Rasporena svinjska glava grokće: beži oko mene truli bubrezi njihovi prsti grabe, kidaju prepečeno uvo nove poverenice Mastilo sa nadlanice curi na obraz stvorila se fleka, vidljiva jedino među kupatilskim pločicama Beži. Ne vredi svinjo, tvoji su krici zamrli kada su stupili u kočinu Žvaćem jezik, preda mnom teške noge, kapija zabravljena oko vrata sajla, kojom su te umirili Poput tebe, nisam znala žrtvenik izgleda kao krevet U njemu lepo staje jedna klanica
***
NN LICE
Dana tog i tog, lice se nije pojavilo umesto njega, došle su ruke, nepoznate teksture nije imao miris nije imao nikakav miris kao da nikada nije kročio, na moj prilaz, u predvorje zamka sagrađenog na izdisaju poslednjeg veličanstvenog rata patike NN boje i marke, dotakle su moje čizme koje takođe nosi Ema Votson sve je u detaljima, rekao je šef stanice da li je imao neobičnu tetovažu njegovi prsti klizaju po tastaturi, dok odlučuje da li uz reč ruka ide akuzativ sa prilogom ruke NN lica nisu pripadale njemu. Inspektore, nisam sigurna da je on uopšte imao kožu
***
OVDE NE POČIVA
Urednom platiši ne gledaju u zube tamo bi našli krilo mrke ptice pozlaćenu krunu i zeleniš njihove uši čuju papirne note i ne proveravaju ruke muzičara pune korova i grobljanske zemlje posute nad Onom što se usudila
Šilo sakriveno u džepu tregeruša, platiša uredno leže, pre buđenja slepih miševa i drugih bezumnih sisara Njegov nožni palac, obrastao mahovinom nikom ne pada u oči u noći bez meseca, on preskače zid naš Baš-Čelik, odlazi u lov na košute
– Zdravo, Stara, otišla je vaša ćerka. Sve one odu od mene, kad tad moram da ih nalazim, mučne su to rabote. Na kalendaru broj jedan, uvek zaokružen, svedoči o poštenju, a poštenje nema procep kroz koji se provlači ludost, a ipak ono ispod noktiju nije od prašine
Ljudi su utihnuli kao psi pogođeni kamenjem kada je platiša sebi prosuo mozak, među ogrevom za buduće snegove neverica Plavih, takođe se rasula Muve su obletale nad crkotinom, a grad ugušen pljuvačkom, mislio je o rožnjačama Tihog čoveka
Ko ikada proverava dosije, jednog urednog platiše?
***
TELO
Telo mi je kao testo pre pečenja oblo, uvek pomalo gnjecavo prepuno nervoznih rana sitnih mladeža, koje uočim kada me sunce teško rani
Preko butina prostrta mreža tankih kapilara njom lovim kad moram kada me izdaju ramena jedina pristojna za gledanje
Protežem se do vrha žbuna kosom zaslepim one koji ne slute teškim nogama grlim i vučem ka ustima sve što dobro miriše
***
VOLIM TE, CRVENO
Očekujem priliv bolu želim dobrodošlicu, zagrljaj i ključalu vodu očekujem grč, razvezan čvor debele čarape, šuštanje pri hodu
Navikla sam na čekanje
Kada zažmurim, skoro da čujem kako dolaziš, željna i tamna, meni
_________________________________________
ALEKSANDRA JOVANOVIĆ rođena je 23.7.1996. godine u Vranju. Diplomirala je i masterirala dramaturgiju na Fakultetu Dramskih umetnosti. “Prsti u psećem krznu”, u izdanju Književne radionice Rašić je njena druga zbirka pesama. Živi i radi u Beogradu.
Njene krake vidim u korenju drveća probijaju se kroz zemlju opasnost su za temelj naše kuće
Hoćeš da kontrolišeš rast korena i dok pričaš o tome tvoj jezik se cepa na osam delova
Moje telo menja boju i znam kako moram da odem pre samoubilačkog čina
***
UREĐENJE ŽIVOTNOG PROSTORA
Premeštam reči kao nameštaj verujem u pesnički feng shui
Iako vidiš da nestajem pričaš mi o deci i vernosti
Gledam u žičani ofinger zamišljam krov naše kuće
Ostaješ i kad bacim tvoje stvari a znaš
Da sam zemlja iz mene bi nicale biljke sa otrovnim plodovima
Da sam grad prostirala bih se na dva kontinenta
***
SAMO DA ZALASCI BUDU CRVENI
Imaću plavu kosu i dvoje dece crni izrastak biće krik mog identiteta
Dan tesna cipela a ja zgrčen prst
Polukrug na noktu izgledaće kao zalazak
U mene će ulaziti sunce i tešiti uskoro će zaspati
__________________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine u Kuli. Osnovne studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde trenutno pohađa i master studije. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad (PPM Enklava, 2022), kao i u zborniku pesama sa konkursa za pesničku nagradu Milo Bošković. Pesme su joj objavljene i na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek – časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugo mesto na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu.
Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito čestice svjetla i imenice. Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen. Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals, protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih. Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio u zlato rocka. Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano? Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom. Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala. To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice, stolice-kosturnice, ormare-kosturnice. Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu u solo izvedbi. No svi su zadovoljniji ako je ruši. Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir. Poput berlinskog zida. Možda će se moći nabaviti baš u gradovima, vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta gdje je već sve imenovano.
***
KERAMIČAR IZ VUČEDOLA
Ako se izuzmu ruke, lubanja i donji dio nogu, položaj kostiju vučedolskog mrtvaca prikazuje zviježđe Orion. I nije neobično kako su mu nakon smrti zgrčene noge, nego to što ima visoko podignute ruke. Lijevom drži posudu. Nad njim povijest, poput čistačice, stoljećima drži kišu i sunce, kao kantu i krpu. Inficira pa dezinficira i ovo tlo. Ratovima koji tu ostavljaju mrtvace drukčije položenih tijela deblja mrak. Pri tome oživi, razigra se, ne poriče da nema ništa protiv krvoprolića. Potom se dugo opušta, gleda televizor. Vidi kako se tračerica iz dopodnevne meksičke serije naposljetku seli u tuđe tijelo, ženu koja u Slavoniji kritizira konobara.
Mrtvac iz Vučedola svoju posudu ne pušta, netko mu ju je stavio u ruku 3000 godina prije Krista. Pravo nebo ne vidi, ali vodoravna crta na najširem dijelu posude uživljava se u ravničarski horizont. Pa on pod zemljom ima svoju plavet.
Približi mi se smrt kada usnem vučedolskog keramičara koji na svoje terine ucrtava konture reljefa i zviježđa. Vidim ga kako čeka zapadanje triju zvijezda Oriona za horizont i slavi proljeće. Kako ono dokazuje da nisu samo režimi i države oduzimali vlasništvo, nego to čini i vrijeme, godišnja doba. Na proljeću je da zatraži oduzetu mu zelenu.
***
LUDWIG VAN BEETHOVEN
Čitav planet je zgrada. Svaka njegova suša na kožu polja upiše barem pjegu. Polje je u prizemlju. Krtičnjaci nastanjuju podrume, planine su se rasprostrle na prvi i one više katove i čekaju da šume na njima načine asimetrični vez. Svaki križić, jedno stablo. Na ravnom krovu izležava se svemir. Kao ulijenjeni lav. Susreće se sa stanarima koji nisu odviše odani Zemlji pa dok motre Mjesec iz žablje perspektive čini im se da je i on zarastao u bršljan koji mu zakriva lice iako nije vrijeme karnevala. Do njih dopiru zborovi šuma koji se s Beethovenovim glasovirom natječu u izvođenju prvog stavka Mjesečeve sonate. Vide kako upravo jedan lug radi novi križić, začinje stablo. I vide kako se Bog sve teže saginje do Zemlje da ubere preslicu za čaj.
