NIKOLA TUTEK: RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 1-10 (SVILENA PJESMA)

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 1

volio bih imati svilenu pidžamu.
ne treba mi, zapravo,
ali volio bih.
šuškala bi dok hodam,
onako fino,
najavljivala me.
ne bih se osjećao samim
uz njen glas.
trebala bi biti tamni bordo,
pomalo kao hrđa,
ona koju rješava WD-40.
nema toga što WD-40 ne može riješiti.
to je velika sreća.
na svilenoj bordo pidžami
kavene mrlje bi se utapale kao
djeca u oluji.
svila ima odsjaj.
ona je u suglasju s plahtama,
kao manji komad leda
na površini zaleđenog jezera.
ne gužva se.
bordo je plavokrvna boja,
i ne nosi se rutinski
već kostimski.
u toj boji sanjaju se skliski snovi,
a znoj isparava bez pitanja.
baš bih volio.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 2

kad haluciniram,
često me pohodi
pokojna baka Bosa.
sjedne u kut sobe
i ponaša se kao da je najnormalnije
biti mrtav.
kao da se čudi
što sam se ja začudio kad je vidim.
gleda me preko gornjeg ruba naočala,
zabrinuta,
i plete iako u rukama nema
ni igli ni vune.
započne rečenicu s
‘e, Nine moj’,
nastavi s pričom o krmenadlima
i šest vrsta kolača,
pa priča o pletenim kragnicama,
onda izvuče nekakav osam puta presavijeni
papir i pročita mi svoju pjesmu.
odjednom osjetim miris kave,
Bosa okreće šalicu
i temeljito mi čita sudbinu.
obično završi sa:
‘e, moj Nine, nije ti to dobro’.
ja se složim i pitam kako joj je
živjeti u mojoj glavi.
kaže ‘teško’.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 3

‘velik si ti dečko, izdržat ćeš’
nitko nikada nije bio dovoljno velik
da bi to izdržao.
rasli smo i postajali sve manji.
postoji jedno divno mjesto prekriveno policama,
a police su popunjene teglicama.
u svakoj je jedan Veliki Dečko.
eh, sada…
brojne su prednosti života u teglici.
možeš sam nešto napisati na etiketu
i to je već dovoljno (za sreću).
nečije ruke prebiru po teglicama,
nečije oči lijepe se za staklo.
to je sjajno jer tada vidimo prelijepe sjene.
iziđem samo ponekad,
tek da odrežem nokte.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 4

vidim dva djeda.
prvi hoda vrtom,
prst mu zakopan u roman
„slijep u gazi“.
nervozno prolazi kroz gredice pomidora,
negoduje pa opet otvara knjigu.
drugi hoda strmim poljem,
na glavi mu je slamnati šešir.
zastane i gleda u daljinu.
obojica šute.
obojica izgledaju kao da su vidjeli nešto strašno.
mislim da se jedan svađa
s huxleyjem, a drugi s vjetrom.
obojica gube.
samoća im je zadnji as u rukavu,
ali ne znaju
da ih ja cijelo vrijeme gledam.
i sada.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 5

natjeravao sam je dugo
po govnima i divljoj kamilici.
napokon, kokoš stane, isplazi jezik,
razrogači oči i preda se.
sama bi uskočila u juhu.
čudno, jer tko se tako temeljito predaje
mora imati dušu.
malo je viša od velike peći,
obučena u crno,
smeđi rubac na glavi.
sasula je mirišljavu juhu u tanjur.
‘nemoj ih mučiti. i one imaju dušu.’
u juhi kokošje nožice.
baka Ljuba sjedne, radi tunel od prstiju
i namješta ga pred lijevo oko.
na kraju tunela vidim
blistavu plavu zvijezdu koja se
sprema na dugačak skok.
drugi kraj tunela spušta na novine,
jasno – tako se čita bez naočala.
jedem za stolom u kutu kuhinje,
u onom gdje je davno
njenu sestru blizanku
spržio grom.
nakon vijesti iz zemlje,
ona pita trebam li papra.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 6

navodno je u susjednom neboderu
bio snajperist.
i tako je debeli ležao na cesti ispred zgrade
valjda pet dana.
ljeto je bilo,
tijelo mu se napuhnulo.
jednog dana čuli smo strahovit prdac.
raspao se –
crijeva su mu zasjela na prsa.
strahovit smrad je izjeo ulicu i onu do, i onu iza nje,
ali debeloga i dalje nisu kupili.
prozore nismo smjeli zatvarati
jer rat rasprskava napeto staklo,
a to je, kažu ljudi, jako opasno.
noću smo ga udisali.
danju smo ga i jeli i pili.
napokon zvukovi na ulici –
kupe ga, sto posto.
majka dođe do prozora, ja za njom.
na vrućem asfaltu krdo odbjeglih svinja.
sigurno su bile gladne jer debelog je uskoro ponestalo.
majka gasi cigaretu i kaže:
‘strašno. al’ makar ćemo disati’.
ostao je među zidovima
još nekoliko dana.
pomogla je i kiša.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 7

disko kugla.
na svakom stakalcu jedna moja grimasa.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
oh, te oči:
haverkraft laverboj.
to je formativno
vrijeme kada gradimo složene
i zrele odnose s drugim ljudskim jedinkama.
boca Ribara. bolje dvije.
fiksni telefon, spiralna žnjora.
uvijek čvor na njoj. bolje dva.
zaprljane bilješke s faksa.
tuđe, naravno.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
usred trule riječke noći:
haverkraft laverboj.
jebo te, dobro sam i prošao.
ali u sljedećem životu bit ću
kornjača i zvat ću se houdini.
oženit ću papigu.
haverkraft laverboj-
oj-joj-ooooj!

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 8

ponekad zamišljam da
hodam korzom i
zaustavi me neka tv ekipa.
pitaju me:
‘što je vaš savjet mladima?’
ja odmahnem rukom
‘ništa, ništa, baš ništa’
i onda se u zadnjem trenutku prije
nestanka iz kadara okrenem,
onako, ful dramatično,
i, gle, imam već
savršeno spreman odgovor:
‘nek’ se klone određenih slavnih filozofa –
za mozak su gori od najdivljije droge.’
(popis filozofa poznat je redakciji)
ali ništa. ništa, ništa, ništa.
jednom su me zaustavili,
pitali što mislim o cijeni orada i brancina.
ne mislim puno.
a i kad mislim,
te me ribe proždiru.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 9

pauk u predsoblju
usred zime
napravio tanku mrežu.
gledam ga i čudim se:
‘pa što jedeš usred zime? od čega ti živiš?’
‘eh, pravi mi se javio’, odgovara pauk
i dalje bezobrazno visi.
inače se ne svađam s paucima,
ali ovaj je baš pretjerao.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 10

aluminijska vitrina, stjenka od čoje,
prljavo staklo i neonka.
na plakatu piše:
„njoj se mili u svili“.
imam dvanaest godina i hodam prema kinu kao
na minijaturnim štulama.
teta na kasi, makedonka, zna mi majku.
pita nešto, ja dajem časnu pionirsku
da neću cinkati.
gušim se u naletima sreće:
gledat ću svoj prvi pornić.
čudno, u kinu nema baš nikoga.
tek kad svjetla zgasnu, čujem stupanje.
to se pretvara u marš.
iz tame izranja čitava jedna pukovnija
jugoslavenske narodne armije.
pa da, petak je, tada ih puštaju van
da vide „njoj se mili u svili“ i još neke naslove.
ravnomjerno se raspoređuju po sali
kao da će pisati neki teški ispit.
nema prepisivanja.
i, evo ga, film. magija!
prsata amerikanka radi darmar.
odjednom, stolica se trese.
cijeli red stolica se trese.
pod se trese, cijelo kino se trese.
grad, zemlja, univerzum cijeli se trese!
pogledam u vojnu silu –
svi drkaju u istom čudnom ritmu.
istrčao sam iz kina,
oči kao bambi.
od tada se cijeli moj svijet trese.
sve se trese, neprestano.
sljedeći dan, u istom kinu –
dječja matineja.
mikimaus i drugi amerikanci.

