Ležim na kauču izvrnut naglavačke noge podigao na naslon, visoko pomeram ih napred-nazad to sam radio i kao dečak šetam po plafonu.
Gledam dugo u prozor osećam se ko prazna pinjata ispucao po šavovima od udaranja ništa slatko i šareno ne izlazi iz mene.
Kao dečak nisam mogao da odlepim Ronaldovu sličicu od papirića danas ne mogu da odlepim san od realnosti
Rekao sam jednoj starijoj devojci volim te, nasmejala se pravi si dečak, rekla je. Ljubila me u usta, po vratu, kapcima držala me čvrsto za ruku mahala napred-nazad svojom rukom u mojoj dok smo hodali šaputala mi lepe stvari. Lepo je lagala pustila mi ruku kad sam bio iskren.
Bio sam ljut i prazan nikad više prema devojkama nisam bio dečak.
Mislio sam da sve ide u paru. Čarape, četkice, olovke, papiri zvučnici, ptice, hleb za sendvič mačke, psi, puževi muško i žensko.
Muško i ležanje satima na kauču muško i gledanje u prozor muško i niko. Dugo nisam šetao sâm ne pričam sa nepoznatim ljudima. Vidim puža izlazi iz trave drugi je na sred staze stavljam drugog na prvog volite se malo, kažem. Kad padne kiša vidim kišne gliste ćušnem nogom prvu blizu druge usamljen je, kažem prvoj.
Noću ležim u krevetu sećam se svog dede imao je dubok i nežno-hrapav glas mirisao na pivo i cigarete. Trgni malo dok ne gledaju govorio je nagnem pivo on se hrapavo smeje kao da želi da se nakašlje usitne mu se plave oči vide mu se žuti zubi rupa umesto levog gornjeg očnjaka.
Nema ga više nema više ljudi uz koje sam odrastao. Neki mrtvi, ostali umiru na poslu imam još osam godina do tridesete još dvadeset ispita do diplomiranja imam dve bore na čelu tri velike strije na stomaku dva ožiljka na glavi napio se bezbroj puta.
Život nema smisla prilaze samoubilačke misli. Nikada nisam plakao zbog života. Mislim, kao dečak nisam.
***
NAPAD PANIKE
S hladnim vazduhom ulaziš u moju sobu provlačiš se ispod prozorskog okna koji ne dihtuje dobro. Ležim u mraku kažem ne idi bosa, dođi u krevet. Uvlačiš se pod ćebe pribijaš mi se s desne strane butinom dodiruješ moju stopalom kliziš po cevanici nosem i usnama dodiruješ rame, vrat i zastaješ kod uha. Ozbiljnim glasom šapućeš govoriš mi da mnogo pijem potencijalni sam alkoholičar niko to ne želi pored sebe. Kažeš da nisam bio ništa posebno desilo se s vinom i pijanstvom govoriš neću te videti više.
Tvrdiš da nikada neću predavati književnost živeti od pisanja prestaću da pišem jer ću pisati loše i ponavljaću se. Biću švorc i propalica proneveriću sve nade koje su položene u mene izneveriću svačije poverenje biću još jedan sveznajući bradonja iz parka koji zaboravlja na godine i priča da novac nije najbitniji. Biću ludak jer to i jesam.
Ponavljaš kako ću ostati sam nije bitno što sanjam kako izgovaram volim te nije bitno što sanjam kako mrsim dečji čuperak neće biti priča za laku noć. Neće biti ničega kažeš ništa je jedino što možeš da mi obećaš.
Spominješ imena mrtvih prijatelja neću ih videti, kažeš zaborav će ih progutati, kao i sve ostale. Bog ne postoji ne volim nikoga govorim nisam uopšte hrabar.
Noću mi dolazi tropska vrelina Afrike pluća su mešina koja potpaljuje vatru cepam čaršav i jastučnicu. Srce mi je domorodački doboš pri ritualu kada se jedan noću pojede.
_______________________________________________
STEFAN STANOJEVIĆ rođen je 17. avgusta 1995. godine u Pančevu, gde i danas živi. Studira srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljen na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa, u zborniku Rukopisi 39, 40, 41, 42 i 43. Bivši je dopisnik nedeljnika „Pančevac”, bio je autor kritike na internet portalu „Konkretno – zdrav razum i javna kritika”, novinar časopisa „Draft” – omladinskog informatora pančevačkog Doma omladine i dugogodišnji saradnik portala blacksheep.rs Povremeni dopisnik portala 013info. Prvi je neafirmisani pesnik u Pančevu i okolini koji je održao više od trideset samostalnih večeri poezije i time vratio učestala čitanja poezije u svom gradu prvi put od 2003. godine. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je knjigu poezije „Mladi Atlas” (2016)
Na proplanku gdje je modna kuća bila Ori se od rike piske i galame Pijetao krešti iz petnijeh žila – Prodajemo bunde za sve šumske dame
Priđoše mu dvije olinjale lisice – Sve što je u modi nama nije mrzno Mi bismo u svakoj bundi bile misice Samo što smo malo alergične na krzno
* Za tezgom dvije vučice majke Arlauču u duetu – Prodajemo patike najke One su in u svijetu
Naiđe zmija Raza Ne mogavši ni par da proba Mrzovolјno im kaza – Ovo je kineska roba
* I dabar iznio robu raznu Specijaliteti s mora Lignje Dagnje Vuk sanitarac mu Napisa kaznu – Zabrana dok se Ne donese jagnje
