Pitao me klinac Na ulici Imam li dvadeset kuna Za pljuge
Ružno je da mulac Gari svoja mlada plućica Koja će mu kasnije trebati Za vrištanje od frustracije
Kaže mali da smo mi Babe uvijek nervozne Poslije tridesete i jesmo Kad navale djeca Krediti Kurje oči Posao Pa muž da te jebe točno Kad ti počne serija Mršave kolegice sa faksa koje putuju po svijetu Ja sam zadnji put išla u Bosansku Dubicu I to po ulje Na wc nisam išla sama sedam godina Pijem hladnu kavu I to doma Dnevnik je svaki dan sve gori Ljudi su nekulturni i neinspirirani I gaće naručujemo s interneta
Znaš šta mali
Imam dvadeset kuna Ali ti ne dam Razguli
***
SNAGA
Cijeli život pune mi glavu Kao uskoro trulu papriku Iz gajbe za sniženje Pričama o ženskoj snazi Oh O toj divnoj sposobnosti Samostalnosti i neustašivosti Žene mogu sve
I u ona prahistorijska vremena Neka raščupana mučenica Tjera toljagom pramedvjede Od spasonosne vatre Sve sa djetetom na ocvaloj Prahistorijskoj sisi Dok majmunoliki spava Jer je umoran Što ulovi jednog mamuta U šest mjeseci
Mamuti su izumrli Priodnom dosadnom smrću Nisu izlovljeni Pekle su se zatim Neke druge beštije Snašli smo se A i spilje su postale Neadekvatne Previše propuha Pramedvjeda i medvjeda
Generacijama u sklepanim kućicama Snažne patnice Podizale su po desetero djece S jednom kokoši da ih hrane Batak i nadbatak idu mužu Bijelo meso nestrpljivim malim ustima Ženi leđa i guzica Sve to bez ijednog orgazma U zakrpanoj haljini od matere I nisu se žalile ni plakale
Današnje žene su slabe Neka smo
***
BESKUĆNIK
Na trgu obično srećem Jednog beskućnika Pristojan čovjek Tih Ponekad zamoli cigaretu Kao ovo jutro
Imam vremena Ponudim ga kavom Pa sjednemo
Ispričajte mi svoju priču Zamolim
Kaže Živjeli smo skupa Dvadeset godina Ja sam volio tišinu A ona nije prestajala Mljackati i Mljeti
Jedno jutro Mrvila je keks po stolu I mljackala Rekla je da bih se trebao ponovno ošišati Izabrala je nove zavjese, plave sa cvjetovima Avokado polako izumire Trune hipsterima po frižiderima
Ja sam senzibilan čovjek Ne bih mogao podnijeti Buku zatvorske kantine Stoga sam stavio šešir na glavu I više se nikad nisam vratio
Smatrate li da Na kraju ipak niste dobro prošli?
Prošao sam odlično Zamolio sam cigaretu
A dobio sam i kavu.
***
MRVICE
Kad smo se posljednji put vidjeli Smijali smo se Razgovarali smo o zajedničkoj Isfrustriranosti ljudima koji Hodaju pola koraka ispred tebe I ne možeš ih nikako zaobići Nego vrištiš u sebi puževim korakom Rastopljen na asfaltu
Prvog susreta smo uvijek svjesni Sve je u tome novo i upečatljivo Trenutak koji se može definirati Smjestiti u dan i sat
Kad smo se posljednji put vidjeli Sjedili smo na kauču Otpuhujući dim jeftinih cigareta Rekao si da sam kukanje Uzdigla na razinu umjetnosti A ja sam se onda još žalila Mrvio si sendvič po podu I pričao kako jednog dana Želiš napokon upoznati Ženu bez F dijagnoze I imati vlastitu djecu Pravila sam se da ne primjećujem Mrvice Ali smetale su mi Jako
Nisam znala da je posljednji put Taj trenutak ti nitko ne najavi Nema sata ni minute Podmuklo I neizvjesno A neminovno
Da sam znala da se sutra Nećeš probuditi Ne bih toliko pričala
Čak mi ni mrvice ne bi smetale.
***
STIGNEM
Kuda svi žurite Uz mirise neispijene kave i cigarete Dovršenog sranja Histerično se češljajući s pecivom u ustima Da bi stigli na neku glupost Poput sjedenja u uredu Ili slaganja kula od praznih gajbi od sinoć Brojanja tubi majoneze Javljanje na telefon nadrndanim neznancima
Cipele će žuljati Mobiteli će zvoniti Djeca će gristi nokte Poštari će ljuljati novorođene opomene Studenti će se švercati u sedamnaestici Svemir će nijemo stajati A dućanski pilići će se vrtjeti
Ja biram umrijeti polako Ionako nemam ništa pametnije U rasporedu.
______________________________________________
ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala, te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su u Balkanskom književnom glasniku i Novom sisačkom tjedniku, a uvijek se sprema i nešto novo.
POSETA VEŠ MAŠINI
Kada obmota očaj zbog
Ustajalosti i prljavštine u kojima plivamo
Kao otrovane ribe u rekama
Neka svako za sebe
U intimi mraka pred zoru
Gleda hipnotisano, zgroženo i zadivljeno
Na najdužem programu
U svoju mašinu za veš
Posmatrajmo kako spira znoj sa glava
Rastapa šminku, oruđe za prevaru
Omekšava posmrtne govore u džepovima
Neka nam ne promakne ni to
Da u roze boji belu kožu
Dovodi skoro pred davljenje one
Koji razumeju tek kada je smrt blizu
Ako gledamo primetićemo
Ta posvećena, odreknuta od sebe majka
U penu i talase baca srećnu decu
Koja nikada nisu bila na moru
Razdvaja blizance kao čarape
Da ne budu svezani u istim okolnostima
One stidljive, nežne i tanke obmotava
Oko nesavladivo krupnih koji mogu
Da ih iskidaju ako požele
Ne bi bilo pošteno da nas uznemiri
Nagli obrt na drugu stranu
Nešto nije u redu sa nama
Ne volimo prevrate
Jer samo u njima osetljivi isplivaju
Potisnuti zatočenici dna izađu na prozor
Nešto zaista nije u redu sa nama
Uvek nas štrecne promena u drugima
Da li nam se pomalo gadi
Kada najprljaviji izađu iz centrifuge beli
Hoćemo li se uporno sećati kontaminacije
Sva čistoća ne koleba našu rigidnost
Regrediramo dosledno na ispranu zarazu
Zlopamtimo, osvrćemo se da niko ne vidi
Vadimo se pred sobom na iskustvo
Ne može nas niko prevariti da je obnovljen
Važno je ne propustiti iritantne slučajeve
Kada po neadekvatno tretiranim ostanu Grumuljice i mrlje
Možemo tada da priuštimo kolut očima
Izražajno, imitirajući bubanj
Sasvim je u redu da osudimo
Sve te narušitelje harmonije
Sa flekama koje nisu stvorili sami
Nešto nije u redu sa svetom koji se pere
I to sigurno nismo mi, jer mi
Suvi smo i netaknuti
Nešto nije u redu sa nama, rekli bi
Ali mi se ne mešamo sa gomilom u bubnju
Nama je veoma važno da drugi budu
Besprekorni i mirišljavi.
