čovjek-časopis

Ponekad te vidim kao muškarca malo starijeg od mene, odjevenog u svoj život kao u planinarsku odjeću provjerene kvalitete, odabranu s idejom da traje, malo pohabanu, ali tim udobniju. Ponekad te vidim kao dječaka koji je prečicom stigao do zrelosti u nestvarnim prostorima, u stvarnima ostavši nespretan, previše svijetao, previše taman, nesiguran i sklon zastajanju. Ponekad te vidim kao Prometheu, glatku i vještu čarobnicu, bezvremenu, ponekad kao negdašnju najbolju prijateljicu koja sa mnom dijeli istu ogoljenu ženstvenost bez šminke, s kojom je lako razmatrati sveukupnu životnu ponudu, smijati se vlastitim izborima. Ponekad te vidim kao svoju milu kćer koja riječi posprema u svoju tišinu, tko me bolje poznaje od nje, od tebe, ponekad te vidim kao svoj odraz u zrcalu, no tko se u kome odražava?
Ponekad te vidim kao neko od milih lica iz prošlosti, kao nekoga kome su od tijela ostale samo oči i riječi, virtuoza u tihom odricanju, ili pak ženu na pragu starosti koja se spiralnim stepenicama spušta do dubljih značenja viđenih prizora, bira metu koju će i pogoditi i promašiti, uspostavlja restoran pod orasima kako bi uz gozbu podijelila svoje ezoterične darove. Kao nekoga tko je već star, zaista star, ali niti zaboravlja niti se okamenjuje, samo čuva repertoar slika koje su drugdje već blijede, uspijevajući neprestano skupljati i nove, kaleidoskopski žarke, možda ih imaš više nego što ih pokazuješ, samo vrijeme može dati takvo obilje.
Ne znam o tebi gotovo ništa, a ipak te poznajem – to je puna praznina. Neku sličnu živu prazninu – prazninu koja sam ja za tebe – ispunjavam govoreći ti s druge strane nevidljivosti. Možda bi bilo bolje ostaviti je da vibrira neizrečenostima, no svatko ipak želi ispričati priču.

