Tag: Andrea Grgić

KAKO OČISTITI SRDELU

„Najprije im očistiš lustru, okineš glavu i lipo povučeš i drob i criva. A možeš i bez noža, dovoljno ti je krenit’ kažiprstom od glave i izvadit sve u jednom potezu. Posli isperi običnom vodom. Aj’ sad sama, neka vidin“, objašnjavala joj je baka dok je usput, spretnim pokretima očistila bar kilu svježih srdela za veliki obiteljski ručak.

Ana je svojim neiskusnim prstima iz plastične vrećice zgrabila svoju prvu srdelu, koja ju je gledala širom otvorenih očiju i poluotvorenih usta. Sa zanimanjem je promatrala to začuđeno riblje lice koje tek što nije progovorilo neku tajnu morskih dubina i polako je prinijela uhu, kad je začula bakin urlik: „Šta ti je, jesi normalna? ‘Ko je vidija tako rastizat te bidne srdele!! Uvati se posla!“

Od bakinog neočekivanog upozorenja, tako je stisnula jadnu ribu da joj je iskliznula iz ruke ravno u sudoper. Poslušno je zgrabila drugu i bacila se na čišćenje slijedeći bakine upute. Posebnim je malim nožem strugala ljusku od repa prema glavi i nakon nekoliko ribica, njezina je ruka sve spretnije baratala tom obiteljskom alatkom. Ljuske su letjele po kuhinji poput staklenih pahuljica smrtnosno oštrih rubova i ostajale zaljepljene na pločicama, sudoperu, kuhinjskim ormarićima, posvuda. Jedna joj se zaustavila na prsima i ostala tamo kao da je to oduvijek bilo njezino mjesto. Ana ju je pokušala maknuti, ali bezuspješno. Osim toga, nije bilo vremena. Pod budnim bakinim okom nije se smjelo zabušavati. Ručak ne smije čekati, gosti pogotovo ne smiju čekati, dida mora jesti u dva inače mu nije ni do čega, a kad nije didi, nije ni baki, riba se ne smije ohladiti jer je onda sve propalo, a ako se to dogodi baka nikako ne želi snositi odgovornost za sveopću propast.

Ana je rukom odmaknula kosu s čela poput kakve mučenice koja jedva preživljava od čišćenja ribe i nehotice uresila lice svjetlucavim pokrovom. Ljuska je i dalje prštala na sve strane, zabijala joj se pod nokte, prianjala uz kožu, a očišćene srdele gomilale su se u zdjeli. „A vidi ih, lipe li su. Nikad dosta! Treba ih izist kad su friške, ajde mala, moraš im još i glave okinit’!“, požurivala ju je baka. Prvu je glavu Ana tako nespretno zarezala ispod škrge da je srdelino oko napola izletjelo van. Utroba je ostala negdje na pola puta, pa je ipak morala ugurati prst i izvaditi preostale riblje organe, sitne doduše, ali pune krvi koja se u sudoperu miješala s vodom. Iznad zdjele sa srdelama tri su se ose lijeno vrtjele ukrug. Jedna joj je sletjela na rame. Pokušala ju je otjerati, ali osa se uznemirila i Ana je odjednom osjetila oštar ubod i otrov kako se razlijeva njenim mišićima. U kuhinji, pregrijanoj od kuhanja blitve i kolovoškog sunca, bilo je kao pod pekom. Od uboda ju je odjednom zaboljela cijela ruka. Smočila je kuhinjsku krpu hladnom vodom i stavila je na rame kako bi ublažila bol i oteklinu. Nije se smjela zaustavljati ni trena, jer izgladnjeli gosti samo što nisu banuli na vrata. Dida je u vrtu strpljivo i predano pripremao gradele uz neizostavnu filozofiju gradelavanja ribe i izreku kako riba pliva tri puta: prvi put u moru, drugi put u maslinovom ulju, a treći u vinu.

