ČETIRI PJESME BORIVOJA VEZMARA (iz novog rukopisa)

DA SAM JA PESNIK

Da sam ja pesnik pisao bih samo neozbiljne pesme,
hermetiku bih prezirao, na kritike se ne bih ni osvrtao,
u stihove bih stavljao i ono što se ne sme!
Da sam ja pesnik, pisao bih samo neozbiljne pesme.

Sav svet bih mogao skupiti u kaplju.
Pomenuo bih na primer da me žena u prolazu
podseća na senicu, ili neka druga na dugonogu čaplju što u kljunu nosi gusenicu.
Ne bih se slepo držao rime. Sav svet bih mogao skupiti u kaplju.

Rekao bih kako ta čaplja zapravo i nije čaplja,
već u kanalu kišnom sred otpada
labud snežnozelen-

i kako mu upravo leže u oko
moj pas,

krilati jelen.

***

STAR SAM

Star sam i nemoćan isceđen iznuren
potrošen
umreću nema mi života
ružan ružniji nego ikada
neugledan isisan izgustiran
izmrcvaren izglodan
starac na umoru
neću još dugo
umreću.

Jao meni!

Moja se duša ne raduje suncu
neću još dugo
bela sveta gledati

umreću uskoro
nema mi života.

Jadan ja!

Star i gadan
ni tuge u meni nema
sparušen isušen
neću još dugo.

Žalosno je i pretužno
koliko sam nemoćan –
umreću.

Nemam ni suza
davno prežaljen
neću još dugo.

Umreću napušten star i sam
u šupku vaseljene

star i sam
ubogi starkelja.

Jao meni.
Jadan ja.

***

NAJLEPŠI

Kao što vidite, lepši sam i od samog Mitra Mirića.
Pišem bolje od Pištala, Gatalice i Bajca
skupa. ( a uzgred, i bolje izgledam od njih).
Jači sam pesnik od Nikole Živanovića i od Boška Suvajdžića zajedno.
Ma šta od Nikole i od Boška –
bolji sam i od samog Tanasija Mladenovića!

Neodoljivi sam ljubavnik i nenadmašan pustolov.
Vikendom katkad siđem do Starog Slankamena,
na šarana i bermet.
Sem toga, volim da svrnem do Titela, pod les.
Radim, zapravo pijem u biblioteci.
Mogu da sednem u stolicu Pavla Popovića
kad god mi se prohte
i da tako ostanem da sedim – do jutra,
i mogu da ližem jezikom posvete iz devetnaestog veka, sve sa datumima.

Sem toga, prelep sam
i prepošten.

O sebi mislim
sve naj naj
a o drugima
uglavnom loše,
ili me se ne tiču.

***

ZLATNE ŠARKE

Prepodne je prijatno
no ja i nisam u njemu –
slušam komšiju majstora:
u krmaču je, kaže, spakovao
burgiju Robija
i zlatne šarke od prohroma.

Lebdim izmeđ dva
vremena –
u svakom naši nepovratni dani
zlatne šarke od prohroma
krv mi lipti iz nosa,
dva Azazela lica otiskuju
u lokvu od oblaka –
jedno je svetlo,
drugo, ugašeno

(kanim li iskusiti
Celinu,
moraću napustiti
svaki njen posebni
deo
navek, i nepovratno).

***

BORIVOJ VEZMAR rođen je 1971. godine u Pakracu, Hrvatska.
Objavljene su mu četiri zbirke pesama: Opis mesta (Pančevo, Grafos, 2000), Ploča se otvara (Beograd, Zora, 2005), Noć u čitalištu (Zagreb, SKD Prosvjeta, 2008) i Zidovi i pismo (Presing, Mladenovac, 2019.). Pesme su izlazile, između ostalog, u časopisima: Treći trg, Književna reč, LMS, Koraci, Braničevo, Književni magazin, Polja, Povelja, Mons aureus, kao i u Ljetopisu SKD Prosvjeta te u Srpsko dalmatinskom magazinu.
Radi u biblioteci Filološkog fakulteta u Beogradu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA JULIJE KAPORNJAI “PANACEJA”, KOV, 12/2021; četiri pjesme

