NOVE PJESME JASNE KARAMEHMEDOVIĆ

***
Šta mi je jezivo?
Kada me drugi gledaju dok jedem,
pogotovo nepoznati ljudi,
a više hrane završi pored usta nego u ustima,
šta mi je još jezivo,
to što te neko može fotografisati
dok prolaziš gradom,
a ti si možda tog dana nekog ili nešto izgubio
i mrziš cijeli univerzum,
što te neko posmatra iz auta ili iz stana
dok ti razmišljaš o smislu života ili
u koliko sati ideš u teretanu,
šta mi je još jezivo,
provesti cijeli život među istim licima,
uporno izbegavati ta lica,
svakog dana tražiti
neko skriveno mirno mjesto i ne pronaći ga
jer neko se uvijek pojavi da te pita
odakle si, kako se zoveš, misliš li rađati.
Šta mi je još jezivo,
to što ne mogu da se jebeno opustim
u ovim godinama
i to što srce postoji samo za sebe
i može me izdati kad god,
a ja sjedim ovde i pijem čaj
kao da je to nešto zauvijek.

***
Nekad je toliko dobro,
strah me je da će se naglo prekinuti
neko će baciti bombu,
neko će skočiti sa krova zgrade,
desiće se stravičan udes na bulevaru,
vatromet će ubiti sve ptice,
nekad je toliko dobro
da više nije,
to su me naučili kao malu
posle svakog reda čokolade.

***
Bilo je ljeto,
ruke su žurile da napišu bilo šta
i zaborave na daljine koje nikako da stignu,
usta su htjela nešto hladno, sa visokim procentom alkohola,
noge su se kretale van grada, pored tijela,
oči su podnosile samo mjesec 
pun i crven kao lubenica,
bilo je ljeto,
sve toplo
osim mjesto gdje je trebalo da sjednem
i prihvatim svoj život.

***

JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

POEZIJA ANITE ČEKO

KURVANJSKA

„Bit će crvena!“
viknula je baba radnicima
za boju fasade na taraci
a onda se okrenula prema meni i
namignula:
„malo kurvanjske!“

Često su mi govorili 
da sam povukla na babu
a vidila sam to i ja:
kratke haljine nikad
ruž za usne rijetko
široka košulja često
utišavanje sebe – uvijek.

Osjećala je to i baba
zato (mi) je i ostavila ovu
kurvanjsku
da gledam u nju dok
sidin na njenoj taraci s koje je
nenadano, još onog lita
otišla.

I što duže gledam u nju
to jače čujem babin smijeh
pa kad ugledam gola kolina
kako se otimaju iz crvene vešte
namignem joj natrag.

***

PISALA JE

pisala je pjesme
kidala papir
i bacala ga u more 
dida je trčao za njom 
dlakavim rukama
vadio sipe 
i cijedio iz njih 
tintu 

što si ti tada pisala? 
pitala je baba mamu

***

CELULIT

Baba je pravila pomfrit
samo za mene
imala sam četrnaest
bilo je lito i
svaki dan bi

između ručka i večere
potamanila zdjelu.
Svima je bilo čudno
kako se žgoljavici otvorio
apetit, a najviše
mom treneru
kad je na jesen ugledao
celulit.
Zaprijetio mi je ispadanjem
iz štafete i
ispisnicom iz kluba
pa sam brže bolje
počela zapisivati
kalorije
par godina bilježenja
koštalo me
vida, zubiju
kostiju i kose. 

Babe odavno nema
i dok sa svoje
trideset i tri
didu i sebi pravim
pomfrit
pitam se
stavljajući ga u onu zdjelu
a prije zalogaja
postoji li sada itko tko će mi
na jesen reći da imam
celulit 
pa da mu opalim
jednu trisku.

***

ANITA ČEKO odrastala je u Zadru, Livnu i Splitu. Živi u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i psihologiju na Filozofskom fakultetu. Radi kao scenaristica i dramaturginja, snima autorske filmove, vodi filmske radionice. Članica je Kinokluba Zagreb i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).

ŠEST PJESAMA BOŽANE RADENKOVIĆ

STRAHOVI

izmičeš mi
poput tla pod nogama
kažu da je to
čovekov najveći strah

drugi je strah od smrti
ali taj sam već preživela

***

PRAVILO PRIVLAČNOSTI

ne tako daleko u tebi
nešto tone
dok mi prvo cveće
izbija u prsima

ti nigde ne puštaš korenje
tvoje telo je hladno
i tera na uzbunu

***

KROZ PROZOR AUTOBUSA

na neke rane treba staviti pogled kroz prozor
iz autobusa koji putuje ka jugu
ritam svog disanja
piruetu svetiljke nakon što sklopim oči

ili
concierto de aranjuez
u ponoć
adagio u g-molu
pre svitanja

***

TAKO JE LAKO BITI SREĆAN

nina simone peva
black is the color
kroz borove grane ispod mog prozora
uokvireni prizor čoveka
koji hrani golubove na snegu

dok cigareta dogoreva
postaje mi jasno
sasvim jasno
da je tako lako biti srećan

***

PROZIRNA

ponekad osetim tvoje prste niz pršljenove
pa udahnem duboko
i više ne pišem nepovezano
i neprekidno

odem do reke
tamo sve protiče i sve je tiho
prislonim obraz na vlažnu travu
i nestanem

a sve je moglo drugačije
u tvojim rukama
da potonem u džemper
da me udahneš
prozirnu

