tumarati se jezikom može bez kraja. Zauzeti stav znači ponuditi predpjesmu čiji sadržaj ispunjavaju/nose uvjeti, stavovi, materijali, alati, podloge svojim značenjima.
*
Svako uzimanje pisaljke u ruku čin je poštenja
*
Povlačim se iz svih pjesama, da bih bio odgovoran za buduću pjesmu, načinjenu u radu na poeziji
*
Priprema je pjesma je predpjesma
*
tri slobode slobode slobode
*
ja tri puta godišnje mijenjam mišljenje o poeziji
*
jedan pjesnik manje jedan pjesnik jednako ništa pjesnika
*
jedna dvije tri četiri pet šest sedam osam devet deset jedanaest dvanaest trinaest četrnaest petnaest šesnaest sedamnaest osamnaest riječi pjesme
*
u Hrvatskoj ima 121 stari pjesnik i 239 mladih pjesnika
*
tristo šezdeset metafora podijeljeno sa osamnaest pjesnika jednako dvadeset metafora i jedan pjesnik
*
tri do pet sadržaja plus pet sadržaja jednako osam do deset sadržaja
*
23. patnja
*
šteta što je poezija sve
*
ovdje počiva gola riječ samo rukom i mašinom zapisana, ja joj ne izmislih budućnost
*
državo, unakazit ću te poezijom
*
odričem se metafore
*
da sam pjesma bio bih ptica
*
ja se zalažem za poeziju a vi je samo pišete
– iz zbirke “PREDPOEZIJA”, Hrvatsko društvo pisaca i Durieux, 2006.
_______________________________________
VLADO MARTEK (1951), Zagreb. Diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1975. do 1978. član je neformalne umjetničke skupine, Grupa šestorice, s kojom je organizirao izložbe-akcije i pokrenuo časopis-katalog “MAJ 75”. Sudjeluje na brojnim domaćim i stranim izložbama a priredio je i niz samostalnih izložbi izlažući u Sarajevu, Londonu, Lyonu, Krakowu i drugdje. Martek je po vokaciji pjesnik i multimedijalni nomadski autor. Njegov rad uključuje akcije, agitacije, ambijente, murale, grafite, tekstove o vlastitom radu i drugim umjetnicima, grafike, autorske razglednice, kiparstvo, poetske objekte, slikarstvo, autorske knjige, insceniranu fotografiju. Autor je sedamdeset samizdata koji sadržavaju predpoeziju, crteže, grafike, fotografiju i poeziju.
Nećakov otac mi je pričao o svom ujaku, koji je ostao vječno mlad. Nikada nije zapalio cigaretu, nikada nije okusio svoje prvo pivo, nikada nije zaboravio na svoje igračke iz djetinjstva, nikada se nije zaljubio ni u muško ni u žensko. Njegovog uju Abrahama zakopali su živog u dobi od pet godina.
MARKO PAVLOVSKI (1987, Trst; Zagreb), iz zbirke pjesama “IZLET U DACHAU”, Fraktura, 2018.
Kakve ja koristi imam od tebe? Upitao me jednu običnu nedjelju Dok smo sjedili na kauču I gledali ‘Plodove zemlje’ Živimo na četvrtom katu Raspale socijalističke zgrade I zbilja ne znam zašto pratimo tu Emisiju
Televizijsko tele i ja Zurili smo u njega identičnim pogledom Naime nikad nisam razmotrila Povezanost ljubavi i koristi
Prije deset godina frendica je Od nekog tipa dobila cool čizme On je imao dlakava leđa I započinjao rečenice sa Kužiš Pukla je i ljubav i čizme Dlake su vjerojatno tu i danas
Imala sam lijenu šarenu mačketinu Bila je topla mekana i vibrirajuća Mazila se samo kad je ona htjela Jedne zime posrala mi se na Omiljeni šal Plakala sam dva dana kad je uginula
‘Baš nikakve’ Odgovorila sam mu I nastavila pratiti katarzičnu reportažu O performansama različitih modela freza.
