književna premijera: ROMAN KSENIJE KUŠEC “POŽAR”, Galerija Kranjčar, Zagreb, 11/2022; ulomak

Prisjećam se kako je sve počelo i kako je došlo do pogrešnog koraka. Ružno mi izgleda ovo pogrešnog. Možda je bio sudbonosan. Ili možda ključan? Nego, počelo je s drvetom. Tog ljeta u dvorištu mi se raskolio hrast. Dogodilo se to istovremeno s velikim požarom u blizini. Tako sam u prvi čas pomislila da je vatra kriva. Sve je to bio niz naizgled nepovezanih događaja koji su vodili našem spajanju. Požar shvaćam kao metaforičku poruku sudbine. Ima li nešto jače od iskonske sile vatre koja bukti? I to još po noći. Vatra te proguta i spali sve pred sobom, ali ti može biti spas i život. Dakle, nakon buktećeg početka negdje tamo, hrast se raskolio ovdje i jedan je njegov dio pao na susjedov put pa on nije mogao prići svojoj kući: trebalo je prvo do kraja odrezati ono što se odvalilo. Susjed je imao nekakve vrtoglavice zbog kojih se nije htio penjati na drvo pa je zamolio mene, a i bilo je u redu da se angažiram oko toga jer je hrast bio moj.

Popela sam se, dodao mi je motornu pilu pa sam odrezala tu granu ključnu za puno toga. Kasnije je sam raspilio ostatak, ali prije toga me je fotografirao dok sam još bila na stablu i objavio te slike na društvenim mrežama. To je privuklo pažnju onoga čiji je posao, između ostalog, i piljenje drveća koje smeta prolazima. Nedugo nakon toga, susret. Vozili smo se biciklima jedno prema drugome (mi smo često imali taj problem, uvijek smo išli jedno prema drugome) i napravio je manevar kako bih se zaustavila. Razmijenili smo par riječi o piljenju, jer je to vidio na susjedovom Instagramu, spomenuli smo kako se znamo dugo, ali da si ne znamo ni puna imena, šalili smo se kako sam odradila njegov dio posla i da bi me mogao primiti u tu svoju udrugu i bez obuke, rekla sam da žurim jer mi je majka jako, baš jako loše i otišla sam, prekinuvši razgovor koji je mogao trajati puno dulje. Eto, tako se treba ponašati. Tu sam trebala stati, baš tu. Otrčala sam doma majci. Već joj je dugo bilo teško, pa smo je muž i ja doveli na more da provodi vrijeme uz miris borova i slanog aerosola. Teško mi ju je bilo gledati. Jedva da je nešto jela, slabo je spavala. Ipak mi se činilo da joj je bolje tu s nama. Olakšavala sam joj kako sam znala, ali agonija je već počela i tu se nije dalo puno napraviti. I tako, dani su prolazili u razgovorima na samo jednu temu i to sa svakom osobom koju sam mogla time zakačiti.

Nakon što sam provjerila majku, dala joj da pije, pokrila je, namjestila je da bolje vidi more, opet sam odlučila otići do rive. Tamo uvijek ima nekoga koga se može pitati bilo što. U primorskim mjestima riva je veliki dnevni boravak. Kad sam došla, ponovo sam vidjela njega, ali nisam mislila prići. Sjela sam na obližnju klupicu i gledala u more i prolaznike. To sam baš voljela, osjećala sam se uronjena u svijet. Uskoro je naišla moja prijateljica pa je sjela do mene. Kroz razgovor smo došle i do problema s majkom pa sam počela teško izgovarati riječi, napao me plač. Nekako sam se uspjela prisiliti da normalno govorim, ali suze su samo tekle. Tada je i on prišao. Htio je saznati što se događa, pa je prijateljica ukratko objasnila. Ja nisam mogla. Sjeo je do nje, ali je govorio meni.

Znala sam da je liječnik, ali nisam znala da se okrenuo travama i da pomoću njih liječi. Rekao je da ima neku tinkturu koja bi možda mogla pomoći majci. Da joj bude lakše. Da će doći do mene. Pristala sam i već je sljedeći dan došao, ukapao tri kapi u žličicu sa šećerom i spretno dao majci da to proguta s čašom vode. Imala sam osjećaj da je mene njegovao. Ispratila sam ga do dvorišnih vrata i već sam tada znala da smo nešto započeli. I na ovom sam se mjestu mogla i trebala zaustaviti. Bez obzira na osjećaje.

Posao prevoditeljice mi dopušta da malo više od pola godine boravim u velikom gradu, a ostatak u ovom malom mjestu uz more. Garantiram da u gradu imaš manje šanse za grijeh. U malom mjestu svaki dan vidiš osobu koju ne smiješ. Moj se muž i inače gnušao bolesti i staraca, pa je sve to zaobilazio u širokom luku; stalno je izbivao da ne gleda ženu na samrti, tako da, u slučaju suđenja i izvođenja dokaza, svakako mogu reći da u braku nisam imala sve, pa sam to što mi je nedostajalo potražila izvan njega. Mislim na njegu majke, naravno. Sve drugo došlo je bez traženja. Sutradan sam ovog opet srela u mjestu. Kako je majci bilo bolje, rekla sam mu to i on je ponovo morao doći da joj da kapi. Kad je došao, predložio je da joj prilagodimo ležaj na kojem je spavala. Podigao je uzglavlje i montirao ručke s obje strane kreveta pa se majka mogla lakše dizati. Otraga na biciklu uvijek je nosio osnovni liječnički pribor. Preslušao ju je stetoskopom, izmjerio tlak, puls, pogledao bjeloočnice, grlo i namjestio pokrivač. Ostavio mi je i mješavinu za čaj koji sam joj trebala davati prije spavanja. Nisam uopće po prirodi netko tko bi varao partnera, premda dokazi govore suprotno.

Ova briga i marenje slomili su me. I inače sam imala stav da ako netko voli moje dijete, ja moram voljeti tog čovjeka. Isto je vrijedilo i za majku i za bilo koga iz mojeg kruga voljenja, čak i za ljubimce. A ovaj je tom nježnom brigom dobio sve bodove. Nije se nametao, ponekad bih ja njega potražila da mi možda da nešto drugo ili barem savjet. Ispričao mi je da je nedavno izgubio majku i da jako dobro razumije kako mi je. Oboje smo znali što će se uskoro dogoditi. Možda ne sutra, ali uskoro. Sva njegova pomoć bila je usmjerena na olakšavanje bolova starici, da joj zadnji dani budu manje teški. I tako, uz sve to, neprimjetno se među nama pojavila ljubav koja je unaprijed bila osuđena na smrt kao i moja majka.

Postoji neka stara izreka: u životu ne možeš sakriti tri stvari, a to su ljubav, kašalj i siromaštvo. Mi smo našu ljubav vidjeli, znali smo da je tu, nikako se nije dala sakriti, iako nismo ništa govorili o tome. Barem neko vrijeme.

________________________________________________________

KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.

Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020., Požar, 2022.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.