_____________________________________________

NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.

KRATKA PRIČA TIHANE TICE: BUĐENJE

                Probudio sam se. Ne, nisam. Iako je svet u kome sam se našao naličio na onaj u kome sam živeo budan, sve je bilo drugačije. Čudnije. Bleđe. Išarano pastelnim tonovima umesto zaslepljujuće svetlosti užarene zvezde. Neprepoznatljivo. Čak i moj krevet, koji je, i u snu, pod prstima bio mekan i ispunjen grudvicama od sunđera ispod mebl-štofa, bio je samo slabašni odblesak onog u kome sam ležao, svestan da sanjam. Senka te neuhvatljive ideje što lebdi iznad čoveka, dovoljno blizu da opaža njeno prisustvo, a toliko daleko da je, kao Tantal, nikada ne okrzne prstima. Svetlo što je kroz prozor prodiralo u sobu bilo je lažno, poput lampe, reflektora na filmu, koji jedino mene treba da zavara da je svanulo. Da je košmar prošao, da nije samo promenio scenografiju i priču u pozadini, načinivši zamku po mom sklopu ličnosti. Jedinstvenu i neponovljivu. Neprimenljivu na bilo koga dugog. Onu čiji je zadatak mene da utamniči, bez obrazloženja koji sam to greh počinio. Zar je važno? Svako zgreši bar jednom. Dovoljno da do konca ispašta i preispituje se da li je njegov zločin zaista bio tako strašan? Neoprostiv. Vredan kazne što mu je dodeljena. 

                Lagano ustajem i prilazim prozoru. Još mi samo jutarnja kafa nedostaje da odglumim buđenje, po uputstvima skrivenog režisera i dostojno najviših priznanja kinematografije. Imena uklesanog u bulevar slavnih grada, čija se skele polako ruše dok predstava traje. Nedovršena. Bez peripetija i vrhunca. Poente što ostaje prećutana. Publike koja će dati konačni sud o priči u koju se jednom, nakratko, uživela, ubedivši sebe kako je njena lična, dok se nalazila na bezbednoj udaljenosti od sudbina junaka. Sažaljevajući sve njihove pogreške i zablude, spaljene na apoteozi između nevinosti i iskustva. Onog stanja koje jezik nije imenovao, a u kome je čovečanstvo ostalo zaglavljeno. Rađajući starmalu decu što su rasla u izbledele pojedince. Nalik na ove iz mog sna.

                Gde se nalazim? Sve mi je poznato, iako sam tuđinac u tom pejzažu u kome drugi, meni strani ljudi, koračaju. Nemi. Bezizražajni. Pričajući o svojoj tragediji samo očima što se preda mnom gase. Nestaju. Iščezavaju, ostavljajući za sobom pepeo i pustoš. Večnu prazninu što odjekuje vlastitim ehom. Kroz brazde šuma i pukotine Univerzuma. Pore na koži i bespuća na granici horizonta. Tako glomaznu da je čak i smrtnik može okrznuti svojim pogledom. Ponavljajući grešku zbog koje je Orfej ostao nesulišenih molitava. Kratkovid i sa naočarima sa teškom dioptrijom. Iza magle od suza i duvanskog dima. Paučine što je prekrila iznemogli Kosmos, klonuo pod težinom sopstvenog bića. Stenje što oplakuje vreme. Nioba u crnini za svojim potomcima.

                Ne mogu da se probudim. Pokušavam, ali oči neće da se otvore. Svest se ne penje do površine, ne kida lance sa svetom snova. Da li ovako izgleda smrt? Da li sam umro, verujući kako sam samo zaspao? Ne, to nije izvesno. Onda ne bih bio kadar da pratim tok sopstvenih misli, jer, sudeći po rečima jednog prosvetiteljskog i prosvetljujućeg filozofa, dok sam u stanju da razmišljam, to je potvrda mog postojanja. Dinamika unutrašnjih pejzaža jeste dokaz života po sebi. Ili je mimeza neke daleke egzistencije koja se pokušava prilagoditi vlastitim merilima i obrisima bića? Nisam trenutno u stanju da proniknem u odgovore na ova pitanja. Znam jedino da moram da pokušam da se probudim. To je od presudnog značaja za budući sled mojih okolnosti. Ako ostanem zaglavljen u snu, neću moći da dovršim sve što sam planirao pre poslednjeg izdaha, sa kojim ću se dobrovoljno i konačno oprostiti i od duše, bar onog njenog dela što će zauvek ostati vezan za telo, obeležavajući ga kao sopstveno vlasništvo. Držeći katastarski list nepokretnosti u ukočenim, bledim rukama. Borba sa vremenom jeste ona bitka u kojoj Don Kihot neprestano gubi i iznova kreće na pohod na vetrom pokrenute elipse, savršeno mirne i nezainteresovane za ljudski usud. Posve besmislen sa njihove tačke gledišta.

                Odjekuje zvono na ulaznim vratima. Ko bi to mogao biti? Nikoga ne očekujem. Zar nisam ja tvorac i gospodar ovog lucidnog sna? Zar ovo nije provera mojih mentalnih sposobnosti? Koliko daleko mogu da odem, potonem u vlastitu podsvest? Ovladam njome i priklonim je sopstvenoj nestalnoj volji? Ako znam da sanjam, zašto se redosled događaja opire mojim prohtevima? Zar ne bi trebalo da kontrolišem sadržaj koji sam stvaram? Ili sam ja tvorevina nekog višeg uma, verujući da sam samostalan? Da li je moja veština tvoraštva samo odjek nečijeg tuđeg umeća, koje sada ne odgovara na nesigurne mimetičke pokušaje da je oponašam? Da li je ovo odista san?

               Vrata se sama otvaraju, ne čekajući na moju intervenciju. Invokaciju. Zazivanje muza otključanih podzemnih hodnika. Tup udar provaljenih dveri Hada iz čijih čeljusti iskače Kerber sa svojom krvožednom vilicom, punom smrskanih ljudskih kostiju, spreman da i mene smoždi u jednom zalogaju, dok mu u grlu zastaje poneka nemirna kost kao izraz telesnog protesta. Umesto džinovskog, troglavog psa, iz drvenog rama iskrsava lice mog pokojnog ujaka, odevenog u svetlo, skoro prozračno laneno odelo, čiji se ton stapa sa sveopštim bledilom. Izgleda dosta mlađe, svežije, nego što ga pamtim pre večnog počinka, iako istih godina kao u trenutku svoje smrti. Gleda me blagim očima u kojima prepoznajem razočarenje i jednu vrstu sažaljivog prekora, od čega me podilaze jeza i stid. Toliko je toga čime sam ga mogao izneveriti, verujući da se moj život, način na koji postojim, tiče isključivo mojih odluka. Da greške koje pravim imaju posledice jedino po moju sopstvenu ličnost, ne i one što su mi prethodili ili će me naslediti. Žigovi grešnika od postanka vremena.

               „Ujko!“, prilazim mu radostan, šireći ruke u ogroman zagrljaj. Neka hladnoća što isijava iz njega, nalik na bele hijeroglife daha po zimskom vazduhu, zaustavlja me u mestu. Ne prepoznajem duhovni lik ovog poznatog lica sa kojim sam odrastao. Između nas dvojice je proziran, ali neprobojan zid koji razdvaja naša dva sveta. Nežnost što ne nalazi odjeka sa druge strane, makar ni kao vlastiti eho što mu se vraća kao reč utehe. Nemušto ništavilo koje, poput baldahina, pokriva sadašnji susret, baš kao i naličje Kosmosa.

