Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:
Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar.
Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar”. Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačem na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operiran. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.
Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda, lica natečena od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.
“Gdje si ti bila?”
“Ispred bolnice.”
“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sad vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.
“Nisam se usudila čekati.”
“Kako misliš….?”
“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…”
“Šta da ti kaže?”
“… da si umro.”
“Pa, nije baš dotle došlo.”
“Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”
“Šta si im ti rekla?”
“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”
“Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom…?”
“Nisam.”
“Morala si im to reći!” kažem, šaleći se.
Ona se, kao ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.
I ostatak dana osjećam se prilično dobro.
Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:
Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi mogli su odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.
– iz knjige “ME’MED, CRVENA BANDANA I PAHULJICA”, Fraktura, 2018.
***
KOSMIČKI INFARKT
Jeff jutros kaže da me je sanjao
“U snu si bio diler”
“Prodavao si heroin na cesti”
Navodno me je udario teški hammer
“Ali si u snu preživio” kaže
Ne znam. Godinama ne sanjam
Otkad sam došao u Ameriku: ne sanjam
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kosmosom
Jeff je, inače, satelitski inžinjer
Kad sam došao u Ameriku
U ono analogno doba
Njegovo zanimanje nije postojalo
– iz knjige “AUTOPORTRET S TORBOM”, Fraktura, 2012.
***
Sjedim u bašti kafea,
a dva radnika
s građevine preko puta
spuštaju
veliko ogledalo
uz ogradu,
tada ugledam
cijelog sebe,
i lijepo vidim:
starac
*
Novinar
postavlja pitanja,
ja odgovaram
i on sve zapisuje
u mali moleskine notes
kad spazi da gledam
u njegove zabilješke,
dlanom brzo pokrije stranicu
kao da smo u istoj klupi
i ja od njega prepisujem
– iz zbirke “KNJIGA PROZORA”, Fraktura, 2014.
______________________________________________________
SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu. Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., Ovo vrijeme sada, 2020. te knjigu Rat je i ništa se ne događa, 2022. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.
čovjek-časopis 