čovjek-časopis

Sljedeći je aspekt prostornosti povezan s djevojaštvom njezina prisutnost u javnom prostoru. Za gradsku je djevojku taj javni prostor grad – gradske ulice, trgovi i uopće specifična urbana prostornost koja nije jednako na raspolaganju svim gradskim djevojkama: upravo suprotno, djevojačko bivanje u gradu bit će među strože reguliranim djevojačkim iskustvima u 19. stoljeću, bez obzira kojem društvenom sloju pripadaju. 

Američka povjesničarka hodanja Rebecca Solnit kretanje gradom vidi kao esencijalni, neporecivi segment uspostave građanstva u 19. stoljeću:  

     "Šetanje je samo početak procesa sticanja građanstva, ali je to siguran način da građanin upozna svoj grad i svoje sugrađane i da odista bude u gradu a ne samo u nekom njegovom privatizovanom odeljku. Šetnja ulicama je ono što povezuje čitanje mape i doživljaj sopstvenog života, vezu između ličnog mikrokosmosa i javnog makrokosmosa, ono što daje smisao čitavom kolopletu oko nas. (…) Šetnja javnim mestom obezbeđuje njegovu životnost i javni karakter. 'Ono po čemu se odlikuju gradovi', piše Franko Moreti, 'jeste to da je njihova prostorna struktura (ustvari, njihova kompaktnost) funkcionalna u odnosu na intenzitet kretanja: prostorne pokretljivosti, dakako, ali i društvene pokretljivosti.'" (Solnit, 2010.: 178)

Solnit, koja hodanje tijekom 18. i 19. stoljeća u Engleskoj u višim klasama vidi kao ponajprije žensku aktivnost dokolice, podsjeća da, s prelaskom iz prirode u grad, hodanje postaje naglašeno društveno obilježeno te se njegova dostupnost višestruko regulira, i to ponajviše u kontekstu ženskoga hodanja. Solnit će već na početku poglavlja o urbanome hodanju istaknuti imagološku i lingvističko-vernakularnu razliku s obzirom na mušku i žensku prisutnost na ulici:

     "Sama reč ulica nosi neki opor, magičan prizvuk, u kojem se krije ono nisko, prosto, erotsko, opasno, revolucionarno. Muškarac sa ulice, uličar, samo je mangup, dok je devojka sa ulice, uličarka, javna žena, koja prodaje svoje telo za novac. Deca sa ulice su gulanferi, prosjaci, šalabajzeri, a momci odrasli na ulici heroji ulice ili asfalta. Za mnoge je ulica škola života gdje se stiče ulična mudrost, veština snalaženja i preživljavanja u velikom gradu." (Solnit, 2010.: 178) 

Ženska urbana mobilnost, međutim, nije ograničena samo lingvističkim i imagološkim discipliniranjem; povijesno je žensko hodanje po gradu bitno snažnije regulirano, pa i penalizirano konkretnim sredstvima širokoga raspona:
     
     "Zakonske mere, društveni običaji kojih su se pridržavali i muškarci i žene, kao i stalna opasnost od telesnog napastovanja i silovanja – sve je to ograničavalo slobodu žene da se šeta gde i kada bi ona to želela. (Ženske haljine i ostali modni detalji – visoke potpetice, uske i lomne cipele, korseti i mideri, kabaste ili preuske suknje, krojene od materijala koji se lako cepaju, velovi koji smetaju pri gledanju – sve su to bili načini na koje su društveni običaji gušili žene ništa manje efikasno nego što su to činili zakoni i strah.)" (Solnit 2010.: 232)

Rebecca Solnit žensku prisutnost na gradskim ulicama (u 19. stoljeću, u vremenu brzog rasta gradova i konstituiranja urbanosti) skicira u nekoliko figurativnih tematskih odjeljaka i pomoću nekoliko autorskih likova – Frances Trollope, George Sand, Virginije Woolf – koje su redom ostavile zanimljive, pa i izvanredne tekstove o devetnaestostoljetnoj ženi na ulici. Upečatljivija je, međutim, povijest regulacije te prisutnosti, osobito s obzirom na žensku dob. Tako Solnit navodi primjer devetnaestogodišnje Caroline Wyburgh koja je godine 1870. u gradu Chathamu u engleskoj grofoviji Kent za vrijeme svojeg slobodnog popodneva prošetala gradom u pratnji mladoga vojnika, a ta je šetnja imala nepredviđene, pa i zastrašujuće posljedice: temeljem Zakona o prenosivim bolestima bilo je koja žena, viđena na ulici u pratnji muškarca, mogla biti podvrgnuta prisilnom ginekološkom pregledu kako bi se utvrdilo bavi li se prostitucijom. Wyburgh, mlada radnica koja je uzdržavala sebe i majku pranjem stubišta, odbila se podvrgnuti pregledu dobrovoljno, te su je policajci vezali za krevet; nakon četiri dana takve torture ipak je pristala na pregled, izvršen brutalno i bezobzirno, tijekom kojega nije bila samo bolno deflorirana liječnikovim instrumentom, nego i teško ozlijeđena jer se opirala (Solnit 2010.: 230-231). Mornar, s druge strane, nije ni priveden ni ispitan. Sudbina Caroline Wyburgh svakako je iznimna, no ne i posve usamljena, budući da je upravo djevojačka prisutnost na gradskim ulicama u drugoj polovici 19. stoljeća snažno, pa – kako vidimo – i brutalno regulirana. Hrvatska historiografija ne bilježi slučajeve drastične poput sudbine nesretne Caroline Wyburgh, no i unutar povijesti hrvatskoga urbanog hodanja nalazimo primjere neočekivane strogosti i hiperregulacije. Tako, primjerice, pitomice zagrebačke samostanske preparandije (Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica) redovito bivaju kažnjavane strogim zatvorom u trajanju od 4 pa sve do 16 sati za prekršaj samostalne šetnje po Tuškancu, po Kaptolu ili po drugim gradskim lokalitetima, ali i za šetanje u pratnji mladića.  