* Pod bukvom i prase divlјe Grokće – Požurite – Živlјe – Prodajem pečenicu I but svinjski Navali narode Životinjski Priđe mu neki matori vepar I počupa mu dlake s tjemena – Šta misliš je li par ili nepar Izdajniče roda i plemena
* Baš kad je svojoj ušatoj dječici Kupovala neke šarene stvari Novčanik iz torbe ukrade zečici Jazavac – džeparoš stari
Zečica zasuzi i bolno vrisnu I zatetura se ko da će pasti Jazo iz gužve u grmlјe klisnu Ali ga ščepaše organi vlasti
Dva vuka dva šumska redarstvenika Umlatiše ga – ima da propuže Dok su ga vukli čula se cika – U zatvor sa njim – Dolјe lopuže
* Na šumskoj pijaci i dva su medvjeda Ukrala pčelama tri kante meda Sad lјutiti roj juri prevarante Ako ne med da spasi bar kante
***
POKAJNIČKA
Jutros poput starog znalca Dok su cvale cvjetne šolje Zezao sam jednog jarca Smijalo se cijelo polje
Sad uzdišem u šok-sobi Vidam rane jedva spavam Poručite toj rugobi Da se izvinjavam
***
U ŠUMI GDJE VLADA MUK
U šumi gdje vlada muk Gdje niz jelu klizi smola Reče jutros jedan vuk Pripadnici lјepšeg pola
Volim tvoju facu vučju I krzno na poleđini Zamišlјam te u naručju Na trosjedu u pećini
Onda legnem potrbuške Crtam te na starom panju Slika – naše dvije njuške U aktivnom stanju
Ti ćeš dvjesta petsto puta Život da mi uveličaš Vučica već vidno lјuta Ode – kaže – mnogo pričaš
***
TRI SRNE
Na potoku gdje dan svrne Da zagazi gdje je dublјe Tri su srne tri su srne Prale rublјe prale rublјe
A uzvodno pored luga Gdje žeđ tole zvjeri mnoge Tri su vuka tri su vuka Prala noge prala noge
Tri se srne razumješe Vratiše se kući rano Rublјe bješe rublјe bješe Neoprano neoprano
VELIMIR RALEVIĆ (Berane, 1970.) je crnogorski književnik. Piše djela za djecu te za šire čitateljstvo. Neke njegove pjesme prevedene su mu na ruski, engleski, rumunjski, rusinski, bugarski, makedonski i lužičkosrpski jezik. Dio ih je uglazbljen, izveden i nagrađivan na mnogom dječjim glazbenim festivalima. Objavljene knjige: – Nebo kuća beskućnika (za odrasle), Novi svet, Priština, 1994. – Mravinjak u žitnom polju, Sfairos, Beograd, 1995. – Divni sunovrati (za odrasle), Sfairos, Beograd, 1996. – Svitac u grlu, Nova Evropa, Beograd, 1997. – Mirišem na ljubav, Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade, Podgorica, 2000. – Zlatni prozor, Interpres, Beograd,2002. – Tanjini prsti zvone, Interpres, Beograd, 2003. – Brod u žitu, Jedinstvo, Priština, 2006. – Vodeni čvor (za odrasle), Udruženje pisaca Kosova i Metohije, Kos. Mitrovica, 2007. – Zaljubljeni vitez, JU Centar za kulturu Berane, 2009. – Mjesečarenje na suncu, JU Centar za kulturu Berane, 2011. – Bečkerečka mečka, JU Centar za kulturu Berane. 2013. – Kroz život jurišaj, Pegaz, B. Polje, 2014. – Prigovor danu ( za odrasle ) Pegaz, B. Polje, 2015. – Želim ti reći, biblioteka “D. Tucović” Lazarevac, 2015. – Slovne igrarije za mlađe i starije (za djecu), ” Pegaz ” B. Polje, 2016. – Zvonjava ( Zbirka kompozicija ) – Pegaz, B. Polje, 2016. – Pišem joj verseljuvene (zbirka ljubavne poezije za odrasle), Ratkovićeve večeri poezije, B. Polje 2017. – Panjevanje ( za odrasle ) Pegaz B. Polje 2018. – Zubatorepati stvor – Pegaz B. Polje 2019. Zastupljen je u brojnim zbornicima, časopisima te u 40-ak antologija u zemlji i susjednim zemljama.
ILHAN PAČARIZ rođen je u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011), Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019)
ja sam bio u Zemunu a ona u Borči i ugovorili smo sastanak
ispružila je svoju gigantsku nogu preko reke da bih hodajući na usnama došao do njene kuće u mrkom šiblju
čekala me je sa gajbom piva i par neutabanih kilometara njene druge noge
kada sam prepešačio i to seo sam na stolicu došao do daha i rekao joj: Sanja, ako nastaviš ovo da mi radiš, biće krvav posao preneti te preko praga
***
KONTRA-ODA
izneli bi me na nosilima nosili bi me na iznosima pametno ispiraju isprano pametuju love maštu maštaju o lovi ne stižu ništa ništa ih stiže
***
ZA ŠAKE SA MAGNUMOM
neka ti život bude kao volumen tečnosti koja ovu kriglu čini gralom
iracionalan iznad racije zaronjen u flekave strasti buldog ždere buldožere budi taj buldog zagrizi gvožđe rđu ispljuni samo ako moraš pa je posadi njeni plodovi možda budu ono što ti treba
pocepaj ovu pesmu spali je na trgu i ako se zaljubiš u žar uspeo sam
LAZAR PRENDOVIĆ rođen je 14. jula 2000. u Beogradu. Završio je srednju Ekonomsku školu u Zemunu i trenutno studira žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka. Svira bubnjeve u pank bendu Logička Greška. Individualno se bavi i elektronskom muzikom. Pesme piše od 2017. godine i radi na prvoj zbirci poezije.