               „Nije ti drago što me vidiš?“

               Tišina. Nema odgovora. Nema osmeha, niti grimase. Nema nikakve promene u izrazu lica, kao da nije ni čuo moje pitanje. Nije se čak ni pokrenuo da me celog sagleda u iskušenju da prepozna sličnost sa sebi bližnjim. Ukočen pogled nekud u daljinu, kroz mene i zidove, kao da tamo uočava jedan sasvim nov svet, za moj neiskusni pogled nepristupačan i zabranjen. Bledilo što ispunjava sobu kao da se celokupna slika spira sa svakim sekundom, nehotičnim pokretom, mojim vrpoljenjem poput šetanja u kavezu, u očekivanju logičkog razjašnjenja. Zašto ne progovara? Neizvesnost me sažima u sićušnu tačku koordinatnog sistema, mrlju na podu po čijim se obrisima gazi, dok u potpunosti ne izbledi pod neprestanim trenjem mnogih đonova. Radoznalost ubija, kako mačke tako i ljude.  

               „Jesam li te nečim uvredio?“

               Ponovo nemušto oglašavanje praznine. Bezizražajnost u koju gledam me obezoružava, ne ostavljajući mi izbor da li da se pravdam ili zapodenem razgovor o sasvim nevažnim temama kao toliko puta do sada? Imam osećaj da stojim pred replikom antičkog boga što uporno odbija da mi saopšti proročanstvo, čuvajući budućnosti njen veo mističnosti što obmanjuje smrtnike da je u determinisanosti još sve moguće i ostvarivo. Uverenost u slobodnu volju spasava čovečanstvo od potpunog kolapsa. Da se ljudi još ponešto pitaju u poretku koji nisu bili kadri ni da stvore i ništa manje ni održe u prvobitnom, idealnom obličju. Ti sitni slonovi što razbijaju svetove kao kineske vaze. Razvukavši nevini osmeh palih anđela.

               „Ne shvatam, zašto ne progovaraš?“

               Muk što nastavlja da luta Vaseljenom, istrajan u svom bezglasju. Ništa ne remeti zavet ćutanja koji je Nebo dalo, braneći se od nasrtljive ljubopitljivosti prvih grešnika oštrim ivicama svojih sazvežđa načinjenih da ostavljaju ožiljke. Krvave brazde za koje čovečanstvo naivno veruje kako su obrisi Mlečnog puta. Tišina je strašna, jer se u mnoštvu zvukova još može pronaći smisao, kodeks spasenja, tumačenje stvarnosti i lozinka za bezbedan prelaz preko reke Stiks. Može se načuti višnji poredak u šaputanju, potmulom mrmljanju što prati Haronovo veslo koje krvnički udara po površini vode, sveteći joj se za svoj nedostojanstven usud. U izostanku zvukova, tumara se nalik na slepca, čije ruke pokušavaju da daju oblik stvarnosti što iščezava u ništavilu. Nesigurna u vlastito postojanje. 

               „Kao sa mrtvacem da razgovaram“, ciknuo sam najzad ozlojeđen, lupivši nogom o tlo poput razmaženog deteta.

               Uspeo sam! Udario sam tačno u onu žicu na instrumentu njegovog bića koja je naposletku proizvela ton. Ishitreno je razgoračio oči, gledajući me besno. Usne su se zgrčile u grimasu prekora. Konačno je prezrivo izustio:

               „Zar još nisi shvatio da si i sam mrtav?“

               Budim se iznova, naglo, na dobro poznatom mekanom krevetu, opipavajući pod prstima grudvice od sunđera ispod mebl-štofa, okupan znojem i sjajem odavno izašle užarene zvezde, pokušavajući da razaznam sopstveno disanje. Nesiguran da li sam se ponovo probudio u vlastitoj smrti.

_______________________________________________________

TIHANA TICA (1989) diplomirala je na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Master rad „Platonistički elementi u vizantijskom pesništvu“ odbranila je na istoj katedri i time stekla zvanje Master profesor jezika i književnosti.
Priredila je zbirku pesama prof. dr Pavla Stankovića, „Bečka svitanja, beogradski sutoni“ 2017. godine, dok je 2018. objavila roman prvenac „Ustoličenje jarca“. U izdanju Poetikuma, 2021. godine objavila je zbirku pesama „Iščezlo nebo“. U okviru iste izdavačke kuće 2022. godine objavila je roman „Pokeraš“.
Bila je stipendistkinja Gete instituta u Beogradu 2014. godine i neko vreme provela je na usavršavanju u Nemačkoj.
Piše dužu i kraću prozu, pesme, kritiku, recenzije,… Objavljuje u periodici u zemlji i regionu.
Prevođena na bugarski, makedonski i kineski jezik.
Živi i radi u Beogradu.

TRI PJESME ILHANA PAČARIZA IZ ZBIRKE “VRTLOG”, Kulturni centar Novog Sada, 2019.

ČOKOLADA SA LEŠNIKOM

Otac, od svojih najranijih dana,
nije mogao da jede slatko.

Gledali smo fudbalsku utakmicu
kada mi je ispričao da je
u detinjstvu pojeo rahatlokum,
i toliko mu se smučilo
da nikada više nije okusio
bilo šta što slâdi.

Kada se vraćao s posla,
na ramenu je nosio lubenicu za nas,
ne i za sebe.
Kada je sa pijace vukao jabuke
i narandže i breskve,
teglio je za nas,
ne i za sebe.
Kada nam je komšija ponudio
da odemo u njegovo selo i da
slobodno otresemo šljive
za slatko i pekmez,
tresao je za nas, ne i za sebe.
A kada je donosio iz Bugarske
čokolade sa lešnikom,
donosio je i za nas i za sebe.
U pomalo svečanoj atmosferi,
otvorio bih čokoladu i odlomio red
koji bih pri dnu omotao
srebrnkastim papirom.

Polako bih jeo, dobro pazeći
da ne pojedem zrna lešnika.

Valjao bih u ustima lešnik,
zamišljajući da je moja nova lopta
koju još nisam isprobao u parku.

Valjao bih ga sve dok s njega ne isisam
i poslednji trag čokolade,
sve dok ga ne izližem
tako da se cakli.

Onda bih, s braonkastim tragom na usni,
na očev dlan, jedno po jedno,
stavljao zrna lešnika
koja bi on zamišljeno grickao,
kao najveću poslasticu.

***

MODEL ŠUME

Jugovina pleše šumu.
Skladno njihanje četinara

mišolovka je za tvoje oko.
Potrebna ti je trivijalna promena.

Ulaziš kod frizera.
Izlazite ispred salona.

Pokazuješ mu kažiprstom
preciznu stepenastost šume,

govoriš mu, zbunjenom:
onako da me ošišaš.

***

LIJEPO

Početkom septembra sedeo sam
na klupi iznad grada,
u dvorištu duševne bolnice,
gde sam došao po mišljenje psihijatra
koje mi je bilo potrebno
za lekarsko uverenje.

Mešavini divlje i kontrolisane vegetacije
dobro je stajalo obilje zelenila,
iako se osećalo da drveće već tada
pegla svoje žuto lišće.

Nisam mogao da ne mislim na
“Paviljon broj 6”, nisam mogao
da ne mislim na “Čarobni breg”.

Niotkud dolazeći, neki čovek je
seo pored mene.
Nije bio pacijent,
to je odmah bilo jasno.

Klimnuli smo glavama jedan drugome.

Imali smo grad na dlanu i
naše oči su znale da to iskoriste.
Uporno smo ćutali, kao u
dečjoj igri u kojoj gubi onaj
koji prvi progovori.

Kroz nadnaravnu ekspresiju
ptičjeg cvrkuta,
ćutali smo nekoliko minuta,
a onda je on rekao nešto što se
i u meni bilo posložilo:
Jebem mu mater ako ovde nije lijepo.

_____________________________

ILHAN PAČARIZ
rođen je u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011), Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019).