U knjižici Uzordjevojka Josip Gall, između ostaloga, daje detaljne upute djevojkama i za ponašanje u javnim prostorima. U 28. poglavlju naslovljenom Ponašanje na ulici, koje već naslovnim apostrofiranjem ulice implicira funkcionalnost u urbanom kontekstu, Gall detaljno normira djevojačko hodanje, a njegove će upute doslovce, od riječi do riječi, ponoviti Marija Jambrišak u svojem Rukovođu (1896.) u poglavlju Kako se valja ponašati na ulici. Djevojka kojoj se obraćaju Gall i Jambrišak pripada građanskom, višem sloju, kako ga naziva Jambrišak (1896.: 32), a njezino je kretanje gradom specijalno regulirano. Jambrišak tako u poglavlju Kako se valja ponašati na ulici dodatno apostrofira upravo djevojku, tek usputno spominjući kretanje udane građanske žene po ulici, dok se ostale upute koje navodi izričito odnose na muškarce. Djevojka na gradskoj ulici, krajem 19. stoljeća, prema Gallu i Jambrišak, rijetka je i specifična pojava, koju treba posebno normirati i disciplinirati:

     "Kad izlazi djevojka iz kuće, neka se čita na njoj, da je uredna i čista, skromna i čedna. Zato kad izlaziš na ulicu, gledaj, da sve liepo na sebi udesiš; jer ako su nam kuštravi i zamusani dječaci mrzki, još mrže su nam čupave i zabrljane djevojke. 
Djevojka neka izlazi na ulicu samo idući za važnimi poslovi. Amo-tamo po ulicah bezposlice tumarati ne dolikuje nikomu, a djevojka toga ne smije da čini ni pod živu glavu. Ali i onda, kad ide za poslom, valja da odabire najkraće puteve. Bilo bi ružno, kad bi se navraćala i ovamo i onamo, popostala i ovdje i ondje, razgledala si i ovo i ono, pa onda teda negda prispjela na opredieljeno mjesto. Njoj je ići ravnim putem za svojim poslom, ne osvrćući se nit lievo niti desno, nego liepo joj gledati preda se. Nije potrebno, da ide oborenih očiju, žalostiva ili namrgodjena lica, kao da joj je – kako no rieč – „pura kruh odniela“, ili kao da se na sav sviet srdi. Vedrina i prostodušje neka joj se na licu zrcali, zato neka vedrim, čednim i blagim pogledom gleda u osobe, koje joj upravo u susret dolaze; ali se neka se čuva drzko bud u koga svoj pogled upirati, to je prostota i takvo djevojče svatko prezire. 
Kad svršiš svoje poslove, vraćaj se opet istim načinom kući. Susretneš li na ulici poglavara, učiteljicu ili učitelja, starije osobe, bilo mužko ili žensko, a dobri su znanci ili prijatelji tvojim roditeljem, liepo jih pozdravi. Ustave li te i zapitaju štogod, ti popostani, odgovori kratko i jasno, pa preporučivši se liepo, nastavi svoj put. Dolaze li na susret mladja gospoda, s kojimi si u poznanstvu preko roditelja svojih, budi pripravna na pozdrav. Ima djevojaka, koje iz prirodjene plahosti neće da izčekuju u takovih prilikah pozdrava, nego se naprave, kao da dotičnike ne vide, nehtijući se niti lievo niti desno ogledati, nego baš preda se. Ovakvom sgodom nadje se dotični gospodin u neprilici, nezna, bi li ju pozdravio ili ne, nije li joj njegov pozdrav nepovoljan. (…) Ustavi li te koji znanac ili prijatelj na ulici, onda pazi, da se osobito na pločniku tako smjestiš, da nezapremiš prolazećim puta. Zapamti si dobro, bi li te ustavljao na razgovor nepoznat mužkarac, da mu se nemariš odazvat, već idi i neosvrćući se dalje nanj svojim putem. 
U večer a pogotovo u noći nebi se smiela djevojčica sama na ulicu pokazati. Ako to ipak važni uzroci zahtievaju, može se odvažiti osobito u živahnije ulice, ali neka gleda, da se što brže, obavivši posao, kući vrati. (…) 
Pazi i na to, kako hodaš na ulici. Djevojka je nježna, pa joj ne bi dolikovali težki stupaji, a ne smije se ni nespretno zibati, niti objestno brusiti i poskakivati, niti se oholo previjat, popostati i opet popoći, pa se razgovarati i grohotom smijati. Sve to nevalja, nego hodaj stidno i laganim, te naravnim korakom, onako, kako naš narod veli: „sitno, lagano.“ " (Gall 1881.: 139-143) 

Punih petnaest godina poslije posve će iste upute građanskoj djevojci dati i Marija Jambrišak, a njezini će se savjeti, upute i opomene prenijeti i u novo stoljeće, budući da je Rukovođ do 1920-ih godina doživio tri izdanja. Ključni su parametri djevojačke prisutnosti na ulicama razlog izlaska i hodanja, način koračanja i izgled općenito te interakcija s prolaznicima – poznatima i nepoznatima, kao i noćno kretanje gradom. Jambrišak, međutim, noćno kretanje uopće ne spominje – možda i zbog apsolutne neprikladnosti takve prakse – no, zanimljivo, izdvaja ulično uznemiravanje djevojaka, i to gotovo kao uobičajenu praksu „neodgojenih“ gradskih mladića:  

     "Djevojka neka ne izlazi sama na ulicu, izim idući za poslovima. Amo-tamo po ulicama besposlice tumarati ne dolikuje nikomu, a djevojka toga ne smije da čini ni pod živu glavu. Ali onda, kad ide za poslom, valja da odabira najkraće putove. Bilo bi ružno, kad bi se navraćala ovamo i onamo, popostala sad ovdje, sad ondje, razgledala i ovo i ono, pa onda teda negda prispjela na određeno mjesto. Njoj je ići ravnim putem za svojim poslom, ne osvrćući se ni desno ni lijevo, nego lijepo gledati preda se. Nije potrebno da ide oborenih očiju, žalostiva ili namrgođena lica. Vedrina i prostodušje neka joj se na licu zrcali, zato neka vedrim, čednim i blagim pogledom gleda u osobe, koje joj upravo u susret dolaze, ali neka se čuva, da drsko bud u koga svoj pogled upire. 
U tom će pogledu više griješiti mladići. Oni se znadu rpimice postaviti onamo, kud prolaze mlade djevojke, pa koješta im govoriti – takovim vladanjem pokazuju samo, da su neodgojeni. 
Paziti valja, i kako se na ulici hoda. Djevojka je nježna, pa joj ne bi dolikovali teški stupaji, a ne smije se ni neprestano zibati, ni obijesno brusiti i poskakivati, ni oholo se previjati, nego treba da hoda stidno i laganim korakom, onako, kako naš narod veli, sitno, lagano." (Jambrišak 1896.: 172-173) 

Jambrišak evidentno preuzima Gallovu doktrinu o „stidnom“, doličnom i smjernom djevojačkom hodanju, kao i normu djevojačke „nježnosti“, a uz to dodatno regulira i djevojačko hodanje s pratnjom, upućujući time na porast dokonog, rekreativnog šetanja s pratnjom u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, sukladno razvoju urbane društvenosti, ali i urbane infrastrukture. 