SVLAČENJE BELOG

Od strahova koji me muče
Strah da ću zgaziti goluba
Jedan je od snažnijih jer
Takoreći mitska ptica
Ne seća se više krila
Mada još nisu zakržljala
Pred gumama bicikala
I nogama nervoznih šetača
Uvek je u potrazi za rukom
Koja će baciti poneku mrvu
Napuniti joj kljun
Kad maslinova grančica usahne
I pero po pero
Počne da ispada
Varajući naivne prolaznike
Da su tuda proleteli anđeli

***

POVEZIVANJE POJMOVA

Plavi cvet na
Šolji za mleko
Iz detinjstva
Ne zove se
Različak
Niti bi reč
Etimološki
Trebalo da ukazuje
Na bilo šta
Osim na različito
Svedeno deminutivom

Pa ipak
Nebo je plavo
Poput različka
A noću se zvezde
Na istom
Nebu otvaraju
I imaju oblik
Različka

Ne znam
Otkud najednom
Bruno Ganz
Lice otelotvorenog anđela
Prislanja uz moje
I tiho
Pevuši na uvo
Hej, Sloveni
Nakon čega ustajem i
Hodam poput mesečara
Dugo, baš dugo

***

U EPIKUROVOM VRTU

Prijatno je sedeti u vrtu
Deliti jednostavan obrok
S prijateljima

Posmatrati leptire i
Učiti se vrlini
Neopterećen čudima
Svoditi ih na slučajnosti

Poput iznenadne i ubrzane
Deobe ćelija
U mladom telu
Genija fizike

***

ZAGRLJAJ

Pod mostove uviru reke
A mi premrežavamo ih
Koračajući uvek meko
Ne kvareći virove
Privlačimo suprotnu obalu

Tvoje postojanje tamo
Sasvim dovoljno je
Misao se izoštrava
Trnje pod noktima
Naglo cveta
A lica u mimohodu
Svetli su lampioni

Sve miriše na praznik
Na prisustvo detinjstva
I gorko-slatke kolačiće
Kojim su nas hranili –
Zašto bismo se opirali?
Taj spori zamah tela
Inercija je klatna
Nezadrživa

***

JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.

TRI PJESME ANĐELE MILINKOVIĆ

VISOKO KOTIRANI MLADIĆ

izgovarao je
citate Vitgenštajna
tako da se čak i beli
svileni baldahin
odupirao vetru
samo da bi ga čuo

njegove
pantalone dior
prkosile su habanju međunožja
dok je jašući crvenog zmaja
krstario gradom

nekad bi na licu osetio
lepljivu boksersku rukavicu
ali uglavnom je uspevao
da drži visok gard
naprežući svoje
popajske bicepse

uvek mi je delovao
da sve što želi je
da neko dođe i kaže mu
volim te

***

SAUDADE

azuleho šare
sa pločica zgrada
razlivaju se
po talasima reke Težo

gledam je
zajahanu mostom
najdužim među
evropskim zvezdicama

odbacujem strojeve
belih pomoćnika
koje sam oslobađala
iz srebrnog celofana

ramena stoje
na mom telu poput
sigurnog akrobate
na žici

gnjurim lice
u pastel de belem
sisam žinžinju iz otvora
toplih zidova

danima se budim
u skvotiranoj fabrici
gde mačići naskaču
na šuplje prozore

pod nebom podeljenim
na crveno i zeleno
gledam taj betonski put
preko reke

na tren bljesne slika
mojih udova od praha
koje je na beogradskom mostu
razduvao vetar

***

u = (REM: zoni) => (‘je bezbedno’)

razdvojene = ‘orlovskim’ + ‘zidom’;

tvoje.oči = plešu(lindiHop);

ispod = spuštenih || kapaka;

daLiSiIm();