„Mala, kako ti ide? Hoćemo mi šta obidvat danas, a?“, doviknuo bi tu i tamo uz gromoglasan smijeh. Volio je svoje šale. Baka bi smjesta stala u njezinu obranu, ne zato što ju je željela zaštiti, nego više zato da je didino zadirkivanje ne bi omelo u poslu. S natečenom rukom bilo joj je sve teže čistiti ribu. Osjećala je laganu vrtoglavicu i slabost u nogama. Laktovima se oslonila na rub sudopera, a glava joj je klonula u vrećicu punu ribljih glava. Od neugodnog vonja trgnula se i bacila natrag na posao, nažalost, traljavo i nepažljivo. Od ljuske je već blistala poput disko kugle, a srdele su, bezglave i rastvorenih utroba, u mukama umirale i drugi put Ani je bilo sve lošije. Miris gradela i mrtve ribe stajao joj je u grlu, ali nije posustajala. Kad je napokon otkinula i posljednju glavu i ubacila je u vrećicu, učinilo joj se da čuje žamor. U moru nejasnih riječi koje su šuštale iz vrećice, uspjela je razaznati svoje ime. Više uopće nije mogla stajati. Kosti u njezinim nogama postale su samo tanke niti koje je više nisu mogle nositi i skliznula je na pod poput neke krpene lutke. Otvorila je usta pokušavajući dozvati nekoga tko bi je mogao čuti, ali njezine glasnice stopile su se s okolnim tkivom i prestale su postojati.

„Mala, jel’gotovo?“, pitala je baka ulazeći u kuhinju užurbanim korakom. „Di si sad nestala, dosta smo te čekali!“, viknula je strogo, čisteći usput sudoper i radnu površinu. „Asti, kakvu je kužinu ostavila iza sebe, bolje bi bilo da sam sve sama učinila…“, ljutito je promrmljala i s poda zgrabila i tu zadnju zgrčenu srdelu, očisitila je u sekundi, odložila na vrh hrpe u zdjeli, odjurila u vrt i bacila je na gradele. Okupljeni oko stola, gosti su s nestrpljenjem iščekivali ručak. Zamamni miris slasne pečene ribe i ljetne salate proširio se susjedstvom, ali baka je svejedno bila zabrinuta. Opustila se tek kad je dida pečene srdele zalio maslinovim uljem i prepustio se uživanju u zasluženom obroku. Već je dva i petnaest, a dida ne voli čekati.

***

LOPTA JE OKRUGLA

Ante je sjedio na terasi svoje ljetne rezidencije i promatrao ravnu crtu na horizontu ispijajući već peti gin tonik iz velike čaše koja mu je počivala na trbuhu što ga je uzgojio u protekla dva mjeseca. Pijuckao je polako vodeći računa da uvijek ima dovoljno gina, s vremena na vrijeme hladeći tjeme kockicama leda. Na stotine pitanja rojilo mu se glavom, no jedno se, s obzirom na trenutan položaj, više puta izvrtjelo tijekom lijenog poslijepodneva. Je li moguće da su ravnozemljaši u pravu? Ta crta koja se protezala u pučinskoj izmaglici ni po čemu nije upućivala na notornu činjenicu da je zemlja okrugla. Lopta je okrugla. S tom su rečenicom odnedavna sportski novinari sve češće komentirali utakmice u kojima je Ante bio glavni golgeter nacionalne vrste. Činilo se da su zlatni dani davno iza njega, a velika očekivanja, koja je imala svekolika javnost s razjarenim navijačima na čelu, još su tu i svijetle neonskim slovima. Zadnji debakl teško je podnio. Reprezentacija je povela s 1 : 0. Ante se, oskoljen, rastrčao terenom kao kokoš bez glave, sam samcat našao se pred golom na šest, sedam metara, ali njegov udarac nije bio precizan. Odjednom je osjetio umor i opet ono preskakivanje srca što je rezultiralo trenutnim gubitkom koncentracije i motivacije koji se poput magle prelio i na ostale igrače. Protivnička momčad iskoristila je psihološku prednost i preokrenula vodstvo u svoju korist te na kraju odnijela pobjedu. Lopta je okrugla, zaključili su razočarano novinari gledajući igrače i navijače kako plaču jedni drugima u zagrljaju. Budući da se to nije dogodilo prvi put, izbornik kao da je pomalo gubio razumijevanje za sva njegova stanja i prateća objašnjenja koja je Ante čak izgovorio nakon utakmice izravno u mikrofon za središnji dnevnik. Znoj mu se miješao sa suzama i cijela ga je nacija u tom trenutku prezrela. Nitko nije vjerovao da mu srce preskakuje. To je već odavno bila otrcana tema. Trebalo mu je iskupljenje. Ništa ga više nije moglo uvjeriti u to da će se situacija promijeniti i Ante se, posramljen i bezvoljan te pomalo u strahu zbog preskačućeg srca, povukao u svoju kuću na moru prepustivši se hedonizmu na osami.

