ne iz nužde nego iz potrebe da se, ako ima u njemu ogledala, samom sebi nasmijem u facu i čestitam na naivnosti koja je pretekla glupost i dovela me u pizdu materinu. I pritom mi ispraznila džepove. Hoću da pogledam u odvod sa željom da u njemu nađem nešto što liči na Tarika, i da i njemu čestitam, onako srdačno, što me je zajebao, naplatio mi kartu do Frankfurta a ostavio me na pola puta, uzeo još novca da me sprovede do Beča i pričao kako je Beč pola Balkan a pola Turska i da ću se lako umuvati tamo.
Pored klozeta sjedi buckasta djevojka u crveno–žutom kombinezonu benzinske pumpe, pije kafu i cucla cigaru kao da joj je poslednja. Kada me ugleda na tren zamahnu da baci cigaretu ali je bumerangisa natrag i poče se smijati ispuhujući kolutove dima. Na srpskom mi se obrati, reče da sam poranio i da me je očekivala tek kroz nekih pola sata. Dok sam pokušavao da se zbunim njenim automatskim zaključivanjem, pogledah oko sebe, u rijetke automobile koji su kao u lijevak upadali na benzinsku pumpu. Tarikove instrukcije su se završavale prispjećem na pumpu, nije spominjao ništa više, pa sam pomislio da me samosnalaženje neće mimoići. Nije mi spomenuo nju, djevojku koja dočekuje putnike po njegovom nalogu. Zove se Milica, ta debeljuca s mačkastim naočarima. Priča kako je došla iz nekog gradića oko Niša i da joj je Tarik pomogao prije nekoliko godina, pa s njim redovno putuje kod svojih na ferije i vraća se u Beč na robiju. Smijulji se dok to izgovora, a meni se na pomen robije stvara kamenje u zadnjim džepovima i sve je teže pratim u krmećem kasu ka odjelu za točenje goriva, njenom radnom mjestu. Tipka po telefonu, nekoliko puta poziva dok joj se konačno ne javi neko, kome govori da požuri, ali i ne mora, da će čekati on, vjerovatno, ma sigurno, misleći na mene. Čekaću, nego šta ću, cijeli život nešto čekam, obično čekam da mi neko nešto završi, a sada to ona čini. Objašnjava mi da je ovo već uigrano, da će naići njen drugar za dvadesetak minuta, jebiga, sam sam kriv što sam poranio, drugar koji radi u gradskoj čistoći, upravo kreće u smjenu, pa ću s njim do grada. Drugih automobila, kao po kazni, nema i osuđen sam na blebetanje tih dvadesetak minuta.
Leksikoniše me Milica, a ja se otimam, izvirujem ka cesti, trudeći se da prepoznam auto koji nikada u životu nisam vidio. Ispituje me o namjerama, a ja joj, pun euforije, pričam o njima, kao da ih zaista imam, kao da imam išta, osim adrese na kojoj me ništa ne čeka niti mi je išta obećano, a obećanja volim, volim da se držim za nešto dok to nešto ne nestane pa se pojavi nešto drugo za šta ću da se držim. Slatka je bila Miličica, skoro kao krofne koje neminovno svakodnevno tamani, kurtoazno mi govori da joj se slobodno javim ako mi nešto zatreba, a ja to velikodušno prihvatam i obećavam, rijedak slučaj da obećavam jer rijetko kad sam i u prilici. Diktira broj, utiskujem cifre na pola metra od nje, bez prostora za manevar namjernog promašaja za jednu da bih smanjio mogućnost da je stvarno i pozovem. Zašto bih je i zvao, njeno nametljivo ponašanje otvaralo je mogućnosti jedino izvlačenja neke koristi od mene.
Automobil se pojavljuje i Milica maše vozaču, to je to, ostaje mi samo da se ukrcam i da zaplovimo. Pri prvom koraku ka nadolazećem autu Milica mi lupa rampu preko ramena, rukom masivnijom od moje, i izusti cifru – dvadeset evra. Za njenu uslugu prespajanja veze, valjda. Na moj zatečeni pogled nadovezuje se pitanjem da nisam njen dio već dao Tariku, našta automatski odrično odgovaram, još nesvjestan u kakvu sam mrežu upao, i namah se grizem za jezik jer sam nonšalantnim odgovorom da već jesam platio, mogao uštedjeti novac. A dok ona, ako posumnja, pozove Tarika, ja ću već biti ko zna gdje. Nije mi se tih dvadeset evra ostavljalo njoj, znajući da će mi svaki, i najsitniji, apoen kasnije značiti. Kasno je da povučem priznanje, ali pokušavam da se izvučem, govorim da imam samo krupne novčanice te da ću u gradu zamijeniti i dati njenom drugaru vozaču da joj proslijedi. Blijedo me gleda, a ja nastavljam i bacam poslednji adut, da joj mogu dati i kada se budemo vidjeli, naravno, nakon što je pozovem. Krofničavi obrazi se opustiše i ona pristade na ovu opciju. Drugar joj je, za divno čudo, bio ćutljiv, osjećao sam se kao u taksi vozilu, samo me je upitao gdje da me vozi. Dobija odgovor: 13. becirk, ispred kafea Prosa. Krećemo, Milici mahne rukom, ne odvajajući palac s volana. Pored nas prolaze oznake za 23, 21, 19. i sve tako niže do zbijenih 15, 14. i 13. becirka.
Vjerovatno smo se vozili duže nego što je moj mozak procesuirao, a iskren da budem, prijala bi mi i duža vožnja. Nekako sam se tu osjećao sigurnim, makar išli direktno u provaliju. Vidim ogromnu šolju za kafu i iznad nje natpis Prosa, pakujem pinkle, auto staje na proširenju i hvatam se za bravu. Miličin drug, čije ime ne da nisam zapamtio nego nisam ni čuo, skoro pa njenim glasom progovara lozinku, traži dvadeset evra, i tek škrto nadodaje da je tarifa inače skuplja ali bio sam mu usput jer radi u 12. becirku. Divan i obazriv mladić, pomislih. Sada već pripremljen, odgovaram da sam dao Milici pedeset, a ona nije imala da mi rasitni pa će mu ona dati njegov dio a desetkom ih častim, uz priču pride da su prije njega na pumpu svratila trojica i punila do čepa s krupnijim svotama što je Milicu, jelte, iznerviralo. Divio sam se sebi kako kitim priču i kako se stvari same lijepe jedna na drugu, uz zaključak da je bitno da se ljudi samo na prvu laž upecaju, sve ostalo ide kao podmazano. Čim je čuo za bakšiš obradova se i mi se bogzna kako pozdravismo. Kao što rekoše, Beč je pola Balkan a pola Turska, bitno je dobro istrgovati i još bolje zajebati, a to sam, da je bilo sreće, morao da naučim čim sam krenuo ovamo, a ne da me kojekakvi Tarici i Milice vaćare.
