Zasrali su ga golubovi. Napravili gnijezdo na njemu. Majka čisti bjesomučno. Ja bacam gnijezdo. Pokušavam spasiti balkon, od tih ptica. Otac ih je zvao leteći štakori. Volio je vrapce. Oni su decentni. I golubovi su otišli s balkona. Majka hoda po postelji. Majka leti na tepihu. Kad mi je umrla baka, sanjala sam da je iz topa ispaljuju u nebo. Tako se povezuju niti. Balkon, visina, nebo. Majka, baka. Golubovi i smrt nerođenog golubića. Jaje, u košu za smeće. Užas od riječi, do riječi.
***
NE VOLIŠ NIKOGA POSEBNO
Nemam ni žudnji, a pišem, samo tako, kao da mi pomaže sam svemir, ili kalendar, taj ludi kolovoz u kojem sam došla na ovaj svijet i odlučila u njemu unatoč tuzi u mojim genima živjeti vesela. Tužan gen ponavlja se iz naraštaja u naraštaj, a bez razloga. Tuga je stanje, i treba je razbiti, kako drukčije negoli čekanjem. Prošlo je petnaest punih godina. Toliko je dugo trebalo, ne znam zašto, i kome, i otkuda, znam samo da je čovjeku kojeg sam voljela u međuvremenu umrla majka. I otac je imao moždani udar, i da je i on obolio, i da je smrt sve prisutnija, u obiteljima, u kojima se događa smjena generacija, i izvori više nisu isti na Sljemenu, nema gostiona, nema kupaca u šoping centrima, nema nakupaca povrća na zelenoj tržnici, samo skuše na stolu, koje je, razmišljam sada, kupio moj otac i slagao da ih je sam ulovio, a mi djeca smo se smijali, i smijali, jer smo znali da skuše ne postoje.
***
NEBO
Bojim se za sebe i za tebe podjednako, ali šutim i hrlim u novu armaturu, knjiga će mi biti sklona, mi ćemo se svi sapeti i skupiti pod slovima, ona će nas držati na životu, tako ćemo izbjeći katastrofu, a ja samo moram pisati, tako znam da ću izbjeći smrt, onu običnu, i smrt svojih bližnjih, ako budem dobro i brzo pisala, nebo se neće otvoriti i neće biti bljeska munje i groma, bit će skyscrapers, ali neće biti deranja neba, razumiješ što to znači, kad netko podere nebo i ostanu komadići u sjećanju. A nekad je bilo cijelo i tvoje, a sad skupljaš male silnice, želje koje se neće nikad ostvariti, misao koju nećeš dovršiti, i ništa više nije isto, kao kad si mislila da nebo nitko nikad neće razderati, ni olovkom, ni drugim pisaljkama, nego će uvijek biti lijepo i čisto i u jednom komadu, a onda se izvrgnulo, i otvorilo se nekim drugim ljudima.
***
RITAM NAS JE ODUVIJEK VODIO
I kad smo šutjeli i kad smo govorili I kad smo se dodirivali, smiješno i nevino Gotovo kao vrapci Tako smo i mi tražili to tijelo Koje je nestajalo u plazmi O takvim se stvarima ne govori Samo između najintimnijih prijateljica Samo se, onda kad se to dogodi To nebesko u čovjeku, u muškarcu i u ženi Dugo, dugo šuti Svi se liše svega, i požele vam sreću I onda se pokupite, oboje, tužni Jer previše neba zna prepasti čovjeka Previše vatre, i vode I svih elemenata koji se još nisu sastali
***
UVIJEK JE TOLIKO BLIZU, DA ZABORAVLJAM DA GA IMAM
Ali kad se, vrlo rijetko, izmakne Sanjam kataklizmu On mora biti uz mene Iako ću ponekad sanjariti o vatri i vodi Koji su me svaki na svoj način ranili Jedan me spalio, drugi me utopio On je jedini koji mi drži glavu iznad vode i daleko od vatre S njim jedem zemljane slatkiše Uživam u mirisu zemlje nakon kiše, kad je najsretnija Potištenost tla koju ima ne dotiče me Vatra je našao vodu, ženu koja je topla i meka Voda je našao vatru Ja, zrak, pronašla sam zemlju, u sebi a još više u tebi Moj melankolični princ, s tamnim očima zamrljanim od tla Koji mi kaže uvijek nešto smiješno, i onda se smijemo osmijesima
***
TOPAO ZRAK
To je bilo prvo što sam osjetila u Istanbulu Taj krak, na zemljopisnoj karti, koji pripada meni i tebi Dolazak na naše sveto mjesto, gdje su sad glavne raketne baze Prijeti mi lebdenje, stanje plutanja po nebu, nesreća Koja se pokazuje nestankom srži, kičme, osovine, srca Sve će iz mene nestati ako na svijetu ugase vatre Bit ću nekorisna, i vode i zemlja će se voljeti Ja ću ih gledati tužna, i ojađena, što sam zrak Obećaj mi, kao što si mi obećao nekoć Da se nećemo raspiriti prejako Rekao si da si ti vjetar, a ja da sam vatra Možda tako svatko misli za sebe, da je ono što nije I ne boj se, neću prouzročiti nikakvu štetu, ni sebi, ni ljudima oko sebe Znaš li da će u raju biti toplo jer tako je rekao svećenik Da će u paklu biti hladno Jer je sveto pismo pisano u dolini U kojoj se u blizini bacalo žrtve paljenice Otuda slike pakla kao smrdljivog i vrućeg mjesta Moram dovršiti ovaj zapis Moram pjesmi dati završni plamsaj Pa nakon toga mogu je utrnuti Sa žarom otići spavati Moram ostvariti toplinu, energiju Zaboraviti masu, materiju Moram jednostavno pregorjeti, malo, ne previše Da bih bila sretna Ja sam na zdjeli ono malo crno Što se uhvatilo kad se ujutro kuha zob Ono najfinije, ono čađavo, malo, crno Znak da smo bili i voljeli
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio emisije „Riječi i riječi“. Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.), Južne životinje (AGM, 2010.), Početak zrelosti (VBZ, 2020.) i Cesta za tar (Meandar, 2022.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
konstruktivno je bio pojam iz građevine dijeljenje iz matematike
umjesto suza kotrljali su se kamenčići spoticali bi se na njih danima skupljao bih i skrivao po džepovima
kad sam otišao od kuće nisam ponio ništa osim tih kamenčića
možda zato ponekad kažeš da sam težak
***
SKORO SAVRŠENO POPODNE NA BAZENU
ručnici prekrili pločice kao jorgan čuvaju leđa i koljena klor čuva tabane od gljivica djeca čuvaju mobitele od tabana šeširi glavu od uv zraka naočale oči od pogleda mini-frižideri paštetu i pivo od grijanja gospođe se spuštaju metalnim merdevinama čuvaju punđe i lokne od kapljica debeli čuvaju liniju od sladoleda adonis u crvenom šorcu rulju od utapanja mladići skaču djevojke se guraju laktovima sve je kako treba biti samo jedna žuta mrlja kao oblak u bazenu prkosi suncu
***
MTS-116-M
okrećem tvoje poruke kao kamenje da vidim ispod kojeg je zmija
služiš riječi poput jabuka da vidiš na koju ću se zagrcnuti
Rusi su napravili najtišu pušku na svijetu koja ubija s tristo metara
ti bez puške ubijaš preko oceana
***
RAZGOVOR S POTILJKOM
na moja pitanja plima i oseka ovladaju tvojim ramenima
umjesto riječi izvučeš cigaretu
puštam da mi pluća ispuni dim zamjeranja
ipak uragan kose na tvom potiljku odaje da noćima sanjaš oluje
***
KAD NASLONIM UHO NA TVOJA PRSA ČUJEM MORE
tvoja obećanja mirišu na vruć pijesak i smilje
hlape brže od alkohola s vate u pregibu ruke nakon uboda
mikro modrica vatromet umirućih ćelija
plava
ljubičasta
zelena
žuta
prozirna
skroz nevidljiva
______________________________________________
VANJA BLUMENŠAJN. Osvojio brdo nagrada, niti jednu za poeziju.
