Moj otac je rođen 1956. godine u selu Brolić, u siromašnoj porodici. Djetinjstvo ga nije mazilo. Žitelji Brolića su se bavili poljoprivredom i išli u Peć na haotičnu lomu, gdje su pazarili meso, mlijeko i mliječne proizvode te voće i povrće. Brolićani bi sve što su imali donosili da prodaju Pećanima, ljudima iz grada, koji su radili u školama i fabrikama, a na seljake često gledali s visine.
Kao dijete, otac je mrzio kad bi ga djed tjerao da ide u Peć na lomu. Bio je mršavi zaljubljenik u knjige koji je u kakofoniji domaćih životinja i ljudi muku mučio sa teškim fizičkim radom. Ponekad bi mu povjerili zadatak da istovara slamu i bale čistog žutog sijena znanog kao dongji ili pak da nosi kokoši što su kreštale nagurane u blatnjave kaveze.
Odjeven u pohabanu tradicionalnu nošnju, sav znojav, otac se u stalnoj žurbi brinuo o životinjama, puneći korita za vodu i hranu te tjerajući miševe iz sijena da se u njemu ne bi kotili. Kad se nije brinuo o životinjama, brinuo se o ljudima — mušterijama iz Peći što su dizale noseve na vonj mokraće, gliba i đubriva, vrijeđajući odjeću seljaka skorjelu od znoja te njihove nažuljale ruke i suncem opaljena lica.
Djed je umro 1970. godine, pa je baka, kao najstarija od 40 ljudi koji su dijelili ciglenu kućicu nagrizenu zubom vremena, postala glava porodice. A kao glava porodice je počela da ide na lomu. Svakog utorka i subote, pošto bi rano ujutro nahranila krave i pustila kokoši u dvorište, izdala bi naredbu da moj otac i njegovi rođaci na traktor natovare stoku ili sijeno za stoku, pokriju sva ta dobra ceradom te s njom krenu na lomu. Stariji, mišićaviji dječaci su prenosili sve što je bilo teže, ali je baka željela da i moj otac bude uz njih — iako bi radije čitao nego utovarao ili istovarao traktor. Uvijek bi mu davala da radi nešto umnije, recimo da zapisuje cijene ili da barata novcem.
Mislim da joj je bio najdraže od sve djece, ali isto tako sam stekla utisak da mu nikad nije bilo dopušteno da zaista bude baš to — dijete. Nikad nije imao igračke. Nikad nije imao lijepu, udobnu odjeću niti udobnu obuću, već je nosio opanke, tanke, crne cipele od skromne gume. Kako je hodao, tako mu je bodljikava slama neumitno probadala već neudobne cipele. Djeca u Peći su nosila bolju obuću, onu kožnu.
Otac mi je govorio da je tim opancima utro sopstveni put do škole kroz neutabane predjele. Kako nije bilo dobrih puteva do Kruševca, gdje je bila najbliža školska ustanova, trčećim korakom je prolazio kroz livade i zapinjući priglavcima o trnovito šiblje derao koljena. Pričao mi je kako ga je bilo strah kad bi zapuhao jak vjetar ili kad bi nešto šušnulo u žbunju; pitao bi se koja se zvjerka tamo skriva. Vremenom je kroz te livade utro zemljani putić od sela do škole. Svakog školskog dana, nakon napornog puta, u dvorištu škole bi ga dočekale uvrede i poruga druge djece.
“Katunar.” “Qen.” “Çoban.”
“Seljak.” “Ker.” “Čoban.”
U školi su ga zadirkivali zbog toga što je zemljoradnik, a kod kuće zbog toga što se školuje. Muški članovi porodice bi ga ismijavali zato što je od džeparca koji je zarađivao na lomi kupovao knjige i sveske. Derali su se na njega jer puno čita i tako troši petrolej za lampe, koji je mojoj baki i drugim ženama bio potreban za pletenje. Najgore bi bilo kad bi ga zatrebali u štali ili na ispaši, a našli u hladovini drveta kako čita, sa travkom u ustima. Tad bi ga išibali thupërom, vrbovim prutom.
Uprkos svem tom maltretiranju koje je trpio od ostalih dječaka jer je sa sela te od muškaraca jer je bio zadubljen u knjige, otac je nastavio da se školuje. Polja je nakon nekog vremena ostavio za sobom i upisao medicinu u Prištini, a potom se sa Kosova preselio u Hrvatsku, u Zagreb, i to radi staža. Tamo, u stranom gradu, na asfaltu, morao je sebi utrti novi put. Haos lome zamijenio je onim užurbane bolnice u jednoj metropoli. Mada je odrastao u 40-članom domaćinstvu i rintao na dupke punim tržnicama u Peći, otac je sigurno doživio šok kad se susreo sa zagrebačkim ulicama zatrpanim biciklima, automobilima te vatrogasnim i kolima hitne pomoći — vozilima ni nalik na traktore u Broliću.
O svom životu u Zagrebu nije mi mnogo pričao sve dok nisam otišla da studiram u SAD — tad je počeo da mi se otvara o teškoćama s kojima se suočavao u stranom gradu. U Zagrebu nije nosio one iste cipele ispunjene slamnatim bodljama, ali je ipak osjećao neprijatnost dok je pješačio bučnim ulicama što su vrvjele od njemu nepoznatih lica.
Više nije trčao rodnim selom, već je polako koračao gradom, držeći na oku svaku znamenitost, svaki objekat i svaki park kako se ne bi izgubio. Više nije derao koljena, ali zato bi ga uhvatila kiša bez kišobrana ili bi se okliznuo na trotoaru bez igdje ikoga da mu pritekne u pomoć. Mimo toga što je radnim danima bio na stažu, vikendom bi radio i po 24 sata da bi mogao pokriti kiriju za stan u kojem je spremao prosta jela. I čitao kao i prije.
Zimus sam sa ocem šetala po Grmiji, u Prištini. Padala je kiša, ali smo — gledajući ispred sebe da ne ugazimo u neku lokvu — uspjeli i da koju progovorimo. Pitao me je kako mi idu studiji u Americi i iznenadio se kad sam mu rekla da mi više nije teško kao prije. U toku prve godine koju sam proveo u inostranstvu, svaki naš razgovor vrtio se oko toga kako s izvjesnom nesigurnošću koristim engleski, kako mi se sve čini stranim, kako sam izgubljena. I svaki bi se završio njegovim pitanjem: “Da li bi voljela da možeš nazad?”
Dok sam uskom stazom u Grmiji špartala za ocem, kazao mi je: “Meni je, čim sam došao u Zagreb, najveća želja bila da odem.” Rekao je da je sanjao o tome da se vrati u Brolić i da se bio uželio sjedeljki sa starijima u prostorijama što zaudaraju na jeftine motane cigarete i rakiju. Umorio se bio od toga što je večerao sam i što je zavidio hrvatskim vršnjacima na njihovim privilegijama i lagodnim životima.
Otac mi je pomenuo cimera s kojim je prvog mjeseca staža živio u studentskom domu. “Bio je nizak i mršavuhan. Podsjećao me je na tvog strica Demusha”, pričao mi je. “Imao sam takav osjećaj da moram paziti da malo više jede.” Svakog dana — nastavio je — kad bi se vratio iz duge smjene u bolnici, nakvašen jeftinom kolonjskom vodom ne bi li prikrio smrad krvi i znoja, smjesta bi otišao u zajedničku kuhinju. I tamo bi nešto skuhao, i za cimera i za sebe.
“Pride sam s njim išao u crkvu nedjeljom, jer nije želio sam”, rekao mi je otac. A onda ga je jednog dana posjetio njegov najmlađi brat Qamil, ponijevši sa sobom domaći sudžuk iz Brolića. Kad je moj otac pozvao cimera da jede s njima, nije mu odgovorio. Pomislio je da ga nije čuo od grijalice ili od buke koja je dolazila spolja. “Kad sam ga opet zvao, zalupio je vratima.”
Znao je da je moj otac sa Kosova, ali zbog ovog ili onog razloga nije imao u vidu to da je možda musliman. Nešto je u toku Qamilove posjete iznijelo na vidjelo tu naoko zastrašujuću činjenicu. Otac je rekao da je njegov cimer — kao i drugi ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji — bio stava da su kosovski muslimani opasni i da su potencijalne ubice. Iako je ovaj bio zgranut, iako je pokušavao da mu objasni da to nije istina, njegov cimer nije htio ni da čuje. Otac je rekao da je po koncu mjeseca napustio dom te da mu se bivši cimer nikad više nije javio. Nikad se više nisu ni vidjeli.
Tad sam se sjetio da sam čitala pisma koja je otac slao mom stricu Qamilu iz Zagreba da bi ih Qamil onda naglas čitao mojoj baki. Prisjetila sam se jednog toplog ljetnog dana u Broliću; sjedila sam na podu u dnevnoj sobi kuće moje bake i pijuckala čaj. Svi su švrljali uokolo i čavrljali, a ja sam listala prašnjavi foto-album. Gledala sam već požutjele porodične fotografije i tako nabasala na pisma iz Zagreba, sve vrijeme pokušavajući da se ne obazirem na larmu svojih namilijih što su se smijali i nadvikivali. Otvorila sam jedno od pisama i počela da čitam:
“I dashtun vlla,
Šaljem ti ovo pismo da ti se zahvalim na sudžuku, kajmaku i zeleni što si mi donio od kuće.
Dobro sam i zdravo. Sretan sam. Radim dokasno, ali već imam prijatelje ovdje. Vidio sam se sa Kadrijom i rekla mi je da je njen rođak, što si s njim išao u školu, isto u Zagrebu. Uskoro ćemo se upoznati. Drago mi je što srećem ljude odozdo. Brate moj, meni je ovdje lijepo. Reci majci da se ne brine za mene.
Kako je tamo?
Kad ćeš ti u Švajcarsku?
T’fala mi ban nàns,
Rrustemi”
Pisma su bila kratka, ali je otac u njima uvijek naglašavao da je dobro i da je sretan. Pisao je o tome kako se navikavao na Zagreb, šta je sve jeo i koga je upoznao. Ni riječi o tome kako se osjećao strancem. Ni riječi o tome kako su su neki ljudi mislili da hoće da ih zakolje. Ni riječi o tome kako je sanjao o tome da se vrati u Brolić i posjedi sa starijima što vonjaju na jeftine motane cigarete i rakiju. Nije ni pomenuo da je želio da bude neko drugi.
I kad ga zovnem iz Floride, gdje trenutno živim, ne razgovaramo dugo. Ne šaljem mu pisma — pričamo preko WhatsAppa. Prvih nekoliko minuta svakog razgovora je uvijek isto. “Čuješ li me?” “Jesi upalio kameru?” Mi jedno prema drugom ljubav iskazujemo implicitno, kroz svakidašnja pitanja. “Šta si jela za ručak?”
I dalje me pita da li bih voljela nazad. Odgovor je gotovo uvijek potvrdan, ali mu to nikad ne kažem. Skoro svakog jutra, dok pijem kafu u kuhinji koju dijelim sa dvoje cimera Amerikanaca, što misle da je Kosovo negdje u Rusiji, sanjam o povratku kući. Sanjam o tome da sa svojim ocem sjedim u našoj tijesnoj kuhinjici u Prištini i pijem kafu, gledajući ga kako rješava ukrštenicu. Ponekad, kad me pita da li bih voljela da se vratim i kad mu ne mogu direktno reći istinu, nasmiješim se i upitam ga: “Jesi li ti to ikad poželio dok si živio u Zagrebu?”
ERJONA GASHI pohađa treću godinu doktorskog studija na Odsjeku za komunikologiju Univerziteta u Južnoj Floridi, gdje ujedno radi kao diplomirana saradnica u nastavi. Studira organizacionu i međukulturnu komunikaciju te se u svojim istraživanjima bavi narativima, stvaranjem značenja te organizovanjem u kontekstu rata na Kosovu.
