KRATKA PRIČA NATALIJE DEMIROVIĆ: PREKO DUKATA DO ZVIJEZDA

61 723 followers

Najljepša sam. Takvu Slavonija još nije rodila.

U našem selu je tek nešto malo više od tri tisuće stanovnika, a na mom Instagramu je više od šezdeset tisuća pratitelja, tj. followera po moderno. Čisti uspjeh. Ništa čudno s obzirom na to koliko ulažem u sebe. Kosa mi je savršeno tonirana najboljim balayage pramenovima. Za njih potegnem i do Zagreba, ako treba. Puder obrve nadasve perfektno ističu moje lice. Sve mora biti po najnovijim standardima ljepote uz, neizostavno, izrazito istaknute usne. Doduše, volumen im je potpomognut filerima.

Nije da sam bogata, ali kad je posao u pitanju, ne biram sredstva.

Babina narodna nošnja je ionako predugo hranila moljce u škrinji, a samo jedan njezin dukat vrijedi čak tri filera!

Svakom followeru koji zaprati Ennu Bo, dugujem svoju savršenost i svaku žrtvu prinosim bezrezervno.

Još do sad nisam bila pozvana reklamirati neki restoran ili hotel na moru, ali znam sve cake kako „posuditi“ tuđu fotku i profesionalno je provući kroz razne filtere. Motiv je uvijek rajska plaža Balija, Maldiva ili neki otmjeni restoran. Obradim je do neprepoznatljivosti, pa nek me tuže ako žele. Naravno, ne objavljujem nazive mjesta jer pratitelje želim pridobiti svojom misterioznom prirodom i prigušenom skromnošću. Zasad mi ta uloga ide sjajno.

„Boženaaa! Ajde baštu zalivat! Jesi l’ ti to opet pred špiglom?“

„Evo me za pet minuta, brišem prašinu“, lažem mami i oblačim novu Adidas trenirku. Kod mene nema propusta u odijevanju, čak ni kad držim štihaču. Mami je dovoljno da kažem kako sam vrijedna i radim nešto po kući, pa me ostavlja na miru. Brišem (loše selfije), krpam (dvije fotografije), preslagujem (albume). Uvijek joj nešto drugo slažem, samo da me ne gnjavi.

No, u baštu volim ići. Begonije, kadifice, frezije, petunije, pelargonije, sve su savršena pozadina za izvrsnu fotku. Ekologija je danas in. Svaku umjetnički obrađenu fotografiju ili selfi objavim uz prigodni citat, jer to samoj objavi daje širinu. Ili dubinu. Nešto od to dvoje, bitno da je dubokoumno. Recimo, nakon što sad objavim najnoviji ekološki selfi iz bašte, uz prigodni citat, zapratit će me gomila novih followera.

„A ispod lijepog lica, vreba đavolica, čiji pogled lako opije.“

Top !

67 212 followers

Subota je i Stipo Kljunaš me vozi u Zagreb, na ručak, u svom novom Mercedesu. Doduše, ćaćinom, ali detalji me ne zanimaju. Poslije ćemo u mali shopping i na kraju po filer na crnjaka, kod dr. Pritiskovića. Priča se po internetu da se pola estrade napucalofilerima kod njega. Što ne bi i Božena? Sve je to crème de la crème, a tu i sama pripadam. Stipana navigiram do restorana koji je trenutno in. On je mulac, pa moram paziti što će naručiti da mi ne pokvari prezentaciju.

„Stipane, neš ćevape sad naručit, seljačino jedna!“ S njim uvijek ista priča.

„Aj, ne seri, gladan sam ti ja od tih tvojih kerefeka. Recimo, ovaj ‘karpećo’, da te jebo ‘karpećo’. Vidim kroz njega!“

Lupeta i negoduje, ali uglavnom naruči po mojoj želji. Zna da sam zvijezda, a opet sumnja u moj poslovni uspjeh iz čistog neznanja. Za njega posao nije posao ako ne stvaraš sa svoje dvije ruke. Lako njemu kad mu ćaći politička stranka namješta poslove po Slavoniji. Betoniraj vamo, betoniraj tamo, pol Slavonije Stipanovi izbetonirali. Ne kuži on PR-marketing društvenih mreža.

Nakon ručka, svratismo do shopping centra. Mulcu pomognem da si kupi štogod brendirano, da me ne sramoti, a on sav sretan, iz zahvalnosti, provuče ćaćinu Visu i za moje krpice. Nakon bockanja kod doktora, već smo nazad u autu i umorni se vraćamo kući. U tih sat-dva, objavim još pokoju fotku, naravno, iz restorana. Odjednom, Stipan me prekine u biranju filtera.

„Božena, ajmo pričati ozbiljno.“

„Jebemu, sad ću zaboraviti koji je filter bio najbolji! Reci, sad je gotovo.“

„Čuj, pričao sam s ćaćom. Mogli bi se ženit na proljeće. Dao bi nam kat kuće. Ima da ga svjetski urediš, pa ga fotkaj za taj tvoj Instagram. Ćaća kaže da si popularna i prava moderna poslovna žena. Takva snaja je dobra i za njegovu karijeru. A za tvoju bi mogao potegnuti neke političke veze jer navijeke ruka ruku mije.“

„E, moj Stipane, nisam ti se ja toliko trudila postati’virolna’ na internetu da na meni lokalni stranački dupelizac svoje bodove kupi. Mene čeka puno više od tvog kata kuće. London, Pariz, Dubai, Maldivi. Osim toga, kuća vam nije ni na glavnoj cesti“, objašnjavam mu popravljajući ruž.

I to ne makar kakav. Chanel Allure. Piratski. Crveno da te bog ubije, ali kažu, svaka žena od stila mora imati Chanelov crveni ruž. A i na fotkama ispadam dobro s njim. Ruž me trenutno spašava i od slinavog Stipanovog poljupca. Gleda u mene ko tele, miče glavom sad lijevo, sad desno. Ne zna gdje bi me poljubio. Evo ga, naginje se prema meni, ali smrad od luka je stigao prije. Diže mi se želudac.

„Ma, bježi Stipane! Fuj!“, odgurnem ga i izađem iz auta.

„Nema poljupca jer si morao mrknuti kebab dok sam bila kod Pritiskovića. Nakon onakvog divnog ručka, kebab je krajnje passé“, odvratim mu na francuskom i zalupim vratima.

Ne podnosim to njegovo primitivno ponašanje, ali je koristan za posao. Vozi me u ćaćinom Mercedesu gdje god želim. Ako se slučajno netko bitan nađe u blizini, vidjet će me u luksuznom autu, a ne u nekom Golfu.

Zna Božena sve trikove.

69 567 followers

Tek što sam oči otvorila, začujem poznati ping iz mobitela. Namještam se u krevetu, uzimam mobitel u ruke i otvaram poruku u Instagramu.

„Ako si zainteresirana za javni angažman koji će ti donijeti publicitet s višom svrhom, novce, plaćene hotele, aute s vozačima, putovanja, plaćena jela u restoranima, javi se. Gordan.“

Što je sad ovo?

Nikad nisam dobila ovako ozbiljnu poruku. Idem odmah vidjeti kakav mu je profil.

Ah, nema ništa posebno.

Sve fotke su more i oronule barke, provučeno krajnje amaterski kroz običnu sepiju. Na jednoj je čaša vina, lokacija Sidney. Na drugoj vatromet, slavi Novu godinu u Parizu, a na trećoj kaže Sretna Nova iz Londona. Profilna fotka mu je čovjek u sjeni sa šeširom.

Tko bi to mogao biti?

Možda je ovo onaj sudbonosni trenutak koji ne smijem propustiti. Radi se ipak o nekom svjetskom čovjeku. Tajnovitom ‘kozmopolitenu’. Smišljam odgovor, grabim torbicu, prekopavam i izvučem posjetnicu dr. Pritiskovića na kojoj stoji adresa Teslina 6, Zagreb.

„Možemo pričati o tvojoj ponudi. Nađimo se u Zagrebu. Negdje u Teslinoj“, odgovorim kratko i jasno. Neću valjda neznancu reći da sam iz ove vukojebine.

Međutim, stiže nenadani odgovor kojeg rezignirano čitam.

„Nađimo se sutra u 11h na terasi hotela, dolje u selu. Iz tvog sam kraja. Nema potrebe da idemo čak do Zagreba.“

Šteta, neki naš čovjek iz sela.