***
JE T’AIME
Na naslovnici magazina Pozira žena iza kroasana Smiješi se i ne grize ga ‘Zaljubila sam se u Parizu’ U pozadini se vidi bicikl I košarica puna ljiljana
Žene se zaljubljuju i u Utolici U četiri od sedam Kaštela Bedekovčini Gunji Ličkom Lešću Perinama Cestici Alilovcima Zaprešiću Čabru Đakovu Mahovu Pobogu pa čak i u Kutini
Ali to nije fotogenično A ni poetično
***
DRUGOM ZGODOM
Htjela sam pisati o tome Kako smo nas dvoje zapravo isti
Pri uranjanju u naše nutrine Zazvonio mi je telefon četiri puta Teleoperater Mater Krivi broj Uplakana prijateljica Zatim je zazvonila pećnica s piletom Triput mi je ispala olovka iz ruke Nakon toga mi se piškilo Pa sam se i našminkala Kad sam već u kupaonici
Razmišljajući o našem generalnom nerazumijevanju Nisam se mogla zbiljski koncentrirati Jer je prozor imao tragove prstiju A sunce je prokazalo i masne točke po kuhinji Izgubila sam papir s pola teksta U bespućima radnog poda
ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su joj u Balkanskom književnom glasniku, Novom sisačkom tjedniku, Čovjek-časopisu te u Alternatoru, a uvijek se sprema i nešto novo.
Moje srce je od azbesta. I prija mi da budem kriv. Jer krivci mijenjaju svijet nabolje.
– Gdje se pali svjetlo u kupatilu? – pitala je napeta ko treger. Za životnu komociju važan je svaki detalj. Prekidač u kupatilu trebalo bi biti na prikladnom mjestu kako bi ga svi mogli lako i brzo pronaći. – Na ulazu pored vrata. Sa vanjske strane. Zbunjena je. Ovo mjesto čini joj se besmisleno ko prekidač za hodnik u stanu pored zvona na sigurnosnim vratima koja imaju bravu sa zaključavanjem u tri smjera. – Izvana? – Da. – Kupatilo je zasebna prostorija. Prekidač treba biti unutra. – reče pomirljivo. Meni se vraćaju stotine događaja kad sam završavao u nepoznatim prostorijama bez prozorskih otvora, tražeći prekidač. – Kod nas građevinski radnici ne razlikuju kupatilo od ostave. Pomoćna prostorija. – smijem se. Odlazi bez riječi. Pružam ruku prema telefonu ko trzaj koljena nakon udarca doktora s refleksnim čekićem na tetivu ispod koljena. – Buraz, sjećaš li se kako smo roditeljima gasili svjetlo u kupatilu? Preklinjali su nas da upalimo. Njegov smijeh je izlomljen i kasni. – Sad bi završili kod nekog dječjeg terapeuta. – odgovara. – Voli te brat. Puno. – spuštam glas. Ona se vratila iz kupatila. – Dopisivala sam se Brižit. – Opet sa Brižit. – strogim glasom primjećujem. Pravi se da nije čula. Preko moje opaske prelazi ko pegla preko nabora na odjeći. – Režije su skupe. Zašto da palim svjetlo, ako nisam u toaletu? Ovako ga uključim par sekundi poslije. Pobjedonosno podiže bradu. Njen vrat se istanji ispod snažne i koščate vilice. Lijepo izgleda kad je zadovoljna. – Koliko puta prosječan Amerikanac ode u toalet za vrijeme života? – pita teško skrivajući zadovoljstvo. Moje nepoštovanje udobnosti ne doživljava ko otpor prema drugačijem. – Ako je prekidač izvana… možeš vidjeti da li je neko u toaletu. Praktično, zar ne? – ne predajem se. Dopala joj se moja neukusna šala. Smrtno ozbiljan dodajem: – Vodovodne cijevi i višak vlage… treba voditi računa… Postavljanjem uređaja izvan kupaonice smanjuje se mogućnost strujnog udara. Iako sam ovo pročitao na internetu, jednostavna tehnička činjenica nju podsjeti da je u stvari danas prvi put u svom životu imala poteškoću da pronađe prekidač. Napokon se nasmijala. Srdačno. Ima njegovane zube. I crven jezik, bez bijelih naslaga gljivica na njemu. Ima oči. I to kakve oči… Ustajem. Lako pronalazim prekidač na ulazu u kupatilu. Odjednom oko mene zavlada potpuna tama u prostoriji bez prozorskih otvora. Mogu da čujem. Ali ne mogu da vidim. Postepeno gubim spoznaju prostora. Osim vlastitog koraka nemam drugu mjeru za prostor. – Alo!!! – povikao sam ljutito. Svjetlo se upalilo nakon nekoliko trenutaka. Sa druge strane vrata čuo sam kikotanje žene. Nije me ostavila predugo da u tami preklinjem za njenu milost.
