Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo: Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar. Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar”. Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačem na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operiran. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili. Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda, lica natečena od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene. “Gdje si ti bila?” “Ispred bolnice.” “Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sad vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice. “Nisam se usudila čekati.” “Kako misliš….?” “Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…” “Šta da ti kaže?” “… da si umro.” “Pa, nije baš dotle došlo.” “Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?” “Šta si im ti rekla?” “Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.” “Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom…?” “Nisam.” “Morala si im to reći!” kažem, šaleći se. Ona se, kao ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo. I ostatak dana osjećam se prilično dobro. Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim: Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi mogli su odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.
– iz knjige “ME’MED, CRVENA BANDANA I PAHULJICA”, Fraktura, 2018.
***
KOSMIČKI INFARKT
Jeff jutros kaže da me je sanjao “U snu si bio diler” “Prodavao si heroin na cesti” Navodno me je udario teški hammer “Ali si u snu preživio” kaže Ne znam. Godinama ne sanjam Otkad sam došao u Ameriku: ne sanjam Ali nakon srčanog udara Opet sam počeo pamtiti snove Mene je infarkt povezao s kosmosom Jeff je, inače, satelitski inžinjer Kad sam došao u Ameriku U ono analogno doba Njegovo zanimanje nije postojalo
– iz knjige “AUTOPORTRET S TORBOM”, Fraktura, 2012.
***
Sjedim u bašti kafea,
a dva radnika s građevine preko puta spuštaju veliko ogledalo uz ogradu,
tada ugledam cijelog sebe,
i lijepo vidim:
starac
*
Novinar postavlja pitanja, ja odgovaram i on sve zapisuje u mali moleskine notes
kad spazi da gledam u njegove zabilješke, dlanom brzo pokrije stranicu kao da smo u istoj klupi i ja od njega prepisujem
SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu. Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., Ovo vrijeme sada, 2020. te knjigu Rat je i ništa se ne događa, 2022. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.
ŽENSKA STVAR Arhetipsko bežanje u Kuću (od silovanja i nasilja).
NULA Šta si bez kablovske, bez Interneta, šta si. Ništa si. Prah.
NEBOJŠA: Čuo sam da je Gadžin Han Meka jeftinog života. Preseliću se. Nemoj da mi se javljaš i uznemiravaš me. Kada sam ga ipak pozvala: Oženio sam se crnkom koja ima mladež s dlakom.
VODVILJSKI Uključila sam lampu, istog trenutka sijalica je eksplodirala, Volframova nit se zapalila, počeh da psujem tražeći gajtan da isključim lampu. Drugu lampu razbi kćerka iste večeri kada su joj drugarice došle u goste da pevaju i piju. Treću lampu odavno ne uključujem jer je olinjala uspomena, četvrta je osramoćena bez sijalice itd… Samo jedna lampa radi.
TAKO TO BUDE Psaltir peva i bez tebe. David peva neprestano.
NAJČEŠĆE SU Strano telo sopstvene kulture. Oni koji je jedini obnavljaju ili je samo čine naspram onih koji je naplaćuju.
ZASTRAŠUJUĆE NEZNANJE Koliko monstruma smo sreli ili videli u svome životu.
MEĐU STRANIMA Mainstream može da bude tako užasavajuć, tako ubitačan, gledano spolja, iznutra je verovatno toplo i udobno, zaslepljujuće slatko, u praznom srcu kandirane trešnje bez koštice.
SLUŠAJ Formatirana na kosmičke antene koje rade non-stop, prema metafizičkim sferama okrenuta non-stop, alter alter non-stop, u osluškivanju non-stop, propustila je sopstveno razboljevanje. Jasna upozorenja, jasni nedvosmisleni signali, telesna patnja, na sve se oglušivala misleći: starim. I otrpeće, stoički. Njeno napaćeno telo nije prestajalo da moli za milost: Pogledaj me, saslušaj me, patim. Okrenula se prema njemu, najzad: Da čujem, u čemu je stvar…
IZMEĐU ILI ZDRAVLJE JE ROBA Njena herojska borba odvijala se u sferama privatno/javnog jer sila medicine, sila društvene kontrole naših tela jeste i poništavajuća, smrtno opasna. Odolela je poput rođene surferke talasima velikim kao kuća, i smeštala se u bolnicu povremeno, prema potrebi. Tu bi upoznavala žene svih struktura i uzrasta. Na jednom od tih gostovanja susrela se sa ženom koja s mužem vodi tešku bitku preživljavanja i odgajanja dece u zemlji bez milosti. Kao da je to ništa ispričala je: Između dve hemioterapije ispekla sam 150 kilograma paprika (za buduću neizvesnu prodaju ajvara).
MORALNA TUPOST Volim je iskreno, i ona mene, u čistom smo i dubokom odnosu. Nismo se dugo videle. Pričala sam bez daha tri sata, o sebi, samo o sebi. Pred rastanak, malo se dotakosmo i njenog života koji je bio u znaku revolucionarnih promena, ljubav, trudnoća, brak, preseljenje.
PO SRBIJI ZEMLJI DA PREVRNE Nebojša mi se javio sa 18. Dolovačke štrudlijade prethodno u obilasku i ženidbi u Gadžinom Hanu.
VELIČINA MANJINE Taj čudesni strah i zazor od manjina, mutno neprijateljstvo spram Drugog namesto ponosa i radosti što su blizu Šokci, Česi, Romi, Cincari, Jugosloveni, Mađari, Bošnjaci..
(….)
PADALA JE KIŠA… Priča Mire Trailović…
NJENA PRIRODA Moć je uvek skupljanje moći, uvećavanje, otimanje, sticanje, uzurpiranje, opijanje njome, gomilanje…
NE PRIMAMO PIČKE U KUĆU Rekoh kćerci iznenada na samom početku nove godine. Ona se nasmejala i podržala me.
VIRE Pljačka je kada ga ukradu, a nije ako ga prodaš, budzašto, srce.
SVE JE SAVRŠENO Onako kako treba da bude, unutrašnjost postvarena, ogledalo u kome se suši farba ne-viđenog.
ZEN Pored njih, okorelih veselih letnjih duvača trave, na odmoru u seoskoj vikendici, deda neki usputni, ispred lokalne radnje-barake zatraži: Dajte i meni tu vašu cigaretu što savijate. Smotaše mu čist hašiš. Pošto je popušio cigaretu posedeo je miran i ćutljiv, noge mu pri polasku malo zašlajfovaše i klecnuše pa reče: Triput sedam dvaesjedan i ode da li kući da li na neko tajno mesto, đavo bi ga znao. Sutradan, ponovo je tražio onu cigaretu.
ONA TRAGA BEZ TRAGA Tražim svesku. Tražim olovku. Tražim motivaciju. Tražim samoću. Tražim.
PROPUŠTENI SMEH I ZABAVA Nismo se viđali neko vreme i samo bih tu i tamo registrovala šta mu sve nisam ispričala, a čemu bi se sigurno smejao…
SCENARIJ On je mnogo urlao na njih, na finu mirnu ženu i sina već sjebanog momčića. Robustan i krupan samo je urlao po nekoliko sati. Ona bi ga tankim glasom smirivala bezuspešno. Sin je ćutao kao zaliven preuzimajući na sebe svu tu glupost, sav taj kič nasilništva… umesto da s majkom ode, kao što su Elen Barkin i Leonardo di Kaprio u Dečakovom životu pobegli od očuha degenerika… al ovaj divljak nije očuh. Svejedno, volela bih da pobegnu.
ZNAK-OVI Stojim na mostu, čekam autobus. Bilbord kaže Promenite život u 2018. Objava brojeva. Na banci: Verujte u sebe; na perionici kola: Bez kompromisa.
EKIPA, EKIPE Primili su ga. Preko jedne od njih. U ekipi vlada salonski zakon, on to ne zna. Misli, sve je samo ta svetlucavost uz obilne obroke, ta laka ogovaranja i upućenosti u tajne određenih krugova, veliki francuski prozori, stanovi viška za izdavanje. Imao je ženu. Nju su takođe pripustili. Ona nije bila fascinirana, bila je druga rasa, druga kultura i nije joj se tu ništa podrazumevalo, videla ih je u drugom svetlu. Bila je iskrena, i na početku, to je bilo simpatično. Onda je zaigrala na rasno ludilo, ekipa se zgranula. Polako ga je odgurnula, jedan po jedan imendan preskočen, slavlja prećutana. Morao je da plati nepoznavanje salonskog zakonika. Jedna od stavki: prihvatanje je samo permanentni test, odbacivanje je konačno i neopozivo.
SNOB JE STUB SVETA Snobizam je ozbiljan posao, traži celog čoveka. Jer, svet i postoji zbog snoba. Pa za koga je slikao Van Gog ako ne za snoba koji će tek doći… za koga se ubio ako ne za snoba… neće valjda snob sam… da slika, da se ubije…
OFICIR I DŽENTLMEN Uvek smo se čudili, pitali se kako to da nije napravio veću, to jest pravu karijeru, s takvim talentom i stasom. I onda, polako, shvatiš, da on i nije želeo ništa drugo do da mu se dive ljudi poput nas, pitajući se isto što i mi. Upravo to pitanje bilo je najviše što je od sebe mogao dati.
SAMO ČETVRTKOM Imam svoju Romkinju. Nije ni prva ni poslednja. Takva je tradicija moje porodice. Po dedu su dolazili da im bude kum, često. Četvrtkom pere ulaz. Ostavim kesu s garderobom ili nečim na ormariću ispred vrata stana. Danas, vidim čisti druga žena. Pitam, gde je Nena (skraćeno od muslimanskog imena koje krije). Ona više ne čisti ovde. Danas, čitav dan, pošto sam otvorila dušu, ili me neko zove ili neko zvoni na vratima, kad eto Nene. Kaže kako više ne radi ovde, ali će raditi za drugu firmu, drugi ulaz. Pita za kesu koja ju je čekala: Samo ovo?