Kupim sebi pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Pozvonim. Izujem se. Uđem. Cipele odložim na posljednju policu u ormaru na hodniku. Pozdravim poluglasno. Moja soba je na lijevo. Torbu bacim na pod, kaput na krevet. Šešir odložim pored kaputa. Zatvorim vrata. Provjerim jesu li zaista zatvorena. Skupim kosu u rep.
Iza kreveta je djelimično ljubičast zid. Plafon je bijel. Prozor je mali. Na njemu nema zavjesa. Desno od mene je uzak metalni ormar. U njemu su tri crne majice, dva para crnih pantalona, nekoliko pari čarapa i češalj. U sobi nema stola. Nema stolice. Nema tepiha. Nema ogledala. Nema nikakvih biljaka. Pored kreveta je moj kufer i u njemu različite olovke, bijeli listovi i moje zabilješke. Legnem na krevet. Ispod glave osjetim svoj dnevnik. Nasmiješim se. Uskoro zaspem.
– Pogodi koga sam opet sanjala.
– Koga?
– Pogodi!
– Koga? Mene?
– Ne. Svoju nanu. Sjedili smo u dnevnoj sobi mog strica. Nana je bila od nekog čudnog materijala, sličnog plastelinu i plastici istovremeno. Bila je vesela i okrugla. Nije bila više ni crna ni umorna. Umrli su u mojem sjećanju ljepši nego što su u stvarnosti bili. Samo sam je grlila. I svaki put kad sam je zagrlila, smanjivala se. Onda sam otišla na gornji sprat. Čula sam da svi vrište. Kad sam ih upitala je li nana mrtva, rekli su da je pukla.
– Zašto mi govoriš o svojim snovima? Ne volim to.
– Svejedno.
Onda mu ispričam da kod moje nane grane jabuka dosežu do zemlje. Možeš da legneš na zemlju i rukom da ubereš jabuku. Da su naši nadgrobni spomenici bijeli. Ovo mu se čini čudnim.
Počinjem da mu objašnjavam da u tome nema ništa neobično. Čudni su on i njegovi prijatelji jer ne vole čokoladu. Pogleda me sa strane i nastavlja da slaže tanjire. Želim da mu kažem da su se moja majka i nana svako jutro svađale oko toga koliko masla treba da se doda u neko jelo. Kad je majka napravila po svome, nana bi najprije pričekala da se majka okrene i počne da radi nešto drugo, a onda bi krišom dodala još malo masnoće. Razmazila nas je. Mislila je da ćemo biti srećniji ako bude svega previše. Na kraju krajeva, ona je bila ta što bi nam uvijek natočila čisti sirup u čašu, a vodu je po nekoj slučajnosti zaboravila da dolije. Baš kao i ja, i ona sama je isto pokušavala da nadoknadi cijelu godinu za jednu, najviše dvije nedjelje. Zavisi od toga koliko dana odmora su te godine dobili moji roditelji. Svaki put kad smo dolazili iz Slovenije, ona nas je čekala ispred kuće. Sitna, crne kose i tamnih očiju. Umorna od svega. Ibro i ja smo se takmičili ko će je prvi zagrliti. Vjerovatno sam bila jedina koja je tako shvatala ovo trčanje. Činilo mi se da ću je ugušiti, tako sam je jako grlila. Kad bih mogla, u taj zagrljaj bih stisnula i zagrljaj za rođendan, za Bajram, za položen vozački ispit, za svaku propuštenu priliku.
Zatim je obavezno uslijedilo razgledavanje svake sobe u kući. Dodirnula sam svaku stvar. Provjerila da li su sve na istom mjestu kao što su bile posljednji put kad sam bila tamo. Otvorila sam sve ormare. Pregledala jesu li u njima još uvijek moja odjeća koju nikad nismo odnijeli u Sloveniju. Jesu li moje igračke još tamo. Je li nana kupila novu posteljinu, možda nove zavjese, nove tepihe. Ako je sve bilo na svojem mjestu, smirila sam se i onda počela da jedem sve što sam zagledala. Napolitanke, lokum, halvu, praline, čokoladu, voće, hljeb. Pojela sam i ono što ne volim. Da se konačno zasitim. Ponovo. Nakon godinu dana.
A ponekad po koja stvar nije bila na svojem mjestu. S mojim igračkama su se tu i tamo igrala djeca naninih komšija, što mi je smetalo. Nije mi se činilo u redu da prisvajaju moja sjećanja na moje djetinjstvo dok sam ih se sama bojala dodirnuti da ne bih na njima slučajno ostavila tragove osobe, kakva sam danas. Bojala sam se da ih pogledam, jer nisam bila spremna da vidim u njih sve ono što sam zakopala za sva vječna vremena onaj dan prije jedanaest godina kad smo otišli. A sad se s mojim medvjedićem igrao neko drugi. Neko ko nije znao da mu je ime Medo i da mi ga je za prvi rođendan darovala tatina tetka. Samu sebe sam ubijedila da nemam više pravo na te igračke, odjeću, svoj krevet i sve drugo. Te stvari mi više nisu pripadale otkad sam ih ostavila na milost i nemilost djece, koja su se slučajno našla u posjeti kod moje nane.
Oduzela sam sebi i pravo na sjećanje na onaj život prije našeg odlaska. Kad ga se želim sjetiti, idem u Hofer. Onda stojim neko vrijeme na odjeljenju gdje prodaju meso. Ima sličan miris kao što je bio kod mojeg djeda. Sjetim ga se takođe svaki put kad Ibro dođe kući iz šetnje i ispriča mi novu primjedbu, koju je taj dan čuo od potpunih neznanaca. Skoro svaki dan jednu.
– Iz koje ste republike? Jesi li čivut da ne razumiješ? Hoćeš li da s vama pričam na nekom drugom jeziku?
Ponekad neka primjedba nepoznatih ljudi stalno i nametljivo daje do znanja da neki ljudi nismo na »svome« u Sloveniji…
Nekoliko sati nakon našeg dolaska obično su počeli da pristižu posjetioci. Komšije, tetke, strine, njihova djeca. Svake godine smo se sve više i više razlikovali od njih. Nismo se više ljubili tri puta u obraz, nismo imali teme za razgovor, stomak nas je bolio od domaće varenike. Uvijek su nas ispitivali gdje je bolje. U Sloveniji ili kod njih? Najprije smo odgovarali da nam je svejedno, da je podjednako dobro. Onda smo se promijenili. Govorili smo da nam je u Sloveniji bolje, iako smo već tada dobro znali da će za Slovence Bajram uvijek biti samo muslimanski Božić, džamija muslimanska crkva i hodža muslimanski sveštenik. Sloveniju smo branili iz principa. U njoj živimo, i naša je, bez obzira na sve. Tome je slijedilo nekoliko nelagodnih osmjeha, a onda su razgovor nastavili stariji. Obično smo poslije nekoliko dana išli i mi u posjetu kod svih tih tetaka i strina. Za svaku je majka pripremila posebnu kesu. U nju je stavila kafu, sok, za svako dijete čokoladu i neki poklončić koji je kupila u Sloveniji. Ovome su se djeca najviše radovala. Slično kao što sam se i sama radovala kad mi je sestrična iz Švajcarske poklonila paket gumica za brisanje.