_BAR = u(‘snu dozvolio’);

da(igraju) {

jedno_uz_drugo();

};

// [‘zastori’, su, ‘navučeni’]

ne = (brini) => (

({neće: ‘ih’}) / niko === videti;

);

***

ANĐELA MILINKOVIĆ je 1987. godište, živi u Beogradu. Završila je istoriju umetnosti s akcentom na modernu umetnost. Bavi se i zanimaju je i druge stvari poput poezije, aikidoa, psihodrame, aktivističkih horova, putovanja, panka i rokenrola i sve ono što ti svetovi nose sa sobom. Pesmu u kodu napisala je u saradnji sa svojim prijateljem, Nebojšom Kosijerom, kao ko-autorom. Pohađala je pesničke radionice Zvonka Karanovića, a poezija joj je objavljivana u zborniku Šraf, časopisu Buktinja i na portalima astronaut i strane.ba.

temat SUICID: DVIJE PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

MAGLE SU KRIVE

jednog maglovitog popodneva možeš
zamračiti prozore zakračunati vrata
oprezno se popeti u sobu na katu
i ceremonijalno ući u ormar
jer lakše je u besprizorju mraka
poput bake Vladimira Baločanskog
prostrijeliti vlastiti mozak

ili uspeti se na tavan
u rano jutro prije svitanja
pri svetim tišinama dok svi još spavaju
skriveno i suzdržano
omči prepustiti glavnu ulogu
u priči o praskozorju
koje nikada nećeš dočekati

ali što ako je ormar prepun
i ne prihvaća te u svoju utrobu
ili već godinama živiš u potkrovlju
gdje je jedini prozor okrenut zapadu

što ako bešćutna sveudilj nasrće
krade ti boje davi oblike
dezorijentira oduzima
što ako bijelo bezobličje
ustrajno ti volju sakati
i otima

ti prigrli njeno sablasno bjelasanje
pa izađi u sumrak kreni niz cestu
i predaj se rijeci
blago udahni i šapni joj
došla sam, mila moja,
svoju glad i žudnju
u divljim virovima tvojim utažiti

***

LJUDI UMIRU, ZAR NE?

Bit ću lijepa za tebe.
Nemoj da te smrt plaši.
Taj dan kad me voda primi
i ugasi sve moje vatre,
kad me obgrle riječne trave
i vodene vile odvuku do dna,
otići ću mirno i bez straha
jer sam te voljela do samoga kraja.

Ti ćeš kriviti sebe, znam.
I nastojati još jednom zagrliti
moje podbuhlo tijelo,
sumanuto tražiti moje izbuljene oči,
zgrčenu čeljust, ukočene prste.
Nemoj!
Pusti me da odem lijepa za tebe.

Neka mi se kosa zaplete u mulj.
Neka ribe i rakovi pojedu sve što si volio,
a voda rastopi sve što nas je dijelilo.
I ne ljuti se na rijeku.
Ona me konačno oslobađa
da zauvijek mogu voljeti bezuvjetno.

***

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 30. lipnja 1964. u Puli. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Poreču upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Jugoslavistika i dodiplomski studij bibliotekarstva. Po završenom studiju zapošljava se 1990. kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi. Nakon 27 godina razredne kreativnosti i nadahnutosti srednjoškolcima, prelazi na funkciju ravnateljice ustanove u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču.

SIMO MRAOVIĆ (Kutina, 1966. – Zagreb, 16.12.2008.), dvije pjesme iz zbirke “LAKU NOĆ GARBO”, POP&POP, Zagreb, 2001.