podijelila sam svoj mrak s općim mrakom tako mi se mrak smanjio i zgusnuo istovremeno zapucketao iz sklopljenog kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila čak ni da mi radi hlad neki kišobrani obavljaju radnje moj zna odrediti stanje u kojem sam tako sklopljen pred mutnim nebom iza zamagljenih stakala javnog prijevoza ljudi prolaze na prstima konkavnim udubljenjima čvrsto prihvate šav od džempera jer u mekom, končanom i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje i ne ostavlja se kandžicom se prikači za nositelja njuška posvuda i traži pod čijim se koncem druga ljubav zavukla na kojem se tijelu toplo primila nekima je ljubav u ispruženom laktu nekima trusi sa zidova u čaše bliske su ruke vijadukti u mraku prenosit ću se preko jednog satima ljubav je žustrina plave i kartonski bog podebljane glave grad koji se prekida trajno pred gradom se sunce tanji pekari jutrom gase zagorjele kifle prozori pište od topline Victoru Truvianu treći put rastu mladi i jaki zubi jer živi u rudnicima zraka i ostalog vazdušastog materijala gledala sam gušter u ljubavi odbacuje rep i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor nekoga ljubav nikako neće vidjela sam sve to i još kako mravi proždiru leptira prejako mi pada kiša i neoprezna sam digitalna ptica ništa mi se dugo dogodilo nije a možda bih da se nisam u kućici obeskućila u prsima napipala kost koker španijela
***
TUGA MI JE MALI TROMB
u bakinoj sobi sve se od tri sata pomjera ili kreće madrac se, tako mi svega, proteže kada sjednem iz jastuka trusi djetelina umjesto perja živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima otkad tebe nema kad je baka prenijeta u sandučić boje kave jastuci su udarali licima od plafon vješalice tiho poispadale iz ormara kišobran je samog sebe otvorio i zamolio prisutne za mir jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma trebalo je smrtovnicu složiti od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb stablo dva zaključalo se u ormar i jako ispupavalo mentu iz svojih grana fišek sušene kamilice izbacivao je barice vlage na mirisne šalove u kojima se zadržala pokoja tanka vlas neki šarafići su, dok si spavala, bako, zakucani točno ispred nas dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van uz pomoć divovskog anđela na pogrebima ne gutajte jecaj ugumenit će ga u grlu tuga
***
SLATKO OD ŠUME
šume sanjaju šume jegulje šume su od juga nervozne ovdje ih sve jako boli kad pukne šibica, kondom, petarda, upaljač, plastika od Sunca koja je slatka pod usnom pernati trbusi svijetle zrakom kao mango vidim ih dišem i one dišu u mene mrve ampule kisika u tanka i bolesna pluća sišem kožice naranče da, dobar humus čine svježi zemljani zavoj daj me zamotaj malo na periferiju kantonalnog duha tamo je mmm još 120 000 mina i neeksplodiranih sredstava zatvaram oči brišem san Sunce je velika crvena salamura pregrijalo mi je oko istovremeno suho i mokro od dima i plača ne puštaj staklu da se izuva u meni prekini pljuvati krv na šumu da bi smirio ratove u sebi prekini prekini gledati šumu kao prijetnju pošalji šumu gdje je nema tamo gdje joj je mjesto da se ušumi ne bacaj biljne sokove u nepce naviklo na masno pečenje kad ti s bokova dođe skinuti mast prevrnut ćeš povrće na skupocjenoj wok tavi naručenoj s top shopa popust čak 5 %! šume su vaši repelenti oči su mi zelembaći spušteni na laktove u svakom zelembaću sikon u sikonu mala osa tijelo joj je smokva sjećam se sinoć sam usnila šumu u čaši vode plave mrlje vatre preskakale su kapke tržnice plavih paštapana niotkuda čelom sam provjeravala toplinu čaše okom upala u zgarište moje čelo i čelo prijateljice i čelo njezina mačka plišanih laktova i zgarište sve to u jednoj čaši vode što se dimila i mi nad njom i pera ptica koja nisu peraje kroz koju se od flaša prokrijumčarila mržnja čiji zrak ćemo disati sutra državo, nabavi kanader bilo je šumicâ bio je šumarak bila je šuma dajte mi zraka šume su disanje oštećenih pluća
ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), magistra hrvatskoga jezika i književnosti. Autorica dviju pjesničkih zbirki: „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, Stolac, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, Zenica, 2019). Dobitnica prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis. Poeziju objavljivala u regionalnim književnim (i online) časopisima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski i grčki.
Svako jutro ustaje u šest. Oblači radno odijelo. Odlazi u štalu.
Sa kravama se, kaže, najbolje ispriča. Sa kućnih vrata žena ga doziva. Kahva se hladi. Dok djeca spavaju, njih četvero u sobici, govori mu da je stigao račun za struju. Šest maraka više nego prošli mjesec.
Prije rata je radio u fabrici, imao finu platu, čak i auto jedno vrijeme, dok ga nije prodao. Dječija škola nije džaba. Kad mi nismo mogli, govorio joj je, nek oni lakše žive. K’o da lakši život sa školom dolazi. Peti im sin, najstariji, nagodinu fakultet završava.
Mjesecima već crni oblak među njegovim obrvama i munje iz očiju najavljuju oluju. Ko će znati šta se iza brda njegove tišine valja, mislila je. Zato je i šutjela. Uz tišinu dosipala mu još jedan fiildžan gledajući ga kao što sunce gleda zemlju. U proljeće.
Kroz suhi kašalj i dim cigare govori joj da se sprema za Njemačku. Ide na crno s bivšim kolegom iz fabrike, B. S. On je već išao preko ženinog rođaka, B. H., jednom u Njemačku. Drugi put u Belgiju, kad ih je pohapsila EU policija. Ne razmišlja o tome.
Kao što nije mislio bezglavo trčeći kroz kišu metaka i granata kad je pogin’o mu brat u susjednom rovu.
Sve mu se sabralo u dvije riječi, sav njegov život. Onaj prijašnji i ovaj sadašnji. Kad legne da spava, pred očima mu slike žene i djece, njihovih gladnih ptičjih usta i orošenih obraza.
Dan se vuče poput penzionerskog mjeseca u kojem penzija liježe sa zakašnjenjem. Radi kod gazde P.B. na Čaršiji. Cijepa mu drva. Po metru deset maraka.
Ruka, lijeva, natekla i pomodrila, ne da mu mira. Bol toliko dubok da seže dvadest i kusur godina unazad. Na dan kad je stao na minu. Kad mu je ruka jedva ostala u komadu. Na dan kad je ostao bez većeg dijela desne noge.
Pola je osam. Žena pojačava ton na TV. Nakon najave, udarna vijest: u Cazinu se zapalio čovjek.
ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania), iz zbirke pjesama “SELIDBE”, Presing, 2019.
Druženje sa ljudima zahteva porciju vremena, remećenje ritma lične rutine.
Posvećivanje drugom računa na odricanje u trenutku neutažive taštine.
Među onima što dolaze i odlaze, neimari sopstva retuširaju imidž o koji će se veličanstveno spotaknuti.
Šta je čovek nego instrument smrti, koža razvučena preko ksilofona kostiju, o koju kopitom udara najlepša životinja.