Mojoj sreći nema kraja, nema više šta loše da se dogodi, nema zatvora koji me je čekao u domovini, nema više besparice, dobro, nisam baš toliko glup da vjerujem u priče krezubih baba čiji se unuci gastarbajteri vraćaju kući samo za praznike i da poprave zube, u priče da tamo daleko, preko granice, postoji zelena grana s koje se beru zelembaći, evri ili dolari, nisam izbirljiv, ma brao bih i bobice tamo po šumama, u koje ne zalaze, osim u vrijeme piknika – nedjeljom od 14 do 15 – kada su slobodni, brao bih toalet papir koji im se omakne i padne sa strane, samo da živim i preživim.
Nema više strepnje, nema ničega što već nisam okusio, nema patnje u kojoj nisam ogrezao niti okrajka koji nisam zagrizao, ma šta zagrizao, oglabao kao pas batak od prekjuče. Zakletve služe samo da bi se prekršile a ja ću svoju, ovu koju upravo dajem, da održim do poslednjeg slova. Zaklinjem se da ću biti dobar, makar i na svoju štetu, spavaću na klupi u parku jer vjerujem da će me jutro ugrijati, radiću svaki posao i biti zahvalan na bilo kojoj plati. Krenuo sam s mrtve nule i ne postoji sila, niti zakon, dovoljno čvrst da me zaustavi.
___________________________________________
MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH), živi u Bijeljini. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobijedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča. Knjiga priča Ljepota lapota bila je u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović. Naredne godine objavio roman pod nazivom Četvrt.
„Dođi, Jonase”, kaže farmer. Oseća se ljutina u njegovom glasu. U gomili se začuje komešanje. Na osvetljeni prostor, pred okupljene radnike, izlazi postariji visoki čovek blagog lica. I bez naređenja, radnici prilaze bliže da bolje čuju razgovor između farmera i Jonasa. „Ove godine, Jonase, pucaćeš na svakoga koga vidiš”, kaže farmer, pokazujući na pušku 0.33 oslonjenu na stolicu. „Razumem, gazda”, kaže pomirljivo Jonas. „Pucaćeš na sve jelene, babune i divlje svinje. Pucaćeš na svaki šum. Ako se desi da je to svinja u ljudskom obliku, tim gore. Moja imanja nisu mesto za svinje bilo koje vrste”, gunđa farmer mračnog i namrštenog lica. Jonas uzima nevoljno pušku. Farmer to primeti, ali ne govori ništa. Toliko toga su preturili preko glave taj dobroćudni matorac i on. Jonas radi na farmi od rođenja, seje i žanje useve, izvlači vodu za baštu, kosi travu, štavi kože, a za vreme kišne sezone, noći provodi čuvajući polja od životinja koje napadaju useve. Gori od jelena, babuna i divljih svinja samo su kradljivci koji beru još nedozrele klipove, praveći štetu i lomeći stabljike. Jonas nikada nije uhvatio nijednog lopova. Po svitanju bi zaticao u prašini otiske bosih stopala koji su vodili do kupastih koliba smeštenih uz rub farmerovog imanja. Kako Jonas nikada ne pruža valjana objašnjenja za štete na usevima, farmer je počeo već da gubi strpljenje. Ali, pitao se Jonas, zašto bih bilo šta objašnjavao, kad svi znaju da će polja biti pokradena i da će useva svakako biti manje nego što se očekuje? „Možeš da ideš”, reče farmer. Jonas ne reče ništa. Okreće se ka gomili bosonogih radnika i podigne pušku uvis. Želi da ga se plaše. Ali to je samo blef. Svih tih godina otkako čuva polja, nikada nikoga nije upucao. Klipovi će nestajati i to ne može da spreči ništa pa ni njegova puška. Ima on prečih briga od krađa prosa i kukuruza. Jonas ima dve žene, stariju, koja mu je izrodila buljuk dece i mlađu, koja mu zadaje mnogo nevolja. Kada noću odlazi da čuva polja, u njegovu postelju, kraj njegove lepe žene, leže mladi muškarac napaljen kao vepar. I noćas će, sva je prilika, biti tako. Jonas, osvetljavajući stazu lampom, s puškom o ramenu, gubi se u šipražju. U daljini vidi zgusnute kolibe i siluete radnika, koji se spremaju da u tišini večeraju kraj vatri. Zna da ga iza leđa nazivaju rogonjom. Zastane i zagleda se u svoje dve kolibe. U većoj žive njegova deca i stara žena koja ga ismeva, a u manjoj živi njegova mlada žena koja mu nabija rogove i izvrgava ga ruglu svojim neverstvom. Večeras je u očima svoje mlade žene, koja mu je pripremila hranu za dugo bdenje u čeki, video da je zadovoljna što on odlazi. Iako ga hladni bol ljubomore izjeda, Jonas pomisli: „Ona je još dete.” Istinabog, ne želi da ide u polja, niti da tumara po mraku. Teška srca stiže do platforme za osmatranje divljači. Naslonjen o drvo, priseća se vragolastog ženinog pogleda. Priseća se i mladića kog je viđao da krišom ulazi u njenu kolibu. Zamišljao je scene koje se odigravaju između to dvoje preljubnika. Iznenada, dok je zamišljao bludničenje koje se odvijalo u mračnoj kolibi, sasvim druga slika mu se uvuče u mozak. Video je ubijenog mladića, kog je ustrelio jednim preciznim hicem, kako leži u prašini sa isplaženim jezikom. Metak mu je napravio ogromu rupu u glavi iz koje je tekla crna krv. Um mu se od tih zlih misli namah razbistri. Potom, kao pogođen munjom, ugleda kako iz kolibe, iz koje su do malopre dopirali smeh i uzdasi, radosno izlazi njegov rival. Jonas podiže pušku, zadržava dah i uzima na nišan mladog čoveka obasjanog mesečinom. Prati plećatog muškarca koji pravi buku nemarno se krećući kroz proso puno sokova. Jonas čeka i ne trepće. Onda, u pravom trenutku, opipa krivinu oroza i pritisne. Zvuk pucnja naruši mirnu noć. Jonas gleda u dugu puščanu cev kako se puši i presijava. Drhteći, spusti oružje na pod čeke. Nedugo potom čuje kako stazom po rasutom kamenju neko trči. Farmer protutnji pored umornog Jonasa. Zatim staje, počne da širi ruke, glasno dahće i mrmlja. Baulja po mraku u neverici, zaviruje u redove useva, opipava tlo i besno ponavlja: „Gde je? Gde je?” Jonas čeka da se farmer smiri, a onda promuca: „Oterao sam ga, gazda, nikog drugog do alavog mladog vepra.” Farmer iznenada oseti odvratnost prema ovom čoveku mekog srca.
(Doris Lesing)*
* Zbirka Žan Grenije, navodni vukodlak u potpunosti je sačinjena od obrada kraćih proznih dela ili odlomaka iz dužih fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova autora čija sam imena naveo u zagradi ispod svake priče.