***
PANONIJA
Drveće, žito, nebo samo su strojevi čije zujanje ne čujem. Laže onaj tko tvrdi da su ugašeni dok osjećam njihovo gibanje u ravnici.
No treba i ovdje Europi uzeti otisak prsta, otisak boka u mulju i pijesku. Ali za što ju se uopće sumnjiči? Ona ne svjedoči lažno o vremenu koje isušuje krajobraze pa njihova mrvičasta tijela više nisu blato, nego skrutnuta zemlja.
Zemlja nikada ne počini krivokletstvo bez obzira što arheolozi hoće Panoniji, još jednom, novim metodama utvrditi identitet. I što povjesničari strpljivo izučavaju kako se upornost svjetlosti taložila u radnju.
Naša soba katkada se čini tako izdvojenom iz ravnice da Davor kaže: Pogledaj kroz prozor i reci ima li još ičega vani. Učini mi se da se uletjeli komarac ispovraćao pa ispire zadah u ustima vodom iz čaše. Pitam se kada će poželjeti krhkom nogom upaliti televizor.
Rijeke koje su u davnini učile teći uzele su Panoniju u najam i njeni su podstanari. I reljef koji još uvijek uči starjeti njen je podstanar.
Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter. Iz hotelske sobe u Budimpešti istovremeno mu vidim i lice i leđa. Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida, a otišao je kilometrima daleko, propovjednik je koji širi nauk o nizini.
Taj podstanar, iako je voda, stanodavki Panoniji dokazuje svoju gorljivost kad ga vjetar što puše u suprotnom smjeru pozove na dvoboj.
***
JOHN LENNON
Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta, pomislila sam. Kraj ili njegov kroj? Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je s McCartneyem izrezivao oblike svijeta. Norvešku šumu. I utisnuo u nju glazbu poput podstave.
Ako uginem, već ću nekako prezimiti u neugrijanoj šumi, misli ptica koja upravo prelijeće onu slavonsku. Zna da je Lennon mrtav i više ne može upaliti vatru u Norveškoj šumi. Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare, izrezujemo svoju šumu. U nju unesemo doručak. Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma domaćeg sira. Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.
***
TEATAR SJENA
Predvečer s balkona motrim atletičare koji trče nebom ujednačenim ritmom. Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova mišićava tijela bacala sjene na Zemlju, bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.
Na Zemlji sjena muškarca iza obješene plahte pruža prelji ruku iz koje viri nit. Pa reče: Načini gnijezdo! Ili: Opori gnijezdo. Ali izgubio se zvuk.
Iza tkanine zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće provalije neba i zvjezdane gromače.
Kad ponovo promotrim nebo, vidim da trkači ne trče jednako. Sada su im neki koraci usporeni, drugi neuvjerljivo brzi. Povijaju leđa i njišu glave kao da slijede zvukove afričkog bubnja. Afrika u svemiru? Kao da svemir nema svoju Afriku! Kontinente koje je preko indiga neba kopirao na Zemlju.
_____________________________________________
LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.
„Ne postoji lep način da se o tome priča, ali i vi pederi ste, zaboga, preosetljivi“, rekao mi je Vlada, koga sam zvao i čika Vlada, koji je i sam bio gej, ali u braku sa ženom, pa sebe nije smatrao gej muškarcem. On je bio svaštojeb, kako je govorio, a drugi su bili pederi.
„Isto je to, samo malo vlažnije. Ubaciš ga, žmuriš, misliš na Sašu Kovačevića, svršiš i ako ti se posreći, jednim polivanjem spereš sve životne probleme u koje si upao samo zato što si, pogađaš, preosetljiv.“
„Ali život sa tom ženom, pa povremeni supružnički seks, pa život te dece u takvom braku… Zar ne misliš da nije pošteno? To je robija.“
„Ma, ti posle radiš šta hoćeš, možeš i da se razvedeš. Decu si obezbedio. Mada moj ti je savet da takve brakove ipak valja čuvati. Ponekad zadovoljiti i nju. Ubaciš ga, žmuriš…“
„Znam, znam“, prekinuo sam ga jer mi se želudac kovitlao.
„Eto. Povremeno nju, a ovako za svoj groš, kad muka potera. I, najbitnije, voditi računa da se kojekakve pederske boleštine ne donose u krevet.“
„I ti ne misliš da je to licemerno?“, sada sam smeo da mu se suprotstavljam.
Sada, kada sam od njegovog polugolog profila na Grajnderu dobio njegove gole slike i pitanje da li želim da mi konačno pocepa pičkicu.
Kada sam bio dete, i kada sam ga se plašio, bio je očev prijatelj, lovac, odgajivač italijanskih mastifa, preprodavac polovnih automobilskih delova i ratni veteran.
„Licemerno? Licemerno je to što ideš unaokolo i vičeš da si peder, a ovamo želiš decu. Pa ne može. Moraš da prihvatiš da ti ovako ili onako pičoka ne gine.“
Bili smo na Stražilovu kada me je Anđelija M. poljubila na silu i kada sam zaista shvatio da do završnice osmog razreda brojimo sitno, da se više nikada nećemo videti jer ću posle ovoga verovatno pobeći na Novi Zeland, na psihoterapiju. Pokušavao sam da joj se otmem iz sopstvenog zagrljaja, koji je na silu zavila oko sebe. Izgledalo je kao da držim ja nju, a zapravo je ona mene stezala kao kraljevska boa. Bezuspešno sam vadio njen jezik iz svojih usta i pomerao glavu u stranu.
„Ali stani. Čekaj. Polako, Anđelija. Vidi, spomenik Branku Radičeviću.“
„Jebô te Branko Radičević“, čuo sam njen potmuli glas negde dole u stomaku dok mi je jezikom nevešto palacala po nepcima i krajnicima i bubrezima.
„Stani, jebote.“ Pomerio sam je od sebe.
„Svi su se poljubili na ovoj ekskurziji, ostali smo samo nas dvoje.“
„Pa šta? Nije smak sveta.“
„Ti ne razumeš. Ne želim da se vratim sa ekskurzije a da me niko nije poljubio. Nikada posle neću naći dečka.“
„Ne može sa mnom. Ljubi se sa nekim drugim.“
„Slepče. A ja čak htela da ti dam da je pipneš ako budeš hteo.“
„Šta bre da pipnem? Fuj!“, zgrozio sam se. „Ti si luda. Ostavi me. Ići ću kod nastavnice.“
Povratak sa Fruške gore bio je pakao jer je ceo autobus uglas vikao: „Miloš je peder, Miloš je peder!“
Naša razredna nas je terala da se pomirimo iako sam tvrdio da se nismo ni svađali. Podsećala nas je da smo mi pre svega vaspitani ljudi i školski drugovi, te da nam ne priliči da na takav način govorimo o seksualnim odnosima. A pošto smo na kraju krajeva i deca, ne priliči nam da o seksu govorimo uopšte.
„Da li smo bili jasni?“, pitao me je duboki džep njenog plavog mantila dok je stajala iznad mog sedišta.
Nastavnica Ðurđa, koja je sedela sa našom razrednom, pozva me kod vozača, na raport. Anđelija M. (crkla dabogda) požalila joj se da sam rekao da je ono što imaju devojčice fuj. I to pred Brankom Radičevićem. Srpkinja Ðurđa me je pozvala da mi objasni da ženski polni organ ne može da bude fuj jer iz njega na svet dolaze deca i da je to što joj je Anđelija M. prenela (dabogda trudna došla na maturu) direktna uvreda moje majke.
„Ali kakve veze ima moja majka sa tim što je napaljena devojčica pokušala da me siluje? Ispred Branka Radičevića.“
„Da to više nisam čula! O vagini moraš da pričaš sa poštovanjem.“
Vozač me je gledao u ogledalu. Iako je nosio naočare za sunce, znao sam da mi se smeje. Znao sam i da mi se nastavnik fizičkog smeje. On ima petoro dece. Pička ga je pokorila kao što je Sauron pokorio Mordor. Nastavnik hemije se nije smejao, niti je imao dece, iako je bio oženjen, ali on je posle škole radio kao konobar u jednom beogradskom klubu. Mislim, on je u neku ruku svetski čovek.