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ: NEŽELJENA NAUŠNICA

– Budimirović!
Digla se odmah i krenula meko ka vratima broj sedam. Nosila je baletanke. Svaka druga obuća bila bi neprimerena. Ova je bila neprimetna. Bez zvuka i traga, baš kao što je želela.
– Devedeset pet.
– Molim!? – poskočila je blago sa stolice.
– To je sasvim prirodno. Uzbuđeni ste. Pritisak je u redu: sto trideset sa sedamdeset pet. Može isti prst, malo će bocnuti.
Aparat ju je podsećao na skakavca: zeleni, izvijen, sa dva talasića sa strane. Došla su moderna vremena. Sve se meri aparatima. Krv je kapnula na test traku i počela da se širi kao noć nad gradom. Zašla je u sve uglove.
Ali jutro je i još se nije razdanilo. Hladno je za baletanke. Ona je još zarobljena u onoj noći; premotava je i smeška se. A onda se seti da je svanulo. Sa zorom je svanula i misao, teška kao babin jorgan. Onog jutra, ovog jutra, probudila se drugačija i taj jorgan ponela na leđima.
– Upoznati ste sa procedurom.
Pognula je glavu.
Sestra je pričekala, pa se nakašljala.
– Možete i da se predomislite.
Odmahnula je rukom i skupila pljuvačku u ustima, odveć namrštena.
– U redu je, ponoviću. Uzmete ove četiri tablete, dve s jedne strane ispod gornje usne, između desni i obraza, a druge dve sa druge. Treba otprilike dvadeset minuta do pola sata da se apsorbuju. Doći ću i doneti vam čašu vode kad bude vreme.
Gledala je za sestrom: kako joj guzovi poskakuju gore-dole, obilni kô nadošlo testo, a repić maše kao poruga. Kako bi bilo da ih sad ispljune? I šta onda? Uvek je šta onda. Kao da ima izbora.
Da bar nije prenela pola svog života kod njega. I to posle tri meseca. Ili se vreme stislo? Teško je reći. Nekako su srasli. Popunili su jedno drugome praznine kao što je ona njegovu jedinu policu u stanu, knjigama. Razmišljala je da kupi jednu i njemu… Mnogo je razmišljala.
Stan sad liči na nešto. Na dom? Na nju? Kad ju je prvi put pozvao kod sebe, tamo nije bilo tragova života; samo ogrizaka, napuštenih puteva, priča ostavljenih napola. Tamo nije bilo nje i zavarava se ako misli da je sada ima. A izgledalo je da ima sve. Imao je… Ima auto, bivšu ženu, dete. Stan u kom ima mesta samo za jednu osobu, prozor koji nudi samo jedan pogled na svet. Šta joj je falilo? Da samo nije… Uvek taj početak rečenice koji joj poništi pola života. Da nije zvocala? Da nije pobacala starudiju, preslagala mu odeću i sortirala sve po bojama, da nije raščistila one ormariće (i preuredila mu prošlost). Sad zna gde su začini, gde konzerve i gde ima još mesta. Za šta? Samo ne zna gde je on. Možda je trebalo da ga pita… Ali nikad ništa nije rekao.
Ah, taj prvi put sklanjao je za sobom na putu do kreveta tobože izvinjavajući se, a jedino mu je bilo važno da skine taj crveni brus koji se otkopčava spreda. Da nije popila martini možda mu ne bi ni otkrila taj detalj, možda se ne bi popela s njim gore, pa na njega… Iako ju je već koža pekla. Nije verovala u seks bez emocija, u emocije bez seksa, u život bez duše i tela. Ali možda bi joj bilo svejedno. Štaviše, nasmejala bi se na posteljinu sa motivima iz Ratova zvezda da je videla taj stan u treznom stanju. I jeste se nasmejala, i to glasno, a on nije znao o čemu je reč. Još ga je i nadražila, pa je krenuo zubima ka njenoj majici. Kad ju je bacio na krevet, klizila je još sekundu po razbacanim stripovima. Pa nije više tinejdžer. I nije ih bacila. Odnela ih je u podrum nakon što je on mesec dana ostavljao šolje po njima. Odjednom su postali svetinja.
– I? Sve u redu?
Klimnula je glavom.
– Vidimo se za dve nedelje.

Dve nedelje ranije…

Trčala je kroz stan preskačući prepreke, s ključevima u zubima, telefonom u jednoj ruci i šoljom kafe u drugoj. Samo što pronađe jednu stvar, nestane druga. Konačno je sela za montažni sto u kuhinji, koji joj je on kupio, odložila sve tri stvari i počela da lupka prstima po površini. Da doručkuju zajedno, navodno. Bio je dva puta kod nje.
Zakasniće danas na posao. Ima dobar razlog. Otpila je gutljaj kafe i uzela telefon u ruke. Toliko je čeznula za danima kad je umela da ga zaboravi. Nisam kod kuće značilo je nisam dostupna. Imam život. Otvorila je Viber i zastala kod njegovog imena. Otvorila je chat i skrolovala gore-dole. Otvorila je Whatsapp, otvorila Facebook. Otvorila je sve i otišla do slavine da natoči sebi čašu vode. Ostavila ju je da teče, dugo. Počela je da se širi telom, bezimena neman njegovog lika, kroz jecaj. U tom trenutku zavribirao je telefon. Spotakla se i prosula vodu po sebi. Konačno je na koži osetila istu hladnoću koja joj se širila kostima. Ispružila je ruku koliko je mogla i pogledala na displej. Sanja: Gde si ti? Udahnula je duboko, a lice nabreknuto, gotovo plastično. Nos ju je peckao, u grudima je žigalo. Otišla je do kupatila, presvukla majicu i umila se. Odstranila je šminku i opet je nanela, a onda je primetila da joj nedostaje minđuša, i to baš ona koju je dobila od njega za Novu godinu, u obliku pahulje. Prečešljala je ceo stan. Skenirala je podove, uvukla glavu u razbacanu odeću i čaršave, ali bezuspešno. Zalupila je vratima za sobom po izlasku.
Sanja je već uveliko vrbovala ljude kad je ona stigla u kancelariju. Kažiprstom je pomerila mikrofon sa usta i prošaptala nešto, obrve izdignute, zenice u uglovima očiju.
– Znam, znam…
Sela je, stavila slušalice i mikrofon i okrenula prvi broj sa liste za taj dan.
– Dobar dan. Da li bih mogla oduzmem deset minuta vašeg vremena i pretvorim ih u deset najboljih minuta u vašem životu? Zapravo, oduzmem je pogrešna reč. Investirajte danas i…
Tekst je već znala napamet, kao i reakcije. Znala je da veće šanse ima kod žena umilnog glasa, onih koje nisu naučile da kažu ne, potovo kod samohranih majki, koje ionako nemaju vremena, ali uvek ga pronađu kad ih čovek lepo zamoli; i kod usamljenih muškaraca, razvedenih ili onih koji se polako gase. Tako je njega upoznala. Rekao joj je da ga njen glas pali. Ne tim rečima, naravno, i ne preko telefona. Počela je da se smeje.
– Izvinjavam se. Ne, naravno da niste vi smešni…
Da joj je to rekao, ne bi nikad pristala da se vidi s njim, pa makar izgubila i posao.
Prodala mu je taj usisivač i još štošta…
Opet je ubola šesticu na lutriji. Ova ništa neće kupiti, ali će joj nanizati svoj rodoslov u pet minuta. Svi su je zaboravili, a kad je imala i donosila, bila je dobra svima… Neka je, nek priča…
Trljala je resicu levog uha…
– Da, naravno, možemo obaviti promociju kod vas…