Sad iskrsava problemkako ću pješice do hotela u novim Guessovim štiklama?

Ne da mi se išta objašnjavati Stipanu, ionako se razumije samo u cement i miješalice. Ništa, poslužit će neobavezni sportski look, pa ću se prošetati casual i neopaženo, ‘kao’ do trgovine.

71 856 followers

Ustala sam rano kako bih riješila prvo nokte. Izabrala sam ultra modernu, neutralnu nude nijansu, jer ipak idem na poslovni sastanak. Dok se gel suši pod lampom, pregledavam komentare na Instagramu i odgovaram svima emotikonima, šaljem bezbroj srca i zagrljaja. Ne želim nikakve negativnosti na svom profilu, #samo ljubav, jer ljubav je uvijek in i dobro se prodaje.

Nakon noktiju, slijedi duboka hidratacija kože i kose. Ako može Megan Markle, može i Božena Hrastić ili, kako bi Instagram rekao, Enna Bo.

Bliži se pola jedanaest i gotovo sam spremna za poslovni sastanak koji će mi možda odrediti budućnost. Na meni je Adidas trenirka, torbica je Michael Kors, tenisice CK!

Top !

Još samo koji selfi i krećem.

U hotelu nema još nikoga. Sjedam za prvi stol i vadim mobitel da si skratim vrijeme. Uskoro začujem nepoznati muški glas iza sebe.

„Što dama radi sama?“

Sredovječni čovjek zalizane crne kose, u predivnom plavom Ralph Lauren sakou, sjeda nasuprot mene. Zaneseno mi pruži ruku na kojoj bliješti glomazni zlatni sat. Nije valjda Rolex. Na moje iznenađenje, umjesto rukovanja, poljubi mi ruku, a potom mi se sa smiješkom obrati:

„Enna Bo, drago mi je. Super da si prihvatila moj poziv.“

Uglađeni maniri, vidi se bečka škola. Oklen je samo ovaj ispao, iz Santa Barbare može biti.

Tu se negdje došulja i konobar do nas.

„Jedan espresso i whiskey, molim vas“, naruči stranac galantno, a mene ostavi u dilemi.

Ako ja kao žena naručim alkohol, mislit će da sam alkoholičarka i osim toga rano je. Ako naručim Fantu, mislit će da sam balavica koja će se ubrzo udebljati ko i sve slavonske snaše, prije ili kasnije.

„Ajd, donesi mi kapučino i malo mineralne“, kažem konobaru koji nestane i ostavi nas same na terasi.

Lik bulji u mene znatiželjno, pali cigaru i kaže:

„Evo, odmah da ti rečem u glavu, štono bi se reklo. Otvara se jedna svjetska trgovina. Naš čoek iz Australije, ima lanac takvih trgovina od Sidneya do Melbournea. Želja mu je početi otvarat po Hrvatskoj i za to želi isključivo moderni PR. Hoće sve preko društvenih mreža, pa me traži da nađem neke naše influencere i eto, ja našao lokalnu curu.“

Slušam pažljivo, šutim. Moram biti lukava, a ne da me se uzme zdravo za gotovo. Gledam u svoje nokte, provjeravam poruke na mobitelu, pokušavam ga zbuniti svojom nezainteresiranošću. Iza svega je neki mondeni brend, gotovo sam sigurna.

„Još samo da mi kažeš o kakvoj trgovini je riječ?“, upitam zijevajući.

„Mesnica. Ali svjetska!“

Mislim da sam prestala disati.

„Mesnica? Ja da ti reklamiram mesnice? Pa nema šanse!“

„Ima ako ti kažem da ćemo ti platiti petsto eura samo da se pojaviš i ufotkaš. Šta nije to posao influencera? Uz to, vozač će doći po tebe i vratiti te kući. I materi možeš odnijeti petsto kuna poklon bona od mesnice.“

A dobro, nije loše, kad malo bolje razmislim. Od negdje moram početi. Osim toga, mogu taj event izvući na svjetsku foru s pravim uglovima kamere, malo filtera tu, malo tamo, obrisati nepotrebno, dodati neophodno. Savršenstvo je u ovom poslu apsolutno aplikativno podržano.

„Ne znam, Gordane, što će na to reći moji pratitelji vegani. Danas je veganstvo in.“

„Ma, kakvi vegani, šta je tebi. Najcjenjenija svjetska jela su od mesa, kao recimo Chateaubriand. Siguran sam, kako si krenula, da ćeš tu deliciju vrlo brzo probati u najfinijim pariškim restoranima. I to s mojom preporukom.“

Ima čovjek pravo, ipak je on od svjetskog kalibra.

„Je l’ ti znaš da se Enna Bo ne diže iz kreveta za manje od sedamsto eura?“, odvratim odvažno slavnom rečenicom i ispijem gutljaj kapučina.

„A dobra si! Žestoka poslovna žena, ali poštujem. Dogovoreno.“

Bravo Božena! Čestitam samoj sebi. Srce mi je odmah zakucalo jače, a osmijeh ozario lice. Upravo sam dogovorila svoj prvi angažman. Istina, radi se o otvaranju mesnice u ovoj dosadnoj zabiti, ali od negdje se mora krenuti.

Čim dođem doma uplatit ću na Instagramu dodatne novce za povećanje broja pratitelja. Očekujem do idućeg vikenda, prije ovog svečanog eventa , barem 100 000 followera. Zna Božena posao i koliko je važno ulagati u marketing društvenih mreža. Ne gledam ja za džabe „Kardašanke“.

Pozdravljam se s Gordanom i potom izađem iz hotela, kad li evo Stipana ko furije. Zaustavlja auto pol metra od mene i zapraši me cijelu. Živčano otvaram vrata, iskašljavajući prašinu. Nisam ih ni stigla zatvoriti, a Stipan naglo okrene auto i glasno zašlajdra na cestu. Samo što sam se smjestila u sjedalo i potegnula pojas, krene urlikanje pavijana.

„Ko je taj kreten? Nisi mi ništa rekla!“

„Hajde ne ludasaj! Prebrzo voziš! Ovo je trebalo biti iznenađenje.“

„Bome si me iznenadila, nemam riječi!“

„For your information, dogovorila sam prvi posao. Svečano otvorenje, event! Trebam se samo pojaviti, uslikati i sedamsto eurića je u džepu! I ti ideš sa mnom, naravno.“

Dok se Stipan polako smirivao, iza nas se samo stvorio policijski auto i počeo nam blendati. Zaustavljamo se na rubu ceste i gledamo kako se prema nama gega okrugli, uznojeni policajac.

Evo još jedne seljačine, pa gdje ja to živim.

„Prometnu i vozačku, molim“, promrmlja.

Stipanova drhtava ruka mu pruži dokumente kroz prozor. Ovaj gleda, okreće, čita, skida kapu i kaže:

„Malo smo požurili, Stipa. Ima tata para da plaća tvoja sranja, jelde?“

Stipan šuti ko derište pred kaznu, naravno. Nesposobnjaković. Moram ja nešto poduzeti. Izađem iz auta i priđem orangutanu.

„Je l’ znaš ti tko sam ja? Ja sam Enna Bo s Instagrama, VIP persona, ‘viii aaaj piii’, kužiš?“

„Tko? Nikad čuo. Taman da si Lile Bačić, svejedno ovaj tvoj gelipter mora platiti kaznu“, kaže odrješito, izvadi iz džepa blok, kemijsku olovku, škljocne je o čelo i počne pisati.

Ovaj mene, svjetsku ženu, uspoređuje s Lile! E sad sam ljuta i idem do kraja!

„Ajd nas nemoj pilat s kaznama. Ako nisi dosad shvatio, slavna sam osoba, i ako sad objavim na Instagramu da si nas kaznio, skoro sto tisuća ljudi će iste sekunde saznati da si kreten.

A ako se uslikaš sa mnom i ja napišem ispod fotke nešto poput ‘Naši anđeli čuvari’, svi će te lajkati. Možda i komada nađeš, pa ti vidi!“

Policajac se zagleda u daljinu, ozbiljno, kao da zbraja sinuse i kosinuse istovremeno.

„E jebajga sad! Možda si zbilja neka slavna osoba, nije da vas svaki dan susrećem, a i nisam često u ovom kraju. Ufotkaj nas i gotovo, a nek baja ubuduće pripazi s brzinom!“, reče policajac, obriše znoj s čela, pa namjesti kapu i raybanke.