***
POVRATAK
Opasno je videti kuću svog detinjstva, ali pomaže spoznavanju sopstvenog sloma.
Svaka soba ima zvuk i pokret velike zmije iz mraka zidova.
Ona može da prizove pogled sa razbijenih prozora. Nije dobro da je pogled isti.
Potrebno je otkriti ožiljke, pokušati oplakati izgubljeno, i uz topli morfijum gledati kako kliše gori.
***
TIHA POBUNA
Volim sobe
praktične prostore u kojima možeš smestiti svoje telo
udobno
ispuniti predmetima od značaja i potrebe neophodnostima što te određuju
vratima i prozorom zatvarati i otvarati svetlost i tminu opkoljenog
sveta
iza ova četiri zida stabilna i čvrsta poput listova hartije
sa ispisanim pesmama u kojima tinja tvoje Ja tiho poput pobune.
***
JANUAR. AMNION (Pesma za moj 33. rođendan)
Pre i posle mene je ožiljak, carski rez na trbuhu januara. Budi me dvadeset sedam puta između šest i osam izjutra, potapa telo u monohromat dana, okiva nedeljivim ostatkom prestupnog kalendara.
Na beleg u obliku lista platana, na toploj koži stražnjeg dela leve butine, osamnaest godina kasnije spustiću pismo, kao oblog, kao vodeni žig, kao tetovažu sidra što se eksponira, bespomoćno zaljubljen u metaforu.
Ako je vreme stilska figura vode, reči su roditelji oblika stvari iz doba čistog značenja. Slova prave kolonu na putu između očiju i srca. Pod jezikom spava detinjstvo pesme, u gluvoj sobi obloženoj ogledalima.
Smrt pleše na razlomku noći. Čeka da se raspline u zvuku dodira metalnog vrha čiode i mermernog pločnika bulevara. Jutro stiže držeći zubima sunce. Probudio sam se sa zvezdama na tabanima. Mislim da se tako objašnjava mrtvački stupor.
BRANISLAV ŽIVANOVIĆ (1984, Novi Sad), objavio je sledeće knjige poezije: Pogledalo (2010), Crno svetlo (2012), Sidro (2017), Pesma galiota (2019). Jedan je od urednika portala za književnost, filozofiju i društvenu teoriju Rizom i član uredništva časopisa Dometi. Živi i radi u Novom Sadu.
„Kategorički to opovrgavam!“, rekao je okupljenima u pregovaračkoj sobi. „Uostalom, viđeni ste od strane više ljudi kako pod rukom nosite knjigu Nikole Tommasea dok napuštate kolodvor. To niste ni pokušali osporiti. Nekoć je nesreća u Šibenik dolazila parobrodom, ali danas više ni jedan pravac nije siguran. Nije mi jasno odakle vam uopće ideja da bih takve stvari izmišljao“, zaključio je Pavao Protega i, onako zavaljen u stolici, pomilovao si sijedu bradu. Dodao je, „Ja sam ipak uvaženi član ove zajednice, a vi ste tek obični, iredentistički fiškal!“ Rekao je sobi punoj ljudi kako me se sjeća dok sam još kao srednjoškolac ocu pomagao u građevini. Protega bi išao za svojim poslom i vidio bi oca i sina kako sjede i marendaju uz cestu. Obojica prašnjavi i u trlišu. Malome obje ruke na sendviču, starome jedna ruka na boci piva dok drugu drži na dječakovim ramenima. To je onaj grop u želucu kojeg nazivaš grčem. Ona provalija u koju upadneš i koju nazivaš fojbom. To je onaj osjećaj, znaš, dok gledaš kako se more povlači u sebe neposredno prije plimnog vala. Uostalom, trenutak eksplozije nikada nije toliko strašan koliko svi oni trenuci koji mu prethode. Ovo što imamo ovdje, sada, mogli bismo nazvati talačkom krizom, ali štos je u tome što više nisam siguran tko je ovdje pregovarač, a tko terorist. U biti, da vam budem onako baš iskren, nemam pojma želim li ovakve taoce uopće ostavljati na životu. Groteskna pomisao, priznajem. Upute za prikupljanje podataka metodom razgovora kažu kako je u provedbi općeg izvida potrebno, prije svega, ostvariti suradnju s predstavnicima lokalne uprave i samouprave kako bi se osigurali optimalni uvjeti u ostvarivanju kontakata s određenim osobama. Vratio sam se u svoj Šibenik spuštenog pogleda i s najmanjim kovčegom. Nisam sebi želio dozvoliti da se zadržim predugo. Tommasea sam, uistinu, držao pod rukom jer ni nakon svih ovih godina nisam sa sebe uspio saprati taj šibenski dišpet, a otac mi je uvijek govorio da je provokacija izvrsno oružje. Zlatni gral gerilskog ratovanja, kazao bi. Savršen način da preventivno razlučiš svoje saveznike od oponenata. Sistematizacija je pola posla. Došao sam kao zvijezda nadolazećeg kongresa. Keynote speaker rekli bi vam u kongresnoj industriji. Ali umjesto da se uputim u Amadria Park ja sam popodne proveo obilazeći prostore starih tiskara i toverni. Naivno, priznajem. Samo izgubljen čovjek može pomisliti da kretanjem kroz prostor može putovati kroz vrijeme. Ali ono što su razvedenim muškarcima bordeli, onim izgubljenima su hemeroteke. Isječak iz stvarnosti. Stvarnost iscrtana grisailleovom tehnikom. Uske sunčeve zrake udaraju u plemićke grbove na bunarskim krunama. Monzambano usidren pred lukom. Vinska klauzula poput mača visi nad glavama dalmatinskih težaka. Leprozni verslibristi obješeni u hermetičkim krugovima. Gubim se po gradu po kojem sam nekoć hodao zatvorenih očiju. Kako li se samo usuđuju ti gadovi živjeti svoje vlastite živote!? Pred odlazak na fakultet sam starome pokazao isječak iz Šibenskog Crvenog Barjaka. Pisalo je u njemu kako je zima 1912. za zidarske radnike bila kišovita i osobito tužna. Pisalo je: „kad kiši, zidar ne radi: a kad ne radi, ne dobiva: a kad ne dobiva – nema kruha za djecu i obitelj.“ On je na sebe oblačio pancirno odijelo i rekao mi, „Zato tebe šaljem u školu, a ja više nisam zidar.“ Sunce obasjava orošene travke. Na podu zgužvan Dodatak K – Zapisnik prikupljenih podataka metodom razgovora. Iz tla viri tek zvjezdasti upaljač. Upute o metodici vođenja razgovora kažu da je u razgovoru potrebno eliminirati ili barem potisnuti teme koje bi mogle sugovornika učiniti indiferentnim prema problemu. Na stolu Dodatak M – Zapisnik o minskom incidentu. Stavljaju i četvrtu neispijenu čašu na stol. PROM-1 kažnjava krive procjene. Poziv me zatekao dok sam opet listao po prošlosti. Prošlo-svršeno vrijeme je ono u kojem najbolje njegujem svoje tjeskobe. Javio sam se refleksno jer nepoznati brojevi mi bude nelagodu. Glas me pitao jesam li ja Domagoj Juras. Glas me zamolio da se požurim do zgrade Policijske uprave šibensko – kninske. Iz kovčega izvadim Tommasea i uputim se.