ZAŠTO JE SVE VEĆE KOD VAS Naši prijatelji su dosadni, vaši – genijalni. Naši su nedovoljno veliki intelektualci, vaši, istaknuti.
RAJ Cirkus – obožavam. I dresere-krotitelje, i trapez i šljokice, i miris životinja, i klovnove cipele, i slamu i šatru, i slona i tigra, i rampu. I tanjire i čaše koji se vrte, i mađioničara i devojku s noževima, i obruče i pudlice, i bič i mrežu. I Moiru Orfei.
SPRAVA Banalizator.
PRETILE OVCE Pomišljam, iz nekog razloga, oni su tu, ljudi s problemom. A ja bi trebalo da nešto učinim za njih, ili, ne učinim…
DANICA VUKIĆEVIĆ (Valjevo, 1959.) je završila Opštu književnost i teoriju književnosti i Ženske studije. Objavila osam poetskih i četiri prozne zbirke. Dobitnica nagrada „ProFemina“, „Biljana Jovanović“, „Milica Stojadinović Srpkinja“. Živi i gradi u Beogradu.
*
“Laureatkinja NIN-ove nagrade za 2022. godinu je Danica Vukićević za roman Unutrašnje more (Nojzac).
Žiri za najbolji roman 2022. godine koji je radio u sastavu: Marija Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Goran Korunović i Teofil Pančić (predsjednik) birao je, podsjetimo, između šest knjiga iz najužeg izbora 69. NIN-ove nagrade.
Pored Unutrašnjeg mora, u izboru su bili i roman Klub istinskih stvaralaca Milana Tripkovića, Papir sa vodenim znakom Gorana Petrovića, Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević, Koljka i Sašenjka Uglješe Šajtinca i Klara, Klarisa Marijane Čanak.
NIN-ova nagrada kritike za roman godine dodjeljuje se od 1954. godine, a prošlogodišnja dobitnica nagrade bila je Milena Marković za roman Deca.” – Nova.rs
Melanholija pucketa prilepljena uz kožu dok armija pogleda vreba tvoje butine ti si već odustao od mene
Krem brule zeleni somot i fuzija saterani u ćošak zabavljamo kelnere dok oštre zube o očaj i čekaju bakšiš za sve je kriv moj poslednji san
Debele majke na talasu recesije ne vole one što ne znaju šta bi dok upiru prstom ka nama nisam ovako zamišljala kraj
Carstvo od najlona u ekspres restoranu puca pod mojim plavim prstima dok odustajem od svega donose konjak jedva čekam da stignemo kući
***
EKSPERTINO ZA PROMAŠAJE I ZIMSKI SAN
Iz plišane tamnice u hladno jutro dok dahću kletve za mnom šaljem im poljubac i marširam dalje
Postajem proziran po navici lažiram odlučan hod dirljiv si ti pokušaj, Mateo maše mi devojčica sa terase
Srušila sam toteme šika pepelom oprala kosu zato beži odavde, Mateo
Izgradiću dom ispod tvoje bunde ekspertino za promašaje i zimski san dok stavljam sve na nulu čujem rodi se već jednom rodi se Mateo
***
RANO JUTRO U ČISTILIŠTU
Ližem sebi dlanove i mislim na doručak lako serviran pri dnu tvojih ledja
Ljudi u pekari padaju od topline koju si mi dala ispod mog sakoa ključaju jučerašnji svetovi
Čopor crnih mačaka prelazi mi put do tebe dok ti zvonim na vrata šapućem
konačno znam gde ću, konačno znam gde ću
***
ESPRESO U POJASU GAZE
Kerovi iz Portofina grizu mi nogavice dok svi najavljuju kraj igre otkopčaj dugme više, Mateo
Spodobe u crnim gliserima voze mi kroz san dok stampedo gazi preko kasirke olabavi kragnu, Mateo
Usta puna čipke zovu me u reku dok pečurke rastu po nebu dođi mi, Mateo
Espreso u Pojasu Gaze dok lete ka nama i drhti sto možemo da počnemo ponovo, Mateo
__________________________________________
BOGDAN MILANOVIĆ rođen je 1998. u Kruševcu. Objavljivao je u časopisu “PPM Enklava” i u fanzinu “Librarion”. Voli bulevare i ponekad piše na svom blogu “Grof od Kamilije”.
Đoković je na Đ. Na televizoru na početku njegovog prezimena stoje dva slova, D i J, ali u našoj azbuci dovoljno je jedno, Đ. Moj deda ne zna da kaže Đ, uvek ga izgovara kao Dž, kao što i umesto Ć kaže Č. Kad igra njegov Džokovič, on ne gleda. Izadže da se prošeta, misli da mu tako donosi više sreče. Jednom je bio kod nas za vreme nekog turnira. Dok je trajao meč, obišao je celo naše mesto i još jedno susedno. Čuli smo ga s vrata: – Nema džubreta! Kakva je to, bre, zemlja, nema nigde džubreta! Ej, sve sam gledao, ne prvi red, ovaj do ulice, zavlačio sam se skroz u neke čoškove, sve mislim negde su ga nabacali i sklonili da se ne vidi. Jok! Nema ga nigde, džavo ga odneo! Deda je bio u pravu – ovde stvarno nema đubreta, čak ni u školskom dvorištu posle odmora. Onoga dana kada sam drugi put sreo Miku, u kupatilu, a prvi put seo pored Darje, naše odeljenje bilo je zaduženo da pokupi sve đubre oko škole. Ko skupi dvadeset otpadaka, slobodan je. Nas dvadeset, po dvadeset otpadaka – nema šanse da nađemo toliko smeća ni u celom gradu, a kamoli u dvorištu. Izjurili smo napolje, jer smo znali: ko prvi đubretu, naći će dvadeset komada i može na fudbal. Ostali će se patiti do kraja časa, pokušavajući da iščeprkaju nešto. Darja i ja razvili smo taktiku. Ona pronađe otpadak, ubaci u kesu, pa izbaci iz nje. Ja ga pokupim i ubacim ponovo u kesu. Računamo jedno đubre njoj, jedno meni. Sledećeg časa, pričali smo o lektiri. Devojčica u knjizi je iz Afrike, pa je svako imao zadatak da ukratko predstavi svoju zemlju. Darja se javila prva. Otpevala nam je glasno jednu rusku pesmu o dečaku i suncu. Na kraju se nasmejala tako da su se zidovi zatresli. Stefan i Nik su se gurkali laktovima i imitirali je kako zabacuje kiku. Ne znam da li ona to nije videla, ili se pravila da ne vidi, ali je delovala kao da se to uopšte ne dešava. Nije baš čitava. Znao sam da će uskoro mene prozvati, a nisam imao nikakvu ideju. Hteo sam samo da nestanem. Bilo je kasno – učiteljica je već izgovorila moje ime. Trebalo je nešto brzo da smislim. Setio sam se. Tata i ja često pred spavanje gledamo Google Earth. Biramo mesta, pa se spuštamo u njih, šetamo se ulicama, gledamo da li ima plaža, kakvi su restorani, gde su stadioni. Pitao sam učiteljicu da uključi na svom kompjuteru Google Earth i da ga preko projektora prikaže ostalima na zidu. Pronaći ću svoju zemlju, svoj grad, svoju ulicu i kuću, i pokazaću im je. Radio sam to sto puta, ne treba mi mnogo vremena. Zavrteo sam kuglu, pronašao mesto, kliknuo, i bili smo iza ugla, nekoliko kuća daleko od moje. – Evo je – jedva sam se čuo. Posle gromoglasne Darje, zvučao sam još jadnije nego inače. Pokušao sam da se malo pojačam. – U ovoj kući živi moja baka, živeli su i moji mama i tata ranije, i ja sa njima kad sam se tek rodio – ohrabrio sam se i već sam razmišljao kako ću sad da im pokažem i park gde sam prohodao, i zgradu u kojoj živi tetka Svetlana, mamina sestra. – Fuuuj! – začulo se iz drugog reda. – Molim? – okrenula se učiteljica. – Đubre! – Leandro je pokazivao prstom prema gomili kesa koja je isplivavala iz kontejnera pored puta, tačno ispred baba Ljubine kuće. Žute i plave zavezane kesice ležale su svuda okolo, mogao sam da prepoznam čak i roze tetrapake jogurta u kojem sam se davio svaki put kad odem tamo, virili su iz njih. – Dobro, je l’ to zaista jedino što možeš da primetiš? Ne vidiš ovu lepu ogradu od kovanog gvožđa, ove petunije na prozoru, samo đubre? – uzdahnula je učiteljica, pokušavajući da primeti nešto dobro na Leandru. – Ali, kad je odvratno! – Leandro se i dalje prenemagao. Pogledao sam u Martina, kao što bih uvek uradio kad se nešto ovako desi. Crtao je nešto u svojoj svesci. U dva klika izašao sam iz slike i pitao učiteljicu da sednem na mesto. Te večeri, tata i ja smo tražili neka nevidljiva ostrva u Mikroneziji. To znači da je imao posebno naporan dan na poslu, da je opet sabirao koliko ima do penzije i da ćemo sad ponovo da sletimo na neko ostrvo veličine fudbalskog terena, pa će tu tata da nađe neku kolibu gde može da se naseli kao penzioner, da peca i ređa pasijans, i da onu đubrad s posla više nikad ne vidi. – Tata, kad smo već kod đubreta… – Ako si se sad setio da za sutra imaš da uradiš neki projekat od recikliranih flaša, zaboravi, nema šanse – razgledao je plaže. – Nije to. Nego, đubre. Znaš šta sam danas shvatio? – pitao sam, spreman da odmah i dam odgovor. – Nemam pojma, ali siguran sam da ću uskoro saznati – tata je sarađivao. – Shvatio sam da je gore kad je neko đubre kao čovek, nego kad se baca đubre po ulici. Kese skloniš, pobacaš. A kad je čovek đubre, kad ima u sebi raznih prljavština, usmrdi ti život, a ne možeš mu ništa, ni da ga očistiš, ni da ga skloniš, ne možeš ni da ga recikliraš na handarbajtu, a ni da ga ignoriraš kad smrdi! – bio sam prosto zadivljen kako sam to smislio. – Ručni rad, tako se kaže handarbajt. I ignorišeš. Bogami, ja sam za bacanje đubreta. Po kratkom postupku – uozbiljio se tata. – A što ti onda ne počistiš tu tvoju đubrad s posla, nego tražiš kolibu u Mikroneziji? – logično se nadovezalo moje pitanje. – Dobro pitanje. Stari ja bi to verovatno i uradio – zumirao je jedan bar na plaži. – Stari ti, misliš kad si bio kao ja? – pretpostavio sam. – I malo stariji – otpio je pivo iz konzerve. – A ovaj novi? – vadio sam mu reči kleštima kao da je on moj sin. – Ovaj novi ima tebe, a ti si navikao da jedeš svaki dan, i to više puta, ima kredit i kiriju, sve to mora sam da plati i ne sme da izgubi posao, pošto jedini radi u ovoj kući. Tako da novi ja pušta đubre da smrdi i bira čamac. Vidi ovaj! – uveličao je jedan crvenobeli brodić parkiran tačno pored plažnog bara. Setio sam se roze tetrapaka, pa mi se malo plakalo. Srećom, mama je iznela piroške i sve me je ubrzo prošlo. Ne onako brzo kao kad sam bio manji, ali ipak – prošlo.