Otežem namjerno sa selfijima i polagano ih ispucam najmanje tridesetak. Nek se osjeća važnim. Fotkam nas malo kod policijskog auta, malo na cesti, malo pred Mercedesom. Na brzinu se zapratimo na Instagramu, izgrlimo i ode on svojim putem, a ja nazad u auto. Prije nego išta kažem, posegnem u torbicu za parfemom ne bih li neutralizirala miris njegovog znoja. Tresem se od muke, jer je ta kiselina neuništiva.

„Ovom smradu ni Dior ne može ništa! Nego, vidiš, crni Stipane, opet sam te spasila. Je l’ ti sad jasno kolko vrijedim? Ti uopće ne kužiš moderan biznis, nego ljubomorišeš.“

„Kužim, ali zašto mi nisi rekla za onog nacifranog starkelju? Poludio sam kad su mi javili da si na terasi s njim, a ja ti sređujem posao.“

„Kakav posao?“

„Ćaća te zove da se za dva tjedna pojaviš kod njega na stranačkom skupu. Dobra je lova, tisuću eura, sve će se iskemijat preko stranke. Kaže da si ti prava žena za modernu promociju i da te moram pridobiti za ovaj posao.“

Za ne povjerovati! U jednom danu dva angažmana i 1700 eura! Uspjeh kuca na vrata, a dukati ostaju u škrinji.

„Naravno da hoću. A tko pjeva?“

„Red klapa, red tamburaša. Janjci će se vrtjet. Ćaća kaže da će možda i sam premijer doći. E, tu ti nastupaš. Neka cijela Hrvatska vidi kako je stranka u koraku s vremenom, kako uveseljava i časti narod.“

„Može, Stipane moj, legendo!“

101 923 followers

Došao je i dan svečanog otvorenja mesnice MacPork. Odlično ime za Instagram.

Top!

Sve ide po poslovnom planu, mislim si zadovoljno dok izravnavam kosu. E, moja Božena, prava si poslovna žena. Ne prestajem se smješkati svom savršenom odrazu u ogledalu. Još kad se u politiku ubacim, gdje će mi biti kraj.

Danas ću odraditi Australce, a uskoro plaže Balija.

Danas naše malo selo, a za godinu dvije možda Sabor ako odigram pametno sa Stipanom i ćaćom.

I zvijezde ću dosegnuti ako treba jer imam jasan smjer i radim ono što volim.

Još samo jedan zadnji selfi pred event i obavezna objava uz citat „Markana“ Aurelija koji je jednom davno rekao “Pogledaj u dubinu svoje duše. Tu ćeš naći izvor prave sreće, izvor nepresušni, samo valja da ga neprestano dubiš.”

A ja ga, bome, dubim pošteno.

– trećenagrađena priča Natječaja za kratku priču – satiru “Slavko Kolar” 2022. godine –

_______________________________________________________

NATALIJA DEMIROVIĆ je Osječanka koja živi i radi u Zagrebu. Oduvijek piše, ali tek od nedavno, nakon dugog nagovaranja, šalje svoje priče na natječaje. Ove godine kratka priča Posljednji otkucaj je pohvaljena na Natječaju “Mirko Jirsak” Matice Hrvatske ogranka Slatina, a priča Preko dukata do zvijezda je dobila treću nagradu na Natječaju za kratku priču satiru “Slavko Kolar”.

POEZIJA ANITE OBRADOVIĆ

ZDRAVA PLUĆA

Pitao me klinac
Na ulici
Imam li dvadeset kuna
Za pljuge

Ružno je da mulac
Gari svoja mlada plućica
Koja će mu kasnije trebati
Za vrištanje od frustracije

Kaže mali da smo mi
Babe uvijek nervozne
Poslije tridesete i jesmo
Kad navale djeca
Krediti
Kurje oči
Posao
Pa muž da te jebe točno
Kad ti počne serija
Mršave kolegice sa faksa koje putuju po svijetu
Ja sam zadnji put išla u Bosansku Dubicu
I to po ulje
Na wc nisam išla sama sedam godina
Pijem hladnu kavu
I to doma
Dnevnik je svaki dan sve gori
Ljudi su nekulturni i neinspirirani
I gaće naručujemo s interneta

Znaš šta mali

Imam dvadeset kuna
Ali ti ne dam
Razguli

***

SNAGA

Cijeli život pune mi glavu
Kao uskoro trulu papriku
Iz gajbe za sniženje
Pričama o ženskoj snazi
Oh
O toj divnoj sposobnosti
Samostalnosti i neustašivosti
Žene mogu sve

I u ona prahistorijska vremena
Neka raščupana mučenica
Tjera toljagom pramedvjede
Od spasonosne vatre
Sve sa djetetom na ocvaloj
Prahistorijskoj sisi
Dok majmunoliki spava
Jer je umoran
Što ulovi jednog mamuta
U šest mjeseci

Mamuti su izumrli
Priodnom dosadnom smrću
Nisu izlovljeni
Pekle su se zatim
Neke druge beštije
Snašli smo se
A i spilje su postale
Neadekvatne
Previše propuha
Pramedvjeda i medvjeda

Generacijama u sklepanim kućicama
Snažne patnice
Podizale su po desetero djece
S jednom kokoši da ih hrane
Batak i nadbatak idu mužu
Bijelo meso nestrpljivim malim ustima
Ženi leđa i guzica
Sve to bez ijednog orgazma
U zakrpanoj haljini od matere
I nisu se žalile ni plakale

Današnje žene su slabe
Neka smo

***

BESKUĆNIK

Na trgu obično srećem
Jednog beskućnika
Pristojan čovjek
Tih
Ponekad zamoli cigaretu
Kao ovo jutro

Imam vremena
Ponudim ga kavom
Pa sjednemo

Ispričajte mi svoju priču
Zamolim

Kaže
Živjeli smo skupa
Dvadeset godina
Ja sam volio tišinu
A ona nije prestajala
Mljackati i
Mljeti

Jedno jutro
Mrvila je keks po stolu
I mljackala
Rekla je da bih se trebao ponovno ošišati
Izabrala je nove zavjese, plave sa cvjetovima
Avokado polako izumire
Trune hipsterima po frižiderima

Ja sam senzibilan čovjek
Ne bih mogao podnijeti
Buku zatvorske kantine
Stoga sam stavio šešir na glavu
I više se nikad nisam vratio

Smatrate li da
Na kraju ipak niste dobro prošli?

Prošao sam odlično
Zamolio sam cigaretu

A dobio sam i kavu.

***

MRVICE

Kad smo se posljednji put vidjeli
Smijali smo se
Razgovarali smo o zajedničkoj
Isfrustriranosti ljudima koji
Hodaju pola koraka ispred tebe
I ne možeš ih nikako zaobići
Nego vrištiš u sebi puževim korakom
Rastopljen na asfaltu

Prvog susreta smo uvijek svjesni
Sve je u tome novo i upečatljivo
Trenutak koji se može definirati
Smjestiti u dan i sat

Kad smo se posljednji put vidjeli
Sjedili smo na kauču
Otpuhujući dim jeftinih cigareta
Rekao si da sam kukanje
Uzdigla na razinu umjetnosti
A ja sam se onda još žalila
Mrvio si sendvič po podu
I pričao kako jednog dana
Želiš napokon upoznati
Ženu bez F dijagnoze
I imati vlastitu djecu
Pravila sam se da ne primjećujem
Mrvice
Ali smetale su mi
Jako

Nisam znala da je posljednji put
Taj trenutak ti nitko ne najavi
Nema sata ni minute
Podmuklo I neizvjesno
A neminovno

Da sam znala da se sutra
Nećeš probuditi
Ne bih toliko pričala

Čak mi ni mrvice ne bi smetale.

***

STIGNEM

Kuda svi žurite
Uz mirise neispijene kave i cigarete
Dovršenog sranja
Histerično se češljajući s pecivom u ustima
Da bi stigli na neku glupost
Poput sjedenja u uredu
Ili slaganja kula od praznih gajbi od sinoć
Brojanja tubi majoneze
Javljanje na telefon nadrndanim neznancima

Cipele će žuljati
Mobiteli će zvoniti
Djeca će gristi nokte
Poštari će ljuljati novorođene opomene
Studenti će se švercati u sedamnaestici
Svemir će nijemo stajati
A dućanski pilići će se vrtjeti

Ja biram umrijeti polako
Ionako nemam ništa pametnije
U rasporedu.