***
“Priče iz knjige Žan Grenije, navodni vukodlak nastale su umetničkim preoblikovanjem prozne fikcije i nefikcionalne proze različitim tehnikama (Fanfiction, Mash-up, Crossover, Karaoke, Cut and Paste, Patchwork, Recycling i Rewriting).
• Zbirka je u potpunosti sačinjena od obrada kraćih proznih dela ili odlomaka iz dužih fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova autora, među kojima su: Aćin, Bunjin, Atvud, Šajtinac, Bernhard, Sonders, Čehov, Keret, Andrić, Singer, Šalgo, Despotov, Mišo, Žari, Muzil, Kasares, Erkenj, Kovač, Herbert, Zagajevski, Lesing, Tišma i drugi.
• Tešinova objava broja 49.
49 priča o 49 priča.
Od lepog porodičnog života do „majke njihovih strahova“, od novih priloga za biografije do savršene formule za mršavljenje, od trudne žene kojoj se obistinjuju snovi njenog ploda do smrti popularnog dečjeg pisca, od priče o biciklistima do priče o Kazuko, od tajne istorije Minotaura do tajnog života mrtvaca, od mokrinskih priča do priča iz celog sveta.
Gde je i kada sve to i još mnogo čega drugog moglo da se desi?
U neuhvatljivoj, raznovrsnoj i uskomešanoj knjizi priča jednog od vodećih savremenih srpskih pripovedača i dobitnika Andrićeve nagrade.” – Arhipelag
_____________________________
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971), pripovedač i romanopisac. Studirao je filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče. Priređivač je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča i autor četrnaest knjiga: Sjajan naslov za pantomimu, Antologija najboljih naslova, Kazimir i drugi naslovi, Kroz pustinju i prašinu, Kuvarove kletve i druge gadosti, Alternativni vodič kroz Vavilon, Ispod crte, Priče s Marsa, Gori gori gori, Moje, Luka kaže, Mokrinske hronike, Crna Anđelija i Žan Grenije, navodni vukodlak. Dobitnik je nagradne stipendije iz Fonda „Borislav Pekić”, Medalje kulture Zavoda za kulturu Vojvodine, Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, Nagrade grada Niša za knjigu godine za decu i mlade „Maleni cvet” i Andrićeve nagrade. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Član je srpskog PEN centra. Živi u Kikindi.
Danas je nedelja, možda. Nismo sigurne kako da merimo vreme. Nekada načujemo koji je dan, ali čak i kad vodimo računicu, ne uspevamo da budemo u toku s vremenom. Već dugo nismo u toku s vremenom. Nekada nismo sigurne da li je dan ili noć, godišnja doba samo naziremo. Čule smo da na svetu ima još nekoliko ovakvih kao što smo mi. Čule smo i da je svet pred novim ratom, ali to se pričalo i dok smo bile izvan.
Jednom smo se probudile srećne, sanjale smo da je sve san.
Danas je možda nedelja i na ekranu se pojavio novi zadatak. Ovo smo već imale, nije toliko popularno, ali već smo imale. Zanimljivo je kako od osamsto i nešto mogućnosti najčešće rekreiramo dvadesetak. Današnja je pomalo iznenađenje, ali imale smo je.
Oni ne vole da im se šire vidici, znamo. Ne vole mogućnost spoznaje, šta ako se desi da im se dopadne nešto na šta nisu navikli?
Često smo sanjale slobodu, ali zapravo mi ne znamo kako ona izgleda. Možda smo pogrešno sanjale, može li pogrešno da se sanja?
I izvan su nas dugo gledali. Nekad su nas pljuvali, a i tukli. Pod pesnicama i udarcima nogama dolazilo nam je da vrištimo, ali mi smo samo pošle u prodavnicu da kupimo hranu, pravim novcem, radimo kao i vi, i sanjamo, sanjamo slobodu, šta vi sanjate? Oni su mislili da će biti slobodni ako se oslobode nas. Znamo to. Nismo isti, a ne daju nam da budemo jednaki. Mi ih provociramo da preispituju. Tako su nam rekli. Gadite nam se. Šta ste vi? Gadite nam se. Nećemo da vas gledamo.
A stalno nas gledaju. I ovde i izvan su nas gledali. A mi smo sanjale o mestu bez pogleda, možda je to sloboda. Sve smo pogrešno sanjale.
Jednom smo išle na more. Vozile smo dosta dugo, putevi su bili loši. Slušale smo muziku, volele smo menjanje radio-stanica kako prolazimo kroz različite gradove i volele smo se. Ništa nam nije smetalo, ni krš od automobila, ni loši putevi, ni jezik koji nismo razumele, volele smo se. Jednu noć smo spavale pod zvezdama, auto je stao, odvezle smo ga na popravku i spavale smo pod zvezdama, tog neba se danas sećamo. Bilo je naše. Ako je to bila sloboda, ukus nije bio loš. Ali počeli su da nam uzimaju ono što svima pripada. Valjda da bi bilo više za njih. Ali kako nebo može da nestane? Da se potroši?
Sad nemamo nebo. Bar ne ono izvan. Nekad ga malo vidimo. Slučajno. Mrzimo tu reč. Slučajno. Sve odizvan je sad slučajno. A svi oni imaju to nebo, ali opet biraju da gledaju nas, iako su nama zabranili da ga s njima delimo.
Danas je nedelja, možda, i neko želi da rekreiramo nešto iz novijeg doba. Na trenutke im vidimo lica. Na trenutke uhvatimo njihova lica. Ili je radoznalost, ili je gađenje. Ali uvek superiornost. Skoro uvek. Nekad je i sažaljenje. Znamo ko se vraća, vraćaju se one koje su nam slične. Sažaljenje imaju u očima, to vidimo na trenutak, ali i strah, tugu. Mi ne znamo kakav je njihov život. Oni se možda pitaju kakav je naš, kakav je naš kad im je van očiju. Hej, bar nas više ne tuku, zar ne? Nekada mazimo ožiljke jedna drugoj. Kako su nas jurili tih dana, kako su nas šutirali.
Plakale smo. Plakale smo od bola, pod udarcima, od sramote koja nije bila naša. Plakale smo od straha da je svaki minut zagrljaja naš poslednji, nismo spavale, a morale smo, morale smo da spavamo jer rane nisu zaceljivale. Plašile smo se da zatvorimo oči. Ako zajedno zatvorimo oči, ko će se setiti šta je istina ako se probudimo?
Sanjale smo o slobodi tih dana, sanjale smo o slobodnom pogledu na nebu. Da li bismo večnim snom našle slobodu?
„Marš u svoja četiri zida!”, uzvikivali su. „Marš, odvratne ste!”, horski, skoro ritmički omamljujuće. A nas dve, kao u pijanom plesu, čvrsto držimo jedna drugu u naručju i gledamo se u oči. Dok jedna malo ne zaspi, od umora, pa je ona druga čuva. „Marš, neprirodne ste!”, a mi ne znamo ni za jedan više prihvatajući osećaj nego kad smo zajedno.