***
Obilježavanje početne točke provodi se istostraničnom trokutastom oznakom dužine stranica 15 cm, crvene boje s bijelim natpisom STOP koja se postavlja na visini od najmanje 30 cm od razine tla. Približavam mu se oprezno. Iza nas rotacija plavih svjetala. Iza nas okupljena šačica znatiželjnika. Interventna policija, lokalni dužnosnici i dušobrižnici. Još dugo nakon što vojske odu, netko ostaje pobrinuti se za zagađenost prostora. Mislav već dva desetljeća skida ožiljke s naše zemlje. U šali zna reći da je on tek estetski kirurg, ali danas mu nije do šale pa mi zajedno s još dvojicom svojih kolega iz daljine gestikulira da se zaustavim na ulazu u radilište. Dovikuje mi, „Ćaća bi ti se usta iz mrtvih i zadavija me golin rukama da ti se šta dogodi!“ Prilazi mi jedan od dvojice i zaustavlja se pred trokutastim znakom s natpisom „NE PRILAZITE.“ Ozbiljan je i govori mi, „Na toj svojoj konferenciji ne zaboravi nabrojat imena poginulih. Umisto po hotelima, bolje vam je da dođete ode vidit šta to znači razminiranje. Minska polja ste ionako vidili samo na aplikaciji mobitela.“ To je onaj osjećaj kad progutaš knedlu u grlu. Onaj znoj koji ti oblije dlanove i kojeg nazivaš palmarnom hiperhidrozom. To je onaj trzaj o kojem dvaput promisliš jer te svaki idući korak može ubiti. Mislav na sebi nema nikakvu zaštitnu opremu. Trenutno mu puca neka stvar za standardne operativne postupke već ukinutog HCR-a. Gleda me iz daljine, onako švicarski odjevenog, počešljanog, u cipelama i sakou. Dovikuje mi, „Nemoj se uprljat momčino!“ Sjedi nasred minskog polja u šibenskom zaleđu i govori, „Stari te ne bi ni pripozna. Nemoj nam šta zamirit. Mi smo ti navikli na jeftina odijela i besplatne rakije.“ Prema podacima međunarodnih agencija, Hrvatska je jedina zemlja Europske unije s visokom zagađenošću. Na svjetskoj razini, Landmine Monitor je za 2018. ponovno prijavio zabrinjavajuće visok broj žrtava stradalih na minskim poljima, gotovo dvostruko više nego 2013. 54% civilnih žrtava su djeca. Ratovi ubijaju i dugo nakon mirovnih sporazuma. Temeljem Akcijskog plana iz Maputa, članice Ottawske konvencije su se obvezale očistiti svoja minska polja najkasnije do 2025. Hrvatska je 2018. zatražila produljenje svog krajnjeg roka za razminiranje i postavila ga za – 2026. Društvo natiskano iza mene pokazuje sve veću nervozu. Dan prije otvaranja međunarodne konferencije s naglaskom na protuminsko djelovanje, nekoliko pirotehničara im se prijeti raznijeti ukoliko se na stol ne stave pitanja o donošenju izlazne strategije i povećanju sigurnosnih i materijalnih uvjeta. To bi bio međunarodni skandal koji nikome nije potreban. Rekli su mi kako su me pozvali da, kao jedan od vodećih međunarodnih stručnjaka na tom polju i rođeni Šibenčanin, ispregovaram ovu situaciju i izbjegnem tragediju. Istini za volju, bio sam jedini s kojim su Mislav i kompanija uopće pristali razgovarati. Sjećam se kada bi Mislav vraćao mog oca kući s posla. Kada bi kasnili znao bih da je posao prošao dobro pa ih narod u mjestima pored očišćenih minskih polja časti domaćim vinom ili nečim žestokim. Na šanku ili na stolu bi se uvijek našla nepopijena rakijica ostavljena za one poginule. Prvo jedna pa dvije pa tri. A onda i ta četvrta. Sada me Pavao „Uvaženi“ Protega pred policijskim načelnikom i pripadnicima oružanih snaga optužuje da sam ja nekakav kolaboracionist, nekakav idejni začetnik ove svirepe sabotaže. „Očekujete od njega da vam pomogne, a on vam je ovo sve i osmislio. Uvijek je bio funcut.“
***
Malo je reći da Mislav nije bio oduševljen kada sam mu rekao da napuštam Hrvatsku kako bih karijeru ganjao u inozemstvu. Vraćao bih se ljeti i posjetio ih. Kao pravnik sam se specijalizirao upravo na području protuminskog djelovanja. Posegnuo bih za onom neispijenom žesticom na stolu, ali Mislavu se to ne bi svidjelo. Prekrio bi čašu rukom i odmahnuo glavom. Promrmljao bi sebi u bradu kako je još ne zaslužujem dirati. Ne bih ga razumio kada bi mi prigovarao što sam otišao. Pitao bi me nešto poput, „Gdje smo bili svo ovo vrijeme dok su nam trofeji gubili patinu?“ Kako uopće odgovoriti na takva pitanja? U pregovaračkoj sobi im objašnjavam da nemam veze s ovim performansom. Stigao sam u grad na konferenciju i zatekla me ova situacija. Optužujem Protegu da izmišlja i o meni širi objede jer mene i mog starog nikad nije podnosio. Sad me još naziva i provokatorom i tvrdi da sam podmukli tolomaš. On se zavali u svoju stolicu i to kategorički ospori. Trenutno je ovo tek klasični nesporazum plemića i pučana, ali završi li tragedijom bit će ovo crna mrlja u gradskoj povijesti. Šibenski cause célèbre. Kad sam otišao na fakultet zamolio sam Mislava da mi se javlja nakon svakog čišćenja. Stari mi baš i nije tip koji koristi mobitele i telefone. Poziv me pronašao u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici. S nepoznatog broja jer čak mi ni snažni i brbljavi Mislav nije imao snage priopćiti takvu vijest. U ovoj zagušljivoj sobi nepodnošljivi