______________________________________________

ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala, te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su u Balkanskom književnom glasniku i Novom sisačkom tjedniku, a uvijek se sprema i nešto novo.

POEZIJA MILICE CVETKOVIĆ BOJIĆ

POSETA VEŠ MAŠINI

Kada obmota očaj zbog
Ustajalosti i prljavštine u kojima plivamo 
Kao otrovane ribe u rekama
Neka svako za sebe 
U intimi mraka pred zoru
Gleda hipnotisano, zgroženo i zadivljeno
Na najdužem programu 
U svoju mašinu za veš

Posmatrajmo kako spira znoj sa glava 
Rastapa šminku, oruđe za prevaru 
Omekšava posmrtne govore u džepovima
Neka nam ne promakne ni to
Da u roze boji belu kožu 
Dovodi skoro pred davljenje one 
Koji razumeju tek kada je smrt blizu

Ako gledamo primetićemo  
Ta posvećena, odreknuta od sebe majka 
U penu i talase baca srećnu decu 
Koja nikada nisu bila na moru 
Razdvaja blizance kao čarape 
Da ne budu svezani u istim okolnostima
One stidljive, nežne i tanke obmotava
Oko nesavladivo krupnih koji mogu
Da ih iskidaju ako požele

Ne bi bilo pošteno da nas uznemiri
Nagli obrt na drugu stranu 
Nešto nije u redu sa nama 
Ne volimo prevrate 
Jer samo u njima osetljivi isplivaju
Potisnuti zatočenici dna izađu na prozor 
Nešto zaista nije u redu sa nama 
Uvek nas štrecne promena u drugima 

Da li nam se pomalo gadi 
Kada najprljaviji izađu iz centrifuge beli 
Hoćemo li se uporno sećati kontaminacije
Sva čistoća ne koleba našu rigidnost
Regrediramo dosledno na ispranu zarazu
Zlopamtimo, osvrćemo se da niko ne vidi
Vadimo se pred sobom na iskustvo
Ne može nas niko prevariti da je obnovljen

Važno je ne propustiti iritantne slučajeve  
Kada po neadekvatno tretiranim ostanu Grumuljice i mrlje
Možemo tada da priuštimo kolut očima
Izražajno, imitirajući bubanj 
Sasvim je u redu da osudimo 
Sve te narušitelje harmonije
Sa flekama koje nisu stvorili sami

Nešto nije u redu sa svetom koji se pere
I to sigurno nismo mi, jer mi
Suvi smo i netaknuti 
Nešto nije u redu sa nama, rekli bi 
Ali mi se ne mešamo sa gomilom u bubnju
Nama je veoma važno da drugi budu  
Besprekorni i mirišljavi. 

***

BOLEST ZAVISTI

Kada sam imala nevidljivu bolest 
zavidela sam svima sa onim vidljivim 

ljudima koji čekaju operacije tumora
vađenje bešike, izlučivanje na kese
ženama koje čekaju da im se uklone materice 
jajnici 
jajovodi 
zavidela sam

svima prikovanim za krevet 
od kojih se ne očekuje da ustanu
najviše onkološkim pacijentima 
na morfijumu i ogrlicama od trodona 
svi znaju da će otići sa pravom bolešću 

u mislima sam menjala svoju bolest
za njihove 
nisam išla kod lekara ni za šta 
i nadala se
da će u jednom buđenju 
da me sačeka ogroman, upaljen 
limfni čvor 

to bi bila adekvatna kompenzacija 
za grč sakriven plahtama 
onako kako se pokrivaju antikviteti
u praznoj, predratnoj kući

verovatno bih obožavala veliku bol
koju konačno osećam kao svoju
i bilo bi manje važno 
da napipavam po sebi onu neuhvatljivu 

presađuje mi duh u zemlju
besmrtna i hladna 
puni mi pluća otrovnim vazduhom 
koji dalje odlazi u krvotok i širi se po telu
zagađuje mi misli i hrani samo jednu želju
da se ne osvestim u stvarnosti 

razmena se nije dogodila
ozdravila sam 
brinu me laboratorijski rezultati 
i pandemija 
ne bih sebi poželela nijednu bolest

čitam zavist kao dete koje zna mimiku
ne promiče mi ni kada se javi u česticama 
postala sam ultrazvuk 
za zavidne promene u telima
za sintagme koje predstavljaju čestitke 
osećam im na jeziku gorčinu 

saosećam sa zavidnima 
kao i moja odbegla bolest 
zavist teži da se ne vidi 
oboleli ulažu sve resurse 
u uklanjanje forenzičkih tragova
dok ona traži svoj smisao
u tuđoj propasti 

razjapljen osmeh koji sebe samog 
učvršćuje 
potapanjem u kreč i zabranjuje očima 
da se smeju 
najtužniji je prizor na svetu 

***

DOBRA VAM NOĆ I SAMO POZITIVNO

Prerušena u poštara odlazila bih na vrata 
onih Glorija i Insta domova 
čijim patosima nije gazilo ništa 
osim paročistača i 
sredstava za blistavost za koja nikad nisam čula 

ukućani imaju intoleranciju na prašinu 
i na tugu
u njihovim jastucima 
ne razmnožavaju se strahovi 
u okačenim kaputima ne bude se duhovi 

srdačno da svakom nesklopivom osmehu 
ponaosob
čestitam još jednu dobru noć 
čije pozne sate neće dočekivati trzajući
uznemirene kapke 
da bi što duže ostali budni 
jer u zoru možda izgube moć treptaja

unapred da poželim pozitivno jutro 
sa pozitivnim suncem koje udara u prozore 
bez mrlja na staklima
u kom se neće nekoliko minuta prestravljeno pitati 
da li su osvanuli u stvarnost ili je došla 
konačna spoznaja Raja 

***

U IME NARODA  

Stiglo je jutros pismo od sudske vlasti
pišu sudije: u ime naroda 
više nismo zajedno 
naša čela odavno nisu spojena
u snovima  
ali da vidimo šta kaže predsednik veća

veće u docnji konstatuje stvarnost
imamo dužnost da trpimo tvoje i moje 
odrekli smo se prava na žalbu 
nemoralno je žaliti se na sopstvene izbore
piši nemoralno je

svako je od sebe želeo da pobegne
a zajedno od nas
piši klinički mrtav duh 
ne reanimira se poricanjem
pokušali smo 

usvojili psa, volimo ga i dalje 
nikad utvrdili ko ga kada šeta
padali u bezdan egzistencijalnih kriza 
ljubav nam bolovala od metastaze trauma
karakteri nam se borili pod adrenalinom
iako su svi pisali da su nam fotke prelepe
piši prelepi, ne koriste morfijum i sedative

nezahvalno posedujemo sve
piši dobar dušek piši predivan tepih 
piši lica bez bora piši smeju se zaljubljeno
narod šta kaže to se uvodi u zapisnik
piši imali su sreće 
piši! imali su sreće

poslednjih godina razdvojili spavaće sobe 
jer ti noću voliš neprekidni Netflix lanac
da ne čuješ uragane
a ja da zaspivam u okolnoj tišini
da moj narcis neometano analizira

niko nije morao da u ime naroda trpi
baš ništa 
samo u svoje ime, ako mu se trpi
piši stalno skidaju burme 

stajaće mi zauvek podsetnik u MKR
da više ne postojimo
kao da ne znam da odavno ne postojimo
osim u hiljadama fotografija na telefonu
kaže narod sa imenom: baš autentičnih 
piši da znaju sve institucije
i narod, jer je u njegovo ime 

strašna gomila propisanih rokova
u kojima se može izvršiti neka radnja 
nijedan za emocionalni kolaps 
nijedan za povratak funkcija duha
nakon neumesno dugog rolerkostera
meni se mnogo puši
narod se time ne bavi
piši cigarete skraćuju život

trebalo je da pitam dok sam studirala
šta se radi sa udavljenom decenijom
umesto mnogo glupih uzvika na nebitnosti
to sam propustila da saznam 
piši nije saznala 

sami se snalazimo 
sa napuknutim nervima
sa poludelim sinapsama 
kako sa ambivalencijom
piši postavila glupo pitanje
ambivalenciju leči matičnjak

ne brini
pravnosnažno je odmah
i obrazloženje se ne piše
nisam više ljuta
nadam se da si zdrav i srećan 
da živiš kako želiš 
veće govori u alegorijama
znam da si shvatio

jebe se narodu

_____________________________________________

MILICA CVETKOVIĆ BOJIĆ rođena je 1986. godine u Beogradu, gde je i diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Specijalistkinja je za zaštitu podataka o ličnosti i zaljubljenica u poeziju. Pohađala je radionicu poezije kod pesnikinje Ognjenke Lakićević. Živi i radi u Beogradu. 

