Prisjećam se kako je sve počelo i kako je došlo do pogrešnog koraka. Ružno mi izgleda ovo pogrešnog. Možda je bio sudbonosan. Ili možda ključan? Nego, počelo je s drvetom. Tog ljeta u dvorištu mi se raskolio hrast. Dogodilo se to istovremeno s velikim požarom u blizini. Tako sam u prvi čas pomislila da je vatra kriva. Sve je to bio niz naizgled nepovezanih događaja koji su vodili našem spajanju. Požar shvaćam kao metaforičku poruku sudbine. Ima li nešto jače od iskonske sile vatre koja bukti? I to još po noći. Vatra te proguta i spali sve pred sobom, ali ti može biti spas i život. Dakle, nakon buktećeg početka negdje tamo, hrast se raskolio ovdje i jedan je njegov dio pao na susjedov put pa on nije mogao prići svojoj kući: trebalo je prvo do kraja odrezati ono što se odvalilo. Susjed je imao nekakve vrtoglavice zbog kojih se nije htio penjati na drvo pa je zamolio mene, a i bilo je u redu da se angažiram oko toga jer je hrast bio moj.
Popela sam se, dodao mi je motornu pilu pa sam odrezala tu granu ključnu za puno toga. Kasnije je sam raspilio ostatak, ali prije toga me je fotografirao dok sam još bila na stablu i objavio te slike na društvenim mrežama. To je privuklo pažnju onoga čiji je posao, između ostalog, i piljenje drveća koje smeta prolazima. Nedugo nakon toga, susret. Vozili smo se biciklima jedno prema drugome (mi smo često imali taj problem, uvijek smo išli jedno prema drugome) i napravio je manevar kako bih se zaustavila. Razmijenili smo par riječi o piljenju, jer je to vidio na susjedovom Instagramu, spomenuli smo kako se znamo dugo, ali da si ne znamo ni puna imena, šalili smo se kako sam odradila njegov dio posla i da bi me mogao primiti u tu svoju udrugu i bez obuke, rekla sam da žurim jer mi je majka jako, baš jako loše i otišla sam, prekinuvši razgovor koji je mogao trajati puno dulje. Eto, tako se treba ponašati. Tu sam trebala stati, baš tu. Otrčala sam doma majci. Već joj je dugo bilo teško, pa smo je muž i ja doveli na more da provodi vrijeme uz miris borova i slanog aerosola. Teško mi ju je bilo gledati. Jedva da je nešto jela, slabo je spavala. Ipak mi se činilo da joj je bolje tu s nama. Olakšavala sam joj kako sam znala, ali agonija je već počela i tu se nije dalo puno napraviti. I tako, dani su prolazili u razgovorima na samo jednu temu i to sa svakom osobom koju sam mogla time zakačiti.
Nakon što sam provjerila majku, dala joj da pije, pokrila je, namjestila je da bolje vidi more, opet sam odlučila otići do rive. Tamo uvijek ima nekoga koga se može pitati bilo što. U primorskim mjestima riva je veliki dnevni boravak. Kad sam došla, ponovo sam vidjela njega, ali nisam mislila prići. Sjela sam na obližnju klupicu i gledala u more i prolaznike. To sam baš voljela, osjećala sam se uronjena u svijet. Uskoro je naišla moja prijateljica pa je sjela do mene. Kroz razgovor smo došle i do problema s majkom pa sam počela teško izgovarati riječi, napao me plač. Nekako sam se uspjela prisiliti da normalno govorim, ali suze su samo tekle. Tada je i on prišao. Htio je saznati što se događa, pa je prijateljica ukratko objasnila. Ja nisam mogla. Sjeo je do nje, ali je govorio meni.
Znala sam da je liječnik, ali nisam znala da se okrenuo travama i da pomoću njih liječi. Rekao je da ima neku tinkturu koja bi možda mogla pomoći majci. Da joj bude lakše. Da će doći do mene. Pristala sam i već je sljedeći dan došao, ukapao tri kapi u žličicu sa šećerom i spretno dao majci da to proguta s čašom vode. Imala sam osjećaj da je mene njegovao. Ispratila sam ga do dvorišnih vrata i već sam tada znala da smo nešto započeli. I na ovom sam se mjestu mogla i trebala zaustaviti. Bez obzira na osjećaje.
Posao prevoditeljice mi dopušta da malo više od pola godine boravim u velikom gradu, a ostatak u ovom malom mjestu uz more. Garantiram da u gradu imaš manje šanse za grijeh. U malom mjestu svaki dan vidiš osobu koju ne smiješ. Moj se muž i inače gnušao bolesti i staraca, pa je sve to zaobilazio u širokom luku; stalno je izbivao da ne gleda ženu na samrti, tako da, u slučaju suđenja i izvođenja dokaza, svakako mogu reći da u braku nisam imala sve, pa sam to što mi je nedostajalo potražila izvan njega. Mislim na njegu majke, naravno. Sve drugo došlo je bez traženja. Sutradan sam ovog opet srela u mjestu. Kako je majci bilo bolje, rekla sam mu to i on je ponovo morao doći da joj da kapi. Kad je došao, predložio je da joj prilagodimo ležaj na kojem je spavala. Podigao je uzglavlje i montirao ručke s obje strane kreveta pa se majka mogla lakše dizati. Otraga na biciklu uvijek je nosio osnovni liječnički pribor. Preslušao ju je stetoskopom, izmjerio tlak, puls, pogledao bjeloočnice, grlo i namjestio pokrivač. Ostavio mi je i mješavinu za čaj koji sam joj trebala davati prije spavanja. Nisam uopće po prirodi netko tko bi varao partnera, premda dokazi govore suprotno.
Ova briga i marenje slomili su me. I inače sam imala stav da ako netko voli moje dijete, ja moram voljeti tog čovjeka. Isto je vrijedilo i za majku i za bilo koga iz mojeg kruga voljenja, čak i za ljubimce. A ovaj je tom nježnom brigom dobio sve bodove. Nije se nametao, ponekad bih ja njega potražila da mi možda da nešto drugo ili barem savjet. Ispričao mi je da je nedavno izgubio majku i da jako dobro razumije kako mi je. Oboje smo znali što će se uskoro dogoditi. Možda ne sutra, ali uskoro. Sva njegova pomoć bila je usmjerena na olakšavanje bolova starici, da joj zadnji dani budu manje teški. I tako, uz sve to, neprimjetno se među nama pojavila ljubav koja je unaprijed bila osuđena na smrt kao i moja majka.
Postoji neka stara izreka: u životu ne možeš sakriti tri stvari, a to su ljubav, kašalj i siromaštvo. Mi smo našu ljubav vidjeli, znali smo da je tu, nikako se nije dala sakriti, iako nismo ništa govorili o tome. Barem neko vrijeme.
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020., Požar, 2022.
Danas u školi imam predstavljanje svog projekta o slonovima. Malo me trta, ali jučer navečer sam zadnji put sve pokazao prvo mami, pa onda tati i na kraju sestri. Ako mi je pred njima sve štimalo, bit će OK i pred razredom.
Čekam tramvaj i razmišljam što ću i kako ću. Prvo moram do učionice i tamo ću doći malo ranije kako bih s nastavnikom provjerio tehnički dio. Radi li projektor, rade li zvučnici i kako, hoće li funkcionirati veza između kompjutera i projektora, radi li pametna ploča, ima toga još. Svatko od nas u razredu, dobio je sličan zadatak, a super mi je to što nisam bio prvi. Tako sam vidio od drugih što treba izbjegavati, a što dodati. Žarku, na primjer, kad je stavio prvi slajd i počeo govoriti, sve se odjednom ugasilo. Trebalo im je desetak minuta da shvate u čemu je bio problem. Marini se na pola projekcije zaledio kompjuter. Zato ja za sve imam plan B. U tramvaju vrtim u glavi sve te priče i istovremeno se zamišljam kako stojim pred svima njima i pokazujem na slona i njegove dijelove tijela. Naravno, digitalnim pokazivačem.