– Mamu ćemo staviti u hladnjak, zar ne? A hoćemo li našminkati mamicu? Četiri stotine kruna, plus dvije stotine… Dakle, našminkat ćemo dragu majku. Šest stotina lijepih čeških kruna. Zovete se Ana, kažete… Ah, Anjička. Imao sam ženu Anjičku, umrla mi je mlada. Podsjeća me na vas. Pepeljasto plava kosa, oči boje meda…
– Žao mi je…
– Eh, ništa, ništa, život je to, nekom majka, a nekom maćeha. A kad smo kod majki, evo, izvolite molim, katalog, izaberite lijes… Ne, ma ne taj, mlada damo, ne žurite, taj nema jastuk, mami će biti neudobno…
– Mrtvacima nije neudobno. Želim je kremirati, zar nije svejedno u kojem je sanduku?
– Ne, ne, ne, varate se! Grdno se varate, mila moja, nije svejedno. Kad biste bili u ovom poslu vrlo dobro biste znali da nije svejedno. Da samo vidite izraze lica pokojnika kad ih polegnemo… Dakle, ovaj ćemo za deset tisuća kruna.
– Ispričavam se, taj nećemo, dozvolite, valjda ja odlučujem!
S nevjericom sam gledala u pogrebnika i povremeno se okretala provjeriti snima li nas odnekud skrivena kamera. Frak, leptir mašna, svileni rupčić u reveru, uljem zalizana kosa, puderiran, našminkan.
– Moja tvrtka je, molim lijepo, specijalizirana za proizvodnju metalnih lijesova. To je prava umjetnost. Godinama se to uči. A sve radimo ručno, molim lijepo. Pogledajte ovaj na primjer, unutra je svileni pokrov, meki madrac i jastuk od brokata. Umjetnost, velim, da, da…
– Gospodine, možemo li završiti s formalnostima? Žurim natrag u Prag, moram se vratiti na posao.
– Ah, vi Pražani, stalno negdje žurite. Ne radite to, mlada damo, ne vrijedi, svi ćemo na isto mjesto, ali neki dostojanstvenije od drugih, zar ne? Da, da, tako vam je to. A mamu ćemo lijepo obući, srediti… Jeste li sigurni da je želite kremirati? Šteta. No, dobro, dobro.
– Izvolite odjeću.
Uzeo mi je vrećicu iz ruke i pohvalio izbor samodržećih čarapa s čipkom. Kad sam ga zabezeknuto pogledala, rekao mi je da na leševima hulahopke pucaju, a da se čarape bolje navlače.
– Dođite da se pozdravite s mamicom, uđite slobodno, mrtvi su najbolji sugovornici.
*
Već je u Beogradu izgledalo kao da si hodala s utezima. Osjećala sam to svaki put kad bi nas pogledala. Gledala si kroz nas. Zabadala si laserske zrake negdje između naših očiju, između obrva. Pržili bi me ti svjetlosni snopovi, čelo bi mi gorilo, a oči se vlažile. A onda bi protutnjali kroz sinuse i grkljan, proširili se u plućima i pritiskali sve jače, dok ne bi zahvatili i srce koje je poskakivalo bez reda i ritma. Ne bi popuštalo sve dok ti ili ja ne okrenemo glavu. Najviše si te poglede upućivala meni. Valjda što sam najstarija, valjda što si mislila da ću se opeći manje od ostalih. Mislila si, tako sad mislim ja, da ću sigurno razumjeti. Da ću razumjeti kako želiš više. A što je to, majko, više? Da li si bila sigurna da znaš što je to?
Otac nas je bodrio. Novo odredište, novi početak. Istok, a skroz drugačiji. Ovdje je skoro sve kao na zapadu! Pit ćete Coca-Colu, imaju i McDonald’s, otvorili su ga baš ove godine!
To nam je bila treća destinacija. Već smo znali proceduru: pošalju nam vozača, pa autom do aerodroma. Gledamo kroz prozor kako nestaju Chotkovy vrtovi, Hradčany, mašemo Pragu i plačemo. Ja skoro 16, Eva skoro 12, Honzik punih pet. On je bio neutješan. I ti si plakala. Mahala si žustrije i duže nego prethodna dva puta.
Vidjet ćete djeco, glave gore, ma kao na zapadu!
Kako da ti se obratim? Majko? Mama? Mamice, kako mi sugerira lutak od pogrebnika? Ili imenom? I ono počinje na “m” i zvuči gordo i milo. Znaš li da se kaže mama i na svahiliju, i na mandarinskom, i na talijanskom? Kako bi ti oslovila ženu koja te rodila i ostavila da budeš mama svojoj sestri i bratu, a oslonac ocu? Dvadeset godina nisi bila majka, postala si to sada kad si mrtva.
*
– Na liniji je neki čudan tip, stranac, nešto u vezi s tvojom mamom – zbunjeno mi je rekla asistentica pružajući mi telefon. Otkad zajedno radimo, smatra moju mamu mrtvom. Kako i ne bi, kad sam joj rekla da je umrla prije dvadeset godina.
– Anjičko, jučer ti je umrla mama! – patetičnim tonom i dubokim, hrapavim glasom obznanio mi je tip s teškim ruskim naglaskom.
Nisam znala što bih mu odgovorila. Kao da informacija nije bila upućena meni. Šutjela sam nekoliko sekundi.
– Mene to ne zanima!
– U Mladoj Boleslav je, u bolnici.
– Ali mene to stvarno ne zanima.
Stremila si visinama, a dosegla si dno – dno boce. U Beogradu sam, uz Coca-Colu i cheesburgere iz McDonalds-a, osjetila da je ovaj put drugačije, da nešto ozbiljno nije u redu. Da je nepopravljivo, nesastavljivo. Jugoslavenski model socijalizma, ni istok ni zapad, nije ti donio utjehu. Tata je, vjerujem, znao, ali se pravio da ne zna. Ništa nije poduzeo. Da li ga to čini slabićem i sukrivcem? Da li si mu oprostila? Ali, Marta, on je ostao s nama. Ti si otišla! Da li si ti sebi oprostila?
Želim te razumjeti, Marta… Kad bi samo znala koliko. Kao žena ženu. Razumjeti i opravdati. Roditelji su ti dali pogrešno ime. Knjige kažu da je porijeklom iz drevnog aramejskog jezika, znači gospođa, gospodarica kuće, a tumači se i kao “ona koja poslužuje”. Marta je pouzdana i odana. U Evanđelju po Luki, Isus posjećuje kuću Marte i Marije, sestara Lazarovih. Marija sjedi pokraj Isusovih stopala i sluša njegove riječi, a Marta “bijaše zauzeta posluživanjem”. Zbog ovog se ona često povezuje sa kućnim radom, a ne sa kontemplativnim životom. Nomen est omen! Kakve li ironije! Ne zamjeram ti, Marta. Nismo htjeli od tebe služavku, barem mi djeca. Što je od tebe otac htio, neka to mori njega. Da možeš, možda bi mi rekla da ti je triput oduzeo prijatelje, navike. Par godina i onda iznova. Moskva, Berlin, Beograd. Iskorijenjena. Izmještena. Samo s djecom za skutima. Nije to objašnjenje dovoljno, Marta. Obično je. Trivijalno. Očekivano. Hoću od tebe bolje.
*
Prekinula sam vezu s Rusom i nazvala bolnicu u Mladoj Boleslav. Javila se sestra i dala mi dežurnu doktoricu.
– Dobar dan, ovdje Ana Fischerova. Navodno je u vašoj bolnici jučer umrla moja majka, Marta Fischerova.
– Da, gospođa je preminula. – ubrzo je potvrdila. -Vi ste joj kći?
– Da. Možete li mi reći od čega?
– Zar niste bili pored nje?
– Zanima me od čega je umrla. Da joj nije možda srce puklo od tuge za djecom?
– Pukao joj je čir na dvanaestpalčanom crijevu. Kad ju je dovezla hitna, već je bilo kasno.
*
Ja nemam muža, ni partnera. Nemam ni djecu. Voljela bih da mi odgovoriš da li si ti dobila to više kad si otišla i ostavila nas. Kolika je težina ljubavi jednog muža i troje djece? Gdje to pritišće, koji dio tijela najviše? Koliko slobode oduzima? Reci mi da znam. Daj mi majčinski savjet. Ako jednog dana budem imala ljubav jednog muškarca i barem jednog djeteta, da znam kako da rasporedim njenu težinu. Kako da ne dočekam jedno jutro kada ću pomisliti da nisam slobodna. Reci mi, jer mene već uveliko guši u predjelu dušnika, ali od nedostatka ljubavi. Prešla sam na ti sa svojim daviteljem, dala sam mu i nadimak. Moj terapeut ga zove anksioznošću, ja ga zovem njok. Sigurno bi ti palo na pamet zašto. Uvjerena sam da se sjećaš. Na Savi, pred iznenadni kraj tatinog mandata. Jeli smo njoke s divljači. Prvi put smo te vidjeli pijanu. Na neku tatinu bezazlenu opasku, bacila si mu par njoka u lice i rekla mu da već jednom ušuti jer ćeš se ugušiti ako nastavi. Svi smo se onda šutke nastavili gušiti njokima.
*
Prekinula sam vezu s doktoricom i telefonirala Rusu. Živio je s njom posljednjih 10 godina, u nekom selu pored Mlade Boleslav. Plakao je. Što će on bez nje, brinula se za njegovu djecu, zvali su je mamica, bila je duša od žene. A on nema novca za pogreb. Prekinula sam vezu još jednom i okretala telefon u znojnoj šaci. Eva je u Londonu, mjesec pred drugim porodom. Rizična trudnoća. Njoj ne mogu reći. A ako kažem Honziku, on neće izdržati da joj ne kaže.
Nazvala sam oca.
– Umrla je mama.
– A što ja imam s tim? – upitao je nakon kratke tišine.
– Do vraga, čovječe, umrla mi je majka. Trebamo je pokopati.
– Majkom sada nazivaš ženu koju nisi vidjela 20 godina! Koja te ostavila! Koja nas je sve ostavila! Neka je pokopaju oni s kojima je živjela i pila posljednjih 20 godina. Ako su imali za alkohol imat će i za pogreb!
– Tata, ali…
– Došla mi je na posao prije tri godine – izletjelo je iz njega, odjednom, bez razmišljanja. – Htjela je da joj pomognem s dokumentima za penziju.
– Je li pitala za nas?
– Pitala je za psa! – rekao je i prekinuo vezu.
Nazvala sam potom Kamilu, svoju najbolju prijateljicu. Rekla mi je da su prošlog mjeseca imali u emisiji nekog pogrebnika iz Mlade Boleslav.
– Malo je uvrnut, ne obaziri se, izgleda kao da je iz Vajmarske republike, znaš onaj majstor ceremonije iz filma Kabare, e pa, pljunuti on… Ne brini ništa, ići ću s tobom ukrasti mamu Rusima! Pa kod pogrebnika.
Nazvala sam broj koji mi je dala.
Glas s druge strane zapovjednim tonom mi je naložio da donesem novac i odjeću.
*
Sjećaš li se, mama, kako smo bili ushićeni kad bismo ulazili u avion? To bi nam pomagalo zaboraviti Prag. Kad si letio, bio si poseban. Svi bismo se dotjerali. I dan danas poznam, kad ljudi ulaze ili izlaze iz aviona, tko je s istoka a tko sa zapada. Ovi sa zapada su ležerno i praktično obučeni, ovi s istoka dotjerani kao da će na večeru ili u kazalište.
Jedino što morate znati je dobar dan, kako ste, sve ostalo je isto, ma skoro isto, tješio nas je tata preko telefona.