Kad je Dragojla Jarnević posjetila Zagreb u kolovozu 1833., njezin je dojam o gradu bio prilično nepovoljan: „Da je Zagreb veći od Karlovca to zamjetih ali raztrešen; grdo jamasto hodati mu ravnicom, a uzbrdo tegotno.“ (Jarnević 2000.: 39) „Grdo jamaste“ ulice u Zagrebu se uređuju i potom asfaltiraju tijekom 1870-ih godina, u vrijeme intenzivne izgradnje Donjega grada, postupnog izranjanja novog gradskog središta južno od Trga bana Jelačića, te modernizacije komunalne infrastrukture uvođenjem plinovoda, vodovoda, kanalizacije, osnivanjem središnjeg gradskog groblja na Mirogoju, nešto kasnije prelaganjem potoka Medveščaka i uopće uspostavom prostornih i fizičkih mogućnosti za hodanje gradom (Iveljić 2007.: 18; Gross i Szabo 2000.: 555-557). Od 1863. Zagreb rasvjetljavaju plinske svjetiljke; godine 1890. u Zagrebu je bila na ulicama postavljena ukupno 571 plinska svjetiljka i 232 petrolejske (Narodne novine, 25, 31. siječnja 1890., str. 2-3) pri čemu je riječ o povećanju broja od oko trideset plinskih i desetak petrolejskih svjetiljaka godišnje, sudeći po usporedbi s 1887. godinom u kojoj je u Zagrebu bilo postavljeno 526 plinskih svjetiljki i 215 petrolejskih (ibid.). Također, do kraja 1880-ih godina građani se još privikavaju na nove asfaltirane prometnice, posebice u zimi, ali vijesti od stradavanju na cesti ipak su rjeđe. No gradske se ulice još uvijek dijele s konjanicima, te se u ponekim situacijama obijesna vojska na konjima po Ilici namjerno zalijeće u građane u kasnijim večernjim satima (Narodne novine, 25, 31. siječnja 1890., str. 3), ali i kočije mogu predstavljati opasnost za pješake, osobito one pod utjecajem alkohola (Narodne novine, 2, 3. siječnja 1890., str. 2). U periodu od 1860-ih do kraja 19. stoljeća opasnost predstavljaju i kradljivci (tati i tatice), skitnice – muške i ženske, kao i nerijetke ulične svađe, pa i tučnjave (v. Horvat 2021.: 290). U jesen 1891. godine po ulicama je počeo prometovati konjski tramvaj kojim se moglo stići do Maksimira (Narodne novine, 204, 7. rujna 1891., str. 4 i 5). Do kraja 19. stoljeća grad je postao bitno dostupniji za hodanje nego što ga je doživjela Dragojla Jarnević, i to ne samo izgradnjom nekoliko perivojnih (donjogradskih) ili promenadnih (gornjogradskih) šetališta, nego i sustavnom brigom za gradsku cestovnu infrastrukturu. 

Konkretno, povijesno zabilježeno djevojačko hodanje po gradu podijelila bih u tri različita tipa: prva je vrsta hoda (većinom, ali ne i isključivo, pridržana višim klasama) relaksirano hodanje odnosno šetanje po gradskim ulicama, šetalištima i parkovima radi razonode, zabave i društvenosti. Drugi se tip hodanja odnosi na kretanje po gradu po poslu, dakle s namjerom obavljanja određenih zadataka i obaveza. Treća vrsta hoda obuhvaća organizirano, grupno hodanje, najčešće u sklopu rituala, poput hodočašća, crkvenih procesija, krabuljnih povorki ili pak svečanih, slavljeničkih „bakljada“ s pjevanjem i skandiranjem, uobičajenim kao iskaz javne naklonosti pojedinim ličnostima ili potpore pojedinim događajima u kasnom 19. stoljeću. U to se može ubrojiti i zajedničko protestno hodanje, koje se također katkada može obilježiti i „bakljadom“, odnosno povorkom s bakljama i pjevanjem, za koje se može pretpostaviti, ali ne i potvrditi, da su u njemu do kraja 19. stoljeća u gradovima hrvatskog dijela Monarhije sporadično sudjelovale i djevojke. Nakon početka 20. stoljeća, a osobito tijekom njegovog drugog desetljeća, djevojke potvrđeno sudjeluju u protestnim povorkama, primjerice 1903. u Zagrebu i Zaprešiću povodom žestokih demonstracija protiv mađarskih natpisa na željeznici, prilikom čega su, kako navode Matijević et al., privedene u policiju čak i djevojke (v. Matijević et al. 2005.: 590), potom 1911. u svim većim gradovima u kontekstu đačkoga štrajka (v. Zima 2016.). U kontekst organiziranog, strukturiranog zajedničkog hodanja do kraja 19. stoljeća možemo ubrojiti i svečane sprovodne povorke, poput, primjerice, svečanoga javnoga sprovoda Guide viteza Pongratza u siječnju 1890., koji je prolazio kroz cijeli Zagreb, (Narodne novine, LVI, 2, 3. siječnja 1890., str. 3), ili pak prenošenja posmrtnih ostataka Janka Draškovića iz slovenske Radgone u Zagreb, u mirogojske arkade, u lipnju 1893., u kojem su sudjelovale i žene i djevojke u organiziranim grupama (Dom i sviet, br. 12, 15. lipnja 1893., str. 190). 