***

ALTRUIZAM

u kišnu noć
hoću li opet zaspati sa
sudbinom celog sveta u grlu

***

BOŽANA RADENKOVIĆ rođena je 1992. godine u Pirotu. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, na katedri za Srbistiku. Njena poezija objavljivana je u različitim online i štampanim magazinima: Beogradski književni časopis, Kritična masa, Tema, Rukopisi, Strane, Afirmator, Čovjek-časopis i drugi. Urednica je online magazina za književnost i kulturu Astronaut (astronaut.ba). U slobodno vreme bavi se ilustrovanjem, svira gitaru, fotografiše.
Živi u Beogradu i radi kao grafički dizajner.

ARS POETICA II.

Neharnu služim gospoju, zamani danke traću.
Vozim kao lud, izbjegavam gradsku policiju.
Radim prekovremeno da uzdržim njezine hirove,
Da ne izazovem gnjev njezinih očiju, pogana jezika,
Da me ne ostavi, da mi ne digne čitavo pokućstvo.

Čujem kako noću igra biljar u jeftinim pivnicama.
Raskvasala po rubovima, jede više nego što treba.
Neprestano se poziva na zaduhu, slabosti svoga srca.
Ako nešto kažem, sigurno ću je uvrijediti.
Katkad po tjedan dana ne razgovara sa mnom.

Katkad je po sedam dana i sedam noćiju nema kod kuće.
Tada u očaju čupam kosu, predajem se nespokoju,
Ne spavam, ne liježem i ne dižem se, spremam knjigu
Obračuna, pomišljam na najgore. Na istom mjestu
Iznad uzglavlja držim revolver i prezervative.

A ona se pojavi na vratima kao da ničega nije bilo.
Izigrava damu s nestašnim kurvinskim sklonostima.
I ja trčim kao budala da joj kupim bocu i cvijeće,
iako znam da će me nadživjeti ta grozna baba od žene,
a ja ću završiti mizerno poput mojih predšasnika.

Između nas, ako je nekad i bilo, više nema ljubavi,
Samo zjapi golema gorčina kao suho grlo bezdana:
Ona zvjezdana prašina u nepreglednim prostranstvima
I ova praznina u duši, premošćena paučinom riječi
Kao nevidljivim visećim mostom beskrajnih uzdisaja

BORIS MARUNA (Podprag, 1940. – Zagreb, 2007.), iz zbirke pjesama “Ovako”, Alfa, 1992.

POEZIJA AMARA LIČINE

PUT

Često zaspim na sopstvenim dlanovima,
to me odvede daleko
i vrati lako.

***

IZ PRIKRAJKA

Vrane,
na ogradu,
sleću.
Čovek,
cigareta,
sa usana,
pada.
Smrt je majstor iznenađenja.

***

POVRATNIK

Naš komšija Majo
u onim zlosrećnim godina
gledao svim stahotama u lice.
Često viče na
nama nevidljive neprijatelje.

Moja majka to objasnila ovako:
Neka sine Maja, pusti ga, on je video ceo rat
njemu, sine, fali praznine.

U osamdesetom letu svome,
naš komšija Majo
konačno dožive ataraksiju.

Gleda u nebo
cereka se i viče:
Naši meci,
igračke deci.
Naši meci,
igračke deci.
Naši meci,
igračke deci.

***

STANICA

Zviždi voz
čovek sa pepeljarom od cipele
njegov kašalj
čovek
prugasta košulja
pepeo
žuti prsti,
ali nema nikoga ko će zuriti u njega.

***

AKO SRETNEŠ ZLATNU PTICU

Ako sretneš zlatnu pticu
ostani kraj nje
pronađi njeno gnezdo,
dom, porod njen.

Ako sretneš zlatnu pticu
Otrgni se, odrekni
Onda pohrli, pohrli

Ako sretneš zlatnu pticu
Ostani nag
Da joj ništa ne možeš dati.

Ako sretneš zlatnu pticu
Trgova se odrekni, odrekni
Isto tako i grada
Kuloara, pozorišta
Knjiga, misli

Ako sretneš zlatnu pticu
Zastani na trenutak
Srcu svome
Za čim iskaš kaži
Ako se tada pobojati znadeš
Dalje idi
Hodaj,
Čisti sebe prljavog

Ako ti ipak
Srce ne ustukne
Ako ti se duša ne zna pobojati
Onda ostani do zlatne ptice
Te joj život i gnezdo oskrnavi

Ako sretneš zlatnu pticu
Ostani nag
Da joj ništa ne možeš dati

Ako sretneš zlatnu pticu
Beži!
Ili joj otmi, otmi, otmi
i jaja i gnezdo

Ako sretneš zlatnu pticu
Najbolje idi dalje
Ili se ukaljaj.