***
“Glavni junak romana decopoznavalice Jelene Angelovski je dečak Mika. Na početku, Mika je pri kraju. Pri kraju čega? Pri kraju svog solidno skrojenog detinjstva. Zatim se, sve gori od strašnijeg, ređaju dramatični trenuci. Zašto? Zato što Mika izrasta iz detinjstva, a ono se cepa i puca po krhkim pubertetskim šavovima. Objektivno, haos, jer čovek u tom trenutku lako može ostati ogoljen, da kažemo neodeven, zbog čega se, osim što mu može biti hladno, lako može izbrukati pred onima koji su, da kažemo, obučeni. Na kraju, jasno, Mika je – na početku! Na početku čega? Na početku puta da postane neko i nešto.” – Službeni glasnik
***
“Jelena Angelovski izuzetno vešto spaja zadatak knjige (predstavljanje azbuke) sa glavnim junakom i događajima u njegovoj svakodnevici. Osim inteligentno osmišljenog predstavljanja slova azbuke, ova knjiga donosi sliku života “naših preko”, njihove bitke u novom okruženju, traganja, nedoumica, sumnji. Knjiga se bavi i socijalnom kritikom, multikulturalnošću, porodičnim odnosima, analizom društva “tamo i ovde”. I sve to kroz priču dečaka Mike kojem Mika Antić svojim prisustvom i poezijom pomaže da razume svet i shvati probleme s kojima se sreće i koji ga tište.” – iz obrazloženja žirija nagrade “Rade Obrenović” knjizi “Mika”
JELENA ANGELOVSKI završila je Filološki fakultet u Beogradu na Katedri za srpski jezik gde je i doktorirala. Dok je živela u Srbiji, bavila se svojom profesijom, ali i objavila više stručnih tekstova i eseja. Od 2018. godine živi u Ciriškom kantonu gde predaje srpski jezik i kulturu deci srpskog porekla. Kraće beleške o svom iskustvu objavljuje na svom blogu. Na svom jutjub kanalu emituje kratke sadržaje namenjene dijaspori i matici – sa ciljem da ukaže na to kako lakše čitati i pisati. Prošle godine je objavila roman “Mika” za decu i mlade.
NITKO NE ZNA BOLJE KAD SAM U KURCU OD APLIKACIJE ZDRAVLJE NA MOM MOBITELU
ako iz nekog razloga imaš veliku želju da me upoznaš evo ti ova pjesma, to ti je kao da sjedneš pored mene oko dva ujutro taman između odluke da odem doma ili ostanem zauvijek u neudobnom stolcu neudobnom kauču nepoznatom stanu i održim monolog o svemu što me muči (svi će zaboraviti ako govorim brže) nitko ne zna bolje kad sam u kurcu od aplikacije zdravlje na mom mobitelu vjeruj mi, svima drugima mogu slagati (to mi je postao najomraženiji hobi) u aplikaciji je zadnja spremljena kilaža iz rujna 2021. jer sam si tad bila zgodna sad imam osjećaj da oko sebe nosim kolut za plivanje, a zima je i ne idem na kupanje sad ide onih pet minuta kad ti govoriš kako sam čudna pa se smiješ ti, smijem se ja odnosno lažem ti da mi je smiješno i zabavno a zapravo želim otići kući ali dovršit ću ovu priču kad sam već počela i čaša mi još nije pri kraju karla kaže #staytoxic2023 a ja kažem isuse kako si dosadan ali ja mogu i gore pogledaj samo koliko sam kilometara prehodala neki dan sve iznad 20 km jako je loš dan, svaki je korak jedan pokret gumicom za brisanje dok ih sve ne obrišem, kažem ti, ne mogu prestati hodati sad ti je već malo dosadno, kažeš ne paše ti filozofija u ovo doba radije bi da mi pokažeš kako se vidi kvart s balkona, radije bi da jedemo makar i sebe, radije bi da izmislim novu osobu za tebe, kažem mogu pa postajem iskra maltar, četiri sam godine mlađa, studiram novinarstvo i nervira me tvoja kurčevitost, s druge strane otkad slušam trep citiram samo sebe pa nastavljam priču o svojoj aplikaciji na mobitelu otkad sam kupila novi čini mi se da mi krade korake i da nije točan i užasno me nervira što si zapravo dosta zgodan i pametan i što si svakih par minuta sve bliže meni jer nećeš biti fasciniran činjenicom da je razmak između jedne plime ili jedne oseke 6 sati, 12 minuta i 30 sekundi (a on je ali sada ne ide priča o njemu) toliko će mi večeras trebati do kuće iako ne živim daleko i ne možeš me dodati na društvenim mrežama, ne možeš mi znati ime ne želim upoznati tvog psa, vidjeti tvoju mamu, gledati te dok spavaš još uvijek prebolijevam zadnje tri obitelji a zagreb je premalen grad da prehodam toliko ljudi odjednom natoči petnaest minuta vremena u čašu i kad odeš u kuhinju nestat ću iz stana, još jednom vas sve prehodati
***
SRETAN ROĐENDAN
objavila sam priču o nama sada svi imaju dio nas razlomila sam nas i nismo posebni napisala sam te i rekla bok a jednom jednom si i ti trčao
***
ŽAO MI JE ŠTO NISAM PONIJELA ANALOGNI FOTOAPARAT DA ULOVIM ZALAZAK SA ZGRADE U ZORKOVAČKOJ
Predugo smo pričali, a nije bilo ni važno U svom našem sećanju svako ima jedan zrak (Idoli, „Nebeska tema“)
možda bih tako zauvijek imala taj trenutak miris tvoje kože beskrajno narančast i mek strah od visine, da nas ne ulove u provali da ne odeš između linija neba poput zlatnih izohipsa vidim tvoje oči, svaki je treptaj jedan zalazak svako je brdo daleka italija zgrada je greben na kojem ti ne moram pustiti ruku, otići u novi dan koji nema obris tvojih šaka ako ima jedan put on vodi na krov zgrade u zorkovačkoj i tamo nije hladno u siječnju, tamo ti govorim da putujem u london na proljeće jednostavne rečenice poput dobro sam i sve će proći i moram doma, spava mi se iako danima ne spavam ako ne smrvim malo mraka u ruku jer prekrije me tvoje plavo i ne želim zaspati da ne propustim jedan udah, jednu sekundu topline tvoga tijela jedan klik fotoaparatom koji sada uvijek nosim u torbi
***
POJELA SAM SVU LJUBAV ZA TEBE
obrisala se i podrignula nešto poput onog grafita na zakmardijevim stubama „nikad kuju u damu“
***
FAKBOJI SE NE LJUBE NA RASTANKU
i kad bi mi stavila otrov u čaj ja bi nazdravio njim (Otrova u čaj, High5)
od tebe sam naučila: ispričat ćeš mi sve o sebi samo da se malo rasteretiš da ponesem dio tebe sa sobom u jakni zaboravit ćeš mi ime a ja ću te ponovno naučiti mnemotehnika u krevetu zbog koje me sada dozivaš s druge strane ulice i kad te ne vidim
od tebe sam naučila: čitavi se zagreb jebe uzduž i poprijeko tako te uvijek mogu malo imati
od tebe sam naučila: nijedna moja priča nije posebna većina mojih pokreta je smiješna trebala bih raditi čučnjeve da dobro izgledam sam sebe mrziš više od drugih ali ipak te zabavlja što se uvijek izvučeš bez posljedica naučila sam i to da te više ne žalim jer previše godina čekam da ne budem previše
od tebe sam naučila: ako te moram pitati koje su ti boje oči znači da si uvijek malo predaleko i dok spavamo zagrljeni u krevetu uvijek dišeš malo brže ne mogu ti uloviti ritam kao što ti ne loviš moje riječi pa odlazim dok spavaš i namjerno loše zatvorim vrata
od tebe sam naučila: najgori su oni fakboji koji te poljube prije nego zatvore vrata kao da će to učiniti i sutra
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
Niz godina kasnije on je pojeo ekser negde na severu vojvodine i visio na nekoj gredi topeći se na vetru sa osmehom na licu i dalje živ i slobodan lišen svakog zagrljaja i lišajeva i mahovina i rđe i slova i u jatu osetnosti nagomilanih senzacija okoline bilja mirisa noći koja se rascvetavala u dopaminskom i serotoninskom koktelu njegovo koža je hipersenzitivno prostranstvo koje treba nežno dodirnuti u mikroeksplozije a ni ne pomišlja da pita devojku pored da ga istraži seks mu je daleka mnemonička informacija koja nema smisla olinjala se po kukuruznim poljima i otekla niz kanal šum grana i trave oblikuju telo u opnu u kojoj zvuk vibrira u kosmos
AMORTIZACIJA
***
Prijatelji mu ostaju strani i daleki zbog toga mu raste usamljenost poput testa koje se posle razvlači preko celog stola sa kog vise delovi skute života skučene u tuđim ustima rastežu se nepečene otete otegnuto pokidane u dan oduzete jakože majčini zagrljaji potom ispljunuti pred ljude zagolicanih grla hrle da se podsmeju u mreži jezika da zatruju tlo ljudi koje ne interesuje ni politka koliko sunovrat i kafa samonaslađivanje boje mesa