– Neki vole hladan burek – kažem mu nakon nekoliko minuta. Odmahuje glavom.
– Ja volim gumice za brisanje. Jednobojne, šarene, pravougaone, u obliku kruga, igračaka. Sa onom novom u obliku olovke još nisam brisala. Gumice za brisanje mogu takođe i da mirišu. Takve mirisave imaju u Švajcarskoj. Ako imaš sreću da tvoja tetka živi u Švajcarskoj, možeš je zamoliti da ti ih donese. Možeš joj reći da ti donese i švajcarsku čokoladu. Onu u bijelom omotu sa zelenim tačkicama. Bijele gumice su mi nekako najmilije jer ih je najjednostavnije očistiti. Prije nego što odeš na spavanje, uzmeš gumicu i počneš da brišeš sto. Drveni sto, ili još bolje ormar. Dobra gumica se neće pocijepati na komade. Postupak ponavljaš nekoliko minuta. Zavisi od toga, koliko prljavu gumicu imaš i koliko čistu želiš da imaš na kraju. Obavezno pokupiš ostatke gumice koji su popadali na pod i odneseš ih u kantu za smeće.
– Prestani već jednom – prekine me.
– Gumicu za brisanje onda spremiš u džep i odeš u kupatilo. Ako nemaš džep, možeš da je sakriješ u svoju šaku. Nasapunaš je sa bademovim sapunom. Obično je ostavljen u ormariću ispod umivaonika. Trljaš one dijelove koji su još uvijek prljavi. Dobro je ispereš vodom i osušiš čistim peškirom. Ne upotrebljavaj onaj kojim brišeš ruke ili obraz. Pomirišeš gumicu i spremiš je u futrolu. Potrebno ju je čistiti skoro svaki dan. Još posebno ako veoma pritiskaš kad pišeš olovkom. Ne preporučujem korišćenje različitih gumica istovremeno. Čovjek bi trebalo da prestane čistiti gumice za brisanje najkasnije pri starosti od šesnaest godina – kažem svejedno do kraja.
– Ti nisi normalna. Zar zaista misliš da ću ja prati gumicu za brisanje?!
Razmišljala sam kako da mu objasnim da sam prestala prati gumice za brisanje i da sam istovremeno postala neka druga osoba. Istovremeno je moja nana postala nona, djed dedek, strina teta i babo otac. Naizgled samo je majka ostala majka. Otac nije onaj koji me je učio da vozim biciklo, dedek mi nije kupovao bubamare od kamena, i nona nije ona koje me voljela najviše od svih svojih unuka.
I kad sam se pripremala na to da ćemo opet da idemo, odlasci su mi uvijek teško padali. I dalje sam u svojoj glavi nastavila razgovor. Prije nego što smo sjeli u kola, pokušala sam zapamtiti što više predmeta iz kuće. Kako su postavljeni, koje su boje. Obično mi je nana poklonila kakvu sitnicu. A ponešto sam i ukrala, recimo naninu špangu za kosu ili igle za pletenje kojima je plela. Za sjećanje. Željela sam da bi se barem jedan miris utisnuo u moju odjeću. Zauvijek. Onda sam čvrsto grlila nanu, dok me nisu ruke počele boljeti. To je bio posljednji zagrljaj koji je morao biti dovoljan za čitavu godinu. Kad je nana prosipala vodu iza očevih kola, mi bi već odmakli na putu. Što smo se više približavali Sloveniji, sve više su slike predmeta iz nanine kuće i svi mirisi nestajali iz moje glave. Kao da ih nikad nisam vidjela i osjetila. Opet sam postala gladna. A ispred mene je već bilo koparsko šetalište.
Želim da mu ispričam sve ovo, ili bar dio toga, ali mu ne govorim ništa. Ne bi razumio. Neću da ostanem na pola riječi, neću da se objašnjavam. Pogotovo ne njemu koji kaže da mu je svejedno. Laže sebe. Potajno posmatram kako se kreće po kuhinji. Nervira me njegova sporost. Ja bih te tanjire složila tri puta brže. Uzmem krpu i počnem da brišem pult. Neću mu više pričati o svojim snovima, kažem sebi. Pult je čist. Vratim se u svoju praznu sobu. Sjednem na krevet. Počinjem da listam svoj dnevnik. Na vrhu prazne stranice upišem datum, u tri reda opišem protekli dan. Njega namjerno ne spomenem.
Ništa posebno. Ustala, pojela doručak, otišla u prodavnicu, kupila pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Kad sam se vratila iz prodavnice, zaspala.
Zatvorim dnevnik. Pojedem milku. Obučem narandžasti džemper. Deset minuta pješice imam do Hofera.
SELMA SKENDEROVIĆ (2001, Kopar, Slovenija) je studentkinja slovenačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavljuje na raznim književnim platformama i u antologijama, kao što su Poetikon, Mentor, Kraljevi ulice, Vrabac anarhista, književni dodatak Latice u izdanju Bošnjačkog saveza Slovenije. Učestvuje u interkulturalnim i međunarodnim projektima, kojima podiže svijest o većoj toleranciji prema strancima, na primjer Medkulturno sobivanje (Interkulturalni suživot), Inicijativa za strane studente te na međunarodnom graničnom skupu Forum Tomizza. Dvostruka je dobitnica nagrade Bljesak (2020, 2021) koja se dodjeljuje u sklopu Šinkovčevih dana poezije.
Kao najmlađa autorica, sa 19 godina, svojim je angažovanim pisanjem pobijedila na Festivalu književnosti mladih Urška 2020, u konkurenciji od skoro 100 mladih autora iz cijele Slovenije, starih od 15 do 30 godina.
Njen književni prvijenac objavljen je u oktobru 2021. godine u zborniku Prvenke (Prvijenci) Javnog fonda za kulturne djelatnosti Republike Slovenije (JSKD). Priče su odmah izazvale interesovanje književne javnosti jer je prvo izdanje (400 primjeraka) prodato za manje od pola godine od objavljivanja. Na proljeće 2022 knjiga je već doštampana i predstavljena na mnogim književnim susretima, a novembra iste godine bila je nominirana za najbolji literarni prvijenac na 38. Slovenačkom sajmu knjiga.
Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK) odabrala je Selmu Skenderović kao mladu slovenačku spisateljicu i njen prvijenac za projekat Čitaoci Evrope 2022 (Readers of Europe).