„Mislite li vi ovaj piti ovaj tonik ili da ga spremim u frižider!? Ionako vam tu stoji samo za ukras, ugrijao se, još ćete se i otrovati! Ne bi vam bilo prvi put!“, prenuo ga je iz vrtloga sažaljenja strogi Martin glas i bijesno lupanje posuđa.

„Šteta da količina love nije proporcionalna pameti“, promrmljala je više za sebe, ali ipak dovoljno glasno i razgovjetno da je i on može čuti. Razgovarala je s njim kao sa psom i nije se libila svako malo spomenuti da je nevjerojatno kakve samo budaletine danas žive bogato i bezbrižno, a da nisu ni slikovnicu pročitale. Marta je već tri godine vodila brigu o kućanstvu njegove obitelji, čuvala je djecu, kuhala im i spremala, a Antina supruga Kristina pod njezinim je utjecajem postala strastvena čitačica i sebe je počela doživljavati na potpuno nov način zanemarujući svoje bračne dužnosti. U krevetu mu je okretala leđa, što mu i nije tako teško padalo s obzirom na novonastalu situaciju. Više ga je mučio osjećaj usamljenosti u vlastitoj kući, baš kao i na nogometnom terenu. Pogledao je svoju trbušinu, bolno uzdahnuo i ispraznio bocu gina.

Jedino što bi ga katkad malo pokrenulo iz tog otužnog stanja, bilo je Martino usputno vrijeđanje. Antu je veselilo što njegova kućna pomoćnica ima fakultetsku diplomu, što je osobito voljela isticati za vrijeme peglanja. Gunđala je nabijajući peglom iz koje je para zlokobno šištala. Osjećao je kako mu njezin pogled prži potiljak. Glasno se obraćala nevidljivom neprijatelju oslobađajući sve svoje frustracije, dok je u drugoj sobi Ante igrao Play station strahujući od užarene pegle. Obično je to bio isti scenarij: koga vraga je diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, gdje joj je bila pamet, što bi joj falilo da je išla na ekonomiju kao i svi u ovoj zemlji koji ne znaju što žele, zašto se nije udala za neku bogatu budalu, zašto nije išla van kad je dobila stipendiju umjesto da je ostala tu zbog onog debila s kojim je prekinula, možda je ipak ona najveća budala, da toga ima samo u ovoj zemlji gdje je sve naopako, i tako bez prestanka. Ante nikada nije razumio što je njoj tako smetalo u ovoj zemlji? Pa nigdje ne bi mogao tako dobro živjeti kao tu! Ne bi ni njegovi prijatelji. Pa ovo je valjda još jedino mjesto na svijetu gdje svi jedni drugima pomažu, imaju poznanstva na svakom koraku i još mu se nije dogodilo da je negdje nešto zapelo. Ova zemlja njemu je dala sve i on i njegovi suigrači zato su sponzorirali kulturu, obrazovanje, biznis, festivale, ma sve! I što bi ta Marta, uostalom, htjela? Kakva filozofija, kakve knjige, to je običan hobi! Treba se malo oznojiti! Nije se, naravno, usudio reći joj to, iako je priželjkivao njezinu razjarenu reakciju. No unatoč tim svakodnevnim i obilnim izljevima bijesa, Marta bi se nekim čudom primirila kad bi ugledala hrpu svježe opeglanog rublja i zaključila da bi poludjela na nekom institutu ili zavodu za interdisciplinarne studije s nekom budaletinom od šefa koji je tamo došao preko veze, kao i svi u ovoj zemlji. Osim toga, ovdje joj je plaća puno bolja i nitko je ne tlači, što je, zapravo, bila istina. Doduše, jednom joj je skoro dao otkaz kad je opet pretjerala s neprijateljskim stavom prema domovini, ali Kristina nije htjela ni čuti. Marta na nju nikada nije režala, mogli su se čuti samo umiljati tonovi. Sklopile su neki ženski savez i on tu nije mogao ništa osim naviknuti se.

„Hvala, neka stoji, trebat će mi. Dodajte mi, molim vas, novu bocu gina, jako sam žedan“, odgovorio je krotko. S užitkom je očekivao njezin odgovor, bezobrazan i oštar poput noža za pršut kojim je jutros tako mahala, da je smjesta osjetio uzbuđenje među preponama i zamalo se onesvijestio od slika koje su mu krenule bljeskati u glavi.