Sletjeli smo najprije u Zagreb. Odvela si nas u free shop. Honzik je zabezeknuto gledao u dvorac napravljen od lego kocki. Nikad tako nešto nije vidio. Nije htio izići dok mu ga nisi kupila, a ja sam dobila ruž koji je mijenjao boju u ovisnosti od toplote. U Zagrebu sam se našminkala ružičastom bojom, u Beogradu sam iz aviona izašla s jarko crvenim usnama. Tata nas je dočekao odbivši me poljubiti, a tebe je prijekorno pogledao. Kad nas je dovezao u stan, osjećali smo se kao u Americi. Pored zgrade je bila trafika u kojoj sam poslije kupovala časopis Bravo. Slala sam prijateljicama i prijateljima poštom postere A-ha i Depeche Mode. Svake nedjelje smo tjerali tatu da nas vodi u McDonald’sna Slaviji. Nikako mi nije bilo jasno zašto svi govore o nekakvoj dubokoj ekonomskoj krizi…
*
Zaustavila sam se u tržnom centru, ušla u Marks&Spencer. Početak je ljeta, ni traga crnoj odjeći. Našla sam neku haljinu bez rukava i upitala se koju veličinu do vraga da kupim. I mogu li da obuku mrtvaca u haljinu bez rukava, ili je to neumjesno? Uzela sam i neki tanki crni džemper na kopčanje. Hulahopki nije bilo, pa sam zgrabila samodržeće čipkane čarape.
– Sve ste lijepo izabrali, vidi se da imate ukusa, je li to za vas – pita me prodavačica.
– Ne, za moju mrtvu majku – kažem ni ne znajući zašto. Na trenutak osjetim zadovoljstvo, čudno ispunjenje, takoreći trijumf, vidjevši njezin zaleđeni osmijeh na licu.
*
Ne izgledaš toliko loše za alkoholičarku. Nisi ni previše podbula. Koža ti je sjajna, nos ti nije crvenoljubičast. Neću ti zagledati u vilicu, jer bih te morala dotaknuti. Kad me Honzik bude jednog dana pitao, reći ću mu da si imala zube. Nego, sjećaš li se onog kad nas je tata odveo na Terazije? Rekao je: Sad ću vam pokazati kako izgleda zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi. Oko nas su bili nasmijani ljudi koji piju, puše, jedu, veselo čavrljaju. Ništa nam nije bilo jasno.
Često se sjetim susjeda, Dušana i Milice. Najviše smo voljeli slavu. Kad su nas prvi put pozvali, tata je uzeo žličicu sa žitom, i umjesto da je odloži u čašu, uzeo ju je i popio vodu. Svake naredne godine smo se tome smijali. I ti si se smijala. Dušan je pitao Honzika da li je naučio srpski, a on mu je u hipu izrecitirao kurac, pička, jebem ti mater, što je pokupio na igralištu ispred zgrade. Jednom smo išli s njima u restoran, tata je preuzeo narudžbu na sebe i zatražio jelovnik i pičovnik.
Nije mi bilo jasno ni zašto svi vozači autobusa na prednje staklo lijepe slike nekog mrgodnog političara s kuštravom kosom i podignutom bradom. Nije mi bilo ništa jasno osim da mi je u Beogradu super, ali da se istodobno nešto grozno dešava s tobom. Raspadala si se na sve manje i manje komade. Nešto slično dešavalo se i sa Jugoslavijom. Jedno jutro si me probudila i pozvala me na balkon da vidim neki vojni manevar. Na jednom oklopnom vozilu nalazila se slika onog istog muškaraca. Onda si me brzo povukla natrag u sobu i rekla da ti je loše jer si se sjetila ruskih tenkova 1968., ali da će u ovoj zemlji, za razliku od naše, sigurno biti rata.
Ostali smo do ljeta 1991. Na jesen su oni tenkovi krenuli ka Hrvatskoj, u onaj avetinjski grad s razrušenim vodenim tornjem kojeg smo gledali na vijestima, a vi ste iz Praga otišli u London. Ja sam ostala studirati. Nisam htjela svjedočiti tvojoj totalnoj propasti.
*
U daljini sam ugledala obrise figure u fraku. Kad sam se zaustavila, figura mi je poželjela dobar dan. Kamila je bila u pravu, pljunuti majstor ceremonije iz Kabarea. Očekivala sam svakog trena da odnekud izroni Liza Minneli.
Uveo me u ogromnu vilu. Na stolu je imao starinski telefon, bočicu s tintom i pero. Svako slovo je pisao cijelu vječnost. Jedno slovo, jedno umakanje pera u tintu. Kad bi stavio točku na kraju rečenice, usne bi mu se čudno iskrivile, a onda bi se napućio, pa coknuo jezikom.
Rekla sam mu da nemam nikakve majčine dokumente, da ih ima Rus na tom i tom telefonskom broju koji ja više nikad nemam namjeru nazvati. Rekao mi je da ne brinem, on će sve srediti.
*
Znaš što mi je prvo palo na pamet kad mi je Rus rekao da si mrtva? Selo u kojem si se rodila na slovačko-mađarskoj granici. Niti 1000 stanovnika. Skončala si još u manjem. U blatu i siromaštvu, onako kako si počela. Ah, Marta, gdje je ono više? Pojela maca. To jest, alkohol.
Baka nije znala slovački, samo mađarski. Bila je služavka bogatih Mađara u Pešti. Za vrijeme rata bogataši su utekli, a baku je u Budimpešti sreo jedan Slovak, u ratu padobranac, u miru stolar – moj djed. Vratili su se u slovačku bijedu. Bilo im je bitno da sve tri kćeri završe školu, jer su oni oboje bili siromašni i nepismeni. Obje tvoje sestre završile su fakultet u Bratislavi, ti, najmlađa, stigla si čak do Praga, na studije novinarstva. Da li ti se tada prvi put zavrtjelo u glavi? Kad si došla iz vukojebine, gdje si češće čistila štale i hranila svinje nego pisala domaće zadatke?
Zavrtjelo ti se toliko da si zatrudnjela na drugoj godini fakulteta. Sa mnom. Sjećaš li se kad si mi rekla da moj otac nije moj otac? Večer prije vašeg odlaska u London, tatinog posljednjeg mandata, obeznanila si se od alkohola. Ušla si mi u sobu usred noći. Probudio me miris ruma par sekundi prije bola u mišici izazvanog nekontroliranim stiskom tvoje drhtave ruke. Već ti neko vrijeme vino nije bilo dovoljno. Taj ti je frajer navodno rekao, dijete s tobom ne želim, napuni kadu kipućom vodom, popij bocu votke, skoči s mosta, radi što hoćeš. A naokolo se motao moj otac, apsolvent prava koji ti je uplakanoj prišao riječima: uzet ću te ja, i tebe i dijete, volim te od prvog trenutka, od kad sam te ugledao.
Što si htjela postići time? Nanijeti bol ocu prije novog, posljednjeg odlaska? Znala si da ću ga suočiti s tim odmah ujutro. Učinila sam to poslije još nekoliko puta. Dobila sam uvijek isto ljutito odmahivanje glavom. Ja sam to mogla protumačiti dvojako: ne želim o tome pričati jer je to takva budalaština da se ne želim njome baviti ni sekundu ili ne želim o tome pričati jer je to istina. Protumačila sam to kao da nisam njegova biološka kći. Uostalom, in vino veritas est. Da tako nešto slažeš, i za tebe bi bilo previše.
Pet godina je tati trebalo da shvati da se nećeš vratiti. Pet godina! Tek onda je predao molbu za razvod. Sjećam se pune aule suda, nisu često nailazili na takav slučaj pa su poslali studente da vide što sve u budućoj praksi mogu očekivati. Trebalo im je još tri godine da vas razdvoje papirima. Policajci su te tražili, bezuspješno. Ja sam svjedočila. Tata se tome protivio, kasno se sjetio da me štedi, pozvao je prijatelja, ali bila sam punoljetna, na sudu im je trebao netko iz obitelji. Kad su vas razveli, htjeli su da ti uručimo papir kako bi plaćala alimentaciju, jer si napustila maloljetno dijete. Tata je rekao da ništa ne želi, a oni su mu rekli da je takav zakon.
A da su te našli, Marta draga, uhapsili bi te, završila bi u zatvoru. Opsjedali su nas dužnici. Htjeli smo te zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, a stalno su nas na tebe podsjećali ljudi koji su od nas tražili novac koji si propila. Za vrijeme rođendana i božićnih praznika, bježali smo iz kuće u restorane i pivnice u slučaju da te obuzme slabost pa nas poželiš vidjeti, a usput tražiti novac, što je bio vjerojatniji razlog. Jednom si došla Honziku ispred škole, naložila si mu da te čeka u parku Letna u određeno vrijeme. Rekao mi je da nisi imala zube. Ja sam mu rekla da ti tamo sigurno nećeš biti, sa zubima ili bez, a on je uzvratio plačući, što ako ipak bude, ja želim ići, obećala mi je da će biti tamo. Naravno, nisi se pojavila. Molila sam se da umreš. Da zatvorimo slučaj. Čak sam i u crkvu jednom otišla, u katedralu Sv. Vita. Svi su ti oprostili osim mene. Ne mogu zbog Eve i Honzika, zbog njega najviše. Želim ti da te mrtvu proganjaju suze koje je zbog tebe prolio.
*
– Anjičko, Anjičko draga, konačno ste ovdje. Ja na vas već dva mjeseca intenzivno mislim, ne mogu spavati, ne mogu raditi, nedovršeni sanduci na mene čekaju. I moji leševi osjećaju da sa mnom nešto nije u redu. Suradnici me ogovaraju iza leđa. Klijenti su nezadovoljni. Imate li partnera?
– Imam.
– Ah, kakva šteta! Ja imam prosperitetno poduzeće. Zajedno bismo ga još uspješnije vodili.
– Dajte mi mamu.
Stavila sam urnu u gepek i zamotala je nekim kartonom, vani su pržila 33 stupnja. Majstor ceremonije me pratio u stopu mrmljajući nešto o sudbini.
*
Tata je našao drugu čim sam ja otišla od kuće. Gospođa vodi računa o njemu, svu bol za tobom upila je njena dramatična briga. A Honzik je svoj strah da ga je i otac napustio demonstrirao na svakom koraku tako što je zagorčavao gospođi život. Kad je išao na zahod, ostavljao je vrata otvorena. Kad bi dovodio djevojke, urlikali bi u krevetu. Gospođa bi se svaki put rasplakala. Tata je samo slijegao ramenima. Kad je Honziku ponestajalo ideja za spačke, kad je padao u down, dolazio je k meni. Zamijenila sam mu najprije tebe, a onda i oca. Kad se ženio, ja sam ga vodila do oltara.
Ja sam ostala sama. Sretna nisam. Ne znam ni da li sam nesretna. Ne znam ni kako opisati to stanje. Jesi li ti bila sretna s Rusom i njegovom djecom? Jesi li imala anksiozni poremećaj? Napade panike? Depresiju? Da li te prestalo stezati kad si otišla? Ili ti je alkohol liječio i prošle i sadašnje grijehe? Najprije si pila što si s nama, a poslije što si bez nas… Ne znam, pretpostavljam. Nisi me nikada nazvala i objasnila.
Prije dvije godine, u restoranu, na Badnju večer, tata mi nije htio doliti vino u čašu. Svi smo ga preneraženo pogledali. Oči su mu bile sužene, htio je zadržati suze, ali jedna kapljica se iskrala. Procijedio je: Jako ličiš na mamu, večeras posebno. Honzik je ustao od stola i nije se vratio.
*
Treći dan nakon preuzimanja urne, na putu do klijenta, zamolila sam kolegicu Irenu da stanemo na groblju na Strašnjicama. Začuđeno me pogledala.
– Mama mi je u gepeku. Moram je ostaviti. To je samo par minuta.
– Isuse, ti si luda!
– Pridrži je! – tutnula sam joj u ruke urnu vadeći je iz gepeka.
– Jebote, što je vruća!
– Popizdila je, tri dana je ovdje!
– Ana, jebote, jesi li ti dobro? Znam da je crni humor lijek, ali…?
– Ne brini za mene. Samo da je se riješim, i da znam gdje je, rodit ću se ponovo.
