Tag: Srđan Gavrilović

Mahovina, trava, korov i bube među njima. Sjedili smo u strmini jevrejskog groblja. Grad se javljao iz daljine. Izgledao kao tek okupano dijete. Bio je prvi dan Bajrama, sparna julska subota. Odabrali smo jedan ravan kamen, neočekivano suh nakon kiše. Glave proklijalih spomenika gledale su zajedno s nama na hotel kojem se po prvi put nisam mogao sjetiti imena. Sličili su stotinama malih topova okrenutih prema gradu. Isijavači svjetlosti umjesto smrti. Pomislio sam da je neukusno poljubiti se ovdje. Nije bilo vjetra da ti otkrije lice i obraze. Didirnuo sam ti nogu istačkanu ožiljcima i provukao šaku u tvoju. U krošnji bora nad nama prozborila je ptica, onda je odletjela. Lijevo su stajale usidrene kuće s praznim prozorima. Nikoga da posvjedoči našoj prilici. Bili smo jedini živi ljudi. Oni mrtvi disali su kroz vlažnu zemlju. Mene je pomjerila Grasja Danon. Možda zbog njenih godina. Imala je koliko ti sada, dvadeset i šest.

Nekropola je pripovijedala o nekada naprednoj zajednici. Vidjela se kultura sahranjivanja kakve danas nema. Kad je čovjek ovdje gore, povjeruje da je Sarajevo veliki grad. Taksista koji nas je ostavio pred kapijom pitao je zašto idemo baš ovamo. Idemo se pokloniti istodobno smrti i ljubavi, citirao sam stih Josipa Ostija. Zbunjeno je miknuo obrvama i zapalio cigaru. Ali da, skoro zbog toga. Ti, da nakon sedam godina s uzvisine vidiš kotlinu, ja da se uzemljim među stećcima. Izvadila si anolognu Prakticu i okinula par slika. Škljocanje je pokrenulo mehanizam u meni. Osjećao sam se poput rupe kroz koju svjetlo pada na fotosenzitivni materijal i gravira obrise onoga pred očima. Čovjek-objektiv. Nakon dugo vremena javila se sjeta prema životu kakvog sam poznavao. Ljudima iz tog perioda, i tebi, koja ćeš već sutra izaći iz ovog prstena.

Nismo mnogo pričali. To su činili zvukovi. Brundanje motora sa ceste i još ptica u vazduhu. Onda su nastupili potpuno gluhi trenuci. Imam mnogo rođaka u gradu, rekao sam tiho. Mnoge nisam vidio preko deset i više godina. Zaboravio sam njihova imena, fizionomiju. Nekad široka porodica polako se urušavala. Njeni začetnici su izumirali. Stariji rođaci su se kopali u selima oko Sarajeva, oni mlađi na sličnim bregovima poput ovoga. Razmišljao sam kako bi bilo da te odvedem kod bliske rodice u blizini. Obradovala bi se, ugostila nas u kući punoj boga. Predstavio bih te kao prijateljicu. Popili bismo kafu i sigurno nešto pojeli. Saznala bi i moje drugo ime kojim me samo ona zove.

Zarosila je kiša. Ona nakon koje često bljesne duga. Premosti svjetove. Tijelo bora štitilo nas je od kapljica. Vidio sam kako vremenom zatamnjeni spomenici postaju jednobojni, trava igra. Spomen-kosturnica zračila je bjelinom prožeta melankolijom jednostavne narodne pjesme. Prije par dana rekao sam da te mrzim. Nosio sam to u sebi kao trag udarca. Danas je trebalo opraštati, ipak je praznik. Živi dah prošlosti smekšao je riječi u ovom prostornom neredu gdje smo čekali da sunce konačno otključa novu paletu a mi dodirnemo smisao našeg stanja i sudbine. Miris vlažne zemlje djelovao je kao produžetak tih misli. Hemija smirenja. Osjećao sam kako mi tijelo trne ali se nisam želio pomaknuti. Zavukao sam ti ruku pod majicu i prstima se uspeo uz pršljenove. Male uglačane oblutke. Htio bih da sve uvijek bude ovako.

Kroz rebra ograde primijetio sam pepeljasto krzno. Oči koje posmatraju. Jedna od generacija mačaka koje opsjedaju stara groblja. Sigurno su ispratile stotine pogreba. Vijek za vijekom. Spustila se na travu i napila vode iz barice u kamenu. Udisali smo melodiju mramorja i izostanka sjena. Ruka ti je i dalje ležala u mojoj. U tom času pocijepali su se oblaci. Sunčev mlaz izmijenio je brdske reljefe i užario humski relej. Očekivao sam da ćeš opet izvaditi Prakticu, ali ostala si zagledana u tu predstavu. Ne znam o čemu si mislila. Možda o tome kakvi smo ljudi. Nazvati nas gubitnicima bilo je pretenciozno. Ali iz ovog trenutka moglo se izaći jedino poražen.

