književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MILANKE BLAGOJEVIĆ “MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI”, Imprimatur, 2/2023; pet pjesama

poezija

MOJ OTAC UMIRE NA MORU

Moj otac umire na moru
opružen na leđima spava na morskoj površini
Mi djeca smijemo se i pokazujemo: „Gle, mama, tata je umro”
udara nas po prstima opominje
pričamo gluposti
On samo na leđima opružen spava
drži ga morska površina
sluša školjke
spava
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu
Moj otac umire na moru
na leđima opružen
spava
„Gle, mama, tata je umro”
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu

***

MOJ OTAC UMIRE U SNU

Moj otac umire u snu
u moje snove ulazi nasmijan i mlađi
odlazi poguren i crn
Moj otac umire u snu
smrt ne može biti lijepa
On spava
ne pomiče se
ta vijest do mene putuje li putuje
drugi su skinuli crninu i rjeđe se ide na groblje
Moj otac umire u snu
ta vijest putuje
kao njegov odlazak na drugi svijet
otud me gleda
ne priča
jer mrtvi ne govore
pomireni sa svijetom
umiru u snu

***

VOLI ME

Ja sam fetus
djevojčica
djevojka
žena
starica
tabula rasa
sveznalica
marioneta
Ja sam mrav
grickam ti stopala
zavlačim se ispod rukava
ostavljam tragove
pravim mravinjak na tvojim bedrima
Ja sam pradjevojčica
pramajka
na sve sam spremna
plačem nespremna
naivna
mudra
Počinjem iz početka
sve završavam
Ja sam lutalica
starosjedilac u tvojim grudima
drvo skresanih grana
čudiš se koliko
sam korijenje pustila
Ja sam sunce koje izlazi
iskopana raka
Ja sam okret na rolšuama
starica sa štapom
sklupčana u fetus
i previše zrela
Ja sam tačka
i početak
Voli me

***

MOJ OTAC NE VIDI RATOVE U MENI

Moj otac ne vidi ratove na televiziji
ratove u meni
jedan je ponio na onaj svijet
jedan rat između nas
Moj otac ne vidi mir u svijetu
vidi samo glad
ona koja ostaje
poslije neizgovorenih riječi
od koje se usta suše
i stvara knedla u grlu
Moj otac bježi u smrt
jednog kišnog dana
sad hoda po kiši
vode se ne boji
Mrtvi se ne odriču ničega
sve nose sa sobom
njegove košulje poslagane u ormaru
čekaju njegov dolazak
noću ih obuče
dođe u san
mlađi
pričamo
ali nikad mu ne spominjem da je mrtav
igramo se života
san je paralelna stvarnost
Moj otac živi u snu
radnim danima
umire samo nedjeljom
na groblju

***

ISPOD NIVOA ZEMLJE

Zamišljam kako gledamo
u isti mrak
u šumu
u mjesec koji se uspinje da postane pun
kako smo ispod nivoa zemlje
ali to nije smrt
samo želja
da se sakrijemo u jednu rupu
tamo gdje počinje more
i so
koja nas nagriza
i zbog koje ne možemo
dugo da ležimo ispruženi na vodi

________________________________________

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše pjesme i kratke priče, koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Majka je Andrije, Arsena i Aljoše. Godine 2018. u izdanju Imprimatura izlazi zbirka priča „Mandarinske patke”, za koju osvaja nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu, a 2020. zbirka priča „Nervus vagus i druge priče”. „Moj otac umire u poeziji” njena je treća knjiga i prva zbirka poezije.

***

“Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.

Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život.” – Tanja Stupar Trifunović, urednica knjige

književna premijera: ZBIRKA UGLAZBLJENIH I NEUGLAZBLJENIH PJESAMA SANINA KARAMEHMEDOVIĆA “TERCA NA TIŠINU”, Rockmark, 12/2022; pet pjesama

poezija

ONAJ ISTI

sad si prepun utjehe
razumijevanja i strasti
pazit ćeš da zacijelim
nosiš lijekove i masti

ne zna uopće što mi nudi
ruka tvoja neoprezna
dok obećaje što nije njeno
i o čemu ništa ne zna

jer neće ovu bol izbrisat
onaj isti što je nanio
i zar da moje rane liječi
onaj tko me ranio