Ušle smo unutra. Staklo i šalter izgledali su kao u pošti.
– Dobar dan, ja sam Fišerova, imam mamu sa sobom.
Službenica je bez pozdrava podigla pregradu. Pokušala sam progurati urnu unutra.
– Samo malo, ne može proći… U pičku materinu, pa i mrtva me zajebava!
Irena je pocrvenila i sagnula glavu, službenica se grohotom nasmijala i otvorila mi vrata, nažvrljala nešto na papir i upitala kad će biti polaganje urne.
– Kakvo polaganje, molim vas?
– Pa obred, ne?
– Ma kakav obred! Zazidajte je konačno!
*
Koliko puta sam htjela otići, uteći, od svega, od mržnje prema tebi, od tereta koji si ostavila, od tate slabića…Uteći daleko, negdje na Novi Zeland, prodavati hotdog u nekom kiosku, otupiti, zaboraviti…
Pokušala sam. Ne mogu ti oprostiti. Kad rodiš dijete, odgovorna si za njega. Zašto si rađala tri puta kad ti je svako naredno samo stezalo omču oko vrata?
Kamila mi je jednom, nakon večere i dvije boce Sauvignona, pustila Sate. Naivna i dobra kakva jest, mislila je da ću ti oprostiti. Gledala je u mene s ogromnim iščekivanjem, pomalo slavodobitno, u trenutku kad je Laura Brown objašnjavala Clarissi Vaughan zašto je ostavila djecu.
Kažu da je to nešto najgore što majka može učiniti. Postoje trenuci kad pomisliš da ćeš se ubiti… Jednog jutra sam ustala, spremila doručak, otišla na autobusnu stanicu, ušla u autobus. Ostavila sam poruku. Dobila sam posao bibliotekarke u Kanadi. Bilo bi divno reći da ti je žao, bilo bi lako. Ali što to znači, što znači da ti je žao kad nemaš izbora. Uradiš ono što možeš podnijeti. Znam da mi nitko neće oprostiti… Ono je bila smrt. Ja sam izabrala život.
Što je Kamila očekivala? Da ću se prosvijetliti zbog par rečenica, doživjeti katarzu, roniti suze? Zašto si čekala da život s nama postane smrt? Dok sam slušala Lauru Brown, ja sam se pitala zašto se nisi razvela na vrijeme, prije nego što je počelo da te guši. Mogla si tražiti zajedničku skrb, pa bi ti sjašili s grbače dva tjedna u mjesecu. Mogla bi disati. Mogla si se razvesti prije Evinog rođenja. Sigurna sam da je Honzik bio rezultat nekog pijanog pomirbenog seksa. Nisam ti oprostila nakon gledanja filma, ne opraštam ti ni sad gledajući te mrtvu, neću ti oprostiti nikad. Zašto se nisi ubila? Da jesi, vjerojatno ti ni tada ne bih oprostila, ali bila bi bolja u mojim očima, možda bih te smatrala mučenicom. Ovako si samo bezosjećajna, sebična, opscena alkoholičarka, kurva.
*
Ostavila sam upaljen radio, sva četiri žmigavca i začuđenog klijenta u autu koje sam uz škripu kočnica parkirala ispred groblja. Pored urne sam pronašla ružu. Nazvala sam tatu. On ju je ostavio. Pravdao se da je bio na pogrebu prijatelja, pa svratio. Usput.
______________________________________________
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
međice mlaki milo naučen da zviždi kroz nozdrve magarci u dvorištu žeđ željeznica sve oko mene svi oko nas svi sa svima
i kamo sa takvom kutijom od koje kada se rašiva stvarnost ostane ni kamen na kamenu nema riječi o praznim očima i dugim zubima na plaži nema više značenja samo slike samo trovači koji lako zaspu samo tiho spuštanje mrtvog mjeseca na svaku tačku u tekstu
između čega i čega onda stane pjesma proticanje očiju kroz malu rupu u zidu vraćanje na stvari iza leđa i spuštanje dugog noža na nevidljive ruke
između čega i čega tada spava smrt moje noge i moja kosa i moje tople porodične tajne kao sve tajne nevažne u opštem poretku stvari
i kamo posle takve pristojne večere riječi i gdje izgubiti glavu a oko a zub a vođice među prstima i gdje pjevaju idioti a gdje budale a gdje generali i geniji i mali željezni vučić na vrhu kolone kao mašinom samljevena svaka kost misli
u takav trulež se ulazi sporo sa posljednjim očima iza glave sa posljednjom glavom iza očiju utrči se u procijep između robotskog i ljudskog gdje nikad ne spavaju čak ni debeli svici
i tako se zna i tako očekuje i tako čekaju male rođene i prekasno rođene i dalje od kopna rođene zemlje i idioti i idoli i ponovo pokvarena pita
nije što se okopava voćnjak nego što cvrče prsti oko kundaka i nije što razbija se kamen nego tihi otpor i glava što zna a do tada je lijegalo među zmije i trčalo sa gušterima i pljuvalo
o kako je samo pljuvalo na cijelo čovječanstvo naše suštinski palanačko iskustvo taj divni stensil sa filološkog fakulteta
nema svjetlosti nema smisla nema ni kuda da otekne veliki hematom glavatih ideala nema ni kraja ozbiljnom povratku
do tada se cijepaju karte i briše još vrela balega do tada ostavljaj o korice o molitve o plovke i brzo vraćaj pljuštanje sirovog zubala i žablje oči
i čiji rsd u večeru trpaš i čiji rad u rsd pretvaraš mlaka mermerna mašino
mrtvi mrtvi svi mrtvi danas voze u garaže sav naš vozni park mrtvi voze u zlatnu noć
i dok preko ozbiljnih očiju padaju neozbiljne namjere i dok u neozbiljnim tragovima ostaju ozbiljne želje i dok smo sivi silogizam mrtvi traže na prinošenje žrtve i frižider i ogrijevnu sveobuhvatnu kotlovođinu peć i pljuvačku generalove žene i vjerujte sav jebeni svijet u pljuštanju paukove kiše
mrtvi zeleno čekaju a mirisni momir otvara još jednom naše lobanje i u lonac cerebeluma ubacuje svu svoju ličnu istoriju i onaj mlaki brk zalijepljen na guzu većih državnika pa meci padaju meci pljušte a moja sestra dugo gleda svijeće u noć i mrška s ulice ljude što neće da joj se jave
ovo nije svijet za tebe i mene ostavljen Biljo ovo je mlaka septička jama loših glumaca i parazita na čijem obodu stoje služinčad a koju okružuju ljudi okovani dobrom voljom do kraja ovog pisma možda shvati čitalac zašto u meni uvijek viču barem dva glasa i ko ovo sada govori i ko je Bilja i ko Biljin brat a tek ko je sve živio u Petoj Proleterskoj
moja baba je mrtva i tu nema dalje negdje su promrzle tikve pustile neku vodu negdje gladan vuk pokušao da uđe u kolibu a negdje neko bio partizanski kurir i zatvorio šefa što je po turskoj ludovao u sobu nije to toliko važno koliko moja motivacija jer sam barem jednom okopavao ružu i barem jednom zakucao ekser u jorgovan ili višnju i svima što to je smiješno ja lako jebem milosnu majku u one djelove mozga što još govna nisu a od govana se pita ne pravi
nego gdje sam stao Biljo možda se sjećaš kako je na plavom krovu ili u zelenoj travi nekada postojao neki dobar čovjek i gdje je tiha bolest mrtvih gradova i kako smo najsrećniji bili u putu jer smo imali samo svoje ruke i cijele tučane lonce svijeta samo za sebe i možda nisam znao nikako da te sasvim razumijem ali ti mene jesi i to nije mrtvo čini mi se jedino na svijetu jer ja ne umijem da pišem bilo kakvim jezikom sem i mojim i tvojim pa ko ne razumije naše jezike nek sad ovdje legne i sklopi oči na mlakoj kiši otuda meni svaki dan dva put sviće i u glavi imam uvijek barem dva jezika i od njih je barem jedan prijesan nego dok ja ovo pišem ti si možda prvi put u životu stvarno srećna jer si krenula u školu
posle trideset i jedne godine čekanja i 30 godina od černobilja i trideset i jedne godine od kako nisi ti kriva nego doktori genetika i neki zajebani rusi i ja što te ranije nisam razumio
ali nema veze ono što je bitno da sam ja naravno sebično kako to braća znaju na sebe primio da prenesem i tvoje nemušte poruke pa sam kucao i kljucao i čak škrgutao zubima dok sam svirao
i mislim da sam naučio sve o šifriranju od glen gulda a nimalo o tehnici i onda kao najveći nikšićki mrsomud a običan beogradski đilkoš na svakom ćošku tiho šaputao čak i u sebi jer ne mogu da zaustavim glas treba to razumjeti ja sam samo htio da ti jednom progovoriš i dalje mislim da ćeš svakog dana pa sam ti pripisivao možda i natprirodne riječi i tako nježno voliš Bajagu kog treba poljubiti da sam ti pripisao makar dva puta cijelo beogradsko nebo putnice i da odeš u ušće i da se voziš gradskim prevozom i sve ono što je mlaki kapital navalio na naše polumrtve ruke za tebe je ono što i treba da bude ljudima koji pričaju po ćoškovima a ništa ne razumiju kao ti samo ringišpil kao i Bajaga divni šareni kolut bez mnogo smisla kao i sve tvoje beskrajne perlice od kojih sam jednu u đonu cipele donio u Beograd a posle je po džepu provlačio kao brojanicu ne bih li je prikladno izgubio u srpskih vladara
zato me ni ne zanima da pišem za druge sem palančane i provincijalce što su u rukavima donosili i jagnjeće glave i igrali fudbal u parku iza Lole zato ne mislim da će svijet naslijediti iko sem ta toplota sa periferije života sve male i krupne djevojke što su otišle a unaprijed znale da nikad ne mogu da pobjegnu od sebe sve što su barem jednom u životu miješali beton morali ili ne za sve što su veslali kroz armature glatko kao plivačice na Adi sve što su mislili da ih u Beogradu u truležu smisla čeka barem jedan dan sreće i tu se zaljubljivali i u grad i u njegovu tešku i šarmantnu zapuštenost i u druge palanačke duhove i one koji se pretvaraju da to nisu i vidjeli da nema kuda osim niz dlaku drkadžijama a posle pojedeš nešto ukusno pa pod dekicu
tako da moje je iskustvo suštinski palanačko da klošari moje iskustvo nikad neće biti sijamka ili druga rasna mačka nego obična uličarska džumara i njen suštinski karakter pravog Ciganina i zato moj stan nikad neće biti dizajnerska ambulanta nego čergica i baš me zabolje krasan kurac za to jer ko nauči da živi kao Cigani shvati šta je sve do tada izgubio tako da
moje iskustvo je suštinski palanačko a ruke mi večno tople
i čitav svijet nije za kauboje nego Indijance
i ko se ne slaže sa ovim bolje nek čuva skalp
_______________________________________________
SLOBODAN IVANOVIĆ (1988, Nikšić) objavio je dvije knjige pjesama: Adresa sna (2010) i Osobine (2014). Jedan je od organizatora mjesečnih čitanja poezije – ARGH! – u Beogradu. Pjesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik. Polu-muzičar je i polu-kompozitor. Prevodi s francuskog i engleskog jezika, član UKPS. Suprug jedne Anje, otac jedne Višnje, staratelj dvije mačke, živi i radi u Beogradu. Ova poema je deo njegovog neobjavljenog rukopisa.