APATIJA
***
Između njih dvoje se opet nalazi stol cigarete espresso kafe i mizologija koja se učvrstila na sva četiri nogara zgusnula se poput pur pur pene i sada je sve u redu sada se grad preobrazio u tišinu u desktop na kom se nalaze sve prečice do mekog tkiva razogovara se
PAUS-PAPIR
***
Već tad prošlost mu je izgledala kao katalogizacija u kojoj se sve vrti oko ljubavi samo što se tada prelivao po trosedu ugrejan od mdme u zanosu kakav ni poeta vates nisu uspevali da uhvate u dalekoj i odvažnoj istoriji pisane reči ali u ovom momenatu nije ga bilo briga ni za mimesis ni kurac ni palac od književnosti i filozofije već je miyazaki u svojim magičnim ostvarenjima pojačan zastrašujućim talasima divnog – to je bitno to je život trenutak
PAUSE
***
U kuhinji se nalazio tanjir sa mesom od pre tri dana sudoper je bio prepun prljavog suđa koje nije oprao ni sam ne zna više jer je ležao ni sam ne zna više koliko dugo u krevetu pokriven svetloplavim prekrivačem do glave zagubljen u samoobdukciji koja je rezala mrtvo tkivo iz kog ništa sem smrada nije izlazilo gledao je u telefon celu noć i pola dana sada se stropoštava u kanale koji se nalaze u parketu i oseća truljenje
PANTOLOGIJA
***
Pre nego se pokušao obesiti jedne kafanske noći pijan umalo nije pao sa terase kao klada ili kamenčić mali prasak u vremenu mikroorgazam iza kog bi kratko curile suze i sve bi se samo nastavilo odvijati kako se uvek i odvija međutim nije i sada se odvija sve kako se uvek odvija jakože lisnato testo ili babuške dok se ne usitni izlista svet do potpune samoće gluvo iscepkan na društvenim mrežama iako nije pao tada naglavačke ostao je bez straha od smrti sa semenom koje će još jednom probati da proklija
Osvojio je nagradu Mladi Dis za zbirku pesama Onism (2018) koju je štampala Gradska biblioteka “Vladislav Petković Dis” u Čačku. Roman Međuprostorje (2020) objavila je Izdavačka kuća Agora. Eseji, prikazi, poezija i kratke priče su mu objavljivani u antologijama i online časopisima. DALIBOR TOMASOVIĆ (1989, Sombor)
Dakle, odlaziš, Za pet, deset, petnaest godina, Ali svakako odlaziš. Stvari su ti spakovane: Plejlista za tvoja omiljena izvođenja Mocarta i Šuberta na Jutjubu, Radovo izdanje izabranih pesama Novice Tadića Za koje sam ti rekao da je definitivno. I to bi bilo to.
Pokušavam doduše pre nego odeš Da završim i ovu knjigu pesama Pa da poneseš i nju. Ali sa mojim radnim navikama trebaće mi Pet, deset, petnaest godina. Uvek sam bio spor. Pisao kilavo i bez volje. Pisao samo zato što ništa drugo nisam znao da radim. Inače bih i ja otišao. Mada nisam mogao, zbog tebe. Tvoja baba je htela da bude glumica. Posle me je celoga života krivila što sam se rodio pa je morala da odustane. Ja tebe treba da krivim zato što nisam odustao da budem pesnik.
Ali eto, sada ti odlaziš, Ne želim da učestvuješ u mojoj starosti, Želim da budem baš pogana deduskera, Namćorasto džangrizalo koje se mršti na svakoga u susedstvu. Ne treba mi nikakva uteha. Želim da svoj sukob sa svetom završim u punom intenzitetu. Ostalo mi je toliko toga da dovršim, toliko samoprezira da ispoljim, Toliko stoicizma, naklapanja, poraza. Od prvog stiha koji sam napisao, Razvijao sam i strategiju toga poraza. Želim da bude pravi i potpun, Onakav kakav doživljavaju samo Nesrećni pesnici i slavni vojnici.
NIKOLA ŽIVANOVIĆ (Kragujevac, 1979.), iz zbirke pjesama “22”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2019.
PRENOŠENJE TEŽIŠTA S LIRSKOG SUBJEKTA NA PJESMOVNU SVIJEST U POEZIJI IVANA SLAMNIGA
Ivan Slamnig jedan je od prvih hrvatskih pjesnika koji je radikalno izmijenio karakter i ulogu lirskog subjekta u pjesmi. On ga je, naime, uspostavio kao posve konvencionaliziranog i konceptualiziranog, kao onu instancu koja u prvom redu biva konstruirana samim tekstom, a ne toliko kao instancu koja tekst iskazuje i zapravo stvara. Zato konkretni karakter njegova subjekta poglavito ovisi o samom karakteru tekstovnog upisa i otiska. Riječju, subjekt u potpunosti biva tekstovna konstrukcija, ono što se konkretno ostvari u nekome tekstu. O takvome redefiniranju uloge subjekta u Slamnigovu pjesništvu Slobodan Prosperov Novak je, u svojoj Povijesti hrvatske književnosti, lakonski ustvrdio da „od svih vršnjaka on je najradikalnije relativizirao lirski subjekt“ te da mu je bio „krajnji cilj stvoriti idealnu pjesmu koja bi bila igračka jezika“[1]. Cvjetko Milanja će pak, govoreći o istoj temi, ocijeniti da je Slamnigov subjekt „više rasredišteni nego više samo adhezirani subjekt, i to rasredištenost u freudovskome smislu riječi. Pa odatle i rasapnosti, rastakanja bića (Osjećam kako se urušujem), koja indicira dvostrukost (višestrukost) pozicije lirskoga subjekta, a ne samo puku egzistencijalnu rasapnost. U takvoj se poziciji krije mogućnost igrivosti i auto/ironije“. Milanja također ustvrđuje da je Slamnigov subjekt „nemonolitan, nehomogen, to je ‘nesiguran’ subjekt, postmodernistički ‘slabi’ subjekt“.
Dodao bih također da u pomicanju karaktera subjekta od onoga koji stvara tekst prema onome koji tekstom biva stvoren, ponekad možemo vidjeti i pomicanje žarišta sa subjekta u iskazu (iskazivača prisutnog u tekstu) na subjekt iskazivanja (iskazivača koji tekst iskazuje), kako to razlikuje Antony Easthope u svojoj knjizi Poezija kao diskurs (Poetry as Discourse) iz 1983. godine. Pjesme u kojima dominira subjekt iskaza u Slamniga uglavnom nisu ništa konvencionalnije i artificijelnije od onih u kojima se pojavljuje neki ‒ ionako konvencionalni i artificijelni ‒ subjekt u iskazu. No, možda je ipak zornije na primjeru ovih prvih pokazati „najradikalnije relativiziranje lirskog subjekta“ i „stvaranje idealne pjesme koja bi bila igračka jezika“. Zato navodim primjer Slamnigove pjesme u kojoj je lirski subjekt neizrečen, a pjesmu „pripovijeda“ subjekt iskazivanja:
Zapravo, u ovoj pjesmi promijenjena se uloga subjekta baš i tematizira, ona je možda i glavna dubinska tema teksta, ponešto metaforički skrivena ispod doslovne značenjske razine. Programatski se, naime, ironizira pa i dekonstruira tradicionalističko shvaćanje lirskoga subjekta kao one tekstualne instance koja je zapravo prijenosnik svijesti samoga autora, upravo autorov alter ego. Tako se već naslovom „Ivan se hoće prodati“ ne (auto)ironizira samo autor teksta Ivan Slamnig, već i lirski subjekt koji bi u tradicionalnom shvaćanju bio prijenosnik svijesti tog autora. Kako bi takva ironizacija pa, kako rekoh, i dekonstrukcija tradicionalnog lirskog subjekta bila to zornija, autor upravo i polazi od samoga sebe. To ima dvije moguće implikacije. Prva je da autor u tolikoj mjeri želi pokazati da je književni tekst zapravo konvencija (kao takav različitog ontološkog statusa i karaktera od same stvarnosti) kako se onda od teksta i ne bi moglo očekivati da bude mjerodavan i za otkrivanje stvarne osobnosti samog autora, ali i ljudskog usuda općenito. Tako dekonstrukcija lirskog subjekta i ne bi govorila o nekoj analognoj dekompoziciji zbiljske autorove osobnosti, već bi se distancirala u neobveznu književnu igru bez posljedica po izvanknjiževnu zbilju. Druga je pak implikacija da se „rasprodaje“ sam lirski subjekt i da više „o tome nema raspre“, da se, dakle, eksplicitno želi prekinuti motivirana veza pjesme ne samo s njezinim autorom, već i s tradicionalnom instancom lirskog subjekta koja je u tradicionalističkome shvaćanju poezije osiguravala i značenjsko-izraznu koherentnost pjesme, odnosno njezin status „umjetničkog djela“.