Kroz godinu u raznim prilikama.
Posjete me ljudi kojih više nema.
Iza nove godine javi mi se stric.
Kaže sinovac ovđe gore ne rastu jabuke.
Nego flaše konjaka da sam znao.
Ne bih se onoliko mučio u životu.
Sretnem i tetka na putu.
Junaka iz antifašističkih filmova.
Mogao je za pet minuta.
Oboriti pola šume.
S dvije motorne pile.
Kao šrafcineger.
Veli on meni.
Vidiš kako je dan okupan.
A već je skoro zima.
Vidim kažem ja.
E vidiš ja ti fino rano ustanem.
I pronalazim jednu po jednu.
Pletericu rakije.
Što je tvoja tetka sakrila.
Dok sam još bio živ.
Danas sam tako popio.
Već osam litara.
Tetak pa nemoj toliko piti.
Moram moram borim se protiv zla.
Kad sve popijem pobjeda je opet naša.

***

Jelena je bila tu.
Inače kao što znate.
Jelena je žena koje nema.
No sada je ovdje na mojem krevetu.
Došla je kod starog Simota.
Usprkos velikom riziku.
Nabavio sam ex.
Čim je došla uzeli smo po pola.
Čudna je to droga.
Grije oko srca i uma.
Zavodljiva i opasna.
Kao i ovaj naš život.
Koji se proteže između usana.
Skuplja se i širi kao kovački mijeh.
Naposlijetku te pusti.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MIRJANE NARANDŽIĆ “SPOTICANJA”, BIRN, Sarajevo, 12/2021; četiri pjesme

BIOGRAFIJA LIRSKOG SUBJEKTA 1

teža nego plastične kese
za jednokratnu upotrebu
sa nekoliko kilograma voća
kad ga nosiš
na peti sprat bez lifta
usecam se u dlanove
remetim linije života i ljubavi
a ne razumem ni prvo ni drugo
kontrolišem svaki deo svog puta
praveći se da ne znam
da on ponekad pripada još nekom
svoje greške pravdam nesigurnošću
tuđe nazivam produktom kalkulisanja
komentarišem izbore drugih
jer se ne usuđujem da napravim svoje
listam stare poruke
jednostavno ne umem da pustim
pravim se da umem
dok zabavljam nepoznate
slušam iste pesme
pogodi me stih koji sam čula
hiljadu puta
uvek pijem isto piće
ležem u isto vreme s mišlju
da mi rutina može doneti smiraj―
u stvarnosti me čini još nemirnijom
paranoičnijom
kreiram planetu na kojoj
svi sede i preda mnom razgovaraju
o mojim
nedoslednostima
netalentima
sitnim lažima
i prosečnostima
smeju se dok gledaju moje fotografije
okačene ne bi li
inspirisale prvi korak
za trač je potrebno
dvanaest ljudi
dovoljno je da jedan od dvanaestorice
bude iz kariota
jedan poljubac da pomislim
da mi rade o glavi
30 srebrnjaka da kreiram
još jednu planetu na kojoj
nema gravitacije
i sve deluje mnogo lakše

***

TEARS DON’T DRY ON THEIR OWN

možda se samo dosada
razlila u iluziju
da jedno znači drugo
kraj je uvek kraj
kako god ti nazvao
to odsustvo razumevanja
reči umiru
postaju slova
lagala je amy
tears don’t dry on their own
briše ih vreme
ili neko drugi
zavisi od osobe
da sam juče rezervisala
avionsku kartu u jednom smeru
sada bih gledala u more
pokušavajući da se setim
kome sve nisam pokazala
bokokotorski zaliv
jer je ono što
eufemistički nazivam
nepreciznom sintagmom
„odsustvo razumevanja“
drugačije tamo
lakše se spira
tišina sa ukusom soli
nego ova gradska, obična
što miriše na izdaju i cigarete
ima ukus svih
nepopijenih rakija
a pritiska kao sve popijene

***

UPUTSTVO ZA UPOTREBU

sve baci
četkicu za zube
neotpakovanu
i onu otpakovanu
korišćenu jednom
ili dvaput
cipele od pretprošle godine
parfem sa berlinskog aerodroma
vrlo malo
za jedno prskanje, eventualno dva
baci sve
novine sa tekstom
u kome me nazivaju
mladom nadom
pocepaj
stavi ispod saksije
zapali vatru
gledaj kako gori
pažljivo gledaj
umesto filma
u bioskopu
za dvoje ljudi
što drže distancu od
drugih dvoje, troje,
četvoro
ne vidi se u polumraku
najjasnije
koliko je tu glava
na čijem ramenu
prežvrljaj moje ime
u gornjem desnom uglu stranice
napiši svoje
neka bar neko
od nas dvoje
postupi kako treba