ELDIN EMINOVIĆ rođen je u Derventi. Objavio je romane ‘Muzej’ (Beograd, 2004), ‘Hodnik’ (Beograd 2005) , ‘Mersiha iz Nijmegen’ (Sarajevo, Zagreb, 2011) i ‘Šund, propaganda i literarna prostitucija’ (Beograd, 2018), te jednu knjigu moderne proze ‘U zemlji zakašnjelih sjena’ (Beograd, 2005). Objavljivao je tekstove na mnogim portalima. Zastupljen je u književnim zbornicima ‘Dobro jutro’ (Lukavac, 2001), ‘Balkansko pero’ (Sarajevo, 2009) i antologiji ‘Domovina – podijeljena sjećanja’ (Berlin, 2015). Živi u Holandiji.
ustvari, možda i cijelo čovječanstvo ima slomljeno srce to izgleda otprilike ovako:
tijelo mu, na vilama od kandži uvijek nekako grabi dalje bitcoin, adrenalin, hijaluron mišići su koji ne poznaju ono što si se ti nadao pronaći u meni, i ja u tebi
ti si to nazvao: mogućnost beskrajne nježnosti
a opet, srce cijelog čovječanstva je slomljeno majke su to koje djeca ne posjećuju očevi koji su izgubili impuls napretka bezočna jednoteistost promašivanja debakl snova, usamljenih civilizacija na koljenima
ti si tu posve beznačajan ja sam tu posve nevidljiva, jedni od
a opet, pao je jedan od bezbroj snijegova
samoća ove zime ima grimizne krvrgave prste kojima zavodi plesače u praznini poni, odbjegao s vrtuljka ukotvljenog ropstva
i opet, snijeg ne prestaje padati
milijuni kotača stoje u koloni ka domu tu je sigurno, ima kave, vina, kruha, interneta i kreveta sutra ćemo misliti o metastazama
sutra će prestati padati snijeg
čežnja, sjeta, nedostajanje i ljubav pitanja su umjetnosti uz toliku gomilu računa, poreza i obaveza srce ne bi izdržalo još i weltschmerz treba piti kolagen, biti redovan platiša opstanka
a ipak, snijeg je pao i sutra
i tvoja prošlost postala je budućnost postao si ja, i ja sam postala kosti
ustvari, sve je stvar tajminga, da zato su sve one Wong- Karwaiove žene nesretne sve one žele da sve bude „kao prije“
snijeg će padati i kad otpadnemo sa žice
sve i jeste kao prije kandže ne mare za škrgut bjeline što nismo jedni drugima dali, taloži se tankom žicom na kojoj bešumno čekamo nikome bitni, otpisani padamo i ustupamo mjesto jedan drugome
sutra ćemo praviti anđele u padu danas smo slomljeni
***
IZLAZEĆE SUNCE
u sebi nosim rupu olovnu i neprevodivu nasljeđe samuraja koji su svoje katane-teleskope okretali ka utrobama bez časti
kada rupa rida iz njezina dna niču prastari prsti zarivaju se u jastuke odabranih zapomažući na jeziku hrđe:
opori narovi stegnite mi usta da više nikome ništa ne izgovore
bit ću vaš sensei umijeća nedostajanja izlazeće sunce ambisa
***
AUTOPORTRETI
sa samo sedam, zamišljao si suicid bacit ćeš se s trećeg kata
trideset godina kasnije s tog istog prozora bacao si opuške zamišljajući ljubav kao staricu koja je DNK naslijedila pa prenijela oblacima
tako si sebi pripisao visine
još trideset godina kasnije, zamišljat ćeš kako nemaš ništa s opomenom koja ti ruje po plućima jer ne pridaješ važnost onima koje ostavljaš iza sebe
zapalit ćeš cigaretu za oči u koje si ugradio svoj stelarni genom nikad ih ne pustivši u zviježđe bi li se uopće tvojim moglo zvati išta što si stvorio pa napustio?