Predloženoj tipologiji dodala bih još i flaniranje, pješačko kretanje gradom bez svrhe i cilja, „amo-tamo po ulicama besposlice tumaranje“, kako to nazivaju Gall i Jambrišak. Premda oboje takvu vrstu hodanja vehementno osuđuju i zabranjuju, poneki historiografski izvor sadrži tragove i takvih, nepoželjnih djevojačkih šetnji po gradskim ulicama, pri čemu, dakako, pojam flaniranja implicira klasnu pripadnost flâneura i flâneuse, budući da se ista aktivnost, ako je provode niži društveni slojevi, naziva skitnjom i kažnjava globom, zatvorom i izgnanstvom iz grada (v. Horvat 2021.: 163-164). Za razliku od ženskog flaniranja, o skitnji, upravo zbog njezine ilegalnosti, postoje zapisani tragovi. U okviru tog posljednjeg tipa hodanja potražit ću i druge vrste nepoželjnog ili nenormativnog djevojačkog hodanja gradom. 

Prvu vrstu djevojačkog hodanja – hodanje radi zabave, razonode i društvenosti – historiografija najradije i najčešće bilježi, a podatke o njemu nalazimo i u dnevničkim i memoarskim zapisima. Dragojla Jarnević godine 1833., u dobi od 21 godine, gotovo svakodnevno poduzima dulje hodalačke ture i to bilježi u dnevnik, razlikujući samotno hodanje prirodom, hodanje s djetetom/nećakinjom uz rijeku, šetnju gradom po korzu, društveno šetanje odnosno šetanje u grupi prema starom gradu Dubovcu iznad Karlovca, te samotno hodanje prema Dubovcu (što je već zametak planinarenja). Jarnević hodanju, osobito samotnom hodanju u prirodi, pripisuje djelovanje panaceje: „Kada se onuda prodjem odlane mi duši i srcu. Dalek mi je onde vidik, a duša se uzvine  nad svu onu zračnu pučinu i pane pred prestol viečnoga tvorca.“ (Jarnević 2000.: 29). Također, iz njezinih se zapisa jasno može razabrati razlika između samotnog hodanja i hodanja u društvu koje je podvrgnuto specifičnoj običajnoj regulaciji, koja se ponajviše odnosi na reguliranje ženskog javnog ponašanja i ponašanja u muškom društvu. U dnevnik je tako u svibnju 1833. upisala zabilješku o konvencionalnoj, društvenoj šetnji po gradskom korzu s pratnjom odnosno s većim društvom, unutar kojega ona hoda uz mladoga muškarca, i to držeći ga pod ruku: „Krenusmo na most, to naše najživahnije šetališće. Sretosmo mnoge znance medju njima Godec i Beuk. Pozdraviše nas nekako začuđeni. Da, bijaše prvi put što se javno ukazah po strani jednoga muža.“ (ibid.: 24) Zajedničko hodanje djevojke i mladića na šetalištu signal je moguće naklonosti i svojevrsno javno priznanje udvaranja, pa čak i bračnih nakana. Ipak, mladić i djevojka ne mogu hodati u takvim okolnostima sami, nego unutar veće skupine, i to po prostorima predviđenima upravo za takav tip urbanog kretanja: šetalištima i promenadama. 

O šetalištima, promenadama i perivojima u gradskim središtima u Hrvatskoj i Slavoniji u 19. stoljeću dostupna je razmjerno obimna bibliografija, iz koje se, s obzirom na hodanje, mogu izdvojiti ključni naglasci u kontekstu dokonog i rekreativnog hodanja u 19. stoljeću. Već pri kraju 18. stoljeća u gradovima se počinju  uređivati urbani i suburbani perivoji, poput, primjerice, zagrebačkog Maksimira, kojega je kao francuski perivoj uredio biskup Maksimilijan Vrhovec 1794. godine, a dovršio i preuredio kao moderni engleski pejzažni perivoj biskup Juraj Haulik u periodu od 1838. do 1843. (Gostl 1994.: 155-158). Uz Maksimir, u 19. stoljeću u Zagrebu uređeno je nekoliko manjih perivoja, uglavnom u vlasništvu crkvenih velikodostojnika, ali i veći, javni perivoji poput Zrinskog perivoja, najstarijeg donjogradskog perivoja, koji je uređen već 1860-ih godina. No sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća dva su gornjogradska, promenadna šetališta, okosnice hodalačkog društvenog života građanstva, osobito višeg: Strossmayerovo šetalište ili Južna promenada i manje Vrazovo šetalište odnosno Sjeverna promenada, oko Popovog tornja. Strossmayerovo šetalište, uređeno uz veliki dobrovoljni novčani prinos građana već početkom 19. stoljeća, točnije 1813., središnji je prostor vanjske društvenosti zagrebačkog visokog društva, ujedno i prostor strukturiranog hodanja. 

Poznata Šenoina Zagrebulja iz 1879. podrobno opisuje ne samo izgled šetališta, nego i dnevne šetalačke običaje Zagrepčana; jutarnje važno, poslovno hodanje službenika i zaposlenih muškaraca, potom prijepodnevno pojedinačno šetanje različitih figura, dječje trčanje i igranje uz dadilje, te naposljetku poslijepodnevno i večernje hodanje boljeg društva – majki i kćeri, uz povremenu mušku pratnju. Prema Šenoinom izvještaju, djevojke se na šetalištu razdvajaju od majki i starijih žena u pratnji i šeću u djevojačkim grupama, a pridružuju im se i mladići s kojima razgovaraju hrvatski, premda djevojke međusobno razgovaraju njemački. Kozerski Šenoin ton, međutim, ne zakriva paternalističku i snishodljivu perspektivu kojom oblikuje figure građanskih djevojaka. Prema Šenoinu tumačenju, djevojačko hodanje i boravak na šetalištu služe ponajprije za flert: 

     "Večer je. Drveće je crno, vjetrić duše milo, pod okom prostire se grad sa stotinama svjetala, izdaleka ljeska se Sava. Magički se miješa mjesečina sa svjetlilom plina, šumor prodire iz dola. Pod drvećem lebde tankovite sjene Zagrepkinja, kojih se matere pustiše na klupe te mirno prebiru novine grada. A mlade Zagrepkinje šapću, šuškaju, pripovijedaju si ljubavne tajne. Čas tiše njemački, čas glasnije, kad spaze muškarca, hrvatski. Gdjegdje na strani uzdiše kakov zaljubljeni par. Ona nosi već duge haljine à la princesse, prevalila je nekoliko plesova, te spada svakako u ozbiljniji život. A on? Svršio je nauke, položio ispite i čeka kakov činovnički dekret. Sada smije slobodno uzdisati, sada smiju njegova zanesena usta iskreno govoriti ovoj Zagrepkinji u haljini à la princesse, te graditi kule o budućoj sreći. »Ah, gospodično!« — šapne — »sad je hora!« — — I iznenada zazvekne sa tornja ono nesretno zvonce ter javlja mirozov uzdišućim ljubovnicima. Zagrepkinje otprhnu pod paskom matera, a po šetalištu šeće samo blijedi mjesec." (Šenoa, 128)