***

DRUGA BIOGRAFIJA LIRSKOG SUBJEKTA

dobra u
uveravanju bližnjih
da nije sve tako crno
dok suštinski veruje
da je beo samo lekarski mantil
na početku smene
i da se već nakon prve pauze
vide mrlje od kafe
ili nekog pacijenta
loša u
primenjivanju
već savladanih
obrazaca ponašanja
jedne emancipovane žene
odrasle na seriji
o životu
četiri prijateljice u njujorku
solidna u
podizanju ega
u ogromne visine
u kojima ga mahom
uništi sunce
ili oduva vetar
ne tako dobra
u ispunjavanju
želja i obećanja
ne tako loša
u izmišljanju
biografije
lirskog subjekta

***

MIRJANA NARANDŽIĆ rođena je 1992. godine u Beogradu. Studirala je srpsku književnost i jezik sa komparativnom književnošću na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tekstove objavljivala u različitim zbornicima i na različitim relevantnim portalima.
Godine 2016. ušla u najuži izbor konkursa „Mladi Dis“.
Naredne, 2017. godine njen rukopis „Nema veze“ objavila je Matica srpska u okviru edicije „Prva knjiga“.
Nakon što je 2018. godine dobila Nagradu „Spasoje Pajo Blagojević“, koja se dodeljuje najboljem mladom pesniku sa svih prostora bivših jugoslovenskih republika, pobednički rukopis „Da se ne javim uvek“ je 2019. godine objavio Centar za kulturu Plužine u Crnoj Gori.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA EDINA SMAILOVIĆA “PARADOX MORTEM”, Liberland, 12/2021; pet pjesama

UPOZNAVANJE

Kaže, pričao mi je
Otac
Da su tamo u kazamatu
Jedni druge potkazivali
I na vješala slali
Za komad hljeba
I ćeliju bez
Vlage
Pomislih, nema gore
Kazne
Od ove da te Bog osudi
Da ovako dobro upoznaš
Sebe.

***

SNIJEG

Svi smo mi kada
dođemo na ovaj svijet
čisti, baš kao i ovaj
snijeg koji napolju
pada.
Sve dok ga krv i pišaćka
trajno ne oštete.

***

ESENCIJA

Izbrisao sam sve linije
podjele
Pa i one na ljude i
Neljude
Nebitan sam, nebitni smo
Ništa važniji od životnog
Ciklusa ježa, psa, crva,
Mrava, lista….

Besmrtnost je samo
To što bi me zadovoljilo

Ne zavidim bilo kome na
Bilo čemu

Jedino važno pomena od
Ovog svijeta su osmjeh djeteta
Zahvalnost starca
I čvrste, velike sise
Koje drobiš rukama…

***

TERAZIJE

Kažu da je u cijeloj
Bjelopoljskoj čaršiji
Bio najpošteniji i najbolji
Da bi po mrkloj noći
Ostavljao ono što
Je namijenio sirotinji
Da ga ničije oči
Ne mogu vidjeti
I da je na terazijama
Uvijek dodavao jedno zrno
Više
Dovoljno da bi znao
Da nije okaljao dušu
I ne previše da ga
Čaršija ne bi držala
Za budalu

***

PRIVILEGIJA ZLA

Zla vremena su privilegija

Ako znaš da gledaš
Vidjećeš oštru liniju
Koja dijeli svjetlo i tamu
I moraćeš da odabereš
Na koju ćeš stranu

I za razliku od slijepih
Ti nećeš moći da kažeš
Nisam znao

***

EDIN SMAILOVIĆ rođen je u Bijelom Polju (Crna Gora) 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige (zbirku poezije ,,Prolaznost” i zbirku kratkih priča ,,Omča”), a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.

