čovjek-časopis

KRATKA PRIČA LIDIJE DIMKOVSKE IZ ZBIRKE “KADA SMO NAPUSTILI “KARL LIEBKNECHT” “, 2020. (КОГА ЗАМИНАВ ОД „КАРЛ ЛИБКНЕХТ“, Или-Или, Скопје, 2019.)

U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99-godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su prije nekada živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan, zanimanje veliko, da bi na kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega.
Ovo je jedna od priča

IRENA, 21, SKOPJE, MAKEDONIJA – TIRANA, ALBANIJA

S adrese u ulici „Karl Liebknecht“ u Skopju otišla sam lani, tek sam diplomirala na studiju međunarodnog prava, sa znanjem engleskog, njemačkog, francuskog i albanskog, ali bez nade za boljom budućnosti. Sve sam se vrijeme prijavljivala na natječaje za posao i u Makedoniji i u inozemstvu, i na kraju mi je bio ponuđen jednogodišnji projekt u okviru zaklade jedne njemačke firme u Tirani, Albaniji. Zaklada je imala cilj u albanski pravni sustav implementirati što više elemenata iz zakonodavstva Europske unije, a prije svega, radila je na povezivanju albanskog društva sa susjednim.
Moj brat i roditelji, izgubljeni u svom užasnom svijetu, još prije mog polaska na autobusnu stanicu, uklonili su moj kauč na kojem sam spavala od djetinjstva. I meni se nije čekalo više ni časa, jedva sam čekala otići, u New York ili Tiranu, bilo mi je svejedno. Nikada nisam bila sretna u roditeljskom domu, ni s bratom, kao ni s roditeljima, nikada nisam imala dobre odnose i sada činim sve da ostanem trajno u Tirani ili da nakon projekta odem nekamo drugdje. Znam da nikome u obitelji neću nedostajati. Moja obitelj je odavno trebala završiti u psihijatrijskoj bolnici, ali nije bilo nikog da nas prijavi i tamo zadrži. Ja sam bila preslaba za taj korak. Zapravo u kvartu nas svi znaju po ovim trima stvarima: brat je „Ludi Branko koji žica novac za autobus i tumara Skopjem”, ja sam „Irena, lijepa i pametna, ali uzalud joj sve to kada živi s takvim idiotima, već se kao mala pokušala ubiti“, otac i majka „reklo bi se fini ljudi, ona s punđom i štiklama, dotjerana, on se svim susjedima javlja s Dobar dan, Dobro jutro, a zapravo godinama po kući hodaju goli, ne spuštaju ni rolete, bez srama i obraza!“.
Da, sve je to istina. Brat je odmalena pokazivao znakove psihičkog rastrojstva, nije razumio mnoge stvari ni u školi, ni na televiziji, na primjer nije shvaćao razliku između kuće i stana, a mi smo živjeli u stanu, u školi je dobivao jedinice i tata ga je zbog toga tukao remenom, a mama svojim štiklama, a kada bi takav plav, sav u masnicama, otišao u školu davali su mu dvojke samo da ne ponavlja godinu, nisu ga htjeli imati na savjesti. Ali nitko za njega nije učinio više od toga, ni nastavnici, ni itko od susjeda. Rođaci nas nikada nisu posjetili dvaput – prvi puta su ih roditelji dočekali goli kakvi su bili uvijek u kući. Kada sam bila mala, to mi je bilo zanimljivo, dok su gledali televiziju, sjela bih mami u krilo i posegnula za njezinom dojkom, a sigurno sam imala već pet-šest godina, ne sjećam se više. Ona se hihotala i lupkala me po guzi. Doduše i brat i ja smo po doma bili sve vrijeme goli. Čim bismo se vratili kući, svi bismo se po pravilu svlačili do gola i zimi i ljeti, a mama samo u natikačama na petu. Ljeti je bilo čak i ugodno biti gol, a zimi smo palili sve tri peći na struju te smo se brzo naviknuli biti goli i u zimskim uvjetima. I kada bi netko zazvonio na vrata, otvarali smo goli, no rijetko se to događalo.