I u drugim Šenoinim Zagrebuljama možemo naći naznake povezivanja djevojačkih šetnji s koketiranjem: u oduljoj anegdotalnoj formi XI. Zagrebulje iz 1866. zagrebački ostarjeli dandyji koji se nespretno i karikaturalno nadmeću u osvajanju naklonosti osrednje talijanske operne pjevačice, šetnju s djevojkom kroz perivoj shvaćaju kao poziv na snubljenje, u III. Zagrebulji iz 1877., u poznatom satiričkom portretu zagrebačke malograđanke, također se kao glavni prostor predbračnog udvaranja prokazuje južna promenada: 

     "Mjesečina i mršava plinska svjetiljka sja među tamnim kestenima na Strossmayerovoj promenadi. Noć je romantična. Po šetalištu obilazi jedno dvadesetak Zora, Ljudmila, Ljuboslava, Miloslava i Branislava, a uz njih kreće se uzdišući četa mladih Zvonimira, Milivoja, Dobroslava, Branimira. Kesteni dršću od silnih ljubavnih uzdaha, koji se u lerhenfeldskom dijalektu295 uspinju k zvijezdama. A o čem govore? Zvonimir dobit će naskoro službu, a Ljudmila veseli se uzdišući, kako će joj lijepo pristati nevjestinska haljina. Valjda pogađaš konac toga lerhenfeldskog dijaloga pri mjesečini. Za nekoliko mjeseci možeš u novinama čitati: 'Gospodin Zvonimir uzimlje gospodičnu Ljudmilu.' "(Šenoa, 96) 

Na drugom će mjestu Šenoa južnu promenadu opisati kao mjesto za šetnju „germanske zagrebačke elite“ (Šenoa, 49). Osim koketiranja – koje Šenoa vidi kao primarnu funkciju i u kontekstu pokladnih povorki („Plod poklada je brak“, 129), ali i u svim drugim društvenim običajima i ritualima (kazalište, ples, proštenje, slavlje bilo koje vrste), djevojačko šetanje po promenadi povezano je s djevojačkom pretvornošću, prenemaganjem, licemjerjem i općenitom površnošću, najizrazitije predstavljenom metaforičkom figurom korištenja njemačkog jezika kao simbola izvještačenosti i malograđanske gluposti, a hrvatskoga kao naznake koketerije odnosno konformizma u kontekstu udvaranja ili koketiranja s domoljubnim mladićima. 

Šenoin mlađi suvremenik Dragutin Hirc južnu promenadu opisuje u bitno toplijim tonovima, spominjući popularna nedjeljna popodneva na promenadi uz glazbu, kao i opadanje popularnosti južne promenade nakon otvorenja Zrinskog trga u 1860-im godinama (Hirc 2008.: 425). Premda ne izdvaja posebno djevojačko ili žensko šetanje, zanimljiva je njegova opaska o sjevernoj promenadi odnosno Vrazovom šetalištu, u podnožju kojega se nalazila kavana Palajnovka u kojoj se prodavao prvi „gefrorenes“  damama. Sjeverna je promenada svečano otvorena u svibnju 1841. godine i bila je, po Hirčevu svjedočenju, osobito popularna među „Ilirkama“: 

     "U Palajnovki sastajale se Ilirke, na šetalištu se šetale, hladile se malim lepezicama od biele kosti i priučile se na slastičarnu. Brojno su došle kad je svirala glasba ili došao ban Jelačić. Kad bi pao prvi mrak, krenule bi kući i opet došle i nitko im nije smetao, no od g. 1848. promienili se mužkarci i dame se tužile, da je nestalo njihove nježne obzirnosti i galanterije. " (Hirc 2008.: 433)

„Dame“ koje apostrofira Hirc svakako obuhvaćaju i djevojke, a njegova je napomena o ženskom nezadovoljstvu u kontekstu javnoga prostora izrazito zanimljiva, upućujući na dugotrajnu povezanost ženskoga hodanja, prostora ulice i muškog uznemiravanja, koje će do kraja stoljeća negativno apostrofirati  i Josip Gall i Marija Jambrišak. 

Nakon što je početkom 1860-ih uređeno i dotjerano donjogradsko perivojno šetalište, Zrinjski trg, postupno se promenadni društveni život zagrebačke građanske srednje klase seli s Gornjeg u Donji grad. Adolf Hudovski u vodiču po Zagrebu iz 1892., od zagrebačkih šetališta navodi njih šest: 

     "Šetališta i vrti. Strossmajerovo (sic!) šetalište na rubu gornjega grada prekrasnim vidikom. – Zrinski trg s liepimi nasadi u doljnjemu gradu. – Vrazovo šetalište na sjeveroiztočnom rubu gornjeg grada. – Tuškanac, veliki gradski perivoj na zapadnoj strani grada s prekrasnom hrastovom šumom. – Sofijin put, u istom kraju u hladovitoj dolini. – Maksimir, veličajni nadbiskupski perivoj, pol sata od grada na iztočnoj mu strani. Do Maksimira vozi tramway." (Hudovski 1892.: 1) 