diskant. Izađem van ne bi li uhvatio zraka. Oko mene goleme klepsidre kalibriraju vrijeme. Prašnjave dagerotipije ocrtavaju profile istaknutih ličnosti koji zamjenjuju teze. Parobrod Keleti usidren pred obalom. Skjavetićevi madrigali odzvanjaju Šibenikom. Spotičem se po ulicama po kojima sam nekoć lakonski trčao. Vraćam se ovdje jer je izgubljenim ljudima potrebna referentna točka. Pitaju me jesu li pirotehničari stvarno u stanju napraviti tako nešto. Odgovaram im da stvarno jesu. Utjecajni Pavao Protega odmahuje rukom i kaže da su to pijana posla. Govori da blefiram. Pitam ih jesu li spremni riskirati? Ono što će u javnosti odzvoniti su žrtve i eksplozije. Kasnije se mogu pravdati, ali bit će prekasno. Demante i obdukcije nitko ne čita. Nakon gotovo sat vremena pozivaju me natrag u zgradu. Lica smrknuta, tonovi sepije. Odahnem tek kad Protega pokupi svoju jaknu i protestno napusti zgradu. Ispričavaju mi se u njegovo ime, kažu kako se slažu sa mnom da je Protega vjerojatno vođen osobnom averzijom prema meni. Govore mi da su nakon konzultacija s državnim vrhom prihvatili otvoriti određena pitanja vezana uz status pirotehničara i tempo razminiranja. Preklinju me da Mislava i društvo maknem s polja i to odradim u tišini. Javnost ne treba znati da smo pregovarali s teroristima, govore mi. Pristaju da sutra u svom izlaganju uvrstim imena poginulih. Pitaju me hoću li im se poslije pridružiti na večeri. Upute za prikupljanje podataka razgovorom savjetuju da je razgovor nužno zaključiti primjerenim isticanjem zadovoljstva na susretljivosti i pružanju dragocjenih informacija. Stoga se nasmiješim i pristojno odbijem. Krenem prema toverni. Tamo me čeka besplatna rakijica.
MARIO MAJDIĆ NATRLIN rođen je 1986. u Trogiru, odrastao u Splitu. Završava Pravni fakultet u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. U 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir. 2020. priča “Početna točka” osvaja prvo mjesto na književnom natječaju “KuŠIn”, a priča “Šporkica” prvo mjesto na natječaju “kromoMETAfora” Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu. Autor je zbirke refrena i kratkih priča „Samo moja“ koja je objavljena u siječnju 2020.
Narastu mi krila po milimetar svaki put kad udahnem punu dozu tvog optimizma a često te udišem kroz zamišljene rešetke Naraste Ego za cijelu trepavicu dužina do vrha dopunjena maskarom Zatrepćem što brže da naduvam balon samopuzdanja i razbacam se u šarenilu krila sakupljenih tražeći rajske ptice Otvore na roletnama ispunim zracima mladog mjeseca razrijedim gustu tintu kojom se svake noći kupam Isprazne pepeljare ruke najdražeg čuvara lijevog i desnog plućnog krila Dok tražim tragove pepela pod noktima izmišljam razloge za organizovanje logorske vatre Zapalim svu količinu besmisla kojom se volimo pohotno do zadnjeg daha ispovijesti nikotinskog dima.
***
SAVJEST PLIŠANE LUTKE
Nevješto izvezene figure neba Pod plačnim oblacima drhti prašina mrtvilo suvih ikebana prividna parada boja Flegmatičar je zarobljen u kutiji vremena Umjetni pogled plišane figure vreba tamo u sjenkama Napukla kora limuna miris procijeđen gustim dimom besane noći Stojiš nad ponorom nepomičan topli dlanovi te udišu Za ples noćnog lepitra za dah ulične svjetiljke kupujem te.
DRAGANA GRUJINOVIĆ rođena je 7.12.1983. u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, odsjek studija za socijalni rad. Objavila je zbirke pjesama „Lutanje kroz Id“ 2007 i „Krug dekorisanog vremena“ 2017. godine. Sarađivala sa književnim novinama i časopisima Album, Književnik, Putevi, Katedra, kao i portalima za književnost i kulturu. Bila učesnik na mnogim književnim večerimа.
s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, pobjednički rukopis
LISICE
Drvena daska natopljena je gustim crvenilom od tople krvi. Nožem velikim poput moje podlaktice, baka iskusnim pokretima komada pijetla kojeg će ispeći za ručak. I kod kuće u Splitu nedjeljom uvijek jedemo meso, ali ono do našeg stola dolazi iz supermarketa, uredno zapakirano u plastični omot. Krajičkom oka vidim kako se mama stresla kada je baka odrezala veliki batak i pljusnula ga na tanjur. Kut usana trza joj se prema dolje dok suspreže nagon za povraćanjem. Ali ne kaže ništa.
Svaki put kad počne kuhati, baka na stol stavi plavu Dikinu kuharicu, čije su stranice toliko požutjele da ispadaju kao jesensko lišće, a slova na njima jedva se vide. To baku ne smeta, jer u kuharicu ionako nikad ne gleda, kao da joj je samo prisutstvo debele plave knjige dovoljan podsjetnik. U pozadini, radio nas izvještava o svim nesrećama, ubojstvima i pljačkama koje su se danas dogodile. Baka ne izgleda kao da je to osobito pogađa. Dapače, svako malo zadovoljno kima glavom pri opisu osobito grozne nesreće, kao da je ona nekako predvidjela te događaje i svima bi im bilo bolje da su nju slušali. „Došla su čudna vrimena.“ Kaže. „U nas toga nema.“ Mama se neuvjerljivo nasmiješi. Blijeđa je nego inače, kao da je baka iz nje isisala svu krv.