Kada sam išla u treći razred, jako me pogodilo kada su mi se djeca iz susjedstva počela rugati: „Irena je gola, pogazit će je kola“, posramila sam se tako jako da mi je počela smetati naša golotinja, počela sam se buniti i ne skidati se kod kuće nakon škole, ali brat, iako stariji od mene, to je još uvijek radio i derao se bacajući se po podu da se moram skinuti jer će mi mama i tata, kada se vrate s posla, pokazati moga Boga ako to ne učinim. Mama je radila u dječjem vrtiću – do danas mi nije jasno kako je bilo moguće da ranije nije dobila otkaz, rekla je da je sama u 46. godini podnijela zahtjev za razrješenjem radnog odnosa. Nakon toga je radila u jednoj slastičarnici kao konobarica. Na posao je išla u pripijenoj odjeći i uvijek, uvijek je nosila cipele s toliko visokom petom da nije mogla hodati uspravno, već su joj se noge savijale u koljenima. Ne znam uopće kako je i doma mogla biti u štiklama. Tata je do prije dvije godine radio kao strojarski inženjer u Metalskom zavodu „Tito“ i kasnije u firmi koja je sada na tome mjestu iz koje je otišao u invalidsku mirovinu. Pitam se nije li se radilo o psihičkoj dijagnozi? Čini se da ga je netko prijavio da po kući hoda gol i, kako bi imao od čega živjeti, dali su mu invalidsku mirovinu. Kako je bilo moguće da netko s fakultetskom diplomom po doma hoda gol golcat?! Brat je zacijelo bio dijete s poteškoćama u razvoju, ali nikada nije bio tretiran kao takav, na momente je bio malo normalniji, no najčešće je gledao u plafon ili luđački okretao glavom lijevo-desno dok ne bi malaksao od umora. Događalo se da danima ne jede, a da roditelji to ne bi ni primijetili. Danas je tako mršav da mu se vide sva rebra, hoda kvartom pačjim koracima, a kada isprosi novac za autobusnu kartu, ide u grad obučen u prljavu košulju, nosi iste prljave gaće po tjedan dana i kosa mu je uvijek raščupana… Svi se za njim okreću i zovu ga Ludi Branko. Ne znam kako sam izdržala tolike godine dijeleći s njime istu sobu.
I nastavili su oni po kući hodati goli, ali ja njihovu golotinju više nisam primjećivala, autogenim sam treningom postigla da mi ona ne smeta, da me ne nervira, i jednostavno je nisam više vidjela. Unatoč svim raspravama i uvredama koje sam doživljavala od njih troje, kod kuće sam bila obučena, presvlačila sam se u kupaonici i zaključavala vrata ključem kojeg sam sakrivala ispod perilice za rublje, jer su oni odstranili i ključeve kako bi svatko ulazio nesmetano i bez kucanja. I nitko me više nikada nije mogao vidjeti golu, ni u stanu ni izvana kroz prozore bez roleta našeg stana u prizemlju zgrade u ulici „Karla Liebknechta“. Susjedi su ionako već bili navikli na našu golotinju, ali je ona za nove naraštaje djece bila zanimljiva, smiješna i skandalozna. Događalo se da ispred naših prozora stoje policajci i bulje u stan, no nisu činili ništa smatrajući da je naša privatna stvar jesmo li u vlastitom stanu goli ili obučeni. Svojom golotinjom nismo narušavali javni red i mir. Međutim, nitko se nije pitao jesu li svi članovi obitelji goli svojom voljom ili je netko primoran na to. Nisu li izvana vidjeli mene obučenu, a ostale gole? Ili su i sami bili perverzni kao i moja obitelj?