Mi više ne plačemo, sem kada se zadatkom to od nas traži. A baš često traže od nas da rekreiramo scenu kajanja. Vežbale smo s profesionalnim glumcima kako da plačemo na komandu. „Ako se setite neke tužne scene, biće lakše”, rekli su nam. Sećamo se. Tužne scene. Ne jedne. „Sve mora biti autentično”, to je bilo izgovoreno uputstvo, morale smo da naučimo scenarije. Memorisale smo osamsto igrokaza. Osamsto zabluda. Osamsto lažnih, izmišljenih situacija. Bar nas ne tuku ovde. Mi smo edukativno-umetničko delo. A eksponate ne smeju da dodiruju. Pljunu na staklo. To nekada vidimo, pljunu odmah. Za nekog ko očima ne može da nas vidi, oni baš često dolaze da nas gledaju. Imaju osećaj kontrole. Oni vole da posmatraju nepoznato tek ako imaju osećaj kontrole. Zato su i borbe gladijatora bile toliko popularne. Proždrljive oči, gladne krvi. U našem slučaju proždrljive oči se naslađuju onim što smatraju da je zaslužena kazna. Gladni su korekcije i uspeha. Tako nesigurni.
Danas je nedelja, verovatno, ne znamo. Ovog nepoznatog dana za koji pretpostavljamo da je nedelja treba da rekreiramo scenu za oči gladne našeg pokajanja. Mi smo opomena i mi smo njihov uspeh. Prognali su nas, drže nas zatvorene u četiri zida i izvodimo igrokaze za njih. Dovode decu da nas gledaju, da znaju šta će ih zadesiti, i to u najboljem slučaju, ako su kao mi. Mi mislimo da povremeno i drkaju na nas, kada dođu bez dece. Verujemo da u pretrazi porno-sajtova ne postoji više kategorija kojoj bismo, eto, mi kao pripadale. Ne znamo. Ali dark veb je i dalje sigurno mesto za sve one koji prodaju moralne lekcije svojim sledbenicima. Zasigurno nije izbrisano naše postojanje u službi pornografije. Kako bi moglo biti kada oni to vole.
Mi, izvan, sada, ne postojimo. Dobile smo priliku da poput kakvih lutaka postojimo jedna s drugom u kontrolisanim uslovima, ili da prihvatimo život u kojem nas nema. Kada ne izvodimo ove predstave, mi smo opet par, zagrljene, imamo naša četiri zida, uspeli su u tome. Mi smo uspele da ostanemo zajedno. Ne znamo da li je ovo život, ali znamo da tamo izvan nije sloboda.
Kako je sve počelo? Pa tiho, nenametljivo, kao što obično i biva. Bez upozorenja i s verom da smo ipak daleko stigli. Ali društvo ne ide napred, ono se uvek vraća. Napred ide vera u ljude, ali društveni progres ne postoji. Uvek se dođe do iste tačke i onda iz početka. Ograničavamo, ograničavamo, ograničavamo da bismo bili slobodni. I sad se šuška da će rat. I osvajaju slobodu puškama, oduvek i zauvek će. Ne znamo da li je rat sloboda i ne znamo šta će biti s nama ako izbije rat. Možda ćemo odmah postati telesna ispomoć na frontu.
U miru, onom koji je zasad lažno tamo, u miru bismo isto bile telesna ispomoć bilo kome. Tako su to nazvali, smatrali su to korekcijom.
Mi smo uvek bile predstava. Pokretno pozorište. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, prema potrebi. Mi smo predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, ako bude bilo potrebe. Mi ćemo biti predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, izgleda. Na kome li sada odmaraju ruke, pitamo se. Po kome li se sliva njihova pljuvačka prezira, kome upućuju sve one pogrdne reči kojima su nas obasipali? Srećom, sad ih ne čujemo. Ne čujemo, ali ih ne zaboravljamo.
U današnjem, tek sedmom izvođenju igrokaza broj 23, proverile smo, u današnjem igrokazu broj 23 treba da izgovaramo rečenice kajanja (uvek ih izgovaramo), ali i današnja predstava ima jednu lepu rečenicu. Ona glasi: „U Kopenhagenu je uvek nedelja”. I kad je izgovorimo, na trenutak opet vidimo boje, vidimo grad u kom, igrom slučaja, jesmo bile, vidimo kako postojimo u svetu u kom smo mislile da ima i mesta za nas. Možda je to tad bila sloboda. Ne znamo. Ali znamo – ako je danas nedelja, onda je i u Kopenhagenu nedelja. To na trenutak ulije nadu da je svet i dalje u redu, samo je malo pomeren.
– iz zbirke Uslovi nisu bitni, Partizanska knjiga, Kikinda 2023. –
LJILJANA D. ĆUK (Zrenjanin, 1982) živi i radi i stvara u Beogradu. Objavila je zbirke kratkih priča Neki drugi (2020, Partizanska knjiga) i Uslovi nisu bitni (2023, Partizanska knjiga). Uslovi nisu bitni je 2025. godine prevedena na ukrajinski jezik, a 2024. godine bila je u finalu nagrade Voja Čolanović za najbolju priprovedačku knjigu objavljenu na srpskom jeziku. Njene priče istražuju svakodnevicu, identitet i tenzije između intime i društva. Učesnica je regionalnih i evropskih književnih programa, među kojima je i CELA (Connecting Emerging Literary Artists). U okviru projekta, priča joj je prevedena na deset evropskih jezika. Pored književnog rada, bavi se projektima u oblasti kulture i kreativnih industrija.
Razbila se šalica koju si nam poklonio. Narančasta s duplim dnom, iz kompleta s dizajnom Vernera Pantona. Uhvatila sam je i u rukama mi je ostala krhotina. Odvojila se od utrobe u perilici. U kompletu su bile četiri. Nas je ionako troje, tješio me Marko. Ostale su crvena, ljubičasta i petrolej plava s bijelim krugovima različitih veličina. Panton je smatrao da boje utječu na raspoloženje.
Marko mi je pažljivo prišao, otvorio kuhinjski dio gdje se nalazila kanta za smeće, namjerio uzeti patrljak iz ruke, ali ja sam stajala nepomično, s otvorenim dlanom u kojem se ugnijezdila polomljena danska keramika. Nisam je mogla ispustiti iz ruku, a kamoli baciti u otpad. S kostima od ribe, korom od krumpira i luka, ljuskama od jaja. S nečim nepotrebnim i odbačenim. Smežuranim, smrdljivim i pljesnivim. S nečim konačnim što odumire i propada. S nečim što nalikuje na nju. Ne mogu joj izgovoriti ime. Time bih priznala da je moćnija. Da mi te oduzela. Ne dozvoljavam da mi itko išta oduzima bez moje volje.
Stajala sam i dalje nepomična, s krhotinom u ruci, kada mi je prišao i Matej, pomalo uplašen i zabrinut. Toliko sam bila u stanju registrirati, znaš da se pretvorim u senzor kad god je pored mene. Uzeo je ostatak šalice iz perilice i rekao da ćemo je zalijepiti i ostaviti kao ukras, da je nećemo baciti u smeće.