***
BOLEST ZAVISTI
Kada sam imala nevidljivu bolest
zavidela sam svima sa onim vidljivim
ljudima koji čekaju operacije tumora
vađenje bešike, izlučivanje na kese
ženama koje čekaju da im se uklone materice
jajnici
jajovodi
zavidela sam
svima prikovanim za krevet
od kojih se ne očekuje da ustanu
najviše onkološkim pacijentima
na morfijumu i ogrlicama od trodona
svi znaju da će otići sa pravom bolešću
u mislima sam menjala svoju bolest
za njihove
nisam išla kod lekara ni za šta
i nadala se
da će u jednom buđenju
da me sačeka ogroman, upaljen
limfni čvor
to bi bila adekvatna kompenzacija
za grč sakriven plahtama
onako kako se pokrivaju antikviteti
u praznoj, predratnoj kući
verovatno bih obožavala veliku bol
koju konačno osećam kao svoju
i bilo bi manje važno
da napipavam po sebi onu neuhvatljivu
presađuje mi duh u zemlju
besmrtna i hladna
puni mi pluća otrovnim vazduhom
koji dalje odlazi u krvotok i širi se po telu
zagađuje mi misli i hrani samo jednu želju
da se ne osvestim u stvarnosti
razmena se nije dogodila
ozdravila sam
brinu me laboratorijski rezultati
i pandemija
ne bih sebi poželela nijednu bolest
čitam zavist kao dete koje zna mimiku
ne promiče mi ni kada se javi u česticama
postala sam ultrazvuk
za zavidne promene u telima
za sintagme koje predstavljaju čestitke
osećam im na jeziku gorčinu
saosećam sa zavidnima
kao i moja odbegla bolest
zavist teži da se ne vidi
oboleli ulažu sve resurse
u uklanjanje forenzičkih tragova
dok ona traži svoj smisao
u tuđoj propasti
razjapljen osmeh koji sebe samog
učvršćuje
potapanjem u kreč i zabranjuje očima
da se smeju
najtužniji je prizor na svetu
***
DOBRA VAM NOĆ I SAMO POZITIVNO
Prerušena u poštara odlazila bih na vrata
onih Glorija i Insta domova
čijim patosima nije gazilo ništa
osim paročistača i
sredstava za blistavost za koja nikad nisam čula
ukućani imaju intoleranciju na prašinu
i na tugu
u njihovim jastucima
ne razmnožavaju se strahovi
u okačenim kaputima ne bude se duhovi
srdačno da svakom nesklopivom osmehu
ponaosob
čestitam još jednu dobru noć
čije pozne sate neće dočekivati trzajući
uznemirene kapke
da bi što duže ostali budni
jer u zoru možda izgube moć treptaja
unapred da poželim pozitivno jutro
sa pozitivnim suncem koje udara u prozore
bez mrlja na staklima
u kom se neće nekoliko minuta prestravljeno pitati
da li su osvanuli u stvarnost ili je došla
konačna spoznaja Raja
***
U IME NARODA
Stiglo je jutros pismo od sudske vlasti
pišu sudije: u ime naroda
više nismo zajedno
naša čela odavno nisu spojena
u snovima
ali da vidimo šta kaže predsednik veća
veće u docnji konstatuje stvarnost
imamo dužnost da trpimo tvoje i moje
odrekli smo se prava na žalbu
nemoralno je žaliti se na sopstvene izbore
piši nemoralno je
svako je od sebe želeo da pobegne
a zajedno od nas
piši klinički mrtav duh
ne reanimira se poricanjem
pokušali smo
usvojili psa, volimo ga i dalje
nikad utvrdili ko ga kada šeta
padali u bezdan egzistencijalnih kriza
ljubav nam bolovala od metastaze trauma
karakteri nam se borili pod adrenalinom
iako su svi pisali da su nam fotke prelepe
piši prelepi, ne koriste morfijum i sedative
nezahvalno posedujemo sve
piši dobar dušek piši predivan tepih
piši lica bez bora piši smeju se zaljubljeno
narod šta kaže to se uvodi u zapisnik
piši imali su sreće
piši! imali su sreće
poslednjih godina razdvojili spavaće sobe
jer ti noću voliš neprekidni Netflix lanac
da ne čuješ uragane
a ja da zaspivam u okolnoj tišini
da moj narcis neometano analizira
niko nije morao da u ime naroda trpi
baš ništa
samo u svoje ime, ako mu se trpi
piši stalno skidaju burme
stajaće mi zauvek podsetnik u MKR
da više ne postojimo
kao da ne znam da odavno ne postojimo
osim u hiljadama fotografija na telefonu
kaže narod sa imenom: baš autentičnih
piši da znaju sve institucije
i narod, jer je u njegovo ime
strašna gomila propisanih rokova
u kojima se može izvršiti neka radnja
nijedan za emocionalni kolaps
nijedan za povratak funkcija duha
nakon neumesno dugog rolerkostera
meni se mnogo puši
narod se time ne bavi
piši cigarete skraćuju život
trebalo je da pitam dok sam studirala
šta se radi sa udavljenom decenijom
umesto mnogo glupih uzvika na nebitnosti
to sam propustila da saznam
piši nije saznala
sami se snalazimo
sa napuknutim nervima
sa poludelim sinapsama
kako sa ambivalencijom
piši postavila glupo pitanje
ambivalenciju leči matičnjak
ne brini
pravnosnažno je odmah
i obrazloženje se ne piše
nisam više ljuta
nadam se da si zdrav i srećan
da živiš kako želiš
veće govori u alegorijama
znam da si shvatio
jebe se narodu
_____________________________________________
MILICA CVETKOVIĆ BOJIĆ rođena je 1986. godine u Beogradu, gde je i diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Specijalistkinja je za zaštitu podataka o ličnosti i zaljubljenica u poeziju. Pohađala je radionicu poezije kod pesnikinje Ognjenke Lakićević. Živi i radi u Beogradu.
Ne uspijevam opisati rusku kutijicu koju sam donijela s putovanja. Samo nabrajam što vidim na njoj: noćno jezero, selo, šumu, dva uvećana labuda dominiraju slikom. No imenice koje nisu stavljene u odnos još ne izgovaraju bajku što stanuje na suveniru iz Tvera. Ne pomaže kada kažem da su crkve na njegovom poklopcu nalik naopakim grozdovima. Svaki toranj jedna je boba. Ne pomaže ni boja neba. Opiši mi kutijicu, zatražim majku, a ona promrmlja: Noćna tišina. Lepet bijelih ptica. Kažem joj: Ali labudovi-uvećanice zakrili su tamu. Ne vidiš li da je bez njih selo samo zalogaj zapao u bezdan? Opiši mi ovu kutijicu, zamolim kolegicu s posla. I perje počne naočigled rasti na slici. Kutijica k’o kutijica! zaključi kolega i nezainteresirano slegne ramenima. Definitivno je neobična, tvrdi budući automehaničar dok se mušica bezuspješno utapa u jezeru kutijice. Pokraj neugažene trave ostavlja nožicama izgaženo jezero. I ne tone. Dok nježno brišem kožu kutijice, bajka mi uzima otisak prsta.
Na tamnoj pozadini sve svjetliji likovi, sve do najsvjetlijih ptica, opisuje moj muž Davor. On shvaća da bajka u istom trenutku posjeduje i svjetlost i tamu jer je bez njihove proturječnosti nema. Nije li na slici kopija nutrine kutijičina tvorca? pita.
Uvečer oklijevam spustiti roletu, presvući kutijicu sjenom. Ujutro je presvlačim u različite rečenice, no svaku, na kraju, odložim kao prljavo rublje.
Kad usnem, bajka uskoči u jezero i zaroni. Voda preplavi čitavu sliku. Riječi su smušene plivačice koje gledam. Pretražuju jezero i mahnito mi mašu rukama.
***
MARC CHAGALL
Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela. Udomio je Sunce poput psa. Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim u maloj džepnoj svjetiljci. Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici. Suzdržavam se da mu previše ne tepam. No drugo jutro Sunca više nema. Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela, ali ni tamo našeg ljubimca nema.
Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava naše crveno Sunce na semaforu. Polako mu prilazi i pripitomljava ga. Svakim danom sve više kolonizira san. No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom. Chagall ga više ne dohvaća.
Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun volontera svjetla s pristašama tame. Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu, povuku konopac od lišaja i lišća.
***
SVE OKO MENE JE PLIJESAN
Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje. Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši, redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi, zime i ljeta. Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno kojem pljesnivom gradu pripada. Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu. Postale su zvijeri i jedu meso plijesni. Demoni grade pljesnive kuće posred ceste, a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk. Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom. Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji i ne može je ukloniti. Posvudašnja plijesan obrasta kožu. Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih poletjeti u nebo.
Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav. S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju okamenjenu sol. No i ona je paravan za plijesan.
Demoni su već umorni. Pred jutro samo privremeno posustaju. Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste nagovara plijesan na samoubojstvo. Jedan mornar bezuspješno je nagovara da skoči s Mjeseca.
***
NIJEMI BOG
Svemir je pun glasova, no sve što Bog ili neki svetac izgovore, dok dođe do čedomorke Lily, više nema zvuka.
Ona jedino nazire kako se Bogu, na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna, jezik povija kao list na vjetru.
***
TIK NAD ZEMLJOM
Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar kojem je vremenska prognoza ubila sestru. Nitko ne spominje bijes drveća zbog njenog prijašnjeg života, nego samo očekivanja i činjenice: kremiranje djevojke-vjetra rasipane na dijelove i bačene po jugoistočnoj Europi. Vjetar nije mudar. Kad kažem vjetar, mislim na obiteljsko prezime. No u strahu od brata-vjetra nitko se neće usuditi izaći na djevojčin pogreb.
Kad sam čitavu večer kod kuće, pratim vijesti. Teška industrija, pramci riječnih brodova, političari i spikeri troše kisik. Njihove razjapljene čeljusti govore ili prešućuju smjer baby-vjetra kojeg su stvorili njihovi glasovi, iako oni nisu bogovi. Čak ni bogovi vjetra.
Moja migrena nosi veo.