U moje anksiozno detinjstvo upravo je ušetao još jedan strah da se pridruži veseloj družini: strah od pičke. Čestitamo. Neka mi je živ i zdrav.
Eurotofobija. U svesti gej dečaka sa eurotobijom pička je poput biljke mesožderke, koja lenjo preživa bube i leptire dok joj se njihovi sokovi cede niz čeljusti.
Bilo je potrebno mnogo čitanja i školovanja i rano napuštanje roditeljske kuće da bi se došlo do nesmetanog uticaja psihoterapeutkinje i njenih skupocenih latinskih izraza, koji čine da se osećam odraslo.
Zanimljiv naziv. Eurotofobija.
Pomislio sam čak i neobičan način da me podseti da spremim šezdeset evra za još jednu seansu koja je trebalo da učini da zaboravim Anđeliju M. i nastavnicu Ðurđu.
Da zaboravim da smo ceo život proveli verujući da tetka Jasmina ne može da ima decu. U selu moje prababe Vide verovalo se da je za odsustvo drugog stanja uvek kriva žena. Sve dok nismo otkrili da je tetka Jasmina obezbedila spiralu. Spirala je njoj obezbedila nekoliko odmora godišnje, cistu na jajniku, večere, obilna krvarenja, klubove, napetost u dojkama, ponekad moderan balet i jednu neželjenu vanmateričnu trudnoću.
Za šezdeset evra trebalo je da naučim da ne mislim o mojim holandskim komšijama, advokatu Bobu i prevoditeljki Imke, i njihovoj dvodecenijskoj muci da u porodičnu vilu u Sen Tropeu umesto posla konačno donesu bebu. Naposletku su počeli da obeležavaju godišnjice Prvog pokušaja da naprave dete.
„Ljubavi“, Bob podiže čašu šampanjca, „da smo na današnji dan ostali u drugom stanju, danas bi naše dete imalo dvadeset pet godina.“
Hej, to je dvadeset pet godina stara polisa životnog osiguranja!
Bilo mi je glupo da proverim, ali rekao bih da su Pokušaju čak kupovali i rođendanske poklone.
Za šezdeset evra trebalo je da prestanem da mislim i o našoj surogat majci, koja je u poslednjem trenutku raskinula dogovor. Za mene možda još ima nade, ali za njega ne. Već je proslavio pedeseti rođendan i našao duplo mlađeg. Čujem da je iz Kambodže i da ga zove daddy.
Kada bismo samo priznali da želimo decu jedino kako bismo bili bolji očevi, mi gejevi bismo stvarno bili najbezbrižniji ljudi na svetu.
Imao sam više od trideset godina kad sam je ugledao. Bila je mesnata, nežnoroze boje kao gljiva na panju.
Dakle, Amsterdam, festival Milkshake, koji nezvanično otvara Nedelju ponosa, i nudistička tehno žurka u okviru festivalske ponude. Ljudi igraju, a ja, seljak sa Kosmaja, gledam u holandsku mindžu kao tele u šarena vrata. Prvi put u životu vidim pičku. I to ne pičku pičkicu, usku cicamacu, nego onako… pičku kabadahiju. Bahatu, raspištoljenu, napamprčenu pizdu. Sela ti bre ona onako, znaš, pa raširila noge, pa otvorila flašu piva.
Gledam ja nju, gleda ona mene. Priviđa mi se pokojna prababa Vida kako je pita je li rodevala. Nadam se, prabako. Jer ako nije, sad može da rodi samo tetrapak tečnog ekstazija.
„Da li ti se dopada?“, pita me njena gazdarica i prestaje da igra. „Vidim da je posmatraš.“
Pička mi se nakezila, mafija mi tu. To nije pička, to je hajduk.
„Izvini, ali mislim da mi se ne dopada. Samo mi je fascinantna. Prvi put je vidim. Mislim, ne tvoju, nego uopšteno govoreći.“
Ona se nasmejala.
„Verujem da u ovoj skupini nisi jedini. Da li želiš da je pipneš? Hej, nemoj da ti bude problem, ja sam lezbejka.“
Želeo sam. A i nisam. Pa jesam. Pa nisam.
Plašio sam se.
Taman pođem prstom i onda počnem da skakućem ukrug, da mlatim rukama kao da sam se opekao i vičem: ne moguuuu, ne moguuuu!
Ali morao sam. Ovo je bila jedinstvena prilika. Okolnosti su bile miroljubive i sapfičke.
„Zove se Nigela“, predstavi mi je kako bi stvorila koliki-toliki osećaj bliskosti.
Nigela – kao cvet iz porodice mačjih brkova. Kako nežno ime za pičku koja izgleda kao Čučuk Stana.
Sad ili nikad.
Metnuo sam ga. Mislim na prst, naravno. I nisam umro, živ sam. Ali ne mogu da se setim celokupnog utiska. Bilo je kao… kao… imalo je nekakve slojeve, kao pupoljak. Razlistana kao žužu. Čokotić zelenog grožđa, kao bućurka vlašca moje prababe Vide. (Sad nešto razmišljam: možda je imala i kondilome. Kao da sam ja znao kako treba da bude dole. Nisam sigurno hvatao kosmajske čobanice za bućurke jer čobanica odavno nema.)
Jebala me bućurka i prababa Vida, šta mi je sa njom odjednom!
E, ali znam odakle to.
Vida je takođe imala nigelu. U bašti. Zvala ju je rutava mara. Danas je zovu samo crni kim ili čurekot. Uglavnom služi za biljno ulje, premda ja volim i njene crne semenke na pecivima.
Računao sam: trebalo mi je više od trideset godina da je pipnem, pa će mi onda trebati još trideset godina da mi se digne na nju. (Ali koliko će meni tada biti godina?) Ne, malo je to. Još pedeset godina da mi se digne na nju i možda ću napokon imati priliku da dobijem dete.
U starosti. Osim ako… ako bi mi dozvolili da kao gej samac usvojim, ili da dobijem dete uz pomoć surogat majke. Ali ne verujem, ne u mom veku. Verovatnije je da će mi se posle devedesetog rođendana konačno dići na rutavu maru.
U stvari, sećam se ja i Vidine rutave mare, kada se pred smrt jednom upišala u krevet, pa niko nije hteo da je presvuče i svi proklinjali dan kada su poklekli pred njenim vapajem da je ne šalju u dom za stara lica. I da je puste da umre među svojima.
Ali nije meni kriva rutava mara. Krive su mi kamene tablice zakona ovog omeđenog pašaluka, na koje ljudi upiru toljagama i viču da mi ovako ili onako pičoka ne gine.
Vida je bila strašna baba. Jedino je ona znala koliko je tanka linija između neoženjenog pedera i diskretnog domaćina. Odavno je ona govorila da je čika Vlada peder, još kad je sa mojim ocem pošao u vojsku. A on, iako naizgled grubijan, nikada nije smeo protiv nje.
Pričala je i o mužu nastavnice Ðurđe, kako se ne klistira. Čuje, kaže, kada ode na pijacu, narod priča, kako su mu muškarci iz guzice slučajno izvlačili grašak i purenjake, i to joj je neobično smešno, smeje se desnima jer zube nema.