Dlan je ostao prazan.
„Evo, pogledaj, mama, skoro se ne vidi da je pukla”, ponavljao je Matej.
Već danima stoji na radnoj površini u kuhinji. Njih dvojica se prave da je ne vide. Ne spominju je jer ne znaju kako ću reagirati. Ja joj se ne usuđujem prići. Taknuti je. Kao da bih, dodirnuvši je, dodirnula onu čije ime ne mogu izgovoriti. Tebe. U tvojoj sobi. U tvom krevetu. S plastičnom vrećicom na glavi zavezanoj čvrstim čvorom oko vrata. Da slučajno ne bi ušao zrak. Da te ne zavede i namami da dišeš, da poželiš nastaviti ili da, ne daj bože, svjedočiš svom kraju.
Kad sam prvi put odlučio ne živjeti, obratio sam se za pomoć smreki. Običnoj. I mogao sam pretpostaviti da će poduhvat završiti neuspjehom. Običnim. Na engleskom, doduše, ime moje pomoćnice zvuči otmjenije – Norway spruce. Najčešća je to vrsta drveća u Danskoj. Česta i banalna. Kao i moj naum.
Izabrao sam i obično uže, toliko obično da je puklo čim sam se otisnuo sa grane s njim oko vrata. Izabrao sam smreku na uzvisini, čije su grane jednim dijelom stajale iznad oštrih i kosih stijena, udaljenu od puta. Zašto nisam izabrao stablo čiju sam granu uz malu pomoć nekog većeg kamena ili klade mogao dosegnuti sa zemlje, ne znam, ali valjda da me netko ne vidi i ne spriječi. Dok sam se penjao, pa zavezao uže za debelu, čvrstu granu i zasjeo navlačeći uže oko vrata, nisam računao na njegova slaba, nekvalitetna vlakna. Skotrljao sam se niz stijene pred noge jednog prolaznika. Dotrčao je u prvu nastanjenu kuću i nazvao hitnu pomoć. Skinuli su mi uže s vrata i odvezli me krvavog, izudaranog i poniženog na psihijatrijski odjel obližnje bolnice.
Kad su me, natabletiranog i otupjelog, pitali što me ponukalo na „tako strašan čin, tako mladog”, rekao sam im da sam izgubio bitku s crnom rupom. Da sam svakim danom sve više tonuo u nju, da sam htio spriječiti da me proguta cijelog, da nisam htio dozvoliti da pređe razinu očiju, da sam htio skočiti u svoju rupu, onu koju sam ja izabrao svjesno, onu oslobađajuću, svemirsku, ne onu zastrašujuću, nametnutu i nepozvanu, onu iz noćnih mora koja mi je govorila da sam ništavan, da ne vrijedim ni pišljiva boba.
Ima ljudi koji odbijaju ući u crkvu. I ja sam jedna od njih. Protrčim ponekad, kao turistkinja. Jedna liječnica mi je rekla da kad uđe u katoličke crkve i gleda križni put, patnju, probodene ljude, ima osjećaj da katolici ne vjeruju da je bog milosrdan. A i kako bi, kaže, mogli vjerovati, kad su izloženi takvim grozotama. Evangelici, navodno, nose boga u sebi, a katolicima treba posrednik. Umjesto odgovora na pitanje imam li djece, potekle su mi suze. Rekla mi je tada da djeca nisu šlag na torti, ni modni dodatak da se slaže uz plave oči moga muža. Ne znam kojeg je boga tada nosila u sebi. Utjeha mi je da ja u sebi ne nosim boga, ne bih mogla podnijeti da u meni govori kako je tvoja smrt njegova volja, a time i moja.
Mama mi je stalno ponavljala: govori istinu, najlakše je zapamtiti. Nije to bila ničija volja osim moje. Zašto me prizivaš? Osjećam tvoju grižnju savjesti. Pridaješ si veliki značaj. Bojiš se da si pripomogla mojoj odluci. Zato me ne puštaš na miru. Zato želiš razgovarati. Želiš odrješenje. Nisi mogla ništa spriječiti u ta dva dana što mi nisi pisala niti me zvala. To me sigurno nije gurnulo preko ruba. Ili te muči što me nisi vidjela godinama? Što si me odbila tri puta kada sam poželio doći u Prag? Tri puta u jednoj godini! Mojoj posljednjoj. Svaki put si imala dobar izgovor. Rekao sam ti da razumijem. Ali razumijevanje ne znači i odsutnost gorčine, nelagodnog osjećaja da bi moje prisustvo tebi nešto poremetilo. Uzdrmalo tvoju krhkost.
Dan prije manično sam otvarao Facebook. Na tvom zidu fotografije Praga i nekoliko nasmijanih, sretnih ljudi. Među njima i ti. Javila si mi da će ti doći prijatelji iz Grčke. Majka sa dvadesetogodišnjim sinom. Njihovu muku si mogla podnijeti. Njihova je realna, opipljiva. Izvađeni tumor, otrgnute žlijezde iz mladog tijela koje je sposobno za regeneraciju. Te godine ste imali goste nekoliko puta. Shvatio sam da mene, depresivnog ili bipolarnog, kako su me nedavno dijagnosticirali, jednostavno ne bi mogla podnijeti. Izlike o zauzetosti su samo dobro došle. Da prikriju strah i odbojnost. Priznaj mi to. Sad možeš. Ne mogu ti više doći.
Popio si ih sve. I antidepresive i anksiolitike i tablete za spavanje. „Nije da se plašim umrijeti, samo ne želim biti prisutan kada se to dogodi”, riječi su Woodya Allena koje si mi u šali često citirao. Otkad su te našli s vrećicom na glavi, stalno te zamišljam koju i s kojim sloganom biraš za kraj.
„Tu sam čovjek, tu kupujem!”
„Za ljepši tjedan!”
Ili onu Lidlovu: „Ispravan izbor!”
Stalno nas uče, bombardiraju sa svih strana, da ima izbora, da smo gospodari svoje sudbine, da sve možemo ako dovoljno želimo i ako se dovoljno potrudimo. Kakva glupost! Zar ja nisam dovoljno želio? Nema tu ničeg osobnog, nikakvog izbora po osnovi htijenja. Najbolje je to pojmio moderni Robinson iz priče Otok one poljske spisateljice, zaboravio sam joj ime…Znaš onu nobelovku s dreadlocksima? Sve oko nas su, kaže Robinson, mehanički zakoni slučajnosti, metal koji, u toj divovskoj kozmičkoj mašineriji, zvecka naslijepo. Suočen s beskrajnom pučinom u noći, sam na pustom otoku, shvatio je da to što čovjek postoji nema nikakav značaj. To što sam ja postojao nema nikakav značaj.
Mi našem postojanju dajemo smisao, druga je priča što ga mnogi traže u višoj sili; nisu svjesni da, i kad u nju vjeruju, ona dolazi od nas, proizlazi iz nas. Da ne nalazimo neki smisao, u sebi ili izvan sebe, nitko od nas ne bi dobrovoljno ostao na životu.