***

– Zašto je ne pozoveš?
Držao je minđušu između palca i kažiprsta i gledao prema prozoru stisnutih usana. Ona je vetrila stan, on ga nije otvorio otkako je otišla. Da živi u smradu? U pičku materinu. Odjednom je ustao iz fotelje, prišao komodi i otvorio prvu fioku. Nekoliko sekundi gledao je u sadržaj unutra: gomila računa i na njima kraljevski dve karte za pozorište. Crna scena, crvena zavesa i bela slova: mrak, krv i duhovi. Minđušu je položio na njih. Malo je falilo da je baci kroz prozor; misao je poskočila, odbila se o srce i završila u istoj ladici. Zalupio ju je i vratio se u fotelju.
– Bre, čoveče?…
Uhvatio se za glavu i počeo da trlja slepoočnice.
– Ej, a što si pio to veče? Znaš da si ujutru…
Pogledao ga je i „neprijatelj“ je prestao da govori u momentu.
– Pio jesam, ali…
Zastao je, protrljao bradu, pogledao po stanu kao da traži nešto.
– Ma šta će mi to. Ako je ovako nešto moglo da se desi za tri meseca, sutra bi se uselila, počela da mi diriguje šta da nosim, kako da govorim, kad smem da izađem, a završilo bi se tako što bih ja izašao iz sopstvene kože ili stana ili bi je najurio da ceo komšiluk likuje. Ma ne! Imao sam, probao, video… i to sa mnogo boljom ribom.
Odmahnuo je i odmorio šaku iznad usana klimajući glavom. Povio se napred, pa opet uvalio. Noge nikako da se smire. Naslonjen, položio je ruke na rukohvat i nastavio da drmusa glavom kao da vodi razgovor ili prati predavanje. Ah, taj gospodin Ego. Da ga nije pritegnuo za gušu ne bi je nikada pogledao u te nezajažljive oči. Potpuno se uneo. Lice oživljeno, na momente je negodovalo, ali se hipnotišući hvatalo za nit, tu nit koja je imala smisla u njegovoj glavi. Usne je povukao nagore, bradu uvukao i blago namršten davao sebi za pravo. Zatim je pogledao u druga, pa po sobi, sve ukrug, i uzdahnuo. I jednom fragmentu sekunde osetio je istinsko zadovoljstvo. U tom fragmentu opustio je pesnice.

Petnaest dana ranije

Prevrtali su se i ljubili po svim zamislivim mestima tražeći jedno u drugome nešto što su nekada imali i jedno od drugoga nešto što nikada nisu. Vodili su ljubav i želje na povocu. Voleli su se, činilo se, i u toj promenljivoj ljubavi dan se prelio u noć.
Trljala je svoje stopalo o njegovo. Smeškao se gledajući u plafon. Cigareta je landarala iznad piksle, ispod lampe, a on je ispuštao dim.
– Šta je, nije ti dosta? Uštinuo ju je za guz.
Opkoračila ga je i zagledala mu se u oči.
– Karte? – sevnula je. Nisi valjda zaboravio karte?
– Molim?
– Rekla sam ti da hoću da idemo na onu… Prizore u mraku.
– Rekla si – nakašljao se i pridigao – pa?
Zid je bio oznojen, prozori nisu dihtovali.
– Pa jesi kupio?
Uhvatio ju je za zglobove i zbacio sa sebe. Gledala ga je, na kolenima.
– I? Zatresla je kosom.
– Čekaj. Da razjasnimo. Pitaš me, a očigledno si ubeđena da to nisam uradio.
– Ne mogu da verujem.
Skočila je na noge. Perspektiva se promenila. Omlitavljena volja otelotvorena među zgužvanim čaršavima. Stresla se. Podsetilo ju je na nekoga ko nikada nije znao šta želi.
– Možda sam i kupio. Pogledao je u plafon i latio se paklice. Bila je prazna. Zgužvao ju je i zafrljačio u kantu kraj noćnog stočića. – A ako nisam, velika stvar.
Tišina ih je obavila, gole. Razbila ju je huka vetra. Prozori su se tresli. Povukao ju je za ruku, ovaj put blaže, mekše. Oslobodila se žustro.
– Nedeljama ti pričam o tome.
– Ako ti je toliko važno, što ih nisi sama kupila?
– Rekla sam ti…
Na prozoru su oživela svetla velikog grada. Život se pretvarao u repove na putevima. Klatila se, grickala nokte i prste i vreme…
– Nećeš se ti promeniti.
– Koji ti je sad?
Sela je na ivicu kreveta okrenuvši mu leđa.
– Šta je sad? PMS?
Pogledala ga je preko ramena, u oku razliveni putevi.
– Znaš šta? Možda najbolje da odeš malo u svoj stan.
Posegnuo je za ključevima od kola.
– A, ne! Izbacuješ me, pa kao treseš prašinu sa ruku. To ne može.
– Znaš šta? Uzurpirala si ovde sve i očekuješ da se ja uvučem u mišju rupu. TO ne može. Ej bre, nismo ni počeli da se upoznajemo, a ti me većprepravljaš.
– …
– Ajoj, nemoj sad da me hvataš na suze. To mi stvarno…
– Šta!? Ne treba? Ajde reci. Hoćeš i mene da se oslobodiš kô i sopstvenog kuma. Naravno da ti ne treba. Nije ti trebala bivša, ni sin…
– Nemoj sina da mi uzimaš u usta… – prosiktao je, ustao i počeo da se oblači – A što se kuma tiče, ni tu nisi umela da držiš jezik za zubima.
– Ako sam ti išta rekla, to je zato što mi je stalo do tebe i do toga kako si se ti pokazao, a on…
– Jebote, poznajem čoveka dvadeset godina, a ti posle dvadeset dana misliš da možeš da sudiš o našem odnosu.
– Shvatila, ni to ti nije trebalo. Pa što si nastavio? Što si me pustio u kuću… da ti ribam, kuvam, peglam?
– Nisam ti to tražio.
– Naravno. Ti nikada nikome ništa ne tražiš, ljudi ti se bacaju pred noge.
– Ej, a ovo ti je sad stvarno…
– Detinjasto? Znaš šta… – zagledala se i podigla kažiprst – U pravi si, potpuno sam detinjasta. To bi najbolje znao ti koji ćeš učiniti sve da zadovoljiš svaki prohtev tog deteta koje je naviklo da ceo život dobija sve što poželi i da niko ne sme da mu stane na put.
– Sklonila si sliku – zarežao je i uhvatio je za mišicu.
Svetlo je zaigralo, zažmirili su oboje.
– Koju sliku? Ovu? Krenula je ka drugom kraju sobe. – Pa ti nisi normalan. Ovu sliku sam sklonila iz hodnika da ne kupi mirise iz kuhinje i stavila je ovde. A da ne pričam o slikama tvoje bivše koje držiš tamo u fioci.
– Znači preturala si mi po fiokama?
– Nisam ti preturala po fiokama – vrisnula je bolno i nastavila iscrpljeno – Razdvojila sam ti prljav veš od čistog, budalo jedna.
Budalo jedna se pretvorilo u kišu.
Padala je i po njoj i po njemu.
Navukla je rolku. U tom trenutku spala joj minđuša, a da nije primetila, i zabola se u njegovo oko.
– Šta sve sad neće ispasti trulo – jadikovala je nad oboma. – Pozvaću taksi. Nadam se da ti ne smeta da ga sačekam ovde; napolju pljušti.
Okrenula se ka njemu očekujući. Gledao je u zid i slegnuo ramenima. Kad je krenula ka vratima, oči su mu se zalepile za njen kaput. Podsetila ga je na nekoga, baš kao i prvi put kad ju je video. Pritisnuo je vrata za njom i vratio sliku svog sina na mesto.

Dva dana ranije

– I šta kaže test? – glas hoće da iskoči iz telefona.
Ona sedi na ivici kade i čeka liniju ili dve na testu koji je položila na mašinu za veš.
– Sanja, bojim se.
– Što bre, čoveče? Pa to je nabolje što može da ti se desi.
– Gde bre sama? Ne mogu ja to.
– Trideset devet godina… Ja ne bih razmišljala.
– Jebote, dve linije.
– Ok… Čekaj… Šta to znači?
– Znači da je sve što sam u životu ikad želela bilo pogrešno… Ili sam ja u ovom životu pogrešna. Pahulja… Zamisli, prvi sneg.
Krupne pahulje padale su po prozoru u krovu, iznad njene glave. Posmatrala je kako se otapaju i klize niz staklo.
– Zamisli želju, lujko.
– Nema više želja. Moja poslednja vredela je kô jedna srebrna minđuša.