Osobito nisam podnosila bratovo i očevo spolovilo, stalno u različnim pozicijama, te mlohavi, te uvučeni, te uspravljeni. Do kraja života ću mrziti i muška i ženska spolovila! Ona su bila razlog mom pokušaju samoubojstva kada sam imala 13 godina. Kada bih vidjela tatu s podignutim spolovilom na putu do spavaće sobe gdje je majka gola čitala ženske časopise, znala sam da će se odatle ubrzo čuti uzvici kao da ih netko kolje. Često ni vrata nisu zatvarali pa je brat stajo na pragu i redovito ih gledao kako se seksaju. Kada mu se spolovilo ukrutilo, dolazio je u našu sobu, gurao me na krevet želeći me obljubiti i misleći da je to posve normalno u situaciji kada mu je dignut, da ima pravo isprazniti se, a kako bi inače, nego u žensko spolovilo, odnosno u mene. Od vlastitih krikova mislim da sam skrenula s pameti. Odgurivala sam ga, udarala rukama i nogama i uspijevala sam se osloboditi jer je on imao tek četrdesetak kilograma, a ja puno više. Trčala sam u kupaonicu, tamo se zaključavala i čekala da se svi smire, da mama i tata prestanu tobože grditi brata govoreći mu: “Kada ćeš jednog dana imati svoju ženu, seksat ćeš se s njom“, a brat je frustriran od nemoći obično razbijao čaše i tanjure. Događalo se da tako gol skoči i na mamu, na što bi se ona hihotala, gurala ga i govorila: “Budalice mala“, ali bi tada tata poludio, i remenom bi ga počeo tuči po goloj stražnjici. Tko zna jesu li se ikada mama i brat seksali, sada mi se čini da je u našemu domu i to bilo moguće. Naš je dom definitivno bio dom luđaka, i to u svakom smislu. Čudim se da država nije poduzela ništa, pobrinula se za nas, za mene! Nisam imala kamo pobjeći, nisam imala izlaza. Počela sam razmišljati da je najbolje da me više nema.
Jednog srpanjskog dana, za vrijeme ljetnih praznika, brat me pokušao silovati i umalo mu je uspjelo. No ja sam tada imala već šezdeset i tri kilograma jer sam jela kao luda što od kompulzivne gladi, što zbog nužne samoobrane pred bratom. Dohvatila sam vazu i udarila ga svom snagom njome po glavi. Nakon toga sam se javila mami u vrtić i rekla joj da Branku krvari glava. Ubrzo je došao tata, na brzinu ga obukao, ugurao u našu zelenu „dijanu“ i odveo ga k liječniku. Kada sam ostala sama, popila sam mamine pilule i legla na svoj kauč. Čula sam mamu kao iz sna: „Popila mi je sve apaurine, glupača!“ Taj isti dan tata je na rukama i mene ugurao u „dijanu“ i odveo u bolnicu gdje su mi u liječničku knjižicu upisali „pokušaj samoubojstva“. Preživjela sam. Nakon toga je u stanu vladala tišina. Oni su i dalje bili goli, ali ih ja više nisam primjećivala. Kao da sam preko noći odrasla, sazrela. Otišla sam učiteljici iz dnevnog boravka jer mi je samo ona pala na pamet i sve joj ispričala. Ona me povezala s nekom ženom koja se bavila autogenim treningom o čemu nikada prije nisam ni čula. Gospođa Nevena naučila me kako se kontrolirati i ne se previše uznemiravati. Savjetovala mi je da što više boravim u školskoj knjižnici, učiteljica iz dnevnog boravka sredila mi je besplatnu hranu iz školske kuhinje. Ostajala sam čitave dane u školi, a doma sam praktički samo noćila.
U srednjoj sam školi izabrala jezičnu gimnaziju i počela učiti jezike. U sebi sam izgovarala strane riječi koje su mi ulazile i u podsvijest, koja je postala moj prostor za riječi stranih jezika. Riječi su mi nudile nekakvu zaštitu, u njihovom sam se svijetu osjećala sigurno. Obitelj se i dalje pravila ludom, hodali su stanom goli, brat je posve prekinuo školu, počeo je jako piti, tumarati okolo i tražiti od ljudi cigarete ili novac, ponekad se i nije vraćao doma spavati, mama je dobila otkaz u vrtiću i počela raditi u slastičarnici, a ja sam se trudila sve to ne primjećivati. Srednju sam školu provela u školi i u knjižnici. Jezici su mi išli tako dobro da sam već prije upisa na fakultet tečno govorila njemački, engleski i francuski.