SOFIJA KORDIĆ novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za “Borbu”, “Vreme”, “Našu Borbu”, “War Report”. Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman Hipofiza u egzilu, a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku. Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku Priče o neskladu, 2024. novo izdanje Hipofize u egzilu, a ove godine roman Smrt bez samoglasnika. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
Na godišnjem sam odmoru. Moja supruga još nije, tako da sam samohrani otac od 6 do 16 sati svakog radnog dana. Domaćin. Koji to nije u duši. Bože moj. Tako to ide. Prodati kuću i kupiti stan. To je pitanje! Nema košenja, nema vrta, nema žive ograde, nema drugih obaveza. Izađeš u park ili neki kafić kada ti odgovara. Krečiš ili izmišljaš neke poslove iz čiste dosade ili zadovoljstva. U stanu: ne možeš glasno: pričati, slušati muziku, plakati, smijati se, trčati, voditi ljubav, voditi rat. Nema vrta, ne možeš izaći iza kuće „viškuću“… Odbacujem tu ideju. Možda mi jednog dana ne bude mrsko kopkati, čupkati, štricati, kositi i šišati i počnem uživati. Neki misle da su napredovali u životu ako su napustili kuću na selu i doselili su grad kupivši nekakav stan od 50-60 kvadrata ili manje.
Budim se oko 7 sati i prevrćem sam po bračnom krevetu. Osjećam se pomalo prazno kada nisam pored voljene žene, iako je to već odavno postala svakodnevnica otkada se zaposlila jer njen radni dan počinje ranije nego moj. Ne navikavam se.
Čekam da se probude oni. Moj trogodišnji sin i dvanaestogodišnja kćerka. Čitam u krevetu dok čekam. U posljednje vrijeme paralelno čitam dvije knjige – jednu u krevetu ujutro i jednu u dnevnom boravku uvečer. Predstavlja mi veći užitak nego pisanje i smatram da, i pored toga, premalo čitam.
Ranim se budi oko 8 sati i prvo mi se primakne i kunja još neko vrijeme, a onda počinje s pričom. Presladak je dok priča nepravilno izgovarajući većinu riječi. Nakon kratke gnjavaže i maženja silazimo u prizemlje, a kćerka Lara i dalje spava i vjerovatno će spavati do 10. Raspust joj je, a mene nervira kasno ustajanje.
Spremam nam kuhana jaja za doručak. Četiri komada. Naspem malo vode u šerpicu i stavim jaja. Uključim platu na električnoj peći. Pored toga, nalijem litar vode u kuhalo. Nakon što provri, prelijem ju u šerpicu u kojoj je već provrela voda. Ostatkom vode pravim čaj. Ovaj put je to jabuka s cimetom. Jutarnji čaj mi je navika koju nosim od djetinjstva i koju sam uveo i u svoju porodicu.
Ranim ne jede žumance kuhanog jajeta tako da on dobije dva bjelanca a ja jedno čitavo plus dva žumanca. Jedno jaje je za Laru.
Uključili smo televiziju jer traži da gleda Jasona i Aleksa, vlogere. Dok njemu ogulim i pripremim jaja za jelo, pomalo gubim strpljenje. Dodajem i kiselog vrhnja i soli uz jaja i hljeb domaći koji ja pripremim u pekaču, naravno. Zimi bude i pečenice. Bilo bi i sudžuke, ali ne ide da se oko mene na radnom mjestu širi miris bijelog luka. Ne daj, Bože, još i da podrignem. Ovako, ljeti, samo vrhnje ili uz njega nekad pileća salama.
Ranim traži čaj. Sipam iz čajnika u dvije šolje i dodajem nam obojici med, domaći iz moje porodice. Onda njemu, radi bržeg hlađenja, čaj prelijevam iz šolje u fildžan. Po nekoliko čajnih kašika. (Nervirate li se kad ljekar propiše neki sirup djetetu i na receptu napiše KK ili ČK? Zar su sve kafene i čajne kašike ovog svijeta iste.)
Pije čaj iz fildžana s užitkom i ja uživam dok ga gledam kako drži fildžan. Kaže: „Još čaja!“ I tako, fildžan po fildžan, popije šolju čaja.
Završavamo doručak. Obojica uživamo u čaju. On se igra i pomalo gleda „teleziju“ dok ja iščekujem silazak princeze.
„Šta ti želiš da jedeš za doručak, Larice“, pitam je. „Ne znam, svejedno“, odgovara mi glasom tek probuđene djevojčice na početku puberteta. To je ta generacija „svejedno“ djece. „Onda ću ‘jaje na oko’!“ „Znaš da ne volim jaje na oko“, odgovara mi ljutito. „Šalim se, evo kuhano jaje.“ „Dobro“, odgovori mi mrzovoljno, ali započe operaciju guljenja jajeta. Tjeram je i da jede hljeb uz jaje, ne voli ga jer kvari okus hrane, kaže, i sve ima okus onda po hljebu. Svejedno me mora poslušati i pojesti jednu krišku.
Dan se lagano kotrlja. „Hoće u iglaonicu“, počinje ponavljati Ranim. Izgleda da nemam izbora, pa ću ga morati odvesti. To mu je postao običaj koji su provodili njegovi nana i dedo, a moji roditelji. Spremim ga i pozovem Laru da bude s njim dok se i ja spremim na spratu. Imam li šta obući u ovim ljetnim danima? Nemam. Tražim po hrpi osušenog veša i nalazim neke bermude i košulju koje moram ispeglati. Naspem vodu u peglu, uključim je, sačekam malo, izvratim bermude, ispeglam prvo s jedne pa onda s druge strane. Isto to uradim s košuljom plus peglanje kragne. Namjestim frizuru kremom za kosu, stavim deorol ispod pazuha, obučem se i pogledam u ogledalo. Stavim sat na ruku. To je to.
„Laro, hoćeš li ti s nama“, pitam. „Neću. Mrsko mi.“
Izlazimo Ranim i ja nakon što mu obujem patike jer neće da nosi sandale. Promijenio sam naočale i na njih stavio dodatak za zaštitu od sunca. Sada izgledaju kao sunčane. Smještam ga u autosjedalicu i vežem mu pojas, onda ja sjedam za volan i činim isto.
„Zatvoli vlata, upali auto i pusti muliku“, zahtijeva Ranim. Šta ćeš?! Moram slušati. „ Šta ćeš da pustim?“ „ Puti Halida!“ I ja pustim Halida. Vozimo se dvije-tri minute do tržnog centra. S parkinga žurimo u igraonicu. „Iglaonica“, viče radosno.
On skida tene, a ja sjedam za prvi slobodan sto do igraonice i čekam da dođe konobarica dok on već započinje igru s djecom.
Naručujem kafu. „Je l’ običnu“, pita konobarica. Klimnem glavom kao potvrđivanje. Djeca se skupljaju u igraonici. Čujem njemački jezik i jezik za koji pretpostavljam da je jedan od skandinavskih. Djeca se u igri lahko sporazumijevaju tako da nema babilonske pometnje.