ČETIRI PJESME SRĐANA GAVRILOVIĆA

POLOŽAJ NEBA

nebo obilno krvari večeras
mrak je preslab da zgruša ranu
otvorenu poput ženskog međunožja
s balkona se vidi vatromet ptica
bezumno izgaranje u požaru zalaska
trijezan sam i gutam čestice pepela
mnogo imena se topi na jeziku
stiže neko čudno proljeće
zvijezde su odavno mrtve
svjetlo se neće vratiti u kuću

***

PETAK

sjesti među ljude bez vađenja utrobe
ritual je zapadne civilizacije
noć se ljulja u širokoj čaši
raste nada mnom kao otključana pjesma 
smrt dugačke pauze
gdje se ništa nije ukopalo u zemlju
zaustavljen šestim pivom
za šankom postajem bojište
gdje abdicira pregažena kraljevina
tip govori kako leti na Tajland
da ubere djevicu dvije
dozivati rogom kraj svijeta
sasvim je razuman čin pijanstva

***

SUSRET

plastičan i dugo odlagan susret
kost u grlu raspalog jata
pitanja vezana žicom za jezik
uvijek riječ o istoj varci
gdje smo bili nakon srednje
ko se othrvao mahovini besmisla 
svega dvanaest glava podstanarske škole
vajalo je svemoćne skulpture
Posejdon i Artemis još živi u klasama
razrednik gipsom tumači Vesnu Parun
biste se često javljaju u noći
nose grive rata i predgovor za ludilo
previše vremena minulo je u skicama
drugi žure da nas prestignu
ugase cigarete u oči naših bogova 
od mladosti ne treba očekivati simfoniju

***

ZVUČNIK

ne mogu se zaustaviti
kugla sam u teoriji nagnute plohe
treba mi sila u vidu sudara
far u far za let kroz šajbu
hoću da pročitam Rat i Mir
djevojci obznanim preljube
večeras je još planova dobilo ime
zamalo da zaprosim šankericu iz kluba 
deset sati rejva nije malo
dva eksera pridržavaju raspelo
bojim se da mi ponestaje vode 
ako preživim naredni dan
možda se ponovo okupe Smithsi

***

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.

TRI PJESME SNJEŽANE VRAČAR MIHELAČ

ŽIVOT KAO FILM

U Torinu, 3 siječnja 1889., Friedrich Nietzsche izlazi iz kuće na Via Carlo Albert, broj šest. Nedaleko od njega, kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Unatoč svim poticajima, konj se odbija pomaknuti, kočijaš gubi strpljenje i bičem udara životinju. Nietzsche pokušava zaustaviti brutalnu scenu i jecajući grli konjski vrat. Njegov ga stanodavac odvodi kući, gdje Nietzsche liježe nepomično, dva dana šuti na kauču, a zatim promrmlja obvezne posljednje riječi. Živi još deset godina, dementan i u potpunome muku, njegovan od majke i sestara. Ne znamo što se dogodilo s konjem. – uvodne riječi Béle Tara na početku filma Torinski konj

prvi odlazak u kino
otkad smo postali roditelji
dijete na izletu s vrtićem
mi u lovu na avanturu
pred odlazak smo kupili kokice i kokakolu
praznik dokonog života
u kinoteci se vrti torinski konj
on ne voli crno-bijele filmove kažem mu
sjećaš se one anegdote o danu nietzscheovog sloma
već dugo mi je na popisu za gledanje
sami smo u kinu
svašta se može desiti u tami
trideset dugih kadrova
svaki smo ogrezli dublje u sjedala
sporost je soptala kao konjski bič
prvi dan se prostirao
u drugi dan je klizio u
treći dan je bio svaki isti
spavanje
ustajanje
vatra
oblačenje
pogled kroz prozor
kćer nosi vodu u vedrima
palinka za doručak
krumpir za ručak
svlačenje
siv krajolik
šesti dan
taj film je esencija moje kinematografije
mog života rekao je béla tarr
kao prsti koji drže vruć krumpir
kao ruke koje prinose ustima taj isti krumpir svaki dan
kao zubi na zgužvanom licu koji prežvakuju krumpir
kroz beskonačno zavijanje vjetra
gutao nas je meditativni mrak
intimni sumrak svijeta
gledali smo netremice
početak nietzscheovog sloma
netaknute kokice i kokakolu
bacili u koš
čim smo izašli iz kina
u ušima je odzvanjao fijuk s platna
dok je kroz uličnu rasvjetu
noć nježno uokvirivala grad
uhvatio me za ruku i šapnuo
ovo je zadnji put da biraš film
da znaš preporučit ću ga svima