Ljudi u majčinoj ulici vjeruju da na Uskrs može uskrsnuti samo Isus. A ne bol u glavi također pokopana na Veliki petak. Njoj se ne moli. Ta neobraćena grešnica rugalački pozira pred dvoboj s tabletom tik nad zemljom.
***
HIROMANTIJA
Nije jednostavno utvrditi u kakvim su rodbinskim vezama pojedine pojave. Ili bića i stvari. A ni koja je kojoj što među imenicama. Krilato nebo uzleti i više nije prostor, već biće. Zemlja mu daje barem polovicu svog vjetra kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema, najduže zadrži u zagrljaju, okameni se u planinu. Ali ona mu definitivno nije prava sestra! Možda polusestra. Drukčija im je boja kože i nagađam da su jednom u povijesti osuđeni na segregaciju.
Ali nebo može promijeniti boju kože.
Najednom tmasto, razvučeno je poput kore za pitu. Neobično nisko. I postalo je stvar. Više nije biće. Za nevremena pretvori se u koncertnu dvoranu, a posjeduje tako osoban promukli glas. Sva stabla ustanu slušajući njegovu glazbu. Većina njih su braća. Doduše, ne znam kako bi ih se moglo ucrtati na jedno rodoslovno drvo kad svako ima svoj korijen. Priznajem, za nevremena gromove volim zamišljati kao soliste kojima šuma plješće šuštanjem lišća. Milijunima dlanova.
Kad mi D. pruži list, pokušavam stablu očitati crte života, odgonetnuti budućnost.
LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.
ne pozdravljamo se navikli smo na prećutno pomirenje jednom u godini kada je kuća puna
ribi se oduzimaju kosti u podrumu se ispituje starost rakije samo nešto u meni uporno izostaje kao da su mi ga odvojili viljuškom
pokazujemo nežnost u porodičnoj potrebi da budemo dobri domaćini
***
OBLAČIM OČEVU TEKSAS JAKNU I VOZIM BEZ GLEDANJA U RETROVIZOR
imam dvadeset i šest godina nisam nasledio stan od babe nemam ušteđevinu na računu ni redovan seks
bes mi izjeda obraze ne podnosim konzumerizam što zaudara u hodnicima tržnog centra
u kratkim pauzama od posla način na koji ljudi žvaću izaziva mi napad panike
zvuk pišanja u pisoar postaje eho nostalgije
razmišljam kako je teško biti otac deteta koje nema ništa
***
BESMRTNI JUNAK NA BESKRAJNOM PUTU
zove se Hiron gleda sadašnjost kako nestaje u retrovizoru
pušta da vetar odnese kaubojski šešir i kači ga na kaktuse pored puta
njegove četiri noge upozoravaju na neuhvatljivost
iza njega i njega ili njega i nje ostaju istopljene linija na asfaltu
što podsećaju na uzbuđenje pri škripanju guma
kada izađe iz auta bezimeni vozači ostaju pokvašenih obraza
_________________________________________
NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja i prikaza književnih dela. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar, XXZ magazin, Bludni stih, Astronaut, Strane, Enklava, Čovjek-Časopis, Hiperboreja. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“ i učesnik dve godine za redom Praznika poezije koji ogranizuje KOM018. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine kao i organizator poetsko-ilustrativne večeri pod nazivom Ko sam tebi?. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabrnih i pročitanih knjiga proze i poezije. Polaznik je radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.
Poslednji put ga nisam pitala kada će ponovo doći, a inače ga uvek pitam. Neka zna da sam i ja nekada ljuta. Svakako, ne dobijem odgovor. Uvek mi odgovori neodređeno. Doći ću možda već sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje. Ovo nije život, ponekad razmišljam. I bojim se šta mi sve može pasti na pamet. Nisam ja lik iz nekog ljubavnog romana. Ruke su mi kao trenica. Stomak kao bara pokraj puta. Ni prema sebi nemam milosti, a kamoli prema drugome. Jednom ću ga ubiti, majke mi. Mirne savesti. Otrovaću ga. Podmetnuću požar, pa neka sve izgori. A i ja zajedno sa njim. Nisi više ni za jebati, a ni za ubiti, rekao je pre nego što je otišao. I uvek ti nešto treba. Bio je ljut. Ne voli kad sam nezadovoljna. Kad tražim hleba preko pogače. Kad ne cenim dovoljno ono što mi pruža. Prvo je lupio pesnicom u vrata smrdljivog ormara, kojeg je pre par godina dovukao od svog prijatelja iz stana neke pokojne babe. Onda je i mene udario. Zateturala sam se i pala. Kao ošamućena kokoš pred klanje. Ležala sam na podu dok nisam čula da pali auto. Otišao je. Konačno. Nije strašno, nije strašno, šapućem sebi iz mutnog ogledala koje visi na zidu naspram prozora. Samo mala posekotina na gornjoj usni pored herpesa. Zato se toliko rascvetalo. A ni njegova pesnica nikad ne promaši. Uvek naleti na isti zub. Dešava se s vremena na vreme. Od skoro sve češće. Život mu je seo na ramena. Teško mu je. Svi me jebu, moja Ružo. Svi. Ceo svet me jebe. Ne treba i ti da mi otežavaš. Kad je teško, ja se setim kako je na samom početku naše vreme bilo lako i lepršavao kao tanka svilena marama oslikana cvećem. Preko nedelje bih željno iščekivala vikend. Petkom uveče bi dolazio sa štapovima za pecanje i flašama vina. Kesama prepunim hrane. Sa skupim buđavim sirom. Kavijarom. Čokoladnom bombonjerom punjenom votkom. Cvećem. Osmehom. Mirisao je na skupe cigarete i jak muški parfem. Samo kaži šta nikada nisi jela, pa ću da ti donesem. Jesi li nekada jela avokado? Ja sam mu kuvala omiljena jela, masirala mu dlakava leđa eteričnim uljima, palila vatru i grejala mu vodu za kupanje. Pekla ribu koju je upecao. Govorila mu koliko ga volim. Bila mu zahvalna što me je pustio pod svoj krov. I sada mi se nekada učini da živim u raju. Pokojni deda, bivši oficir JNA, ostavio mu je kao svadbeni dar malu vikendica uz Dunav. Na tromeđi. Na ničijoj zemlji. Bez vode i struje. Daleko iza kraja uskog asfaltnog puta. Svuda naokolo je velika preglasna šuma. Prava vukojebina. Nikada ovde nije doveo nijednog prijatelja. Ni njegova žena, za dvadest godina braka, nikada nije bila ovde. Ona je glavna sestra na psihijatriji i drži neki nivo. Ide samo na manastirske ekskurzije i u obilazak srednjovekovnih gradova. Ona ne voli vukojebine. Suve grane na velikim krošnjama drveća noću škripe dok vodimo ljubav. Škripi i uski prašnjavi ležaj pod nama. Spavamo goli. Isprepletanih tela. Nije nam potrebno mnogo. On oseća da ga volim. Kaže, tako ga je volela još samo njegova pokojna majka. Ceni što sam skromna. Ona njegova rospija mu izbije i poslednji dinar iz džepa. Ne može više da je podnese. Ali nije lako kad imaš četvoro dece. A on je dobar čovek. Trpeljiv. Ne može tek tako zalupiti vratima, okrenuti se i otići. Kaže mi da mi zavidi jer ja nemam nikoga. Meni je lako. Mene niko ne može da zajebava. A videla bih ja kakav je život da imam oko sebe toliko pijavica. Zato se trudim da pokažem koliko sam mu zahvalna. Uz usku stazu uz našu kućicu svakog proleća sadim cveće. Leti preko dana sedim na ljuljašci okačenoj pod drvetom i čekam. Posmatram u tišini teretne brodove koji plove u daljini. Proveravam da li mu je čamac dobro vezan. Hranim kokoške. Sakupljam jaja. Od kad mi je doneo telefon, kažem mu, javi se da znam kada dolaziš. Pusti bar poruku. Šta ti je teško. Ne znam da gledam u pasulj. Uhvatiću kokoš i skuvaću nam paprikaš. Ostalo mi je još brašna i ulja, napraviću nam i uštipke. Najbolji su kada su vrući. Jesi li me čekala, pita me kad dođe. Jesam, uvek te čekam. Namignem mu i obesim mu se oko vrata. On zna da samo zbog njega nosim suknju. Podigne je još pre nego što uđemo u sobu. Svuče mi