„I to muško? E, kuku mene, kuku mene.“
„A ti što su mu nalazili povrće, oni jesu muško?“
„Pa nije on jebô nji’, nego oni njega.“
„Prabako, ali on ima ženu, zar ne? Nastavnicu Ðurđu. Oženjen čovek, domaćin. Imaju decu. Kao što i čika Vlada ima decu. Kao što i svi ti muškarci koji su bili sa mužem nastavnice Ðurđe imaju žene i decu.“
„Ja ništa i nisam rekla“, branila se prababa. „Njima svaka čas’, oni su porodični ljudi.“
„Čekaj, a šta sam onda ja?“
„Pa dok ne dovedeš snajku, bićeš samo peder. Ljubila te baba.“
________________________________________________
MILOŠ PERIŠIĆ (1992) dolazi iz Aranđelovca. Studirao je književnost u Beogradu. Godinama je živeo u Rimu i Amsterdamu, a u Srbiju se vraća 2021. godine, kad počinje da piše za LGBT magazin Optimist. Naredne godine sa pričom “Boršč” osvaja 3. mesto na konkursu za Nagradu “Miodrag Borisavljević”, sa pričom “Rutava Mara” Nagradu “Leposava Mijušković” za najbolju priču sa LGBT tematikom, a sa pričom “Reči” treću nagradu na petom regionalnom književnom konkursu Biber. “Rutava Mara” je iste godine pročitana u emisiji Putevi proze na Radio Beogradu. Sve tri priče odlomci su iz dva neobjavljena romana za koje traži izdavača.
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar. Tabletić je heklala njegova pokojna supruga. Artritičnim prstima tjerala je niti u mrežu koja će loviti prašinu dok se ne skori i postane tamnožuto igralište za stonoge. Profesor Perjačić neće brisati prašinu. Ne zato što doktoru znanosti, kulturalnom antropologu i nekadašnjem svjetskom putniku ne pristaje takav svjetovni posao, nego zato što prašinu sad već i ne vidi. A i nije ga briga. Ta, on je spavao u džunglama Indokine, družio se s ljudožderima na Borneu, bratimio se s papuanskim vračem i skrivao ga od mačeta seljana koji su ga optuživali za epidemiju kolere! Zar sad da se opterećuje prašinom i stonogama?
Desno od televizora stoji spatifilum, napola suh. Dobio ga je od kćeri. Brinuo se o njemu neko vrijeme, duže nego o gljivi koja je radila kefir, ali na koncu je i od toga odustao. Ostalo bilje koje mu je kćer poklonila odavno je povenulo. Spatifilum je najduže izdržao, godilo mu je zračenje iz katodne cijevi. Da si cvijet umije sam naliti vodu, možda bi imao šansu. Kći je mislila da starcu treba neko društvo, sadržaj, zadatak, smisao života pa mu je stalno kupovala biljke. Onda je ostala bez posla pa si to više nije mogla priuštiti.
To je bilo dobro. Biljke su mu išle na živce.
Sad je penziju davao kćeri pa ga je prestala zapitkivati zašto si ne kupi novi televizor, onaj tanki, plazmu. Nije joj mogao objasniti da na plazmu ne stane tabletić, ne bi to shvatila. Osim toga, ovaj televizor je naučio i popravljati kad zatreba, svestran je on. Zadnji put je osim odvijača i lemilice morao upotrijebiti i gabonski ritual za vraćanje iz mrtvih, ali na kraju ga je ipak popravio. A plazmu ne bi znao.
Prestao je uzimati lijekove. I to je neka ušteda pa koliko potraje. Po njegovoj računici, ako bez lijekova preživi još dvije godine, uštedio je za sprovod. Više ne izlazi iz stana, odjeću mijenja nedovoljno često, pere se neredovito, zarastao je u bradu i rijetku kosu. Ne razgovara s ljudima, samo sjedi na kauču i gleda televiziju. Dokumentarce. Titlove vidi loše, ali dokumentarci su često sinkronizirani, a i kad nisu, on razumije mnoge jezike. Intelektualac ima znanje u glavi, ne na Wikipediji.
Samo utone u ofucani tapecirung, opruge se poslušno rasporede među kičmene pršljenove i pusti da pred njim defiliraju egzotične afričke životinje, socijalni problemi trećeg svijeta ili štogod je već Đelo Hadžiselimović ovog puta odabrao. Pojača zvuk da nadglasa zujanje hladnjaka i puca si u glavu elektronskim topovima, tušira se njihovim mlazovima dok ne speru starački epitel s lica i utisnu mu šarene, bogato saturirane slike u rožnicu.
Ne ustaje kad zvone na ulazu u zgradu. Neka zvone nekom drugom, njemu sad lete ptice iznad južnih mora. Ne čuje kad zatvaranje vrata odjekne stepeništem, niti korake koji se penju na njegov kat. Ptice se gnijezde, traže hranu, to je pitanje života i smrti.
Onda odjednom – slika nestaje. Ekran je crn, zvučnik šuti. Ptice su odletjele. Profesor je zatečen, usta mu se nijemo miču, oblikuju:
“Ma što…”
Lampica na dekoderu ne gori. Nema zujanja hladnjaka. Nema struje.
Iz hodnika zgrade čuju se pokreti, škljocanje, kao zatvaranje ormarića… Uz duboki uzdah i škripanje zglobova ustaje i žuri do vrata, tlak mu raste, prsti drhte dok hvata kvaku. Na hodniku je muškarac u radnoj odjeći, s velikim logotipom HEP-a. Kutija s alatom njiše mu se u ruci, dok se udaljava od brojila i žuri prema stepenicama. Perjačić, kapilare mu cvatu po izboranom licu, viče za njim:
“Stanite! Što je ovo?”
Mladi radnik sliježe ramenima. Vilica mu se pomiče, prebacuje žvakaću s lijeva na desno:
“Niste platili… Dopis vam je u sandučiću, platite pa će Vam opet uključiti… Ja tu ništa ne mogu.”
“Mladiću, električna energija je civilizacijski doseg, ne možete mi je uskratiti! Pa da imam, platio bih!”
Električar je, to mu se jasno vidi na licu, umoran od ovakvih razgovora. On ima posao, možda i obitelj koju treba hraniti. Radne zadatke treba izvršavati, isto kao što i račune za struju treba plaćati. Slušanje pritužbi nije u opisu njegova posla:
“Gospodine, što ja tu mogu? Ja Vam moram obustaviti isporuku električne energije. Možete podmiriti svoje obaveze i platiti ponovno uključenje. Ja moram postupiti po nalogu”, okreće glavu i odlazi. Na koncu, misli si, što da mu kažem, starac je sam kriv. Živio je dovoljno dugo da uštedi novac za struju, ako na to nije mislio ranije… Ha, to je njegov problem. Ali profesor Perjačić mu je za leđima, koščati prsti grabe električara za rame:
“Ne mogu podmiriti, jer nemam novaca! Ne možete mi isključiti struju, čuješ?! Idiote jedan, vrati se i uključi je!”
Električar se trza, otresa ruku sa sebe. Idu mu na živce ti starci, previše ih je. Žive sami u stanovima dostatnim za četvero, guše zdravstveni sustav svojim kroničnim astmama, dijabetesima i osteoporozama, njihove mirovine prazne proračun, a oni žive vječno, kao vampiri, ustali iz grobova samo zato da bi sjeli na stolice u autobusu, jer oni moraju u grad baš onda kad je najveća gužva, kad pošteni, vrijedni ljudi idu zarađivati za život, i onda takvi starci ne plaćaju struju, i onda je on negativac kad radi svoj posao i dođe je isključiti.
“Makni ruku s mene, ej!” glas mu zvuči strogo, prijeteći. Prešao je na “ti” i štrca slinu kroz zube. Starac mu izgleda kao osušena riba; ako ovo eskalira i on bude morao potegnuti šaku, neplatiša bi se mogao raspasti.
Profesorovo lice iz crvenog postaje ljubičasto. Usna mu se trese, ruke mu se tresu, sav se trese. Da je mlađi, zgrabio bi električara za grlo. Ali nije. Ne može, svjestan je toga. Zato samo stoji, zuri u dušmanina i bučno diše. Mladić mu se podsmjehuje:
“Stari, vrati se doma, nemoj umrijet tu na stepenicama.”
Profesor mijenja boju lica još jednom. Grčevito se hvata za grudi.