Plovila sam s Nikom u tijesnom prostoru jedrilice, no zapravo je prostora oko njega bilo mnogo, stvarao je prostor svojom šutnjom. Iz čega sve izvire šutnja, znaš li? Moja je znala nastajati u povrijeđenosti, u plahosti, u otporu, ponekad je šutnja jedini mogući otpor, zar ne? Ali ne mora to biti tako patetično, postoji i šutnja zadubljenosti, šutnja očaranosti, šutnja umora i ravnodušnosti, šutnja osluškivanja i šutnja nagluhosti, ponekad je teško spoznati prirodu tuđe šutnje.
Nisam znala što se od mene očekuje u toj plovidbi, nisam ni pitala – čekala sam da mi se kaže, pokaže. Pokazalo se jednostavnim, pomagala sam s konopima i pajetima kad bismo pristajali, pomagala kad bismo se otiskivali u praskozorje, sve ostalo vrijeme od mene kao da se nije očekivalo ništa.
Ovo nije priča o plovidbi, no plovidba je nešto o čemu je uvijek lijepo pričati, pogotovo nekome tko je, poput mene, plovio samo jednom. Hladna jutra i onaj neopisiv trenutak u kojemu sunce počinje rastapati krutu promrzlost pa tijelo kao da se polagano pretvara u mlaku lokvu – lokvu vida zapravo, jer čini mi se da nikad ništa nisam vidjela toliko jasno kao titranje svjetla na velikoj vodi. Niko me prepustio doživljaju i na moju nasmiješenu očaranost odgovarao nekim kosim kimanjem glave. Htjela sam mu pomoći u kuhinji, to je kategorički odbio, ali nije imao ništa protiv toga da budem u blizini dok nam priprema objed. U tim bismo trenucima ipak pomalo razgovarali, usidreni sredinom dana u nekoj zavjetrini.
Brod je njegov dom, rekao je moj poznanik onoga dana kad smo svi troje sjedili na terasi kafića s pogledom na barku s crvenim jedrom, i doista je bilo tako. Jedrilica je bila odlično opremljena, brižno održavana, snabdjevena svime potrebnim za duži boravak; na početku se još osjećao miris ulja kojim je sve to drvo bilo svježe premazano, no ubrzo ga je raznijelo more. Bila je široka, imala unutarnji prostor iznenađujuće velik za tako malen brod. Niko je spavao u većem, središnjem prostoru koji je služio i kao kuhinja i kao salon, a meni je prepustio sićušnu kabinu u pramcu. Spavat ćeš u knjižnici, rekao je i pomaknuo klizna vratašca police iznad kreveta. Nemoj je ostavljati otvorenu, nikad ne znaš kad će udariti veliki val. Otok s blagom, Starac i more, Doživljaji Arthura Gordona Pyma, Morski vuk, Lord Jim, Tajfun, Spas, Između kopna i mora, Pobuna na brodu Bounty, Encantadas i Moby Dick, Pijev život – sva književnost na toj polici bila je povezana s morem. Posezala sam za knjigama i vraćala ih u njihovo skrovište, razumijevajući i ne razumijevajući tu mušku romantiku pučine. Ponekad bih zaboravila zatvoriti vratašca police – bez posljedica. Veliki valovi zaobilazili su nas na tom putu.
Plovili smo polako, od otoka do otoka. Hvata se sumrak, javljaju se mala svjetla na nekoj rivi, mi spuštamo jedra, palimo motor, svako kopno je dom, sigurnost i mir, svako kopno je nepoznanica. On ima po jednu dragu u svakoj luci, rekao je moj poznanik pred barkom s crvenim jedrom, i prvih se dana doista činilo da je tako. Još ne bismo ni pristali, a već bi se pojavila neka žena s pozivom na večeru. Pozivi su se odnosili na njega premda su bili pristojno upućeni i meni. Nisam ih prihvaćala. Odlazila bih u šetnju nepoznatom malom lukom. Sve sam ih vidjela samo u sutonskim svjetlima i sad mi se miješaju u sjećanju.
Koliko god Nikova prisutnost bila lagana, neopterećujuća, voljela sam malo biti sama; jer kad je sam, čovjek može i pogrešno birati pravce, bezbrižno kretati i odustajati, bez srama i opravdavanja. Dio večeri koristila bih za slanje tekstova jer ni ploveći nisam prestajala raditi. Niko se kasno vraćao na brod, no ja bih još bila budna. Postoji ta velika budnost pred noćnim morem i svjetlima, tihim svjetlima obale, dubokim svjetlima neba. Sjedila bih odolijevajući hladnoj vlazi, umotavajući se u pokrivače, koji su me loše štitili. Možda je izgledalo kao da ga čekam iako ga nisam čekala, jednostavno mi se činilo da je šteta propustiti noć na moru, nikakva se aktivnost nije htjela zalijepiti za to, za noć-na-moru, čak ni riječi, ni glazba iz slušalica, no i kad bih odustala od svega drugog i samo disala slanu tamu, činilo mi se da ipak nekako propuštam tu beskrajnu noć. Opet se smrzavaš, rekao bi Niko i skuhao grog, naizgled preko volje, ali samo naizgled. Ako se razboliš, rekao bi, ostavit ću te u prvoj luci. Nije htio razgovarati sa mnom dok bih otpijala gutljaj po gutljaj napitka koji mi je donosio i toplinu i san. Ostajao je u blizini, bavio se konopima čekajući da se napokon povučem u potpalublje.
Ponekad bih zaspala tek pred svitanje. Tako se dogodilo da me jednog jutra probudilo brujanje našeg motora; kroz prozorčić sam vidjela kako se sunce ljeska na posve mirnom moru. Očito smo već bili na pučini.
Kako si krenuo bez mene? upitala sam izašavši u sunčev sjaj na palubi.
Misliš da ne mogu isploviti i sam? – Nije rekao da mu je bilo žao buditi me.
Ali zašto sam onda tu? upitala sam.
Da ima nekog u blizini ako iznenada umrem.