Činilo se da smo se spustili par metara niže. Otklizali na monolitu. Svjetlost je raširila livadu, moglo se uočiti još kamenih blokova. U pravcu gdje je iščezla mačka, granao se džep poljskog cvijeća. Sunce mu je počivalo na potiljcima. Meka snenost nakratko je preletjela preko očiju. Sklopio sam kapke. Osjećao kroz dodir, miris, sluh. Tebe koja si iskrila prvi znoj. I da oslijepim, pronašao bih smisao. Jedan stalni, čvrsti oblik kojem bih se vraćao. Poput kockastog zdanja Holiday Inna, hotela čije je ime bljesnulo u kosmičkom mraku. Daleki spoljašnji glas. Nekada davno, čekajući tramvaj, bivši vojnik mi je ispričao kako se u prvim danima opsade tu sastajao s djevojkom koja je radila na recepciji. Imali su svoju sobu, i u njoj san o ljubavi u miru. Šest mjeseci kasnije, otišla je za Kanadu, a on ostao do kraja. Svaki put kad ga izbliza ugleda, ispriča nekome tu priču. Tako je lakše živjeti.

Nadlijetao je avion spreman da umakne neumornoj ravnodušnosti doline. Trag koji je ostajao za njim pojačavao je prolaznost. Poželio sam zapaliti cigaru. Odustao sam jer ti se to nije sviđalo. Nisi voljela ni avione. Istina je da je čovjek u zraku samo roba u plamenu metana. Od toga se ne može pobjeći. Posljednjih godina nebo je kratilo moj put kući. Radovao sam se polascima i još tokom leta naručivao alkohol. Put nazad pregrmio bih jednako omamljen. Sada, ispraćajući limenog albatrosa, smisao povratka u ravnicu se gubio. Hlapio poput sagorenih ostataka fosila na nebu.

U avliji žute dvospratnice zavijorile su oprane bijele plahte. Raširile su ih krupne ženske ruke i nestale. Komad platna unio mi je očaj. Bilo je dovoljno široko da se njime umotam i spustim u grobnicu. Predam crvima bez straha. Šta ti je?, upitala si. Odmahnuo sam glavom, poštedio te morbidnih misli. Ovamo si došla na petstotinjak metara visine, a u suštini ti je nedostajalo more. Barem mislim da jeste. U daljini su se uzdizali socijalistički blokovi, stubovi slobodne volje. Razbacane kuće po brdima kao pali meteori. Dodirnuo sam ti usnama sljepoočnicu, izdahnula si glasno.

Među oboljelim i nakošenim stablima su se već izdužile sjenke koje će uskoro otpuzati u zemlju. Konačno smo olabavili stisak ruke. Vazduh se uvukao među raspletene prste. Podne je gubilo snagu. Trebali smo obići još par mjesta. Sišli smo niz stepenice. Podigla si jedan kamen i stavila ga u tašnu. Putovat će sutra s tobom do stola u tvom stanu. Preseliti miljama daleko. Uzimat ćeš ga u dlan i čekati.