Na Fakultetu međunarodnog prava jedan je profesor rekao da je budućnost studenata u Makedoniji u albanskome jeziku. Nije to mogao konkretnije argumentirati, samo je rekao da ćemo i sami to uvidjeti. Odmah sam počela fakultativno pohađati nastavu iz albanskog, a srećom u Skopju je bilo prilika i razgovarati na njemu. Odjednom su mi postale bliske Albanke obučene u duge kapute i marame i ljeti i zimi. Zavidjela sam im na odjeći koju su nosile kao sigurnost i zaštitu pred svijetom. Kako mi je nedostajala odjeća dok sam bila mala, kada sam morala biti gola po doma i koliko mi još uvijek nedostaje, jer moji ni za živu glavu ne žele promijeniti naviku, ni sada kad su već stariji, visećih grudi, trbuha i spolovila. Nakon fakulteta zaputila bih se preko kazališta, Trgovačkog centra i Kamenog mosta prema Staroj čaršiji kako bih došla do autobusne stanice s koje vozi broj 50 na Bit-pazaru, i zagledavala se u Albanke u kaputima i maramama jer ih je ondje bilo najviše. Nisam razmišljala je li im vruće, smeta li im duga odjeća, je li ih netko natjerao da se tako oblače ili same žele biti obučene od glave do pete – ne, jednostavno sam željela gledati njihove pojave koje nisu pokazivale ni centimetar gole kože. Ljubazno sam ih pozdravljala, prosjakinjama koje su sjedile na trotoaru s djecom udjeljivala bih poneki dinar od stipendije za nadarene studente, obraćala sam im se na albanskom, a oni su se radovali i novcu i riječima. A ja sam se radovala njihovoj odjeći koja im je obavijala tijelo od glave do pete. Jednom sam u crkvi „Sveti Dimitrija“ vidjela monahinju u dugoj mantiji koja ju je svu pokrivala. Jako mi se dopala njezina crna odjeća, no zbunila sam se i pozdravila je na albanskom. Začuđeno me pogledala i prekrižila se. Otad sam rijetko navraćala u crkvu. I studij mi je protekao na fakultetu i po knjižnicama. Rijetko sam išla na zabave, bojala sam se svakog muškog pogleda, nisam željela da me se dotiče čak ni po glavi, a kamoli po nekom intimnijem mjestu.
Nakon diplome bacila sam se na traženje posla kojeg u Makedoniji za mene nije bilo. Čim sam na Internetu vidjela oglas za projekt u Tirani, prijavila sam se isti čas i na svu sreću, sada sam ondje. Čitave dane govorim i pišem na engleskom, njemačkom, a najviše albanskom. Onaj je profesor u Skopju imao pravo, barem što se tiče mene. Iznenadila sam se da u Tirani nema odjećom pokrivenih žena i da je Enver Hoxha ateizacijom Albanije zauvijek ostavio Albance bez osjećaja vjerske pripadnosti. Danas je grad proeuropski, ubrzan i siguran. Djevojke šeću u minicama, mladići se za njima okreću, no nitko nije toliko razgolićen da bi me podsjećao na moj život u Skopju. Moram ostati u Tirani ili otići negdje drugdje, ali se u svoj nekadašnji dom u ulici „Karla Liebknechta“ ne vraćam više nikada. U krajnjem slučaju ili ću se zamonašiti i odjenuti monašku mantiju od glave do pete ili ću postati muslimanka i početi nositi dugi kaput i maramu. Ili ću jednostavno kupiti tri kutije apaurina i popiti ih naiskap. I u Tirani se mogu kupiti bez recepta.

Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih od svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava, ne samo radnika migranata diljem Europe, već svih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.

LIDIJA DIMKOVSKA (Skoplje, 1971.)

na hrvatski prevela Borjana Prošev-Oliver

zbirka je bila u najužem izboru za nagradu za najbolju proznu knjigu »Stale Popov« Društva pisaca Makedonije, 2020.