čime god me misliš kupit
što god da si uglazbio
ja ne bih da me sastavlja
onaj što me razbio

neće mene izgubljenu
pronać taj što me izgubio
čuj, mene da iz mrtvih diže
onaj tko me ubio

ne bih mogla podnijet sreću
koja u tvom smjeru zanosi
ni sram dok moje rane gleda
onaj što ih nanosi

***

SVE ŠTO TREBA ZNATI O ŽENI

Sve što o ženi treba znat
saznao sam sa tvog tijela
kada uzeti, kada dat
male tajne tog duela

sve što govori da ne voli
a zapravo bi htjela
i ostalo što valja znat
saznao sam sa tvog tijela

čuo sam iz tvojih usta
ukrao sam iz tvoga oka
prešo preko tvojih leđa
i bacio se sa tvog boka

Da se sačuvaš od tuge
sve što treba znat o ženi
sada koristiš za druge
a učio si se na meni

pa se pretvaraš da nije
ono sve što znaš o ženi
pročitano s moje kože
isprobano već na meni

udahnuo sa ovog vrata
slušo grudi kako tuku
porezao se na nokte
pa nestao iz mojih ruku

gledo svijet kroz moje oči
tužno je na toj tribini
ronio kroz moju kosu
i nestao u dubini

***

NEKOG REDA MORA BITI

Postoje uhodane staze
oprosti što ti nisam reko
ljubav nije čista igra
al treba biti reda nekog

nekome si nježan san
drugome si noćna mora
kako meni baš oboje
nekog reda biti mora

molim reda, reda malo
daj mi noćas bolju varku
od te da ti nije stalo
čak i kad se nekog laže
ajmo reda, reda malo

ne možeš mi tako svirat
ne možeš toliko piti
ne naručuj ništa više
nekog reda treba biti

ti i ja smo prevaranti
i kako god se na to gleda
ne vodi se tako ljubav
mora biti nekog reda

molim reda, reda malo
daj mi noćas nešto jače
od tog da ti nije stalo
i kada se nekog laže
bože reda, reda malo

***

VOLI ME DOK ĐAVO SPAVA

Voli me, izvuci
još malo snage iz rukava
dok ne riješi se pitanje
je li ova ljubav prava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok nije bitno
sramota ili slava
veži loše uspomene
u dokove zaborava
i voli me
voli me dok đavo spava

voli me jer sumnja
navire kao lava
i raspliće što nas veže
do posljednjeg šava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok u tu ljubav
ne uključi se glava
dok ne važemo omjer
snova i sredstava
voli me
voli me dok đavo spava

voli me i ne pitaj se
je li ova ljubav zdrava
ne mogu ti objasniti
sjedi, gotova je kava
sjedi tu
i voli me dok đavo spava

naštimat ću si srce
kao da je sprava
izmolio sam sve
nemam više molitava
osim jedne
voli me dok đavo spava

***

ZA NJENE OČI SAMO

Neka me mjere kako znaju
titulu ću uzeti, koju god mi daju
revija je bila dobra
izvodio sam nešto tamo
ali to je scena za njene oči
i za njene oči samo

sva mjesta gdje sam slab
moji strahovi u noći
to je sramota koju čuvam
samo za njene oči

sve sam prešo, nema dalje
padao u zagrljaj, skakao u ralje
i od svega što svijet nudi
nisam dosad našo tamo
zamjenu za njene oči
i za njene oči samo

prodao sam dušu vragu
i on će po nju kad tad doći
a što tražio sam zauzvrat
to je samo za njene oči

nikad po uhodanoj stazi
tamo gdje su rasvjeta i putokazi
postavljeni uz put noćni
da govore mi gdje i kamo
dok ja pratim njene oči
i njene oči samo

bol koja sad tu živi
iz ovog tijela neće poći
osim pravo u njene ruke
i pravo pred njene oči

jer na kraju, jer na kraju
udarce ću primiti, kakve god da daju
prazan došo, prazan pošo
a moje je vrijeme ‘vamo
bilo samo za njene oči
i za njene oči samo

_______________________________________________

SANIN KARAMEHMEDOVIĆ rođen je 1987. godine u Dubrovniku. Završio je diplomski studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatiji je kao osnivač i autor u glazbenom sastavu Silente. Terca na tišinu njegova je prva zbirka pjesama.

TRI PJESME TAMARE EREŠ

poezija

DAN KADA JE SUNCE UBILO SUNCOKRETE

Gospođica Soleri posramila je
boginju Amaterasu
suncokretima svoje suknje.

Iz kapilara asfalta
kipeo je božanski bes,
žarač za stopala smrtnika.