Moja baka pojava je koju je nemoguće ignorirati. Iznenađujuće je okretna za svoju građu, a sve na njoj poskakuje dok se poput uragana vrti po kuhinji, rumena i neustrašiva. Moja mama sličnija je djedu. On samo sjedi u svom naslonjaču, pažljivo guli jabukama koru, reže ih na komadiće pa tromo žvače, pogleda prikovanog u daljinu. Iz svoje sobe na selu vidim nepregledno zelenilo, a kod kuće, samo druge zgrade i rublje koje se suši na tiramolu. Ovdje je sve drugačije. I tiše. Nema toliko djece kao u Splitu. Kuće su raštrkane, a u njima većinom žive stari ljudi. Nije tu loše, samo je malo dosadno. Ali ovaj put imam novu misiju: moram napokon vidjeti Ljubu.
Nikad mi nisu rekli što točno nije u redu s njom. Govorili su da je jako sramežljiva, ali nije mi promaklo brzo spuštanje pogleda i nagla promjena teme koja je uslijedila. Odrasli to uvijek rade kada misle da o nečemu nije dolično raspravljati. Nije bilo nikakve sumnje da je kćer naših susjeda obavijena mračnom tajnom. Svaki put kada bismo došli na selo, ona bi se skrivala, ili je bila u gradu „kod likara“. Za što su točno ti njeni ljekovi, nemam pojma, ali čini mi se da bi joj trebali pomoći da bude manje debela i manje šutljiva. Njena majka Neda bila je bakina najbolja, i koliko ja znam, jedina prijateljica. „Poludila bi da mi nema nje.“ govorila je. Njih dvije slične su u gotovo svemu, od istih, sijedih frizura i ispranih suknji do neustrašivosti kojom su se suočavale sa svakodnevnim životom. Bilo da je trebalo napraviti tortu na tri kata ili zavrnuti kokoši vrat, moja baka bi to napravila bez imalo oklijevanja. Da dođe smak svijeta, mislim da bi najsigurnije mjesto za skrivanje bila upravo njena duga, napuhana suknja.
Baka i Neda razlikovale su se samo u jednome: Neda nije znala peći kolače. A njena Ljuba ih je obožavala. Zato je moja baka, kad god bi pekla nešto slatko, odnijela dobar dio kolača susjedima. „Neka dite jede, kad voli.“ govorila je. „Kad ćemo do Nede?“ zapitkivala sam, tobože nevino. „Ić ćemo iza Božića, sigurno su joj njeni došli za blagdane.“ mama je odvraćala. Srećom, nisu vidjeli ništa čudno u mom naglom zanimanju za druženje sa susjedima. Napokon je došao i taj dan. „Obuci se, idemo kod Nede.“ rekla je mama. Nikada se nisam brže spremila. Kada smo stigli, baka je bila ta koja je pokucala na vrata. U drugoj ruci nosila je pladanj s rafiolima i londonerima. „Otvoreno je!“ odmah sam prepoznala visoki, kreštavi glas tete Nede. U kući me zapahnuo me neodređeni kiselkasti vonj, a iz stražnjeg dvoriša dopiralo je kokodakanje. „Vidi Tene, šta je narasla!“ rekla je dok je brisala ruke o pregaču, a ja sam se na te riječi još malo uspravila. „Evo, za Ljubu.“ baka joj je predala kolače. Čestitali smo jedni drugima Božić, a onda su oni počeli pričati. Mene to nije previše zanimalo jer nisam poznavala skoro nikoga od ljudi koje su spominjali. „A Ljuba?“ mama je upitala. To mi je privuklo pažnju. „Eno je u kokošinjcu. Znaš, ona je tako dobra s kokošima, tako smirena.“ odgovori Neda, a glas joj je bio pun ponosa. „Sve moje kokoši i pivci slobodno šetaju dvorištem. Kad kupiš u dućanu, to je sve puno kemije.“ mudro će Neda. „Danas više ne moš nikome virovat.“ ubaci se baka. „Jadne životinje.“ promrmlja mama. „A ti budi vegetarijanka onda, jučer ti ih nije bilo ža’“ odbrusi baka. Mama proguta knedlu. „Jedini problem su mi lisice.“ nastavi Neda. „U zadnje vrime, neka beštija mi stalno provaljuje u dvorište i ubija kokoši. Već su mi četiri otišle.“ „To ti je tako na selu. Svi se bore za opstanak.“ kimne baka.
Dok su oni pričali o lisicama i kokošima, ja sam promatrala starinsku kuhinju. U desnom kutu bila je velika peć na drva u kojoj je pucketala vatra. Svako malo, Neda bi u nju ubacila novu cjepanicu s povelike hrpe sa strane, a vatra bi je gladno progutala. Neda je izvadila pršut, sir i kruh. Dok smo jeli, vrata su se naglo otvorila. Bila je visoka gotovo kao moj djed, a on je jedan od najviših ljudi koje znam. Uz to, bila je poprilično krupna. Nosila je sivu trenerku i tenisice, a pogled joj je grozničavo prelazio s jednog lica na drugo. „Ljubo, dušo, došli su nam gosti.“ rekla je teta Neda istim glasom kojim se inače obraća meni, iako Ljuba već odavno nije dijete. Zamahnula je glavom, a tamni slap duge, sjajne kose slio joj se niz leđa. Sve na njoj djelovalo je prljavo i zapušteno, osim te čudnovate kose.