*
Knjiga Selme Skenderović “Zašto šutiš, Hava?” je buntovnička priča djeteta koje je sa svojim roditeljima, trbuhom za kruhom, došlo u Sloveniju i pokušava se uklopiti u sredinu i kulturu kojoj ne pripada, i ma koliko se kameleonski trudila da oponaša svoju okolinu, ta ista je ne prihvata. Priča nastaje u trenutku kada Hava, iscrpivši sve svoje mogućnosti da se prilagodi i postane blaženi neprimjetni dio okoline koja je uporno odbacuje, nanovo pronalazeći po neku značajku kojom će je obilježiti i odvojiti, eruptira svom snagom, bacajući toj istoj okolini i društvu u lice sva otrpljena poniženja, omalovažavanja i uvrede. Nažalost, ovo je priča svakog djeteta i odraslog čovjeka u bilo kojoj zemlji izvan one u kojoj je rođen i vrijedna je svakog čuđenja činjenica da je ovo prva knjiga takve vrste. – Fajko Kadrić
vidjela sam naslov peći logora dahau i samo mislim na vanilice ne mogu da obuhvatim značenje pojma „peći logora dahau” ne mogu da ga nastanim tijelima životima dušama rukama u vatri vanilice mi lebde pred očima mirisni kolači i čaj topal kao dom pun sunca slatki čaj i slatki mirisni kolači ne mogu da nastanim pojam „peći logora dahau” srce da nastanim užasom tuđim mesom ljudskim mesom ne mogu prži se meso ne ljudi ljudsko meso ne može biti meso a jeste meso kao meso gori ne pita za ljudskost kosti kao kosti kako su poslije čovjeka ljudske kako poslije peći logora dahau ljudske vanilica vanilica vanilica se ponavlja i postaje čovjek i soba mi je puna vanilica-ljudi ljudi-vanilica ljudi-kolača ljudi malih velikih srećnih nesrećnih sasvim ljudskih ljudi pretvorenih u tijesto za kolače u meso za prženje ljudi ljudi ljudi soba je prepuna vode za gašenje požara ili gušenje ali kasno je sada odavno je kasno prekasno je odavno peći logora dahau vrlo konkretna stvar to je prostor apsolutnog užasa relativnost se krije samo u vanilicama ne u tuđim kosama tuđim kostima malim ožiljcima biljezima i prstima peći su za kolače ne za ljude a za ljude su ljude su palile sve te ljude tanke lile petrovdanske u sumracima uma apstrakcije pomažu da spavaš ali to što gori nisu kolači vanilica riječ koju nikad više neću izreći čaja nema doma nema miriše samo smrt smrt miriše i zvjezdane ljudske ruke se urušavaju u sebe u čvor u utrobi zvjezdane zvjezdane ruke nemoguće je razumjeti pojam „peći logora dahau” i ne umrijeti ne otići od sebe i ne vratiti se nikad da bi se sačuvalo nebo i otvoreno srce skovano u vrelini sunca umjesto peći logora dahau
***
POŠTOVANI,
poštovani, ako znamo da A = A i ti = ti i ako znamo da se materija ne može uništiti već samo mijenjati oblike šta napraviti od unutrašnje materije jednog A i materije jednog tistva
preporučujete li da se materija jednog A ja ili ti preoblikuje u nešto lijepo slobodno nešto da se pretvori u more svice možda ptice ili sjaj odbljesak sunca na vodi prozorima čašama (cijelim ili polomljenim (sjaj se izvjesno jednako sjajno prevodi u sebe i na slomljenim materijalima pogodnim za njegov dom sjaj ostaje pun i netaknut oštrim ivicama dokazano ili licem koje se krije iza suza mora voda prošlosti (sjaj = sjaj ma na što da pada logika sjaja je sasvim jasna i sjajna tvoja logika mnogo manje)))
šta napraviti od jednog A u što ga preobraziti i ostati u jednačini u igri u životu šta uraditi kad A ispred znaka jednakosti ne liči više nimalo na A iza znaka jednakosti
šta slijedi kad A ispred ode od A iza i nije mu nalik sem po tri linije spojene tako da liče na male ljestve za male radnike noćne straže koji stražare negdje gdje su noći male i kad (sem po spoljnim crtama) A =/= A
takođe: šta s činjenicom nužnosti da ti = ti plus minus sva ta trava preko koje se nježno prešlo rukama trava izrasla iz očiju cvijeće iz glave ti plus minus strašnost strahova značenja konteksta nekih ružnih misli o nekome nečemu odvojenih od sebe najgrubljih nepravdi izlomljenih u papirne brodove osvojenih i vraćenih kao nešto svoje dobro nešto vraćeno s pokajanjem pred suncem u poredak sjećanja taj neumorni kameni poredak
recite molim vas znate li kakva je priroda te tvari jednog A tvari jednog tistva koliko neba i ljepote može izdržati pod kojim pritiskom će se prelomiti postati nešto novo nešto sasvim drugo pritisak neba dokazano lomi ali postoje li ikakvi dokazi da u tom dodiru tom lomu nebo preobražava stvari A tistva u nešto slično njemu
hvala unaprijed,
poštovana,
hvala na vašem pismu
sve što vam možemo reći je sljedeće: materija tistva je uvijek tu i zauvijek ostaje ti = ti i A = A vrijednosnih odrednica u logici nema jednako je jednako jednako uvijek = = = a ako hoćete nebo iza ili ispred ili u središtu tu vam niko iz našeg odjeljenja baš niko niko vam tu ne može pomoći
srdačno,
poštovani, mogu li bar staviti vozove na te šine da sklanjaju ljude s brisanih prostora
🚂🚃 = = =
docrtati vozove jednake sebi i malim nadanjima da bar nije tako prazna vaša istina?
s poštovanjem,
***
VIDIŠ DA JE MOGUĆE
to je tvoja gorčina ja nemam čim da je skupim progriza mi posuđe ko samoća dušu ipak me nisi razumjela vidiš da je moguće voljeti i ne razumjeti ne jesti i živjeti
***
SOLUNSKI FRONT
kako je to čudno prođe ofanziva i cijela jedna zemlja je slobodna a ti svoje jedne male tuge ne možeš da se oslobodiš ljudi prežive snijeg i led albanije i ne odustanu i pobijede i vrate se s mora natrag kući ti ne znaš od noći do jutra kako da preživiš vječno poražena ključevima kvakama i drugim sitnim stvarima i niko da krene preko albanije da ti se vrati
***
VELIKI ŽUPAN
hodala sam danas niz ulice nosila zaleđene zvijezde na vratu jurila niz zaleđene puteve pustila prste da se lome u doticanju bjeline
snijeg je padao jer je htio do zemlje ja jer sam htjela do neba
uvijek bi tamo gdje nisi ali ti o tome ne znaš mnogo ti hrabri veliki kameni nijemi ti samo stojiš tu i ne čuješ šta ti pričam jer nikom drugom nisam imala reći sad a sad sam htjela da kažem
tebi snjegovi nisu ni blagoslov ni prokletstvo tebe ne zbunjuju pogledi i ne muče prošlosti niti te nose struje predvečerja u mračne ulice niti ti ruke bride od nedržanja
tebi ne izmiču ni neprijatelji kamoli prijatelji tebi prijatelji i ne trebaju tebe ne opčinjavaju zore i praskozorja riječi i ćutanja svijeta tebe ne uznemiravaju tišine dok želiš da ćutiš svijet sa nekim
ti imaš presto iako ti presto ne treba i mač iako nemaš koga sjeći
(jesu li tvoji mačevi sjekli duše) ((jesi li se pitao šta je duša)) (((jesi li imao dušu za sječenje ili voljenje ili je to isto)))
ti imaš kamen ti jesi kamen a ko sam ja u ovoj hladnoj zimskoj noći
i ko da presudi ko je ovdje sada veći: ti, veliki župan Nemanja ja, car nemanja
_______________________________________________
MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Knjiga „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama” njena je prva zbirka poezije. Dobitnica je nagrade “Čučkova knjiga” za 2022. godinu za najbolju zbirku poezije.