Dolazi kafa. Zahvaljujem se konobarici i otpočinjem proceduru sipanja šećera i miješanja. Kafu pijem s jednom kesicom šećera ili jednom kockom u kućnoj varijanti. Odavno je tako. U početku sam sipao dvije, a onda sam prešao na jednu tokom studija jer sarajevski konobari donose jednu dok su mom gradu donosili dvije. Neko sipa i tri kesice, ali to je već agda.
Otpijam gutljaj s užitkom i gledam malca kako trči po igraonici. Onda počinje lagano nerviranje kada djeca počnu šetati od igraonice do malih autobusa, aviona i jednoroga koji se pokreću uz pomoć kovanica. „Hoćeš li ući u igraonicu ili ćeš da ideš kući“, govorim glumeći ljutnju. „Neću kući!“
I tako se varamo nekih sat vremena.
Pozovem ga da nešto kupimo u hipermarketu. Odmah izlazi. Stavljam ga u kolica za kupovinu i on traži: „Hoću ‘moju klavicu’!“ Idemo do police, a onda on izabere sebi i Lari.
Kupimo i voćne jogurte za oboje. Odmah sam mu otvorio jogurt čim smo stigli. Toliko sam čvrstog karaktera da, kada otvaram Ranimov voćni jogurt, ne obližem unutrašnjost poklopca! Šta sam ja onda? Dalaj Lama. Dobro, to trenutno nije dobro poređenje jer se dobri stari svetac znao ponašati čudno ovih dana.
Vrijeme je za popodnevno spavanje. Nije mu pravo, ali je legao i negoduje. Pjevam mu Halidov repertoar: Romanija, Vraćam se majci u Bosnu. Nakon tih pjesama ide red Tome: Za Ljiljanu, Danka… Zaspao je, a umalo i ja s njim.
Imam malo vremena i za čitanje. U posljednje vrijeme najčešće čitam domaće pisce. Čitanjem knjiga, a nije mali broj pročitanih u odnosu na prosječnog „građanina“, došao sam do jedne beskorisne lekcije, a ona je da time, čitanjem, samo otkrivam koliki je prostor mog neznanja. Iz toga izvlačim jedan paradoks: što više čitam i time obrazujem, sebi izgledam neobrazovaniji i nenačitaniji.
Danas ću pripremati špagete s bolonjezom. Tako makaroni postadoše pasta, rezanci nudle, a špageti ostadoše špageti. Recept ste već pročitali.
Oko 15:30 počinjem pripremu ručka.
U 16:15 dolazi Melanija s posla. Kada uđe poljubimo se i trudimo se biti tihi, jer Ranim spava u istoj prostoriji, Lara se ne trudi biti tiha i moramo je stišavati.
„Je l’ ti se sviđa ručak“, pitam. „Meni se sviđa sve što ti napraviš“, odgovari mi Melanija.
Budi se Ranim, po običaju nenagodan. Što god da mu kažeš, ne odgovara mu.
Čim je završila s ručkom, Melanija se nagodila na sećiji da malo prilegne. Ubrzo se začu glasno disanje. I tako svaki put kada dođe s posla na koji se počinje spremati u 5 ujutro, a s kojeg se vraća oko 16 sati i 15 minuta. Dobra je stvar kada ti je supruga zaposlena, od tada sam čak u dva navrata podigao kredit s značajnim iznosom da bi renovirali kuću, kupili auto, ugradili termozolaciju s fasadom… Jako zgodna stvar su ti krediti, sve postigneš u tren oka. Osim što sa suprugom provodim, ne računajući spavanje oko pet sati dnevno. Je li brak postao neka vrsta firme u kojoj je jedino bitno da su prihodi veći od rashoda? A od ljubavi se ne živi, zar ne kažu tako, jer ako ne možeš otići na more tokom godišnjeg odmora, koji put na neki izlet izvan općine u kojoj živiš, barem dvaput mjesečno u neki restoran na ručak, pa onda i na nekakvo zimovanje, šta je onda život? Onda gledaš prijatelje s društvenih mreža kako dijele objave. E, kakav je život bez toga!?
Gledam je dok spava. Strašno mi nedostaje i u tom kratkom vremenu ne znam šta da činim jer je premorena. Prije, dok nije bila zaposlena, puno vremena smo provodili zajedno, jer sam ja prosvjetni radnik. Neki će reći da sam i papučar. Ako muškarac radi neki posao koji zahtijeva osmosatno izbivanje iz porodice i uz to ako vozari na radno mjesto, što dodaje još sat-dva, ako odbijemo i osam sati spavanja, koliko ti vremena ostaje da budeš sa djecom i suprugom.
Koja je poenta izbjegavanja vlastite supruge i provođenja vremena u muškom društvu? Ima li tu latentnog homoseksualizma? Dokazivanje drugim muškarcima s kojima uglavnom nemaš ničega zajedničkoga i pridobijanje lažne nakolonosti naspram vremena sa suprugom. Nema smisla. Ili je to samo odraz nezrelosti, mnogi muškarci ostaju čitavog života dječaci koji bi da se igraju kadgod imaju priliku.
Kafa koju pijemo iza naše kuće. Konačno zajedno, ali ne ide to baš jednostavno. Svi žele njenu pažnju, i Lara i Ranim i ja, naravno. Ali ja sam, eto, odrasla osoba pa mogu biti strpljiv dok se oni nadmeću.
Izašli smo iza kuće da malko protegnemo noge. Zalijevanje paradajza i svega ostalog što dođe pod šlauf kojim upravlja Melanija. Kaže da je to opušta.
Veče se polahko spušta na pejzaž našeg malog grada i mi ulazimo u kuću da djeca večeraju, a mi s njima pojedemo koju voćku.
Odlazak na spavanje. Procedura oblačenja pidžami, pranja zuba i lijeganja. Djeca se pomamljuju u krevetu, a Melanija pada u san koji djeca prekidaju i onda se ljuti na sve. I Laru i Ranima šaljem u svoj krevet i oni odlaze negodujući. Ona je već u dubokom snu.
Odlazim da provjerim Laru u njenoj sobi i vraćam se u spavaću sobu gdje Ranim ima svoj krevet pored našeg, bračnog, kreveta. „Laku noć, stali moj!“, kaže naš sin držeći majku za ruku, tonući u san nakon kojeg će se probuditi ujutro bez majke pored sebe. Ponovo.
_____________________________________________
MIRZA HERCO rođen je 1980. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Živi i radi u Brezi kao srednjoškolski profesor. Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Republika, Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane, Čovjek-časopis). Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu Školegijum i na portalu Mreža mira, a, također, učestvovao je kao recenzent i lektor u nekoliko izdanja. Objavio zbirke priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) i Albino pečat (Dobra knjiga, 2025). Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu časopisa Avlija i za najbolji neobjavljeni rukopis.