Nad El Puerto de Santa María nebom se u praskozorje razlijevaju sve nijanse crvene. Sjedim u autobusu na putu za Rondu, gradić u provinciji Malaga. Sjedim i gledam u naslon sjedala. Zamišljam da zurim u njegov potiljak. Da sjedi prekriženih nogu ispred mene, da mu je glava zavaljena na prašnjavi naslon od frotira, da čupka kožicu na desnom palcu dok mu dlanovi neopterećeno leže u krilu. Sunce obasjava njegov pogled. Oči su mu ujutro svjetlije. Razgovaramo o svemu, osim o njoj. Ona pripada Pragu, sivilu, pljesnivom madracu, kafiću u blizini Karlova mosta koji izgleda kao flamenco peña, ustajaloj Vltavi u kojoj nema ni jednog živog bića, samo limenke Kozela plutaju na površini vode kao mrtve ribe. Ona ostaje za nama na cesti kao onaj stari nesretni Čeh za tračnicama.
Ronda. Ronda je poznata po pršutu, churrosima i borbama s bikovima koje su tamo još uvijek zakonom zaštićene. Približavamo se ždrijelu Tajo, koje je Hemingway, još jedan čovjek koji si je pucao u glavu, ovjekovječio u Kome zvono zvoni. Ronda, feničanski grad iz šestog stoljeća prije Krista, leži na rascjepima rijeke Guadalevín, koja prolazi kroz jarugu duboku sto dvadeset metara. Grad, išaran mostovima i provalijama, dom je koride, gospođe Herrere u čijem pansionu odsjedam te Ayninih roditelja, Seraffa i Mercedes.
Ronda je zimi pusta; povremeno neki američki par oda počast Hemingwayu ili skupina kineskih turistkinja obiđe najstariju španjolsku arenu koride. Dvjestotinjak metara od autobusnog kolodvora nalazi se pansion Ronda Luz gdje stižem na doručak, koji gospođa Herrera, vlasnica pansiona, poslužuje nekolicini gostiju. U bijeloj kući tamnožutog pročelja gospođa Herrera već četrdeset godina vodi obiteljski posao. Njezin je pansion poznat po minijaturnim sobama, niskim cijenama i raskošnom doručku kojeg spremaju njezini sinovi; pansion slovi kao autohtoni andaluzijski hotel u kojem je sve tradicionalno. U pansionu radi i doña Pilar, nijema, krezuba žena. Izgleda kao vještica i puši preko pedeset cigareta dnevno. Priča se da nema problema sa sluhom, već da je svjesno zanijemjela nakon što su joj muž i tri kćeri poginuli u prometnoj nesreći na njezin rođendan. Živi sama u sobičku u stražnjem dijelu kuće i većinu vremena provodi trgajući etikete s posteljina, ručnika, zavjesa, ubrusa i stolnjaka koje Herrera naručuje iz Kine i u koje potom Pilar, zlatnim koncem, ručno ušiva ime pansiona.
Sve ovo saznajem tijekom doručka zahvaljujući britanskom paru s kojim dijelim stol. Saznajem i da doña Pilar zna čitati tarot i da traži petnaest eura po seansi. Britanka mi priznaje da je njoj sve pogodila, no iz straha da ne saznam nešto deprimirajuće, ne tražim doñu Pilar. Tek ću je sutradan, par sati prije nego što ću napustiti Rondu, vidjeti kako pali cigaretu pred ulazom u kuhinju i nepostojećoj osobi diktira sastojke za rođendansku tortu.
Sjedim u sobi veličine sarkofaga i pišem trideset i šestu scenu. Još dvije i trakavica trećeg čina je dovršena. U posljednjim scenama Alma odlazi iz Robertova stana nakon što ga je temeljito izglancala; ključeve predaje stanodavcu, zatim torbe s Robertovim stvarima šalje poštom njegovim roditeljima. Onda sama hoda gradom, kao da se vikend nikada nije dogodio, bez ikakvog suvenira ili dokaza da je postojao, osim mamurluka i par kapljica njegove krvi na žutim čarapama. To je ujedno i jedina scena eksterijera u filmu, ta scena na ulici. Sve ostale odvijaju se u Robertovu stanu. Zaustavljam pisanje shvativši da bih je trebala napisati tek kad se vratim u Prag, gdje ću moći posjetiti lokaciju i detaljnije je opisati. Ovako napamet pišem generički. Čim zađem u prostorije mašte, miris naranača i čokoladnih churrosa koje ulični prodavač prži na ulici odmah tu dolje ispred pansiona navodi me na pogrešan trag i Prag opisujem kao da je grad u boji. Stoga zatvaram laptop i listam Leonovu knjigu. Mrzim to što mi se i ovo putovanje svelo na otkopavanje njegovih kostiju. Znam da ću ga se riješiti tek kad se riješim ove proklete knjige i njezinih fotografija. Gledam se u ogledalo i vidim se u ogledalu njegove kupaonice. Tražim ga u pozadini kao ukras u scenografiji ljubavne scene. Tu je, ali nitko ga ne primjećuje. Ne pronalazim ga. Možda je moje lice i dalje premlado da bih ga u njemu prepoznala. Možda mu se i dalje rugam svojim naivnim cerekom, izostankom nesreća, moja jedina iskustva gubitka su on i nona, i onaj incident na susjedinom kauču koji sam potpuno zaboravila dok nisam počela kopati po starim dnevnicima. Možda je i moje lice dio krpeži lica koja su mu se rugala jer nije znao nastaviti dalje sa životom. Ali prag boli kod svakog je drugačiji. Svatko ima svoj prag.
Kažu da je potrebno sedam godina da se sve stanice u čovjekovu tijelu obnove. Da postanemo nova osoba.
DORA ŠUSTIĆ je spisateljica, scenaristica i filmska redateljica, rođena 1991. u Rijeci. Diplomirala je političke znanosti u Ljubljani i magistrirala scenaristiku na FAMU u Pragu. Tijekom studija napisala je i režirala nekoliko kratkih igranih filmova, a trenutačno razvija svoj prvi dugometražni film. Radi kao scenaristica i suradnica na raznim filmskim i televizijskim projektima te predaje Osnove filmskog jezika na Praškom filmskom institutu. Roman Psi, nagrađen nagradom Drago Gervais za najbolji neobjavljeni rukopis pod naslovom Praznina, njezin je prvijenac.
*
“U rukopisu romana Praznina, pripovjedačica i lik djevojka, milenijalka, napušta sigurnost obiteljskog doma, riječke građanske obitelj, oca liječnika, odlazi u Prag studirati filmsku režiju. Njihov profesor uspoređuje vođenje filmske priče s vođenjem ljubavi; jedina obavezna literatura su Aristotelova Poetika i Kama-sutra. Profesor traži od studenata da sastave scenarij. Pripovjedačica radi na scenariju ljubavne veze između likova Roberta i Alme. Ona u društvu kolega u jednom od praških kafića Duende susreće fotografa Leona na pragu četrdesetih i s njim započinje strastvenu i romantičnu ljubavnu vezu. Leon je netom izgubio suprugu Aynu, čije ime znači zrcalo. Aynu je Leon upoznao u Cádizu, u Španjolskoj.
(…)
Zaključno, kompozicijski, pripovijedanje isprepliće paralelne pripovjedne niti. Zbivanja su solidno motivirana, dobro povezana, likovi funkcionalno uvođeni i karakterizirani. Zrcaljenje između pripovjednih slojeva i uvođenje drugačijeg vremenskog rasporeda događaja vješto je izvedeno. Tematski, priča je konzistentna. Autor pazi na vezu između motiva, razvija sustav statičkih i slobodnih motiva, koji čitanje pretvaraju potragu za širim smislom uvedenih događaja. Idejno, roman je aktualan, dotiče se različitih aspekata života mladih u suvremenome društvu, promjenjivosti i nestalnosti identiteta, odnosa prema vremenu, propitivanja granica seksualnosti, uloge umjetnosti, poremećaja prehrane. Stilski, autor poseže za različitim rješenjima, uvodi smjele i često uspjele metafore, uvodi različite idiome iz razgovornog jezika, generacijskog slenga, filmske režije, mitološke simbole (npr. Duende kafić i duende kao ekstatično stanje o kojem govori Lorca, i sl.)” – iz Obrazloženja prijedloga rukopisa pod naslovom Praznina za Književnu nagradu Drago Gervais u kategoriji neobjavljenoga rukopisa
Pesnici se poznaju međusobno Ližu rakiju i rane kad poljube vrata Pesnici krda uglavnom ne ljube vrata Studiraju književnost, filoSofiju, žive u elektronskim časopisima Kolega pesnika Pesnik je društvena pojava Kompletirana bogatom biografijom neobičnih zbivanja
Konkursa Portala Poetskih susreta VIŠEG I NIŽEG Stupnja
Pesnici biraju svoje konkurse Izdavačke kuće Poznanstva INTIMNA I POVRŠNA Vole duge promocije I velike tiraže
Pesnici se ne pare međusobno Anonimus Nomus fejsbuci Svoj gost i reklama Ozlojeđeni Antiprejedač
***
Za dobru pesmu ti treba iskra i kuraž ne temeljno očišćena sintagma, lirika Devojčice pišu pesme o svojim profesorima i pišu bolje od njih
Urbanoidnost i rakija lete naglavačke
Poezija devojčica je besna Uče narod artikulisanosti
(Gde li sam pročitala motiv o umakanju kista u menstrualnu krv?)
Devojčice više ne gledaju loše filmove, ne gutaju gluposti, ne slušaju kaiš i prut
Pesnikinje blokiraju (NE)pravdu lakiranim noktima
***
Pesnici dolaze po ideje Brišu suze o šal Dušana Matića On se blago smeje: „Draga moja deco, odrastite.“
Deca su svestrane pirane Mirišu na kiseli kupus i jednu ljutu
Nariču: „ Gde nam je staaaaadooooo?“
***
Pesnički centri moći su smešteni u severnim krajevima Migracija je postepena I, kako se ono pravilno kaže, Da, bolno očigledna Kao kuća na leđima pesnika Dobrog đaka istorije književnosti Tužne sudbine, samoće Ili pak Uočljive primećenosti od strane imenovanih lica Povezanost pipcima daje rezultate
Triput meri – jednom seci
***
Moja vidljivost pesnikinje se svodi na onu Kroz paru od šerpe, oblak prašine Ako planiram da se razmnožavam, plaćam svoje račune – dobar, siguran život Ponekad mogu da se nazrem kroz usijani portal Mrtvo seme regionalnih pesnika I tvoju dušu, hladno srce u srcu Srbije
***
Moji dragi prijatelji pesnici su talentovani kučkini sinovi – Poezija koju svi mogu da razumeju Elektroliza pesnika na književne radionice i Roditeljsku supu, krov Stetoskop na srcu pesnika Damari psovki Na koži ostrva naricanja – filmski vrhunac Veliki Lebovski Bade mantil boemštine Orgazmični poziv urednika
MARINA RADOVANOVIĆ (Zrenjanin, 1986) stekla je obrazovanje i zvanje doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, a trenutno je na specijalističkim studijama iz psihijatrije. Objavljivala je pesme u zbornicima, periodici, internet časopisima i blogovima. Zbirka „Prima furia“ se našla u užem izboru Trećeg trga za prvu pesničku knjigu, V Presingovog konkursa za neobjavljeni rukopis, u širem izboru konkursa Književnih vertikala i Poetikuma, a kao pobednički rukopis konkursa koji je raspisala biblioteka „Karlo Bijelicki“ iz Sombora, štampana u okviru edicije Golub. Rukopisna zbirka „Via dolorosa“ se našla u širem izboru VI Presingovog konkursa i u najužem izboru Poetikumovog konkursa. Izabrane pesme su joj uvrštene u Indeks 21 – pregled novije novosadske poezije. Radi u Opštoj bolnici „Đorđe Joanović“ u Zrenjaninu. Prve tri pesme iz ciklusa „O esnafu“ posvećenog Juditi Šalgo, prvobitno su objavljene u prvom broju časopisa književnog programa CK13 „Beleške“, a pod budnim okom Sanje Pavlović, Đorđa Majstorovića i Svetlane Savić.