Epistemološki rez kojim se u teoriji književnosti pjesma od zaokruženog umjetničkog djela počela shvaćati kao otvoreni tekst ne samo da se u ovoj Slamnigovoj pjesmi nastoji teoretski uvažiti i poetski prakticirati, kao i u mnogim drugima, već se i izravno tematizira, čak se – izravnijim ili neizravnijim autoprogramatskim očitovanjima – uspostavlja kao osnova vlastite pjesničke poetike. Spomenuti epistemološki rez koji je nastao strukturalizmom, a onda i poststrukturalizmom, možemo ilustrirati i sljedećim teorijskim opisom iz leksikografskog članka “Tekst” Hrvatske enciklopedije: „[1.]…Za razliku od djela, jedinstvo kojega proizlazi iz autoriteta autorske namjere, žanra ili situacije nastanka, u tako određenom tekstu i autor i prikazani sadržaji i teme teksta postoje jedino kao funkcija teksta. Tekst dobiva koherentnost iz kodova koji ga stavljaju u odnos s ostalim označiteljskim praksama dotične kulture. Poststrukturalizam ipak takvu umreženost teksta drži razlogom nemogućnosti tekstovne cjelovitosti, koja je uvijek potkopana tragovima što ih u njem ostavljaju drugi tekstovi“[3]. Tako je, dakle, i Slamnigov pjesnički tekst zapravo mreža satkana od različitih intertekstualnih tragova i aluzija koje se mogu odnositi na razne tekstualne razine i slojeve – od fonetske i fonološke do diskurzivne, od stilske, versifikacijske, kompozicijske do motivske i predmetnotematske razine sve do sloja svijeta djela. Upravo i promijenjena uloga lirskog subjekta (koji se artificijelno konstruira) omogućuje takvu tekstualnu otvorenost prema svim mogućim intertekstualnim poticajima.
Takve poticaje u pjesmi „Ivan se hoće prodati“vidimo, primjerice, već na versifikacijskoj i stilskoj razini. U pjesmi prevladavaju katreni s dominantnom izmjenom osmeračkih i sedmeračkih stihova koji – metametrički – asociraju na hrvatsku usmenu i stariju umjetnu poeziju, a ton Slamnigove pjesme te katreni i rime podsjećaju na takozvani laki stih, „light verse“, o kojemu se u Hrvatskoj enciklopediji, između ostalog, kaže da je to: „… u tradiciji engleske književnosti pjesništvo raznolikih oblika, pisano svakodnevnim jezikom, vedra, duhovita i često dobronamjerno satirična tona, namjera kojega je u prvome redu zabaviti. Njegova lakoća međutim pretpostavlja tehničku i stilsku vještinu građenja stiha, a prepoznaje se jedino na podlozi ‘ozbiljne’ književnosti. …“[4]. A već upotreba „lakog“ stiha implicira svojevrsno razbaštinjenje s ozbiljnošću tradicionalnoga lirskog subjekta, posvemašnju depatetizaciju, karnevalizaciju pjesničke scene, miješanje „visokog“ i „niskog“, ludičnost, ukratko, shvaćanje teksta kao u prvom redu poigravanje književnim, kulturnim i životnim konvencijama.
To je vidljivo i u izboru leksika i frazeologiji pjesme. Slamnig u njoj, uz leksik standardnoga jezika, koristi i više tuđica ili dijalektalizama, koji su karakteristični za pojedine dijelove Hrvatske, obilježene romanskim ili turskim jezičnim i kulturnim utjecajima (pazar, bonafide, skonto, franzete, jaspra) te jednu indijsku tuđicu (rupee) i jedan neologizam (preduzbuna). Time mu je, dakle, sam leksik raznovrstan, iz različitih stilskih registara i kulturnih konteksta, čime se naglašava koncepcija teksta kao mreže intertekstualnih tragova i aluzija. Kontrast prema visokoj književnosti u frazeologiji naglašava se pak kolokvijalizmima i pragmatizacijom diskursa („o tome nema raspre“, „za jednu banku“, „kuha i pere suđe“, „učinit skonto“).
Na motivskoj razini, koja je ujedno i indikacija za cjeloviti svijet djela, koriste se slike iz svakodnevnog života, iz njegovih „nižih“, rasprodajnih, „pazarskih“ prilika. Spominje se raznovrstan novac i predmeti koji se prodaju na trgu, „pazaru“, a čak se i udvostručenom stislkom figurom apostrofom („o daj ga daj ga kupi“) snubi mušteriju na kupnju. Cijela se, dakle, pjesma na doslovnoj razini može motriti kao jedna velika rasprodaja na tržnici, kao istodobno usrdno, ali i ironično nukanje kupca da kupi „Ivana“ i sve njegovo, koje se pak uglavnom sastoji od predmeta (plitki šešir, gumerice) ili nagonskih i emotivnih dijelova njegove psihe (želja za ženama, mrak, preduzbuna). Spomenuti, dakle, „Ivan“, koji je zapravo objekt u tekstu, želi se prikazati kao čovjek bez iluzija o nekoj višoj vrijednosti života i samog sebe, kao onaj koji je u velikoj mjeri usmjeren na praktične životne dimenzije, pragmatične situacije i istodobno „cirkusantsko“, ali i gorkoironično odustajanje od vlastite osobnosti.
Zanimljivo je, međutim, da je za karakterizaciju „Ivana“ odgovoran subjekt iskazivanja, dakle, lirsko „Nad-Ja“, odnosno pjesmovna svijest. A ona, karakterizirajući „Ivana“ kao objekt, ujedno karakterizira i samu sebe kao ludičnu, ironičnu, kolokvijalnu, sklonu intertekstualnosti i jezičnom poigravanju (neprave i neobične rime, rimovna igra s različitim pisanjem i izgovaranjem riječi „rupee“). Ta pjesmovna svijest nipošto, dakle, nije neutralna, nego se osjeti njezina naglašena prisutnost u tekstu, dapače, njezino ravnanje tekstom i oblikovanje raznih tekstovnih dimenzija prema njoj. Ona uostalom i uvjetuje to da su u ovoj pjesmi osobito naglašene ekspresivna i poetska funkcija jezika, ali da je prisutna i konativna, kojom se želi ostvariti izravan dojam na čitatelja („za gotovinu tebi će učinit strašan skonto“, „o daj ga daj ga kupi“).
Uglavnom, čini se da se upravo u pjesmovnoj svijesti navedenoga Slamnigova teksta ipak na neki način može doživjeti i općenitije stajalište samog autora ili barem njegova konkretna poetska strategija unutar ovoga teksta (iako sam prije dao i argumente za posvemašnju konvencionalnost književnog teksta i njegovu odmaknutost od zbilje). Zato bismo, ponešto pojednostavljeno, čak mogli reći da izvantekstovni Ivan (Slamnig) piše o unutartekstovnom „Ivanu“, koji se ocrtava kao objekt usmjeren na niže dimenzije praktičnog života i na odustajanje od sebe samog. Taj „Ivan“ ipak nije posve sličan autoru, već prije predstavlja njegovu karikaturu koja znatno naglašava i izdvaja tek pojedine karakterne crte. Autorov odnos prema „Ivanu“, pa i razlika u odnosu na njega, očituje se baš iz raznih emotivnih odnosa pjesmovne svijesti prema objektu kao što su ironija, poruga, ali i empatija. No, razlika se još više očituje i u mogućim prenesenim značenjima koje sam „Ivan“, kao praktičan lik, zapravo i nema, ali mu ih pjesmovna svijest svojim stajalištima implicira, a čitatelj ih naslućuje. Time se, kao što sam rekao na početku, s lirskoga subjekta, a ovdje čak i s objekta u pjesmi, odgovornost za stvaranje značenja u velikoj mjeri prebacuje na pjesmovnu svijest. Ona tako uzrokuje i prenesena značenja u odnosu na „Ivana“ pa se tek pomoću stajališta i perspektive pjesmovne svijesti može naslutiti implikacija da Ivanova rasprodaja zapravo smjera na, na početku teksta apostrofirano, detroniziranje lirskoga subjekta u pjesmi. Time Slamnig scenu svoje pjesme u velikoj mjeri nadograđuje metatekstualnom sviješću o teorijskim poetičkim pitanjima te se zapravo udvostručuje na metatekstualnog poetu doctusa i na poetu ludensa, koji pak vlada na doslovnoj, karnevalizacijskoj razini.
Uostalom, međusobna razlika, ali i isprepletenost tih dvaju tipova pjesnika (ponekad i više njih) u istom tekstu oduvijek je bila Slamnigova novost i vlastitost, u njegovim počecima sredinom prošloga stoljeća posve rijetka i anticipacijska u odnosu na kasniju poeziju razvijena pa zatim već prezrelog i ocvalog postmodernizma, odnosno na takozvano pjesništvo označiteljske scene u Hrvatskoj, kako to imenuje Cvjetko Milanja. No, bogatstvo različitih poetskih razina i slojeva, stilskih registara i jezičnih idioma, intertekstualnih uputnica i poetičkih implikacija, i danas Slamnigovo pjesništvo, petnaestak godina nakon njegove smrti, čine vrlo osebujnim, uistinu unikatnim. I danas je to, kao što je to već bilo desetljećima, vrlo živa grana hrvatskoga pjesničkog stabla koja će zasigurno i nadalje tjerati nove mladice.
[1] Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003, str. 463.
[2] „Ivan se hoće prodati“ u: Ivan Slamnig Izabrana djela, prir. Tonko Maroević, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 140, Zagreb, 2019, str. 252.
APOTEOZA VITALNOSTI, LJEPOTE I EROTIČNOSTI – POEMA “PLIVAČICA” MAKA DIZDARA
Jedan od prijelomnih trenutaka na književnome putu Maka Mehmedalije Dizdara svakako je objavljivanje poeme Plivačica 1954. godine. Prvo je objelodanjena u sarajevskome književnom časopisu „Život“, a potom ju je ‒ iste godine i u nešto drugačijoj inačici – Dizdar objavio i kao zasebnu pjesničku plaketu, u vlastitoj nakladi. On se tom poemom nakon mnogo godina vraća objavljivanju vlastite poezije, što je bilo iznimno važno za njegov daljnji pjesnički i poetički razvitak. Kako je kritika više puta isticala, Dizdar se poemom Plivačica odupro tada još uvijek postojećem socijalističkom realizmu u književnosti, odnosno u poeziji, iza sebe ostavio naglašenu socijalnu osjetljivost i ekspresionističku izražajnost vlastite mladenačke poezije te otvorio novo razdoblje svojega pjesništva u kojemu su dominantni panerotizam, vitalizam, snažna retoričnost, metaforičke mnogoznačnosti i nadrealistička slikovnost.