„Da, da, jako pametno. I izbornik bi vam to savjetovao“, prosiktala je Marta ironično, a on se naježio po cijelome tijelu. Vojničkim koracima odmarširala je prema kupaonici lupajući svim vratima koja su joj se putem ispriječila. Anti je palo na pamet da pođe za njom, tiho i nevidljivo poput miša, i tako je u tajnosti uhvati za dupe, da joj kaže da nikoga nije briga za tu njezinu glupu filozofiju i knjige, pa da mu ona prilijepi šamarčinu, i još jednu, i još… o bože, morao je smjesta prestati razmišljati o tome, ali ne, nije mogao! Skočio je na noge odlučan da krene ravno u kupaonicu, no odjednom ga je savladala omaglica i ravna crta horizonta stopila se s bespućima njegova prenapregnutog mozga. Svom težinom srušio se na bijele protuklizne pločice i ostao nepomično ležati. Dugo nije osjetio takav mir. Njegova je glava bila praznija nego ikad, iako je mislio da je to nemoguće. Iz daljine čuli su se zvukovi s plaže, šum mora i poludjeli cvrčci, ali Ante nije imao snage pomaknuti ni mali prst. Pomislio je da je već u mrtvačnici. Tamo je obično svježe i mirno, vidio je to u filmovima. Promatrao je ravnu crtu na obzoru, koja se nekako nakrivila, ukosila i pomalo vijugavo gubila se u beskraju. Pokušao je zazvati Martu, pa Kristinu, pa djecu, jedno po jedno, ali usta su mu bila suha i nikakav zvuk, osim nerazumljivog krkljanja, nije izlazio iz njih. „Bože“, pomislio je Ante, „zoveš li me k sebi? Je li to iskupljenje?“. Nije bilo odgovora.

„Diži se, ljubi, opet si se nalio“, probudio ga je Kristinin kontrolirano umiljat glasić. „Izgleda da ti je i srčeko preskočilo.“ Tepala je monotono i uvježbano poput loše glumice kojoj se ne da glumiti i sasvim joj je svejedno hoće li dobiti ulogu. Stajala je iznad njega i nudila mu svježe cijeđeni sok od naranče. „Popij ovo. Možda ti bude bolje“, rekla je pomalo razočarano.

Ante se valjao poput praseta u blatu, ali nikako se nije uspijevao pridići. Protuklizne pločice nisu bile dovoljne da zaustave njegovo otklizavanje. Kristina ga je mirno promatrala kako posrće i plazi, kao da nije ljudsko biće, nego ona zvijer iz Ljepotice i Zvijeri.

„Ljubi, možeš? Da ti pomognemo?“, neuvjerljivo je pokušavala zvučati zabrinuto. Kao nakon auto gola Ante je, klečeći i pognute glave, zario lice u dlanove i već je bio spreman zaplakati, kad ga je Marta zgrabila s namjerom da ga premjesti na kauč. Kristina ih je pratila u stopu ne ispuštajući iz ruke čašu s narančinim sokom. „Martica, daj ga radije ostavi tu, još će mi se ispovraćati po kauču“, zacvrkutala je Kristina. „Vidiš da mu nije ništa, idemo nas dvije na plažicu“. Marta ga je, ne baš nježno, ispustila na pragu između dnevnog boravka i terase. Svojom tjelesinom zapriječio je prolaz i morale su ga odgurnuti sa strane. Kristina je to bezuspješno pokušala učiniti svojom tanašnom nogom, ali Marta je spremno uskočila, odvukla ga kao vreću pijeska i odložila sa strane, za svaki slučaj na boku, da se ne uguši u vlastitoj bljuvotini.

Uspio je nakratko otvoriti oči. Svijet mu je izgledao izobličen i lelujav kao da se nalazi u staklenci s ukiseljenim paprikama. Kristina i Marta udaljavale su se prema plaži. Martino dupe i dalje je bilo lijepo i okruglo, kao lopta. Rukom je prošla kroz Kristininu kosu i naslonila glavu na njezino rame. Ravna crta i dalje je bila tamo. I boca gina na kuhinjskom šanku. Odjednom mu je sve postalo jasno. Više nije imao ni pitanja, ni želja. Okruglo je okruglo, ravno je ravno, zaključio je i usnuo poput djeteta.