kada stigne kraj na prozorsku dasku sletjet će zmijokose čuvarke tvog hrama
tvoju samoću pamtit će zidovi koje si odavno presvukao autoportretima
***
ERA KOMFORA
poznajem legije ljudskih samoća biti monahom lakše je od borbe udvoje u kojoj tetura ego
humanoidne svjetionike srasle s urođenom hrapavom hridi signali koje šalju odvode u propast sve koji požele da im odrede smjer
brodolomce živog pijeska naoštrene bodljama važno je imati zaštitne oklopne ploče i kad nema grabežljivaca u blizini
bestrudna epoha, prostor sazdan od komprimiranih film-tableta u maršu na reflektore sadrže bojila, pomoćne tvari, sve što ih korigira u naoko savršene proizvode ravnodušnog društva
izvan ovojnica je kiselo, a feniksologija izjeda nakon jedne smrti preteško je uskrsavati
razočaranje je eliksir samoće tko je ispio, pamti trenutak u kojem se zamišljaj svijeta koji će doći i biti bolji rascijepio poput usne o ljusku jajeta kada je potekla krv, znalo se:
počinje era komfora
_________________________________________________
MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog jezika i novinarka. Piše poeziju i prozu. Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju („Ratkovićeve večeri poezije“, „Ulaznica“). Poeziju i prozu objavljivala u brojnim online i tiskanim časopisima i publikacijama u regiji. 2016. objavljen joj je roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ u izdanju izdavačke kuće Algoritam u Hrvatskoj. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade „Janko Polić Kamov“ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade „Fric“ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. 2023. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca, Biblioteka Poezije.
ono kada te omami čista esencija bola kao jako sirće, jod ili hloroform
ono kad u pet ujutru osećaš da ti je neko odsekao nogu ili ruku i trudiš se da ih mrdanjem oživiš
tad ne znaš čijim očima gledaš čijim plućima dišeš čiji si glas pozajmio
***
DUBOKO NIZ KIČMU GODINA
nema više osećanja koja bih mogla da zamenim za reč skupu preskupu kao jantar i svila opijum i šafran
sad su se povukla kao puž u svoju ljušturu kao zagubljena igla pod tepihom
plankton plesan ljuspice kože taj drhtaj uplašene devojčice kojoj se iznenada vratilo staro osećanje ljubavne treme
duboko niz kičmu godina
množe se mole se za koren pesme
***
MALI DEMONI
Spavanje je sasvim isprekidano, u senci korone, san se lista u pretrčane deonice, u kojima jedva dolazim do daha. Penjem se na snegom zavejani vrh neke planine od čega mi je muka.
Manje je onih trenutaka koji vreme vraćaju unazad, kao kad premotavam Eon kutiju, kad retko zaspim u nečijem naručju, spokojna i zaštićena.
O, kako se razlikuje muško od ženskog naručja!
Isprekidani su i glasovi koji se utiskuju u slušne kanale sećanja. Nekada me probude kao mali demoni koji se jure po tavanici, nekada ih namirišem svojim specijalnim čulom.
Što ih više prizivam, sve više beže. Zure u mene kad se najmanje nadam, ne obaziru se na dan, mesec, na vaskrs svetlosti iz sivog jutra.
Kažem sebi da su mi nelojalno društvo, iako je ovo bez sumnje decenija umiranja.
***
EKSPRESIONIZAM
Tog dana ili sumraka 24. marta 1999. uoči dvogodišnjice očeve smrti trebalo je imati neobično ime i dva još neobičnija prezimena biti privlačna 39-godišnja žena imati petogodišnju ćerku i muža preplašenu majku koja se seća šestoaprilskog i savezničkog bombardovanja kao da su se desila juče, vešernicu, terasu na krovu kuće i memljivo sklonište iz koga smo pobegli kao lopovi na ulicu, upravo odštampanu knjigu o apokaliptičkom periodu srpske književnosti s Munkovim Krikom na crnobeloj naslovnici, predosećaj da će to biti jedno toplo proleće beznadežno i okrutno rasporeno zvucima sirene s pogledom na Dunav i u smiraj dana telefonskim pozivom prijatelja:
„Evo ih iznad Pančeva sad će stići kod vas”.
***
FOTOGRAFIJE
Kada prelistavam fotografije u mobilnom telefonu, sve je manje mojih i tuđih radosnih lica.
Uglavnom preovlađuju slike ispražnjenih stanova, uspomene sa poslednjih ispraćaja najbližih, mrtvački sanduci sa suzama i vencima pre nego ih proguta stanica za krematorijum.
Nađe se tu i poneki pejzaž, ogromna sunčeva glava, brdo, stado ovaca ili drvo u daljini, koje će sigurno ostati tu i posle nas.
Jedino ljupko lice mog mačka, njegovo lenjo protegnuto telo i vratolomije u igri mogu da pobede upornu prolaznost, da proslave bezbrižan trenutak.
