Neharnu služim gospoju, zamani danke traću.
Vozim kao lud, izbjegavam gradsku policiju.
Radim prekovremeno da uzdržim njezine hirove,
Da ne izazovem gnjev njezinih očiju, pogana jezika,
Da me ne ostavi, da mi ne digne čitavo pokućstvo.
Čujem kako noću igra biljar u jeftinim pivnicama.
Raskvasala po rubovima, jede više nego što treba.
Neprestano se poziva na zaduhu, slabosti svoga srca.
Ako nešto kažem, sigurno ću je uvrijediti.
Katkad po tjedan dana ne razgovara sa mnom.
Katkad je po sedam dana i sedam noćiju nema kod kuće.
Tada u očaju čupam kosu, predajem se nespokoju,
Ne spavam, ne liježem i ne dižem se, spremam knjigu
Obračuna, pomišljam na najgore. Na istom mjestu
Iznad uzglavlja držim revolver i prezervative.
A ona se pojavi na vratima kao da ničega nije bilo.
Izigrava damu s nestašnim kurvinskim sklonostima.
I ja trčim kao budala da joj kupim bocu i cvijeće,
iako znam da će me nadživjeti ta grozna baba od žene,
a ja ću završiti mizerno poput mojih predšasnika.
Između nas, ako je nekad i bilo, više nema ljubavi,
Samo zjapi golema gorčina kao suho grlo bezdana:
Ona zvjezdana prašina u nepreglednim prostranstvima
I ova praznina u duši, premošćena paučinom riječi
Kao nevidljivim visećim mostom beskrajnih uzdisaja
BORIS MARUNA (Podprag, 1940. – Zagreb, 2007.), iz zbirke pjesama “Ovako”, Alfa, 1992.
čovjek-časopis 