***

SAMOODRŽIVA

Ležali smo zagrljeni u krevetu, ja s glavom na njegovom ramenu i pogledom na njegovo lijepo uho, on na leđima, podbočen s dva jastuka i pogleda uprtog u strop. Nisam nikad saznala tko je živio iznad nas, ali tko god to bio, mislim da je dizao one male utege koji bi katkad pali na pod i otkotrljali se u kut sobe, točno iznad naših glava. Ja bih svaki put poskočila, ali on ne bi ni trepnuo, samo bi mirno zaspao. O čemu li je samo razmišljao, pitala sam se promatrajući ga.

„Spavaš“?, prišapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla. Disao je mirno i duboko, kao da će spavati najmanje sto godina. Sad ili nikad, pomislila sam. Doduše, već sam jednom probala, ali počeo se buditi, pa sam brzo odustala, okrenula se na drugu stranu i pravila se da spavam, pa nije ništa posumnjao. Nema više odgađanja. Duboko sam udahnula, primila se za rub njegove ušne školjke i naglavce mu uskočila ravno u uho. Poput meteora otklizala sam po zvukovodu i ispustila glasan vrisak. Odjeknulo je kao u tunelu i bilo je doista ludo, ali onda sam se zabila u zid od voska. Od tog tupog udarca, a i od posve novog i neočekivanog ustajalog ušnog zraka, zamalo sam se onesvijestila. Srećom, nije mi trebalo dugo da se priberem i počnem rukama kopati put za izlaz, kad me odjednom nešto veliko i mekano gurnulo još dublje unutra. Grčevito sam se držala za ušne dlačice nadajući se da neću smrtno stradati za vrijeme strašne vrtnje štapića za uši, ali ta centrifuga nije prestajala. Urlala sam iz petnih žila, no uzalud. Nitko me nije čuo. Iscrpljena od silnog deranja i borbe za goli život, zaspala sam u tom toplom i ljepljivom mraku. Sam bog zna koliko je vremena prošlo dok me nije probudilo dozivanje mog imena. Bio je to njegov glas. „Heeeej! Tu sam, unutra!“, radosno sam odgovorila.

„Gdje?“, upitao je.

„Unutra! Ne guraj štapiće u uho, pozlit će mi!“, doviknula sam za svaki slučaj.

„Ništa te ne razumijem“, nervozno je odgovorio i otvorio vrata od kupaonice, potražio me pogledom (pretpostavljam, jer što bi drugo inače učinio), odmaknuo zavjesu od tuša da vidi jesam li se možda sakrila u kadu iako to nikada ne radim, otvorio veš mašinu, valjda da bude siguran, pogledao još jednom iza vrata, u nevjerici zatresao glavom ne vodeći uopće računa o tome kako to sve djeluje na mene i sjeo na kauč. Ili na krevet, ne znam točno, mogu samo nagađati. Neko vrijeme smo zajedno šutjeli. Morala sam dobro smisliti što ću mu reći da ga previše ne zbunjujem.

„Heeej“, nježno sam zapjevušila. „To sam ja, ne boj se“, rekla sam tiho. Nije bilo odgovora. Samo treskanje glavom lijevo desno. Bože, koji strašan osjećaj! Uključio je televizor i tako poglasnio da mi je zamalo eksplodirao bubnjić. Sa zanimanjem sam pratila vijesti i na kraju vremensku prognozu jer me zanimalo kakvo će vrijeme biti za vikend. Kad je dežurni sinoptičar najavio toplo i sunčano, veselo sam uskliknula da možemo na izlet.

„Gdje si???!!“, nemoćno je bjesnio. „Pokaži se već jednom!!!“, grmio je nezaustavljivo lupajući svim vratima u stanu. I onima od ormara iako su klizna. Bilo mi je malo glupo odgovoriti da sam u njegovoj glavi, jer se vidno se uzrujao, a ni meni nije bilo svejedno što ga takvoga čujem, pa sam pričekala da se smiri.

„Heeej, ljubavi!“, milozvučno sam još jednom pokušala nakon desetak minuta. Nije mi uopće bilo lako tako gladnoj i žednoj, morala sam na wc, htjela sam nazvati mamu i sestru, no ništa od toga nisam mogla.