DVA ČETVRTKA NOVE POEZIJE LANE DERKAČ (iz rukopisa AZIL ZA NEBESKA TIJELA), 2/2

RUSKA KUTIJICA

Ne uspijevam opisati rusku kutijicu
koju sam donijela s putovanja.
Samo nabrajam što vidim na njoj:
noćno jezero, selo, šumu,
dva uvećana labuda dominiraju slikom.
No imenice koje nisu stavljene u odnos
još ne izgovaraju bajku što stanuje
na suveniru iz Tvera.
Ne pomaže kada kažem da su
crkve na njegovom poklopcu
nalik naopakim grozdovima.
Svaki toranj jedna je boba.
Ne pomaže ni boja neba.
Opiši mi kutijicu, zatražim majku,
a ona promrmlja: Noćna tišina.
Lepet bijelih ptica.

Kažem joj: Ali labudovi-uvećanice
zakrili su tamu.
Ne vidiš li da je bez njih selo
samo zalogaj zapao u bezdan?

Opiši mi ovu kutijicu, zamolim
kolegicu s posla.
I perje počne naočigled rasti na slici.
Kutijica k’o kutijica! zaključi kolega
i nezainteresirano slegne ramenima.
Definitivno je neobična,
tvrdi budući automehaničar
dok se mušica bezuspješno utapa
u jezeru kutijice.
Pokraj neugažene trave
ostavlja nožicama izgaženo jezero.
I ne tone.
Dok nježno brišem kožu kutijice,
bajka mi uzima otisak prsta.

Na tamnoj pozadini sve svjetliji likovi,
sve do najsvjetlijih ptica
,
opisuje moj muž Davor.
On shvaća da bajka u istom trenutku
posjeduje i svjetlost i tamu
jer je bez njihove proturječnosti nema.
Nije li na slici kopija nutrine kutijičina
tvorca?
pita.

Uvečer oklijevam spustiti roletu,
presvući kutijicu sjenom.
Ujutro je presvlačim u različite rečenice,
no svaku, na kraju, odložim kao prljavo rublje.

Kad usnem, bajka uskoči u jezero i zaroni.
Voda preplavi čitavu sliku.
Riječi su smušene plivačice koje gledam.
Pretražuju jezero i mahnito mi mašu rukama.

***

MARC CHAGALL

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.
Udomio je Sunce poput psa.
Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim
u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.
Suzdržavam se da mu previše ne tepam.
No drugo jutro Sunca više nema.
Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,
ali ni tamo našeg ljubimca nema.

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava
naše crveno Sunce na semaforu.
Polako mu prilazi i pripitomljava ga.
Svakim danom sve više kolonizira san.
No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu
sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.
Chagall ga više ne dohvaća.

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun
volontera svjetla s pristašama tame.
Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,
povuku konopac od lišaja i lišća.

***

SVE OKO MENE JE PLIJESAN

Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje.
Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši,
redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi,
zime i ljeta.
Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno
kojem pljesnivom gradu pripada.
Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu.
Postale su zvijeri i jedu meso plijesni.
Demoni grade pljesnive kuće posred ceste,
a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk.
Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom.
Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji
i ne može je ukloniti.
Posvudašnja plijesan obrasta kožu.
Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih
poletjeti u nebo.

Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav.
S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju
okamenjenu sol.
No i ona je paravan za plijesan.

Demoni su već umorni.
Pred jutro samo privremeno posustaju.
Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste
nagovara plijesan na samoubojstvo.
Jedan mornar bezuspješno je nagovara
da skoči s Mjeseca.

***

NIJEMI BOG

Svemir je pun glasova,
no sve što Bog ili neki svetac izgovore,
dok dođe do čedomorke Lily,
više nema zvuka.

Ona jedino nazire kako se Bogu,
na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna,
jezik povija kao list na vjetru.

***

TIK NAD ZEMLJOM

Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar
kojem je vremenska prognoza ubila sestru.
Nitko ne spominje bijes drveća
zbog njenog prijašnjeg života,
nego samo očekivanja i činjenice:
kremiranje djevojke-vjetra rasipane na dijelove
i bačene po jugoistočnoj Europi.
Vjetar nije mudar.
Kad kažem vjetar, mislim na obiteljsko prezime.
No u strahu od brata-vjetra nitko se neće usuditi
izaći na djevojčin pogreb.

Kad sam čitavu večer kod kuće, pratim vijesti.
Teška industrija, pramci riječnih brodova,
političari i spikeri troše kisik.
Njihove razjapljene čeljusti
govore ili prešućuju smjer baby-vjetra
kojeg su stvorili njihovi glasovi,
iako oni nisu bogovi. Čak ni bogovi vjetra.

Moja migrena nosi veo.

Ljudi u majčinoj ulici vjeruju da na Uskrs
može uskrsnuti samo Isus.
A ne bol u glavi također pokopana
na Veliki petak.
Njoj se ne moli.
Ta neobraćena grešnica
rugalački pozira pred dvoboj s tabletom
tik nad zemljom.

***

HIROMANTIJA

Nije jednostavno utvrditi u kakvim su
rodbinskim vezama pojedine pojave.
Ili bića i stvari.
A ni koja je kojoj što među imenicama.
Krilato nebo uzleti i više nije prostor,
već biće.
Zemlja mu daje barem polovicu svog vjetra
kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema,
najduže zadrži u zagrljaju,
okameni se u planinu.
Ali ona mu definitivno nije prava sestra!
Možda polusestra.
Drukčija im je boja kože
i nagađam da su jednom u povijesti
osuđeni na segregaciju.

Ali nebo može promijeniti boju kože.

Najednom tmasto, razvučeno je
poput kore za pitu. Neobično nisko.
I postalo je stvar. Više nije biće.
Za nevremena pretvori se u koncertnu dvoranu,
a posjeduje tako osoban promukli glas.
Sva stabla ustanu slušajući njegovu glazbu.
Većina njih su braća.
Doduše, ne znam kako bi ih se moglo
ucrtati na jedno rodoslovno drvo
kad svako ima svoj korijen.
Priznajem,
za nevremena gromove volim zamišljati
kao soliste kojima šuma plješće
šuštanjem lišća. Milijunima dlanova.

Kad mi D. pruži list,
pokušavam stablu očitati crte života,
odgonetnuti budućnost.

__________________________________________________

LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.

TRI PJESME NENADA KOSTIĆA

USAMLJENI JEDU POSLEDNJI

ne pozdravljamo se
navikli smo
na prećutno pomirenje
jednom u godini
kada je kuća puna

ribi se oduzimaju kosti
u podrumu se ispituje
starost rakije
samo nešto u meni
uporno izostaje
kao da su mi ga odvojili viljuškom

pokazujemo nežnost
u porodičnoj potrebi
da budemo dobri domaćini

***

OBLAČIM OČEVU TEKSAS JAKNU
I VOZIM BEZ GLEDANJA U RETROVIZOR

imam dvadeset i šest godina
nisam nasledio stan od babe
nemam ušteđevinu na računu
ni redovan seks

bes mi izjeda obraze
ne podnosim konzumerizam
što zaudara u hodnicima
tržnog centra

u kratkim pauzama od posla
način na koji ljudi žvaću
izaziva mi napad panike

zvuk pišanja u pisoar
postaje eho nostalgije

razmišljam
kako je teško biti otac
deteta koje nema ništa

***

BESMRTNI JUNAK NA BESKRAJNOM PUTU

zove se Hiron
gleda sadašnjost kako nestaje
u retrovizoru

pušta da vetar
odnese kaubojski šešir
i kači ga na kaktuse pored puta

njegove četiri noge
upozoravaju na
neuhvatljivost

iza njega i njega
ili njega i nje
ostaju istopljene
linija na asfaltu

što podsećaju
na uzbuđenje pri
škripanju guma

kada izađe iz auta
bezimeni vozači
ostaju pokvašenih obraza

_________________________________________


NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja i prikaza književnih dela. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar, XXZ magazin, Bludni stih, Astronaut, Strane, Enklava, Čovjek-Časopis, Hiperboreja. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“ i učesnik dve godine za redom Praznika poezije koji ogranizuje KOM018. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine kao i organizator poetsko-ilustrativne večeri pod nazivom Ko sam tebi?. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabrnih i pročitanih knjiga proze i poezije. Polaznik je radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.