Jebote, stvarno će umrijet! Što ću onda? prolazi električaru kroz glavu.
Profesor si trga dugmad s požutjele košulje, grebe noktima. Tu se izbrazdana prsa nadimaju, hropću i pište hvatajući zrak…
Samo mi je ovo trebalo! Električar osjeća kako mu se koža ježi, ponovo postaje profesionalan i prelazi na “Vi”: “Je… Jel Vam dobro?”
Tu njegovo staro srce lupa nepravilne ritmove iz džungle…
“Ajde, vratite se lijepo u stan, sjednite malo, uzmite vode, šećera… Skupit ćete već za tu struju…”
Tu, o tankoj vrpci od upletene ljudske kose, visi kožna vrećica koju mu je na rastanku poklonio njegov pobratim, papuanski vrač. U nju profesor već izvježbanim pokretom zavlači prste i grabi fini, mekani prah te ga baca u lice HEP-ovcu. Čestice lebde u zraku. Šareni, svjetlucavi oblak. Ne padaju, vrtlože se kao žive, čuje se kako tiho šapću jedna drugoj dok se lijepe mladiću za lice, ulaze mu u oči, nos, pluća.
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar i električar s kutijom alata.
_____________________________________________
ZORAN KRUŠVAR već dvadeset godina zabavlja, iznenađuje i uznemiruje čitatelje svojim pričama. Do sad je objavio niz knjiga:
“Najbolji na svijetu” (Mentor, 2004.)
“Izvršitelji nauma Gospodnjeg” (Mentor, 2007.)
“Zvijeri plišane” (Knjiga u centru, 2008.)
“Kamov se vraća kući” (Mentor, 2010.)
“Zaljubljeni duhovi” (V.B.Z., 2011.)
“Poduzmi nešto” (Izdavački centar Rijeka, 2011.)
“Flumen Obscura” (Hrvatsko društvo pisaca, 2015., kao dio kolektiva Fluminati)
“Zlatni retriver” (Gradska knjižnica Rijeka, 2018., kao e-knjiga)
“Disaster – dijagnoza modernog biznisa” (Crocon, 2020., u suradnji s Lindom Poščić Borovac, Anom Zoričić i Veronikom Uravić Čolak)
“Grickonja užasa” (Hangar 7, 2021. Ilustratorica: Ivana Babić)
“Šuma iza grada” (Hrvatsko društvo pisaca, 2022.)
Njegovi radovi dobili su nekoliko nagrada, uključujući nagrade Sfera, Artefakt i Best Corporate Book, a omiljeni pokemon mu je Snorlax.
Kad ne piše knjige, uči programirati video igre koristeći Unity i C# te ovim putem traži posao u gaming industriji.
U međuvremenu pije puno čaja i sanjari o šumama.
– o knjizi Šuma iza grada: “Šuma iza grada čarobno je mjesto. U njoj možete susresti vile, vještice, zombije, krokodile i umirovljene akademske građane koji preživljavaju sakupljajući samoniklo jestivo bilje. No, što se dogodi kad se, kao dio projekta turističke zajednice, u šumu odjednom usele partizani?
Knjiga “Šuma iza grada” uvodi bizarne i fantastične pojave u svima prepoznatljivu hrvatsku svakodnevicu, a priče o životu radničke klase podvlači likovima iz bajki i horor filmova.
Autor je žanrovski svrstava u magijski kapitalizam.”
ako nađeš nekog uz kog si bezbrižna udahni dublje nego ikada rastresi kosu pticama raskrili razdragano ruke podigni čelo u sunce i osmjehni se tamnim prazninama neće te više nikad sustići
ako nađeš nekog tko te često nasmijava zime će odjednom postati blage a polovi nježno se otapati ti ćeš zaplivati tad u smiraj gdje se more u nebo razlijeva a nebo moru udvara
smijeh će kao zakrpa prekriti sve tvoje složenosti ako nađeš nekog s kim si bolja nego sama prihvati i dopusti sebi biti ona koju si dugo skrivala
***
NJEGOVE SU RUKE GOVORILE
moj otac umro je u svome domu u svom krevetu pred mojim očima na moj rođendan
neću nikada zaboraviti mir koji sam na kraju ćutila oko njega i kako se pitomo borio za dah njegove oči već dalekog pogleda iz kojih je polako tako polako nestajao život
a dok je uzlazio prema svome tjemenu u namjeri da zauvijek napusti umorno tijelo u očima sam mu lovila sve s čime se konačno pomirio
u maniri duge između dva treptaja jedan su za drugim slijedili iznenađenost strah opiranje uznemirenost tuga nježnost ljubav i mir
i onda bez treptaja samozatajno kao što je i živio tiho je prhnuo u tajnu života
ostalo je tijelo kao svjedok svih naših dodira i zagrljaja ogrubjele stolarske šake koje su nespretno a nježno milovale
nije znao ljutiti se na mene samo bi blagošću sve pokrpao jednako kao što je brižno i smireno znao sve čega se dotakne popraviti i sastaviti
ipak najdublje nosim njegov meki skrbni pogled kojim bi me sačekivao i ispraćao kroz životne avanture bez prigovaranja i bez osude
nije bio od mnogo riječi
njegove su ruke govorile za njega prešutno znam da si pripadamo još i sada kad se samo čini da ga više nema
***
LEPTIRI
ako nema patnje nema ni ljubavi kažeš po tome ćeš ti uvijek biti moja nevolja iz patnje u čežnju iz čežnje u patnju vozim beskonačnu osmicu središte joj položeno u meni čas u njemu gmižu gusjenice čas lepršaju leptiri kružeći svoju preobrazbu pažljivo ih lovim da zarobim tu jednodnevnu ljepotu i da im kao pravi kolekcionar eterom osiguram vječni život kad ih jednom tako nepokretne poredam jednog do drugog i zaštitim od dodira
bit će to najljepša i najveća kolekcija sreće i patnje koju si ikada vidio
***
OTVORENO
finim uzdužnim rezovima otvorit ću kožu razgrnuti meso zaroniti u pustinju svoju pomno preslušati kosti. sve skriveno osvijetlit će u tom jasnom trenutku spremnost da se razmrvim pod neizmjernim nebom.
nanizat ću pravilnu nisku svih pohranjenih bjegova i okititi njome svoj izborani vrat da sakrijem vrijeme od sviju što zaviruju u moju prolaznost da dopustim svjetlosti da se slama kroz mene da drhti u titraju.
uostalom sve je još tu u tragovima kao otrov u malim dozama liječi me i prelijeva gdje bih bila prazna ili me ne bi bilo.
***
PETI ELEMENT
kad bih mogla vratila bih vrijeme da se volim odmah tamo na početku svega bila bih nježna prema sebi i šaptala si jutrima o kako si divna ti jedina i najbolja za mene! pa bih se grlila i gledala i ljubila čuvala bih svoju radoznalost ljuljuškala zanos cjelivala svaki susret sa sobom
kad bih mogla vratila bih vrijeme da sama sebe vidim i razumijem prije svih nesporazuma i nesigurnosti prije strahova i beznađa dovoljno na vrijeme da izbjegnem životna poravnavanja i ispravljanja da u mjehuriću od ljubavi pregovaram s odraslima
kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih da se sama sebi svidim na prvi pogled da se zaljubim u nasmijanu sebe i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama u mom životu ne bi bilo idola ni ljubomore ni bijesa ni tuge ni strahova ne bi bilo oni u ljubavi izgaraju
kad bih mogla vratila bih vrijeme samo da budem ljubav svog života
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer jugoslavistike i dodiplomski studij bibliotekarstva. Od 1990. radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi, a od 2017. vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Pjesme su joj dosad objavljene u časopisu Dometi i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Njezina prva zbirka pjesama naziva Privilegija leta objavljena je u izdanju Biakove iz Zagreba, 2022. godine (urednica Darija Žilić). O sebi najbolje uči kroz druge. Intrigira je čudo riječi, život u trenutku i ljudska priroda. Živi i radi u Poreču.