„Hej, dušo, čuješ me?”, bojažljivo sam izgovorila. Muk. Sad sam stvarno protrnula do kosti. Što ako je umro i pao baš na stranu od ovog uha? Kako ću onda van? Isuse moj bože mili, pa živu će me zakopati, a neću moći ni lupati s unutarnje strane lijesa jer ću ostati zatočena u uhu…

„Heeeeej, heeeej!!”, vrištala sam sad već bezglava od straha i panike. Nije mi odgovarao. Iz televizora je dopirala sve glasnija diskusija šefa sindikata i nekih političara. U jednom trenutku začula sam radio i kuhinjsku napu. On je pjevao partizanske pjesme na sav glas i stupao po stanu. Bilo je nepodnošljivo, no laknulo mi je. Ipak je živ, ali vjerojatno malo ljut na mene. Kad je napokon sve utihnulo, odlučila sam se opet oglasiti.

„Hej, hej! Spavaš? To sam ja…“, rekla sam i odjednom se sve zatreslo. Zacrnilo mi se pred očima i izgubila sam svijest. Probudili su me zabrinuti, no smireni glasovi koji su njegovim roditeljima objašnjavali da se to često događa, ali danas imamo dobre lijekove koji mogu držati stvar pod kontrolom. Velika je sreća da se nije ozbiljnije ozljedio kad je svom snagom odvalio glavom u zid. Njegova je majka plakala, a otac je rekao liječniku kako nije očekivao da ću ga ostaviti sad kad je u nevolji. „Svinja“, rekao je. Optužio je moju majku i sestru da me skrivaju te i njih proglasio svinjama. To me doista povrijedilo!

„Hej!!! Mi nismo svinje!!!“, krenula sam u obranu svoje obitelji i opet se sve zatreslo. Izgleda da se bacio s bolničkog kreveta i to opet na onu istu stranu. Liječnik je uplakane roditelje izveo iz sobe i rekao im da nazovu sutradan poslije vizite.

Tu smo već neko vrijeme. Jako je tiho. Primijetila sam da me više nitko ne spominje, valjda ga ne žele uzrujati. Ja sam, u međuvremenu, zaboravila i na glad i na žeđ. Nekako sam postala samoodrživa. Naučila sam se, ali nedostaje mi kretanje. Kad postane neizdrživo, samo tiho kažem „hej“ i sve se dobro protrese.

***

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.

Kako sam sinoć plesala, čudo jedno, nisam se mogla zaustaviti. Bila sam kraljica diskoteke, izvodila sam čudesne figure, piruete, skočila sam uvis, uhvatila se za disko kuglu i vrtila se poput propelera. Bilo je božanstveno. Nosila me zaljubljenost i svijet je opet bio lijep. Tako sam bila radosna da nisam ni primijetila kad mi se neki tip zakačio za desnu nogu i nije me htio ispustiti sve dok ga teškom mukom nisam zbacila. Odletio je u šank ravno u konobara i koliko sam uspjela spaziti krajičkom oka u toj vrtnji, bilo je dosta krvi. Ali što sam drugo mogla? Morala sam ga se otarasiti jer sam čekala svog novog dečka. Upoznat ću ga s prijateljicama. Htjela sam da me vidi u najboljem svjetlu kad se dobro zabavljam, kad sam vesela i spontana i uza sve to, neviđeno spretna. Malo mi je bilo neugodno jer mi je onaj luđak izuo jednu kaubojku pa nisam više bila tako seksi. Jedna cipela uvijek fali, nije to to. Moj dečko je inače forenzičar. Dakle, kako je on zgodan i pametan, to se ne da riječima opisati. Primijetila sam da ga svi gledaju, žene i muškarci, mladi i stari, psi i ptice, svi, jednostavno svi. Međutim, on jedino vidi mene. Da. Čak i kad pincetom vadi noćnog leptira iz mrtvačeva uha, samo sam mu ja na pameti. Ima jako lijepa ramena. Snažna. Baš sam isplanirala kako bi bilo dobro da dođe dok se još vrtim na disko kugli, a kad zasvira naša pjesma, da mu se bacim na ta lijepa ramena. Bili bismo kao neki klizački par, ali na suhom. On u forenzički bijelom omotan od glave do pete, ja u crnom na njegovim ramenima, a u ogledalcima disko kugle svjetlucaju naša lica obasjana ljubavlju. Svi bi nam pljeskali i klicali. I dok sam ga tako čekala vrteći se, atmosfera se zahuktavala. Glazba je bila savršena. DJ je nepogrešivo redao pjesme i bilo je tako dobro da su ljudi vrištali od sreće. Bili su tako dragi, voljela sam ih svim srcem, ali više nisam mogla dolje među njih. Nakon dva sata vrtnje, zaboljele su me ruke i morala sam se uhvatiti nogama. S glavom prema dolje sinulo mi je da je možda moj forenzičar na nekom hitnom zadatku. Na poslu! Kako mi samo to nije prije palo na pamet? Pa nije on neki uredski crv zaboga, on je čovjek s terena, čovjek iz laboratorija, on je forenzičar! Malo sam se opustila i zaspala, baš sam se nekako dobro zakačila. Probudila me neka žena koja me laktom bubnula u glavu dok je divlje plesala. Čini se da sam dosta dugo spavala jer smo, osim te žene, u diskoteci bili samo DJ, konobari i ja. Nije bilo ni mojih prijateljica, a ni disko kugla se više nije vrtila. Lagano sam se ljuljala i kosom mela pod. Forenzičar nije došao. Možda zato što je zapravo na poslu u britanskoj krimi seriji. DJ mi je pomogao da siđem s disko kugle. Otpratio me do šanka i pomogao mi da pronađem kaubojku. Požurila sam doma da stignem na reprizu serije, onu u sitne noćne sate. Vidjela sam ga. Čučao je iznad nekog utopljenika i vadio mu morsku travu iz usta. I onda me pogledao onako kako samo on zna.