gaćice. Sjuri se u mene kao bujica. Prepolovi me kao sekira mokri panj. Celu me ispuni. Nekada me tako jako stegne da pomislim da ću umreti pod teretom tolike ljubavi. Niko te nije hteo, kaže, samo ja. Ti si moje sidro. Moja sigurna luka. Meni vrediš. Meni si dobra. Najbolja. I znam da sam zahtevan i komplikovan, ali shvati. S vremena na vreme svako poludi. I čovek lako prsne kao zgažena bubašvaba. Život je sranje, ali u retkim trenucima ima smisla. Vredi zbog tih malih nežnosti. Ti i ja smo, Ružo, kao Romeo i Julija. Vidiš da živimo u pogrešnom vremenu. Ljudi su prepuni predrasuda. Ja bih voleo da je sve drugačije. Jer ja sam osetljiv i nežan čovek. Mekan. Kao sredina belog hleba. Nikad ne bih digao ruku na tebe kad sam pri zdravoj pameti. Kada ćeš je ostaviti, pitam. Nemam srca da je ostavim. Nesrećna je. Da li bi ti imala srca da ostaviš nesrećnog čoveka? Da nekoga posle nosiš na duši? Ćutim. Eto vidiš da ne bi. Doći će vreme i za to. Znaš da samo tebe volim. I ja znam da me voli. Osećam to. Nekad kaže s tugom u glasu, žao mi je što te nisam upoznao ranije. Sada smo već stari, Ružo. Izrađeni smo kao konji. Nikada to neću prežaliti. Ti i ja, imali bismo lepu decu. Svi bi samo u nas gledali kada šetamo gradom. I dalje ćutim. Ne spominjem da imam decu. Ne spominjem pokojnog muža. Ni ludog svekra. Ni kakvo sam nekada imala telo. Zategnuto kao struna. Bila sam mlada. I lepa. Ne bi mi verovao koliko sam bila lepa. Kao oblak. Kao odraz mesečine u mirnoj reci. Pitala sam ga jednom, šta da čovek radi kada mu je svega preko glave? Kad ne može više. Ja sednem u auto i dođem ovde, kod tebe, kaže. Milujem ga po kosi dok mi drži glavu u krilu. I bojim se. Nekada se bojim sama sebe. Svojih misli. Obično maštam kako hodamo ulicom držeči se za ruke. Da nas vidi ceo svet. Ali nekada maštam da odlazim. Da ga napuštam zauvek. Sebi čvrsto obećam, kad sledeći put bude došao, neće me zateći ovde. Ružo, ne budi glupa. Šta ti treba da trpiš nečija sranja. Samo hrabro put pod noge i iznova traži svoju sreću. Oprala sam najlepšu odeću. Skratila kosu. Sedam kilometara u starim cipelama. Ali neću odneti jaja na seosku pijacu. Ni kape koje sam isplela. Noćas ću otići u suprotnom smeru. Preko granice. Kroz kukuruze. I onda još dalje. Preko šuma i njiva. Laganim korakom. Valjda će mu biti jasno. Čovek mora da ode kad više ne može. To je i sam rekao, ali me nikada nije pitao da li je meni nekad svega previše. Nije me ništa pitao ni kad me je prvi put zatekao u svojoj vikendici. Nije mu bilo bitno kako sam se tu stvorila. Rekao je, daću ti sve, samo, molim te, nemoj nikada da odeš. Tebe mi je poslao sam Bog! Osvrćem se oko sebe pre nego što za sobom zatvorim vrata. Sve je čisto i zategnuto kao u lutkinoj kući. Kao u nekom lepo nacrtanom životu. Promenila sam flekavi stolnjak. Promenila posteljinu. Potpalila vatru i stavila lonac vode da se greje. Ali ko zna kada će doći. Možda danas. Možda sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje. I neće mu biti lako kad shvati da me nema. Na stolu sam mu ostavila i vruće uštipke. Ohladiće se, znam. Ali neka bar zna da sam mislila na njega. Čujem zvuk automobila. Na vratima se prvo pojavljuje njegova duga senka. Potom mu vidim oči. Osmehuje se. Znala si da ću doći? Najbolja si na svetu. Jednom ću svima reći da odjebu i preseliću se ovde kod tebe. Više me neće videti ni žena, ni deca, ni firma. Koliko si lepa, Ružo! Najlepši moj cvete! Raju moj! Doneo je nekoliko kesa prepunih hrane. Flaširanu vodu. I dve pljeskavice. Ruž za usne i kremu za ruke. Stavio na sto ljubavni roman koji uvek kradom uzme od tašte. Iz kartonske kutije pored vrata čuje se pijukanje pilića. Donosi mi jedno. Tronedeljni. Lako će se othraniti. U gepeku su dva džaka hrane za njih. Podseti me da ih izvadim. Da ne zaboravim. Stavlja mi pile uz obraz. Izvini, šta da kažem. Bio sam budala. Izvini, kaže i otkopčava pantalone. Grize mi usne. Podižem suknju i naslanjam se na ivicu stola. Miris me podseti. Još se nisu potpuno ohladili. Stavljam mu topli uštipak u usta. I njegov dah je topao. Nadvija se nad mene. Telo mu je teško i veliko kao teretni brod. Kao šuma. Kao mutni Dunav. Koliko sam ga samo ovaj put čekala. Previše dugo. Skoro mesec dana. Toliko da sam zaboravila koliko me voli. Toliko da sam skoro zauvek otišla. Ujela sam unutrašnjost obraza da ne zaplačem. Sledeći put mi donesi jednodnevne piliće. Kad su tako mali, onda su najlepši. Ovi nisu tako lepi. Više nisu žuti i meki. Napolju pada mrak. Veče se zgušnjava pod našim nogama. Mi smo tromi obrisi koji se skladno pomeraju kao da su jedno telo. Dahće mi na uvo. Grize mi vrhove kose. Ne primećuje da je na meni kaput. Da imam čizme na nogama. Da sam upravo htela da odem. Ne znam šta mi je bilo prošli put, kaže dok mu se telo trza. Ljubi mi grudi. Miluje mi obraze. Izvini, smeje se. Nekad se bojim sam sebe. Svojih misli. Da li i ti nekada sumnjaš u nas? Nikada, baš nikada, pokušavam da izgovorim, ali glas ostaje duboko zarobljen u meni. Grlo mi je suvo i vrelo kao ugarak koji je upravo ispao iz peći.
______________________________________________ DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.
Objavila je tri knjige poezije: Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997. Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015. Šećer, led i varikina, Treći Trg i Srebrno drvo, Beograd 2021.
i dve knjige proze: Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014. Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.
Htio sam naručiti kavu s cijanidom. Taman za dobro jutro i laku noć. Odustao sam od te narudžbe čim sam primijetio da imaju Jamesona na akciji. Gužva na kolodvoru konačno se stišala.
Između rijetkih putnika relacije Zagreb – Štodaljegrad, ugledam Dioniza kako luta gotovo praznim kolodvorom. Ignoriran od ljudi, nekadašnji bog sada prodaje katoličke kalendare. U dugom šarenom mantilu skriva bocu domaćeg vina koje cucla s tabletama za smirenje. Okreće se za dušama koje čekaju svoj autobus, okreće se za djevojkama koje čekaju svoje očeve i dosađuje taksistima pričom o boljim vremenima.
Još jedan gutljaj vina, još jedna tableta i eto, Dioniz priđe starcu i ponudi mu kalendar po povoljnoj cijeni. Posebna vrsta kalendara. Dvanaest slika Djevice Marije za dvanaest mjeseci u godini.
“Jeste li vjernik, gospodine?” upita starca.
“Nisam.”
“Pametno. Nema smisla vjerovati u nešto šta će ubrzo izgubiti svoju moć. Želite kupiti kalendar?”
“Ne vjerujem u Boga.”
“Vjerujete li u godinu?” Dioniz nastavi.
“Vjerujem.”
“Eto. Samo zanemarite ovu divnu gospodičnu kroz nje-
zinih devet mjeseci čarobne trudnoće i ostala tri mjeseca u izgnanstvu preko granica i fokusirajte se na dane i mjesece. Oni su stvarni, iako i oni gube na važnosti s vremena na vrijeme. U moje vrijeme se bolje računalo, znate?”
“Koliko dođe?”
“Petnaest kuna.”
“Što nisi rekao prije da je to deset kuna?” upita starac. “Oh, izvinite. Zabunio sam se. Umoran sam. Dugo nisam
spavao. Znate kako je.”
“Ne znam. Ja svaku večer odem leći u deset navečer i budim se u šest ujutro.”
“Sada je pet i pol ujutro, gospodine.”
“Oh.”
“Jeste li se izgubili, gospodine?”
“Prodaješ li možda satove?”
“Ne prodajem ono u šta ne vjerujem”, ramenima slegne
davni bog.
Starac nestane u čekaonici. Dioniz se okrene i uhvati
mladu damu.