_________________________________________
BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960) rođena je u Beogradu gde je diplomirala, magistrirala i doktorirala (1992) na Odseku za srpsku i komparativnu književnost Filološkog fakulteta i jedno vreme honorarno predavala. Redovna je profesorka i na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Pored naučnih tekstova objavljuje književnu kritiku, poeziju i prevodi sa slovenačkog jezika. Objavila je, priredila i prevela tridesetak knjiga različitih žanrova i preko 400 naučno-kritičkih radova. Poeziju je objavljivala u srpskoj i jugoslovenskoj periodici od 1975. godine. Bila je stalna kritičarka za savremenu srpsku poeziju lista „Politika“ (1998-2008), a pisala je i za „Našu borbu“ (1996-1998) i „World Literature Today“ (Oklahoma,USA, 2006-2016). Honorarno je radila kao urednica u izdavačkoj kući Nolit (2000-2002). Takođe je uređivala književne i naučne časopise i listove: Znak, Književna kritika, Književnost, Književne novine, Zbornik Matice srpske za slavistiku, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Članica je Odeljenja Matice srpske za književnost i jezik i Srpskog književnog društva. Pesničke zbirke: Beskrajna (2005), Zaručnici vatre (2008), Isijavanje (2009), Lekcije o smrti (2013), U obruču (2017), Povreda beline (2021), Niz kičmu godina-izabrane i nove pesme (2022). Kritičko-naučne knjige: Poetika Mirana Jarca (Novo Mesto, 1987), Linija dodira (1995), Nasleđe sumatraizma (1998), Srpski ekspresionizam (1998), Kritička pisma (2002), Morfologija ekspresionističke proze (2003), Raskršće metafore (2004), Oštar ugao (2008), Rasponi modernizma (2011), Pregledni rečnik komparatističke književnosti i kulture (sa M. Radovićem i V. Gvozdenom, 2011), Pesma u prozi ili prozaida (2012), Čist oblik ekstaze (2019). Antologije: Srpske prozaide – antologija pesama u prozi (2001); Nebolomstvo – panorama srpskog pesništva kraja XX veka (Zagreb, 2006). Dobitnica je više nagrada za književno-naučno i pesničko stvaralaštvo: „Isidorijana“, „Milan Bogdanović“, „Gordana Todorović“, Zlatna značka KPZ Srbije, „Hadži Dragan Todorović” „Đura Jakšić“, „Vasko Popa“, „Kondir Kosovke devojke”, „Čedomir Mirković” . Poezija i naučno-kritički radovi prevođeni su na engleski, francuski, nemački, španski, slovenački, makedonski, grčki i poljski jezik, a zastupljena je i u nekoliko antologija. Živi u Beogradu.
u mislima se useljavam na trećem spoju četkicama za zube obilježavam teritorij ali već sam sutradan kao Rilkeova pantera kad ponizno se vraćam u svoj mali terarij u kojem umire sada već druga monstera
***
OTIŠAO SI, ALI
kad nestaješ ti uopće ne počinjem ja jer tek propuzam kad te otjeram pa učim sve ispočetka disati je najteže mala sam mama me drži čvrsto za obje ruke a vrijeme je već za hodalicu pa onda i za bicikl bez pomoćnih
***
NAH AM WASSER GEBAUT
od rođenja obitavam isključivo u gradovima kraj rijeka i svaki se dan iznova bacam s mostova dišem škrgama gutam vodu lovim sidra zahrđala
***
ZBOG TEBE
sad bojim se mraka pijem šaku anksiolitika oči ne zatvaram jer i u snu te srećem zaspem ako se od tableta onesvijestim olovnim nogama koračam gledam u pod izbjegavam siluete cipele kapute korake trudim se da mi nitko ne uhvati pogled da pogled ne bi bio poziv kako glasno vrisnuti ako nemaš glas muklo puklo
***
UBILA SAM SE LJETOS
kad sam spakirala kofere i samo nestala s adrese tuđega stana kraj Save izgubila se svima iz misli i zalutala barem triput pa se dvaput vraćala da pronađem neke ostatke i shvatila da me nema ni tamo gdje mi je truplo trebalo ležati i da ne znam ni jesam li ikada bila jer svi ste me redom poput mrlje odmah odstranili iz sjećanja a nemoguće da je sve bio san iako jest bilo mnogo pelina i piva
sad u ovom košmaru samo mislim kako da konačno sve hrabro dokrajčim u svom stilu onako dramatično poetski ali nisam prokleta Ana Karenjina pa i dalje sanjam o rijekama i mostovima s kojih se neću baciti i kako da ikomu objasnim da zapravo ni ne postojim i da nikomu ne prilazim jer zatvorenik sam vlastitoga gulaga istodobno i čuvar i poluprisilni štrajkaš glađu i da strašna je ta kronična bolest moga uma nevidljivo bolna i potencijalno pogubna nema joj lijeka osim ovih loših stihova i možda još i alkohola i šarenih tableta i tuđih tijela a odnedavno i tvojih poruka koje jedine stižu koje znaju mi adresu jer je i tvoj gulag blizu pa se potapamo i spašavamo kao u igri i zato hvala ti, čovječe kojega nisam stigla naučiti grliti
_________________________________________________
PETRA AMALIA BACHMANN rođena je 1992. godine u Varaždinu. Uvijek živi u gradovima uz rijeke, dosad najduže u Zagrebu, a trenutno u Münchenu. Studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Institutu za romanistiku Sveučilišta Karl-Franzens u Grazu. Predaje nekoliko stranih jezika, prevodi, piše književne kritike i lektorira. Poeziju piše da oslobodi ptice u glavi.