lagani let ptice obećanje o bestežnosti mogućnost trajnog naseljavanja neba
krila su teška i baš iznad tla pad je najizvesniji
važno je da te ne zavara a da ipak pokušaš da poletiš
***
PROBUDI SE
iskoreni oca zbog zidova u sebi zbog ćerki i sinova iščupaj klupko žila zatresi tlo padni uči se hodu iznova preispitaj svaku datost poništi pravila spali priručnike pobegni sakrij se u šupljinu drveta i tek kad zaboraviš sve vrati se da po prvi put vidiš i po prvi put čuješ
***
PUTOKAZ ZA CVETANJE
čekajući urastaš zato kreni
neka te ne plaši presečeno korenje umesto njega izrašće stopala postaćeš drvo koje hoda
pod tvojom krošnjom smenjivaće se predeli i samo tako ćeš moći da osetiš ono jedino postojano u sebi
vodi računa kako dišeš beleži ono što vidiš zbog toga si ovde
koracima osvoji svetlost prizovi kišu i pričaj
danas su tvoja usta puna zemlje i mraka ali seme skriveno u njima sutra će proklijati
_________________________________________
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu i završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti – na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Poeziju je objavljivala po regionalnim časopisima, portalima i zbornicima, a pesme su joj prevođene na francuski i makedonski jezik. U julu 2022. godine, izdavačka kuća Književna radionica Rašić, objavila je njenu prvu zbirku poezije – Kako nastaje crna. Trenutno živi u Skoplju.
ŠTA SE DESILO ŠTA SE DEŠAVA ŠTA BI MOGLO DA SE DESI ŠTA ĆE SE DESITI
sve znam kako je bilo mnogo plača izjutra i mnogo tečnosti kiša koja se pretvara u suze suze koje se pretvaraju u alkohol alkohol koji se pretvara u urin koji se pretvara u vodu voda koja se pretvara u kišu koju mrzi tvoja majka koju ti mrziš od kad si saznao da nije htjela da te rodi rođenje kome si tražio smisao u filosofiji filosofija koju si učio iz knjiga u centralnoj biblioteci knjige iz kojih se filosofija ne uči učenje iz života koji si posle iscrpio iscrpljen život koji si tražio na psihološkim radionicama transakciona analiza joga meditacija pranajama diši diši diši diši diši šest sekundi dubok udah zadrži na jedan pa na tri pa na šest pa izdah izdah na koji ćeš pričekati još nekoliko decenija da ti umre otac da ti umre majka da ti se braća i sestre vjenačaju da dobiju djecu da ti se bivši vjenčaju na malograđanskim svadbama da se ti vjenčaš i dobiješ dijete da ga vaspitavaš da kriviš bivše sadašnje i buduće ljubavnike u mislima da radiš mnogo do iznemoglosti dok skolioza ne počne da vrišti bolje odbaci sve to na vrijeme samo budi tu evo tu ovdje i sada sve ja znam kako je ovdje i sada jasno je šta se desilo šta se dešava šta bi moglo da se desi šta će se desiti saznanje je pojelo uzbuđenje za užinu o mladosti da ne pričam
***
MAGIČNE KRPE
čistim svakog dana samo čistim krenem od kuhinje i električnih aparata šporet ploča rerna masne mrlje tamne mrlje zima je ostavila težinu u plehovima što podnose bijelo brašno čistim prošlu zimu i sve prethodne zime što su se nataložile u mojoj kuhinji i mojim ustima zato pričam sporo i tromo s prekidima kao da mi se vilica trese od hladnoće prepuna zuba što su jeli previše mesa previše kosti oglodali brokolija premalo čistim frižider i ostatke hrane nepojedene sireve što su nakupili buđ do pola potrošne tegle sa džemom i sosevima bacam tvrdi okorjeli limun koji nije upio smrad ustajale hrane bacam teglu sa kvascem nikad neću napraviti hljeb uostalom ne jedem hljeb čistim samo čistim svakog dana ima ponešto da se očisti prašina sa polica na kojima spavaju suveniri davno proživljenih ljeta lido di jesolo lepeze bikovi iz katalonije bubanj iz pise kupljen od crnca iz maroka fotografija prijatelja davno sahranjenih koji sad žive svoje malograđanske živote kao što uostalom i ja živim svoj malograđanski život čistim plazma televizor ekran ne reaguje na krpu kao šo su ekreani starih televizora treperili pri dodiru krpe magične krpe možda su se one izlizale ili je tehnika toliko napredovala knjige takođe čistim knjige čiste samo oni koji ih ne čitaju a ja više ne čitam samo prebrišem čestice koje su umrle na koricama starih i novih izdanja stolove čistim rakijom od grožđa dobrom starom lozovom rakijom istrljam moja tri stola ne čuvam rakiju niko mi ne dolazi a i ja ne pijem ni više ni čašicu rakiju izjutra a kamoli nešto više ili nešto jače ni vino čak ne pijem ali uredno brišem flaše na primjer onu flašu roeza iz 2001 godine tada je kažu počeo novi milenijum šteta što nisam nazdravila tim vinom tada sačuvala sam ga da me podsjeća na prošlost koju takođe želim da očistim sredstvom za čišćenje parketa spustim se na koljena i čistim li čistim zavlačim ruke ispod ugaone garniture tamo pronađem neki novčić ili grickalicu očistim dlake od kose koja mahnito opada parket se mora očistiti na njemu možeš da se poklizaš samo što ja više ne mogu da se poklizam ni po sunčevim zracima što se slivaju u more ni u prozračnim kapima kiše što pada na izloge skupih butika i restorana čistim tu svoju prošlost koja i nije neka svakoga dana jakim abrazivnim sredstvima koje je nezdravo udisati samo što ja više ne udišem svjež vazduh dišem svoj očiščeni prostor u koji ne puštam budućnost i njene naznake wc šolju čistim plavim gumenim rukavicama i lavabo i tuš kabinu sirćetom i sodom bikaronom i stakla i prozore nekoliko puta nedjeljno da bolje vidim prijetnje koje mogu stići od spolja čistim samo čistim i tako ću do samoga kraja ako se desi da više nemam šta očistiti u svojoj kući čistiću ja i tuđe besplatno
***
NESAVRŠENI
mi smo nesavršena bića sa nesavršenim roditeljima neesavršenom braćom i sestrama i nesavršenim muževima i ljubavnicima saradnicima mi smo nesavršena bića sa nesavršenim tijelima velikim glavama uskim glavama kilogramima viška manjka mi smo napukli ljudi sa napuklim biografijama planovima koji se izjalove u poslednjem trenutku sudbinama koje skrenu na drugu stranu kad se najmanje nadamo sudbinama koje zovemo sudbinama pa za to krivimo religiju rat horoskop usud za koji su krivi svi osim nas mi smo narušena stvorenja sa narušenim zdravljem i stinim porocima nismo hrabri za krupnije mi smo plašljiva djeca što čuče u ćoškovima praznih soba napuštena i usamljena ali radoznala mi smo stvaraoci grešaka koje je neko nazvao greškama mi smo oni drugi i nikad nismo mi izgubljeni smo tamo gdje bismo trebali biti svoji na svome mi smo izgleda zauvijek otrovani prividnom istinom i kao takvi divni smo
***
KONZUMENT
ja konzument flaširane vode tjestenine paradajz soseva i zamrznutog povrća instant čorbe konzerviranog voća i ovsenih pahuljica mlijeka koje sačinjava bezbroj emulgatora crvenog mesa krave koze svinje ležim na krevetu praveći se da ne osjećam svoje tijelo utopljena u umoru baš ja konzument medijskih sadržaja i self promocija sa društvenih mreža korisnik pametnih telefona tableta lap topova računara ipeda kindlea prelazim prstima preko ravnih površina čekajući da se upale lampice start end i pause ja obični konzument takoreći korisnik keš kredita stambenih kredita za koje uredno plaćam rate kamate aplikacije koje me obavještavju o prispjelom dugu ja sitni mali konzument nazovimo me potrošač električne energije večeras dok baklje gore nad promrzlim gradom mislim samo o nježnosti i njenoj cijeni
JOVANA BOJOVIĆ rođena je 1989. godine u Podgorici. Diplomirala je dramaturgiju na FDU Cetinje, a master akademske studije dramaturgije završila na FDU Beograd. Autorka je više nagrađenih i realizovanih dramskih tekstova (Otvoren kraj, Mirovna misija, Đevič kamen, Slobodno vrjjeme ili tamno je svijetlo) i scenaristkinja Tv serije Božićni ustanak, dugometražnog igranog filma Požari, kao i kratkog igranog filma Nadolaženje. Objavila je knjige poezije S glavom u torbi (prva nagrada na konkursu Ratkovićeve većeri poezije, za mlade pjesnike), Magla: vidljive tačke i Novobran (2023). Drame i poezija su joj prevođeni na engleski, italijanski, norveški, poljski i grčki jezik. Docent je na predmetu Filmski i televizijski scenario i prodekan za nastavu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Na jelku smo nabacali mesa Što od nas, što od marve. Nijesmo imali ukrase.