Poema Plivačica uistinu je poema premda nije pretjerano opsežna, i to zbog toga jer ima osnovne strukturalne elemente poeme. Hrvatska enciklopedija u nakladi Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ u članku „Poema“ primjerice navodi da je to „naziv za veću pjesmu ili spjev lirsko-epskoga karaktera. Kompozicija poeme temelji se na razvijanju fabule, a neki se njezini elementi povezuju asocijativno. Za razliku od epa, poema je usmjerena na jedan pojedinačni događaj, likovi su psihološki naglašeniji, a autorovo stajalište i glas istaknutiji“[1]. U internetskoj Proleksisenciklopediji također se ističe da je poema „lirsko-epski spjev srednje duljine u kojem se isprepleću narativni i emotivno-refleksivni elementi. …“.[2] Na internetskome portalu Lektire.hr ističe se da je poema kao vrsta ostala neodređena jer „… ima karakteristike tri književna roda, a to su drama, epika i lirika. Naime, u poemi se mogu vidjeti razrađena fabula, pripovjedač i likovi koji imaju karakteristike epskog karaktera, zatim izrazito dugi monolozi i snažna unutarnja borba likova koji se mogu vidjeti u dramskom karakteru, dok je lirski karakter sadržan u velikim razmišljanjima o moralu, iskazivanje emocija te korištenje velikog broja pjesničkih figura gdje se posebno ističu metafore, epiteti, poredbe te često i velik broj figura suprotnosti kao što su antiteza, paradoks i oksimoron“.[3]
Možemo reći da su sva ova određenja poeme precizna i uzorna te da mnogo govore i o karakteru Dizdarove poeme Plivačica. I ta poema, naime, ima karakteristike i lirike i epike i drame. Ona s jedne strane ima svoju radnju i naraciju koja je postupno izlaže, što je epska kvaliteta. Tim više što se sam kazivač radnje ne javlja kao subjekt u iskazu, već kao subjekt iskazivanja, što objektivizira naraciju, donekle kao u epici. S druge strane, prvi interes poeme Plivačica[4] sigurno nije ispričati „golu“ radnju, već i sama bujna retorika, odnosno poetski diskurs zasićen stilskim figurama i isticanje doživljaja i simboličkih vrijednosti unutar same događajnosti, uvelike afirmiraju poetsku kvalitetu teksta. Dramska se pak kvaliteta, koja ipak nije pretjerano naglašena, očituje u usmjerenosti teksta ili prema plivačici, ili prema mladiću, ili prema kupačima. Iako je poetski diskurs posve sličan u sva tri slučaja, ipak se donekle mijenja njegova perspektiva, ovisno na koji je predmetno-tematski segment usmjeren, o kojemu liku govori i na koji način. Također, nekim se tekstualnim znacima (slobodni neupravni govor: „Znao je/ Sam sebi sam dovoljan/ za rasuđivanje srca/ Znao je/ Čist sam pod suncem/ dobrim za sve napore/ i sve lijenosti“) upozorava na to da se daju razmišljanja i doživljaji jednog pa drugog lika, što još jače naglašava njihove različite perspektive.
A u prepletu pa i sintezi lirske, epske i dramske kvalitete kakav bi pak bio siže poeme Plivačica? Možemo reći da u njemu s jedne strane dominira rudimentarna radnja s nekoliko likova. Ona se razvija od početne („Oznanila se u šaptanju pijeska“) do završne situacije („Plivačica se nasmija jetko/ otrovom jegulje/ a sunce pade treskom/ u kose planina“) u kojima je u središtu pozornosti sama plivačica. Ta se radnja razvija u značenjskim napetostima u kojima se srazuju ili prožimaju tri, uvjetno rečeno, dramska aktera – plivačica, mladić i kupači. Prvo se, dakle, pojavljuje plivačica, zatim je u središtu pozornosti mladić koji je gleda, onda ona ulazi u vodu i počne plivati pa se pojavljuje kolektivni lik kupača koji plivaju za njom. Vrhunac poemina zapleta je kad mladić pobjeđuje kupače i jedini dolazi do plivačice te se sjedinjuje s njom. U raspletu poeme plivačica ostaje sama te na neki način nadjačava i samu prirodu koja ju neprestance prati („a sunce pade treskom/ u kose planina“) pa je kraj poeme i svojevrsna apoteoza njezine vitalnosti, ljepote i erotičnosti.
Takva rudimentarna radnja i postupna naracija posve je zaogrnuta u iznimno bujnu, neki su kritičari (Božidar Petrač) čak prisnažili ‒ baroknu retoričnost. A ta retoričnost zapravo favorizira doživljajnost, refleksivnost i simboličnost koji ili posve retardiraju radnju ili još dopuštaju vrlo postupni razvitak. U poemi Plivačica tako kao da se vrijeme usporava i postaje višeslojno, kao da se odvija svojevrsni slowmotion u kojemu se plivačica kreće, a istodobno ju subjekt iskaza opisuje, metaforizira i o njoj reflektira. Stoga se izmjenjuju i/ili isprepliću dominantno imenski („Bakarna od podneva srpnja/ obasjana biserom/ u školjkama očiju/ crna od tajne“) ili glagolski („Oznanila se u šaptanju pijeska/ kojim kao da je rekla// Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ ovdje su galebovi plavi/ za sve snove// Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio“) diskursi, već prema tome pokreće li se radnja ili se posve usporava u doživljajnosti.
U tim usporavanjima radnje događa se svojevrsni jezični i stilistički kubizam jer jedan te isti lik, odnosno predmet (plivačica, mladić, kupači, priroda) biva sagledavan, ocrtavan i reflektiran iz različitih jezično-stilskih perspektiva („snen od/ čekanja zore/ oslonjen ramenom snage/ na kabinu/ zabranjenih dana/ napet od volje za otkrovenjem/ svog bića/ ciganin ili pjesnik“). Takvim jezično-stilskim kubizmom, osim što se njime ojačava estetska dimenzija pjesme, likovi bivaju i tematski karakterizirani pa se i značenjska arhitektonika pjesme ‒ njezine semantičke napetosti i suglasja ‒ ne gradi samo na narativnim, već i na doživljajnim pomacima. Zato retorički sloj zapravo utječe i na značenjski ustroj poeme, odnosno njezine simboličke rezonance koje upotpunjuju cjeloviti svijet književnoga djela, kako bi to rekao poljski filozof i književni teoretičar Roman Ingarden.
A te se simboličke rezonance šire na različite kulturne i religiozne tradicije. Tako se plivačica na početku stilizira donekle nalik starogrčkoj božici ljubavi Afroditi, koja je rođena iz morske pjene i čijoj ljepoti i ljubavnim čarolijama nitko ne može odoljeti. Plivačica se tako „oznanila u šaptanju pijeska“, a njezina se ljepota i privlačnost prispodobljuju najljepšim i simbolički zasićenim slikama iz prirode („U kosi/ modroj od bezmjernosti neba/ u zrcalu pučine/ umirila je vjetar/ i prosula oštar miris soli/ mahovine malja/ sa školja tijela/ i kadulje“). S druge strane, opis plivačice oslanja se i na biblijsku motiviku i izražajnost. Naime, povezivanje ljepote, erotike i religiozne dimenzije uvelike podsjeća na starozavjetnu Pjesmu nad pjesmama, a neke metaforičke sintagme gotovo djeluju kao nedoslovni navodi iz spomenute biblijske knjige („Bakarna od podneva srpnja/ obasjana biserom/ u školjkama očiju/ crna od tajne“). Plivačici se pak daju i neke ontološke, gotovo metafizičke protege jer se kaže kako je znala „da je čekaju svi od jutra i stvaranja svijeta, prvog jutra“. Tim protegama, u koje spada i ljepota kao jedna od metafizičkih kategorija, plivačica može asocirati i na biblijsku Ženu, a u prenesenom, odnosno simboličkom značenju ‒ kao duhovna ljepota i ljubav – može se čak povezati i s duhovnim tumačenjima Pjesme nad pjesmama kao odnosu duše i Boga, odnosno zaručnice i božanskog Zaručnika.
No, Dizdaru određene religiozne rezonance ne služe za kakvu sakralizaciju plivačice, već za afirmiranje njezine ljepote i senzualnosti koje pak prispodobljuje samoj vitalnosti, odnosno životu kao takvom. Tome služi i posve naturalna motivika, odnosno metaforika koja se slikama iz prirode služi da bi se pokazalo jedinstvo čovjeka i kozmosa, plivačice i njezina prirodnog okružja. Mladić je pak stiliziran, analogno plivačici, kao onaj koji radi jedinstva s prirodom, životom i ljubavi, krši društvene norme, čije su metafore, između ostalih, urbane i tehnološke slike („Ravnopravno je udisao nebo/ i hodao hodom čovjeka od krvi/ korakom slobodnih od brojeva/ i vlasnika/ vozila/ Ceste su njegove bile sve ceste“). Njegovo dostizanje plivačice prikazano je kao svojevrsno čišćenje od civilizacijskih naslaga i vlastitih ograničavajućih spoznaja i inhibicija, kao oslobađanje i ogoljivanje („Znao je/ Čist sam pod suncem/ dobrim za sve napore/ i sve lijenosti/ Čist od odjeće/ i obuće/ čist od imena/ koje nisam sebi izabrao“). Tako je njegovo nastojanje da se sjedini s plivačicom ujedno određeni put samospoznaje, odnosno iznalaženje svojeg pravog „ja“, na što upućuju i sintagme kao što su „snen od čekanja zore“, „napet od volje za otkrovenjem svog bića“. Značenjska napetost poeme na neki se način i iscrpljuje u toj mladićevoj samospoznaji koja nastaje u približavanju plivačici, odnosno najdubljoj težnji da se njih dvoje sjedine, koja je prikazana i kao najjača ‒ gotovo sudbinska ‒ sila čitave prirode, i kao glavna pokretačka motivacija cijele poeme. („i za njom pođe/ lakoćom mjesečara/ kao da su se za ovo viđenje dogovorili/ još davno/ davno/ prije rođenja“).