“Molim vas, kod kuće imam djecu koju trebam nahraniti.
Bez posla sam već duže vrijeme.”
“Aj miči nam se s puta, svi znamo na šta trošiš lovu!” odgurne ga jedan od prolaznika.
Dioniz padne na tlo i ostane ležati ondje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da popijem svoj Jameson i naručim drugi dok gledam kako se posrnuli bog zabavlja sam sa sobom, pijano pjevajući antičke pjesme kojima je zaveo žene Olimpa i okolice. Crna tinta moje kemijske ocrtava renesansni portret na stranici bilježnice.
Za nogavicu uhvati jednog putnika.
“Stari moj, da smo onda znali za koku, Olimp nikad ne bi pao!” kaže i prasne u smijeh.
Ustane i unese se putniku u lice.
“Ali bitno da su one meni rađale djecu i onda očekivale da se ja brinem za njih. Sve je bilo dobro dok se vremena nisu promijenila i moja besmrtna djeca nisu zatražila alimentaciju za sva ta tisućljeća! Ma dosta o tome. Nećemo o depresivnim temama. Nego, reci ti meni, otkuda si?”
“Pazin.”
Dioniz zagrli jadnika kojemu nije jasno što ga je snašlo. “Istra, a? Tamo sve puno dobrog vina, tartufa i pršuta!” “Moj djed se time bavi.”
“Kakvo vino više volite?”
“Malvazija”, odgovori putnik nakon neugodne tišine. “Men Sana in Malvasia Istriana! Prijatelju moj, suđeno
nam je! Ajde, plati mi kartu pa da ja odem s tobom. Ne možeš dobiti boljeg pomagača od mene, da ti uleti pri pravljenju vina. Časna pionirska”, posrnuli bog uhvati prolaznika za rame te ga uputi prema šalteru.
“Pusti me!”
“Ma nemoj se brinuti. Uz moju pomoć, vaša će vina postati vrhunska. Još uvijek imam ono nešto u sebi što im daje premium kvalitetu.”
“Odjebi!” vikne prolaznik i udari ga.
Dioniz padne na hladno kolodvorsko tlo pod kišom udaraca. Grči se i smije. Jedan udarac razbije bocu vina unutar njegova mantila. Prolaznik pobjegne i ostavi boga samog na tlu, u mješavini krvi i jeftinog Vranca. Mučenik modernih vremena, Dioniz, ustane i krvav se zaputi prema čekaonici. Doći će jednom autobus i za njegovo vrijeme.
***
“Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?
Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.
Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.
Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.” – Fraktura
TONI JURIČIĆ rođen je 19. rujna 1990. Živi u Labinu. Na temi anatomije groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji završio je doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio je u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnog filma Labinska republika u produkciji Levela za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge.
Nekoč je živela Helga. Ja, und Helga war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war, traf sie Marko. Sljedeće su se godine vjenčali. Imali su dvoje djece, Marinu i Bojana, i živjeli su na otoku Krku. Bojan je otišao u Ljubljanu na studij in tam je spoznal Ingrid. Ingrid war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war…
_______________________________________________
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.
Čovek koji je danas držao sveću u crkvi i zaklinjao se na vernost dobrovoljno pristao na brak pre samo par godina mi je ruke vezivao lisicama i kačio ih za krevet moja nemoć ga je uzbuđivala delovalo je da ga neće uplašiti kad otkuca trideseta da se neće prilagoditi očekivanjima drugih da neće požuriti da napravi svadbu jer mu je žena u četvrtom mesecu trudnoće samo da sve bude u top izdanju da mu majka pusti suzicu i da sutradan na Fejsbuku ispod fotografije mlade i mladoženje napiše: moja deca
to nije onaj svet koji smo zamišljali dok si mi provlačio prste kroz kosu dok si vadio vodku iz zamrzivača koju smo pili dijagonalno sedeći u istoj prostoriji a ja glumila hladnu Ruskinju pa te je to uzbuđivalo i teralo da mi se približavaš znam da je to sad ništa naspram tvojih idličnih putovanja sa ženom u miru i blagostanju u hotelsku sobu stići ćete već premoreni od hodanja bacićete se u krevet, pustiti seriju ona će reći draagi, a ti ćeš već spavati snom pravednika
jedna žena upravo sad drži sveću iznad vas i moli se za vašu budućnost budite krotki i ponizni srcem čuvajte jedno drugo.
***
CIRKUS U VAŠEM GRADU
Koga da biram da li onog što je plivao za časni krst ili onog čiji se otac učlanio u vladajuću stranku kako bi postao direktor bolnice da li onog koji me je vodio na meksikance, prespavao kod mene i sad samo slutim da nije spreman za vezivanje da li onog s kojim sam jela Ferdinand kugle, ali koji je imao zlatan lanac oko vrata ili onog kog sam čekala šest meseci da se vrati da bi mi rekao nije do tebe, do mene je koga da biram da li onog koji mi posle godinu dana pasivno-agresivno lajkuje slike ili onog koji mi čim padne kiša šalje poruku da je usamljen da li onog koji mi je napisao konačno neka devojka s kojom možeš razgovarati, a koji je posle četiri koktela pozvao brata jer mu je bilo neprijatno da deli sto sa mnom ili onog što mi kaže: Мilice, uživaj u životu sutra će možda da te udari automobil
od dva zla izaberi manje ali izaberi zlo.
***
ŠTA SI ŽELELA, TO SI I DOBILA
Kaže mi da nije nešto naročito zabrinuta iako je dete dobila neplanirano i život se promenio dok si rekao keks nema posao, ali nije zabrinuta moj mali ti dobro zarađuje ustaje u šest, moleriše ceo dan i vraća se kući tek uveče uhodali smo se dete je već naučilo da kaže ta-ta i ma-ma imam najveći plazma televizor o kom sam kao mala mogla samo da sanjam pokazuje mi sliku svoga muža sa devojčicom iz vrtića dok je zapertlava na kolenima ruke su mu bele od kreča
ja sam uvek htela nekog čistunca s kojim bih sve mogla da planiram
MILICA MILOSAVLJEVIĆ rođena je u Čačku 1991. godine. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja –„(sic!)”, „Кnjiževnom magazinu”, „Beogradskom književnom časopisu”, „Sent-u”, „Libeli”, „Ars-u”, u časopisu za književnost „Čovjek-časopis”, kao i na portalima za književnost i kulturu „Astronaut” „Strane”, „Enklava”, „booke.hr”. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić” i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti”. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije” u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno-kontinentalnih strahova”. 2019. osvojila je drugo mesto na „Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike”. Na konkursu „Vreme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca” (2019) izabrana je da bude deo dvojezičke antologije mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Nemačke, Rusije i Srbije. Učestovala je na festivalu „I literatura ima žensko lice” (Berane, 2020), kao i na 11. Beogradskom festivalu poezije i knjige „Trgni se! Poezija” (Beograd, 2017). Bila je učesnica tribine „Učitavanje” u okviru književnog kluba „Booksa” (Zagreb, 2020), takođe i učesnica programa „Cruising sa Srđanom Sandićem” (Zagreb, 2019). Kao kritičar, dala je doprinos u održavanju književnih promocija savremenih autora i autorki, Jelene Marinkov i Ivana Ergića. Uredila je prvi tom edicije „Vavilonska biblioteka”, u kojoj se nalazi izbor iz poezije savremenih autora sa prostora cele bivše Jugoslavije. Poezija joj je prevedena na nemački, engleski, španski, rumunski, mađarski i makedonski jezik. Diplomirala je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije piše kratke priče i književne prikaze. Radi kao lektor.
Od mene se očekuje strašna odluka napraviti red baciti višak stvari prilikom seljenja
Biti ona koja će ih imenovati jednu po jednu (ne mogu se oteti dojmu kako se tako vježba izdaja)
Moram uprijeti prstom uzeti svojom rukom i odstraniti Sretnu suknju u kojoj sam išla zubaru i ginekologu cipele koje su same znale put do kuće jednu zavjesu iza koje smo bili tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar zajedno s pismom punim dobrih želja od jedne (francuske) obitelji koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati da te ne obaveže zahvalnošću
Kako je strašno biti onaj koji upire prstom onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće odvoze sve uspomene melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije vinuti u zrak siv stup dima (na što li me to podsjeća) Duše naših stvari padat će ponovno na nas u obliku gradskog smoga
Donosim smrtnu presudu Osjećam se kao dželat Ne znam bi li što pomoglo da preko lica navučem crnu kapuljaču kao i ostale ubojice kako me stvari ne bi prepoznale.
(Zagreb, 14. IX 2002.)
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.
