RILKEOVA PANTERA
u mislima se useljavam na trećem spoju
četkicama za zube obilježavam teritorij
ali već sam sutradan kao Rilkeova pantera
kad ponizno se vraćam u svoj mali terarij
u kojem umire sada već druga monstera
***
OTIŠAO SI, ALI
kad nestaješ ti uopće ne počinjem ja
jer tek propuzam kad te otjeram
pa učim sve ispočetka
disati je najteže
mala sam
mama me drži
čvrsto za obje ruke
a vrijeme je već za hodalicu
pa onda i za bicikl bez pomoćnih
***
NAH AM WASSER GEBAUT
od rođenja obitavam isključivo
u gradovima kraj rijeka
i svaki se dan iznova
bacam s mostova
dišem škrgama
gutam vodu
lovim sidra
zahrđala
***
ZBOG TEBE
sad bojim se mraka
pijem šaku anksiolitika
oči ne zatvaram jer i u snu te srećem
zaspem ako se od tableta onesvijestim
olovnim nogama koračam gledam u pod
izbjegavam siluete cipele kapute korake
trudim se da mi nitko ne uhvati pogled
da pogled ne bi bio poziv
kako glasno vrisnuti
ako nemaš glas
muklo
puklo
***
UBILA SAM SE LJETOS
kad sam spakirala kofere
i samo nestala s adrese
tuđega stana kraj Save
izgubila se svima iz misli
i zalutala barem triput
pa se dvaput vraćala
da pronađem neke ostatke
i shvatila da me nema ni tamo
gdje mi je truplo trebalo ležati
i da ne znam ni jesam li ikada bila
jer svi ste me redom poput mrlje
odmah odstranili iz sjećanja
a nemoguće da je sve bio san
iako jest bilo mnogo pelina i piva
sad u ovom košmaru samo mislim
kako da konačno sve hrabro dokrajčim
u svom stilu onako dramatično poetski
ali nisam prokleta Ana Karenjina
pa i dalje sanjam o rijekama
i mostovima s kojih se neću baciti
i kako da ikomu objasnim
da zapravo ni ne postojim i da nikomu ne prilazim
jer zatvorenik sam vlastitoga gulaga
istodobno i čuvar i poluprisilni štrajkaš glađu
i da strašna je ta kronična bolest moga uma
nevidljivo bolna i potencijalno pogubna
nema joj lijeka osim ovih loših stihova
i možda još i alkohola i šarenih tableta i tuđih tijela
a odnedavno i tvojih poruka koje jedine stižu
koje znaju mi adresu jer je i tvoj gulag blizu
pa se potapamo i spašavamo kao u igri
i zato hvala ti, čovječe kojega nisam stigla naučiti grliti
_________________________________________________
PETRA AMALIA BACHMANN rođena je 1992. godine u Varaždinu. Uvijek živi u gradovima uz rijeke, dosad najduže u Zagrebu, a trenutno u Münchenu. Studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Institutu za romanistiku Sveučilišta Karl-Franzens u Grazu. Predaje nekoliko stranih jezika, prevodi, piše književne kritike i lektorira. Poeziju piše da oslobodi ptice u glavi.
čovjek-časopis 