Čežnja je drhtava paučina upletena sam u zločin drhtanja
Zimske ljubavi su patetične meke i opasne
Sentimentalnost je smeće nakupljeno po džepovima
propalih studenata književnosti
iskorištene autobuske karte omoti pojedenih čokolada
tvoje oznojene ruke u januaru
pocijepana sjedala u autobusu koji nas odvozi
ka udaljenim stanicama gdje više ne čekamo zajedno i ne drhtimo
ni od zime
ni od ljubavi
toplo je i ja sam te skoro i zaboravila
samo me nemir nepoznatih mladića podsjeti na tebe
kako gledaju divljim i vrelim očima na svijet koji im se obećava
ali ti i ja mi smo već zatvoreni u školjku
i pretvoreni u hladan biser koji reže meko tkivo
mi smo već zarobljeni u ledenicama koje prijeteći vise
i rasipaju se u providne i oštre kristale
mi smo daleko od snijega koji škripi
od podatnosti bjeline
od mogućnosti pada
od naslade u zajedničkoj grešci
mi smo daleko od opojne ovisnosti
u kojoj dotičući tvoje lice milujem sva lica
i rasipam se u svim pahuljama i svim istopljenim snjegovima
da bi opet doplovila k tebi u svim vodama i svim kapima
ne umivam te više i ne zovem te
i ne stražarim kraj tvoga lica dok spavaš
druge su zime
i drugi smo ljudi i ti i ja
samo ta bjelina
samo taj pokret nekog drugog dok namješta kragnu
samo taj plavi džemper i crne vrane i stari autobus
samo taj sipljivi snježni lanac uspomena
veže lavinu želje o mome vratu
zimske su ljubavi ušuškane
u vreli pretinac gonjenih čežnji
spraće nas proljeće od nas samih
bićemo goli i okupani
bestrasni i puni cvijeća
bićemo grana na drugoj grani
srasli u jedno a nesvjesni i zanjihani
ljubav se nekad preobrazi u drvo ali uvijek raste
čak i mimo nas
ljubavi
daleko mimo nas raste ljubav
i kažu da je božanska
i da je divno iskusiti je
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.
čovjek-časopis 