Neki dan, dok sam tražio osnovne podatke, iznenadilo me koliko su slonovi zapravo veliki. Mislim, znam koliki su otprilike, ali kad sam vidio brojke, tek tad mi je došlo do mozga sve to. Evo, na primjer, mladunče čim se rodi, ima sto kilograma! Znači da je teško kao moj ujak, a on je zbilja velik i jak. A kad odraste, slon obično teži oko 4500 kg. Kažem obično, jer je najveći kojeg su naravno, ubili, bio težak čak 12000 kg! To sam sve zapamtio i mislim da neću morati čitati s podsjetnika. Osim toga, neke sam dijelove i sam nasnimio. Glumim spikera.
Dok ulazim u školu, prvo susrećem nastavnika informatike koji mi je obećao pomoći. Dogovorili smo se da ću za vrijeme velikog odmora doći kako bi sve pripremili, a taj moj sat je ionako šesti, pa imamo vremena.
– Važno je da si fajl poslao na naš info-mejl, s kojeg vam šaljem zadatke – govori nastavnik.
– Naravno da jesam – govorim dok istovremeno osjećam kako me počinje oblijevati hladan znoj.
Prčkao sam po fajlu, uređivao ga, montirao, pokazivao svima doma i pokušavam se sjetiti trenutka kad sam bio potpuno siguran da je to to i kad sam ga poslao. Kolikogod razmišljao, taj trenutak nije postojao, jer sam to jednostavno zaboravio napraviti. Zaboravio sam najvažniju stvar na svijetu! Koji sam ja kreten! Ovo je kraj! A nemam plan C!
Dok sam na satu biologije, ne mogu ništa poduzeti u vezi spašavanja, jer je nastavnica stroga i tipkanje po mobitelu ne dolazi u obzir. Osim toga, samo mi još na ovo fali da zaradim neku kaznu. Kao za peh, ona ispituje i proziva svakog učenika i postavlja mu po jedno pitanje. Tek toliko. To je njezin običaj. Nikad ne rešeta jednog pred pločom, nego si male odgovore bilježi u notes. Valjda tamo imamo tonu pluseva i minuseva, tko zna? Zato i ne mogu ništa drugo nego biti prisutan, jer što ako me pita nešto što ne znam. Iako, biologija mi je jača strana. Slonovi se tu uklapaju, iako je sam projekt iz multimedije. Trebali smo koristiti sve što nam informatička učionica pruža.
Evo je, naravno da me pita.
– Davore, što znaš o zelenim algama?
Malo me zatekla. Nisam stigao pogledati tu lekciju. Znam jedino o jadranskom klobučiću jer sam ga ovo ljeto vidio dok sam malo ronio. Pa sam poslije guglao. Izvući ću se ako budem govorio o njemu, pa i on je alga.
– Ima ih mnogo vrsta, evo na primjer, jadranski klobučić. To je vrsta zelene alge koja se sastoji od jedne jedine stanice. Može narasti i do pet centimetara, pa je zbog te veličine pogodan za proučavanje…
Govorim sve što mi pada na pamet o njemu, ispada da puno znam. Sjednem i nastavljam misliti o slonovima. Moram nešto napraviti da dođem do fajla, moram! Nadam se da mi je nastavnica upisala u tu svoju teku nešto dobro. Jedva čekam zvono, jedva čekam kraj sata, jer onda mogu razmišljati i djelovati. Nema mi druge. Doma ne mogu, predaleko je, a i što bih rekao? Da moram doma ići sam sebi poslati mejl? Nemoguća isprika. Moram doći do toga na neki drugi način.
Inače, koliko sam toga pročitao, sjetim se da bih možda mogao i sve napamet ispričati. Ali to nije fora. Pripremio sam animacije, kratke filmiće, fotografije, dijagrame, čak i mali kviz na kraju. Uz neke animacije stavio sam i muziku, nešto sam i sam crtao. To ne smije ostati neviđeno! Pa slon je toliko fascinantan, treba znati više o njima, jer zaista izumire. Sada slonovi žive samo u nekoliko nacionalnih parkova i zaštićenih fondova gdje se o njima brinu ljudi. Lovili su ih zbog kljova, ali su se i sami morali povući jer nemaju gdje živjeti. Ljudi im oduzimaju i stanište! Vjerojatno se osjećaju živčano kao i ja sada, bez poslanog fajla.
Zvoni kraj sata i ja se spremam sa sata biologije brzinom kakvu se kod mene inače ne može vidjeti. Izlazim u školski hodnik i uključujem mobitel. Zovem prvo sestru. Ne javlja se. Tko zna što sad radi? Možda je u kupaonici, možda je isključila zvuk. Zvat ću je još nekoliko puta, mora mi se javiti. Ona mi je jedina šansa da dođem do tog fajla. Znam da će mi se rugati, jer ne samo što sam zaboravio, nego ću joj morati otkriti password. To će biti totalni poraz. Ali pretrpjet ću, šutjet ću, samo da mi pošalje fajl. Zovem mamu i tatu, reda radi. Znam da nisu doma, ali ipak. Zovem ponovo sestru. Ništa. Valjda će u jednom trenu vidjeti ‘5 missed calls’.
Odmor traje prekratkih pet minuta, i opet moram na sat, imat ću četrdeset i pet minuta zastoja. Za to vrijeme ću se samo živcirati. Do sata prezentacije, imam još četiri različita sata, pa iako sam se s nastavnikom informatike dogovorio za veliki odmor, sumnjam da ću do tada imati fajl.
Sad imam hrvatski. Učimo nekakve apozicije, a kad se uči novo gradivo, imam dosta vremena da budem živčan. Jer ništa drugo niti ne mogu. Ne mogu nikoga zvati, slati poruke, ne mogu otići doma poslati mejl. Mogu samo smišljati. Krišom pogledam na mobitel i vidim da me mama zvala dva puta. Valjda je vidjela da sam je zvao. Sad opet jedva čekam kraj sata da je nazovem. Tko zna?
Apozicije su gotove, shvatio sam o čemu se radi, zapisao što je za zadaću, čak sam i točno odgovorio kad smo vježbali to na nekim besmislenim rečenicama. Još tri minute do zvona. Sad više ni ne čekam da izađem iz razreda. Dok zvoni, ja već vadim mobitel i zovem mamu.
– Halo? Dušo ti si? Što se dogodilo da me zoveš? – javlja mi se mama.
Toliko sam sretan da jedva izgovaram što trebam.
– Htio sam samo pitati gdje si – govorim.
– Joj, da znaš što sam sve doživjela! Nakon što sam krenula na posao, stuštila se kiša, ali srećom nisam daleko odmakla tako da sam se vratila doma po kišobran.
– Čekaj, ti si se vratila doma? – sretan sam da sretniji ne mogu biti.
– Jesam, uzela sam kišobran i ponovo otišla – odgovara mi ona, ni ne znajući što to meni znači.
Znači nije više doma.
– Aha, ok.
– I zamisli. Jučer sam nešto doma radila i kad sam došla do tramvajske stanice, shvatila sam da sam cijeli taj spis ostavila doma, pa sam se morala ponovo vratiti po njega – govori ona ono što želim čuti.
– Šta? Divno! I sad si opet doma?
– Bila sam do pred dvadeset minuta. Sad sam već na poslu. Nego, što si ti mene zvao?
– Ja… ma ništa posebno. Htio sam da mi nešto napraviš. Sad ne možeš? Na primjer, da se vratiš još jednom.
– Joj, da si me bar nazvao prije pola sata! Sad stvarno ne mogu. Jel jako važno?
– Ma, nema veze. Sve je ok.
Dakle, da sam je zvao za vrijeme dosadnih apozicija, imao bih dvije prilike da se spasim. Sad mi je gore nego da je nisam dobio. Na mobitelu vidim i da me tata zvao. Vjerojatno i on hoće znati zašto sam ga zvao. Ali već zvoni za sljedeći sat. Matematika. To će biti još četrdeset i pet minuta muke. Koga da sad zovem?