***

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.

Noć je bila prava ljetna. Ona mekana i baršunasta, za gola leđa, majicu s naramenicama ili haljinu i nečiju ruku što klizi niz kičmu sve do sakralne kosti koja, poput tektonske ploče, podrhtava od iščekivanja i želje. Motala sam se oko kontejnera na obližnjem parkiralištu čekajući da se napokon makne neki veliki džip koji mi je prepriječio put. Dok sam se navirivala tražeći prolaz, naišla je susjeda i dobacila mi komad usmrđene šunke s kojim nisam znala što bih, pa sam pobjegla. Ta je žena čudna u zadnje vrijeme. Pravi se da me ne prepoznaje, a onda me želi dotaknuti ili mi se obraća glupavim glasom kao da je posenilila. Ljudi su u zadnje vrijeme sve luđi, to mi postaje naporno. Vremena su teška i dovoljna je jedna stvar, poremeti se teško stečena rutina i u trenu sve ode kvragu. Evo, prije otprilike tjedan dana na našoj plaži ležala sam na ručniku na svojem uobičajenom mjestu. Kao i svakoga dana u isto vrijeme, ogladnila sam. Uvijek nešto fino skuham prije odlaska na plažu, ali baš taj dan nisam stigla jer sam morala čekati majstora za veš mašinu pa sam na kraju, umjesto zdravog obroka, ponijela samo konzervu tune. To mi je malo pokvarilo dan, ali drukčije jednostavno nije išlo. Ljudi svašta jedu, pa mogu katkad i ja. Kad si gladan, ne gledaš na detalje. Osim toga, tuna je bila iznenađujuće ukusna. Tako mi je pasala da sam se počela oblizivati skoro do korijena nosa i to s neviđenom lakoćom. Neki je gologuzi dječačić zurio u mene pokušavajući svojim jezičcem dosegnuti nos, ali nikako mu nije išlo. Čim sam mu se nasmiješila, pobjegao je majci u naručje. Vratila sam se svojoj tuni i jezikom navalila na sitne komadiće koji su se skrivali u konzervi. Našu plažu često posjeti jedan galeb velik poput kozleta i kad raširi krila, svi umremo od straha i prestanemo disati. Neustrašiv je i bahat, vreba one koji jedu i čim im popusti pažnja, ukrade im hranu. Taj plažni nasilnik stajao je pored mene misleći kako će mi oteti one posljednje, najslađe zalogaje. On je takav proždrljivi gad da bi i praznu konzervu progutao, to zna cijela plaža i jednostavno, treba ga ignorirati. Nema druge. Međutim, gad mi se malo previše približio i nekoliko puta prijeteći graknuo. Nešto se u meni prelomilo i nisam više mogla trpjeti njegovu blizinu. Odložila sam svoju konzervu na koju je on smjesta bacio oko i već lagano kljunom krenuo u otimačinu, ali taj neki vrag u meni natjerao me da skočim na njega i vještim zahvatom pregrizem mu grkljan. O bože, kako je to samo bilo uzbudljivo! Naježila sam se od užitka i svom sam težinom nalegla na mekano bijelo tijelo koje se borilo za život. Čula sam kako mu pucaju krhke ptičje kosti, a od okusa tople krvi zavrtjelo mi se u glavi. Mlatarao je onim svojim krilima, otužno i bezuspješno, sve dok nije posve prestao. Čula sam krikove i zapomaganje, prijetnje i uvrede, ali nisam se mogla zaustaviti. Kad je sve bilo gotovo, ponovno sam se oblizala preko nosa, podrignula i skoro povratila pred začuđenom svjetinom jer mi je nekoliko pera onog proždrljivog gada zapelo u grlu. Pokušavala sam im objasniti da ćemo sada napokon moći u miru jesti svoje voće, sendviče i napolitanke, ali učinilo mi se da me ne razumiju baš najbolje. Ubrzo je stigla i policija koju je pozvao netko od tih navodnih prijatelja s plaže. Krenuli su prema meni i nije mi bilo druge nego šmugnuti koliko me noge nose. Na vlastito iznenađenje, odjurila sam četvernoške preko stijena i nitko me nije mogao sustići. Sakrila sam se u uredno podrezanu živicu oko hotelskog bazena, a kad se situacija malo primirila, polako sam krenula prema kući. Već je bila noć. U stan sam ušla kroz otvoreni balkon. Skočila sam na sudoper da se napijem vode. Htjela sam nešto pojesti, neki sendvič ili špagete, bilo što, ali zaboravila sam kako se to radi. Oblizala sam se cijela i baš sam uživala u tom pranju. Moram priznati, iznenadila sam se kad sam shvatila da mi je narastao rep, lijep i kitnjast, pravi zavodnički. Tad mi je prvi put pao na pamet onaj neveseli tip koji se pretvorio u kukca. Mjauknula sam u smijeh. Ja sigurno neću završiti kao on, pomislila sam gledajući sićušnog miša koji se noću znao motati po balkonu. Najbolje tek dolazi, frknula sam, zatitrala repom lijevo desno i u jednom skoku prepustila se nezapamćenom užitku.

