KRATKA PRIČA NIKOLE MILOJEVIĆA: GOJENJE

Sećaš se kad si bila mala, bila si vrlo maštovita, mislio sam da si najmaštovitije dete na svetu, i mislio sam da si to povukla na mene, nemoj to da kažeš mami, posebno ne sada, pa kad sam te nosio po stanu sve vreme dok je mama radila, bio sam jak kao bik, a ti, bogami, nisi bila perce, ništa mi nije bilo teško, pa šutiramo loptu u vrata, ormare, komode, zidove, što ne bismo smeli, a ja sam pre toga dvaput u životu šutnuo loptu, pa se pravim još nespretnijim, pa te preturam po rukama kao da ću te ispustiti, a ti se kidaš od smeha, ja nešto lupetam da te još više nasmejem, što me tako gledaš? je l’ mi ostala mrlja od ručka na licu? evo osmeha, sve je u redu, da ti kažem, a najviše si se radovala igri gojenja, malo te bilo sramota te igre, priznaj, šta se smejuljiš, nasmej se lepo, kad ti onako legneš na leđa a ja ti kao tvoj sluga donosim hranu, ali ne običnu hranu, donesem jednu ogromnu planinu, pa stavim jastuk preko tebe, pa onda jedan omanji kontinent, ali ne najmanji, recimo, Afriku, sa sve peskom koji ti zapada za zube, pa stavim još jedan jastuk preko tebe, pa onda čitavo jato devetoglavih zmajeva na ražnju, sa sve vatrom u njihovim ždrelima, pa stavim još jedan jastuk, pa ti od vatre bude ljuto, pa ti prospem jedan zamašni okean u usta, i tako sve dok ima jastuka na raspolaganju, pa ti se na kraju smuči od toliko hrane i sve ispovraćaš tako što razbacaš jastuke svud okolo, pa onda ispočetka, sa nekom drugom hranom, i tako u krug, satima, a meni ništa nije bilo teško, uživao sam više od tebe, dobro, bar kao ti, a ti sada ćutiš, ni jednu reč, ništa, sad ti možeš sa mnom da se igraš igre gojenja, ja ionako ležim, a eto, nasmejala si se, samo nemamo dovoljno jastuka, šta je sa tolikim jastucima? ovde ispod mene samo tri, je l’ tri? pa, da, samo ti klimaj glavom, bolje da mi doneseš, neću Afriku, hoću celu Aziju sa sve Evropom, i nas sa Evropom, zamisli kad bi to tako moglo, i onda se čovek, kao ti kad si bila mala, ispovraća, pa razbaca jastuke, a ti jastuci nisu jastuci nego sve ono što si pojela, samo što je sada onako kako ti želiš da to izgleda, ja, recimo, kao u tim godinama, jak kao bik, a ti u ovim sadašnjim, baš u ovom trenutku, samo nasmejana, a ne tako kao da vraćaš govance, kao kad si vraćala govance kad si bila mala, pa se nasmeješ, a to nije osmeh, nego se usne rašire same od sebe, eto, opet ti tako, pa šta je to s tobom? hajde, ništa se ne dešava, sve je potpuno normalno, evo, normalno i veselo razgovaramo, a ti kao da ne želiš da pričaš sa mnom, a sa mnom još uvek može da se razgovara.

________________________________

NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je u Kragujevcu 15.12.1976. Piše poeziju, pozorišne komade i priče. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad “Na tragu” dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Pesme, priče i prevode objavljivao u književnim časopisima: Letopis matice srpske , Život, Povelja, Beogradski književni časopis, Koraci, Mostovi, Politika, kao i na portalima Čovjek-časopis i Poezija suštine. Zastupljen u “Panorami nove srpske poezije” (Euromedik) za 2024. i 2025. godinu. U pripremi je njegova zbirka pesama “Dva pogleda kroz prste” u izdanju Povelje.

POEZIJA NIKOLE MILOJEVIĆA

***
Sad ga rashlađujemo na terasi
U velikom lavoru za veš;
Mali, zadovoljan malim.
Već iduće godine kupićemo bazen za bebe,
Pa bazen za jedno dete, pa za dvoje, troje.
Tražiće veliki bazen za dvorište,
Tražiće da ide na gradske bazene,
Sa roditeljima, sa starijim sestrama,
Sa društvom, sa devojkom.
Odlaziće na more sa devojkom,
Sa prijateljima, sa ženom,
Sa svojom decom.
Već sada mislim,
Neće mu biti dovoljne balkanske obale,
Želeće Italiju, Severnu Afriku,
Francusku, Španiju,
Zatim, Azore, Kanarska ostrva, Karibe,
Želeće dalje u okean.
I mislim da neće
Imati kud dalje od Kiritimatija,
Sa svojim Parizom, Londonom,
Bananom, Poljskom,
U tački oko koje je beskrajni okean
Sa svih strana.
Već sada mislim da će na samrti
Zaboraviti sve ostale jezike,
Da će govoriti samo gilbertski,
I da će biti na pola puta
Od Mikronežanina do ribe.