Na satu ponavljamo gradivo jer sljedeći put pišemo nekakvi ispitić, kako ga nastavnik zove. Sustav dviju jednadžbi s dvije nepoznanice. Tek sam se sad sjetio da mogu tražiti da me puste na zahod i da onda mogu opet zvati. Od nervoze se ne mogu sjetiti niti najjednostavnijih rješenja. Da sam to pitao na biologiji ili hrvatskom, svaki put po jednom, možda bih potrefio trenutak da je mama došla po kišobran ili spis. I sad ću pitati da me pusti, samo koga da zovem?
U jednom trenu, pitam.
– Profesore, mogu na wc?
– Aha, možeš, samo prije toga riješi ovaj sustav, dođi pred ploču.
Sustav znam riješiti samo na jedan način.
Nažvrljao sam to u najkraćem mogućem roku i upitno ga pogledao.
– Hm, znači znaš! Idi i brzo se vraćaj!
Jedva sam to dočekao. U hodniku odmah vadim mobitel i taj čas me zove tata.
– Zvao si me? Vidio sam poziv. Nije valjda da se nešto dogodilo.
– Ne, samo sam mislio da si još doma, rano sam te zvao.
– Jel ti znaš što je to telepatija? – pita me tata veselo, pojma nemajući o mojim mukama. Strpljivo čekam da kaže što misli s tom telepatijom.
– Pa, ono, znam.
– E to ti je ovo: upravo sam bio doma.
Stvarno ću poludjeti. Sad je i on bio doma, a ja ni ovaj put nisam iskoristio priliku!
– Mislim, nisam ušao u stan, nego mi je mama javila da moram staviti ključ ispod otirača. Danas dolazi teta Sofija.
– Stvarno?! Kad točno dolazi?
– Mislim u podne.
– Diivnoo!!
Kriknuo sam tako glasno da je jedan nastavnik izašao na hodnik da vidi što se zbiva.
– A ti nemaš sat? – pita me on strogo.
– Ma imam, oprostite, evo idem.
– Bilo bi pametno – govori i vraća se u razred.
Tata je još na liniji, a ja mu se vraćam.
– Znači ona dolazi u dvanaest? I bit će u stanu barem dva sata?
– Da, pa znaš da ona obično bude par sati, treba joj vremena da pospremi. Samo, nikad te to baš nije zanimalo, zašto pitaš?
– Ma, ništa, nazvat ću je, ajde bok.
Prekinem liniju i krećem prema razredu. Uhvatim kvaku i sjetim se nečeg nevjerojatno važnog. Ja nemam Sofijin broj. Ima li ona uopće mobitel? Kako još nisam ušao u razred, vraćam se i odlazim do wc-a, jer sad stvarno ne želim da me opet netko čuje. Ponovo zovem tatu. Kako sam do sada bio baš pehist, molim sve sile svemira da ona ima mobitel. Ima. Tata mi šalje njezin broj sms-om. Pažljivo ga spremam u memoriju. I opet molim iste one sile da Sofija baš danas nije ostavila mobitel kod kuće. Sad se stvarno vraćam na matematiku.
– Imao si problema? – pita me profesor.
– Da, ali mislim da će biti sve u redu.
Razred se nasmije. Oni misle da se radi o probavnim problemima. Iako, ako ne uspijem, imat ću i njih.
Nakon matematike, veliki odmor. Odlazim do informatičke učionice. Nastavnik i ja provjeravamo sve, a ja izbjegavam odgovoriti na njegov upitni pogled. Još nemam fajl, govorim mu svojim bespomoćnim pogledom. Kad Sofija dođe do našeg stana, to će biti taman peti sat. Negdje pri kraju ću morati tražiti da me pusti na wc, i onda ću je nazvati. Nadam se da ćemo to ona i ja uspjeti riješiti. Sve smo provjerili, nastavnik i ja, projektor radi, ploča radi, ma sve radi, ako se što ugasi, imamo rezervni plan, samo sam ja na rubu živčanog sloma.
Četvrti sat je tjelesni. Tresu mi se noge, ne znam više ni trčati, ni uloviti loptu, a kamoli pogoditi koš. Pitaju me jesam li bolestan.
– Ako i nisam, možda se razbolim uskoro. Znat ću kad završi peti sat.
Nikom nije jasno što govorim, ali ova košarka, kakva god loša bila, malo me udaljila od problema. Negdje pri kraju sam čak nakratko zaboravio fajl, slonove i tetu Sofiju. U svlačionici sam tupo buljio u zid dok su se drugi oblačili. Razmišljao sam o tome kako mi sada svakako treba slonovsko suosjećanje. Oni razumiju kad je netko ranjen ili ugrožen. Spremni su pomoći. Tamo u mojem projektu imam kratki film gdje se vidi kako nekoliko slonova izvlači jednog mladog iz rupe u koju je upao. Bacali su zemlju u rupu, sve dok rupa nije postala dovoljno plitka da ovaj može izaći. U drugom imam primjer kako jedan viši slon spušta granu punu lišća i dodaje je surlom nižem slonu. I nisu majka i dijete, samo su prijatelji. Mogao bi sad jedan slon otrčati do moje kuće, srušiti ulazna vrata i donijeti mi bar usb-stik na kojem je predzadnja verzija mojeg projekta. Njihove surle su velike i snažne, oni mogu njima iščupati drvo, ali mogu primiti i jednu jedinu vlat trave! Zato znam da bi mi donio tu stvarčicu, iako mi je jedini spas teta Sofija.
Sad više nisam nervozan, smlavila me tuga jer se sat bliži, a ja još nemam ništa. Vučem se prema zadnjem satu prije onog najvažnijeg. Za vrijeme ovog sata, a to je engleski jezik, moram doći do tete Sofije i onda je korak po korak voditi i učiti da pošalje fajl. Ulazim u razred, blijed sam, što mi i učiteljica govori i kažem da mi je loše. Vjerojatno djelujem iskreno i istinito, pa me ona postavlja u prvu klupu i kaže:
– Ako ti bude slabo, ti samo izađi, ne moraš pitati.
– Hvala vam, stvarno mi je loše – odgovaram i počinjem se u glavi pripremati za zadnji pokušaj.
Prvih petnaest minuta naoko sudjelujem u nastavi zato jer još nije podne i nema smisla da izađem iz razreda bezveze. Tik-tak, prolazi vrijeme sporo, najsporije do sada u mojem životu. Minutu do dvanaest još ne dižem ruku. Čekam još tri minute poslije dvanaest i onda krećem. Rekla je da ne moram pitati, ipak mi je neugodno samo tako izaći. Polako se dižem, ona me pogleda i daje znak rukom da samo neka idem. Ja joj zahvalno kimnem glavom i izlazim. Oprezno idem do wc-a. Trebam mir, a ne da me neki profesor opet vidi i na primjer, prekine u najvažnijem trenutku. Konačno! Tipkam broj. Dugo tuli. Ja sam sve nervozniji.
– Halo? Ko je?
– Teta Sofija? Vi ste?
– Jesam, tko je to?
– Ja sam, Davor! Nešto vas jako važno trebam. Jako jako jako važno!
– A kaj me trebaš?
– Jeste u stanu?
– Nisam, sad ću ući. Ali možeš reći.
– Pa, evo, gledajte, morat ćemo polako. Znam da vam kompjuter nije blizak, zato prvo trebate otići do moje sobe i upaliti moj laptop.
– Joj, mali, kaj ti misliš da sam ja retardirana, kak vi mladi velite. Evo, otvorila sam ga, kaj trebaš? Aha, moram ukucati lozinku, daj.
To sam zaboravio načas. Mislio sam da ću je morati dati sestri. Ovo mi se čini kao manja katastrofa.
– DeltaxPapa – izgovorim joj slovo po slovo.
– OK, jesam, kaj sad?
– Morate naći fajl koji se zove Elephant, trebat ćete mi ga poslati na mejl.
– Elephant, Elephant.. Evo ga, tu je! To je multimedija, oš da ti ga komprimiram? Ne bu išlo ovak, to je velki fajl.
Ako sam ikad čuo nešto čudnije. Ona govori kao da je programerka.
– Paaa, ako znate, može.
– Evo, daj sad na koju adresu da ti to pošaljem? Žuri mi se, moram speglat veš.
Izdiktiram joj.
– Daj još jednu adresu za svaki slučaj, neku koju buš mogel poslat sa svog mobitela, tak da budeš ziher.