KRATKA PRIČA DANIJELE REPMAN: SIDRO

Poslednji put ga nisam pitala kada će ponovo doći, a inače ga uvek pitam. Neka zna da sam i ja nekada ljuta. Svakako, ne dobijem odgovor. Uvek mi odgovori neodređeno.
Doći ću možda već sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje.
Ovo nije život, ponekad razmišljam. I bojim se šta mi sve može pasti na pamet. Nisam ja lik iz nekog ljubavnog romana. Ruke su mi kao trenica. Stomak kao bara pokraj puta. Ni prema sebi nemam milosti, a kamoli prema drugome. Jednom ću ga ubiti, majke mi. Mirne savesti. Otrovaću ga. Podmetnuću požar, pa neka sve izgori. A i ja zajedno sa njim.
Nisi više ni za jebati, a ni za ubiti, rekao je pre nego što je otišao. I uvek ti nešto treba. Bio je ljut. Ne voli kad sam nezadovoljna. Kad tražim hleba preko pogače. Kad ne cenim dovoljno ono što mi pruža. Prvo je lupio pesnicom u vrata smrdljivog ormara, kojeg je pre par godina dovukao od svog prijatelja iz stana neke pokojne babe. Onda je i mene udario. Zateturala sam se i pala. Kao ošamućena kokoš pred klanje. Ležala sam na podu dok nisam čula da pali auto. Otišao je. Konačno.
Nije strašno, nije strašno, šapućem sebi iz mutnog ogledala koje visi na zidu naspram prozora. Samo mala posekotina na gornjoj usni pored herpesa. Zato se toliko rascvetalo. A ni njegova pesnica nikad ne promaši. Uvek naleti na isti zub.
Dešava se s vremena na vreme. Od skoro sve češće. Život mu je seo na ramena. Teško mu je.
Svi me jebu, moja Ružo. Svi. Ceo svet me jebe. Ne treba i ti da mi otežavaš.
Kad je teško, ja se setim kako je na samom početku naše vreme bilo lako i lepršavao kao tanka svilena marama oslikana cvećem. Preko nedelje bih željno iščekivala vikend. Petkom uveče bi dolazio sa štapovima za pecanje i flašama vina. Kesama prepunim hrane. Sa skupim buđavim sirom. Kavijarom. Čokoladnom bombonjerom punjenom votkom. Cvećem. Osmehom. Mirisao je na skupe cigarete i jak muški parfem. Samo kaži šta nikada nisi jela, pa ću da ti donesem. Jesi li nekada jela avokado?
Ja sam mu kuvala omiljena jela, masirala mu dlakava leđa eteričnim uljima, palila vatru i grejala mu vodu za kupanje. Pekla ribu koju je upecao. Govorila mu koliko ga volim. Bila mu zahvalna što me je pustio pod svoj krov.
I sada mi se nekada učini da živim u raju. Pokojni deda, bivši oficir JNA, ostavio mu je kao svadbeni dar malu vikendica uz Dunav. Na tromeđi. Na ničijoj zemlji. Bez vode i struje. Daleko iza kraja uskog asfaltnog puta. Svuda naokolo je velika preglasna šuma. Prava vukojebina. Nikada ovde nije doveo nijednog prijatelja. Ni njegova žena, za dvadest godina braka, nikada nije bila ovde. Ona je glavna sestra na psihijatriji i drži neki nivo. Ide samo na manastirske ekskurzije i u obilazak srednjovekovnih gradova. Ona ne voli vukojebine.
Suve grane na velikim krošnjama drveća noću škripe dok vodimo ljubav. Škripi i uski prašnjavi ležaj pod nama. Spavamo goli. Isprepletanih tela. Nije nam potrebno mnogo. On oseća da ga volim. Kaže, tako ga je volela još samo njegova pokojna majka. Ceni što sam skromna. Ona njegova rospija mu izbije i poslednji dinar iz džepa. Ne može više da je podnese. Ali nije lako kad imaš četvoro dece. A on je dobar čovek. Trpeljiv. Ne može tek tako zalupiti vratima, okrenuti se i otići.
Kaže mi da mi zavidi jer ja nemam nikoga. Meni je lako. Mene niko ne može da zajebava. A videla bih ja kakav je život da imam oko sebe toliko pijavica.
Zato se trudim da pokažem koliko sam mu zahvalna. Uz usku stazu uz našu kućicu svakog proleća sadim cveće. Leti preko dana sedim na ljuljašci okačenoj pod drvetom i čekam. Posmatram u tišini teretne brodove koji plove u daljini. Proveravam da li mu je čamac dobro vezan. Hranim kokoške. Sakupljam jaja.
Od kad mi je doneo telefon, kažem mu, javi se da znam kada dolaziš. Pusti bar poruku. Šta ti je teško. Ne znam da gledam u pasulj. Uhvatiću kokoš i skuvaću nam paprikaš. Ostalo mi je još brašna i ulja, napraviću nam i uštipke. Najbolji su kada su vrući.
Jesi li me čekala, pita me kad dođe. Jesam, uvek te čekam. Namignem mu i obesim mu se oko vrata. On zna da samo zbog njega nosim suknju. Podigne je još pre nego što uđemo u sobu. Svuče mi gaćice. Sjuri se u mene kao bujica. Prepolovi me kao sekira mokri panj. Celu me ispuni. Nekada me tako jako stegne da pomislim da ću umreti pod teretom tolike ljubavi.
Niko te nije hteo, kaže, samo ja. Ti si moje sidro. Moja sigurna luka. Meni vrediš. Meni si dobra. Najbolja. I znam da sam zahtevan i komplikovan, ali shvati. S vremena na vreme svako poludi. I čovek lako prsne kao zgažena bubašvaba. Život je sranje, ali u retkim trenucima ima smisla. Vredi zbog tih malih nežnosti. Ti i ja smo, Ružo, kao Romeo i Julija. Vidiš da živimo u pogrešnom vremenu. Ljudi su prepuni predrasuda. Ja bih voleo da je sve drugačije. Jer ja sam osetljiv i nežan čovek. Mekan. Kao sredina belog hleba. Nikad ne bih digao ruku na tebe kad sam pri zdravoj pameti.
Kada ćeš je ostaviti, pitam.
Nemam srca da je ostavim. Nesrećna je. Da li bi ti imala srca da ostaviš nesrećnog čoveka? Da nekoga posle nosiš na duši?
Ćutim.
Eto vidiš da ne bi. Doći će vreme i za to. Znaš da samo tebe volim.
I ja znam da me voli. Osećam to.
Nekad kaže s tugom u glasu, žao mi je što te nisam upoznao ranije. Sada smo već stari, Ružo. Izrađeni smo kao konji. Nikada to neću prežaliti. Ti i ja, imali bismo lepu decu. Svi bi samo u nas gledali kada šetamo gradom.
I dalje ćutim. Ne spominjem da imam decu. Ne spominjem pokojnog muža. Ni ludog svekra. Ni kakvo sam nekada imala telo. Zategnuto kao struna. Bila sam mlada. I lepa. Ne bi mi verovao koliko sam bila lepa. Kao oblak. Kao odraz mesečine u mirnoj reci.
Pitala sam ga jednom, šta da čovek radi kada mu je svega preko glave? Kad ne može više.
Ja sednem u auto i dođem ovde, kod tebe, kaže.
Milujem ga po kosi dok mi drži glavu u krilu. I bojim se. Nekada se bojim sama sebe. Svojih misli. Obično maštam kako hodamo ulicom držeči se za ruke. Da nas vidi ceo svet. Ali nekada maštam da odlazim. Da ga napuštam zauvek. Sebi čvrsto obećam, kad sledeći put bude došao, neće me zateći ovde. Ružo, ne budi glupa. Šta ti treba da trpiš nečija sranja. Samo hrabro put pod noge i iznova traži svoju sreću.
Oprala sam najlepšu odeću. Skratila kosu. Sedam kilometara u starim cipelama. Ali neću odneti jaja na seosku pijacu. Ni kape koje sam isplela. Noćas ću otići u suprotnom smeru. Preko granice. Kroz kukuruze. I onda još dalje. Preko šuma i njiva. Laganim korakom.
Valjda će mu biti jasno. Čovek mora da ode kad više ne može. To je i sam rekao, ali me nikada nije pitao da li je meni nekad svega previše. Nije me ništa pitao ni kad me je prvi put zatekao u svojoj vikendici. Nije mu bilo bitno kako sam se tu stvorila. Rekao je, daću ti sve, samo, molim te, nemoj nikada da odeš. Tebe mi je poslao sam Bog!
Osvrćem se oko sebe pre nego što za sobom zatvorim vrata. Sve je čisto i zategnuto kao u lutkinoj kući. Kao u nekom lepo nacrtanom životu. Promenila sam flekavi stolnjak. Promenila posteljinu. Potpalila vatru i stavila lonac vode da se greje. Ali ko zna kada će doći. Možda danas. Možda sutra. Možda sledeći vikend. Možda tek za dve nedelje. I neće mu biti lako kad shvati da me nema.
Na stolu sam mu ostavila i vruće uštipke. Ohladiće se, znam. Ali neka bar zna da sam mislila na njega.
Čujem zvuk automobila. Na vratima se prvo pojavljuje njegova duga senka. Potom mu vidim oči. Osmehuje se.
Znala si da ću doći? Najbolja si na svetu. Jednom ću svima reći da odjebu i preseliću se ovde kod tebe. Više me neće videti ni žena, ni deca, ni firma.
Koliko si lepa, Ružo! Najlepši moj cvete! Raju moj!
Doneo je nekoliko kesa prepunih hrane. Flaširanu vodu. I dve pljeskavice. Ruž za usne i kremu za ruke. Stavio na sto ljubavni roman koji uvek kradom uzme od tašte. Iz kartonske kutije pored vrata čuje se pijukanje pilića. Donosi mi jedno.
Tronedeljni. Lako će se othraniti. U gepeku su dva džaka hrane za njih. Podseti me da ih izvadim. Da ne zaboravim.
Stavlja mi pile uz obraz.
Izvini, šta da kažem. Bio sam budala. Izvini, kaže i otkopčava pantalone. Grize mi usne.
Podižem suknju i naslanjam se na ivicu stola. Miris me podseti. Još se nisu potpuno ohladili. Stavljam mu topli uštipak u usta. I njegov dah je topao. Nadvija se nad mene. Telo mu je teško i veliko kao teretni brod. Kao šuma. Kao mutni Dunav. Koliko sam ga samo ovaj put čekala. Previše dugo. Skoro mesec dana. Toliko da sam zaboravila koliko me voli. Toliko da sam skoro zauvek otišla.
Ujela sam unutrašnjost obraza da ne zaplačem.
Sledeći put mi donesi jednodnevne piliće. Kad su tako mali, onda su najlepši. Ovi nisu tako lepi. Više nisu žuti i meki.
Napolju pada mrak. Veče se zgušnjava pod našim nogama. Mi smo tromi obrisi koji se skladno pomeraju kao da su jedno telo. Dahće mi na uvo. Grize mi vrhove kose. Ne primećuje da je na meni kaput. Da imam čizme na nogama. Da sam upravo htela da odem.
Ne znam šta mi je bilo prošli put, kaže dok mu se telo trza. Ljubi mi grudi. Miluje mi obraze. Izvini, smeje se. Nekad se bojim sam sebe. Svojih misli. Da li i ti nekada sumnjaš u nas?
Nikada, baš nikada, pokušavam da izgovorim, ali glas ostaje duboko zarobljen u meni. Grlo mi je suvo i vrelo kao ugarak koji je upravo ispao iz peći.