Mahovina, trava, korov i bube među njima. Sjedili smo u strmini jevrejskog groblja. Grad se javljao iz daljine. Izgledao kao tek okupano dijete. Bio je prvi dan Bajrama, sparna julska subota. Odabrali smo jedan ravan kamen, neočekivano suh nakon kiše. Glave proklijalih spomenika gledale su zajedno s nama na hotel kojem se po prvi put nisam mogao sjetiti imena. Sličili su stotinama malih topova okrenutih prema gradu. Isijavači svjetlosti umjesto smrti. Pomislio sam da je neukusno poljubiti se ovdje. Nije bilo vjetra da ti otkrije lice i obraze. Didirnuo sam ti nogu istačkanu ožiljcima i provukao šaku u tvoju. U krošnji bora nad nama prozborila je ptica, onda je odletjela. Lijevo su stajale usidrene kuće s praznim prozorima. Nikoga da posvjedoči našoj prilici. Bili smo jedini živi ljudi. Oni mrtvi disali su kroz vlažnu zemlju. Mene je pomjerila Grasja Danon. Možda zbog njenih godina. Imala je koliko ti sada, dvadeset i šest.
Nekropola je pripovijedala o nekada naprednoj zajednici. Vidjela se kultura sahranjivanja kakve danas nema. Kad je čovjek ovdje gore, povjeruje da je Sarajevo veliki grad. Taksista koji nas je ostavio pred kapijom pitao je zašto idemo baš ovamo. Idemo se pokloniti istodobno smrti i ljubavi, citirao sam stih Josipa Ostija. Zbunjeno je miknuo obrvama i zapalio cigaru. Ali da, skoro zbog toga. Ti, da nakon sedam godina s uzvisine vidiš kotlinu, ja da se uzemljim među stećcima. Izvadila si anolognu Prakticu i okinula par slika. Škljocanje je pokrenulo mehanizam u meni. Osjećao sam se poput rupe kroz koju svjetlo pada na fotosenzitivni materijal i gravira obrise onoga pred očima. Čovjek-objektiv. Nakon dugo vremena javila se sjeta prema životu kakvog sam poznavao. Ljudima iz tog perioda, i tebi, koja ćeš već sutra izaći iz ovog prstena.
Nismo mnogo pričali. To su činili zvukovi. Brundanje motora sa ceste i još ptica u vazduhu. Onda su nastupili potpuno gluhi trenuci. Imam mnogo rođaka u gradu, rekao sam tiho. Mnoge nisam vidio preko deset i više godina. Zaboravio sam njihova imena, fizionomiju. Nekad široka porodica polako se urušavala. Njeni začetnici su izumirali. Stariji rođaci su se kopali u selima oko Sarajeva, oni mlađi na sličnim bregovima poput ovoga. Razmišljao sam kako bi bilo da te odvedem kod bliske rodice u blizini. Obradovala bi se, ugostila nas u kući punoj boga. Predstavio bih te kao prijateljicu. Popili bismo kafu i sigurno nešto pojeli. Saznala bi i moje drugo ime kojim me samo ona zove.