Izdiktiram joj. Da je ovo strip, imao bih upitnike nad glavom. Zašto se ja toga nisam sjetio?
– Super, jesam i to. Još nekaj?
– Pa, ništa.
– Aj provjeri jel ti stiglo na mobu, ja bum tu čekala, pa si barem siguran da imaš tu, al mora bit i na ovoj prvoj kaj si mi dal. Sad bum prekinula, a ti mi javi jel stiglo.
Od sad je zovem Carica Sofija. Prekidam liniju, provjeravam svoju yahoo adresu. Slonovi su stigli. Dakle, ako i nisu stigli na školski mejl, imam ih tu. Zovem je.
– Sve je OK.
– Si videl? Ak me više niš ne trebaš, idem delat.
– Ne, to je sve što sam trebao. Teta Sofija?
– Kaj je sad?
– Spasili ste me. Ni ne znate koliko mi je to važno.
– Sve bu OK, ajd bok.
– Bok.
Vraćam se na engleski. Ulazim.
– O, pa ti si došao k sebi, nisi više blijed. Dapače, rumen si u obrazima – govori profesorica.
– Je, bolje mi je – odgovaram dok u džepu nježno držim mobitel, svjestan da je fajl, ako nigdje drugdje, barem na njemu. Ostatak sata sam razmišljao o tome kako treba imati i plan C i da ga je upravo teta Sofija odradila.
A mislio sam da ćemo ići korak po korak i da ćemo već na uključivanju laptopa imati problema. Kako ljudi mogu iznenaditi!
Naravno da je Carica uspješno poslala fajl i na školsku adresu. Profa i ja smo ga ‘otpakirali’, a ja sam svoje slonove uspješno pokazao razredu.
Sve je prošlo u najboljem redu, učenici su pratili, bilo im je fora, tražili su da ponovim jedan filmić, a za kviz je bio pun pogodak. Profesor mi je rekao da bih ga mogao održati i u drugim razredima. Više puta kroz godinu.
Pa smo organizirali školsko kviz natjecanje. A ja sam mu dao ime:
Sophia-quiz.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
Kreda i ja išli smo zajedno u osnovnu školu i dva razreda srednje. Postali smo prijatelji već u prvom osnovne, kad je jedna curica plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. A bila je prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nikad nisu imala smisla. Često nas je kažnjavala s prekomjernim pranjem ruku, ploče, zahoda…
Danas mislim kako je ta guska imala problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli pa se onda kažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
Curica se zvala Saša, bila je sitna i povučena i skrivila je nešto čistunki. Naime, redar nije oprao ploču. Učenici bi se smjenjivali jednom tjedno i nije bio Sašin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, a catholic girl navela je razred da skandira nešto u stilu, prljavica, ljenivica. Mala se rasplakala, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je kaznila pogrešnu osobu i da nije Sašin red, nego neka pročita u imeniku tko je na redu.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Govnarica se nije ispričala, ali je dirigentskim potezom stvorila mir i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo totalno kul i htio sam pošto-poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva djeca su divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Kreda poslije u životu nije radio ništa časno. Možda je Saši kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove. Kao dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu svih deset godina, koliko sam svjedočio. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio nije tako, to nije pravedno, a profesori su reagirali. Ispričavali su se, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga. Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Kao da je ispao iz neke knjige o vitezima i junacima.
Nomen est omen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar.
Rastali smo se zbog školskog sustava kojeg smo zvali Šuvarovareforma. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Nakon toga dugo ga nisam vidio.
Sve do te brucošijade. Na njih se išlo makar nisi bio brucoš. Em svira studentski bend, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a cuga jeftina. Bio sam pred diplomom i čekao me život: diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Ježio sam se od toga. Zato sam i odugovlačio sa zadnjim ispitima. Odmah sam ga ugledao. Stajao je s nekoliko frendova pa sam im prišao:
– Zvonimir Dinko?
Nastala je tišina, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh ponavljajući Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko.
– Daj mi osobnu, moram vidjeti svojim očima da se naš Kreda tako zove – rekla je jedna djevojka.
Uglavnom, na faksu ga nitko nije znao pod pravim imenom. Osobna je išla ukrug pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina: to je bio baš onaj Zvonimir Dinko kojeg sam ostavio u srednjoj školi. Preda mnom tada izgledao je kao vlastiti stariji brat koji više nije imao onaj istinoljubivi štih. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam ja jer je samo meni on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo sprdanje s imenom počeli smo se prisjećati škole, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on arhitekturu. Falilo mi je još par ispita i diploma, kao i njemu.
– I kaj ćeš poslije diplome? – pitao me izazivački.
– A valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, likovanja sestre koja je došla na svoje da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je postao što je ona oduvijek bila: crna ovca. Kreda je sve to otrpio i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj plan i da krenem u ludu pustolovinu s njim, a ja sam se nećkao: ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Dok smo razgovarali iz glave mi nije izlazio njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako ga je dobio i zašto baš Kreda.
– Pa znaš, krajem srednje škole starci su mi se rastali. Ostao sam živjeti s mamom kao i moj brat, tata je, naime, otišao s drugom ženom. Majka je obećala da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal, za preuređenje, za novinske članke, reklame i naravno početak posla. Počela je raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj i to onaj hard-core šminkeraj. Tata uskače ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, nego zbog mog brata luzera.
– Ali, ja sam te pitao za nadimak!
– Aha da, sori, kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda? Daj reci!
– Kao prvo, to je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. Redovito bih odlazio na druženje s tatom, bio sam ljubazan s Ilonom i svaki put bih dobio duplo love. Bio sam dobar i mami pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno, to je dosta za mame. A kad imaš love, lako je posudiš, ostalo je matematika. Ziher si učio kamatnu stopu u Miocu!
– Da, sad su mi stvari jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš pa si mu dao kredit, ili?
– Pitaš za prvi put? Ne znam, možda sam se sam ponudio, ne pitaju ljudi izravno. Prvo pričaju o problemima i to ljubavnim, pa preko problema sa starcima dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio svoje područje. Ne kužim se u psihologiju, ali lovu mogu posudit. Nije mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
– Tebi ne bih nikada pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako treba. Kad su stranci u pitanju, mogu. To je biznis. Posudbe sam zvao krediti pa sam dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi! Pitao sam se, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti?
Znam kud ga je odvelo. Iako smo postali nerazdvojni sljedećih godina, stalno me nešto žuljalo. Čovjek se na sve navikne pa je i mene zahvatio sindrom kuhane žabe. Navikavao sam se postepeno i nisam primijetio da je prekardašio. Da je ostalo samo na sitnom posuđivanju kakvo mi je opisao, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u veće igre s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati. Nije to škola: ovi plivači ne praštaju kad kažnjavaš zle i glumiš junaka.
U sebi sam ga uvijek zvao Zvonimir Dinko da ublažim ono što nosi nadimak Kreda, ali ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dostigla ga je pravda. Crna kronika uvrstila ga je prekjučer u članak. Bez svjedoka ostavljen je mrtav u slijepoj ulici. Pet godina nakon one brucošijade.
Dok čitam članak po ne znam koji put, pitam se je li to ista ona pravda za koju se toliko borio u vrijeme našeg školovanja. Kad smo se sreli na brucošijadi i kad sam doznao sve o njegovom zarađivanju i nadimku, tad sam mu ipak odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva isto koliko je on dao meni kao vitez sa štitom. Nije ih uspio iskoristiti.
A nama je ono sve u školi bilo izuzetno važno jer smo bili u fazi odrastanja, formiranja. Zato smo i uspjeli realizirati ideju koja se svima svidjela: uz ime na grobu, dali smo uklesati dodatak Vitez. Zlatni. To je bio jedini logičan potez.
Uostalom, branio je tridesetak učenika u razredu uporno i postojano, nije to malo: za svakog se borio i svatko od nas osjetio je dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
I gdje smo sad? Ja na vrhu staklene zgrade, šef, bog i batina u vlastitoj firmi, Luđak u iščekivanju love koju kamči od svog punca, Gerb s navikama Howarda Hughesa i Kreda, mrtvi Kreda…
Razmišljam o njemu s grčem u želucu. Kad je umro, kao da smo umrli svi u nekom smislu. Mislim, umro. Vjerojatno su ga ubili jer se zaigrao. Pa nije mu nadimak došao tek tako.