______________________________________________

DANIJELA REPMAN
rođena je 1976. godine u Somboru.
Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.

Objavila je tri knjige poezije:
Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997.
Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015.
Šećer, led i varikina, Treći Trg i Srebrno drvo, Beograd 2021.

i dve knjige proze:
Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014.
Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.

Član je Srpskog književnog društva.

Vodi Instagram stranicu @kafkin_sat i fb stranicu Danijela Repman – autorska stranica https://www.facebook.com/profile.php?id=100088179703240

književna premijera: ROMAN TONIJA JURIČIĆA “NOKTURNI U D-MOLU”, Fraktura, Zagreb, 11/2022; ulomak

Dioniz

Htio sam naručiti kavu s cijanidom. Taman za dobro jutro i laku noć. Odustao sam od te narudžbe čim sam primijetio da imaju Jamesona na akciji. Gužva na kolodvoru konačno se stišala.

Između rijetkih putnika relacije Zagreb – Štodaljegrad, ugledam Dioniza kako luta gotovo praznim kolodvorom. Ignoriran od ljudi, nekadašnji bog sada prodaje katoličke kalendare. U dugom šarenom mantilu skriva bocu domaćeg vina koje cucla s tabletama za smirenje. Okreće se za dušama koje čekaju svoj autobus, okreće se za djevojkama koje čekaju svoje očeve i dosađuje taksistima pričom o boljim vremenima.

Još jedan gutljaj vina, još jedna tableta i eto, Dioniz priđe starcu i ponudi mu kalendar po povoljnoj cijeni. Posebna vrsta kalendara. Dvanaest slika Djevice Marije za dvanaest mjeseci u godini.

“Jeste li vjernik, gospodine?” upita starca.

“Nisam.”

“Pametno. Nema smisla vjerovati u nešto šta će ubrzo izgubiti svoju moć. Želite kupiti kalendar?”

“Ne vjerujem u Boga.”

“Vjerujete li u godinu?” Dioniz nastavi.

“Vjerujem.”

“Eto. Samo zanemarite ovu divnu gospodičnu kroz nje-

zinih devet mjeseci čarobne trudnoće i ostala tri mjeseca u izgnanstvu preko granica i fokusirajte se na dane i mjesece. Oni su stvarni, iako i oni gube na važnosti s vremena na vrijeme. U moje vrijeme se bolje računalo, znate?”

“Koliko dođe?”

“Petnaest kuna.”

“Što nisi rekao prije da je to deset kuna?” upita starac. “Oh, izvinite. Zabunio sam se. Umoran sam. Dugo nisam

spavao. Znate kako je.”

“Ne znam. Ja svaku večer odem leći u deset navečer i budim se u šest ujutro.”

“Sada je pet i pol ujutro, gospodine.”

“Oh.”

“Jeste li se izgubili, gospodine?”

“Prodaješ li možda satove?”

“Ne prodajem ono u šta ne vjerujem”, ramenima slegne

davni bog.

Starac nestane u čekaonici. Dioniz se okrene i uhvati

mladu damu.

“Molim vas, kod kuće imam djecu koju trebam nahraniti.

Bez posla sam već duže vrijeme.”

“Aj miči nam se s puta, svi znamo na šta trošiš lovu!” odgurne ga jedan od prolaznika.

Dioniz padne na tlo i ostane ležati ondje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da popijem svoj Jameson i naručim drugi dok gledam kako se posrnuli bog zabavlja sam sa sobom, pijano pjevajući antičke pjesme kojima je zaveo žene Olimpa i okolice. Crna tinta moje kemijske ocrtava renesansni portret na stranici bilježnice.

Za nogavicu uhvati jednog putnika.

“Stari moj, da smo onda znali za koku, Olimp nikad ne bi pao!” kaže i prasne u smijeh.

Ustane i unese se putniku u lice.

“Ali bitno da su one meni rađale djecu i onda očekivale da se ja brinem za njih. Sve je bilo dobro dok se vremena nisu promijenila i moja besmrtna djeca nisu zatražila alimentaciju za sva ta tisućljeća! Ma dosta o tome. Nećemo o depresivnim temama. Nego, reci ti meni, otkuda si?”

“Pazin.”

Dioniz zagrli jadnika kojemu nije jasno što ga je snašlo. “Istra, a? Tamo sve puno dobrog vina, tartufa i pršuta!” “Moj djed se time bavi.”

“Kakvo vino više volite?”