U kafiću je radio tek dva tjedna. Bio mu je to treći po redu i nadao se da će novi gazda biti malo manje pokvaren od prijašnjih i da će njegov angažman potrajati. Nije se tome nadao zbog plaće, pogleda na frizeraj za kućne ljubimce ili dvojice starih pijanaca koji su neprestano visjeli za šankom i pričali nebuloze. Nije ga previše motiviralo ni to što će ga starci pustiti na miru i što će vratiti pokoji dug.
Nadao se dulje ostati u tom kafiću isključivo iz razloga što ga je kolegica konobarica neobično privlačila. I što je svako jutro ušetala u taj kafić kose raščupane od vožnje na biciklu i uputila mu usputni pozdrav mršteći se neprekidno. Nije ona bila takva samo prema njemu. Bila je otresita prema svim gostima, a ona dvojica za šankom jedino su se nje i bojali. Ali Bojana je bila posebno nabrušena na jednog stalnog gosta kojeg nije niti pozdravljala, niti gledala. Uzela bi njegovu narudžbu, iako je ona uvijek bila ista i donijela mu pelinkovac i čašu vode. Stavila bi to naposljetku pred njega ne obraćajući mu se.
A bio je taj čovjek jedan od zanimljivijih gostiju koje je on susreo u svojoj konobarskoj karijeri. Izazivao je strahopoštovanje svojim stavom čim bi otvorio ulazna vrata. Uvijek je bio odjeven u skupocjeno odijelo i sa sobom je nosio aktovku. Izgledao je kao šef u nekom dobrostojećem poduzeću i Slavenu nikako nije bilo jasno što je on u jutarnjim satima radio u kafiću.
Čovjek je dolazio svakoga dana. Ušao bi unutra oko pola deset, pozdravio tek blagim naklonom glave i sjeo za jedan od stolova koji su se nalazili u kutu. Aktovku bi uspravno položio na naslon stolice pored sebe, a zatim bi iz nje izvukao plišanog medvjedića. Ne bi mu izvukao čitavo tijelo. Provukao bi ga kroz otvor aktovke tek toliko da mu vidi lice, da uspostave kontakt. Zapalio bi cigaretu, naručio piće i započeo razgovor s njim. Živahan, žustar razgovor.
Govorio je kulturno, diskretno, tako da Slaven nije uspijevao čuti puno od razgovora koje su čovjek i plišani medvjedić vodili, a ono što je čuo odnosilo se uglavnom na neke probleme na poslu, probleme sa ženom i navodnim djetetom čiju dob nije jasno mogao definirati, no, s obzirom na to da je čovjek bio već potpuno sijed, Slaven je pretpostavio da se ne radi o malom djetetu.
Povremeno se čovjek znao i raznježiti. Položio bi svoju ruku na naslon medvjedićevog stolca i počeo mu se emotivno povjeravati. Znao je i obrisati pokoju suzu. A znao se i dobro nasmijati, lupkati medvjedića po ramenu kao da je upravo čuo nešto smiješno. Medvjedićevo nepomično lice i tijelo izgledali su u takvim trenutcima groteskno.
Bili su ti prizori toliko čudni da Slaven svojim prijateljima o čovjeku s medvjedićem nije niti pričao. Naprosto je smatrao da bi takva priča bila pretjerano neuvjerljiva. A, osim toga, osjećao je i blagu grižnju savjesti zbog opsesivnog prisluškivanja njihovih razgovora. Ponašao se kao tipični Hrvat koji se hrani tuđim problemima, a takve je neprestano prozivao.
Bojana je na svaki njegov pokušaj komentiranja neobičnog gosta pokazala samo prezir. Ponašala se kao da tog čovjeka ne vidi i ne čuje. Slavenu se učinilo da je to zbog njezine autentične slobodoumnosti i svidjela mu se zbog toga još više.
O malo je toga s Bojanom uspio popričati u dva tjedna koliko su se znali. Dotakli su se tek njezinog problema s pronalaskom podstanarskog stana u koji bi mogla useliti sa svojom kujicom. Od tada se trudio pronaći za nju podstanarski stan više nego što se ikada trudio sebi pronaći stan i otići od roditelja.
Popričali su i o njezinom nedavnom razgovoru s gazdom koji ju je upozorio da su se pojedini gosti požalili na nju. Nije pretjerano marila, a gazda nije znao kako da se prema tome postavi, tako da je izbjegla ozbiljnije sankcije.
– Ja nisam tu da bi se nekom svidjela, nego da bi ljudima donijela ono što su naručili u razumnom roku – izgovarala je takve stvari poput robota. A opet, Slaven je uspio uočiti nekoliko dragocjenih trenutaka kada bi se nasmijala nekom djetetu u prolazu koje bi priljubilo lice uz staklena vrata kafića. Kada bi počela pjevušiti uz melodiju s radija. Kada bi, misleći da ju nitko ne vidi, zaplesala s metlom dok je prije otvaranja mela podove.
Uspio je tako jednog jutra uloviti i trenutak kada je čovjeku koji je razgovarao s medvjedićem dobacila da to nije bilo ljeto devedeset i četvrte, nego ljeto devedeset i pete.
Pokušao je s njom razgovarati o tome. Pokušao je na sve načine doznati tko je čovjek i kako je znala o čemu je tog dana pričao. Možda je bila riječ o nekoj opće poznatoj informaciji u kojoj ga je osjetila potrebu ispraviti, Oluji ili sličnom.
– Nema ga jutros. – jednog posebno tmurnog i hladnog jutra pokušao je pokrenuti razgovor s njom. I zaista se i na njezinom licu omakla zabrinuta gesta kada je bacila pogled na zidni sat, no brzo se pribrala. – Pa kog briga! Možda je umro – pokušala se nasmijati, no to je ispalo toliko nespretno da je i Slaven izgubio dio vjere u njezinu autentičnost. – Kaj, možda medvjedić hibernira, pa ovaj nema s kim u birtiju? – dobacio je za njom, iako je pobjegla u skladište.
Ostatak dana nisu međusobno komunicirali, a Slaven je u jednom trenutku, pred kraj smjene, shvatio da oboje zure u vrata i u pahulje snijega koje su nestajale na mokrom pločniku.
Čovjek nije došao niti idućih par dana, a gazda je opet zaprijetio Bojani otkazom. – Ej, ako čujem da se još netko požalio na tebe letit ćeš samo tako, uopće me više nije briga za tvoje probleme!
Bojana koju je Slaven u tom kratkom periodu upoznao i zavolio odrješito bi mu odgovorila. No ovoga puta izgledala je kao da prijetnju nije niti čula.
Na povratku s posla tog dana otišao je obaviti kupnju špeceraja za mamu u jedan trgovački centar i putem do blagajne naletio na policu s plišanim igračkama. Medvjedić je bio tamo. Ne pretjerano sličan medvjediću koji je s čovjekom dolazio u kafić, ali dovoljno sličan da Slavena podsjeti na Bojanu i da se odluči našaliti s njom. Ipak je ta mušterija bila nešto što im je bilo zajedničko.
I tako je idućeg jutra oko pola 10 medvjedića posjeo za stol u kutu i nastavio raditi svoje čekajući njezinu reakciju.
– Šta je ovo? – kada se okrenuo držala je medvjedića u ruci gnječeći ga od bijesa.
– Pa valjda je došao potražiti frenda – odgovorio joj je blago, nadajući se da će ipak shvatiti foru.
– Koji si ti kreten! – dreknula je, bacila medvjedića natrag na stol i bijesno odjurila u skladište.
Idućeg dana Bojana nije došla na posao. – Kaj je bolesna? – pitao je gazdu.
Ovaj ga je nervozno pogledao i odmahnuo rukom. Slaven je pomislio kako se njegov angažman u kafiću također bliži kraju. U zraku se jednostavno osjećala uzaludnost.
Krenuo je doma tog dana osjećajući se prazno, nervozan zbog silnih lampica koje su blještale po zagrebačkim ulicama i turista koji su ga udarali laktovima.
Pokušao je ući u dva tramvaja, no bila je tolika gužva da je odlučio dalje pješačiti. Znao je gdje Bojana živi, zgrada iz koje je gazdarica prijetila izbaciti i nju i njezinu kujicu bila mu je usput. Slučajno ili namjerno, zaustavio se kod te zgrade i pokušao, zagledan u osvijetljene prozore, pretpostaviti u kojem je ona stanu bila. No, kako mu ni to nije bilo dovoljno, a osjećao se dovoljno prazno i spremno za novi poraz, nazvao ju je.
– U prolazu sam pa sam se samo htio pozdravit s tobom, vidjeti kak si i tak to…
Dugo je oklijevala dok ga nije pozvala gore, a tada ga je uhvatila panika jer nije na to zaista bio spreman. No otišao je. Pozvonio je na njezina vrata i odslušao silno lajanje i njezine psovke prije nego što mu je konačno otvorila, jednako raščupana kao i u onim njihovim jutrima, odjevena u tajice i široku majicu, s podočnjacima ispod očiju.
Tresao se od nervoze dok je ulazio u stan i nadao se da će mu ponuditi neko piće, a onda je shvatio da je i ona načela bocu vina koja je stajala na kuhinjskom stolu pored pepeljare. Pepeljara je bila toliko puna da je nekolicina čikova ispala pored njihovog plišanog znanca. –Čekaj… – primio se za glavu jer više nije bio siguran ni u šta. – Od kud?
– Tko, medvjedić? – tek je tada shvatio da je malo pripita dok je nespretno pokušavala sjesti za stol i zapaliti novu cigaretu. – Pa to je moj medvjedić. To je moj Hans.
– Hans? – Slaven je sjeo za stol iako ga nije pozvala da to napravi i otpio vino iz njezine čaše. – Pa otkud?
– Vratio mi ga je! Vratio mi ga je i opet nestao. Ali dobro, rekla sam mu da je sve ok. Rekla sam mu da sam samo htjela Hansa. Tatu ionako nisam imala, tako da nije ni bitan – bio je to još jedan nadnaravan prizor. Njezina glava naslonjena na ruku. Potiljak koji se tresao dok je bez riječi jecala i taj medvjedić koji je i dalje imao isti izraz lica. Bilo je to smiješno. Bilo je to nešto najljepše što je vidio u životu.
Slaven i Bojana nisu se više pojavljivali u kafiću. Gazda nije dopuštao da ih itko i spomene. Zaposlio je dvoje nasmijanih studenata i počeo se i sam više smijati. Jedan od stalnih pijanaca tvrdio je da ih viđa u blizini svoje zgrade kako šeću psa.
– Pa i zaslužuju jedno drugo! – frknuo bi tada gazda i nastavio prisluškivati razgovore.
A u kutu je u pola deset svakog jutra opet sjedio čovjek u odijelu, bez aktovke i bez medvjedića. Gledao je pred sebe dok je ispijao svoj pelinkovac i izgledao kao da bi mu godio jedan prijateljski razgovor.
_________________________________________________
MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.
Kad si ispunjen i prazan u isto vrijeme Kao želudac i srce u Božićnoj noći Kao kreditna kartica u minusu Kao legao pored tebe gol tvoj gospodin Kao kad ti krsna kuma, nasmijana starica s debelim brkom, smireno veli – sve sam gore, ali sam dobro Kao kad si u Kanadi samo zbog para A u Bugarskoj samo zbog ljubavi Kao kad su ti žene razasute po svijetu A svakog jutra u istome krugu Kao kad ti dijete dobije dugo očekivani mitraljez, ali ne i motornu pilu (a ti si pacifist!) Kao kad ti se spava, a prsti ti pišu Kao kad si ganut, i sretan i tužan Kao kad si jedva čekao 2012. i smak svijeta, a sada je skoro pa ’21. Kao kad si samoizoliran, a tata ti je sam i izoliran na 85 km od tebe Kao kad igraš Among Us 5 sati u komadu i nitko te ne zaustavlja Kao kad očistiš kuću, a ne smiješ nikome reći, jer – praznik Kao tek prosvirala tamburica za onog iz orkestra HRT-a, a dotični ne može po nju Kao 5 vrsta kolača koje nema tko pojesti Kao mačak što lovi svoj rep Kao kazališna dvorana 30% puna Kao osmijeh bez jednog zuba Kao zagrljaj miljama daleko Kao plamen svijeće u sjeni
E, u takvom stanju, sine, ti bivstvuj i bit će ti dobro na Zemlji.