Išli smo zajedno u cijelu osnovnu školu i još dva razreda srednje. Postali smo prijatelji kad je jedna curica, mislim da se sve to zbivalo u drugom ili trećem razredu osnovne, plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. Inače, učiteljica je bila kučka, baš prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nisu imala smisla čak ni u najekstremnijim situacijama. Na primjer, na satu matematike prozvala bi neko dijete da rješava zadatak na školskoj ploči. Mali bi došao pred razred, a kučka bi ga pitala je li oprao ruke. Na to bi se on zbunio i rekao da nije. Možda nije ovaj čas, možda je i oprao ruke prije sat vremena, ali dijete se ne snađe. Onda bi učiteljica prekinula sat i održala kratko predavanje o bacilima, virusima, zarazama i čistoći, istovremeno dirigentskim štapićem koji je uvijek imala u ruci, pokazivala na malog, kao da je kriv za sve. Navukla bi razred na odvratno skandiranje: prljavac, zmazanac, musavac, a onda bi ga natjerala da opere ruke, jer se ne smije kreda dirati prljavim rukama.
Danas mislim kako je ta kretenuša imala teški problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli, pa se onda samokažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
No, da se vratim na Kredu. Curica, mislim da se zvala Saša, bila je sitnija i povučena, jedno joj je oko bježalo u stranu, skrivila je ovoj čistunki nešto što nije napravila. Naime, redar nije oprao ploču, a to mu je bila dužnost. Učenici bi se abecedno smjenjivali jednom tjedno i nije bio njezin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, ali ‘catholicgirl’ je bila neumoljiva i navela je razred da skandira nešto u stilu, jadnica, ljenivica. Mala se rasplakala, naravno, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je u krivu, da je krivu kaznila i da nije njezin red, nego neka si pročita u imeniku tko je ovaj tjedan redar.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Đubretarka je naravno bila preveliko govno od čovjeka da se ispriča, ali je jednim dirigentskim potezom napravila mir u razredu i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije, na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo stvarno totalno kul i htio sam pošto poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva su djeca divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Jer, Kreda poslije u životu sigurno nije radio ništa časno. Možda je toj istoj maloj kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove, ali kao mali dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu. Nije to bilo samo jednom. Tako se držao cijelu osnovnu školu i ona dva srednje koja smo išli zajedno. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio ‘nije tako, profesore’, ili ‘to nije pravedno’, a profesori su začudo reagirali. Valjda im je bilo neugodno da ih proziva učenik, i to za pravdu. U pravilu su se ispričavali, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. A možda su samo htjeli pokazati kako su divni i dragi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga.
Volio ga je čak i Blaž, razredna zadnja rupa. S njim nitko nije htio sjediti jer je uvijek nosio istu odjeću pa smo imali dojam da smrdi, iako se, realno, ne sjećam nekog smrada, stalno je nešto crtkao po klupi, nije ni s kim razgovarao, a kad bi ga netko nešto i pitao, odgovarao bi ‘pusti me’. Sjedio je sam i uvijek je birao zadnju klupu. Na satu razredne zajednice na kojem smo raspravljali o prijateljstvu i empatiji, došao je i Blaž na tapetu. Već smo bili u petom ili šestom razredu, riješili smo se one rospije i imali smo korektnog razrednika. On je mislio kako Blaža treba uključiti u zajednicu, nešto je trkeljao o pružanju prilike, o jednakim šansama i takve stvari, ali kad je pitao tko će sjediti s njim, nitko nije digao ruku. Kreda se javio i rekao veselo ‘pa ja ću sjediti s Blažem, on super crta’!
Blaž se nakon nekog vremena stvarno malo promijenio, počeo je češće odgovarati na naša pitanja, smijao se povremeno, a nacrtao je i portrete svakome od nas, ne naravno odjednom. Kako je tko imao neku pristojnu socijalnu interakciju s njim, tako je dobio i portret na zadnjoj stranici bilježnice, ali sve u svemu i mi smo njega bolje prihvatili. Naravno da je Kreda imao barem desetak portreta, ali bože moj, zaslužio ih je.
Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Možda nam je to bilo slično imenu nekog viteza ili kneza iz udžbenika, koji su na slikama imali štitove i kacige i svu onu opremu za junake, pa je naš heroj morao imati i junačko ime. Sva sreća da su mu roditelji stvarno dali ta dva imena. Inače to nije bio običaj, u razredu je bila još samo jedna djevojčica s dva imena, Ana Marija, ali to je gotovo jedno ime, izgovaralo se Anamarija i nije to bilo to.
Nomen es tomen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko, na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar. Naime, Kreda je skraćeno od Kreditor.
Rastali smo se zbog tadašnjeg školskog sustava kojeg smo zvali ‘Šuvarova reforma’, jer je treći i četvrti razred srednje bio usmjeren profesionalno, pa smo odlazili u druge škole ako smo htjeli. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Htio sam to još od prvog razreda, ali su me starci nagovorili na ovu dosadnu školu, jer su kao ‘ti razredi opći, svi slušaju iste predmete, pa ti je svejedno kuda ideš, ovo ti je bliže’. Roditelji uvijek štede svoju djecu i time od njih čine invalide. Što znači bliže? Do Klasične mi je trebala jedna tramvajska stanica, a do Mioca tri. Nisam primijetio da išta fali onoj djeci koja su putovala u srednju školu iz Zaboka ili Vukovog Sela, a i nikad nisu kasnili. Uglavnom, želja mi se ispunila i nakon toga dugo nisam vidio Zvonimira Dinka.
Sve do jedne brucošijade. Na njih smo išli pod normalno, kao na izlazak. Em svira neki dobar bend jer studenti angažiraju uvijek neke alternativce, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a i cuga je bila jeftina. Mi smo tad već bili pred diplomom i čekao nas je život. Život u smislu diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Htjeli smo se otrgnuti ili bar malo odgoditi te okove koji nas čekaju. Na brucošijadi smo se odmah skužili. Nije se puno promijenio, ali mi je trebalo par sekundi da shvatim da je to on. Stajao je s nekoliko frendova u grupi, pa sam im prišao i obratio mu se:
– Zvonimir Dinko?
Prvo je nastala tišina od nekoliko sekundi, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh, ponavljajući stalno ‘Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko…’.
– Pokaži svoju osobnu, to moram vidjeti svojim očima – rekla je jedna od djevojaka.
Uglavnom, već je na faksu imao nadimak Kreda. Pretpostavljam da se u početku bavio lihvarenjem na sitno, posuđivao jest, ali uz malu kamatu, tako da je još uvijek bio omiljen u društvu. Njegova osobna išla je od jednog do drugog, pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina, to je bio Zvonimir Dinko kojeg bih odmah prepoznao, to je bio baš onaj Zvonimir Dinko. Sad mi je izgledao kao vlastiti stariji brat, s nešto iskustva, čvrstine, ali onaj jedan novi štih koji je dobio ne mogu objasniti, ne znam kako bih ga nazvao, malo je vukao na podlost, lukavost, na kalkulantstvo. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam samo ja jer mi je njegov nadimak koji sam prvi put čuo (objasnili su mi da to nije školska kreda za pisanje po ploči), zvučao zloguko, grozno, odmah sam to povezao s kriminalom, a meni je on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo cerekanje i sprdanje s imenom, nas dvojica smo se počeli prisjećati škole, ljudi, učenika, situacija, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on građevinu. Meni je falio još jedan ispit i diploma, kao i njemu.
– I, kaj ćeš poslije diplome? – pitao me, izazivački me gledajući.
– Kaj ću, valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam mu, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti sva plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, sva vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, sva likovanja sestre koja je konačno došla na svoje, da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je sad postao ono što je ona oduvijek bila: crna ovca. Da, to još tada nisam znao, zato sam mu tako odgovorio. A on me gledao izazivački jer je već odslušao sve doze plakanja i vrijeđanja, i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj svakodnevni život i da krenem u neku ludu pustolovinu, a ja sam se nećkao, jer ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg kojeg traže i nacisti. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Uglavnom, predložio mi je sve samo ne ono što sam namjeravao do tada. Dok smo razgovarali nikako mi iz glave nije izlazio taj njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako to da ga je dobio.