„…iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka. I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje.“ – iz pogovora Darije Žilić
fotografija autorice: Ana Knežević dizajn korica knjige: Dea Curić
Internetsko pretraživanje Anne Sexton Kaže da korisnici također pitaju Is it true Anne Sexton What happened Anne Sexton When did Anne Sexton die Did Anne Sexton attend college I puno je još pitanja korisnika O mojoj majci po zdjeli mlijeka O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu Anne je stvarnija nego što može biti Moj grijeh moj grijeh moj grijeh Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno Anne jedino još nije umrla Vidim je u zelenilu koledža Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku I zadirkuje Silviju Vidim je parkiranu u garaži Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev Zadirkuje nas Izaziva Hoće da se stalno pitamo je li Anne tako htjela ili je to tek Obična nesreća
***
WISLAWA. SESTRA.
Kako Wislawa podnosi noći pitam se povremeno
dok tražim položaj za stolom, pod tušem dok polažem pramen kose na bijeli jastuk
Kakva je Wislawina noć
ona je katkad moja mama ona je uglavnom moja sestra
Wislawa tješi, kaže, znaš da zvjezdani prah zapravo ne svijetli Zvijezde su uopće precijenjene, govori umjesto uspavanke, i dan se sasvim lijepo podnosi i bez njih
Wislawa je nježna rijeka Dugačkim prstima obrezuje šume mnogih riječi, vadi ih pažljivo, češlja im korijenje Silnim tokovima razvrstava stotinu radosti
sadnice, trajnice, neobavezno štivo početak i kraj
Kako Wislawa podnosi ijednu noć sad kad je utonula u utrobu zvijezde
To su pitanja koja sebi postavljamo
***
ADAME, SESTRO.
Otkud ti, Adame, u mojim pjesmama o sestrama? I može li se reći nešto u tvoju obranu? Knjiga je to i o noći, brate sestro, reći ćeš u kojoj skupljamo kosti svih osakaćenih svjetova. Prigrlimo u krilo stihove. I dugo dugo češljamo njihovu kosu.
Gdje si ti u noći, Adame? Jesi li pokriven njezinim noćnim velom ili svijetli tvoja glava? Blještavi oreol. Putokazuje, osvjetljava knjigu koju vrijedi pročitati
za ovog svijeta
s kojim nemamo baš ništa.
Nego, reci, otkud ti A DA ME nisi pitao
gdje je najbliža autobusna stanica sklonište za napuštene životinje ima li ovdje galerija ili kazalište
gdje je, zapravo, u ovom gradu moguće nestati.
***
GWENDOLYN. MAJKA.
Postala si moja majka jedne nedjelje Bila si Gwendolyn ljubavnica predana nježnim kućnim radinostima a onda si postala moja majka U vremenu između šarenog pokrivača i kolačića s čokoladnim mrvicama ugnijezdila si mrvicu mene u prostor između prepona Paperje je pokrivalo moje tjeme Slušala sam kako recitiraš Svlačiš se Predosjećaš primirja Tišinu kišnog jutra Daljinu posljednjeg noćnog vlaka Bila si dijete i majka majka-dijete odraslom muškarcu Gledala sam te iz utrobe iz početnog gledišta Bila si predana Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu Uvukla sam se u tebe kao magla u prazan prostor iznad jezera Bila sam tvoja voda Ljuljala si me Utjeha-majka sklupčanu u krevetu Dok ne odu mrakovi sjene i jedno veliko čudovište ispod ružičastog kreveta
***
IRENA.
Koračam kroz sobu
gore sam dolje sam
u kojoj smo nekad sjedile.
Nad glavama rastopljen mjesec i jedan svileni bljesak
štit da nas nitko ne nađe u dalekim svjetovima
štit da nas nitko ne čuje u dubokim riječima.
Koračam kroz sobu i znam napisat ću ti pismo sestro Irena. Napisat ću ti: posudi mi jednu od onih cvjetnih haljina od svile pođimo na najveći berlinski trg
tamo smo mnoštvo tamo smo sve i tamo smo ništa.
Tako je, čini se, najbolje.
Bit ćemo jedna za drugu samo to nam treba kukuljica od svile — malo nošena malo prozirna — Nitko to neće uočiti jer cvjetovi su tako postojano lijepi tako su žuti i tako su veliki.
A kad se vratimo, napisat ću: pođimo opet u našu strašnu sobu zasadimo stopala u noćne papuče ukopajmo tijela u noćne ogrtače.
Poezija je najmilija dok je obasjava samo trag mjeseca.
Tvoj prst pokazuje posljednji stih. Posljednji su stihovi uvijek strašan kraj ipak jedini izlaz ipak vidim ti i dalje pišeš.
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
Vesnu i mene oduvek prati kiša. “Dobar ti je kišobran. Devojka ti ima ukus“, dobacio je čovek koji je, siguran sam, čekao na pecivo upitne svežine. Pogledao sam kišobran išaran Ajfelovim kulama u Parizu. Nekako je u mojim rukama bio neobičan. Nisam putovao tri godine i Francuska je bila dalje nego ikada pre. „Ona mi nije devojka. Ona je,“ napravih pauzu, „samo tu došla da kupi nešto.“ Pogledao je u mene, pa u kišobran, pa opet u mene. „Nisi njen tip?“, upitao je. „Nažalost“, rekao sam. Kada je izašla, okean ljudi se slivao ravnomerno iz svih pravaca. Trebalo je nekuda krenuti. Ali kuda? Vesna je u određenim stvarima infantilna. Avanturista. Vidovi zabave koja ona voli su filmovi, post pank i, tada sam uvideo, čudna hrana. Nismo mogli u park. Nisam imao baš puno novca. Preturao sam foto aparat u džepu i razmišljao da ga nekako negde „utopim“. Sve ove misli su se nalazile u mojoj glavi dok je Vesna vezivala plastičnu kesu u kojoj su bili jogurt i burek. „Pa ako si spremna. Molim te, posle tebe“. Ispuržio sam ruku kao i jednim trzajem ruke otvorih kišobran. Vesna se smejala. „Oh, hvala.”
„Moram biti ovako fin jer takva riba pored mene nalazi se jednom u dvesta godina. Ajde ovaj, zajebi ove engleske fore. U Engleskoj valja samo pank. Gde idemo?“. Znatno sam promenio ton. Pomislio sam da idem sam kući, da će imati neke obaveze. Uvek se tako odvijala situacija kada bih promenio ton.
„Hajmo do mene. Ionako počinje FEST za dva dana. Možemo gledati trejlere a i još sam gladna. Pre toga, idemo do pošte i u knjižaru. Da vidimo šta ima.“ „Hajde.“
Na putu do Glavne pošte, kapi su menjale tempo. Džezerski su se klizale po jaknama koje ljudi oblače samo u oktobru. Siguran sam da u mnogim buticima postoji odeća obeležena sa „OKT“. Ljudi prolaze i razgovaraju mobilnim telefonima. Negde žure. Vesna i ja hodamo sporo dok ona pominje kadrove iz kojih bi izvukla najviše iz ove zaista mokre situacije. Takva su vremena. Uvek smo govorili kako su bizarnosti postale uobičajene, kako su masovne školske pucnjave u američkim gradićima nova budućnost. Kako je svet jedna velika puška. Satima sam mogao slušati njene monologe koje bi ukrašavala osmehom posle duboko tužnih grimasa. Bila je čudna. Od kada sam je upoznao i video njenu rupu u mrežastima čarapama, smatrao sam da je kroz njih pala prva kiša ikada. I od tada oduvek stomak mi se grči na pomisao kako Vesna svojim zagrljajem utiskuje sve moje atome na svoje male sise. Poput pisca koji na papir utiskuje mastilo. U pošti, ljudi su glasno licitirali. Tako se činilo. Velika svetla i hol davali su orvelovski utisak. „Pogledaj sve ove ljude koji nešto plaćaju. Divno je ali u isto vreme se plašim.“
„Nema potrebe da se plašiš. Oni su se samo sklonili od pljuska i pomislili kako nisu nešto platili pa eto. Sada je prilika.“
„Vrlo moguće, Uroše. Ali ja ne znam zašto sam rekla da hoću ovde“.