Potrčala sam da je upozorim.
Metalna usta autobusa
pokosila su njene zlatne krunice.

***

OSLOBODILAČKI ČIN

Na gradskom trgu pleše žena,
što od detinjstva vezuje šake
pri svakom porivu za pisanjem.

Usta su joj spojena
tamnim pribadačama
nijanse očiju njene majke.

Nakon tri dana ne posustaje
pred kartonskom kutijom
nabreklom od zlatnika,

sve dok joj jato svraka
ne ukrade pribadače
i pocepa svilene trake sa prstiju.

Hrani ih zarađenim novcem,
a ostatak čuva za kupovinu ogledala
u kojem će se ponovo prepoznati.

***

GALATEO

Sestrina poruka o veridbi prekida je u vajanju.
Uzima dleto i čekić u pokušaju da smiri drhtanje ruku.
Završava kip idealnog čoveka.
Pri poslednjem udaru dleto joj klizi u šaku.
Trag krvi na izvajanim usnama oživljava mermerno meso.
Prihvata njegove ruke oko vrata. Dopušta mu da joj otme dah.

_____________________________________________________

TAMARA EREŠ rođena je 1993. u Pančevu. U rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju “Uroš Predić”. Italijanski jezik, književnost i kulturu diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je završila i master studije iz iste oblasti. Septembra 2014. godine objavila je kratku priču “Sloboda” u okviru konkursa “Priče sa neta”, koji je organizovao CEKOMS Beograd. Od 2015. godine član je redakcije online magazina “Kultur Kokoška”, gde se, osim pisanja, bavi i uredništvom. 2016. godine učestvovala je na globalnom projektu “Before I die” u organizaciji udruženja Balkan Writers Project, u okviru kojeg je objavila kratak tekst. Pesme su joj objavljene na portalima astronaut.ba, strane.ba, Bludni stih i Hiperboreja. Polaznik je Radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.

POEZIJA ENVERA RIZVA

poezija

NIETZSCHE PO ISLAMU

Sve što insan
Duže živi
To gluposti
Više doživi
I više jada
Sa mukom proživi

Smisao šta je?
Tako mi je.

Prijatelju dragi,
Lijepi Azraile,
Osmjehujem ti se,
Gdje si?

Dođi što prije!

***

JUTARNJA (5. 11. 2022.)

Vjetreno jutro
S pokušajem ptica
Da njemu prkoseći,
Kasneći negdje
Lete.
Polomljene grane
Svuda uokolo
I miris šišarki palih
Oko tona
Crkvenoga zvona,
Da par narednih
Dana, priča i kazuje…

To kakav se kijamet
Zbio prošle
Noći.

***

TRAGANJE

U ulici kojoj?
Kojem sokaku?
Gdje tražiti
Sve su iste,
Svaka mahala
Drugoj liči,
Sve su slične,
Svi su isti.

Prebaci šal svoj
Preko lica,
U pješčanu
Oluju jurni,
Van zidova,
Izvan gradova,
Da je nađeš
Ti potraži!

Poput egzaltiranog
Derviša, što
S kraja
Na kraj
Svijeta luta,
Tražeć’ smisao
Onom čega
U pravom smislu
Niti nema.

***

ODISEJA (ALI BEZ ITAKE I BEZ ODISEJA)

Sakupljam fragmente života
u svitanje,
dok brod moj je,
negdje nasred mora

i vadim sva
pisma iz boce
što su već
davno trebala zaplivati.

Koliku utegu nose
dobro je da i
brod ne potone.

Iza mene
prošlosti je more,

a ispred mene
nejasni obrisi horizontom plove.

Gdje god da se okrenem
nebo i more se dodiruju,
stapaju u jedno i
jasnu sliku ne daju.

Pa kako onda znati

šta od ovog je bilo,

šta to biva,

a šta će tek da dođe?

***

POSJED

Naše su
Prošlosti satkane
Od niza
Bez namjere
Il’ sa njom
Propuštenih prilika

Al’ mi toga
Nismo svjesni
Niti nas je
Kad i ko učio

Da su i ove prilike
Naša vrijedna
Zaostavština

__________________________________________________

ENVER RIZVO je rođen 26.6.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog posebnog interesovanja i ljubavi prema historiji kao nauci, upisao se 2017. godine na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomski studij završio sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši završni rad na temu ”Julijan Apostata”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije, a učestvovao je sa zapaženim rezultatima na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen aktivizmu. U slobodno se vrijeme bavi pisanjem poezije i iza sebe ima veći broj publiciranih literarnih radova, a za svoje pjesničke uzore smatra Konstantina Kavafija i Jorgosa Seferisa. Piše uglavnom apstraktnu, misaonu i historijsku poeziju.