– Pa, znaš, negdje krajem srednje škole starci su mi se rastali. A ja ti nisam patio, to nikako. Ostao sam živjeti s mamom, kao i moj brat, ali tata i ja redovito smo se viđali, vodio me posvuda, valjda je htio platiti svoju nevjeru, znaš, otišao je s drugom ženom.
Da, često sam to viđao. Muž ostavi obitelj, a onda zbog osjećaja krivice plaća nemilice što njegova bivša obitelj želi, ako može, naravno. Njegova je majka bila ekonomski ekspert za financijsku forenziku i taj joj je posao dobro išao, imala je malu firmu. Ali je oduvijek, kaže Kreda, voljela cvijeće i kitničarstvo. Čak sam se i ja sjetio onih buketa koje je aranžirala kad bi krajem godine učiteljice dobivale darove za zahvalu. Buketi su bili od suhog cvijeća i prevladavale su tamnocrvene boje. Toliko su bili impresivni da smo i mi, nezainteresirani dečki obratili pažnju na sekundu, nakon što bi cure ili mame govorile ‘kako predivno cvijeće, kakav divan buket’. Evo, sjećam ih se, nije li to dokaz da su bili posebni?
I tako, ucijenila je junakovog oca da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal u centru Zagreba, za preuređenje, za sve članke u novinama, reklame i naravno, za početak posla. Sve je platio. Mora da je nova žena bila neodoljiva. Zvonimir Dinko je nastavio.
– Znaš, moj brat i ja nismo jednako doživjeli taj razvod. Tata je u jednom trenutku počeo čudno izbivati od kuće, pa je mama shvatila da se radi o ljubavnici. Radila mu je scene, vikala, preklinjala ga, prijetila, pa bi se on malo primirio, ali ubrzo je nastavio po svom. Znali smo da se viđa s njom – Kurvom. Mama je čak uvela to ime za nju u svakodnevnom govoru, pa bi rekla da ga prcne ‘bi li ti Kurva znala spremiti ovakvu musaku?’ Nije ga bilo doma po dva, tri dana tjedno, a rekao bi da je na službenom putu. Dao sam si truda i počeo ga špijunirati. Teško je to kad si pješke, a on uvijek ode autom. Nisam odustao, bio sam strpljiv u praćenju kakvo si zamišlja klinac. Ipak, jednom sam sasvim slučajno vidio njegov auto ispred naše zgrade u Hebrangovoj. Izgledalo je kao da nekog čeka, jer je auto bio upaljen. Bio je sumrak, a on nije imao uključena svjetla. Sakrio sam se iza jednog drveta i čekao. Ta ulica i nije jako prometna što se pješaka tiče, pa sam ubrzo ugledao kako iza ugla iz Gajeve prilazi neka žena francuskog izgleda, ako znaš na što mislim. Onako, poluduga smeđa kosa, do ispod uha, bademaste oči, mršava, u četrdesetima, odjevena u traperice i sako, neka torba preko ramena. Ukratko, bila mi je prekrasna. Nadimak Kurva odmah se istopio. Toliko me opčinila da sam se nesvjesno pokazao, nisam više bio skriven. Valjda sam i zinuo. Ali nije me primijetila. Šarmantno je zamahnula tom torbom da joj ne smeta pri ulazu i pokucala na prozor mom ocu. Ušla je u auto, krenuli su i tek je tad upalio farove. Od tada sam se stalno trudio da je vidim. I vidio sam je uskoro u nekom kafiću. Još sam se jednom uvjerio da je divna, stvarno žena za zaljubiti se. Razumio sam onaj muški faktor kod tate, nisam mu zamjerao. Mama je bila drugačiji tip, ne kažem da je ružna, super je ona, tip jedre plavuše, ali ovo je bilo nešto izvanserijski. Kako je uopće htjela biti s njim, ta fatalna žena? Nisam doživljavao mog tatu kao frajera koji bi bio zanimljiv ženama. Ali valjda je ona znala, mislim i dalje zna, još su uvijek skupa.
– A mama? Kako je ona to podnijela?
– Pa kažem ti, ucijenila ga je i našla posao svog života. Dobro, prvo je bilo malo divljanja i deranja, vrijeđanja, ali brzo se smirila. Firmicu je prepustila svojim zaposlenicima da je vode i nije se više toliko brinula o tome, ali ju je ostavila sebi tek da bude tu za svaki slučaj, a lokal koji je dobila u vlasništvo, uredila je po svom i počela raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj, i to onaj hard core šminkeraj. Nema ti tamo buketa ispod petsto kuna. Tata mora uskočiti ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. Ali neka joj je. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, oni su okej, nego zbog mog brata.
– Kaj s njim?
– Ma, on ti je ona klasična priča o prebacivanju krivice. Čim je uspio naći razlog za svoje neuspjehe, a do razvoda nije imao što, primio se toga k’o pijan plota. Na stranu što je jedva uz sve moguće instrukcije i učiteljice i hodočašćenja u školu, jedva završio srednju, na stranu i bježanja s nastave, opomene i ukori. Ali to što je počeo tri fakulteta pa ih sprčkao na prvoj godini, što je svaku vezu koju je započeo, odmah i zajebao jer je nepopravljivi ženskar, što ne radi i ne može naći posao, što je nekoliko puta slupao auto, sve je sada objasnio razvodom naših roditelja. Išao je i na psihoterapiju, ali takvom luzeru nitko ne može pomoći. Normalno da je tata plaćao sve to, plaća mu i sad. Nema posao pa dobiva lovu za kavu i cigarete, za benzin i obleku, a upisao se i na neki privatni fakultet, znaš oni na kojima platiš pa položiš, a ne moraš ni dolaziti. Valjda ucjenjuje starog, ne znam, ne družimo se baš. To ti je to, uglavnom.
– Ali, ja sam te pitao otkud ti taj nadimak?
– Aha, joj da, sori, vidiš kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda, daj reci!
– Kao prvo, to ti je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ti ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. On je bijesan na tatu jer nas je ostavio pa ga kažnjava time što mu otima lovu, a na mamu je bijesan što se snašla i što ne kuka, pa je kinji pizdarijama. Ja sam vidiš redovito odlazio na druženje s tatom, bio sam ekstra ljubazan s Ilonom, da tako se zove ta divna žena, i svaki put bih dobio love i od nje i od njega. Oboje su imali razloga da me nagrađuju, a ja sam to koristio. Onda sam bio dobar i mami, pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac kako je i njemu davala, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno i nisam padao godine, nisam radio pizdarije i to ti je dosta za mame. I tako sam imao puno love. Tu je početak. Kad imaš love, lako je posudiš, a ostalo je matematika. Učio si kamatnu stopu u Miocu, siguran sam.
– Da, sad su mi stvari malo jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš lovu, tako to ide?
– Pitaš za prvi put? Pa da ti pravo kažem, ni ne sjećam se, možda sam se čak i sam ponudio, ne pitaju te ljudi izravno. Počnu pričati o svojim problemima, prvo ljubavnim, pa problem sa starcima, pa onda dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio da je to moje područje. Gle, ne mogu pomoći psihologijom jer se u to ne kužim, ne mogu ništa savjetovati o odnosima sa starcima jer sam što se toga tiče proračunat, ali lovu mogu posudit, uostalom, mama mi je financijski forenzičar. Slušao sam o tome dosta. A i nije neka mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
-Tebi ne bih nikada, baš nikada, pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako bi ti trebalo. Kad su stranci u pitanju, mogu. To ti je biznis. Ja sam te posudbe zvao krediti, pa sam onda jednostavno dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje. Ništa posebno, zapravo.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi. Onda sam pomislio, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti? Znam kud ga je odvelo i što je radio i cijelo vrijeme poslije bilo mi je muka od toga. Ali, sindrom kuhane žabe i nas je zahvatio. Navikavali smo se postepeno i nismo primijetili da je prekardašio. Da je ostalo samo na ovakvom posuđivanju, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u sve veće igre, s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati.