Babina glava je krasila vr’ jelke. Sve po zaslugama. S mojom nijesu šćeli ni da je kite.
Od sebe sam dao crvenoga mesa, Do njega su nataknuli glavu od šiljega Kapalo je niz jelku, kapalo iz babe.
Ove godine (kao ranije) nijesmo dirali grobove, Jelku smo sastavili od prošlogodišnjih kostiju Ponešto se zagubilo – đecom smo nadomjestili.
***
POGREŠNA PRIČA
Dobro došli na planetu Hardegast Koja se nalazi devet biliona milimetara Ispod jezera Kohlend. Tamo stanuju Sigoni i nijesu humanoidi.
– Batali me gluposti, kaki noidi i sranja Pričaj ovom đetetu nešto normalno. Oćeš li da ga ošašaviš kao sebe!
Veliš, da mu pričam o jebenim četnicima Njemcima ili partizanima? Devedesete? Da dijete na vakat, prije škole, dozna sve o manijačkom krvarenju, zbog bolesnih ideala i glava. Veliš?
– Nego? I treba da zna. Može li śutra pući!
Puklo ti posred čela, jebemlite starog.
Slušaj mali, mene, ovamo… Ispod jezera Kohlend, dakle, nije bilo rata Oni čak nijesu ni znali da sukob postoji Sve dok magarci glavaši, poput ti đeda, Nijesu tražili svoje „ja” preko svoje grane. Uostalom, znaš kako, i ta planeta je pošla u kurac. Idi sad spavaj. Śutra čitamo Ezopa. Od životinja učimo.
***
REPIĆ GENERACIJA
Izvolite, kaže konobar s repićem povrh glave Utoliko prolazi dama s repićem, Za njom pudla u puloveru s golim repićem A tu za stolom, desno, profesor s repićem Idila. Trči curica, pada, krvav lakat i prljav repić Stiže otac, plaši se krvi, sebi čupa repić Listam elektroniku, reklama: Održiv repić Tetura se pijanac, repići mu se vrte oko glave Eno grupa vojnika, za njima pop, svi po repić Moja ljubavnica je ofarbala repić. Žut je, hmm Moram do toaleta. Na zidu – kondomi i repići Namigujem sebi, popravljam repić
***
MOTIV
Cijelo veče smo se smjali, uživala je. Kasnije kad sam joj otkinuo glavu I stavio je na policu, pomeđu Epike i lirike, pitao sam sebe, zašto?
Epski je kidati Lirski je diviti se
Volim je.
***
LIJEP DAN
Dvoje na klupi śede i ne posmatraju jezero. Vratovi su im smežurani, usahli u se. Stazom kraj jezera šetaju šetači, sudaraju se.
Na obali su ribolovci, udice bacaju po livadi, po vodi. I njima su glave svježe amputirane, Vratovi im još nijesu zarasli i gnoje se.
Đeca se igraju, trkaju se do ivice. Mnoga od njih, naročito oba pola, Padaju dolje po drugoj đeci bez glava.
______________________________________________
BORIS ĐUROVIĆ rođen je u Titogradu 1988. godine. Zapošljen je u televiziji, iza sebe ima dvije objavljene zbirke poezije: Svi moji demoni i Klin u sunce. Poeziju je objavljivao u relevantnim književnim časopisima, piše kolumne. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Živi u Danilovgradu.
Navodim nas. Djevojčica–zarez spava sama u kazalištu. Izblajhana kosa, kauguma, zalijepljeni citati Pored uha. Škare, izrezani dio, igla.
Dječak–trotočje krpa dlan, Škare, vlas po rečenicu, Dok nisi oštrigano janje, Reci nešto svoje, »Bojim se velikih prostora«, Upravni govor djevojčice.
Dva prsta i dva prsta na ruci, Miču se zečje uši, nepostojeće riječi, »Alehopteri« na nebu. Izgrižena kožica oko nokta »Baš si hrabra«, upravni govor–ironija.
Navodim te. Dječak ne čita, Zaljubljen je, zečje uši Idu gore–dolje.
***
TRENUTAK
Guliš mi mandarinu, Naš pas laje na valove. Jedem ti iz ruke, Prsti, prsti, prsti, Ovdje se vrijeme ne kreće.
Sjedimo, zurimo u prazno, Prolijeće galeb, brojim. Jedan, dva, tri, Ritam smo svjetionika.
Ne bježiš od broda koji dolazi Pa odlazi, mraka koji pada u pet, Od šuma mora koje ječi, Riječi, riječi, riječi.
Pitam se polude li ljudi Od gledanja u plavo.
***
AUTOPORTRET
U bakinoj kući ima jedan svileni smotuljak Sa staklenim pikulama svezanim mašnom: Djevojčica sazdana od staklenih kuglica Zaustavljenih u vremenu čas prije pada. Ti si razvezao vrpcu, pustio Krijesnice zarobljene u ledu,
Djevojčica je zaboravila disati sedam dana.
Toliko je Bogu trebalo da stvori svijet I da se sruši drugi. Djevojčica je otputovala daleko I naučila govoriti.
***
DAN ZALJUBLJENIH
Na dan zaljubljenih Mojoj sestri ubrizgali su injekciju (slovo–broj) A on je uzeo njen par ključeva i na ulici ostavio: Ormar Fotelju Tri biljke u narančastim teglama Set šalica za čaj Dvije makete Tepih I desetljeće ljubavi Ona je sjedila na kiši u dnevnoj sobi Tražila formulu za miran um.
On je sjedio u stanu na prvom katu, gledao kako kisne, mislio da je luda.
***
POTOK
U djedovu selu Potoku Srela sam starca na kojem se smrt zaustavila, U istoj godini prošlog stoljeća pokopao je tri sestre, A jednoj je majci umro muž kojeg nije voljela. U Potoku rastu potočnice, Ofelije se ubijaju svaku zoru. Samo je još jedna majka ondje, Ostat će dok je živa. Tu je pokopala sina. On nije dočekao dob Da može otići.