Zarosila je kiša. Ona nakon koje često bljesne duga. Premosti svjetove. Tijelo bora štitilo nas je od kapljica. Vidio sam kako vremenom zatamnjeni spomenici postaju jednobojni, trava igra. Spomen-kosturnica zračila je bjelinom prožeta melankolijom jednostavne narodne pjesme. Prije par dana rekao sam da te mrzim. Nosio sam to u sebi kao trag udarca. Danas je trebalo opraštati, ipak je praznik. Živi dah prošlosti smekšao je riječi u ovom prostornom neredu gdje smo čekali da sunce konačno otključa novu paletu a mi dodirnemo smisao našeg stanja i sudbine. Miris vlažne zemlje djelovao je kao produžetak tih misli. Hemija smirenja. Osjećao sam kako mi tijelo trne ali se nisam želio pomaknuti. Zavukao sam ti ruku pod majicu i prstima se uspeo uz pršljenove. Male uglačane oblutke. Htio bih da sve uvijek bude ovako.
Kroz rebra ograde primijetio sam pepeljasto krzno. Oči koje posmatraju. Jedna od generacija mačaka koje opsjedaju stara groblja. Sigurno su ispratile stotine pogreba. Vijek za vijekom. Spustila se na travu i napila vode iz barice u kamenu. Udisali smo melodiju mramorja i izostanka sjena. Ruka ti je i dalje ležala u mojoj. U tom času pocijepali su se oblaci. Sunčev mlaz izmijenio je brdske reljefe i užario humski relej. Očekivao sam da ćeš opet izvaditi Prakticu, ali ostala si zagledana u tu predstavu. Ne znam o čemu si mislila. Možda o tome kakvi smo ljudi. Nazvati nas gubitnicima bilo je pretenciozno. Ali iz ovog trenutka moglo se izaći jedino poražen.
Činilo se da smo se spustili par metara niže. Otklizali na monolitu. Svjetlost je raširila livadu, moglo se uočiti još kamenih blokova. U pravcu gdje je iščezla mačka, granao se džep poljskog cvijeća. Sunce mu je počivalo na potiljcima. Meka snenost nakratko je preletjela preko očiju. Sklopio sam kapke. Osjećao kroz dodir, miris, sluh. Tebe koja si iskrila prvi znoj. I da oslijepim, pronašao bih smisao. Jedan stalni, čvrsti oblik kojem bih se vraćao. Poput kockastog zdanja Holiday Inna, hotela čije je ime bljesnulo u kosmičkom mraku. Daleki spoljašnji glas. Nekada davno, čekajući tramvaj, bivši vojnik mi je ispričao kako se u prvim danima opsade tu sastajao s djevojkom koja je radila na recepciji. Imali su svoju sobu, i u njoj san o ljubavi u miru. Šest mjeseci kasnije, otišla je za Kanadu, a on ostao do kraja. Svaki put kad ga izbliza ugleda, ispriča nekome tu priču. Tako je lakše živjeti.
Nadlijetao je avion spreman da umakne neumornoj ravnodušnosti doline. Trag koji je ostajao za njim pojačavao je prolaznost. Poželio sam zapaliti cigaru. Odustao sam jer ti se to nije sviđalo. Nisi voljela ni avione. Istina je da je čovjek u zraku samo roba u plamenu metana. Od toga se ne može pobjeći. Posljednjih godina nebo je kratilo moj put kući. Radovao sam se polascima i još tokom leta naručivao alkohol. Put nazad pregrmio bih jednako omamljen. Sada, ispraćajući limenog albatrosa, smisao povratka u ravnicu se gubio. Hlapio poput sagorenih ostataka fosila na nebu.
U avliji žute dvospratnice zavijorile su oprane bijele plahte. Raširile su ih krupne ženske ruke i nestale. Komad platna unio mi je očaj. Bilo je dovoljno široko da se njime umotam i spustim u grobnicu. Predam crvima bez straha. Šta ti je?, upitala si. Odmahnuo sam glavom, poštedio te morbidnih misli. Ovamo si došla na petstotinjak metara visine, a u suštini ti je nedostajalo more. Barem mislim da jeste. U daljini su se uzdizali socijalistički blokovi, stubovi slobodne volje. Razbacane kuće po brdima kao pali meteori. Dodirnuo sam ti usnama sljepoočnicu, izdahnula si glasno.
Među oboljelim i nakošenim stablima su se već izdužile sjenke koje će uskoro otpuzati u zemlju. Konačno smo olabavili stisak ruke. Vazduh se uvukao među raspletene prste. Podne je gubilo snagu. Trebali smo obići još par mjesta. Sišli smo niz stepenice. Podigla si jedan kamen i stavila ga u tašnu. Putovat će sutra s tobom do stola u tvom stanu. Preseliti miljama daleko. Uzimat ćeš ga u dlan i čekati.
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju. Živi u Belgiji.