A ta se motivacija oslikovljuje motivom plivanja, čak plivačke utrke za plivačicom koja simbolizira sam nesputani život u njegovoj supstancijalnoj manifestaciji. U tu se plivačku utrku uključuju kupači kao skupni lik. Oni prvo prepoznaju plivačicu kao sam život („Ili su htjeli u nepoznatoj ženi/ koja je u snovima najavila svoj dolazak/ da uhvate sam život“) i kao ludi plivaju za njom, no s vremenom ih svladaju ograničenja koja im nameće njihov položaj u društvu („sjetiše se dućana i mušterija/ spisa i protokola/ i zakonika/ i građanskog morala u knjizi o bon-tonu“) i odustaju od daljnje utrke za plivačicom. Tako je, s vremenom, mladić u utrci za plivačicom pobijedio sve ostale kupače jer je, kako se kaže, „bio najgoliji“, odnosno u najvećoj se mjeri oslobodio društvenih konvencija kako bi mogao dohvatiti sam život. U „neodoljivom pozivu ljubavi“ on dolazi do plivačice, s njom se sjedinjuje, što se izražava bujnom metaforičnošću i perifrastičkim diskursom o ljubavi i erotici, te na samom vrhuncu života sjedinjenjem nestaje u plivačici i umire („i njega nestade/ u njoj/ Umirući/ osjeti prvi/ i posljednji put/ da živi“).
Time zapravo vrhunac zapleta prelazi u rasplet poeme. U njemu plivačica, nakon što se mladić s njom sjedinio i nakon što su postali jedno, ostaje sama na sceni pjesme. Ona se ponovno „oznanila“ te biva ocrtavana metaforama i perifrazama koje su ponovno nedoslovni navodi iz Pjesme nad pjesmama („snažna od života/ jaka od smrti“). Ona je, dakle, goli život koji sve nadjačava, čak i prirodu koja mu je neprestana sinegdoha, goli život koji je neuništiv i nastavlja se dalje manifestirati u novim prirodnim, kozmičkim i antropološkim ciklusima („Plivačica se nasmija/ jetko/ otrovom jegulje/ a sunce pade treskom/ u kose planina“). To je, uostalom, i nekakvo glavno značenjsko i smisaono usmjerenje cijele poeme, a afirmacija vitaliteta prisnažena je mediteranskom kulminacijom slikovitosti i intenzivne ljepote. Doista, motivika poeme dosljedno je sredozemna, svojom opsežnošću nastoji pojačati i doživljajni i simbolički intenzitet i mogla bi se, u nekoj mjeri, usporediti i s tadašnjom snažnom mediteranskom motivikom nekih drugih hrvatskih pjesnika kao što su Vesna Parun, Jure Kaštelan, Josip Pupačić pa i – prethodno – Tin Ujević.
No, zanimljivo je da je u Dizdarovoj Plivačici svijetli slikovni i emotivni kolorit nadvladao životnu tragičnost, što pak najčešće nije slučaj kod spomenutih drugih hrvatskih pjesnika. U Plivačici se motivske opreke uspostavljaju u prvom redu u odnosu između prirodnoga i urbanog ambijenta, autentičnog života, odnosno mladenačke nesputanosti i malograđanštine, iznimne osobnosti i bezličnog kolektiva. To je itekako u doba objavljivanja poeme, još, dakle, 1954. godine, iritiralo socrealistički književnokritički um, a korespondiralo je s, primjerice, krugovaškim afirmiranjem autonomije književnosti, literarnoga pluralizma te visokog domaćeg i europskog modernizma.
Intenzivni vitalizam koji se u poemi Plivačica očituje i u ljepoti, senzualnosti i erotičnosti, osnažen je i izraznom intenzivnošću, odnosno, kako sam već spomenuo, iznimno bogatom retoričnošću. Unutar nje su osobito česte takozvane genitivne metafore (šaptanje pijeska, školjke očiju, bokori bure, školj tijela, rame snage, kabina zabranjenih dana, muškost sunca), pridjevske metafore (ježevi bodljivi za sve noge, galebovi plavi za sve snove, crna od tajne, bijele od mesa foka), simboli (ježevi, galebovi, ljiljani, zora, ciganin, pjesnik), inverzije poretka riječi (dubinama vrtoglavim, vatre neuhvatne, vida strelovitog), a pojavljuju se i aliteracije (ubranim u bokorima bure, mahovine malja, tamne tamnjane, cvrčci u smrči, hodao hodom), epifore („Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ Ovdje su galebovi plavi“, „Ceste su njegove bile sve ceste/ ceste su njegove obale i vode“, „svi su je vidjeli/ Svi su je gledali“), polisindetoni („i albuma/ i djece/ koja su došla/ i koja su još zaključana“).
Uslijed tako bogate tekstualne retorike poetski diskurs poeme u prvom je redu pjesnički, lirski, a tek potom narativan. U njemu, dakle, nad referencijalnom preteže emotivna i poetska jezična funkcija (u Plivačici su rijetke referencije na neku društvenu zbilju i donekle se pojavljuju samo pri opisu životnih ograničenja i malograđanštine kupača). To pokazuje i da subjekt iskaza u poemi (subjekt u iskazu, odnosno tradicionalni lirski subjekt, uopće se ne pojavljuje) ima iznimno važnu ulogu jer su naglašena emotivna i poetska funkcija zapravo njegov način odnošenja prema predmetu teksta, a to su u prvom redu plivačica, mladić, kupači i priroda. Subjekt iskaza svojom naglašenom emotivnošću, estetizacijom i retoričnošću daje dominantan ton poemi, čime u prvi plan stavlja vitalnost i ljepotu kao temeljne značenjske i smisaone odrednice. No, na taj se način spomenuti glavni likovi poeme ne doživljavaju samo izvana, već vitalnost, ljepota, emotivnost postaju i vlastite karakteristike, pa čak i unutarnji proživljaji, same plivačice i mladića. Time poema zadobiva dodatnu slojevitost u potpunijem odnosu između vanjskog i nutarnjeg, subjekta i objekta, kolektivnog i individualnog.
I za kompoziciju Plivačice najvažniji je odnos lirskog i narativnog. Poema je uglavnom organizirana u strofe pa i strofoide vrlo različitog broja redaka, koje pak obilježuje određena lirsko-narativna zaokruženost, kao da je, dakle, svaki taj odjeljak jedna poetska i pripovjedačka mini-situacija. Naracija se razvija razmjerno polagano, postupno, s neprestanim lirskim retardacijama pa je zapravo svaka nova strofa ili strofoid prilika za daljnje napredovanje radnje. U poemi postoje i neki odjeljci koji se djelomično i nedoslovno ponavljaju, a tu je i jedan refren (s varijacijom na kraju) koji ima funkciju, s jedne strane, komentara, simbolizacije i univerzalizacije, a s druge strane provodnoga motiva koji učvršćuje poemsku strukturu i kompoziciju („Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ ovdje su galebovi plavi/ za sve snove“). Taj refren donekle ojačava i dramsku kvalitetu poeme jer može predstavljati neki drugačiji „glas“, neku kolektivnu komentatorsku „personu“, ponešto nalik na kor u antičkoj drami. Lirsko-narativni karakter poeme uvelike je utjecao i na vrstu stihova u njoj. Naracija je tako uglavnom prisutnija u kraćim redcima, a lirizacija u onim duljim. Iako je pak poema pisana posve slobodnim, takozvanim besjedovnim stihom, njezinu scenu uvelike dinamiziraju vrlo frekventni kratki stihovi, koji se često sastoje od po jedne ili dviju riječi.
Na kraju valjalo bi dati i određeni književnopovijesni ocrt poeme Plivačice Maka Dizdara. Ona je, kako sam istaknuo na početku, prijelomna u njegovu opusu jer otvara, mogli bismo reći, drugo razdoblje njegove poezije u kojemu (barem po objavljenim knjigama – Plivačica /1954/ i Koljena za Madonu /1963/) prevladava senzualnost, erotizam, svojevrsni prirodni panteizam i izražena ljubavna emotivnost. No, to je razdoblje kritika često doživljavala i tek kao pripremu za „pravog“, „kasnog“ Dizdara, onoga, naime, iz zbirke Kameni spavač (1966) i nekih drugih pjesama slične poetike. Ipak, jasno je da poema Plivačica ima i samostalnu književnopovijesnu vrijednost, i to kao ‒ tada rijetki, osobito u Bosni i Hercegovini – proboj u visoki poetski modernizam s ažuriranjem poetičkog modela u odnosu na europska pjesnička kretanja, eliotovsko uključivanje tradicije u složenu strukturu tada suvremenog teksta, korespondencija s hrvatskim pa i srpskim visokim poetskim modernizmom (Vasko Popa) koji su se u to vrijeme sve uspješnije suprotstavljali socrealizmu, uspješno i inovativno korištenje moderniziranoga poetsko-narativnog oblika poeme koji tada još bio na poetičkoj pa i društvenoj cijeni. Zanimljivo je i da je Dizdarova Plivačica jedna od tada vrlo rijetkih očitovanja čistoga vitalizma s uglavnom svijetlim koloritom, što joj također pridaje određenu književnopovijesnu iznimnost.
S druge strane, iznimna retorička bujnost mogla se s vremenom doživjeti i kao pomalo preživjela, čak i anakronična, u neskladu s glavnim poetičkim i senzibilitetnim strujanjima tog i kasnijeg vremena koje su preferirale egzistencijalizam pa i izravniji, odnosno ekonomičniji poetski diskurs. U tom se smjeru kasnije kretao i sam Dizdar pa je očito duh vremena bolje pogodio sugestivnim egzistencijalnim i ontološkim maksimama i šiframa Kamenog spavača, što mu je i čitateljstvo znatno bolje honoriralo. No, poema Plivačica, kao jedan od najkvalitetnijih dijelova Dizdarova pjesničkog opusa, na neki ga način čuva od toga da dovijeka bude poznat jedino kao autor Kamenog spavača, da se, dakle, ne uvidi njegova višepoetičnost i polivalentna vrijednost čitavog Dizdarovog poetskog djela.