___________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju. Živi u Belgiji.

Ustao sam namočen znojem. Nisam spavao. Možda par sati. Avgustovsko sunce već je snažno naviralo kroz prozor. Spustio sam roletne i otišao pod tuš. Za doručak nisam imao apetita. Ni vremena. Armin je već čekao pod zgradom u svojoj Alfi. A on ne voli da čeka.
Vozili smo se južno prema industrijskoj zoni. Namrgođeno je ispijao kafu iz kartonske čaše, iznerviran što opet radim stvari za ljude koje ne poznajem dobro. Izigravam humanitarca. Danas idem zakopati psa. Nije prvi put da to činim. Prije deset godina kada je uginula naša Beki, otišao sam na napušteni vojni poligon i iskopao maleni grob. Poslije sam ga pokrio kamenjima zbog zvijeri. Tuda sam znao viđati i lisice. Obilježio sam humku s dva kamena koja sam prethodno presvukao akrilnom plavom bojom. Drugi put sam to učinio na trodnevnom kampovanju. Neman koja me cijelu noć ustravljivala iz mraka bila je kujica koju je udesilo auto. I za nju sam priredio skoro identično upokojenje.
Sada smo na putu za veterinarsku stanicu. Idemo po Dinga. Prije nekoliko dana na ulici ga je rastrgao američki staford. Bez povodca i brnjice. Iako je preživio napad, morali su ga uspavati. Jezik je izgubio svoju funkciju. Ostao isplaženo visiti. Njegovi vlasnici, bračni par u osamdesetim, plačno su me zamolili za uslugu. Hostel u kojem sam šljakao to ljeto nalazio se preko puta njihove kuće. Dingo je često izlazio na sokak. Lajući da mu bacim lopticu i pozirao preplanulim turistima za Instagram. Bilo je nezamislivo provesti smjenu bez njega. Izgledao je kao gremlin Gizmo, u psećem obliku. Nisu ga željeli spaliti u stanici. Dingo je bio ličnost i zaslužio je dostojanstven odlazak, rekao je vlasnik Kadrija i pružio mi alatke za kopanje. Dohvatio sam ih umorno, nespreman na njihovu težinu i otrgnuo pogled s njegovih praznih očiju.
U stanici sam preuzeo otežalo tijelo u crnoj vreći. Veterinarka je bila moja razredna drugarica iz osnovne. Razmijenili smo nekoliko informacija o našim životima, toplo se pozdravili pri rastanku. Armin je predložio da ukop obavimo u bivšoj vojnoj bazi. Tu golet, od svršetka rata, opsjedaju samo vjetrovi koji razgrnu plastične kese o draču i ostatke bodljikave žice. U blizini se gradi novi zatvor, kazneni izolator za teže prijestupnike. Ubrzo će biti gotov i u ćelije će useliti različite karme i sudbine. Sjetio sam se odlazaka u posjetu drugu koji je ležao zbog dilanja trave. Čaj u menzi za posjete često nam je služio rošavi silovatelj širokih ramena. Gulio je sedam mjeseci, moj drug godinu. Svaki put kad bi spustio čaj na stol rekao bi: Pripazite. Vrelo je ko pička. Radovao se skorom izlasku.
Parkirali smo auto kraj zemljanog nasipa na kojem se nekad nalazila osmatračnica. Ispod nje je čamila betonska kućica, kontrolni punkt iz kojeg je smrdjelo na mokraću. Želio sam što prije obaviti ukop. Bilo je svega devet ujutru, žega se raspojasavala. Vidjelo se kako iz posljednjih zelenih travki isparava pigment. Armin se ponudio da iskopa rupu. Nisam se protivio. Ima jače ruke. Dodao sam mu krampu i krenuo je da čupa zemlju zašivenu korovom.
U autu sam smotao džoint. Ubrzano. Kao da radimo nešto još ilegalnije. Rješavamo se nečijeg trupla. Ili jednog njegovog dijela. Možda glave. U retrovizoru sam zraknuo crnu veću položenu na zadnje sjedište. Zadrhtale su mi ruke. Skoro sam prosuo travu iz rizle. Odvukao sam pogled na zgradu zatvora koja je polako napredovala. Krov i fasada bili su pri kraju. Otvori za prozore zurili su kao stotine očiju iz velike lobanje. Zamišljao sam kako unutrašnjim hodnicima paradiraju zatvorenici. Među njima i vlasnik staforda kojeg su, u nekom idealnom sistemu, osudili na barem dvije godine robije. Dovoljno za čovjeka koji je na kraju pokolja opsovao Dingove vlasnike i odšetao od zakrvavljenog trotoara. Kadrija i Fatima spominjali su advokate, ali bilo mi je žao reći da nema ništa od toga. Ko da je ikoga briga za njihovog džukca.
Iako sam bio smiren albankom u meni je zatinjao bijes. Pitao sam se koliko sam spreman nauditi nekome da mi se desilo isto. Posljednjih mjeseci sam sve češće ispod kreveta izvlačio djedov tetejac. Pronašao sam ga u čišćenju njegovog stana nakon što je umro. Valjao sam ga u ruci, izvlačio žaržer zagrcan mecima. Razmišljao da li bih se ikada usudio probuditi udarnu iglu koja je posljednji put opalila na dan mog rođenja. Od saznanja da bih bez mnogo razmišljanja pucao u lice bezimenih ljudi koji su mi nešto oduzeli, brzo sam ga vraćao u vunenu čarapu i gurao u mrak pod krevetom.
Armin je iskopao dovoljno duboku rupu i domahnuo mi da donesem vreću. Požurio sam iz straha da će sunce istopiti tanki crni najlon i ispod njega se ukazati Dingova deformisana njuška. Nježno sam ga spustio u zagrijani grob i maknuo nekoliko glista što su zaigrale na oštrom svjetlu. Rukama sam vratio iskopanu zemlju i nabacio komad betonske ploče koja je ležala kraj kućice. Bilo je besmisleno išta napisati na nju. Žega je jače pritisnula tjeme. Razbudila hor zrikavaca. Armin je zapalio cigaru i podigao krampu na rame. Stajali smo kraj groba i šutjeli. Ako zimi bude snijega, on će se s te ploče posljednji topiti.

_______________________________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.