VLADO MARTEK: PREDPOEZIJA (1978–1984)

poezija

tumarati se jezikom može
bez kraja.
Zauzeti stav znači ponuditi
predpjesmu čiji sadržaj
ispunjavaju/nose uvjeti, stavovi,
materijali, alati, podloge svojim
značenjima.

*

Svako uzimanje
pisaljke u ruku
čin je poštenja

*

Povlačim se iz svih
pjesama, da bih bio odgovoran
za buduću pjesmu, načinjenu
u radu na poeziji

*

Priprema je pjesma
je predpjesma

*

tri slobode slobode
slobode

*

ja tri puta godišnje
mijenjam mišljenje
o poeziji

*

jedan pjesnik
manje jedan pjesnik
jednako ništa pjesnika

*

jedna dvije tri četiri
pet šest sedam osam
devet deset jedanaest
dvanaest trinaest
četrnaest petnaest
šesnaest sedamnaest
osamnaest riječi pjesme

*

u Hrvatskoj ima
121 stari pjesnik
i 239 mladih pjesnika

*

tristo šezdeset metafora podijeljeno
sa osamnaest pjesnika jednako
dvadeset metafora i jedan pjesnik

*

tri do pet sadržaja
plus pet sadržaja
jednako osam do
deset sadržaja

*

23. patnja

*

šteta
što je poezija
sve

*

ovdje počiva gola riječ
samo rukom i mašinom
zapisana,
ja joj ne izmislih
budućnost

*

državo, unakazit
ću te poezijom

*

odričem se
metafore

*

da sam pjesma
bio bih ptica

*

ja se zalažem za poeziju
a vi je samo pišete

– iz zbirke “PREDPOEZIJA”, Hrvatsko društvo pisaca i Durieux, 2006.

_______________________________________

VLADO MARTEK (1951), Zagreb. Diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1975. do 1978. član je neformalne umjetničke skupine, Grupa šestorice, s kojom je organizirao izložbe-akcije i pokrenuo časopis-katalog “MAJ 75”. Sudjeluje na brojnim domaćim i stranim izložbama a priredio je i niz samostalnih izložbi izlažući u Sarajevu, Londonu, Lyonu, Krakowu i drugdje.
Martek je po vokaciji pjesnik i multimedijalni nomadski autor. Njegov rad uključuje akcije, agitacije, ambijente, murale, grafite, tekstove o vlastitom radu i drugim umjetnicima, grafike, autorske razglednice, kiparstvo, poetske objekte, slikarstvo, autorske knjige, insceniranu fotografiju. Autor je sedamdeset samizdata koji sadržavaju predpoeziju, crteže, grafike, fotografiju i poeziju.

FOREVER YOUNG

poezija

Nećakov otac mi je pričao o svom ujaku,
koji je ostao vječno mlad.
Nikada nije zapalio cigaretu,
nikada nije okusio svoje prvo pivo,
nikada nije zaboravio na svoje igračke iz djetinjstva,
nikada se nije zaljubio ni u muško ni u žensko.
Njegovog uju Abrahama zakopali su živog
u dobi od pet godina.

MARKO PAVLOVSKI (1987, Trst; Zagreb), iz zbirke pjesama “IZLET U DACHAU”, Fraktura, 2018.

TRI PJESME ANITE OBRADOVIĆ

poezija

PLODOVI ZEMLJE

Kakve ja koristi imam od tebe?
Upitao me jednu običnu nedjelju
Dok smo sjedili na kauču
I gledali ‘Plodove zemlje’
Živimo na četvrtom katu
Raspale socijalističke zgrade
I zbilja ne znam zašto pratimo tu
Emisiju

Televizijsko tele i ja
Zurili smo u njega identičnim pogledom
Naime nikad nisam razmotrila
Povezanost ljubavi i koristi

Prije deset godina frendica je
Od nekog tipa dobila cool čizme
On je imao dlakava leđa
I započinjao rečenice sa Kužiš
Pukla je i ljubav i čizme
Dlake su vjerojatno tu i danas

Imala sam lijenu šarenu mačketinu
Bila je topla mekana i vibrirajuća
Mazila se samo kad je ona htjela
Jedne zime posrala mi se na
Omiljeni šal
Plakala sam dva dana kad je uginula

‘Baš nikakve’
Odgovorila sam mu
I nastavila pratiti katarzičnu reportažu
O performansama različitih modela freza.