Od donjogradskih prostora za šetnju Hudovski spominje još i Ilicu, u kojoj se u večernjim satima, „pod večer, za vremena 'korsa'“ može vidjeti dobrani broj zagrebačkih ljepotica (Hudovski 1892.: 4). No otmjeno općinstvo, tvrdi Hudovski, šeće Zrinjskom trgom po krasnim nasadima (Hudovski 1892.: 34) i uz vojnu glazbu, koja je – od 1870-ih godina – svirala utorkom (Gostl 1994.: 46). Perivoj već do početka 1870-ih postaje toliko popularan da ga dnevno posjeti dvije tisuće šetača (ibid.: 43). Godine 1878. na šetalište je uvedena plinska rasvjeta, što ukazuje na popularnost večernjih šetnji. Nakon izgradnje željezničkog kolodvora, prostor između Jelačićevog trga i kolodvora uređuje se u nizu perivoja i zelenih površina, u obliku tzv. zelene potkove – Zrinjevac, Akademički trg (danas Strossmayerov) i Perivoj Franje Josipa (danas Tomislavov trg), koja je provizorno dovršena povodom dolaska kralja i cara Franje Josipa u Zagreb 1895. Novootvoreno šetalište na Zrinskom trgu u jednoj od Zagrebulja iz 1866. spominje i Šenoa, koji šetalačku populaciju na donjogradskom Zrinjevcu razlikuje od višeg, „germanskog“ zagrebačkog društva koje šeće po gornjogradskim promenadama, te opisuje proslavu Kraljeva u satiričnim potezima, prispodobljujući atmosferu šetnje po Zrinskom perivoju raskalašenom, kaotičnom, pa i neugodnom seoskom proštenju: 

     "Evo vam gomile, šarena mravinjaka, dima, svirke, cijukanja, vriske itd., a sve to o mjesečini. Čovjek bi rekao, da je u ogromnom ciganskom taboru. Al' nije. Bijelo ruho naših snaša i kumica, bjelije nego mrljave krpe nekakve švapske seljakinje, pokazuje vam da niste među ciganima." (Šenoa 49-50). 

Šetanje po Zrinskom trgu kao vrlo važan element djevojačke društvenosti podrobno opisuje Vilma Vukelić, koja je kao osamnaestogodišnjakinja boravila u Zagrebu u proljeće 1898. u posjeti kod obitelji tatine sestre Adele Berger, koja je živjela na Trgu bana Jelačića i pripadala zagrebačkom elitnom građanskom društvu. Mlada Vilma, pristigla iz malog, malograđanskog Osijeka, zagrebački društveni život vidi bogatim i uzbudljivim, a jedno od središta toga života je i donjogradska zrinjevačka promenada: 

     "Dobar dio društvenog života Zagreba odigravao se u ono doba na Zrinjevcu i oko njega, gdje je o podnevnim i kasnim poslijepodnevnim satima naprosto vrvjelo od ljudi. Ta je rijeka svoje ishodište imala na uglu Frankopanske kod novootvorene kafane 'Bauer' (poslije 'Croatia') u kojoj se okupljala naglo izrastajuća umjetnička boema. Rijeka je dalje tekla poslovnom četvrti Ilice sve do Jelačićeva trga, čiju su južnu stranu ispunjavale popularna 'Velika' i bučna 'Narodna kavana', koje su istodobno predstavljale neke vrstu burze u kojoj su strani agenti sklapali poslove s domaćim senzalima. Dalje se išlo ulicom Marije Valerije (današnjom Praškom) dolje do Zrinjevca, gdje se formirao pravi korzo. Brbljajući i smijući se gibala se ljudska bujica gore-dolje: svi koji su željeli vidjeti i biti viđeni – studenti, časnici, šetači i mlade djevojke među blijedozelenim vitkim platanama drvoreda, na njegovanim travnjacima i pored poput tepiha šarenih cvjetnih lijeha, pred budnim okom predstavnika starijega naraštaja, koju su sjedili na klupama ili su zauzeli pozicije u mondenoj kavani 'Zagreb', gdje su žličicama grabili sladoled ili srkali svoju moku. U paviljonu je vojna kapela svirala operetne potpurije ili Zichrerove marševe, a u kavani 'Zagreb' ciganski je orkestar intonirao čeznutljive mađarske napjeve. " (Vukelić 1994.: 218; kurziv V. V.) 

Djevojke su, dakle, prema Vukelićkinu izvještaju, sudjelovale u šetnji po korzu, pa premda u citiranom odlomku ne spominje  stariju žensku pratnju, osamnaestogodišnja Vilma nije je imala dok je sa starijim muškarcima šetala gore – dolje po Zrinjevcu, nego ih je tetka u pratnji promatrala sjedeći pred kavanom Zagreb, a takva je bila praksa i drugih muško-ženskih parova (1994.: 224). Od svojih šetalačkih pratilaca Vukelić spominje Eugena Kumičića, s kojim je bila u šetnji pored današnje Moderne galerije kada joj je Kumičić predstavio pjesnika Antu Tresića-Pavičića, koji je otada postao njezin sljedeći šetalački partner. Prema Vilminu izvještaju, šetnja po korzu mogla je potrajati i do sat-dva vremena. Neposredan, živ, izravan izvještaj Vilme Vukelić o periodu boravka u Zagrebu, međutim, uključuje i mjesto prijepora, povezano upravo s djevojačkim hodanjem: zajednička, galantna i uljudna šetnja djevojke i starijeg muškarca bez pratnje po središnjem gradskom korzu ipak nije društveno adekvatna ukoliko nije riječ o kurtoaznom javnom udvaranju i pripremi za brak, jednako kao što je to gotovo sedamdeset godina prije toga znala i Dragojla Jarnević. S obzirom da je u slučaju Vukelić i Tresića-Pavičića bilo riječ o djevojčinom nepoznavanju konvencija građanskog društva, njezini je rođaci optužuju za neprimjerno ponašanje i stvaranje povoda za građanski trač. U tome je smislu ova epizoda izrazito zanimljiva, budući da je stariji muški hodalački partner (u ovom slučaju Tresić-Pavičić) dobro upoznat s društvenim konvencijama i zna da zajednička šetnja s djevojkom predstavlja uvod u udvaranje i nakanu mogućega braka, dok Vilma, koja je stigla iz Osijeka i ne poznaje dobro zagrebačke građanske običaje, nije svjesna erotske implikacije zajedničke javne šetnje po Zrinjevcu, tim više što se svojem pratiocu obraća s poštovanjem i smatra ga nekom vrstom očinske, mentorske figure. Ova je epizoda, ujedno, signifikantna u kontekstu simbolizacije i imagologije djevojačkog šetanja/hodanja po promenadi u 19. stoljeću, koje se, kao što vidimo, primarno prispodobljuje složenim ritualima udvaranja i pripreme za brak. 