„Kako si, Ljubo?“ oprezno upita mama. „Na dvi noge.“ odgovori ona, a ja se zahihoćem. Sve oči pogledaju prema meni. „Ovo je Tena, moja unuka.“ predstavi me baka sa slabo prekrivenim ponosom u glasu. Mama me podbode u rebra. „Daj ruku Ljubi.“ promrsi. Ustala sam i polako joj se približila, onako kako sam prišla slonu u cirkusu prošle godine. „Tena, drago mi je.“ polako sam izustila i pružila joj ruku. Promatrala je moju ispruženu ruku kao da joj nije jasno što se od nje očekuje, a onda je zgrabila svojom velikom šakom. Kada me privukla bliže, osjetila sam smrad koji se širio oko nje. Poput hrđe, ili soli. „Ljuba.“ rekla je i glasno se nasmijala, kao da je upravo ispričala smiješan vic. Kimnula sam i vratila se za stol. „Sjedni malo s nama, Ljubo.“ nagovarala ju je teta Neda. „Ne bi, samo sam došla nešto uzet.“ Šta ti triba?“ već je bila na nogama. „Mogu sama.“ reče Ljuba i ode do velikog ormara. Okrenula nam je leđa i stala tražiti to po što je došla, praćena zvonjavom metalnih lonaca. Buka je ubrzo prestala, a Ljuba je izašla iz kuhinje, ne rekavši nikome ni riječi.
„Kako je ona sad?“ upita mama tetu Nedu ispod glasa. „Ko to zna. Uvik je u svom svitu. Ima samo mene… šta će bit s njom kad ja umrem, to samo dragi Bog zna.“ „Nemoj tako.“ ubaci se baka. „Lako je tebi govorit. Ti imaš sve.“ reče i pokaže prema meni. „Kad joj je bilo pet godina, Ljuba je po cijele dane crtala. Jednom je nacrtala svoju vjenčanicu. Govorila je da će pozvat cilo selo i plesat tri dana. Sve je isplanirala, jedino je trebalo nać mladoženju.“ nasmije se, ali bio je to gorak smijeh. „A onda su došli oni. Isprva nismo ništa shvaćali, vidili smo samo vatru koja gori i ljude koji biže. Gledaš, i ne viruješ da se to stvarno događa. A onda proradi instinkt. Prestaneš gledat, i počneš hodat. Hodaš toliko dugo da ti se čini kao da si proša cilu Zemlju uzduž i poprijeko.“ „Bila su to gruba vrimena.“ reče baka. „Nikad to neću zaboravit, koliko god da poživim.. ka zečeve su nas istirali.“ „Najgore je prošla mladost. Ljuba i ostali…“ zavrti glavom. „Mi stari smo se još nekako oporavili, a oni neće nikad.“ „Nekad sam ljuta ka pas, ne mogu ti to opisat. Kad se sitim svega: vatre, gladi, straha. Hodanja preko Svilaje, Promine, Bog zna koliko dugo.. skrivanja u rudniku dok nije procurio plin… ljuta sam na njih, ali i na sebe, jer je nisam uspila zaštitit. I eto, sad je tako kako je.“ zastane, a onda opet progovori. „Srićom da je Split bar bolje proša.“ „Da, baš smo sritni.“ moja mama odbrusi, a baka pogleda Nedu s upozorenjem, onako kako mene gledaju kad previše pričam. Pri spomenu rata, mamine oči postaju kao polje sa skrivenim nagaznim minama, svaki korak moze biti koban. Po prvi put te večeri zavlada tišina, tolika da čujem otkucavanje velikog zidnog sata. „Oćete šta popit?“ upita Neda, odjednom upadljivo vedrim glasom, kao kazeta koju smo izvadili i okrenuli na drugu stranu. Pogleda ravno u mene, kao da se tek sad sjetila da sam i ja tu. „Ne, hvala.“ rekla sam. „Idem tren do kupaonice.“
Dok sam izlazila, sobom je još odzvanjala jeka Nedinih riječi. Ovo je prvi put da sam je čula da ovako govori. Uvijek mi je djelovala čvrsto i neuništivo, baš kao i baka. Što ako i baku nešto muči, a nikad nam to nije rekla? Svijet kakvog sam znala prijetio je da se sruši. Moram saznati što se točno dogodilo s Ljubom. Iskrala sam se i otišla do dvorišta. Prvo sam primijetila da je neobično tiho. Odjednom sam začula glasno kokodakanje, ali odmah je prestalo, kao da je netko ugasio radio. Opet je zavladala tišina. Pažljivo sam zakoračila prema naprijed, a kada je stara drvena daska zaškripala pod mojom težinom, poskočila sam. Iz kokošinjca je dopirao pjevni ženski glas. Povirila sam unutra, i vidjela posljednje trzaje kokošjeg tijela, i Ljubine krvave ruke. Pjevala je staru narodnu pjesmu, onakvu kakvom se uspavljuju djeca, a glas joj je bio iznenađujuće melodičan. Siva trenerka bila joj je umrljana krvlju. Kada me opazila nasmiješila se. „Nisu uopće patile.“ rekla je. „Više im niko ništa ne može.“ Pogled mi je privukla hrpa mrtvih kokoši pod njenim nogama. „Moram ić.“ promucala sam i potrčala.
Trčala sam kao da i mene netko proganja, kao da su i mene izbacili iz sigurnosti doma i otjerali me u novi, okrutni svijet. Čelo mi se orosilo hladnim znojem. Zastala sam s rukama na koljenima, i povratila. Da barem nikada nisam upoznala Ljubu! Ruke su mi se još tresle kad sam se vratila za stol. Moji su i dalje razgovarali. „Jesi čula šta se dogodilo onoj maloj na Spinutu?“ baka je upitala. „Nemoj mi ništa govorit, slušam o njoj cilo jutro.“ Neda zavrti glavom. „To se kod nas ne događa.“ baka znalački kimne. „Na selu je ipak drugačije.“
A ja, dok sam ih slušla uzlupala srca, nisam uspijevala iz glave izbiti Ljubin pogled dok je stiskala nemoćnu živinu u svojim rukama, nemilosrdna poput lisice.
SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992) piše stvarnosnu i spekulativnu prozu. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, The Split Mind (čija je bila i urednica). Članica je grupe Novi književni val – http://noviknjizevnival.wordpress.com Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Pobjednica petog po redu nagradnog konkursa Beogradskog festivala poezije i knjige i Trećeg Trga, u kategoriji prve knjige proze, a knjigu će joj objaviti Treći Trg u listopadu ove godine.
čovjek-časopis 