***

JE T’AIME

Na naslovnici magazina
Pozira žena iza kroasana
Smiješi se i ne grize ga
‘Zaljubila sam se u Parizu’
U pozadini se vidi bicikl
I košarica puna ljiljana

Žene se zaljubljuju i u
Utolici
U četiri od sedam Kaštela
Bedekovčini
Gunji
Ličkom Lešću
Perinama
Cestici
Alilovcima
Zaprešiću
Čabru
Đakovu
Mahovu
Pobogu pa čak i u Kutini

Ali to nije fotogenično
A ni poetično

***

DRUGOM ZGODOM

Htjela sam pisati o tome
Kako smo nas dvoje zapravo isti

Pri uranjanju u naše nutrine
Zazvonio mi je telefon četiri puta
Teleoperater
Mater
Krivi broj
Uplakana prijateljica
Zatim je zazvonila pećnica s piletom
Triput mi je ispala olovka iz ruke
Nakon toga mi se piškilo
Pa sam se i našminkala
Kad sam već u kupaonici

Razmišljajući o našem generalnom nerazumijevanju
Nisam se mogla zbiljski koncentrirati
Jer je prozor imao tragove prstiju
A sunce je prokazalo i masne točke po kuhinji
Izgubila sam papir s pola teksta
U bespućima radnog poda

Ostanimo onda različiti
Pa i to je u redu

__________________________________________________

ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su joj u Balkanskom književnom glasniku, Novom sisačkom tjedniku, Čovjek-časopisu te u Alternatoru, a uvijek se sprema i nešto novo.

KRATKA PRIČA ELDINA EMINOVIĆA: PREKIDAČ

proza

Moje srce je od azbesta. I prija mi da budem kriv. Jer krivci mijenjaju svijet nabolje.

– Gdje se pali svjetlo u kupatilu? – pitala je napeta ko treger.
Za životnu komociju važan je svaki detalj. Prekidač u kupatilu trebalo bi biti na prikladnom mjestu kako bi ga svi mogli lako i brzo pronaći.
– Na ulazu pored vrata. Sa vanjske strane.
Zbunjena je. Ovo mjesto čini joj se besmisleno ko prekidač za hodnik u stanu pored zvona na sigurnosnim vratima koja imaju bravu sa zaključavanjem u tri smjera.
– Izvana?
– Da.
– Kupatilo je zasebna prostorija. Prekidač treba biti unutra. – reče pomirljivo.
Meni se vraćaju stotine događaja kad sam završavao u nepoznatim prostorijama bez prozorskih otvora, tražeći prekidač.
– Kod nas građevinski radnici ne razlikuju kupatilo od ostave. Pomoćna prostorija. – smijem se.
Odlazi bez riječi. Pružam ruku prema telefonu ko trzaj koljena nakon udarca doktora s refleksnim čekićem na tetivu ispod koljena.
– Buraz, sjećaš li se kako smo roditeljima gasili svjetlo u kupatilu? Preklinjali su nas da upalimo.
Njegov smijeh je izlomljen i kasni.
– Sad bi završili kod nekog dječjeg terapeuta. – odgovara.
– Voli te brat. Puno. – spuštam glas.
Ona se vratila iz kupatila.
– Dopisivala sam se Brižit.
– Opet sa Brižit. – strogim glasom primjećujem.
Pravi se da nije čula. Preko moje opaske prelazi ko pegla preko nabora na odjeći.
– Režije su skupe. Zašto da palim svjetlo, ako nisam u toaletu? Ovako ga uključim par sekundi poslije.
Pobjedonosno podiže bradu. Njen vrat se istanji ispod snažne i koščate vilice. Lijepo izgleda kad je zadovoljna.
– Koliko puta prosječan Amerikanac ode u toalet za vrijeme života? – pita teško skrivajući zadovoljstvo.
Moje nepoštovanje udobnosti ne doživljava ko otpor prema drugačijem.
– Ako je prekidač izvana… možeš vidjeti da li je neko u toaletu. Praktično, zar ne? – ne predajem se.
Dopala joj se moja neukusna šala. Smrtno ozbiljan dodajem:
– Vodovodne cijevi i višak vlage… treba voditi računa… Postavljanjem uređaja izvan kupaonice smanjuje se mogućnost strujnog udara.
Iako sam ovo pročitao na internetu, jednostavna tehnička činjenica nju podsjeti da je u stvari danas prvi put u svom životu imala poteškoću da pronađe prekidač. Napokon se nasmijala. Srdačno. Ima njegovane zube. I crven jezik, bez bijelih naslaga gljivica na njemu. Ima oči. I to kakve oči…
Ustajem. Lako pronalazim prekidač na ulazu u kupatilu. Odjednom oko mene zavlada potpuna tama u prostoriji bez prozorskih otvora. Mogu da čujem. Ali ne mogu da vidim. Postepeno gubim spoznaju prostora. Osim vlastitog koraka nemam drugu mjeru za prostor.
– Alo!!! – povikao sam ljutito.
Svjetlo se upalilo nakon nekoliko trenutaka. Sa druge strane vrata čuo sam kikotanje žene. Nije me ostavila predugo da u tami preklinjem za njenu milost.