***

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.

Ponoć je. Kao i svake večeri, ubrzo će zaspati na kauču uz neki film koji je već sto puta gledala. Njezino će mu hrkanje biti znak da može izaći iz izbe i u miru večerati. Sjetio se kako se uselio u taj lijepi, prostrani stan kojim se već godinama kreće tiho, vješto i nevidljivo poput kakvog miša. Kao majstor od povjerenja, preko prijateljičine je preporuke došao obaviti neke sitne popravke. Otvorila mu je vrata ni ne pogledavši ga, na brzinu pokazala što treba raditi, napomenula da su novci na stolu te da na odlasku samo zalupi vratima i odjurila na posao. Imala je onaj vlažni, uplakani izraz lica ribe u plićaku koja čezne za morskom dubinom i to mu je bilo dovoljno da poželi doživotno za nju brinuti. Nakon obavljenog posla zavalio se u fotelju i izmoren, maštajući o njezinim vodenim očima, utonuo u san. Probudio ga je telefonski razgovor koji je dopirao iz hodnika. Treperavim glasom nekome je objašnjavala da će se snaći. Natočila je vino u čašu i sjela na kauč. Iskoristio je taj trenutak i brže bolje otpuzao u izbu. Halapljivim gutljajima ispijala je vino sve dok nije ispraznila bocu. Kad je zaspala, izašao je iz izbe, uzeo joj čašu iz ruke i odnio je u krevet. Htio se uvjeriti da će joj biti dobro pa je legao uz nju, zagrlio je i zabio lice u njezinu kosu. Ostali su tako sve do jutra. Na zvuk alarma za buđenje iskočio je iz kreveta i sakrio se u svoje sklonište. Nije je mogao ostaviti u takvom stanju. Nakon par dana provedenih između zamrzivača i polica s hranom, zavolio je zvuk tog tihog života u rasulu. Ponoć je. Uskoro će je odnijeti u krevet. Njezina tužna kosa rasut će se po njegovom licu i on će zasvijetliti poput krijesnice. Osim toga, u tako velikom stanu uvijek treba nešto popraviti.

_________________________________________________________________________

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb)
Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“. Radi u Kulturno informativnom centru.