***
Kad u poslednje vreme silazim u podrum,
On više nije isti kao pre nego što sam
Sa trogodišnjim sinom sišao tamo prvi
Put. Za njega i mene, bili su to različiti

Silasci, dve različite istine o stvarima
Koje smo obojica jednako videli,
A drugačije shvatali. Njegov je silazak
Mitski, nikada dovršen, iznova ponavljan,

Kao potraga za nekim znakom božanskog;
Moj, očinski, prazan, suv, uvek iz nužde
Ili sinovljevih potreba. Onda, jesam li ja,
Otvorivši mu vrata podruma, otvorio

Vrata pakla, kao što svaki roditelj uradi
Detetu u nekom trenutku? Je li on
U kacama, paletama, zimnici, starim
Biciklima, u polumraku, u paučini,

Najpre u paučini, našao prvu fascinaciju
Nefamilijarne ljubavi? Hoće li sutra
Nekog voleti isto onako kako je sada
Opčinjen otpadom, starudijama, mrakom,

Paučinom? Hoće li biti voljene ruke,
Ako nisu zamršene niti davno pomrlih
Paukova, pune prašine, što lelujaju
Na promaji, u stalnoj želji da nekoga zagrle?

Kada silazim sam, uvek stanem tako
Da me pomiluju po kosi, dodirnu lice,
Kako bih sebi koliko-toliko olakšao patnje
Koje će sutra moj sin trpeti zbog mene.

***

PUNA SALA

Ležim nasred scene na krevetu oborenom
Na naslon. Noge su mi raširene,
Podignute uvis. Nema zavese.
Tako, nepokretan ležim dok publika
Polako ulazi u salu.
Kako prolazi kroz tapacirana vrata,
Razgovori se utišavaju, menjaju se,
Mada, čujem, teme ostaju iste.
Seda se na obeležena mesta.
Zujanje prigušenog svetla
I krckanje uključenih zvučnika
Počinju da dominiraju.
Kako osećam da se pogledi upiru
Ka mojim raščerečenim nogama,
Tako ritam govora, okratele, brze reči,
Načini slušanja – da se što pre, što više
Toga čuje, jer predstava uskoro počinje –
Udaljavaju razgovore od sagovornika.
Do njih tad dolaze razgovori nekih drugih.
Oni što slušaju jedno, čuju nešto
Sasvim drugo, a oni što hoće da kažu
Nešto, kažu nešto sasvim drugo.
Vidim, iako ne vidim, oni što gledaju
Svoje sagovornike, vide neke nepoznate
Ljude. Čak, muž i žena koji sede
Jedno kraj drugog, postaju muž i žena
Nekih drugih, a njihova deca, ostavljena
Kod kuća, postaju deca drugih roditelja,
Koji i ne žive sa njima, koje nikad nisu
I neće upoznati. Čak ni oni sami
Ne žive u sopstvenim kućama,
Ni te kuće nisu više one kuće od malopre,
Ni naselja, ni gradovi, ni podneblja.
Ni kontinenti ne znaju gde počinju okeani,
Okeani ne znaju gde počinju kopna,
Ne zna se šta koga zapljuskuje.
Ali, horizonata mora biti, jer mora biti
Neba – ne može se otići tako daleko
Samo zbog ovih sitnih pometnji.
Valjda će se svet nekako održati,
Bar dok se ne pogase radna svetla,
Dok se ne uključe reflektori
I ja ne mahnem desnim stopalom,
Čime počinje predstava.
Tada će sve da se utiša, svi će da ućute,
A svet će ponovo moći da odahne,
Pretekao za dlaku.

***
Tokom osamdesetih, bio sam nespretan
I nizak rastom; jedva sam preskakao ograde
I živice i peo se tek na najnižu granu drveta.

Godinama kasnije, nisam dovoljno porastao
Da bih izvukao iz ogromnog zamrzivača
Kesu hrane. Bilo je tu iznutrica, više zaleđene
Krvi nego mesa, ostataka slavskih kolača,

Davno skuvane sarme, povrća i crnog hleba.
Sve je bilo po dnu i morao sam skroz
Da podignem noge, da jednu prebacim
Preko oboda kako bih dohvatio šta treba.

Tada bih se setio spretnijih dečaka
I preskakanja ograda. Oni ih u letu
Preskaču, kao da beže odnekud,
A ja, kao da se nevoljno nekuda vraćam.

***
Šumiš kroz kuću, ulice, moj život, snove,
Toliko prozirna, laka, gotovo onirički,
Ja ne želim oslonac, mermerni stub, antički,
Već uplitanje u tvoje svilenkaste rubove.

Tu sam i kad iz kupatila odlaziš na balkon,
Štipaljkama se kačiš o žicu, kao lahor
Obavijaš mene celog i cediš se polako
U, pod tobom, postavljeni lavor.

***

KANTA ZA ĐUBRE

Kesica Spedifena, tetrapak od mleka,
Celofani, kutija od porodičnog sladoleda,
Sabijeni pikavci, usitnjen pepeo,
Zgužvani papiri sa započetim stihovima,
Salvete, plastična zdelaod hrane za poneti
I pribor za jelo jednokratne upotrebe;
Sve zaliveno želatinastim ostacima
Kuvanog povrća, socom od kafe
I talogom iz mrežice na odvodu sudopere,
Poput dresinga preko mešane salate
I ova pesma kao zastava na vrhu.

________________________________________________

NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je 1976. godine u Kragujevcu, gde radi kao glumac u Knjaževsko–srpskom teatru. Piše pesme, priče i pozorišne komade. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad Na tragu dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Objavljivao po časopisima Letopis matice srpske, Mostovi, Koraci, Politika, Život, Beogradski književni časopis, Povelja i dr.