***
Морски щраус
Sva ta tijela u osobnom prostoru Na plaži Ne smetaju mi Smišljam stihove u glavi Ne rimuju se Miješaju mi se jezici Svađaju se Bugarske riječi se ljube Bolje od hrvatskih Гушкаю se Sitne dlačice na nogama Bockaju Svi ti pijuci okolo mene Zapravo smetaju Baš kao i ljudi u osobnom prostoru Zabijam glavu U val Lijepo je
***
XXX
Razbija mi se Čaše Glave Snove Vaze, koje nemam Izlazi mi se Iz kože Moje Tvoje I svih drugih oderanih koža Viče mi se U jastuk U propuh U more U tunel Grič, koji je daleko Pušta mi se Zrak iz radijatora Kosu iz konjskog repa Cice iz grudnjaka Sve te misli iz mozgovnog ekspres lonca … O lijepa, o draga, o slatka slobodo! … Yeah, right.
***
XXX
Ispeglaj sve bore Sve crte sa svoga lica Sve smijalice oko očiju i usana Sve brinulice sa čela Ljutilice između obrva
Filtera ima za sve I besplatni su Fillera ima za sve I nisu
Ispeglaj sve dokaze sjebanih veza Loše hrane Godina rada Nedostatka sna Nedostatka mira Vječne frustracije
Peglaj i puni Puni i peglaj
I ne pitaj se čemu
Budi lijepa Poslušna Dobra
Budi A onda skoči s desetog kata I smisao će pronaći tebe A možda i neće
______________________________________________
SONJA YOSIFOV rođena je 1988. igrom slučaja u Kopru, u Sloveniji. Prve godine života provela je s mamom i tatom u prekrasnom Grožnjanu, nakon čega seli u tatinu Slavoniju i ostaje bez mame. Ipak, najveći dio života provodi u Zagrebu, gdje studira prvo filozofiju, pa i sociologiju, nakon toga PR i marketing. Dugo godina živi i radi kao yoga instruktorica i kod kuće rađa dva sina, Bugarinu, plesaču. 2019. isti taj Bugarin, s ista ta dva sina je vodi na jug Bugarske, gdje udišu čisti zrak i vape za visokom kulturom i kvalitetnim međuljudskim odnosima. Od 2019. do 2022. radi kao PR i marketing menadžerica u Rodopskom Dramskom Kazalištu, vodi radionice s mladima, yogu i penje se po bugarskim brdima, koje Vam svima toplo preporučuje. Piše otkad zna za sebe, trenutno najviše u notese na mobitelu i, naravno, Facebook poeziju. Pisanje je za nju otpuštanje ventila, komunikacija sa sobom i svojim bliskima (nerijetko mrtvima), poligon za super flow i povezivanje s nepoznatima. Nakon napuštanja državnog kazališta, radi od doma za hrvatske klijente i štedi živce, uglavnom uspješno.
Ljudi danas izgledaju drukčije Kao ormari Male veš mašine Bojleri Frižideri Hladni radijatori Prazne boce šampona okrenute naopako iz kojih je nemoguće sve iscijediti do kraja Polupuni ne stanu više u hlače iz prošlog stoljeća Kao što ni mi nismo mogli ući u viteške teške oklope Viteške teške zvuči kao greške Ali točno je Ormari su danas veći Tako su veliki da u njima mogu živjeti tročlane obitelji ako se odreknu odjeće i prozora U ormarima za jednu osobu isplati se umrijeti jer mogu odmah poslužiti kao lijes Jednom sam dugo nekome objašnjavala da se piše lijes, a ne ljes Rekao je da to nitko ne vidi Ljudi su danas praktični Brzi Učinkoviti Nezasitni I ne tako sitni kao prije Imaju velika stopala I puno cipela Male noseve Bez rupa za disanje Vodotporni su Vatrostalni Izdržljivi Jednostavni za rukovanje Samodostatni Netko im je rekao da bi takvi mogli živjeti vječno, pa i duže, jer će se sporije raspadati Neki su povjerovali Pobjegli su u šumu među vukove I nema ih više Ali ovi drugi U svojim ormarima Dobro znaju da to nije istina Kad pale svjetlo prije svitanja Između sjećanja i buđenja Male veš mašine završavaju tiho svoje programe dok je struja jeftina Više ne poskakuju To je stvar prošlosti Jutro će doći Još malo pa će večer Ljudi danas Nisu od jučer
***
SREĆA
Napijte se, ljudi Rekao je prošle noći neki čovjek I svi su ga poslušali Nakon što su bacili pogled u dno njegove prazne čaše I u beznađe njegova ispražnjenog pogleda Napijte se večeras Rekao je kao da je to posljednja prilika za napijanje Građanska dužnost Neodgodiva obaveza Koja se bespogovorno izvršava I svi su Kao jedan Punili čaše Praznili ih Smijali se glasno Zabacujući glave koje su se glasno sudarale poput prezrelih bundeva Što je tako dobro zvučalo da su neki i zaplesali Ali nisu mogli Kao jedan Pa su se vratili čašama I nehotice im zavrnuli tanke vratove tako snažno da su popucale i postale posve beskorisne A onda su Kao jedan Neobavljene zadaće I usred posla Zaključili kako brzo i neočekivano sve ode kvragu kad se najmanje nadaš (Onaj čovjek s početka pjesme Pokazalo se kasnije povukao se na vrijeme Neozlijeđen Navodno je viđen kako pije kavu s mlijekom i dupli pelinkovac Kao da ništa ne može narušiti svetost tog trenutka)
***
NOVO MORE
Kad popravimo sve što treba popraviti Kad zakrpamo sve što treba zakrpati I uberemo sve što treba ubrati da bi mogli novo posaditi Možda ćemo tada sjesti za stol i prepustiti se uzaludnosti urednosti Odahnuti u miru Koji grčevito održava život svijeta na izmaku Gdje svega ima previše Ali ničega dovoljno Kad popijemo svu vodu i pojedemo svu hranu Pojest ćemo jedni druge sa suzama u očima umjesto isprike Jer drugo više nećemo znati Postat ćemo trava koju je pokorio vječni vjetar Nemoćni da se pridignemo pred novim naletom Ugaženi Preko humka začešljani u udobno mjesto za kraj Leći ćemo zajedno U pravi čas Pokoreni Pokriti se lišćem Predati se postelji plodnoj i lijepoj I utopljeni u zaboravu dočekati Novo more
***
TALIJANSKA PJESMA
Talijanska pjesma Samo za mene Na uho mi otkriva najljepše tajne Koje se odmah zaboravljaju Jer da ih zapamtimo Ne bismo preživjeli Kao što nisu ni oni iz pjesme Talijanska pjesma Canzona koja nije pizza Slađa od najslađe lubenice čiju slast osjetim usred zime preuzela je slatkorječivo moj mali talijanski auto kao da je oduvijek njen Dok jurim polako najbrže što mogu I samoj sebi glumim da znam sve riječi koje sam mogla već odavno naučiti Talijanska pjesma podmuklo me tjera da pjevam iz petnih žila I pretvara me U neobuzdanu U spontanu neku Svu svoju Neosvojivu Oh, kako sam samo sva luda danas Točno znam što hoću Na semaforu otvaram prozore To je jače od mene Pravim se važna Ja sam zvijezda Sanrema Svi pjevamo zajedno suznih očiju između tramvaja u pregrijanom gradu Ulica kliče na crvenom Volite me Mašem im na zelenom Ovo je pjesma za vas Riječi ostaju iza mene U retrovizoru ih pratim kako nestaju ispod kotača retro vespe Dio mio Kriknem užasnuto Talijanska pjesma uskoro će završiti Ako stignem Stisnut ću aplikaciju za prepoznavanje pjesama i produžiti ljeto Bar za jedan dan Zapisat ću u kalendar Godinu, datum i sat I učiniti ovaj svečani trenutak nezaboravnim Naučit ću riječi Vježbat ću pred ogledalom za finale razornih pjesama I osvojiti prvo mjesto mog malog talijanskog auta Na prvom sljedećem raskršću naklonit ću se teatralno i glavom zveknuti u trubu Grazie Grazie Grazie Trubit ću do iznemoglosti Do bezglasa Sve dok se kukavički ne povučem Pred prvim anglosaksonskom stihom Koji će mi Rutinerski iskusno talijansku pjesmu izbiti iz glave
***
CRTA
Nebo se spušta Kao peka na komad mesa Ležimo na otvorenom ognjištu Pregrijanih tijela Mi smo šunke u vlastitom soku Vjetar će se dići Već gmiže po tlu podižući kovitlace odumrlog lišća i prašine koja puca pod zubima Danas je možda zadnji dan ljetnih haljina Zavijore u trenu razmetljivo I onda beživotno uvenu Na vrhu zgrade čovjek čisti oluk i skakuće kao dijete na livadi Njegov strah postao je moj Nebo će pasti I neprimjetno se sravniti sa zemljom U ravnu crtu Na kojoj ćemo odati posljednji pozdrav ljetu S nejasnom slutnjom vremena pred nama
***
OTVORENJE
Neki je muškarac sjeo u tanjur s kiflama I nečujno ih spljoštio Premda bih se mogla zakleti kako sam čula njihov bolni jauk Drugi je zvučno razbio čašu Slučajno dakako I svi su ga u nevjerici pogledali Jer su njhove čaše bile plastične Skupina žena smijala se široko i glasno Nema sumnje Bile su sretne Nema sumnje Bile su razdragane Jedna je pogledavala prema onom tanjuru s kiflama I pohrlila tako naglo Da joj nisam ni stigla reći zašto su prignječene Te bijele kifle Peciva nepečena Napaćena Ljepljiva Slasna Fotograf je snimio bezbroj fotografija nepoznatih ljudi koji Žvaču Žvaču Žvaču Svjetla su se upalila Ugasila Upalila I tako nekoliko puta Jer se netko usamljen Nemarno naslanjao na prekidač Umorno prekidajući žamor Bacila sam oko na kifle Ali netko ga je pojeo I prije nego što sam se snašla i prekasno viknula Hej U praznom tanjuru Opet je sjedio onaj muškarac
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
Ukoliko su mlade, Nemice su široke toliko da dve prosečne muške glave mogu da im nalegnu na ramena. Njihove pegice su putokazi za ko zna šta, Srdan ih nema, ali ima ozbiljnu mrežu mladeža od kojih se nekada formira lav a nekada pacov. Jednom mu je grafička dizajnerka iz Požege, zagledana u njegov levi guz, što se u sumrak prezentovao kao mlađi nego što zaista jeste, kazala da ne postoji deo njegovoga tela na koji neko može spustiti svoju šaku a da ne dodirne mladež. Posle je često razmišljao o tome, kada se rukuje, kada mu neko drka kurac, kada ostavlja otisak prsta za pasoš, kada zamoči noge u hladno more. Kada bi se sakupila cela Bistrička cesta, ne bi mogli da izbroje ni koliko mladeža ima na levoj nozi. Srdan Vasiljević je, u nedostatku boljih zapažanja, smatrao da je to nešto izuzetno. Možda će se jednoga dana svi mladeži povezati, zasvetleti u mraku i aktivirati tihu bombu iza njegovog levog oka. Možda će eksplodirati po planinama, po perionici, po čitavom slovačkom nacionalnom parku i možda će njegov kurac sleteti na voćni kup bolničarke iz Bratislave. To bi se sasvim sigurno i dogodilo da Srdan nije otišao na ovaj put i zaključao se u kinesku adidas torbu, čime je svakako produžio svoj život a toliko ga je cenio da sebi nikada nije mogao oprostiti sve te cigare koje srče do iznemoglosti. Vreme u vozu polako se usporava i prostor se zaravni u Srdanovom pogledu.