***
NJENA UNUKA
Bako, Ispričaj mi što je bilo prije mog rođenja. Baka se savila i ispružila dlan: Snijeg pada u pustinji, Snijeg pada na moru, Snijeg pada najtiše. Razlomila si se na slova i tišinu: Pluća ti se uvlače u puževu kućicu.
Crvendaći padaju s neba, Nisi prepoznala samu sebe, Vrijeme se oprostoruje dok pravci kruže. Tjeskoba ti je šaputala: »Ovo nije doba za proroke i ljude koji vole.«
_____________________________________________
RAJNA RACZ je kulturna radnica koja stvara na više fronti: kao redateljica, kazališna i književna teoretičarka, odnedavno i pokretačica kazališnog festivala „Svi smo mi Nahero“ koji će svoje prvo izdanje imati od 13. do 16. travnja 2023. u kvartu Maksimir. U nakladničkoj kući Durieux objavila je zbirku poezije “Djevojka-Zarez”, u kojoj se, dakako, bavi i kazalištem. Poezija prožima njen kazališni rad, a kazalište književni. Rođena je 1997. u Zagrebu. Završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Upisala je poslijediplomski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture.
volim svoj krivi nos kao deo tela kojim kormilarim zato što je on kako kažu da mužjaku i priliči dobio svoj karakter tek posle lomljenja i nesreće
***
UZGREDNA ZABELEŠKA O UNUTRAŠNJIM BORBAMA
da se čovek ne bi vazda borio protiv svih mora vazda da se bori protiv sebe i to tako što će ujutro na prazan stomak da se raspali po zubima posle ručka da se razbije prljavom uličnom tučom a za počinak noću svojski da se išutira po glavi i bubrezima
za hleb naš nasušni za čašicu među prijateljima
mada
hvala ne pijem
***
UZGREDNA ZABELEŠKA O EIRONEJI
oružje nemoćnih samo što nije oružje a nije ni nemoćnih
ili
spoznaja sprdanjem samo što spoznaja nije obavezna a sprdnja nije neophodna
prosto divljenje uvaženoj gluposti i put ka sreći samo što nije nužno put i nije sigurno sreća
***
UZGREDNA ZABELEŠKA O MRŽNJI AKO JE DOSAD NIJE BILO
čudna je živuljka ta mržnja
lako se lepi a teško skida
kao fleka od mušice sa zida
***
UZGREDNA ZABELEŠKA O STARIM NAČINIMA
u starim vremenima si znao : što dublje to bolje potiskivanje treba
NENAD GLIŠIĆ rođen je 1972. godine u Kragujevcu, gde i sada živi i radi na svetskoj revoluciji. Samostalne knjige: “Domovino, ti si kao ciroza jetre” (pesme); “Himne kamikaza” (pesme); “Cvetovi Hirošime” (haiku); “Pesmice o prirodi i društvu” (pesme); “Sve o Psovaču” (roman); “Lica i situacije” (kratke priče); “Anahronike” (poema); “U hladu drveta saznanja” (pesme). Dobitnik nagrade “Đurin šešir” za zbirku “Doba. Ciklusi” 2013. godine. Nakon toga izašle su “Ostaje samo telo” (2014, pesme), “Ezopide” (2016, kratke priče); “Teme za široku potrošnju” (2018,komentari i analize), “Naslednici vremena” (2018, pesme), “Otpadija” (2018, priče) i “Uzgredne zabeleške” (2022, pesme). Godine 2014. izašao je izbor iz poezije na italijanskom jeziku pod naslovom “Nella pancia della bestia”.
– Hoćeš čokoladicu, dušo? – susjeda Adrijana uvijek je fino mirisala. Blago. Nikada u njezinoj blizini nije osjetila oštri zadah, kakvog je imala njezina mama. Prije spavanja često je zamišljala da joj je susjeda zapravo mama. Da se netko zabunio kada se rodila i da će svakog časa ispraviti tu nepravdu. I onda će živjeti u tihom stanu, s ljudima blagog mirisa. Susjeda Adrijana i njezin muž imali su dvije curice. Jednu koja je išla s njom u razred i koja je uvijek izgledala čisto i uredno, a bila je k tome i lijepa i najbolja učenica. Druga je bila pet godina starija od njih, najljepša cura u školi, glumila u ZKM-u, pjevala u školskom zboru i bila je naprosto sve što je i Kristina vjerovala da bi mogla biti da je susjeda Adrijana bila i njezina mama. Često se prije spavanja, zavučena duboko pod svoj pokrivač, zamišljala dijelom te obitelji, gradila karakter koji bi u tom životu posjedovala i razvijala talente koje bi, da je kocka tako pala, zasigurno imala. Ali ujutro, kada bi se probudila, ona je imala samo ožiljke po svom tijelu. I tolike je dane provela skrivajući se u hodniku ne bi li ih vidjela kako izlaze iz svog stana i odlaze obavljati dnevne obveze. Pokušavala je nešto reći. Izustiti nešto više od pozdrava. No puno su puta izgledali kao da žure. Kao da im je nelagodno. Nije ni njoj bilo ugodno. Vjerojatno su je smatrali najobičnijom plačljivicom. Nije ni bila za njihovu obitelj. Prvi dan nakon što se vratila iz bolnice, primijetila je kako susjeda promatra onu crtu na njezinoj glavi koja ju je još uvijek tako jako boljela. Susjeda je sigurno kovala planove kako joj pomoći, ublažiti joj bol. Možda ju je ona ipak čula. Našlo se u dućanu još nekoliko žena iz susjedstva. Pozdravljale su se. A onda su ugledale nju, kako drži vrećicu s bocama u jednoj ruci i poklonjenu čokoladicu u drugoj. I nisu gledale u nju. Gledale su u taj ožiljak na njezinoj glavi. Gledale su u njega nekoliko trenutaka, napete, kao da očekuju da će nešto važno reći. A onda su naglo, gotovo istovremeno, skrenule pogled. I Kristina je od tog trenutka znala. Nitko nije želio vidjeti taj ožiljak. A ona je rasla s njim. Razvijala se. Odvajala se od vlastite obitelji i kopala po svakom ožiljku istovremeno. Kao robot, naučila je raditi neke korisne stvari. Naučila u kojoj mjeri može biti samostalna i započela živjeti život odrasle osobe. To je bilo najviše što je mogla. Godinama kasnije, jednog vrelog popodneva, sjedila je u polupraznom tramvaju. Grad se ispraznio, a ona se ionako nije veselila godišnjem. Živjela je sama, u podstanarskom stanu, a sav njezin društveni život svodio se na ljude s kojima je radila i na pokoje piće s kolegicama. No gdje god bi sjela osjećala je na sebi poglede i opet je bila ono dijete koje su žarili ožiljci po tijelu. Tako je bilo i tog dana u tramvaju. Dvije su se mlade djevojke s putnim torbama zahihotale. Brzo je podigla pogled, uvjerena da je komentiraju, no svaka je gledala u svoj mobitel. Preko puta nje, doduše, sjedila je žena s djevojčicom u krilu i pričala na mobitel. Djevojčica nije prestajala zuriti u nju. Kristina joj je uputila nekoliko kratkih pogleda, pokušala se čak i nasmijati. No istovremeno ju je počeo oblijevati znoj. Osjetila je kako joj se vlaga nakuplja ispod pazuha i znala je da će uslijediti poznati, nervozni smrad, njezin stalni suputnik. Srce joj je lupalo sve jače, a u ušima joj je zujalo. Svakog je časa mogla izgubiti kontrolu nad vlastitim tijelom. Djevojčica, nezadovoljna sputanim