Nasmejala se. Kese su navirale u naletima. Kiša je zapljuskivala obalu četrdeset dana. Apokalipsa se odmotavala u slepoočnicama. Hteo sam da je poljubim dok se tako smeje, ali sam ipak zabacio ruku u džep.
„Vidi.“
Izvadio sam mali austrijski digitalni aparat marke „Maginon“. Jako solidan iako postoje mnoge bolje marke sa jačim objektivima i bezbroj funkcija.
„Hajde da uslikamo.“ Škljocnuo sam. Divila se mom osećaju za kadar.
„Bio bi dobar kamerman. Uroš Poletanović, kamerman. Kako ti to zvuči?“ rekla je.
Prizor svih kesa koje na nogama kreću ka meni i Vesni su imale automatske puške. Odašiljale su rafal. Opet trenutak za poljubac. Nisam to uradio.
„Zvuči jako izmišljeno“, odgovorio sam dok sam stavljao digitalac u kaput. “Hajmo u knjižaru. To je naše stanište.“
Opet, kišobran, gestovi, smeh. Čudna tura je to bila. Nismo imali nikakva zadržavanja i značaj posete pošti je imao sve manje smisla. Nismo imali nikakva pisma za poslati. Bilo smo sami na poljima tečnosti. Knjižara je bila nedaleko od Glavne pošte u Kosovskoj ulici. Ovaj put nismo mnogo pokisli. Kese su bile „nežne“ ovoga puta. U knjižari smo čitali naslove i davali radijske opise datih knjiga. Mešali smo motive iz knjiga i napravili esej o trenutnom stanju svetske literature. Bilo je smešno. Nikada nisam video Vesnu da se tako smeje. Utišavali bi ton kada bi prodavci dolazili jer ipak smo na neki način, i mi škrabatori u toj velikoj igri literusa. Ko bi spajao Ivu Andrića sa Vilijamom Foknerom? Idioti. Dosotojevskog sa Ruževičem? Bolesnici. Na kraju je kupila knjigu bivšeg ljubavnika. Mislim da me je jedna plastična kesa upucala pravo u nogu. Bol je bio staklen kao bašta. Po lišajevima u duši padali su staklići. Kada smo izašli, ćutao sam. Pričala je o programu FEST-a, o nekim Latinosima. Stan je takođe bio blizu pa ni ovoga puta, sem mog ranjavanja noge, niko nije pogođen efektom staklene bašte laserima ili tako nešto. Stajao sam na prozoru i pušio.
„Voliš tortilje? Evo ti kapica.“ Od novinskog prospekta u kom je program FEST-a, napravila je gusarski šešir.
„Volim. Kažu da manje goje nego obično testo.“
„Da. Ali imam samo luk. Ako nam se usmrde usta možemo da se ljubimo bez problema. Šalim se. Nije toliko strašno.“
Pogled mi se gubio na čudnu zgradu preko puta koja je imala par krovova. Mačke su upadale u dimnjake. Posle nekoliko minuta bi izlazile. Ugasio sam cigaretu i rekao Vesni: “ Pogledaj. Zar nije filmski. Napisaću priču o tome. Kao ovaj dasa.“ Ovog puta sam izabrao magični trik vađenja slike Ernesta Hemingveja iz novčanika. Potom ništa. Glup trik. Svakako bezbedniji nego hloroform u maramici.
„Vidi ga kakav je! Daj sad ja da probam da fotkam.“
Uz nekoliko kratkih objašnjenja gde je šta na tom malom aparatusu, Vesna se pripremila za škljocanje. Facu sam prekrio slikom. Fotografija je ispala dosta čudna.
„A sada filmovi. Evo prvi. Klik.“ Nasmejala se ko zna koji put danas udarivši me po kolenu. „Fokstrot“. Neki izraelski film. Priča govori o nekim Jevrejima koji saznaju da im je sin poginuo u ratu. Prikazuje raspad jedne porodice. Kiša je pored svih tih dijaloga i alegorija iz filma neprestano padala. Tortilje su odavno bile pojedene. Vesnine oči su počele da rastu. „Američka pastorala“. Sejmor, Šveđanin jevrejskog porekla, živi u Americi. Njegova kćerka ide na neki politički skup protiv rata u Vijetnamu. Opet Judaizam. Vesna uzvikuje: “Run through the jungle jee!“
„Čovek-Švajcarski nož“. Henk je pretrpeo brodolom i gubi svaku nadu da će ponovo videti svoju ženu. Leš se nazire na obali i on steče novog prijatelja, koji je neko vreme bio mrtav. Henk me podseća na Vesnin osmeh. Noga je i dalje bila krvava.
„Zanimljivi su svi. Hajde da odemo na bar jedan“ rekla je dok je prala sudove.
„Problem je karta. Nemam posao sada. Kiša je, a tada sam uvek nepokretan.“
„Častiću ja. Uostalom imam i ja neki montiran film na eksternom hard disku. Možemo jedan dan taj film ili ove na FEST-u.“
„Ti si baš, profesionalna. Bolja od celog tog festivala. Kako se zove?“
„Nisam mu dala naziv. Volim da neke stvari ostanu nedorečene. Govori o mom bivšem dečku. Meksikancu. U Meksiko Sitiju postoji motel gde čekaš sat vremena za sobu kako bi tucao. Nuno me je odveo tamo. Čekali smo u kolima sat vremena i naposletku otišli kući. Nije mogao da izdrži.“
„To je tvoj, sextape? Mislim, taj film.“
„Ne. Snimala sam pijana enterijer kroz neki luster koji je držala Anhela.“
Projekcija je trajala tačno pet minuta. Film je prikazivao nekakve obrise oblikovane čistim pustinjskim esidom. Sniman je kroz neki kaledioskop, prvo Nuno onda Anhela. Setio sam se sunca u Gvaldahari. Zagrevanja. Setio sam se da će se ova planeta dugo grejati dok ne dođe do tačke topljenja. Vesne neće biti. Mene neće biti. Meksika. Nuna. Onog tipa iz pekare neće biti. Sve će nestati i neće biti kiše da spere sve ovo. Viševekovno štucanje padavina će izvršiti suicid.
Bez ikakvog upozorenja, grom je udario negde u blizini. Kroz krov na potkrovlju smo pogledali nebo i shvatili da budućnost dolazi. Vesna me je zagrlila. Osetio sam svaku ćeliju njene šake. Takva šaka je poput vlažne maramice koja osvežava. Stajali smo ispred prozora i čekali kao onaj Jevrejin na kraju filma „Serious man“ Braće Koen. U pozadini je V.O. „Somebody to love.“ I onda. Crn ekran. Proleće je nastavilo da se prikazuje trideset tri otkucaja u sekundi. Na toj čudnoj traci. Proleće je čekalo.
DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine.com, zbornik ljubavne poezije bludnistih.com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije “Ljudi koji skaču na haube” (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije “Logične pobune” koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
NEKOLIKO SATI PRIJE
Nekoliko sati prije na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Posljednji koraci teški kao olovo
Tisuću puta prelazim taj put
Utrkujući se s nepoznatim - polja
Loše osvijetljene stanice
Bilo je i toga, bilo je i patnje
Razasute i neugodne i oštrobode
Detalja nekih orisanih iznenadnim
Udarima munje
Prozor zatvoren i pismo zapečaćeno
Osvijetljene stanice sigurni gradovi
Sve je detalj izbrisan i prah oduhan
Prije nekoliko sati na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Ovdje već snijeg, oluja
Slaba svjetlost:
No, ne skrivati se, nikada ne činiti to
Ravnodušan, pomalo zalutao
Na putevima zemaljskim ići
Ići po kiši.