DAVOR ŠALAT rođen je u Dubrovniku 30. srpnja 1968. godine, a cijeli je život proveo u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost te španjolski jezik i književnost. Doktorirao je s temom Hrvatske pjesničke prakse 2000. – 2010. Radi kao novinar i urednik na Hrvatskom radiju – Radiju Sljeme. Objavio je šest zbirki pjesama: Unutarnji dodir (1992), Sanjarije krhkog sunca (1999), Košulja tišine (2002), Uspavanka pod pepelom (2005), zajedno s Lanom Derkač Murmullo sobre el asfalto (Meksiko, 2008.) i Tumačenje zime (2009) i Zvijezde, davna lica spašenih (2019). Objavio je i pet knjige eseja i kritika, uglavnom o suvremenim hrvatskim pjesnicima: Odgođena šutnja (2007), Posrtanje za alibijem (2011), U tigrovoj kući (2012), Zrcalni ogled (2014) i Skeniranje vjetra (2016). Godine 1991. dobio je nagradu „Goran“ za mlade pjesnike u okviru pjesničke manifestacije „Goranovo proljeće“. Nagrađen je za poeziju i esej na „Susretima hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić“u Križevcima. Godine 2015. za knjigu Zrcalni ogled dobio je „Nagradu Julije Benešić“ u Đakovu za najbolju zbirku kritika, a 2019. „Nagradu Zvonko Milković“ za intimističku poeziju u Varaždinu za zbirku pjesama Zvijezde, davna lica spašenih. Šalat je preveo i objavio zbirku pjesama španjolskog nobelovca Juana Ramóna Jiméneza Vječnosti (2001) te cikluse pjesama Víctora Rodrígueza Núñeza, Manuela Altolaguirrea i Francisca Domenea. Priredio je izbore iz poezija Željka Sabola, Ante Stamaća, Branimira Bošnjaka, Gojka Sušca, Dubravka Škurle, Zvonimira Goloba i Ernesta Fišera, kao i panorame suvremenog hrvatskog pjesništva na engleskom i njemačkom jeziku (zajedno s Borisom Perićem), te suuredio antologiju Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu Kairos u Zagrebu / Kairos in Zagreb (2006). Bio je i suvoditelj spomenutog festivala u organizaciji Društva hrvatskih književnika. Sudjelovao je na više hrvatskih i međunarodnih pjesničkih susreta i festivala te književno-znanstvenih skupova (Litva, Slovenija, Albanija, Makedonija, Meksiko, Indija, Maroko). Objavljivao je poeziju, književnu kritiku i esejistiku u mnogim domaćim i inozemnim književnim časopisima, a tekstovi su mu prevođeni na desetak jezika. Zastupan je u više antologija i panorama suvremene hrvatske poezije. Sudjelovao je, izborom i leksikografskim jedinicama, u izradi Leksikona hrvatske književnosti ‒ Djela. Glavni je urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju „Most / The Bridge“i član uredništva časopisa „Kolo“.
Čovjek bi pomislio da u Rubenovu i Diogenovu rodnome mjestu seljani nužno moraju voljeti jesti kamenje kako bi preživjeli. Jer ondje postoje samo nebo, plavo i bez oblaka cijele godine, oštar zimski vjetar i nasilje ljetnoga sunca. I kamen. Posvuda. Ako je istinita ona da čovjek u tijelu nosi krajolike svojih predaka, onda su Ruben i Diogen sačinjeni od gologa kamena koji usprkos tome što ga šibaju vjetrovi, okreću lice prema Suncu. Kao najstarije od petero djece, uključujući blizance, Ruben je jedini išao u školu. Naučio je čitati i pisati te je položio predmete dostupne u selu, ali kad je trebalo krenuti u srednju školu, bila mu je predaleko. Najbliža je bila petnaest kilometara udaljena pješice ili mazgom ako si je imao, a oni nisu. Tako je Ruben ostao u selu i pomagao u obiteljskome poslu uzgoja duhana. Onda je majka rodila još jedno dijete, a ono je oboljelo. Isprva se čuo kašalj, slabašan kašalj koji se uzdizao iz malenih pluća, a onda se pogoršao, sve dok nije zvučao poput zavijanja vjetra izvan kuće. Bila je zima i snijeg je okovao tlo. Liječnika koji ih je za lijepa vremena inače obilazio svaka dva tjedna nije bilo više od mjesec dana; čuli su da je liječnikova mazga slomila nogu, pa su pacijenti morali dolaziti k njemu da ih pregleda. Živio je u istome gradu gdje je bila i srednja škola, a između ovdje i ondje nalazila se planina. Tako su Rubenovi roditelji odlučili poslati najstarijega sina s najmlađim da nađu liječnika. „Znat će on što učiniti“, rekli su o sinu. „Ima nešto škole.“ Ruben je prehodao pola puta osjećajući kako mu beba diše pod kaputom. Šalom su je vezali za njega, a on joj je držao glavu pokrivenu ovratnikom kaputa. Teta ga je trebala dočekati u gradu, smjestiti ih i pripremiti mlijeko za malenoga. Vjetar je propuhao Rubena; bio je uvjeren da će dječak umrijeti. Rubena je pak uhvatila groznica te je pet noći i šest dana proveo u košmarnu polusnu gazeći snijeg, s dječjim hripanjem na prsima; hodao je teškom mukom, no ostajao je na istome mjestu, na vjetrovitu vrhuncu pored crkve čije mu je raspelo peklo oči naspram zasljepljujućega neba. No maleni je preživio i potpuno ozdravio. Neki kažu da je to bio prirodan poredak stvari – jer dok su Ruben i maleni izbivali dom im je zahvatio požar i obitelj je umrla u plamenu. Žrtva ostatka obitelji značila je da je djetetu pošteđen život i vraćena snaga. Čim se oporavio, Ruben je ostavio dječaka u gradu i otpješačio natrag u selo da zakopa pepeo i spaljene leševe u kamenito tlo. Stajao je na vratima kuće i gledao kako vjetar amo-tamo raznosi ostatke kućanstva pretvorena u pepeo; vrtlog čađe plesao je naokolo i Ruben se pitao koji je dio njihovih nekadašnjih života sadržan u tome dašku. Jednom je o tome pripovijedao Rozi, prenoseći joj nasumične pojedinosti: da je pronašao zmijske kože koje su blizanci godinama skupljali i izlagali na prozorskoj dasci poput svjetlucavih duhova; našao ih je u travi dvjestotinjak metara od kuće; da su susjedi rekli kako je ognjište zacijelo ostalo otvoreno pa je iskra iskočila na sag koji se jamačno zapalio; da je zapuhao jak vjetar i raspirio vatru u podivljala zmaja koji je progutao usnulu obitelj; da su čuli njegovu majku kako vrišti. Govorio je Rozi o tome da nije mogao prizvati sjećanje na njihova lica, da su mu na neki način članovi obitelji, iako mrtvi, jednostavno nestali, kao u snu. Još je jednom pješačio natrag do grada, ostavivši kuću iza sebe kao ranu, sprženu i ukletu. Nikada se nije vratio. Dvije godine poslije izbio je Drugi svjetski rat i Ruben je otišao u partizane. Po povratku iz rata Ruben se pobrinuo za Diogenovo školovanje te je završio nekoliko tečajeva za strojara i počeo raditi u tvornici. Pokušao je Diogenu usaditi duh revolucije, vjeru u ideje napretka, suvereniteta i slobode, ali Diogen za to čak ni u najmlađim danima nije pokazivao zanimanje. Kad je Rubenu bilo dvadeset i pet upoznao je Rozu koja je unajmila sobu u kamenoj kući u jednoj od starih četvrti gdje su strme ulice popločene blistavim kamenom. U vrtu je raslo smokvino drvo koje bi u kolovozu rodilo debelim, sočnim plodovima. Ruben i Roza su se upoznali i ustanovili da su služili u različitim jedinicama, no oboje su sudjelovali u veličanstvenoj završnoj bitci rata, gore u šumama planine Šar gdje se nalazila prva crta prema njemačkim vojnicima.
– s engleskog preveo Andy Jelčić
***
“Slike Predsjednika i darovi njemu u čast mogu se pronaći u svim domovima diljem zemlje, nabavljeni u trgovinama poput one u vlasništvu Rubena i Roze Marić. Par se upoznao u partizanima, boreći se za novu naciju u vrtlogu sukoba Drugog svjetskog rata. Predsjednik još nije umro i zemlja je još cjelovita, podsjeća li vas to na nešto…?
Novi roman Vesne Marić, britanske spisateljice koja je kao tinejdžerica morala izbjeći iz ratnog Mostara te život nastaviti u Engleskoj, aludira na svima nama vrlo dobro poznatu, blisku povijest, u originalnoj vizuri te u maniri velikih emigrantskih romana. U likovima Vesne Marić prepoznat ćemo majke, očeve, braću, sestre, tetke, stričeve, prijatelje i kolege, ljubavnice i ljubavnike… iz vremena tako bliskog, a opet tako dalekog.
Dirljiva priča majke i kćeri, podijeljenih između emocija i uvjerenja, kao i bridak humor, kojim nas je Vesna Marić nasmijala čak i u najtežim pasažima svog autobiografskog romana Plava ptica, čine Predsjednički dućan posebnim štivom u engleskoj književnosti, koje u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića predstavlja nježnu posvetu svim našim uspomenama, ali i nadama.” – Sandorf
VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Ulomak iz knjige Plava ptica (Sandorf, 2019.), koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, i koji je bio BBC-jeva Knjiga tjedna, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove. Roman je preveden i objavljen na više jezika. Predsjednikov dućan objavljen je 2021. kod američkog izdavača Sandorf Passage.