Pošto je mlada i jedra, Nemica pušta svog ljubavnika da joj spava na ramenu. Noć je pokazala mekane crte njene nosne hrskavice što su razapele belu kožu formirajući nozdrve u kojima leži hladna metalna minđuša. Kroz te nozdrvice proletos se slivao šumeći potok amfetamina. Posle se slivala sukrvica. Posle se slila i sperma malog Nemca: njegov pradeda je spalio trinaest Jevreja i to što leži nekome na ramenu i spava najpametnije je što zasad kao njegov potomak može učiniti, on to zna. Kao član tri nevladine organizacije i dalje otresa spermu isključivo po licu svoje devojke, u paničnom strahu da ne nastavi porodičnu lozu, taj izmučeni, mali rošavi Nemac. Tiha glavobolja spušta se do potiljka Srdana Vasiljevića. Mozak mu otiče i počinje da se krofnasti. Sto sedamdeset sa sto dvadeset pritiska udara u srce i natrag. Vreme je za pola leka boje breskve za smirenje, četvrtinu malina leka za bolje varenje i ceo celcati kivi antidepresiv. Sigurno je oko devet i trideset – pomisli Vasiljević i skoči da što brže proždere lekove. To kao da uplaši Nemicu, koja nešto žustrije trepne na levo oko. Upita ga da li bi voleo da popuše džoint. On se spremi da kaže „ne“, a onda se seti svoje skoro stečene mladosti i mogućnosti, pa pristane, iako je prizvao sopstvenu paranoju, teško lupanje srca, gusti žuti znoj. Nemica mu je dodala da prvi pouvuče i on to i učini držeći dim pod nepcima kako bi ga brže-bolje ispustio u gustom oblaku thc-a. Pod neonskim svetlom kupea, u situaciji bliskoj propasti svih planova b, Srdan Vasiljević deli džoint s mladom Nemicom dok mali Nemac i dalje hrče dubok u svojim noćnim morama. Vasiljević je snažno skupio grlo kako mu ni plamičak dima ne bi dospeo u organizam. Da li se to može kroz pore, da, biće mu loše, biće mu loše ovde, u mraku, u nekoj vukojebini koja nema doktore i onda će sasvim sigurno umreti sa sve magazinom Misao i dopola pojedenim sendvičem i to pred ovom nadobudnom decom. Nemica guta vazduh oko sebe kao štuka u ribarskom čamcu i ispušta ga u tankom mlazu prema poluotvorenom prozoru. Njeni providni kapci išarani venama prekriju joj lice skoro do nepca i Srdan shvati da joj se oči provide. Polagano, kao što se boca skupog vina spušta ka čaši, Nemica se naginje ka Srdanovom kolenu i kratko ga poljubi usnicama. Sklupčaniji nego do sada, mali Nemac zalepi se za grudni koš svoje devojke i nabode joj glavu u salasti stomačić. Vasiljeviću se nasmeši onaj zdravi deo lica, priđe njenim providnim očima i povuče je za dva kratka plava repića ka sebi. Mali Nemac ispusti divni dah sna usled toga što je ponovo preživeo misao koja mu se u snu javila. I dok se smenjivalo svetlo u vozu, dok su prolazili planinska sela, dok je mlada Nemica usnama grlila Srdanov kurac, dok su mravi jeli sendvič s itisona, dok su grinje jele itison i dok je neko otišao sporim korakom u wc, mali Nemac se još više stopio s grudnim košem svoje devojke i hrkao kao jež. Njegov je deda spalio trinaest Jevreja i to je najmanje što je mogao da uradi.
*
” “Mrtvi na dodir”, roman neobičnog i intrigantnog naslova, donosi još neobičniju i intrigantniju priču. Brzo, dinamično i surovo pripovedanje obiluje duhovitim opaskama i odiše neophodnom dozom žestoke ironije. Ana Marija Grbić, publici uglavnom poznata kao pesnikinja, nakon zbirke priča, sada nam se predstavlja autentičnim i snažnim proznim delom koje ima moć da prodrma, baš kao i njena poezija. Uvrnuti opisi, magične i brutalne situacije, likovi koji vam se čine poznatim i oni koji oživljavaju, pisanje o pisanju – sve su to elementi ovog (post)modernog dela autorke koja se već dokazala kao novi važan glas srpske književne scene. To sa korica knjige poručuje i Svetislav Basara: “Pokazalo se da je Ana Marija više nego upola snažnija u prozi, štaviše da je vrlo uzbudljivo biti mrtav na dodir…” ” – Geopoetika
ANA MARIJA GRBIĆ živi i radi u Beogradu gde je trenutno na poslednjoj godini doktorskih studija. Objavila je tri zbirke poezije, jednu zbirku priča i roman. Članica je Srpskog književnog društva i srpskog PEN centra. Mentor je kreativnog pisanja, urednik u izdavaštvu ARGH i saradnik na televiziji.
znanje nikada nije sasvim dostupno poput poverenja zahteva vreme nešto čega nemam dovoljno
pod hladnim osvetljenjem korporativnog sunca časovnik za koji rintam i peščanik što kroz mene curi čekaju ruke kojim ću se zagrliti
trudeći se da uhvatim bidermajer buktinje u svetu gde neznanje gori ljudskim činovima lako je pogrešno razumeti opekotine
jer ko još veruje bezinteresnom podvigu kada se u diskusijama o sadržaju bavimo pitanjima ambalaže
balasti me balansiraju posmatraju kao dve prirode jedna vidi radost druga traži olakšanje
očima i šakama proizvodim rad jezik se savija pod teretom neizgovorenog užareno grlo se diže nad poleglim stranicama
u pokušaju da sačuvam stvari brinem da spasem one što će umreti misleći da biće bezbednije ako se zapišu
svakodnevnim mesečarenjima odolevam noći i kradem od sna željan lepote pred kojom još uvek umem da zadrhtim
da se ugrejem naučiću da zapalim vatru od mostova sa kojih stižem do knjiga što me okružuju stajati i gledati kako požar jede vreme
***
DUNAVSKA
otvaraš se poput vidnog polja, oštrih rasekotina od raspevanih školjki u gnjecavom zadahu mulja, otičeš u posede grgoljenja, od tebe učim da budem omphalos, karusel virova u raskoraku mostova, protejska reko, stupam u tebe, nigde ne počinjem, nigde ne završavam, naprosto jesam, u tamnim guturalima matice, u aoristu u kom stanuješ, o kojem slušah, uzastopno spopadaš obalu, iskušavaš zemlju, sklapaš se preko glave poput pokrova, nestajem u tvojoj dubini, sporo izranjam, gutam svetlucave fraktale, ispiram glatki levak grla, dok pramac ondulira razdeljak i rajsferšlus krme spušta se po izgužvanom staniolu leđa, pod kožom elise smisla grme vrtoglavicom, žmarcima podižu klobuke mehurova, oru izblajhane brazde, ali naši životi više ne nalikuju plovidbama, zalutala plastična boca podseća da pripadamo varvarskom dobu, fauni noći, među fosilima ribljih vrsta čijih imena se više ne sećamo, došao sam da pred tobom budem, pratim promene pigmentacije u menama meseca, za spori preobražaj tela u junskim danima, bilo mi je potrebno leto, bilo mi je potrebno sunce, da skinem pelir potamnelog svlaka, udahnem, zadržim, pustim, da se ogoljen razlijem duplim zodijakom, da poput plivača koji te grli u meso tvog teksta zabodem oštre zapete kraula i krenem uzvodno prema mestu svog rođenja, živa klepsidro, cediš se sa mene uzvičnim oblikom, suze, znoja, sperme, fetusa, kaplješ infuzijom vremena, poput tačke na kraju priče, ti si mera moje ljudskosti, podižeš me do vokacije, prvog lica jednine prezenta glagola biti, šuštanjem čipke na peni dana zapljuskuješ mesnati heliks, orkestriraš pauze na pervazu plaže, u vlažnoj intimnosti sinkope umivaš pogled pred kojim mi se, uvek, iznova otvaraš
***
PASJEUMORNA
punina aprila pritiska grad meškolji oblake u kretanju kulise utešnog hlorofila duž sivila malaksalog kvarta
kad strčiš u dnevne opažaje nuždom ispustiš interpunkciju mošnicama objasniš ćoškove kandelabre rastinje ratkapne
pod tvojim živahnim radoznalim korakom ulica se uvija kvartet mišica sputane volje zateže omču u posed oka
nad tvojom dlakom lebde diskursi naredbe grđenja tepanja dok režimom nesaglasnosti režiš svim čulima razdraženog bića
tihim protestima spram samoće smišljaš nova malena zločinstva mrtva priroda slova i stvari strepi od pobunjenih očnjaka
lavežom uznemiriš štapove uši ćuliš na zvukove sveta kad kiša padne digne mirise stihove nanjušiš u vazduhu
„vjernog psa imam / psa u najboljim godinama“ dozivam te pesmom ti nemušti obliku mog srca okruženom kvadratima doma
dok ne naučim kako sa kože otresa se tuga poput vode pratim metronom pseće radosti jezikom mojih umornih vau
***
POKISLA
u tvom dodiru izliva se žeđ dok se svojevoljno obrušavaš na naježeni pergament sveta dihotomije koitiraju nebo i zemlja rode sunovrat singular se rastvori u plural umnožavaju se aplauzi kad rominjaš sipiš liješ pljuštiš cediš melanholiju oblaka razobličavaš hijerarhije nivelišeš predmete i ljude zastave šlemove ilovaču navodnjavaš belosvetsku tugu alibi si stidljivim suzama reke teku podbule od plača u tvom heterogenom prisustvu rascvetavaju se kišobrani u sfumatu novembarskog jutra pod nežnim tuševima aprila spiraš otpad subotnjih bančenja orguljaš metalno grlo oluka štimuješ slap harfe acqua alta žuriš da stigneš dole do dole naglavačke strovališ u jezik dobovanjem pisaće mašine opijene vlastitom težinom kapi različitim ritmovima kucaju mi daktilografijom morzeov kod o prozorsko okno ponekad zna da zavlada suša ko kad kolena lome strah za skok čekam tvoj pad da bih se digao
***
GRADITELJSKA
svaka ruševina je spomenik uvenulim buketima vatre vreme obolelo od nepomičnosti
jedino nešto što više nije ono što je prestalo da bude može pružiti čistu ljubav
nema malih i velikih građevina samo malih i velikih sunovrata dubokih poput melanholije
što je lepše zdanje uništenje je lepše veći je pad i veći je nered osećaj gubitka što izjeda jetru
autoportret sa gavranima
svaka razvalina je spomenik ugušenim buketima vatre prašina kašalj pepeo
neimari sopstvene propasti zidaju hramove i katedrale na ramenima samozaborava
podižu kule u vazduhu kako bi što bolje mogle da se uruše preispitaju pilone željâ
svako gradi onako kako može svako voli najbolje što zna uspesi nisu ni nalik porazima
još samo tako nešto mogu da osetim
_______________________________________________
BRANISLAV ŽIVANOVIĆ (Novi Sad, 1984) piše i objavljuje poeziju, književnu kritiku, eseje i naučne radove. Objavio je zbirke pesama Pogledalo (2010), Crno svetlo (2012), Sidro (2017) i Pesma galiota (2019). Za pesnički rad nagrađen je „Brankovom nagradom“ (2010) i Nagradom „Novica Tadić“ (2019). Priredio je Pregled novije novosadske poezije: Indeks 21 (2021). Pesme su mu uvrštene u nekoliko antologija i generacijskih izbora, a prevođene su na ruski, nemački, mađarski i engleski jezik. Jedan je od urednika portala i časopisa za književnost, filozofiju i društvenu teoriju Rizom, član je uredništva časopisa Dometi i redakcije časopisa Zlatna greda. Član je programskog odbora Međunarodnog novosadskog književnog festivala i uredništva Somborskog književnog festivala. Živi u Novom Sadu.
čovjek-časopis 