Prodao sam dedovinu i došao u veliki grad ovde nema pogleda na stado srna na proplanku koje samo seoski lovci mogu da love nema bahatih pogleda seoskih đilkoša na moju sirotinju ovde mi niko ne zvera u tanjir ovde mogu na miru da umrem tek ako se u smrti usmrdim komšije zovu policiju
***
Sinoć je moja duša imala viziju da će na meču Cedevite i Venecije biti manje koševa nije psovala što dobro plaćeni momci ne pogađaju koš nije psovala boga kockarnica zbog nameštaljki srećna je bila moja duša a za viziju joj nije bio potreban kokain čak ni obična brlja moja vesela duša je narkomančina dopinguje se adrenalinom
***
Užasne pomisao da sam zrela kruška koja samo što nije pala sa grane da me jedu svinje plovke i druga posrana pernad umesto da blagorodna ruka od mene spravlja žestinu alkohol opoj za zanesene duše sudbina dostojna bogova koji ushićuju dušu i um
***
Nikako da odem na zlatni Pek sa velikim sitom i velikom lopatom snažnim zamasima da ispiram tone sjajnog šljunka iščekujući da već u sledećem trenutku zablista na suncu zlatno zrnevlje dok brzakom bistrim promiče pastrmka savršene vitkosti kakve u teretani nema
***
Ne treba biti sebičan uživati sam u svojim snovima dok napolju neko viče skupljamo stare akumulatore stare šporete stare veš mašine stare ljude snove treba iznositi na vetar dok su sveži i mladi dok ne bude da ni za otpad nisu
***
Ako si nemilostiv prema akrepima karakondžulama i vrhovnim anđamama ne pišeš snishodljivu poeziju pravi si zlikovac ali da bi to bio treba imati velika muda dok hodaš misliti samo na njih ne obraćati pažnju na povremeni prolazak kometa kao da je to neka posebna svečanost ne imati vremena da se pitaš sreća li je ili nesreća saplitati se o sebe
***
Što bismo se voleli pa da patimo zbog neuzvraćene ljubavi zar nije lepše svako u svojoj jazbini da bezbolno gledamo porniće poistovećujući se sa porno zvezdama sve dok nas provajder ne opomene da će nas obrisati sa liste ako pod hitno ne izmirimo dug
***
Kad je žena lepa i zgodna uz to još i dama i mi seljaci iz Pržogrnaca postajemo gospoda brišemo nos o rukav kad niko ne vidi pljujemo gde stignemo samo kad smo sami pred damom smo uspravni vitezovi ljupkih crta spremni da izginemo za čast ako treba naravno ako dama ne umišlja da smo obična stoka
***
Te ogromne arene u kojima gladijatori jure loptu a gungula u transu divi se veštini odsecanja glave ubacivanjem iste kroz obruč šutiranjem u mrežu rukom ili nogom nogom je popularnije dostiže vrhunac poniženja tu je smrt umnožena ubiti protivnika više puta kakva slast
***
Da ništa lepše dušu ne grli kao ljubav tvrde oni koje ljubav nije spržila i od njih ostao samo gar za njih je ljubav svila koju povetarac miluje mreškajući je kao da ih nikad nije digla toliko visoko da bi ih mogla razbiti kao što gavran sa visine razbija orah bacajući ga na stene
***
HELDERLINOVA SREĆA
Mora biti srećan pesnik koga u autobusu čita žena lepih nogu jer koja bi svrha poezije bila ako on koji o večnoj duši peva ne bi osećao milinu koja struji kroz njeno telo dok uživa u stihovima stvarno bi bilo besmisleno da smrt ima tu moć da spreči pesnika da uživa da i kroz njega struji milina
_______________________________________________
BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu. Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije. Živi u Beogradu.
UMIHANA KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ rođena je 1987. godine u Doboju. Po zanimanju je magistrica Komunikologije, usmjerenje Poslovno komuniciranje. Poezija je njena ljubav i strast, kroz nju najjednostavnije zna da izrazi svoje misli i osjećanja. Do sada je objavljivana u književnim zbirkama, časopisima i na web portalima u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Njena prva zbirka poezije Ozbiljni razgovori (Lijepa riječ, Tuzla) podržana je od Fondacije za izdavaštvo Sarajevo i objavljena je 2020. godine, a druga Rastavljanje na faktore (JU Ratkovićeve večeri poezije) ove godine. Bavi se upravljanjem lokalnim razvojem, te uspješno vodi Agenciju za marketing i PR „Conversa“.