Za razliku od javne interpretacije i pre-označavanja djevojačkih šetnji po prostorima predviđenima za šetnju, protagonistice tih šetnji prostor promenade i javno hodanje ne vide nužno samo kao priliku za flert i kao istraživanje mogućeg bračnog tržišta. Vilma Vukelić, primjerice, djevojačke šetnje osječkim promenadama primarno povezuje s djevojačkom odjećom, a ne udvaranjem. Kao što je već spomenuto u poglavlju o tijelu, osječke predadolescentice i adolescentice u zadnjim desetljećima 19. stoljeća odijevane su u izrazito neudobnu, ekstravagantnu odjeću za šetnju, koja je priječila slobodnije kretnje i u kojoj se djevojka osjećala nelagodno i sputano.  Autorica potpisana kao Emy svjedoči o neudobnoj, neadekvatnoj, pa i nepriličnoj djevojačkoj odjeći za šetnju, komentirajući u Narodnim novinama 12. rujna 1891. u članku pod naslovom O djevojačkom uzgoju djevojački izgled tijekom šetnji zagrebačkim promenadnim prostorima. Nazivajući djevojke „najljepšim i najdragocjenijim proizvodom mile naše domovine“, Emy kritizira majke koje pretjeruju prilikom djevojačkoga odijevanja i ukrašavanja, ali i djevojke koje prihvaćaju neudobnu i neprikladnu odjeću: 

     "Srce me boli, kada vidjam bliede male djevojčice, s boležljivim neveselim izrazom u licu, gdje se šeću u tiesnoj, elegantnoj odjeći sa majkom ili gouvernantom po prašnih ulicah gradskih; mjesto da u lahkoj prostranoj, jednostavnoj odjeći skaču i trče po miloj volji u prostoj božjoj naravi, u šumici ili u polju. Pokušajte malo pa ih izpustite, te male zarobljene ptičice iz kaveza prašnoga, sparnoga grada u božju prostu narav, skinite im verige modernih, elegantnih haljinah i vidjet ćete, kako će se bliedo lišce zacrljeniti, kako će tužne oči zasvietliti, kako će se ona nujnost i tromost promieniti u živahnost i okretnost, kako će se slabašno diete početi tjelesno i duševno bujno razvijati. A nesamo da se diete iz toga uzroka nemože tjelesno razvijati, što osobito škodi djevojci, budućoj majci, nego se tim djevojčice već za rana nauče na luksus, koj je nesreća naše dobe. " (Emy 1891.: 3-4) 

Vilma Vukelić piše i o djevojačkoj dobi svojih tetaka, koje su djevojaštvo proživljavale sredinom 1870-ih, a koje su upravo šetnje promenadom vidjele kao središnje djevojačko modno iskustvo. Za razliku od predadolescentskih odjevnih traumi mlade Vilme, njezine tetke odijevanje vide u bitno pozitivnijem svjetlu: „Promenirale su s prijateljicama po glasiju, a nedjeljom iznosile svoje modne kreacije na ogled u Gradski vrt.“ (Vukelić 1994.: 40). Zanimljivo je, međutim, što se ta djevojačka modna samosvijest u nastavku pripovijedanja vraća na prezentacijsku (i moguću udvaračku) funkciju djevojačke šetnje koja, očito, dominira djevojačkim gradskim hodanjem u 19. stoljeću: 

    "Jedina mogućnost da se žena pokaže u punoj modnoj raskoši bile su ljetne promenade u Gradskom vrtu, gdje je nedjeljom od četiri do sedam svirala vojna glazba i gdje je sav mondeni svijet zakazivao rendez-vous. Svojim raslinjem Gradski je vrt bio Schönbrunn u malome, staze su poput kulisa bile omeđene visoko potkresanim živicama, predivni drvoredi od prastaroga drveća nisu propuštali ni tračak sunca. Dok bi se ljupke Osječanke šetale glavnom alejom, a orkestar svirao jedan poletni valcer za drugim, gospoda časnici stajala bi u špaliru i smješkala se samozadovoljno ako bi im dame u šetnji dobacile poneki koketni pogled ispod svojih malenih suncobrana." (ibid.: 41)  

Aleksandra Muraj, pišući o odijevanju građanskih i plemićkih klasa u 19. stoljeću, ne izdvaja posebno djevojačku odjeću, no apostrofira specifične modne dodatke djevojaka i žena građanskoga sloja kojima se naglašava njihov društveni status prilikom izlazaka: „Uz torbice u obliku vrećica, izrađenih od raznobojnih staklenih perlica ili četvrtastih oblika napravljenih od baršuna pri izlasku su neophodni bili suncobrani, a u obvezne rekvizite ubrajale su se i lepeze.“ (Muraj 2016.: 338). Riječ je o periodu nakon 1860-ih godina, odnosno o zadnjim desetljećima 19. stoljeća.  

Građanske djevojke, kao što je spomenuto, nisu i jedine djevojke na gradskim ulicama u 19. stoljeću. U djevojačkom dnevniku Ivane Mažuranić u uvodno spomenutom zapisu od 22. travnja 1889. upisano je kako je toga dana bila na kućnoj zabavi kod Marićevih na kojoj je bilo jako zabavno, no u pola jedanaest „dodje služkinja po me da me iz mog raja trgne“ (Mažuranić 2010.: 45). U vrijeme tog dnevničkog zapisa Ivana Mažuranić netom je navršila 15 godina i već godinu dana sudjeluje u zagrebačkim društvenim zbivanjima; četrnaesta je godina dob kada građanska djevojka „ulazi u društvo“, odnosno počinje posjećivati kazalište, javne i privatne plesove te javne i privatne zabave. Petnaestogodišnja Ivana u to vrijeme živi na zagrebačkom Gornjem gradu, u unajmljenom stanu na prvom katu zgrade u Markovoj ulici broj 4 (današnja ulica Tita Brezovačkog), s roditeljima, jedanaestogodišnjom sestrom Aleksandrom/Alkom, te s dvojicom braće, devetogodišnjim Božidarom/Darkom i sedmogodišnjim Želimirom/Željkom. U predmetnom dnevničkom zapisu Ivana navodi zabavu u kući obiteljskih prijatelja, gdje se, između ostaloga, pleše, ispija čaj, razgovara i svira – to su sve aktivnosti koje su spomenute u dnevniku. Nije navedeno kako je na zabavu došla, no jasno je da se kući, u pola jedanaest navečer, ne može vratiti sama: djevojci je, za hodanje po gradu, potrebna pratnja, a u ovom je slučaju ta pratnja obiteljska „služkinja“. Iz Ivaninog dnevnika možemo razabrati da obitelj Mažuranić u to vrijeme u kući drži barem dvoje stalnih članova posluge – vjernu kuharicu Hanu, koja je s obitelji ostala punih trideset i pet godina (v. Zima 2019.: 213), te muškoga slugu . Osim njih, u dnevniku se povremeno spominje neimenovana „služkinja“, koja je možda i sobarica, budući da se u dnevniku spominje i ta služinska uloga, ali se iz dnevničkih zapisa ne može razabrati je li riječ o stalnoj članici posluge ili se ta osoba mijenja. Još je jedna članica „družine“ i djevojka koja živi s obitelji, spava s Ivanom u istoj sobi i namještena je da djecu podučava francuskom jeziku; riječ je o „francuskinji“ Marie Léonie Hervy, koja mladoj Ivani postaje bliska prijateljica, usprkos klasnoj razlici među njima. 