Ako sretneš zlatnu pticu
Seti me se.

***

AMAR LIČINA rođen je 15.8.2001. u Novom Pazaru, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Trenutno studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Amaterski se bavio glumom. Piše poeziju i kratke prozne oblike. Svoje priče i pesme objavljivao je u časopisima „Kazivar“, „Sent“, „Eckerman“, „Bagdala“, „Koraci“ i dr. Osnivač je i urednik Tavusovog zbornika poezije i proze. Već četiri godine je polaznik škole kreativnog pisanja, pisca Enesa Halilovića. Pored književnosti bavi se i istorijom umetnosti. Živi u Novom Pazaru.

BLAGDANSKA POEZIJA NENADA PERKOVIĆA

BOŽIĆNI HAIKU

Sijeno, beba,
pastiri i kometa.
Svjetlost svijeta!

***

BADNJAK FRANJE ASIŠKOG

Bor u dvorištu.
Jato vrabaca – bučna
dekoracija.

***

MAGARAC ZLATOUHI I PUTNICI-IMENICI

nosio samar kanda
trgovima Samarkanda Zlatouhi
jer u zalem odlemljen još dolje u Jeruzalemu
puhaše bez veze
ne čekahu da se stvrdne na
putu do Meke

takvi su ti putnici danas
nestrpljivo
što ćeš
trebali bi sjediti
u selima odreda ružnih imena
ili na postajama čudnim, pustim

jok
idu oni
lete
i imenima bezimenim
asteroide kite
i kratere
i komete

***

NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet.
Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi, Vijencu.
Do sad objavljene knjige:
– “Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990.
– “Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005.
– “Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008.
– “Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011.
– „Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013.
Godinama radio kao novinar i urednik u brojnim redakcijama. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i pomalo piše.

BOŽIĆNA PJESMA ADRIANA SATJE KURDIJE: ZAŠTO JE KOPENHAGEN ODLIČNA IDEJA ZA IZLET U PROSINCU

Božić je sletio u studenom.
Sjever zasjao pored mene,
Poklonio ptice
I poletio sam za njim.
Krugovi nisu skupi,
Vijenci nisu rasprodani:
Na placu ih pruža netko iz djetinjstva,
Iz prošlog života. I eto nas posvuda!
Zagrljaj vijenca i četiri strane:
Na svakoj grlimo jedno drvce,
Tisuću iglica ubrizgava zvijezde,
Dvije se boje istražuju.
Jutro je na istoku, ali sunce je u Danskoj.
Dočekuje me bijelo,
Advent nije sam:
Nordijska kraljica sjaji kroz gužvu.

***

ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu objavljene na portalima čovjek-časopis, Blacksheep.rs, Booksa i ZiN Daily. Ušao je u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.

ZIMSKA LJUBAV

Čežnja je drhtava paučina upletena sam u zločin drhtanja
Zimske ljubavi su patetične meke i opasne
Sentimentalnost je smeće nakupljeno po džepovima
propalih studenata književnosti
iskorištene autobuske karte omoti pojedenih čokolada
tvoje oznojene ruke u januaru
pocijepana sjedala u autobusu koji nas odvozi
ka udaljenim stanicama gdje više ne čekamo zajedno i ne drhtimo
ni od zime
ni od ljubavi
toplo je i ja sam te skoro i zaboravila
samo me nemir nepoznatih mladića podsjeti na tebe
kako gledaju divljim i vrelim očima na svijet koji im se obećava
ali ti i ja mi smo već zatvoreni u školjku
i pretvoreni u hladan biser koji reže meko tkivo
mi smo već zarobljeni u ledenicama koje prijeteći vise
i rasipaju se u providne i oštre kristale
mi smo daleko od snijega koji škripi
od podatnosti bjeline
od mogućnosti pada
od naslade u zajedničkoj grešci
mi smo daleko od opojne ovisnosti
u kojoj dotičući tvoje lice milujem sva lica
i rasipam se u svim pahuljama i svim istopljenim snjegovima
da bi opet doplovila k tebi u svim vodama i svim kapima
ne umivam te više i ne zovem te
i ne stražarim kraj tvoga lica dok spavaš
druge su zime
i drugi smo ljudi i ti i ja
samo ta bjelina
samo taj pokret nekog drugog dok namješta kragnu
samo taj plavi džemper i crne vrane i stari autobus
samo taj sipljivi snježni lanac uspomena
veže lavinu želje o mome vratu
zimske su ljubavi ušuškane
u vreli pretinac gonjenih čežnji
spraće nas proljeće od nas samih
bićemo goli i okupani
bestrasni i puni cvijeća
bićemo grana na drugoj grani
srasli u jedno a nesvjesni i zanjihani
ljubav se nekad preobrazi u drvo ali uvijek raste
čak i mimo nas
ljubavi
daleko mimo nas raste ljubav
i kažu da je božanska
i da je divno iskusiti je

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.