___________________________________________________

ELDIN EMINOVIĆ rođen je u Derventi. Objavio je romane ‘Muzej’ (Beograd, 2004), ‘Hodnik’ (Beograd 2005) , ‘Mersiha iz Nijmegen’ (Sarajevo, Zagreb, 2011) i ‘Šund, propaganda i literarna prostitucija’ (Beograd, 2018), te jednu knjigu moderne proze ‘U zemlji zakašnjelih sjena’ (Beograd, 2005). Objavljivao je tekstove na mnogim portalima. Zastupljen je u književnim zbornicima ‘Dobro jutro’ (Lukavac, 2001), ‘Balkansko pero’ (Sarajevo, 2009) i antologiji ‘Domovina – podijeljena sjećanja’ (Berlin, 2015).
Živi u Holandiji.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE RUČEVIĆ “SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU”, Hrvatsko društvo pisaca, 2/2023; četiri pjesme

poezija

SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU

ustvari, možda i cijelo čovječanstvo
ima slomljeno srce
to izgleda otprilike ovako:

tijelo mu, na vilama od kandži
uvijek nekako grabi dalje
bitcoin, adrenalin, hijaluron
mišići su koji ne poznaju
ono što si se ti nadao pronaći u meni, i ja u tebi

ti si to nazvao: mogućnost beskrajne nježnosti

a opet, srce cijelog čovječanstva je slomljeno
majke su to koje djeca ne posjećuju
očevi koji su izgubili impuls napretka
bezočna jednoteistost promašivanja
debakl snova, usamljenih
civilizacija na koljenima

ti si tu posve beznačajan
ja sam tu posve nevidljiva, jedni od

a opet, pao je jedan od bezbroj snijegova

samoća ove zime ima grimizne krvrgave prste
kojima zavodi plesače u praznini
poni, odbjegao s vrtuljka ukotvljenog ropstva

i opet, snijeg ne prestaje padati

milijuni kotača stoje u koloni ka domu
tu je sigurno, ima kave, vina, kruha, interneta i kreveta
sutra ćemo misliti o metastazama

sutra će prestati padati snijeg

čežnja, sjeta, nedostajanje i ljubav pitanja su umjetnosti
uz toliku gomilu računa, poreza i obaveza
srce ne bi izdržalo još i weltschmerz
treba piti kolagen, biti redovan platiša opstanka

a ipak, snijeg je pao i sutra

i tvoja prošlost postala je budućnost
postao si ja, i ja sam postala kosti

ustvari, sve je stvar tajminga, da
zato su sve one Wong- Karwaiove žene nesretne
sve one žele da sve bude „kao prije“

snijeg će padati i kad otpadnemo sa žice

sve i jeste kao prije
kandže ne mare za škrgut bjeline
što nismo jedni drugima dali, taloži se tankom žicom
na kojoj bešumno čekamo
nikome bitni, otpisani
padamo i ustupamo mjesto jedan drugome

sutra ćemo praviti anđele u padu
danas smo slomljeni

***

IZLAZEĆE SUNCE

u sebi nosim rupu
olovnu i neprevodivu
nasljeđe samuraja
koji su svoje katane-teleskope
okretali ka utrobama bez časti

kada rupa rida
iz njezina dna niču prastari prsti
zarivaju se u jastuke odabranih
zapomažući na jeziku hrđe:

opori narovi
stegnite mi usta
da više nikome ništa ne izgovore

bit ću vaš sensei umijeća nedostajanja
izlazeće sunce ambisa

***

AUTOPORTRETI

sa samo sedam, zamišljao si suicid
bacit ćeš se s trećeg kata

trideset godina kasnije
s tog istog prozora bacao si opuške
zamišljajući ljubav kao staricu koja je DNK
naslijedila pa prenijela oblacima

tako si sebi pripisao visine

još trideset godina kasnije,
zamišljat ćeš kako nemaš ništa
s opomenom koja ti ruje po plućima
jer ne pridaješ važnost
onima koje ostavljaš iza sebe

zapalit ćeš cigaretu za oči
u koje si ugradio svoj stelarni genom
nikad ih ne pustivši u zviježđe
bi li se uopće tvojim moglo zvati
išta što si stvorio pa napustio?

kada stigne kraj
na prozorsku dasku sletjet će
zmijokose čuvarke tvog hrama

tvoju samoću pamtit će zidovi
koje si odavno presvukao
autoportretima

***

ERA KOMFORA

poznajem legije ljudskih samoća
biti monahom lakše je od borbe udvoje
u kojoj tetura ego

humanoidne svjetionike
srasle s urođenom hrapavom hridi
signali koje šalju odvode u propast
sve koji požele da im odrede smjer

brodolomce živog pijeska
naoštrene bodljama
važno je imati zaštitne oklopne ploče
i kad nema grabežljivaca u blizini

bestrudna epoha, prostor sazdan od
komprimiranih film-tableta
u maršu na reflektore
sadrže bojila, pomoćne tvari, sve što ih korigira
u naoko savršene proizvode ravnodušnog društva

izvan ovojnica je kiselo, a feniksologija izjeda
nakon jedne smrti preteško je uskrsavati

razočaranje je eliksir samoće
tko je ispio, pamti trenutak u kojem se
zamišljaj svijeta koji će doći i biti bolji
rascijepio poput usne o ljusku jajeta
kada je potekla krv, znalo se:

počinje era komfora

_________________________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog jezika i novinarka. Piše poeziju i prozu. Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju („Ratkovićeve večeri poezije“, „Ulaznica“). Poeziju i prozu objavljivala u brojnim online i tiskanim časopisima i publikacijama u regiji. 2016. objavljen joj je roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ u izdanju izdavačke kuće Algoritam u Hrvatskoj. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade „Janko Polić Kamov“ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade „Fric“ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. 2023. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca, Biblioteka Poezije.

PET PJESAMA BOJANE STOJANOVIĆ PANTOVIĆ IZ ZBIRKE IZABRANIH I NOVIH PJESAMA “NIZ KIČMU GODINA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2022.

poezija

KADA TE OMAMI

ono kada te omami
čista esencija bola
kao jako sirće, jod
ili hloroform

ono kad u pet ujutru
osećaš da ti je neko
odsekao nogu ili ruku
i trudiš se da ih mrdanjem oživiš

tad ne znaš čijim očima gledaš
čijim plućima dišeš
čiji si glas pozajmio

***

DUBOKO NIZ KIČMU GODINA

nema više osećanja
koja bih mogla da zamenim
za reč skupu preskupu
kao jantar i svila
opijum i šafran

sad su se povukla kao
puž u svoju ljušturu
kao zagubljena igla
pod tepihom

plankton plesan ljuspice kože
taj drhtaj uplašene devojčice
kojoj se iznenada vratilo
staro osećanje ljubavne treme

duboko niz kičmu godina

množe se mole se
za koren pesme

***

MALI DEMONI

Spavanje je sasvim isprekidano, u senci korone,
san se lista u pretrčane deonice,
u kojima jedva dolazim do daha.
Penjem se na snegom zavejani vrh neke planine
od čega mi je muka.

Manje je onih trenutaka koji vreme vraćaju unazad,
kao kad premotavam Eon kutiju,
kad retko zaspim u nečijem naručju,
spokojna i zaštićena.

O, kako se razlikuje muško od ženskog naručja!

Isprekidani su i glasovi
koji se utiskuju u slušne kanale sećanja.
Nekada me probude kao mali demoni
koji se jure po tavanici,
nekada ih namirišem svojim specijalnim čulom.

Što ih više prizivam, sve više beže.
Zure u mene kad se najmanje nadam,
ne obaziru se na dan, mesec,
na vaskrs svetlosti iz sivog jutra.

Kažem sebi da su mi nelojalno društvo,
iako je ovo bez sumnje decenija umiranja.