“Ekipo, imamo jednu novost”, rekao nam je šef u laundžu, “pola ćete plate primiti u kinti, a pola kroz jedan sjajan tečaj neurološkog reprogramiranja kod čuvene Milke Bauer.” “Milka je top“, ubacio se Siniša, Head of HR, “Znači, ona je majstor. Ona stvara vrednost, višak vrednosti i daje je vama.” Niko nije rekao ništa, samo smo ćutke klimali glavom. Momenat je bio sličan onom kad šef izbaci na Instagramu sliku svoje zle mačke pa mu je svi odmah brže-bolje lajkuju.
A, zašto da ne prihvate? Svi su se ionako svakog dana usavršavali, pravili smutije i salate i čitali knjige o samopomoći. Naslikavali su se sa konceptima i eksperimentima umesto večere. Svi ti restorani zapravo su održavali te sitne tim lidere, menadžerčiće i hedove ovoga i onoga važnim, milovali njihovo nepce i ego. Dokle god je bilo tako, osećali su se nezamenljivom karikom u lancu. Važnom karikom koja se snašla da kupi stan na kredit u gradu i ode na poneko daleko putovanje, karikom koja je uspela u životu i koja zaslužuje samo lepe stvari. Istina je da se posle toga što večeraš koncept, što ti stan sprema ženica i što si navikao na najskuplje serume i eliksire mladosti nije lako vratiti na svojeručno ribanje tuš kabine, plavu niveu i sir trapist domaće proizvodnje.
Prvo što sam uradila – izguglala sam Milku. “Ja sam godinama jurila samo karijeru i novac, da bih živela dobar život i ugađala svojoj porodici. Na tom putu sam izgubila svoju ličnost. Milka mi je pomogla da se ponovo vratim sebi”, izjavila je jedna korisnica. “Kako da pošaljete jasnu poruku? Kako da privučete sve što vam pripada? Ja sam živi primer da se može živeti od saopštavanja jasnih i konkretnih poruka i privlačenja pozitivnih stvari. Naučiću vas kako. Vaša Milka”.
***
Bila je subota kad smo stigli u Retreat “Reprogramiranje.” Na velikoj fototapeti, preko celog zida iza recepcijskog pulta, protezao se neki vodopad i pisalo je Coaching by Milka. Ona na slici nije delovala nimalo hippie, naprotiv, imala je sako i debelu zlatnu ogrlicu, a ruke je držala prekrštene na grudima poput bankarske službenice. Moglo je da se bira: ko će na Divelopujte se na ličnom planu (“Dobiti ono što želite možete samo ako znate šta želite”) ili Kako da vas stvarno čuju (“Komunicirajte pozitivan stav na poslu i ostvarite pozitivan feedback”).
Uzela sam ovo drugo po sistemu eci-peci-pec. Ušli smo u jednu salu s ogledalima gde nas je Milka dočekala u beloj majici kratkih rukava sa sopstvenim likom na grudima: “Dobro nam došli… Evo ovako, dragi moji – počećemo meditacijom, kristalnom zvučnom činijom da se malo opustimo, a posle ćemo prigrliti usavršavanje.” Ležali smo na leđima, dok se ona šetala između strunjača kao nekakav prodavac po plaži i udarala u činiju različitom jačinom. Potpunu tišinu povremeno bi narušila tek vibracija Milkine zvučne kupke ili jednoličnog šuštanja koje se vraćalo u jednakim vremenskim intervalima.
“Osvestimo sada prepreke i blokade i uklonimo ih, recimo im: ‘Ti za mene ne postojiš’. Kad uhvatiš loptu koju ću ti upravo baciti treba da kažeš jedan problem koji doživljavaš na poslu.”
“Pa, ne znam… Na pauzi me izbegavaju. Kad kuvaju kafu ni ne pitaju me da li i ja hoću. Štaviše, pre neki dan su mi pojeli avokado iz frižidera bez ikakvog objašnjenja”, čuo se tanušni muški glasić u dubini sale koji je možda pripadao Siniši kojeg smo zvali Hjuman. Prvi lajk šefove mačke. Testirao nas je prilikom prijave za posao i bez obzira na to što je rekao da ne postoje pogrešni odgovori, držao je ispred sebe neki šablon i upoređivao s onim što smo napisali. Na kraju meseca bi nam davao zadatak da ocenjujemo jedni druge anonimno. Jednom je tražio da predložimo moguće mere sankcija za koleginicu koja dva meseca zaredom nije analizirala istu količinu podataka kao ostali u njenom timu. Digao je frku što je neko od nas u mejlu napisao “problem” a ne “issue.” Hjuman je često znao da te zagleda i zapisuje nešto na papir. Reklo bi se da je završio psihologiju zbog nekih problema lične prirode. To su oni ljudi pored kojih se osećaš štrokavo i neuredno ako imaš zanokticu ili ti štrči pramen kose, a kad kažeš nešto smešno naiđeš na zid ćutanja i nerazumevanja.
Kad bi se neko požalio na nekakvu prepreku na koju je naišao u poslu i životu, Milka bi mu samo kratko rekla: “Promeni fokus”.
“Promeni fokus”, naredila je Milka, “Šta je ono što ti možeš da učiniš da te zaista čuju i primete? Da li si pokazao da želiš da budeš uključen? Kako ti komuniciraš poruku da želiš kafu, da hoćeš s njima da provedeš vreme na pauzi?“
Najpre sam oklevala, a onda sam se javila: “Izvinite, stvarno mi smeta ovaj akuzativ.” “Molim?” “Ovde ne može da stoji akuzativ, ni u opisu ovog kursa ni u rečenici tako kako ga Vi koristite. Lokativ da, instrumental da, ali akuzativ nikako,” bila sam uporna, “Komunicirati o tome i tome, sa tim i tim. Ali komunicirati nešto – to ne može.” “Jao, koja smorulja, brate”, čulo se kako se neko došaptava. “U redu. Još neko? Ima li još neko da podeli nešto sa nama? Još nešto iz gramatike možda? Dobro, ljudi, idemo dalje. Imamo puno posla.” Ti za mene ne postojiš, poručila mi je Milka.
“Ne zarađujem onoliko koliko vredim,” izustila sam kad je došao red na mene. “Promeni fokus! Da ostvariš veću zaradu sprečava te negativan stav.” “Sprečava me kurs Milke Bauer, između ostalog,” pomislila sam. “Najveća prepreka u tome da ostvarite prodaju je to što smatrate da je prodaja nešto neprimereno, nešto ispod časti, kako je sramota unovčiti svoj talenat. Prodati sebe najveće je umeće i stvoriti vrednost koju ćete podeliti s drugim ljudima.” “Budem li još jednom čula stvoriti vrednost, ja ću…”, titralo mi je na vrh jezika. Milka je očigledno znala kako da efikasno pošalje poruku, ali ne i da je primi: “Dakle, promeni fokus. Moćni smo, vidljivi smo, uspešni smo.”
“I ne zaboravite – kada odete odavde, vi ste svoj motivator. Hilujte se, mislite na svoj helt. Vi ponovo ispisujete scenario svog života! Dakle, ljudi, prizivamo u četvrtoj dimenziji da se nešto ovaploti u trećoj dimenziji. Na primer, ako ste bolesni a vi vidite sebe zdravim – bićete zdravi!”
Jedino što sam htela da se ovaploti je da Milka primi jedan čirugi i dva apčagija.
“Postavljaću vam pitanja, a vi ćete otključati u sebi skrivene brave i daću vam krila da uletite u svoj predivni život. Prvo pitanje glasi: Osećaš li se zaglavljeno na poslu? Osećaš li da se tvoj posao ne poklapa sa tvojom životnom svrhom?”
Nekoliko njih je klimnulo glavom.
“Razumete li šta mi radimo ovde? To je kao da vam dajem na poklon novi stav u životu, uspeh za ceo život. Jer, ako vi sada meni kažete da nemate vremena i volje za ovo, to i nije za vas, jer vi poručujete da nećete da radite na sebi – vi odustajete, vi pravite od sebe gubitnika. Hoćete li doći ovde ponovo da za nekoliko nedelja završimo sve potrebne coaching sesije ili ćete nastaviti sa onim svojim istim životom punim neuspeha i nezadovoljstva?”
***
“Boemski tip”, rekli su o meni HR-ovci Siniša i Nadica nakon procene kad sam tek došla u firmu. Izgovorili su ovu sintagmu kao da je to nešto loše, ne znajući da sam se iz petnih žila trudila da na testu ličnosti dajem odgovore koji bi zvučali prihvatljivije.