______________________________________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ rođena je 2.8.1984. u Sremskoj Mitrovici, rano detinjstvo provela u Kanadi, završila prvi razred u Torontu, gimnaziju u Sr. Mitrovici. Diplomirala na italijanistici 2008, završila master studije sa fokusom na lingvistici 2009. Naredne godine upisala engleski jezik i književnost u Kelnu (odsek za predavača) i diplomirala 2014. Objavila romane Devet godišnjih doba (2018), Trans: Mi u česticama vremena (2020), Život posle smrti (2021) i zbirku poezije Dom (2022). Sarađivala i sarađuje sa časopisom Avlija, izdavačkom kućom Asoglas, Književnom radionicom Kordun, Fanzinom Šraf, magazinom P.U.L.S.E i časopisom Tvoj magazin. Na svojoj Fb stranici objavljuje poeziju: @djordjevicpisac, a na Instagramu promoviše likovno stvaralaštvo: sanja_sorriso.

POEZIJA IVANE LULIĆ

NE DAJU MI SAMOJ HODATI ŠUMOM

izađem li živa iz ovoga
javite mi
što je još
prikladno raditi
kad si tužan.

***

PUSTINJA

30 kilometara od mog sela
nalazi se hrvatska pustinja
mediji izvještavaju o tom čudu
kao da je tek sada nastala
a ja gledam u raku svog djeda
usku i duboku
s istim žutim pijeskom
i pitam se ima li dolje gladnih životinja
i mogu li izrasti na ovakvom mjestu
divni božuri
poput onih koje je baka sadila
u njihovom dvoru. 

***

SPAVAM TAKO BLIZU TEBI

izbjegavam rime
izbjegavam ponavljanja
i prilike da se stopim s drugim ženama
nižem sitne pobjede
iako su moji aduti smiješni

spavam tako blizu tebi
i dalje ne znam
kakvu nježnost da izmislim
nije mi bliska.

***

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da postanemo bolji ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

***

GEORGES ABDALLAH

moj se novi prijatelj predivno smije
gradi glazbala i nestvarno
svira pastirske frule
u noći mu na tamnom licu
bljeskaju zubi

dok točimo ouzo
objašnjava mi imena isusovih učenika
na grlenom jeziku
koji ne poznaje
pojmove iz znanosti

on nudi svoje prijatelje
hašišom
ima pun ormar pušaka i
noževa
a onda odlazi
u noć
gađati svinje
iz susjednog sela

smije se
kaže
uvijek pobjegnu.

***

VIDARSKI OBRT

jednom uskoro
kad mi ovaj grad dođe navrh glave
počet ću
skupljati trave
po livadama

neće me dirati
pun tramvaj kukavica
podjela poslova i ljudi
na tuđe i naše

zavezat ću oko pâsa stare jastučnice
napunit ih stolisnikom
divljom mrkvom i
bobama

učiti iz ljekaruša
čime popraviti
glavu
utrobu ili
stopala

vratiti se kući
otresti prah s nogu
i ne progovoriti
danima.

___________________________________________

IVANA LULIĆ (1986.) odrasla je u Špišić Bukovici kod Virovitice. Tamo je završila gimnaziju i glazbenu školu, a u Zagrebu studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. S bendom Auguste ima objavljena dva albuma autorskih skladbi i nominaciju za Porin 2016. godine. U Centru za kreativno pisanje završila je dvije radionice suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević. Zastupljena je u zbirci „Na početku novog kruga“ u izdanju Cekape-a. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za pjesničku nagradu Na vrh jezika 2020. i 2021. godine. Kratke priče i poeziju objavljuje u hrvatskim i regionalnim zbornicima i časopisima, a izbor pjesama predstavljen joj je i na Hrvatskom radiju. Sudjelovala je na pjesničkom festivalu „Šumski pjesnici“ u Istri 2021. i književnim susretima „Zagrijavanje do 27“ i „Poezija u drugom filmu“, a uz pisanje, bavi se glazbom, crtanjem, odnosima s javnošću te stvaranjem radijskih dokumentaraca. Svoje radove izlaže na samostalnim izložbama. Povremeno glumi u TV reklamama. Članica je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.

GORAN STAMENIĆ: KADA BI POSTOJALE REKE

Toliko se ligamenata skupilo u koži
da nema mesta za boga, za krivicu
Zlatni tonovi drhte, seks sija, blješti
u danu, buči po manastirima,
razara sela i vašare, u gradu
krije se po ćoškovima
sirotinju doji zlatnim mlekom
U najmilijim sitnim životinjama
teče kroz podlaktice, seks sija
i razara sela, gase se elektrane
Kanarinci gladuju i smišljaju pesme
Sve se dešava unutar kaveza

I kada bi postojali ikakvi praznici
vrata bi se sama od sebe širila
i puštala vetar u naše dušnike
Kada bi postojali, mi bismo postili
na čistom hlorofilu, bar ikakvi praznici
kada bi postojali, ikakvi,
pucali bi jezici oko vatre

Ali toliko u nama više nema prostora
da nema ničeg više u koži sem nas
Nema ničeg kao što je srebrno veče
ispunjeno tužnim tužnim telima
žudnje i želje se prelivaju
Nema mesta za krivicu i božić
samo za kolena, lopatice na leđima
koje plivaju kroz januar, februar, mart
Nema, zapravo, nema božića
jer se svakog dana rađaš i bacaš
u javu, škripiš zubima, prizivaš sijalice
u javu, rasvetljavaš crnu stranu jastuka
na kojoj ne čeka ništa, iz zvučnika
opet zlatno ništa od kog se opraštaš
Trpiš nekakvu prošlost prošlost prošlost,
u groznici, šumovi iz aparata nestaju
i nastaju u istom naletu, sahranjuju
braću po silnim ušima, nema muzike
samo tonovi i mačka prede

Sve sjakti i napinju se tetive
Prelest pada kao kiša po ljudima
Prelest je duboka i divna u telima
i anđeli su dlakavi pod pazuhom
Svi se jebu i svima je lepo

Kada bi božić postojao
postojala bi zemlja za sve
jedna pod providnom zastavom
na jarbolu potkolenica, ključnjača
U toj drugoj zemlji smo stena na suncu
u ovoj ovde zaobilazimo radost

Pa zašto bih hvalio proleće i reke?

Proleće je svo u telu. Kotrlja se
i bruji, čas u samom srcu sunca,
čas u jarcu. Ničeg nema
kao što je proleće
I kad se saberu nule, utihne pas,
čim se sjaj podigne nad sahranom
deca zapevaju u neskladu, kosti lome,
čim se bube uvuku u moju lažnu kožu:
proleće, bronzano, strpljivo, gazi po braći
i po mojim prijateljima
podeli rakove i crne čaše vina
Ničeg nema kao što je proleće
Toliko ponornica ispod naših koraka
još bez odsjaja, bez imena
Dragi moj, mi hodamo po tupom nožu
Ti i ona, ti i ja, ona i ja
slažemo se po vertikali, njušimo
Mi smo čulna mašina i progone nas
meteorske kiše praznika
nema mesta za boga i bogorodicu

Ko se rodio u proleće, rodio se sam
Ko misli da će umreti, umreće sa nama
a na putu do tamo naše oči se sreću
na smeni sezona maršira sintetika
naša su sva tela, od znoja, od puti
s velikom lakoćom oksidiramo
Volimo i ne volimo plastiku
a kada bi postojalo proleće
mi bismo nesumnjivo pali u vatru
Goreli, sagorevali, sijali kao seks
slagali se u linije do neba
obrušavali se kao tropski talasi

Pa zašto bih rekao nešto lepo o reci?
Znam ih nekoliko, Mura, Tisa, Sava
i imaju li one rođendane?
Koja može da preživi ovo ledeno doba?
U mom oku ko može da preživi?
Kad bi mogla da postoji reka,
morala bi da brine za tolike živote,
za somove i talase, za lišajeve,
vodila bi tolike tuđe račune
A to nije i ne može da bude
Ispratila bi carstva i civilizacije
pokosila metabolizme vladara
tekla od istorije do istorije
Kažem, kada bi zaista postojale reke
mi u njima ne bismo radili ništa
osim živeli i plivali najslobodnije
U rekama ne bismo dočekivali praznik
stajali i sedeli, hodali i smejali se,
ništa osim živeli, mahali rukama
I šta uopšte znamo o rekama?
Ako su bujice nasilne, šta su onda obale?