Prema Katarini Horvat (2021.: 121-122), dob zagrebačkih kućnih služavki do kraja 19. stoljeća mogla je biti i niža od 14 godina, službene granice dozvoljenoga zapošljavanja za djevojke i mladiće u to doba. Ivana ne imenuje „služkinju“ koja dolazi po nju, a na drugim je mjestima u dnevniku naziva i „djevojkom“, što može sugerirati da je riječ o novoj sluškinji u obitelji, ali i da je, možda, riječ o mladoj djevojci, možda čak i Ivaninoj vršnjakinji. Ona, međutim, samostalno hoda po gradu u pola jedanaest u noći, za razliku od Ivane koja se ni po danu ni po noći ne može odnosno ne smije sama kretati gradom. Granica kojom se razdvaja njihova mobilnost nesumnjivo je klasna; različita, čak dijametralno suprotna povijesna iskustva djevojaštva u istome prostoru i vremenu u različitim klasnim okruženjima odražavaju se i s obzirom na fenomen urbanoga hodanja. S druge strane, premda Ivanin dnevnik svjedoči o čestom i radom djevojačkom šetanju po gradskim šetalištima, pa čak i po ulicama po nekom poslu, uvijek je u toj šetnji prisutna i majka, odnosno starija ženska pratnja. Nakon Ivanine udaje 1892. i preseljenja u Brod na Savi odakle je bio njezin suprug, Ivanina obimna pisana korespondencija svjedoči o ljubavi prema dugim šetnjama, od kojih su mnoge samostalne odnosno bez pratnje, što upućuje, s jedne strane, na postupnu promjenu strogih običajnih i ritualnih restrikcija ženskoga ponašanja i mobilnosti s početkom novoga stoljeća, ali, s druge strane, sugerira i da je samostalno hodanje – po gradu i po prirodi – prikladno za ženu, no ne i za djevojku. 

Djevojkama sluškinjama i radnicama hodanje radi razonode nešto je teže dostupno, i svakako u puno manjem vremenskom opsegu, s obzirom na radno opterećenje. Ipak, Kristina Horvat kao jednu od popularnih aktivnosti služinčadi u (oskudno) slobodno vrijeme, najčešće nedjeljom popodne, izdvaja rekreativnu šetnju po promenadi, a od kraja 19. stoljeća, nakon što je tramvajska pruga produljena do Maksimira, i po maksimirskom parku (Horvat 2021.: 290), u kojem je, kao i na Zrinjevcu, vikendom svirala glazba, prodavale se slastice, poslovali fotografi te organizirale utrke. Hodalačke aktivnosti uključivale su i odlazak na proštenja, izlete na Medvednicu, a u pokladno vrijeme i krabuljne povorke, i u svim su tim aktivnostima, sukladno mogućnostima, sudjelovale i djevojke-radnice (ibid.: 291). Od odjevnih praksi služinske populacije, posebice prilikom boravka na ulici, Katarina Horvat spominje običajnu regulaciju njihova odijevanja; primjerice, šešir se smatrao neprikladnim za sluškinje (Horvat 2021.: 292).

_________________________________________________________

DUBRAVKA ZIMA rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Studirala je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 1995. Na istom je fakultetu i magistrirala s temom o Ivani Brlić-Mažuranić 1999. godine te doktorirala 2004. s temom iz hrvatske dječje književnosti. Zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica. Predaje kolegije iz hrvatske dječje književnosti, hrvatske nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti. U znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama. Objavila je knjige Ivana Brlić-Mažuranić (Zagreb, ZZOK, 2001.), Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (Zagreb, Školska knjiga, 2011.), Uvod u dječju književnost (u suautorstvu s Marijanom Hameršak; Zagreb, Leykam international, 2015.).

***

U knjizi se gradskom djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća pristupa metodologijom povijesti djetinjstva i mladenaštva, prikazujući imagološke strukture o djevojkama, kao i materijalne, historiografski provjerljive tragove života gradskih djevojaka u 19. stoljeću. Podrobnije se istražuje nekoliko karakterističnih aspekata djevojačke gradske svakodnevice, uzimajući u obzir različita iskustva i životne okolnosti djevojaka iz različitih društvenih slojeva i klasa. Posebna su poglavlja posvećena djevojačkom obrazovanju, odnosu djevojaka i prostora, tjelesnosti djevojaka, djevojačkoj društvenosti i kulturnim praksama te djevojačkoj afektivnosti, odnosno ljubavima i zaljubljenostima. - Ljevak

Iz recenzija:

Pažljivim odnosom prema izvorima i pojmovima, dosljednom interdisciplinarnošću i otvorenošću, knjiga Dubravke Zima otvara i uspostavlja parametre za kritičko razumijevanje djevojaštva u njegovoj povijesnoj perspektivi, utvrđujući pritom veze između povijesti književnosti, kulturne povijesti, povijesti svakodnevice, povijesti žena, povijesti djetinjstva i drugih pristupa i perspektiva relevantnih za ovu temu. - Marijana Hameršak

Riječ je o knjizi koja kroz niz interdisciplinarnih pristupa i raznolikih vizura obrađuje velik broj tema vezanih uz povijest djevojaštva, te donosi nove spoznaje i ukazuje na višeslojnost povijesti djevojaštva u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Knjiga o povijesti djevojaštva na inovativan način hrvatskoj humanističkoj i društvenoj znanstvenoj zajednici približava recentne teorijske koncepcije aktualne svjetske kulturne povijesti. - Dino Župan