Prvog dana na poslu, devojka s kojom sam delila kancelariju, nosila je crveni sako. I ne samo ona, muškarci su bili u džemperićima i košuljicama kao šestogodišnji dečaci koji su se doterali za rođendan. “Pogledaj ove rođendandžije, kako su se oni samo sredili”, rekla sam toj devojci, ali ona je samo klimnula glavom i nastavila da kucka. Odmah nakon posla otišla sam u second hand da i ja nabavim sako. Našla sam jedan tamno plavi da mi ide uz teget pantalone koje sam davno kupila za neku svadbu. Sutradan sam došla u sakou na posao, ali niko nije ni primetio. Obukla sam i te svoje teget pantalone “na peglu”. Obično su žene u poslovnoj garderobi izgledale uspešno i bogato, ali ne i ja – ja sam izgledala kao kondukter.
***
Nakon što su mi oduzeli vikend i pretvorili ga u mučenje motivacionim krilaticama osvanuo je ponedeljak. Šef nas je pitao kako nam je bilo, i naravno, svi su bili oduševljeni i Milkom i Retreatom i živo su komentrisali hvaleći se kako su svašta naučili.
“Učili smo asertivnu komunikaciju i kako da prevaziđemo prepreke jasnijim saopštavanjem poruka”, odmah se javio Hjuman, “Ja sam dosta toga već znao od ranije, ali uvek je dobro sagledati iz drugog ugla šta je ono što možeš da učiniš da te zaista čuju,” briljirao je Siniša, predsednik opštemesne zajednice. “Osvestili smo blokade kojih možda nismo ni bili svesni. I bila je neka zvučna kupka za meditaciju, to je ludilo, jako mi je prijalo”, deklamovala je Nadica.
Ovog puta sam već znala šta me tamo čeka, pa mi je ustajanje u subotu ujutru palo teže nego inače. Napravila sam plan da se celog vikenda na coaching sesijama dobro nalivam alkoholom kako bih izdržala količinu poletnih rečenica koje će tamo biti izgovorene.
Milka je nosila majicu “A winner is a dreamer who never gives up.” Za zagrevanje, dobili smo vežbu poverenja – padamo unazad, a kolega ili koleginica nas dočekuje u naručje. Bilo kakav telesni kontakt s ljudima s posla bio mi je izuzetno neprijatan i jedva sam dočekala da se ova vežba završi.
“I? Kako vam sad sve ovo deluje kada je prošlo nedelju dana? Sad kad su se utisci slegli?” “Meni je ovo top!”, rečita je bila gospođa sa psetancetom u rukama.
Prešli smo na vežbu koja je trebalo da kod sagovornika izazove utisak kao da ga pažljivo slušamo čak i ako ga nismo slušali uopšte. Naš zadatak bio je da ponovimo samo poslednju reč koju je kolega izrekao i da njome započnemo rečenicu.
Jedino što nam nije bilo uključeno u paket u Retreatu “Reprogramiranje” bilo je piće koje se posebno plaćalo i to papreno, što je poprilično kvarilo moj plan da svoj mozak u fazi reprogramiranja utapam u alkoholu. Stoga sam morala potražiti neku pumpu ili prodavnicu izvan Retreata. Bez obzira na cene, ovčice iz firme su uzimale koktele na šanku kako ne bi uvredile Milku i šefa, da ne ispadne kako su se stisli ili da neko ne daj bože pomisli kako nemaju para da piju skupa pića.
Mesto u kojem se nalazilo “Reprogramiranje” bilo je tipično ravničarsko selo u kojem kerovi laju dok prolaziš ulicom, babe sede na klupi i komentarišu, a lokalni tipovi piju ispred radnje. Taj objekat je štrčao kao da se usred sela nasukao brod. Sve ulice su bile iste, sekle su se pod 90 stepeni i kao da je na svakom ćošku bila po jedna ista loše snabdevena prodavnica sa muzgavim izlogom.
“Nemoj probuditi ratnicu u sebi. Nemoj probuditi kraljicu u sebi. I nemoj probuditi boginju u sebi, već popij jedno pivo”, govorila sam sebi dok sam naginjala flašu na parkingu najbliže lokalne prodavnice koja je, na moju veliku žalost radila samo do 21h.
***
U ponedeljak ujutro se u firmi primenjivala tehnika ponavljanja poslednje sagovornikove reči. U čajnoj kuhunji naletela sam na razgovor dveju koleginica: “Toliko sam umorna, dete mi je nešto bolesno pa cele noći nisam dobro spavala, skidala sam mu temperaturu. Možeš li u džezvu dodati vode i meni za kafu?”, žalila se prva. “Kafu? Da, ni ja ne mogu bez kafe,” puna razumevanja je bila druga.
Dvoje kolega na hodniku je takođe obnavljalo gradivo sa coachinga: “Stigao je onaj izveštaj. Dodali smo i tebe na taj task. Vidi samo da do sutra uradimo kakav-takav research pre nego što krene projekat. Bilo bi dobro da imamo da pokažemo klijentu sve one metrike.” “Metrike, da… metrike su važne.”
***
Opet subota i opet mi u “Reprogramiranju.” Opet ceđeni sokovi i čajevi od đumbira. Opet sedimo za dugačkim stolom dok konobari iznose pred nas kanapeičiće i salatice dosipajući nam u čaše vodu iz bokala u kojem plivaju listići nane i kolutići krastavca. I Milka u majici na kojoj piše: “Kiss me I’m juicy.”
Ponovo je u sali nešto zašuštalo kao vetar iz Milkinog pravca.
“Sada ćemo raditi sendvič tehniku”, preplela je prste ispred sebe Milka i razrogačila oči. Nekoliko njih se zasmejuljilo. Ošinula sam ih pogledom. “Sendvič se koristi kada kolegi čijim učinkom niste zadovoljni treba da uputite kritiku, ali na fin način. To ćemo izvesti ovako: najpre kažete nešto lepo, dakle pohvalite kolegu, zatim ide kritika, nešto što je ružno ali prosto mora da se kaže i na kraju opet nešto lepo. Vidite, na taj način smo uvili kritiku u sendvič,” raširila je ruke.
Pozadi u sali, čuo se prodoran zvuk kao kad zaškripe vrata. Okrenula sam se i videla nekoliko zajapurenih lica.
“Na primer, ako kolegi ili koleginici treba da skrenete pažnju da nešto loše radi, učinićete to ovako – Ti si stvarno majstor u svom poslu. Ne, zaista, ti si mi uzor. Znači, kad porastem biću ti. S druge strane, osećam da moram da ti kažem da nisam zadovoljna što kasniš svakog dana deset minuta na posao, samo tebe čekamo. Možeš li da promeniš tu naviku? I još sam htela da ti kažem da si onu konferenciju fantastično organizovala, draga, sve je bilo savršeno.”
Za partnera u vežbanju sendviča su mi dodelili ženu s promuklim glasom iz content tima koji se bavio pisanjem raznoraznih reklamnih tekstova. Taj tim svi u firmi zovu “piscima” na šta redovno dobijam napad. Kažu: “Pitaj pisce.” ili “Daj to piscima.” Na sesiju je došla s kučetom koje nije ispuštala iz ruku.
“Hajde sad ti probaj”, obratila mi se Ceca. “Reci mi nešto loše umotano u sendvič, pa ću onda ja tebi.” “OK. Cenim što uvek poštuješ rokove, ali tekstovi su ti najobičnije sranje koje recikliraš. I da, imaš lepog psa.”
***
U ponedeljak su se na poslu mogli čuti i ovakvi razgovori: “O, dobro jutro! Danas ti je jako lepa kosa. Htela sam nešto da te zamolim. Možeš li da vraćaš kutiju sa nes kafom na mesto, jer i meni treba, a ne mogu da je nađem? Hvala ti. Jao, je l’ ti to Gucci Bloom? To je najbolji parfem na svetu! Vidimo se kasnije na pauzi.” I ovakvi: “One fotke koje si odabrao su bile odlične. Međutim, ja bih na tvom mestu stavila više linkova. To je moje mišljenje, ne bih da ti se mešam u posao. Verujem da ćeš sledeći put staviti više linkova. Hoću da znaš da te podržavam i da se radujem saradnji s tobom. Baš si mnogo napredovao.”