Ovaj stih posvećujem mornarima:
godinama ste umirali uzalud

Praznik nas traži kroz plač
mi ga zaobilazimo pesmama
zaspimo u stotinu kreveta
Od pogleda ka reci i naš je san u spokoju
Dok vladaju najhladnije godine
prelamaju se pršljenovi, padaju u vatru
borba je nemilosrdna i traje i traje
i ko zaviri iza kalendara, zatiče samo
lažni mesec april

Svejedno nove oči zatvaram u novu tamu
u trku i u plesu, sami smo sebe špijuni
sami o sebe obešeni i goli i smrtni
Dodir se ne čuje i reke teku
A još traju strašni divlji aprili
Krv u sebe jurca, kamen se kruni
i dugo sporo hodamo kroz noć
da se u istoj ravni sretnemo na čas
pa opet kroz noć do pustih kreveta
opet u kameni san bez svetla
U nekom ćošku mraka čuvamo zrak
u sunčanom danu držimo mrak
Čekamo odgovore na vrhu stepeništa
I sve je kako treba da bude
samo što hodamo po tupom rubu noža

Ako je nešto, ako je bilo šta,
reka je tek senka života u laktovima
blagog života koji vodimo zglobovima
tog dragog korita deljenog s vodom
Ona vijuga preko pruga do ždrela
iznenada jurne preko livade i asfalta
do moždanih zavijutaka, srčanih komora
Reka je senka tog celogodišnjeg izdaha
koji zamagljuje flaše i prozore
A ti i ona, ti i ja, ona i ja
još jedna šara od inja na staklu
mala neprirodna mitohondrija

Istine se znoje i mi ih lepimo po zidu
sa smenom godišnjih doba stičemo
mekša tela, mekše misli
i gubimo oči: to su naše noćne oči
Kada gubimo ruke, kada gubimo
to je naš noćni život u orbitama
Dok gube smer, gube glave i repove
sve su sobe spavaće kad spavaš uz nekog
u snu sve je tvoja kuća

A budiš se i prolećni dan je sasvim običan
jer onih drugih nema i neće ih biti
Neće biti svetih dana

___________________________________________________
 
GORAN STAMENIĆ, rođen 1990. u Kutini. Objavljuje poeziju i kratku prozu u književnim časopisima, zbornicima i na internetu. Živi, piše i prevodi u Beogradu. Objavio je knjigu pesama Sveti magnet (Treći trg, Beograd, 2016).

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MILANKE BLAGOJEVIĆ “MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI”, Imprimatur, 2/2023; pet pjesama

MOJ OTAC UMIRE NA MORU

Moj otac umire na moru
opružen na leđima spava na morskoj površini
Mi djeca smijemo se i pokazujemo: „Gle, mama, tata je umro”
udara nas po prstima opominje
pričamo gluposti
On samo na leđima opružen spava
drži ga morska površina
sluša školjke
spava
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu
Moj otac umire na moru
na leđima opružen
spava
„Gle, mama, tata je umro”
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu

***

MOJ OTAC UMIRE U SNU

Moj otac umire u snu
u moje snove ulazi nasmijan i mlađi
odlazi poguren i crn
Moj otac umire u snu
smrt ne može biti lijepa
On spava
ne pomiče se
ta vijest do mene putuje li putuje
drugi su skinuli crninu i rjeđe se ide na groblje
Moj otac umire u snu
ta vijest putuje
kao njegov odlazak na drugi svijet
otud me gleda
ne priča
jer mrtvi ne govore
pomireni sa svijetom
umiru u snu

***

VOLI ME

Ja sam fetus
djevojčica
djevojka
žena
starica
tabula rasa
sveznalica
marioneta
Ja sam mrav
grickam ti stopala
zavlačim se ispod rukava
ostavljam tragove
pravim mravinjak na tvojim bedrima
Ja sam pradjevojčica
pramajka
na sve sam spremna
plačem nespremna
naivna
mudra
Počinjem iz početka
sve završavam
Ja sam lutalica
starosjedilac u tvojim grudima
drvo skresanih grana
čudiš se koliko
sam korijenje pustila
Ja sam sunce koje izlazi
iskopana raka
Ja sam okret na rolšuama
starica sa štapom
sklupčana u fetus
i previše zrela
Ja sam tačka
i početak
Voli me

***

MOJ OTAC NE VIDI RATOVE U MENI

Moj otac ne vidi ratove na televiziji
ratove u meni
jedan je ponio na onaj svijet
jedan rat između nas
Moj otac ne vidi mir u svijetu
vidi samo glad
ona koja ostaje
poslije neizgovorenih riječi
od koje se usta suše
i stvara knedla u grlu
Moj otac bježi u smrt
jednog kišnog dana
sad hoda po kiši
vode se ne boji
Mrtvi se ne odriču ničega
sve nose sa sobom
njegove košulje poslagane u ormaru
čekaju njegov dolazak
noću ih obuče
dođe u san
mlađi
pričamo
ali nikad mu ne spominjem da je mrtav
igramo se života
san je paralelna stvarnost
Moj otac živi u snu
radnim danima
umire samo nedjeljom
na groblju

***

ISPOD NIVOA ZEMLJE

Zamišljam kako gledamo
u isti mrak
u šumu
u mjesec koji se uspinje da postane pun
kako smo ispod nivoa zemlje
ali to nije smrt
samo želja
da se sakrijemo u jednu rupu
tamo gdje počinje more
i so
koja nas nagriza
i zbog koje ne možemo
dugo da ležimo ispruženi na vodi

________________________________________

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše pjesme i kratke priče, koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Majka je Andrije, Arsena i Aljoše. Godine 2018. u izdanju Imprimatura izlazi zbirka priča „Mandarinske patke”, za koju osvaja nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu, a 2020. zbirka priča „Nervus vagus i druge priče”. „Moj otac umire u poeziji” njena je treća knjiga i prva zbirka poezije.

***

“Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.

Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život.” – Tanja Stupar Trifunović, urednica knjige

književna premijera: ZBIRKA UGLAZBLJENIH I NEUGLAZBLJENIH PJESAMA SANINA KARAMEHMEDOVIĆA “TERCA NA TIŠINU”, Rockmark, 12/2022; pet pjesama

ONAJ ISTI

sad si prepun utjehe
razumijevanja i strasti
pazit ćeš da zacijelim
nosiš lijekove i masti

ne zna uopće što mi nudi
ruka tvoja neoprezna
dok obećaje što nije njeno
i o čemu ništa ne zna

jer neće ovu bol izbrisat
onaj isti što je nanio
i zar da moje rane liječi
onaj tko me ranio

čime god me misliš kupit
što god da si uglazbio
ja ne bih da me sastavlja
onaj što me razbio

neće mene izgubljenu
pronać taj što me izgubio
čuj, mene da iz mrtvih diže
onaj tko me ubio

ne bih mogla podnijet sreću
koja u tvom smjeru zanosi
ni sram dok moje rane gleda
onaj što ih nanosi

***

SVE ŠTO TREBA ZNATI O ŽENI

Sve što o ženi treba znat
saznao sam sa tvog tijela
kada uzeti, kada dat
male tajne tog duela

sve što govori da ne voli
a zapravo bi htjela
i ostalo što valja znat
saznao sam sa tvog tijela

čuo sam iz tvojih usta
ukrao sam iz tvoga oka
prešo preko tvojih leđa
i bacio se sa tvog boka

Da se sačuvaš od tuge
sve što treba znat o ženi
sada koristiš za druge
a učio si se na meni

pa se pretvaraš da nije
ono sve što znaš o ženi
pročitano s moje kože
isprobano već na meni

udahnuo sa ovog vrata
slušo grudi kako tuku
porezao se na nokte
pa nestao iz mojih ruku

gledo svijet kroz moje oči
tužno je na toj tribini
ronio kroz moju kosu
i nestao u dubini