***

EKSPRESIONIZAM

Tog dana
ili sumraka
24. marta 1999.
uoči dvogodišnjice očeve smrti
trebalo je imati neobično ime
i dva još neobičnija prezimena
biti privlačna 39-godišnja žena
imati petogodišnju ćerku i muža
preplašenu majku koja se seća
šestoaprilskog
i savezničkog bombardovanja
kao da su se desila juče,
vešernicu, terasu na krovu kuće
i memljivo sklonište
iz koga smo pobegli
kao lopovi na ulicu,
upravo odštampanu knjigu
o apokaliptičkom periodu
srpske književnosti
s Munkovim Krikom
na crnobeloj naslovnici,
predosećaj da će to biti
jedno toplo proleće
beznadežno i okrutno
rasporeno zvucima sirene
s pogledom na Dunav
i u smiraj dana
telefonskim pozivom prijatelja:

„Evo ih iznad Pančeva
sad će stići kod vas”.

***

FOTOGRAFIJE

Kada prelistavam fotografije u mobilnom telefonu,
sve je manje mojih i tuđih
radosnih lica.

Uglavnom preovlađuju slike ispražnjenih stanova,
uspomene sa poslednjih ispraćaja najbližih,
mrtvački sanduci sa suzama i vencima
pre nego ih proguta stanica za krematorijum.

Nađe se tu i poneki pejzaž, ogromna sunčeva glava,
brdo, stado ovaca ili drvo u daljini,
koje će sigurno ostati tu i posle nas.

Jedino ljupko lice mog mačka,
njegovo lenjo protegnuto telo
i vratolomije u igri
mogu da pobede upornu prolaznost,
da proslave bezbrižan trenutak.

_________________________________________

BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960) rođena je u Beogradu gde je diplomirala, magistrirala i doktorirala (1992) na Odseku za srpsku i komparativnu književnost Filološkog fakulteta i jedno vreme honorarno predavala. Redovna je profesorka i na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Pored naučnih tekstova objavljuje književnu kritiku, poeziju i prevodi sa slovenačkog jezika. Objavila je, priredila i prevela tridesetak knjiga različitih žanrova i preko 400 naučno-kritičkih radova. Poeziju je objavljivala u srpskoj i jugoslovenskoj periodici od 1975. godine.
Bila je stalna kritičarka za savremenu srpsku poeziju lista „Politika“ (1998-2008), a pisala je i za „Našu borbu“ (1996-1998) i „World Literature Today“ (Oklahoma,USA, 2006-2016). Honorarno je radila kao urednica u izdavačkoj kući Nolit (2000-2002). Takođe je uređivala književne i naučne časopise i listove: Znak, Književna kritika, Književnost, Književne novine, Zbornik Matice srpske za slavistiku, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Članica je Odeljenja Matice srpske za književnost i jezik i Srpskog književnog društva.
Pesničke zbirke: Beskrajna (2005), Zaručnici vatre (2008), Isijavanje (2009), Lekcije o smrti (2013), U obruču (2017), Povreda beline (2021), Niz kičmu godina-izabrane i nove pesme (2022).
Kritičko-naučne knjige: Poetika Mirana Jarca (Novo Mesto, 1987), Linija dodira (1995), Nasleđe sumatraizma (1998), Srpski ekspresionizam (1998), Kritička pisma (2002), Morfologija ekspresionističke proze (2003), Raskršće metafore (2004), Oštar ugao (2008), Rasponi modernizma (2011), Pregledni rečnik komparatističke književnosti i kulture (sa M. Radovićem i V. Gvozdenom, 2011), Pesma u prozi ili prozaida (2012), Čist oblik ekstaze (2019).
Antologije: Srpske prozaide – antologija pesama u prozi (2001); Nebolomstvo – panorama srpskog pesništva kraja XX veka (Zagreb, 2006).
Dobitnica je više nagrada za književno-naučno i pesničko stvaralaštvo: „Isidorijana“, „Milan Bogdanović“, „Gordana Todorović“, Zlatna značka KPZ Srbije, „Hadži Dragan Todorović” „Đura Jakšić“, „Vasko Popa“, „Kondir Kosovke devojke”, „Čedomir Mirković” .
Poezija i naučno-kritički radovi prevođeni su na engleski, francuski, nemački, španski, slovenački, makedonski, grčki i poljski jezik, a zastupljena je i u nekoliko antologija. Živi u Beogradu.