položajem u majčinu krilu, izmigoljila se iz njezinog naručja i krenula ravno prema Kristini. Majka, zauzeta razgovorom na mobitelu, reagirala je sa sekundom odmaka, no to je malenoj bilo i više nego dovoljno. U trenu je zgrabila Kristinu svojim bucmastim ručicama za koljeno, a ona je na to poskočila sa sjedala pri čemu je curica pala. Djetetu je trebala sekunda da zaplače, no čitavu je tu groznu sekundu gledala ravno u Kristinu, a lice joj se, kao u slow motionu, rastezalo u groznu bolnu grimasu. Kristina je preneraženo stajala u mjestu. Gledala je u dijete koje vrišti, no više ga nije čula. Bila je svjesna ljudi koji oko nje nijemo gestikuliraju, no nije čula ni njih. Lupanje njezinog srca bilo je suviše glasno. Osjetila je nečiji zadah i ruku grubo položenu oko njezinog lakta. Neki joj je čovjek prišao i zgrabio je, nakon čega je počela vrištati. Ili joj se barem činilo da vrišti. Pogledala je njegovo odurno lice. Vikao je divljački na nju, a bol koju je osjećala u ruci sad joj je već šetala čitavim tijelom. Mama je bila negdje u kutu sobe, možda već uspavana alkoholom, bilo je svejedno. Kao i svaki put do tada, vrištala je kroz plač. Plakala je iz nemoći. Zato što je znala da joj vrisak ne pomaže. Ali taj put otac ju je uspio dovoljno daleko gurnuti da razbije čelo na rub stola. A nakon toga mrak. Samo mrak. Nepoznati čovjek iz tramvaja držao ju je za ruku i galamio. Nije bila sigurna koliko vremena je prošlo, kao da je nakratko izgubila svijest. Rulja je bila bijesna, djevojčica je i dalje plakala držeći se sada rukama čvrsto za mamu. Otrgnula se i izjurila van čim je tramvaj stao na stanicu. Iza sebe čula je povike, a ispod bolnih stopala čula je udarce vlastitih cipela po asfaltu. Vratio joj se osjećaj u nogama. Bila je ponovno tu, prisutna. Tijelo koje je označeno i zauvijek obilježeno. Hoda i funkcionira. Samo to. Ali može trčati. Barem može pobjeći. A oni? Oni su posvuda. Gledaju u taj ožiljak. Besramno viču na nju. Dodiruju je. Ulaze nasilno u njezin prostor ne mareći ni najmanje za nju, za bol, za plač. Ljudi čuju sve, a ne čuju ništa. Sljedeće čega se sjećala bila je njezina kupaonica. Ljutnja ju je toliko obuzela da je zarezala možda i prejako. Nožem je produbila izdajnički ožiljak, a onda je neko vrijeme samo udisala i izdisala kroz bol i promatrala kapljice krvi kako udaraju u umivaonik. Onda je napravila još jedan rez na ruci. Pa jedan na nozi. Počeo ju je obuzimati mir. Sve je opet bilo u redu. Bol ju je prekrila poput tople dekice i mogla je odahnuti.
Susjeda Adrijana te je večeri potjerala supruga rano u krevet kako bi mogla gledati ljubavni film. Zvono na vratima začula je baš u trenutku kada se udobno smjestila na kauč i otvorila bombonjeru. Bila je iznenađena, jer nikoga nije očekivala. Na brzinu je popravila frizuru, pogledala kroz špijunku i naposljetku oprezno otvorila vrata. Prepoznala bi je svugdje, iako je sada bila odrasla. Kristinu iz susjedstva. Uvijek ozbiljnu i uplakanu. Tako ju je žalila. Oči su joj ostale iste, nekako mutne, nedorečene. Često bi se sjetila te curice i njezinih očiju. Bile su neobično tužne za tako malo dijete. – Kristina, otkud ti? Pa šta ti je to? – položila je ruke na prsa nakon što je ugledala njezine krvave ožiljke. – Jel trebaš pomoć? – upitala ju je. Kristina je ostala nepomična. – Trebala mi je – odgovorila je. – Daj uđi, jel ti treba pozvati Hitnu pomoć? – Adrijana je nastavila inzistirati, kao da je nije čula. Opet. Izvukla je nož iz torbice i stavila si ga pod grlo. Adrijana je ustuknula – Jel me sad čujete?! –dreknula je. Iza Adrijaninih leđa pojavio se njezin suprug – A, evo i susjeda – rekla je. – Zar sam vas probudila? Mislila sam da imate čvrst san. Oboje su je nijemo gledali. Zgradom se protezala jeziva tišina. Toliko nepodnošljiva da su zvukovi prošlosti neometano počeli odzvanjati hodnicima. Čula je samu sebe. Vlastite beskorisne krikove koji odzvanjaju hodnicima dok ne iščeznu. A nakon toga? Na svjetlu dana? Sami sažalni pogledi. Čokoladice, tepanje i sažalni pogledi sa svih strana. Iz usta joj se oteo nekontrolirani jecaj i pritisnula je nož uz sebe malo jače, tako da je napravila površinsku ranu na vratu. – Daj da ti pozovemo Hitnu! – rekla je Adrijana plačnim glasom. – Vi mene opet niste čuli? Šta trebam napraviti da me netko čuje? Šta!? – kleknula je pred njih, sada s nožem čiji je vrh uperila prema trbuhu i počela jecati. Iznutra je opet vrištala, no nije znala čuje li se išta. Pokušavala je nekoga zazvati, bilo koga dozvati u pomoć. Čitavo ju je tijelo opet boljelo. Samo bol. I vrisak. Još jedan koji odlazi u zrak. I još jedan. I još jedan. I tako do iznemoglosti. Ili do kraja. A onda? Samo mrak. Mjesec dana nakon tog događaja, gospođa Adrijana kupovala je banane u dućanu kada ju je druga susjeda pitala za Kristinu. – Bila je tak prestrašena curica, znala sam ja da nekaj s njom nije u redu – rekla je, prije negoli je dočekala odgovor. – A šta da vam kažem – započela je Adrijana. – Sad je ipak pod nadzorom. Bila bi se ubila onu večer da nisu došli po nju. Sva sreća da je moj Stipe uspio nazvati policiju – Adrijana se počela ogledavati po dućanu u nelagodi. Od te večeri kada ih je Kristina posjetila, neprestano ju je pratila ta grozna nelagoda. Tako glup osjećaj. Nedefiniran, a prisutan. – Da, da, grozno je to, ali nema baš pomoći – odvratila je susjeda. – A vidite vi kakve su ovo jabuke, to je sve trulo, ništ ne valja. Adrijana je jedva dočekala da se vrati u stan. Zaključala je i naslonila se na zid, zadihana kao da je od nekoga bježala. Nije znala gdje je Kristina završila. Nije znala je li u pitanju neka ustanova. Ili bolnica. Hoće li je ikada pustiti na slobodu, vratiti u život kao one divlje životinje koje puštaju natrag u prirodu nakon što im pomognu. Nije znala niti hoće li joj netko pomoći. Znala je tko joj nije pomogao, a nije smjela razmišljati o tome. Pa ipak, noću, dok je ležala budna u krevetu, i dalje ju je progonio plač tog djeteta. Godinama, od kad je bila sasvim malena, pa do dana kada joj je ponovno pozvonila na vrata i sve do dana današnjeg, krikovi nisu stali. Sve je čula. Oduvijek ih je čula.
________________________________________________
MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu. Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam. Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.