***
Poslednje subote u “Reprogramiranju” sam samo strepela da ne bude nekakve finalne inicijacije, pošto sam prethodnu noć na internetu naišla na sledeću vest: “Dvadeset i pet osoba zadobilo je juče uveče opekotine nakon što su u sklopu tim bildinga u Švajcarskoj hodali po užarenom uglju. Trinaest ih je prevezeno u bolnicu zbog teških ozleda.” Stvar je jasna – nisu žaru dovoljno jasno rekli: “Ti za mene ne postojiš” i nedovoljno artikulisano su manifestovali da žele da im stopala ostanu neopečena. Milka je nosila majicu na kojoj piše PANTERA – Fucking hostile i drvila o tome kako “Ne postoje problemi, postoje izazovi”. Opet trpezarija u “Reprogramiranju” i svi mi za stolom. Milka je bez reči odložila viljušku i usplahireno stavila ruku na grudi unezvereno gledajući kroz prozor: “Dobro, smiri se. Promeni fokus. Samo diši.” “Da li je sve u redu?”, pitala sam iz pristojnosti, jer sam se zadesila za stolom baš pored nje. “Zaboravila sam kod kuće svoj Element. Ne znam kako se to desilo. Evo osećam da nemam vazduha. Ne mogu da dišem…” “Element?”, pravila sam se da me cela stvar zanima. “Ma sigurno znaš onu ogrlicu što šušti kao vetar. Imam je svakog dana.” “Molim? Kakav vetar?” “Nosi se ispod majice i šušti na određenoj frekvenciji. Nisi videla tu reklamu – ‘Element vas štiti od stresa savremenog doba, daje vam snagu prirode i lakoću vetra uz koju ćete i vi biti snažni i laki, fokusirani samo na ono što je važno – da idete napred?’ ” Samo sam je pogledala, slegnula ramenima i nastavila da trpam rukolu u usta.
Pao je mrak i morala sam što pre da se snabdem pićem. Taman sam otvorila novu flašu upaljačem kad sam čula: “Jebem te u usta škrbava. Šta je? Šta me gledaš? Dođi sad ovamo! Pičku da ti polomim sada”. Bio je to neki za moje pojmove prilično veliki metalik sivi auto koji je stao na glavnom putu i upalio sva četiri. Imao je nemačke tablice. Videla sam, kako kroz prozor kola viri Milkina glava koja se dere na biciklistu, podiže gore bradu nekoliko puta i ruku koja preti. On se odvozao dalje osvrćući se unazad i mrmljajući nešto sebi u bradu. “Promeni fokus”, dobacila sam joj, ali mislim da me nije čula.
U nedelju ujutru imali smo završnu sesiju. Neko je iz šale udario u gong, verovatno Siniša Hjuman jer je stajao najbliže. To bi baš ličilo na njegovo glupiranje. Nadica iz HR-a je ustala sa strunjače i otišla do ćoška sale, podigla veliku vazu iz koje štrče bambusi, tresnula je o pod i vratila se na svoje mesto. Komadići zen vaze ležali su po podu, voda se razlivala, a oni bambusi s dlakavim korenjem bili su razbacani naokolo kao tužni gnjecavi ostaci povrća nedeljom posle pijace. Milka se malo stresla, pa s istim žarom nastavila dalje: “U redu. I to je nešto! Pokrenuli smo promenu. ‘Ajmo jedan aplauz za vašu koleginicu! Pitanje broj dva: Osećaš li da te tvoji podređeni ne percipiraju kao lidera, da nemaš pravi autoritet i poštovanje? Da li misliš da su ti odnosi sa kolegama zategnuti, a da ti komunikacija s njima ne donosi radost, već iritira i ometa rad? Da li odatle dolazi tvoj bes?”
Nadica se opet pridigla sa strunjače. Milka je gledala zabezeknuto. Prišla je Milki i opalila joj šamarčinu. Dobro da ne moram ja, pomislila sam. Milka se hvatala u prazno tamo gde joj je inače visio Element. Tako je, Nadice, ljudski resursu naš. Milka je sedela na podu i s rukom na obrazu bez prestanka ponavljala: “Promeni fokus, promeni fokus…” a iz glave su joj, kao robotu, virile neke žice koje se dime.
Ovo se nažalost nije dogodilo. Međutim, počelo je da se dešava nešto drugo. Ljudi s posla, za koje sam već sumnjala da im u Retreatu sipaju nešto u koktele, jedan po jedan su se razbudili posle Sinišinog udarca u gong:
“Nećemo ovde da džedžimo vikendima! Hoćemo da budemo s ljudima s kojima zaista želimo da provodimo vreme.”
“Tako je! Hoćemo da budemo s porodicom, nije nam dosta što se gledamo svakog jebenog dana na poslu, sad još i subotom i nedeljom treba ovde da padamo jedni drugima u naručje i uvijamo rečenice u sendviče. Dosta nam je ovog prodavanja magle. Dosta smo ćutali na ovo proseravanje.”
“Nećemo da budemo nikakvi lideri i nećemo da pazimo kako šta saopštavamo, mi samo hoćemo da nas pošteno plate za to što radimo.” Ljudi su se pobunili, ustali su, šetali i galamili po sali, zauzeli prostor i postavili svoja pravila. Nadica je kao pravi HR-ovac napravila Excel tabelu pod naslovom “Zahtevi zaposlenih, 18. maj 2025.” u kojoj su po stavkama bili pobrojani zahtevi zaposlenih. Zalepili smo manifest na zid. Prihvaćen je i moj predlog da se zabrane glupi izrazi koji ne znače ništa, kao i da glagol komunicirati ne sme da se koristi uz akuzativ, a da je upotreba reči “izazov” umesto “problem” novčano kažnjiva. Ne mora da se sastanči, može sve da stane u mejl. Niko ne mora da lajkuje šefovu mačku i niko ne mora da se pretvara kako voli da jede avokado na pauzi za ručak. Ako ti se ne ćaska sa kolegama, niko te neće gledati s prekorom. U oglasima za posao više neće pisati da se traži nindža dizajner i čarobnjak kopirajter za rad u dinamičnom okruženju, već koji te tip zadataka očekuje i kolika je plata. Svako može da se oblači za posao kako poželi i niko ne sme da ga osuđuje zbog toga dok god radi svoj posao kako treba. Ljudi iz content tima više neće objavljivati stručne tekstove pod šefovim imenom, već pod svojim, a ljudi koji sarađuju sa strancima više neće morati da se lažno predstavljaju kako su iz Amerike. Ukida se tim bilding, a vikend je svetinja. Ako ti je dete bolesno nećeš više morati da radiš od kuće nego ćeš moći da otvoriš bolovanje, a ako ti se ide na godišnji u avgustu a ne u nekom drugom mesecu niko neće moći da ti kaže da ne odeš tad jer u to doba godine ima mnogo posla.
***
Nažalost, ni ovo se nije desilo. Dobila sam sertifikat o završenom kursu i pridužila se zajedničkoj fotografiji. Okačila sam sertifikat na svoj LinkedIn. Obukla sam svoje kondukterskiplave pantalone i odvukla se na posao, jer došao je novi ponedeljak.
______________________________________________ ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985) autorka je zbirke priča Bezazlene crtice objavljene u ediciji Prvenac, SKC Kragujevac, 2013. Zahvaljujući nagradnom konkursu Trećeg trga objavila je roman Pioniri maleni, mi smo morska trava (Beograd, 2019) koji je ušao u širi izbor NIN-ove nagrade i uži izbor Vitalove nagrade “Zlatni suncokret.” Roman je doživeo i drugo izdanje za Bulevar books (Novi Sad, 2021). Haiku na engleskom jeziku objavljen joj je u on-line i štampanom zborniku Vladimir Devide Haiku Award (The International Academic Forum, Osaka, Japan). Osvojila je prvu nagradu 14. West Herzegowina festa za kratku priču Čovek koji nije video Deda Mraza; Široki brijeg, BiH, 2016. Priča Ja sam svakog dana sve više nemirna publikovana u višejezičnom zborniku Biber 02, CNA, Beograd/Sarajevo, 2018. Zastupljena u štampanim i onlajn časopisima: Rukopisi, Sveske, kARTon, Afirmator, Konkursi regiona, Balkan express, PULSE, Alma, Republika, knjizevnost.org, strane.ba, Polja, astronaut.ba, covjekcasopis.art.blog, Libartes. Dnevničke beleške Ostani suva danas u Pečuju objavljuje kao rezultat rezidencijalnog boravka, projekta realizovanog u saradnji Fondacije Novi Sad 2021 i Pečujskog programa za pisce Pécsi Íróprogram (Mađarska, 2017.) Uvrštena je u antologiju Novosadska ženska proza: od ispovesti do putopisa (priredila Vladislava Gordić Petković). Proza joj je prevedena na makedonski, albanski, nemački i engleski jezik. Prozni odlomci su joj se našli i u zbirci Poslednja Atari generacija: panorama novosadskih prozaista generacije osamdesetih (Zenit, 2021). Priča Coaching by Milka nastala je u okviru Radionice kreativnog pisanja Tranzit u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Radničke komune Links (Mokrin, 2022.) i objavljena je u zbirci Mokri(n) čvor koju je priredio Saša Ilić.