Ne, ovo nije priča o plovidbi ni o mom šutljivom kapetanu, ali u onome što ti zaista pokušavam ispričati važan je naš kuhinjski razgovor koji je počeo time što sam ga upitala je li poznavao Tonija i njegovu družinu. Dugo mi je trebalo da postavim to pitanje; u prvi tren ostalo je bez odgovora.
Vidiš, ja nisam nikakav umjetnik, rekao je nakon dulje šutnje, bio sam tek dobar sakupljač, a i to nehotice.
Ali Toni –
Svi su oni dio istog vremena, i njegovi i moji ljudi, vidiš ih tu na zidu.
Već sam bila primijetila fotografije pričvršćene na plutenu ploču iznad stola, nalik onima iz moje škrinje s tavana: slično ljeto, slična atmosfera i neka druga lica u izblijedjelim bojama ranih kolor-filmova. Uz njih stare ulaznice za izložbe i rock-koncerte.
Ovo ostaje sa mnom do kraja, rekao je osvrnuvši se prema toj svojoj maloj kolekciji. Drugdje imam drugačijih tragova i ostataka, zahvaljujući tome tako lagodno plovimo. Jer moji ljudi jesu bili umjetnici, za razliku od mene.
Nabrajao mi je imena, očekujući da ih prepoznam, nabrajao uspjehe i počasti svojih prijatelja iz mladosti.
Ali Toni nije bio dio toga –
Ah, ta djeca, mali ljubitelji razaranja s nedovoljno jakim eksplozivom. Sve su shvatili previše doslovno – i s premalo smisla za humor.
Ispričala sam mu o nasljedstvu i karminama, prešutjevši svoje pripovjedačko obećanje. Želim ih razumjeti, rekla sam, pomalo se stideći svoje neiskrenosti.
Razumjeti? Lako je razumjeti kad se radi o analogijama.
Oni koji proizvode aute, dižu u zrak aute, oni koji proizvode kulturu, dižu u zrak…
Što? Knjižnice i kazališta?
Razmisli, gdje je prodaja najočitija, gdje se uspostavljaju cijene umjetnina?
Aukcijske kuće?
Podmetnuli su dva-tri mala požara. Ništa se nije dogodilo, ništa značajno. Neki su predmeti gorjeli, drugima bi porasla vrijednost. I njima samima činilo se mizernim. Pa su smislili nešto veće, preveliko, uplašili se i pobjegli. To ti je cijela priča.
Cijela priča – nije li to premalo za cijelost?
Tražim jednu od njih, rekla sam, zato sam i krenula na ovaj put. Ona je umjetnica, poput tvojih prijatelja. Ime joj je Selena, sjećaš li je se?
Nije mi odmah odgovorio; na koncu se činilo da ju jednostavno nije mogao zanijekati. Sjećam se Selene, rekao je preko volje, samo nje se i vrijedi sjećati od svih njih, ali odavno nisam o njoj ništa čuo.
Nakon tog razgovora Niko je malo više govorio, ispričao mi niz anegdota o ludim otočkim noćima prije pola stoljeća, no kad ih se pokušam sjetiti, nema ničega, rastopile su se u mom sjećanju brzo i bez traga kao pahulje proljetnog snijega. Ponešto mi je rekao i o gradu prema kojem smo plovili; kako ondje još nikad nisam bila, ni te se informacije nisu imale gdje usidriti i umjesto da budu putokazi bile su tek hrpa unaprijed iznevjerenih obećanja.
I već smo pristajali na mjestima gdje se govorio jezik drugačiji od našeg, a pozivi na večeru su se prorijedili. Kako smo se približavali cilju, činilo se da dani postaju sve kraći, iako je zapravo bilo obrnuto, i začas je stigla noć u kojoj smo plovili pod umjetnim svjetlima, između visokih stijena, kanalom koji se činio beskrajnim. A onda je, nakon desetak dana na moru, pred nama bila golema luka u kojoj je Niko namjeravao neko vrijeme ostati, a ja se oprostiti od njega i njegovog broda. Nisam ga pitala očekuje li novu suputnicu za nastavak plovidbe.

*

“Novi roman Sanje Lovrenčić, „Crveni golubovi“, dvostruka je knjiga: prozni tekst, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.

Radnja priče koja se iznosi na dva različita načina započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.

Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.

I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.” – Mala zvona

___________________________________________________________

SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).