Luđak uostalom nije ni obraćao pažnju na njegove radne aktivnosti. Njemu je bilo bitno da donese lovu, a otkud, briga ga. Gerb je uvijek bio zaokupljen svojim izmišljenim bolestima, tako da nije mogao pratiti Kredine egzibicije, samo sam ja stalno imao neki odmak, neki grč. Uvijek sam ga u sebi zvao Zvonimir Dinko i ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dosegla ga je pravda. Ista ona pravda za koju se toliko borio deset prvih godina našeg poznanstva. Zato sam mu tada kad smo se sreli, iako kao da sam naslućivao sve što će se događati, odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva, onoliko koliko je on dao meni kao junak i vitez sa štitom. Uostalom, branio je tridesetak ljudi u razredu uporno i postojano, nije to malo, za svakog se borio i svatko je osjetio dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…).
Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky).
Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava.
Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Na taj rođendan pozvala sam Jadnicu, Grbavu, Ćoravog, Invalida, Prištavca i još neke. Nesreća je bilo moje školsko ime. Nije to bilo ništa tragično, naš je učitelj svakome dao neko pogrdno ime i odmah smo se na to navikli. Svojski se trudio da se zamrzimo i prilično je u tome uspio. Već u prvom razredu nas je krstio. Volio je tu riječ, stalno je govorio: – Ti se ne daš krstiti! Ili: – Krstit ću ja tebe pa ćeš vidjeti svog boga! Uvijek je sa sobom donosio križ u razred, pa kad bi ušao, prvo bi njega izvadio iz torbe i stavio na čavlić kojeg je povremeno morao učvršćivati gipsom. Nakon nastave odnosio bi ga pa bi ostajala praznina koja je već imala oblik križa, na tom mjestu boja zida bila je malo svjetlija. Invalid je dobio to ime jer je šepao, imao je jednu nogu kraću. Ne mogu reći da je učitelj s njim bio grub ili da ga je ponižavao. Dapače, govorio nam je da mu moramo dati stolac, ili posuditi bilježnicu, ili mu dati prednost jer je invalid. Ali nije ga zvao Sanjin, nego Invalid. Što ostaje u dječjoj glavi kad nekoliko puta tjedno čuje: – Invalide, donesi zadaću! Invalide, ne pričaj i ne prepisuj! Ostani tu, ti ne možeš trčati s njima jer si invalid. A što je ostalo u našim glavama? Što je ostalo u glavi djevojčice koju je prozvao Jadnica? Inače se zvala Zlata i zaista je bila jadna, živjela je u nekoj straćari u dvorištu Jurišićeve ulice, bila je sa sela, bez majke i vrlo siromašna. Za rođendan, mama mi je ispekla tortu, kupila balone koje smo zajedno napuhale, iz ureda donijela nekakve papirne trake pa smo njima lijepo okitile stan. Do ovog rođendana nisam nikada zvala djecu na proslavu. Uvijek bi to bili rođendani s dvije bake, jednim djedom, mamom, mlađom sestrom, jednom starom tetom i bez tate koji je uvijek radio pa bi došao tek na kraju. Mnogo je djece već otprije imalo staža u priređivanju rođendana. Bila sam na nekima od njih, ali ne na svima. Samo na onima iz jadne grupe. Učitelj me baš i nije volio. Nisam bila anđeo, ali zvao me tako jer mu moji mama i tata koja su radili u nekim OOUR-ima, nisu mogli pomoći kod stana. Na listi čekanja za stanarsko pravo bio je četrdeset šesti, a htio je da ga moji roditelji gurnu prema manjem broju. Barem prema dvadesetici. Kad su mu rekli da nisu uspjeli, zamrzio me. Na satu likovnog slikali smo bijelom temperom na crnom papiru. Nacrtala sam jedan veliki cvijet s mnogo vitica, ukrasa i točkica, raskošno je izgledao. On je uzeo moj list i pokazao ga razredu: – Nesreća je dobro nacrtala, vidite da i ona može nešto dobro napraviti! Gotovo pa pohvala. Među nama djecom nije bilo pravog prijateljstva, ali učitelja nismo voljeli nimalo. Suzana, čiji je otac bio liječnik i uvijek je u bolnici primao učitelja preko reda, sređivao mu operacije kod najboljih kolega, čak ga je primio na more u svoju vikendicu preko ljeta, ona ga je isto mrzila. Imala je nadimak Krasotica i svaki dan morali smo čuti kako je ona njegova miljenica i kako bi se svi trebali ugledati na nju. Mrzila ga je jer djeca vole pravdu i jednakost. Pa makar i u mržnji. Unatoč svemu, sklepale su se neke grupice više po načelu dijeljenja istog dreka nego pravog prijateljstva. Logično je da su Jadnica, Grbava i Nesreća bile u jednoj grupi, a Krasotica, Pametnica i Brižitka u drugoj. Predsjednik, Ajnštajn i Zgodni rugali su se nama koji nismo imali levisice, a Ćoravi, Invalid i Prištavac šutjeli su u kutu da ih Jaki i Kuštravi ne istuku. Bilo je još nekoliko njih koji su bili neutralni i imenom i pripadanju, pa su se družili kružeći od grupe do grupe. To su bili Maslina, Vrtirep, Plavojka i Krojačica. Njihovi se roditelji valjda nisu odredili prema učitelju ili su usluge tek trebali pružiti, pa su tako i djeca dobila neutralna imena. U šestom razredu, tek godinu dana nakon što smo ga se riješili, počeli smo odlaziti na klizanje. Tamo je situacija bila donekle normalna. Uspjeli smo se izmiješati, vrištati pa čak i smijati. Zato sam ih i pozvala na rođendan. Sve one iz jadne grupe i sve iz neutralne, a njima sam dala u zadatak da ispitaju one cure iz fine grupe. Krojačica ih je pitala i sve tri su joj potvrdile. Subota u pet. Kod Nesreće. Mama je na gramofon stavila ploču, pjevao je Armstrong, uredile smo dnevni boravak kao da je Nova godina. Stol smo stavile uza zid i na njega poslagale male sendviče koje smo zajedno slagale. Toliko sam ih pojela za vrijeme rezuckanja da sam samo čekala tortu koja je bila u frižideru i izgledala je kao iz filma. Mama ju je ukrasila šarenim bombonima i slatkim šljokicama. Stolice i fotelje poslagale smo jednu uz drugu kako bi bilo što više mjesta ako bi plesali. To sam vidjela na rođendanu kod Plavojke. Ona je živjela u kući podno Sljemena i imala je lijepu kuću. Njezini roditelji su nam sve ostavili i otišli nekud, kako bi mi imali mira za proslavu. Svidjelo mi se kako su uredili veliki dnevni boravak, vidjelo se da im je bilo stalo da nam bude dobro i da njihova kći uživa. Obećali smo da nećemo prolijevati sok. Inače, učitelj je imao specijalne metode rasprijateljevanja. Kad bi primijetio da se nešto veselije ponašamo, da se šalimo, da se družimo i da nismo više toliko šutljivi, tad bi odabrao nekoga od nas kao žrtvu. Učenik bi morao stati ispred razreda, a djeca su trebala govoriti što je optuženik loše napravio. U početku stidljivo, a kasnije okuraženi njegovim odobravanjem, pljuštale su razne gluposti, laži i izmišljotine. – Ukrala je novce iz mojeg kaputa! Ma iz svih! – Probušio je gumu na autu za vrijeme odmora! – Opsovala je majku čistačici! – Nije pojeo kruh, nego ga je bacio u smeće! – Sakrila mi je cipele pa sam morao ići kući u šlapama! Nije bilo načina da se dokaže suprotno. U početku, dok još nismo znali postupak, branili smo se. Kasnije smo naučili da je to uzaludno i da usporava. Bilo je najpametnije šutjeti i čekati da tortura što prije prođe. Tišina i gledanje u pod, brzi odlazak kući. Tako su uglavnom prolazili i ostali školski dani. Kada je završila jedna strana, mama je okrenula ploču. Louis je pjevao kako je prekrasan ovaj svijet. Odsvirala je i druga strana. Kad je ponovo stavila a-stranu, obje smo znale što to znači. Sat i pol ne mogu kasniti baš svi. Bila sam uvjerena da će barem jadnici doći. Mama je stavila ploču na početak i rekla da ide do susjede. Vratila se sa svojim ulovom: četvero djece, plus njihove majke, plus njihova mlađa braća, plus moja sestra, plus muzika… Plesali smo, jeli sendviče, puhali svjećice, rezali tortu, bacali papirne trake jedni po drugima, igrali skrivača i boce istine, mame su pile kavu i smijale se. Rođendan je bio pravi pravcati. U ponedjeljak, kad sam sjela u klupu, Jadnica mi je prišla i pitala me kako se osjećam, jesam li ozdravila. Nisam se odmah snašla, nisam razumjela. Nastavila je: – Dobro da nas je Krojačica sve nazvala. Inače bi svi došli, a ti bolesna! Još bi nas i zarazila. Promumljala sam nešto i složila se s njom. Bolje je da svi tako misle, nego da otkriju kako mi je prijateljica smjestila, tako sam razmišljala. Ipak, nisam se nadala izdaji. Iako Krojačica nije bila u našoj jadnoj grupi, tu i tamo družila bi se s nama, a i često bi dolazila k meni na čaj poslije klizanja jer sam joj bila usput. Te subote predvečer, tjedan dana nakon rođendana, pozvonila je. Vrata joj je otvorila moja mama i brzo se vratila. Nisam pitala što je bilo, niti što joj je rekla. Što se mene ticalo, rođendan koji je mama spasila bio je odličan. Krojačica je nestala iz mog vidokruga, moje ignoriranje učinilo ju je nevidljivom i nemoćnom. Mi ostali, izdržali smo u sličnom raspoloženju još dvije godine i sretni jedva dočekali svoje nove škole. Osjećali smo olakšanje što se rastajemo, što idemo u nova društva, što se više nikada nećemo vidjeti. I nismo se više vidjeli, čak niti slučajno u prolazu iako naš grad, kao uostalom ni svijet, nije velik. Iza nas ostalo je sramotnih osam godina od kojih je ostalo neko neugodno hrapavo sjećanje. Uvijek kad bih se sjetila osnovne škole loše sam se osjećala. Nije mi pomoglo ni kad sam pročitala učiteljevu osmrtnicu u novinama.
KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.
Pišem priče o ljudima. O muževima i ženama. Moje su priče pune nasilja, ubojstava, mržnje, emotivne praznine, osvete. U svakoj se priči pojavljuje neki muž koji tuče ženu, uzima joj novac, zlostavlja djecu, a odvjetnik je pa mu nitko ne može ništa. Sve jedan užas do drugog užasa. Njegova ga žena ili zakolje, ili ode od njega, ili ga otruje, ili već nekako nađe način da se spasi. Na svako, ali baš svako čitanje prati me moj muž. Sjeda u prvi red u sredinu i ponosno se smješka. Nije ga briga što je visok i što smeta onima iza. Baš ga briga što im čupavom kosom zaklanja pogled. On želi biti na izvoru događaja. U ulici u kojoj ima mali dućan, svi drugi obrtnici i prodavači znaju za moju knjigu, morali su je pročitati i još mu reći kako im se svidjela. Iako njegov dućan nema veze s literaturom, na polici drži nekoliko primjeraka moje knjige. Iznad njih je postavljen uočljiv natpis knjige nisu na prodaju, jer su poreznici rekli da tako mora biti. Napravio je popis prijatelja koji su knjigu dobili na dar, a to ne zaslužuje svatko. Obrtnici i prodavači iz ulice znaju za svako moje čitanje, za svaku objavljenu priču u nekom časopisu, na portalu. Osobno odlazi k njima u njihove dućane, zajedno na internetu traže moju priču. – Evo, sad je možeš čitati. Tu ti je. Poslije mi reci kako ti svidjela. U osvijetljenoj knjižnici, pred mnogim ženama i muževima čitam priču o mužu koji nakon što je istukao ženu, govori kako će seksualno zlostavljati njihovu zajedničku kćer, samo čeka da naraste. Muževi i žene u publici gledaju mojeg muža iskosa, sa strane, odozada. Ne mogu ga gledati sprijeda, jer je u prvom redu, ali počinju se gurkati laktovima, došaptavati. On se meškolji, premješta jednu nogu na drugu, pokušava biti opušten. Osjeća poglede na vratu pa se okreće da ih vidi. Kad ih ugleda, oni se povuku, ali samo nakratko. Kao oni plašljivi morski cvjetovi što prže. U mojoj priči, žena konačno zakolje svog muža i zatvor joj se čini kao zasluženi odmor u hotelu. Moj muž sluša, uspravnih leđa, prekriženih ruku, ponosno uzdignute glave. Muževi i žene u publici naginju se jedan drugome, šapću si objašnjenja. Objašnjavaju si što je pisac htio reći. Pokazuju jedan drugome da je zlostavljač tu, ispred njih. Moj muž više ne može, izlazi van i znam da puši ispred knjižnice. Ionako zna te priče napamet. Za to vrijeme, ja dolazim do mjesta gdje žena koja je ubila muža, daje svojoj sestri upute kako će se brinuti o kćeri. Publika je mirna, zločinac više nije među njima, ali sada moram odgovarati na pitanja. U mojoj priči nije napisano što je bilo dalje. – Što je bilo dalje? – Jesu li je oslobodili krivnje? – Koliko je bila u zatvoru? – Je li se zaista njezina sestra brinula za malu? Je, nisu, jesu, malo. Moji su odgovori kratki, jer ja, iskreno, ne znam što je bilo dalje. Ne znam jesu li je oslobodili krivnje niti koliko je bila u zatvoru. Moj muž, nakon popušene cigarete vraća se u publiku. Prolazi pored svih muževa i žena, a oni ga prate glavama kao što publika prati tenisku lopticu na meču u Wimbledonu. Opet sjeda u prvi red, opet je ponosan, smješka se i prati što govorimo, slika me mobitelom velikim kao daska za rezanje luka. Kod kuće će fotografije spremiti u poseban fajl s imenom knjižnice i datumom čitanja. Poneke, vrlo uspješne, drži uokvirene na zidu u dućanu. Pa ih onda pokazuje obrtnicima i prodavačima uz prigodno objašnjenje. Kad je sve gotovo s mojim čitanjem nasilne priče i odgovaranjem na pitanja publike, pijuckamo piće i grickamo kekse što ih je knjižnica pripremila. Nas dvoje stojimo po strani, razgovaramo o našem sinu, njih dvojica će sutra opet raditi na maketi koja ima pravi mali vlak, tunele, brda i kućice, pričamo o našem vrtu, netko nam je ukrao maline, pa ćemo zajedno staviti neku žicu, priznaje mi da je prije nego je došao tu, brzo svratio doma i pojeo još dvije baklave, nije mogao odoljeti, obožava to što stavljam naranču. Prilazi nam jedna žena, pita može li mi postaviti jedno pitanje. Zanima je jesu li moje priče istinite, konkretno je li ova večerašnja priča autobiografska, odakle zapravo crpim ideje. Pritom ispod oka gleda u mog muža. – Iz crne kronike, gospođo, iz crne kronike crpim ideje. Ponekad i s televizije. – Znači nije iz vašeg života? Još nekoliko puta objasnim da nije, a onda odglumim da mi je netko poslao poruku na mobitelu, pa se ispričavam i udaljavam. Moj muž ostaje s njom, tko zna o čemu razgovaraju. Vraćam se s izmišljenim događajem jer je vrijeme da odemo. Gospođa je dobre volje, vidim. – Što si joj rekao – pitam ga dok odlazimo. – Da imam obrt za oštrenje noževa. Da može svratiti bilo koji dan i da će dobiti popust. Nakon toga, moj muž i ja izlazimo, otvaramo kišobran i krećemo. Osvijetli nas munja, ali ne s neba. Netko nas je fotografirao s leđa.
________________________________________
KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.
čovjek-časopis 