Proljetna vrućina se osjećala. Podvrnuo sam rukave i počeo nositi maramu oko glave. Odrastao sam u krečnjačkoj kotlini, sporednim vratima džehennema. Godine na sjeveru skoro su me odvikle od njenog ljetnog ognja. Ulaskom u kuhinju opet sam doživio blizinu kuće. Od otvorenog plamena i daha rerne nije se imalo gdje skloniti. Odlazak u frižider nakratko je obarao kolanje krvi. Zadržao bih se koju minutu, naslonio vrat na hladne šipke polica. Pogled je klizio preko redova namirnica. Jabuke su sijale pod neonom, svježe i još uvijek živih ćelija. Iza svakog jela stoji smrt, kraj jednog putovanja. Čovjek nastavlja, svaki zalogaj postaje dio njega. Na kraju se preobrazi u zemlju, gdje mu je i mjesto.
Lars je pokušavao da rastereti Dietera. Gurao me je za šporet da mu asistiram. Tražio maksimalnu posvećenost, ponavljajući: “Ako ja to mogu, možeš i ti”. U braseriji smo stalno spletkarili jedni drugima, ovdje je humor bio nepoželjan. Kad bih nešto zajebao, Lars je vikao: “Pazi na sat!” Ako smo kasnili, kasnili su i konobari, letovi i vozovi na željeznicama. Sve je bilo ulančano, a pritisak neumoran. “Ugostiteljstvo je samo za snažne”, govorio je Dieter. Pored Aydina i Elke, niko od studenata nije se zadržao duže od dva dana. Odradili bi par smjena i shvatili da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.
Jedne večeri dok smo sjedili za šankom poslije smjene, Lars je pokazao ogorčenost.
“Umorio sam se od podučavanja. Čim podučiš nekoga, on ode. I tako iznova. Nemam više vremena. Meni je pedeset i šest godina, Dieter je star. Uwe ima još života, ali nešto u njemu škripi. Kad si poslao aplikaciju za posao, pomislio sam da će možda momak s Balkana s kakvim‑takvim iskustvom biti dobar izbor za budućeg chefa. Rizikovao sam. Svakog dana se može desiti da ne ušetaš u kuhinju, ugasiš telefon.”
Pogledao sam ga. Ruka mi je na trenutak zastala pred čašom. Nisam bio siguran da želim nositi teret cijele kuhinje. Bilo je dovoljno da se uklopim i radim. Dok god traje ugovor, mogu ići dalje. Biti živ i plaćen – to je sve.
U pauzi između smjena otišao sam kupiti nož. Htio sam nešto što mi pripada, što će unijeti promjenu. Radnja je bila smještena u Südvorstadtu iza stare pivnice. Unutra je mirisalo na ulje i maziva. Za staklenim pultom operisao je debeli tip s bradom ofarbanom u plavo. Probrao sam nekoliko noževa. Izvadio jedan iz kutije, lijepo je ležao u ruci. Vitka, japanska forma, iskovana od damask‑čelika. Drška od nagorene hrastovine zagrlila je šaku, skrivajući bijedu nažuljanih dlanova. Svega sto eura. Pitao sam za popust. Bradonja nije govorio engleski, ali svakako je ispalio: “Nein.” Platio sam i izašao naoštren.
U tramvaju sam vidio gluhonijemog dječaka kako komunicira s ocem. Kad je majka izgubila govor, uspostavili smo jezik znakova. Skupljala je oči na stvari koje nije htjela jesti. Pravio sam joj često pureće ćufte s rižom, tada je zadovoljno namigivala lijevim okom. Kako je vrijeme odmicalo, javljala se samo riža. Poslije riže pasirana hrana i prah suplemenata. Bolest je izgladnjivala kuću. Obroci su postali skromni. Hranio sam se isključivo pivom i travom, sestra bi tu i tamo pojela sendvič. Nakon njenog odlaska na stolu su ostale desetine kutija s ljekovima. Reljef malog grada.
Nož je laserski prolazio kroz povrće. Svjetlost neonki plesala po čeliku. Traganje za savršenim rezom se nastavljalo. Oštrica noža produžetak je duše. Oblikuje ili ubija. Uvijek sam je se pomalo plašio, posebno u kafanskim tučama. Ljudi su prgavi, bude svega. Jugoslavenski crni talas često je koristio nož kao metaforu za fatalizam. Taj simbol ljubomore ukazivao je na korozivnost sistema nastrojenog prema pojedincu željnom slobode. Beli Bora Perjar ptica je potkresanih krila. Poletio bi, ali ga vojvođanska kaljuža drži prizemljenog. Osjećao sam kako me guše glasovi, zvuk printera, vrelina. Poželio da iskočim kroz prozor i ne osvrnem se.
U tim trenucima, posezao sam za mobitelom. Mora postojati druga energija, glas s one strane. Nešto što podiže ritam pokreta. U braseriji smo pretežno slušali briselski radio s aktuelnim hitovima i himnama devedesetih. Bliže zatvaranju hrvali se oko Bluetooth veze da pustimo lične izbore. Ovdje je išao sličan program, radio stanica iz Leipziga, klasični rock s povremenim uplivima vijesti. Trebalo je vremena da steknem kredit i prikačim se na svoj uređaj. Dok bih sjeckao povrće, grmili su The Mars Volta ili Fugazi. Gazde su gužvale čelo pod bukom, ali popuštali svjesni mog zanosa nad nožem. Tokom sporijih sati birao sam Talking Heads. Sva trojica su cimali glavama. David Byrne je pjevao o apsurdnosti svakodnevnih rutina, brišući generacijske razlike.
Pred Uskrs smo uletjeli u omču rezervacija s velikim grupama. Pomogao je i Aydin, znao je gdje šta stoji. Zavisio sam od njega kao Malone od Stocktona. Osjećao sam kako svakim korakom gubim nešto tjelesne mase. Želio sam da konačno stigne ljeto, da na slobodne dane sjedim u pivskoj bašti dok život curi niz ulicu. Pogledao sam u Uwea. Bio je sve znojniji, glava mu se pretvarala u stijenu pod vodopadom. Najednom je nestao. Nastavili smo šljakati uskraćeni za par ruku. Nakon desetak minuta, Lars je upitao: “Gdje je dovraga Uwe?” Slegnuo sam ramenima, Dieter isto. Sačekali smo da tiketi smanje zamah. Lars ga je otišao potražiti, onda je i on nestao. “Idi vidi koji kurac tamo rade”, rekao je Diter. Uwe je sjedio napolju oslonjen na zid do pepeljare. Stiskao dlanom stomak i otežano disao. Lars je čekao na ulici s mobitelom prislonjenim na uho. Čula se ambulatna sirena.
_____________________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ (Mostar, 1991) je književnik, jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” na grafičkom odsjeku. Studirao je jezike, književnost i marketing. Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno piše i radi. Iza sebe ima objavljene zbirke kratkih priča “Ljetne himne” (2015) i “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), dok je “Ovjerena kopija” (2025) njegov prvi roman.
čovjek-časopis 