***

37°2 UJUTRO

poznavao sam betty tjedan dana
vodili smo ljubav svake noći
najavili su oluje
slušaj vjetar betty
tvoj neukrotiv duh
petulantan vulkan
divlja plažom u lijenom hodu
život je tako običan
a ti poput cvijeta s prozirnim antenama
i plastičnim srcem boje sljeza
razmakom među tvojim zubima
grizem usnu okrugla stegna
tetovažu na desnom ramenu
moje su ruke sve čega se dotaknem
tebi dobro stoje dim i škare
ali ti vjeruješ u mene
kvragu ti vjeruješ u mene
tvoja je ljepota bezgranična
lijepe kolibe lijepo gore
tebi za ogrijev betty
dok gubimo kontrolu
rasipaju se kao staklo
glasovi u tvojoj glavi
predodžbe o sreći
provlače kroz gust zrak saksofona
zašto tvoj trbuh nije zaobljen
kao veliko zeleno-smeđe oko
oh betty ken kesey čuči u meni
vrijeme je stalo pred bolničkim krevetom
tvoje grudi zadrhtale moja antilopo
netom nego si spokojno utonula
zauvijek u svoje plavetnilo

***

NEMOGUĆI SAN P. P.

siječnja 1974.
sa svojih dvadeset i četiri
stigao sam u new york
zaljubio se na prvi pogled
u star i prljav grad
pun cvjetanja čelika
nakon dugačke vožnje
podzemnom željeznicom
iz tame su izronili tornjevi
ušao sam u lift i penjao se penjao
pred vrh nije bilo ni prozora ni izlaza
zrak se rijedio
uzvišenost i drskost ideje
to nitko nije učinio dosad
bila je klica sna
onda sam sišao na ulice
i netremice motrio
vrh mogućnosti

sedam mjeseci kasnije
ustao sam rano odjenuo crno
oprao sam kosu
čista je bila dobra za život i smrt
zakoračio
nešto iza sedam
ljudi su u rukama stiskali kave
brisali čuđenje s očiju
a ja sam filtrirao svijet
precizno ulazeći u utrobu zvijeri
kao jarbol balerina demon
na vrhu sekunda je trajala
četrdeset pet minuta
potpune predanosti
hodao sam i disao
potom plesao
salutirao gledateljima i pticama
legao na žicu i konačno sjeo
da bih pogledao 410 metara nadolje
410 pogleda nazad
nije bilo ničeg između mene i boga
samo strujanje tišine
u potpunom ništavilu
među njujorškim tornjevima
zreo sam u smrt najbliže životu
na niti svih mogućih svjetova

***

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Poeziju i kratku prozu počela je pisati na radionicama pod mentorstvom Lidije Dimkovske i u organizaciji KC Danilo Kiš iz Ljubljane, 2019. godine, a pohađala je i radionice pisanja pjesnikinje Anje Golob. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Enklava, Fantom slobode, Strane, Književni elementi, Afirmator, Život, Astronaut, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Čovjek-Časopis, Porkulum, Vavilonska biblioteka, Monstruma i drugim), elektronskom zborniku Bludni stih, dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že (KC Danilo Kiš, 2019), te zborniku 52. natječaja Susret riječi 2021. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi u Ljubljani.