“Malvazija”, odgovori putnik nakon neugodne tišine. “Men Sana in Malvasia Istriana! Prijatelju moj, suđeno

nam je! Ajde, plati mi kartu pa da ja odem s tobom. Ne možeš dobiti boljeg pomagača od mene, da ti uleti pri pravljenju vina. Časna pionirska”, posrnuli bog uhvati prolaznika za rame te ga uputi prema šalteru.

“Pusti me!”

“Ma nemoj se brinuti. Uz moju pomoć, vaša će vina postati vrhunska. Još uvijek imam ono nešto u sebi što im daje premium kvalitetu.”

“Odjebi!” vikne prolaznik i udari ga.

Dioniz padne na hladno kolodvorsko tlo pod kišom udaraca. Grči se i smije. Jedan udarac razbije bocu vina unutar njegova mantila. Prolaznik pobjegne i ostavi boga samog na tlu, u mješavini krvi i jeftinog Vranca. Mučenik modernih vremena, Dioniz, ustane i krvav se zaputi prema čekaonici. Doći će jednom autobus i za njegovo vrijeme.

***

“Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?

Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.

Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.

Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.” – Fraktura

___________________________________________________

TONI JURIČIĆ rođen je 19. rujna 1990. Živi u Labinu. Na temi anatomije groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji završio je doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio je u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnog filma Labinska republika u produkciji Levela za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge.

TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA: “JAKO KRATKE PRIČE” (ZELO KRATKE ZGODBE), Kulturni center Maribor, 2020.

HELGA

Nekoč je živela Helga. Ja, und Helga war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war, traf sie Marko. Sljedeće su se godine vjenčali. Imali su dvoje djece, Marinu i Bojana, i živjeli su na otoku Krku. Bojan je otišao u Ljubljanu na studij in tam je spoznal Ingrid. Ingrid war ein hübsches Mädchen. Als sie im Urlaub auf der Insel Krk war…

_______________________________________________

TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.

TRI PJESME MILICE MILOSAVLJEVIĆ

UMESTO SVADBENE ČESTITKE

Čovek koji je danas držao sveću u crkvi i zaklinjao se na vernost
dobrovoljno pristao na brak
pre samo par godina mi je ruke vezivao lisicama
i kačio ih za krevet
moja nemoć ga je uzbuđivala
delovalo je da ga neće uplašiti kad otkuca trideseta
da se neće prilagoditi očekivanjima drugih
da neće požuriti da napravi svadbu
jer mu je žena u četvrtom mesecu trudnoće
samo da sve bude u top izdanju
da mu majka pusti suzicu
i da sutradan na Fejsbuku
ispod fotografije mlade i mladoženje napiše: moja deca

to nije onaj svet koji smo zamišljali
dok si mi provlačio prste kroz kosu
dok si vadio vodku iz zamrzivača
koju smo pili dijagonalno sedeći u istoj prostoriji
a ja glumila hladnu Ruskinju
pa te je to uzbuđivalo i teralo da mi se približavaš
znam da je to sad ništa
naspram tvojih idličnih putovanja sa ženom
u miru i blagostanju
u hotelsku sobu stići ćete već premoreni od hodanja
bacićete se u krevet, pustiti seriju
ona će reći draagi,
a ti ćeš već spavati snom pravednika

jedna žena upravo sad drži sveću iznad vas
i moli se za vašu budućnost
budite krotki i ponizni srcem
čuvajte jedno drugo.

***

CIRKUS U VAŠEM GRADU

Koga da biram
da li onog što je plivao za časni krst ili onog čiji se otac
učlanio u vladajuću stranku kako bi postao direktor bolnice
da li onog koji me je vodio na meksikance,
prespavao kod mene
i sad samo slutim da nije spreman za vezivanje
da li onog s kojim sam jela Ferdinand kugle,
ali koji je imao zlatan lanac oko vrata
ili onog kog sam čekala šest meseci da se vrati
da bi mi rekao nije do tebe, do mene je
koga da biram
da li onog koji mi posle godinu dana
pasivno-agresivno lajkuje slike
ili onog koji mi čim padne kiša šalje poruku da je usamljen
da li onog koji mi je napisao konačno neka devojka
s kojom možeš razgovarati,
a koji je posle četiri koktela pozvao brata
jer mu je bilo neprijatno da deli sto sa mnom
ili onog što mi kaže: Мilice, uživaj u životu
sutra će možda da te udari automobil

od dva zla izaberi manje
ali izaberi zlo.

***

ŠTA SI ŽELELA, TO SI I DOBILA

Kaže mi da nije nešto naročito zabrinuta
iako je dete dobila neplanirano i život se promenio
dok si rekao keks
nema posao, ali nije zabrinuta
moj mali ti dobro zarađuje
ustaje u šest, moleriše ceo dan i vraća se kući
tek uveče
uhodali smo se
dete je već naučilo da kaže ta-ta i ma-ma
imam najveći plazma televizor o kom sam kao mala
mogla samo da sanjam
pokazuje mi sliku svoga muža sa devojčicom
iz vrtića
dok je zapertlava na kolenima ruke su mu bele od kreča

ja sam uvek htela nekog čistunca s kojim bih
sve mogla da planiram

zbog toga sam valjda i dalje slobodna.

____________________________________________________

MILICA MILOSAVLJEVIĆ rođena je u Čačku 1991. godine. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja –„(sic!)”, „Кnjiževnom magazinu”, „Beogradskom književnom časopisu”, „Sent-u”, „Libeli”, „Ars-u”, u časopisu za književnost „Čovjek-časopis”, kao i na portalima za književnost i kulturu „Astronaut” „Strane”, „Enklava”, „booke.hr”.
Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić” i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti”. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije” u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno-kontinentalnih strahova”. 2019. osvojila je drugo mesto na „Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike”. Na konkursu „Vreme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca” (2019) izabrana je da bude deo dvojezičke antologije mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Nemačke, Rusije i Srbije.
Učestovala je na festivalu „I literatura ima žensko lice” (Berane, 2020), kao i na 11. Beogradskom festivalu poezije i knjige „Trgni se! Poezija” (Beograd, 2017). Bila je učesnica tribine „Učitavanje” u okviru književnog kluba „Booksa” (Zagreb, 2020), takođe i učesnica programa „Cruising sa Srđanom Sandićem” (Zagreb, 2019). Kao kritičar, dala je doprinos u održavanju književnih promocija savremenih autora i autorki, Jelene Marinkov i Ivana Ergića. Uredila je prvi tom edicije „Vavilonska biblioteka”, u kojoj se nalazi izbor iz poezije savremenih autora sa prostora cele bivše Jugoslavije.
Poezija joj je prevedena na nemački, engleski, španski, rumunski, mađarski i makedonski jezik. Diplomirala je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije piše kratke priče i književne prikaze. Radi kao lektor.

SELIDBA

Od mene se očekuje strašna odluka
napraviti red
baciti višak stvari
prilikom seljenja

Biti ona koja će ih imenovati
jednu po jednu
(ne mogu se oteti dojmu
kako se tako vježba izdaja)

Moram uprijeti prstom
uzeti svojom rukom
i odstraniti
Sretnu suknju u kojoj sam išla
zubaru i ginekologu
cipele koje su same znale put do kuće
jednu zavjesu iza koje smo bili
tako dobro zaštićeni od radoznalih svjetiljaka
Tvoj dotrajali džemper marke Pierre Cardin
što si kao izbjeglica dobio preko Crvenog križa na dar
zajedno s pismom punim dobrih želja
od jedne (francuske) obitelji
koja se (kako delikatno) nije htjela potpisati
da te ne obaveže zahvalnošću

Kako je strašno biti onaj koji upire prstom
onda poslije gledati kako radnici gradske čistoće
odvoze sve uspomene
melju ih zajedno s tuđima i stavljaju u javnu spalionicu
iznad koje će se nekoliko trenutaka kasnije
vinuti u zrak siv stup dima
(na što li me to podsjeća)
Duše naših stvari padat će ponovno na nas
u obliku gradskog smoga

Donosim smrtnu presudu
Osjećam se kao dželat
Ne znam bi li što pomoglo
da preko lica navučem crnu kapuljaču
kao i ostale ubojice
kako me stvari ne bi prepoznale.

(Zagreb, 14. IX 2002.)

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008), iz zbirke “VRIJEME VRTNIH STRAŠILA”, Buybook, 2004.