***

NEKOG REDA MORA BITI

Postoje uhodane staze
oprosti što ti nisam reko
ljubav nije čista igra
al treba biti reda nekog

nekome si nježan san
drugome si noćna mora
kako meni baš oboje
nekog reda biti mora

molim reda, reda malo
daj mi noćas bolju varku
od te da ti nije stalo
čak i kad se nekog laže
ajmo reda, reda malo

ne možeš mi tako svirat
ne možeš toliko piti
ne naručuj ništa više
nekog reda treba biti

ti i ja smo prevaranti
i kako god se na to gleda
ne vodi se tako ljubav
mora biti nekog reda

molim reda, reda malo
daj mi noćas nešto jače
od tog da ti nije stalo
i kada se nekog laže
bože reda, reda malo

***

VOLI ME DOK ĐAVO SPAVA

Voli me, izvuci
još malo snage iz rukava
dok ne riješi se pitanje
je li ova ljubav prava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok nije bitno
sramota ili slava
veži loše uspomene
u dokove zaborava
i voli me
voli me dok đavo spava

voli me jer sumnja
navire kao lava
i raspliće što nas veže
do posljednjeg šava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok u tu ljubav
ne uključi se glava
dok ne važemo omjer
snova i sredstava
voli me
voli me dok đavo spava

voli me i ne pitaj se
je li ova ljubav zdrava
ne mogu ti objasniti
sjedi, gotova je kava
sjedi tu
i voli me dok đavo spava

naštimat ću si srce
kao da je sprava
izmolio sam sve
nemam više molitava
osim jedne
voli me dok đavo spava

***

ZA NJENE OČI SAMO

Neka me mjere kako znaju
titulu ću uzeti, koju god mi daju
revija je bila dobra
izvodio sam nešto tamo
ali to je scena za njene oči
i za njene oči samo

sva mjesta gdje sam slab
moji strahovi u noći
to je sramota koju čuvam
samo za njene oči

sve sam prešo, nema dalje
padao u zagrljaj, skakao u ralje
i od svega što svijet nudi
nisam dosad našo tamo
zamjenu za njene oči
i za njene oči samo

prodao sam dušu vragu
i on će po nju kad tad doći
a što tražio sam zauzvrat
to je samo za njene oči

nikad po uhodanoj stazi
tamo gdje su rasvjeta i putokazi
postavljeni uz put noćni
da govore mi gdje i kamo
dok ja pratim njene oči
i njene oči samo

bol koja sad tu živi
iz ovog tijela neće poći
osim pravo u njene ruke
i pravo pred njene oči

jer na kraju, jer na kraju
udarce ću primiti, kakve god da daju
prazan došo, prazan pošo
a moje je vrijeme ‘vamo
bilo samo za njene oči
i za njene oči samo

_______________________________________________

SANIN KARAMEHMEDOVIĆ rođen je 1987. godine u Dubrovniku. Završio je diplomski studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatiji je kao osnivač i autor u glazbenom sastavu Silente. Terca na tišinu njegova je prva zbirka pjesama.

TRI PJESME TAMARE EREŠ

DAN KADA JE SUNCE UBILO SUNCOKRETE

Gospođica Soleri posramila je
boginju Amaterasu
suncokretima svoje suknje.

Iz kapilara asfalta
kipeo je božanski bes,
žarač za stopala smrtnika.

Potrčala sam da je upozorim.
Metalna usta autobusa
pokosila su njene zlatne krunice.

***

OSLOBODILAČKI ČIN

Na gradskom trgu pleše žena,
što od detinjstva vezuje šake
pri svakom porivu za pisanjem.

Usta su joj spojena
tamnim pribadačama
nijanse očiju njene majke.

Nakon tri dana ne posustaje
pred kartonskom kutijom
nabreklom od zlatnika,

sve dok joj jato svraka
ne ukrade pribadače
i pocepa svilene trake sa prstiju.

Hrani ih zarađenim novcem,
a ostatak čuva za kupovinu ogledala
u kojem će se ponovo prepoznati.

***

GALATEO

Sestrina poruka o veridbi prekida je u vajanju.
Uzima dleto i čekić u pokušaju da smiri drhtanje ruku.
Završava kip idealnog čoveka.
Pri poslednjem udaru dleto joj klizi u šaku.
Trag krvi na izvajanim usnama oživljava mermerno meso.
Prihvata njegove ruke oko vrata. Dopušta mu da joj otme dah.

_____________________________________________________

TAMARA EREŠ rođena je 1993. u Pančevu. U rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju “Uroš Predić”. Italijanski jezik, književnost i kulturu diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je završila i master studije iz iste oblasti. Septembra 2014. godine objavila je kratku priču “Sloboda” u okviru konkursa “Priče sa neta”, koji je organizovao CEKOMS Beograd. Od 2015. godine član je redakcije online magazina “Kultur Kokoška”, gde se, osim pisanja, bavi i uredništvom. 2016. godine učestvovala je na globalnom projektu “Before I die” u organizaciji udruženja Balkan Writers Project, u okviru kojeg je objavila kratak tekst. Pesme su joj objavljene na portalima astronaut.ba, strane.ba, Bludni stih i Hiperboreja. Polaznik je Radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.

POEZIJA ENVERA RIZVA

NIETZSCHE PO ISLAMU

Sve što insan
Duže živi
To gluposti
Više doživi
I više jada
Sa mukom proživi

Smisao šta je?
Tako mi je.

Prijatelju dragi,
Lijepi Azraile,
Osmjehujem ti se,
Gdje si?

Dođi što prije!

***

JUTARNJA (5. 11. 2022.)

Vjetreno jutro
S pokušajem ptica
Da njemu prkoseći,
Kasneći negdje
Lete.
Polomljene grane
Svuda uokolo
I miris šišarki palih
Oko tona
Crkvenoga zvona,
Da par narednih
Dana, priča i kazuje…

To kakav se kijamet
Zbio prošle
Noći.

***

TRAGANJE

U ulici kojoj?
Kojem sokaku?
Gdje tražiti
Sve su iste,
Svaka mahala
Drugoj liči,
Sve su slične,
Svi su isti.

Prebaci šal svoj
Preko lica,
U pješčanu
Oluju jurni,
Van zidova,
Izvan gradova,
Da je nađeš
Ti potraži!

Poput egzaltiranog
Derviša, što
S kraja
Na kraj
Svijeta luta,
Tražeć’ smisao
Onom čega
U pravom smislu
Niti nema.

***

ODISEJA (ALI BEZ ITAKE I BEZ ODISEJA)

Sakupljam fragmente života
u svitanje,
dok brod moj je,
negdje nasred mora

i vadim sva
pisma iz boce
što su već
davno trebala zaplivati.

Koliku utegu nose
dobro je da i
brod ne potone.

Iza mene
prošlosti je more,

a ispred mene
nejasni obrisi horizontom plove.

Gdje god da se okrenem
nebo i more se dodiruju,
stapaju u jedno i
jasnu sliku ne daju.

Pa kako onda znati

šta od ovog je bilo,

šta to biva,

a šta će tek da dođe?

***

POSJED

Naše su
Prošlosti satkane
Od niza
Bez namjere
Il’ sa njom
Propuštenih prilika

Al’ mi toga
Nismo svjesni
Niti nas je
Kad i ko učio

Da su i ove prilike
Naša vrijedna
Zaostavština

__________________________________________________

ENVER RIZVO je rođen 26.6.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog posebnog interesovanja i ljubavi prema historiji kao nauci, upisao se 2017. godine na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomski studij završio sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši završni rad na temu ”Julijan Apostata”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije, a učestvovao je sa zapaženim rezultatima na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen aktivizmu. U slobodno se vrijeme bavi pisanjem poezije i iza sebe ima veći broj publiciranih literarnih radova, a za svoje pjesničke uzore smatra Konstantina Kavafija i Jorgosa Seferisa. Piše uglavnom apstraktnu, misaonu i historijsku poeziju.