(iz zbirke pjesama "Trošenje maske", 1974.)
***
VLADAR NAMJEŠTAJA
Doći do ruba stola
Učiniti ga osloncem ne preprekom
Poduprt o naizmjernu plohu
Udarati rukom koja vlada
Dijeliti mrvice nade tajnu hranu
Beskućništvo što se naslanja na prozor
Odlazeći zatim udaljenom ulicom
Pored noža koji razrezuje kruh
Razmiješta i dijeli
Vodu i hranu, tajnu zračnih ostataka
Doći sve do ruba stola
Kako bi se postalo ravan stvarima
Izaći iz tame ispod stola
Vladar namještaja
Onaj koji se vratio iz lova odrastanja
S razlozima krvoločne osvete
Nježnim srcem koje se kaje
(iz zbirke "Gimnastičar u pidžami", 1978.)
***
VRTLAR
Koliko si putovao koliko tijela milovao
koliko tajnih večera koliko izbjegnute patnje
koliko suza na praznim stranicama
(veliki i mali ljudi i njihove sudbine u knjizi)
koliko vlakova i aviona i ciganske muzike
koliko istine istinitije od istine
koliko jezera i mora koliko
šutljivih ribolovaca
zamišljeni čitači istražuju na policama
još jednu istinu koja će ih uspavati
koliko svega koliko ničega koliko koliko
aspirina znojavih plahti prljavih košulja
koliko razgovora poslije koliko šutnje
činio sam sve ne bih li izbjegao samoću
učio nove vještine postajao vrtlarom
kućevlasnikom sladostrasnim tajnikom
bijah povjerenikom najbjednijih
nadah se odgovorima a svuda skrivaju tajne
koje dobro znam: dobro se čini iz dosade
zli pate a nesretni uživaju najveću milost
(iz zbirke "Semantička gladovanja", 1983.)
_____________________________________________________
BRANIMIR BOŠNJAK (Vrbica kraj Osijeka, 9. XI. 1943 – Zagreb, 18. XI. 2016), hrvatski književni znanstvenik i pjesnik. Diplomirao je u Zagrebu 1991. novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorirao 1996. radom o suvremenom hrvatskom pjesništvu na Filozofskom fakultetu. Od 1978. zaposlen na Hrvatskom radiju, od 1989. urednik dramskog, odnosno igranog programa Hrvatske televizije, od 2000. do umirovljenja 2008. urednik Dramskoga programa Hrvatskog radija. U njegovim prvim pjesničkim zbirkama (Sve što nam prilazi, 1969; Trošenje maske, 1974) kritika je prepoznala pripadnost iskustvu egzistencije; potom u njegovu poeziju prodiru i elementi postmodernističkih poetika te iskustvo medijalnosti (Posude za vrijeme, 1996; Susačke razglednice, 2001; Svrhe malih stvari: SMS poruke, 2008; Izgubljen u internetu, 2009). U esejima i kritikama bavio se suvremenim pjesništvom i opisom poetičkih modela (Pisanje i moć, 1977; Potrošeni govor, 1980; Modeli moderniteta, studija o pjesništvu Josipa Severa, 1998; Hrvatsko pjesništvo – pjesnici 20. stoljeća, I–II, 2010); također je istraživao povijesnu avangardu i radiodramu (Apokalipsa avangarde, 1982; Proizvodnja života, 1988; Žanrovi žudnje, 2005; Žanrovske prakse hrvatske proze, 2007; Radiodramski žanr hrvatske književnosti, 2012). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2009).
Ostale važnije knjige: Gimnastičar u pidžami (1978), Semantička gladovanja (1983), Nove pjesme (1988), Smrt između programa: izabrane pjesme 1969–2001 (2001), Pjesme na dnu svijeta (2013) - bilješka preuzeta s Hrvatska enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Vraćam se tamo gde je sve počelo morska obala oljuštene fasade nalik na alge umorni pušači na balkonima
modrocrvena zavesa na štoku vrata osušen veš na žici žega
meštanke Bonađije starice bronzane kože u stolicama na rasklapanje sede ispred svojih radnji i domova
od jedne kupujem dinju brojim brazde dodirom kore Devedeset! uzviknem im Toliko ću živeti!
niz ulicu tinejdžerka se iskrada u za broj većim sandalama sa visokim potpeticama
sedam u auto na radiju glas Roberta Murola Ti si loša žena
ne bežim samo ne znaš gde treba da tražiš
***
BRAJON GISIN TVRDIO JE DA KNJIŽEVNOST KASKA PEDESET GODINA ZA SLIKARSTVOM
Kustos me uzima za ruku trebalo bi otputovati odavde iz prostora zaborava
na izložbu gde je mamurluk naslikan kao aloja koja se savija pod suncem
u galerijama se pleše moguće je završiti u nečijem krevetu ili ipak ne
pomažu mi povremeni odlasci na ostrva mirišem plodove narandži mazim žuto krzno mačka puštam more da me proguta i očisti
privremenost iskri u vazduhu srećem mudre ljude na raskopanom putu razgovaramo iskreno
obraćam pažnju na nežnost
ponekad me dočeka mračni kutak ponese ka najnižoj tački okeana ili u zapušteno šipražje
ubrzo
počinje novo poglavlje slova se ređaju jedno za drugim uz sve propratne greške
***
FRAGMENT MAPE KRETANJA
Galebovi uzrujano krstare i presecaju nebo tik iznad krovova posleratnih zgrada boje peska na Aleji Solidarnosti
umesto ka moru pogled im je ustremljen ka kontejneru nadomak pešačkog prelaza
odbacaju tamne kore banana kidaju plastične kese iz kljunova im ispadaju opušci cigareta
njihovi krici podsećaju me da sam kao i oni
na neodređen čas ovde zalutala
***
MIRIS BREZE
Sanjala sam dom s brodskim podom i hrastovim krevetima nepoznati ljudi nizali su svoje pokrete jedan za drugim koreografski usklađeni nisu me primećivali
kroz prostorije menjali su se nameštaj i boja zidova
u sobu sa izlazom u dvorište bez pomoći štapa ušao je moj deda u plavom puloveru mirisao je na brezu
izgledao je mlađe nego što zaista jeste izustio Moja prijateljica Jevrejka umrla je jutros i zaplakao trljajući slepoočnice
prišla sam mu to je bio naš najduži zagrljaj
Spavala je zatim se nakratko probudila udahnula i poslednji put izdahnula
odmakla sam se i pogledala ga pravo u oči ukočena, ali bez straha
rekao je Tako bih voleo i ja da umrem
***
NOKTURNO OPUS 9 BROJ 2
U prizemlju zgrade iz doba socijalizma kroz otvoren prozor dopire muzika večernji vazuh prepliće se sa klavirskom kompozicijom
dugi, čvrsti prsti klize preko dirki naočare sa tamnim okvirom na grbavom, muževnom nosu kapljice znoja
proleće je nezamislivo daleko nisam dobro spavala kako bi izgledalo živeti sa ovim čovekom?
asfalt puca usled hladnoće grad tone
_____________________________________________
MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu.
Pesme su joj publikovane u zborniku Rukopisi 43 i 44, književnim časopisima Dometi, Enklava, Gradina, Libartes, Beogradski književni časopis kao i na portalima Čovjek-časopis, Astronaut.ba, Strane.ba, Bludni stih i Vavilonska biblioteka.
U okviru izdavačke kuće Enklava, objavila je zbirke pesama Ovo telo je hotel (Beograd, 2020, urednik Zvonko Karanović) i Van sezone (Beograd, 2022, urednici Marko Đorđević i Zvonko Karanović).
Trenutno živi u Varšavi i redovno se vraća u Beograd.
čovjek-časopis 