Zvao se Soni. Takvo ime su mu dali roditelji pošto je u to vrijeme bio popularan telefon Sony Ericson. Kad su čuli naziv Sony, odmah su pomislili na nekog uglađenog, naočitog i pametnog gospodina. Njegovom mlađem bratu dali su ime Dario i tako su se obadvojica zbog svojih imena isticala iz sela. Među svim Rašidima, Đulagama, Ramizima i Hamdijama, njih dvojica istupala su kao lijepi zamak s dvjema zastavicama na brežuljku nekog feudalnog imanja. To im je jedino i priličilo, pošto su im i roditelji, mada starija generacija, istupali zbog svojih uglađenih imena: mami je bilo ime Elma (što je bilo nesvakidašnje za stariju ženu), a ocu je bilo ime Arif, što nije priličilo seljaku, već ponosnom vladaru. Arif je bio direktor seoske škole i to je bilo isto kao da je bio bankar, šef policije ili nešto slično. Zato su ga jednostavno zvali Direktor. Neki nisu znali izgovarati tu riječ, pa su govorili i Doktur, Doktor ili Diktator, ali sve je to bilo isto.
Bio je krupan, ćelav i zdrav čovjek, s obrazima što su mu se podbuhlo crvenjeli kao dva gnjila paradajza, posuta sunčevim flekama u obliku skorenih lišajeva. Bio je više samosvjestan i silan nego strog, a lice mu je uvijek bilo nasmiješeno. Ali to nije bio glupavi i dobrodušni osmijeh kakvog većinom imaju debeli ljudi, već osmijeh čovjeka koji je bio siguran u sebe i svijet koji je izgradio. Sav je bio tako jak i crven da se mogao raspuknuti kao krvavi balon, a kad bi ga se neko slučajno dotakao, mogao se ožeći ili ispržiti ruku od vreline.
Njegove žene su se isto bojali, ali iz potpuno drugih razloga. Bila je duga, mršava i stroga. Kad bi neko stao pred nju, odjednom bi ga obuzeo sram što postoji. Nije skrivala svoj prijezir i osmijeh na njenom licu bio je podsmijeh. Koža joj se sjajila i mirisala na kremu; prsa su joj bila dignuta, kao da je pod rebra stavila tacnu, a na izbačenim ključnim kostima sjajilo se zlato. Nije nosila ni maramu ni dimije; bila je u hlačama i kosa joj se mračila hladnocrveno, frizirana u lokne. Obrve su joj bile naoštrene i mogla je dugo gledati u čovjeka, a da ne trepne.
Radila je kao učiteljica u istoj školi gdje je Arif bio direktor. Otišla je u penziju godinu prije muža i isto tako godinu dana prije njega umrla.
U naše selo su se doselili zato što su znali da u njemu ne živi obrazovan narod: ako si učitelj među zaostalima, možeš živjeti kao lord. “Sve ovo su sagradili na leđima seljaka”, govorila je komšinica preko puta, dok je gledala u četverospratnu, žutu kuću oko koje se vila vinova loza; u veliku ostavu i lijepo izrađenu drvarnicu, koja je bila veličine obližnjih kuća. “Ovu drvarnicu je izgradio na leđima Memage, koji mu je tri mjeseca šljakao za džaba. Nisi mogao reći da nećeš. Al’ ima boga. Eto… pomriše svi”, govorila je i na njenom licu se ispisivao osjećaj zadovoljene pravde.
Elma je bila moja učiteljica u prvom, a Arif u drugom razredu osnovne škole. Nakon toga oboje su otišli u penziju i pomrli. Soni je bio doktor, a Dario inženjer. Završili su školovanje u Rijeci i nikad se nisu družili s ljudima iz sela. Nakon školovanja Dario se, iz neobjašnjivih razloga, vratio u selo i jednom je došao i na našu nastavu kad nas je učio Arif. Pojavio se baš u školi jer mu je, k’o fol, nešto nužno trebalo. Ali ja sam znala da je htio samo da se pokaže, naročito pred glupom djecom, koju si mogao brzo zadiviti.
“Znate li ko je ovo? Ajmo, ajmo, pogađajteee”, derao se Arif u učionici, sav ponosan i razdragan. Bojala sam se bilo šta reći, jer je pored Arifa stajala šiba kojom me jednom mlatnuo jer sam se nasmijala usred časa. Gledala sam u lice tog Daria i izgledao mi je kao Soni. Samo strašniji. Koža mu je bila voštano bijela i svijetlila se kao koža njegove mame kad bi se nališpala kremom. Kosa mu je bila crna kao ugarak, koji se već par dana hladio u šporetu, namazana gelom. “Tako to izgleda kad samo bulje u knjige i ne vide sunca”, ponavljala sam u sebi, ogorčeno. “Soni, Soni….”, šuškala su djeca tiho, gledajući tu prikazu, a onda je neko poviknuo: “Dario!” i svi su se trgnuli. Arif je rekao “bravo” i upisao peticu u dnevnik. Nije me to dirnulo, pošto meni ionako nije trebala petica koju nisam zaslužila svojim trudom i radom.
Mrzila sam i Elmu i Sonija. Zagorčala mi je život već u prvom razredu, kad mi je uvijek davala četvorku, pošto nisam znala razlikovati između “m” i “n”. Zato sam krivila nju, jer je govorila kao da ima začepljen nos. Ali me ipak hvalila da sam bistra. Mislila sam da laže. Svaki dan pred školu mi se povraćalo od nje. Jednom na diktatu mi je dala trojku, pošto sam zaboravila staviti tačku na kraju rečenice. I zato sam krivila nju, jer je govorila sporo i zastajala je nakon svake riječi. Izazivajući, zadirkujući.
Svaki dan bih tačno u podne, prije početka škole, povraćala. Stomak bi mi se odjednom stisnuo i mislila sam da moram ići kakiti. A kad se ne bih mogla pokakiti, onda bih povratila. Otac me onda vozio kod Sonija na pregled. Dok smo se vozili, već bih se opustila i stomak bi me prošao, ali onda bih se opet uznemirila prije ulaska u Sonijevu ordinaciju. Sramila sam se jer je bio mlad i lijep.
Nikad nisam smogla dovoljno snage da ga pogledam tačno u lice, pa sam ga pamtila samo po obrisima: široka ramena, lijepa građa, blijeda koža i crna kosa zalizana gelom. Zapamtila sam i njegov glas koji je bio visok, otegnut i išao mi je na živce. Soni nije volio kad sam dolazila i osjećala sam da mu smetam i da ga iritiram kao što sam iritirala i Elmu. Znala sam da o meni pričaju i prenose si informacije – kako se pretvaram da povraćam i lažem da me boli – pa mi onda nije ništa. Više nigdje nisam mogla otići da me neko spasi. Gdje god bih krenula, svuda su bili oni.
Tačno godinu dana nakon što su Elma i Arif otišli u penziju, Soni se oženio. Imao je trideset i jednu godinu i bio je star. Kad si već tako star, ljudima svadba i nije nešto bitna, pa gledaju samo da se riješe. Zato je dan svadbe bio u kasnom septembru, hladan i kišovit. Ni lijepu ženu ne mozeš više naći kada si jednom tako star. “Vidi, k’o sahrana”, govorili su komšije, dok su gledali svadbu sa prozora. Niko od komšija nije bio pozvan, kako je takvoj svadbi i priličilo. “To su ti samo dokturi i inžinjeri”, govorilo se, i svi su bili obučeni u crna odijela sa velikim, crnim kišobranima. Jedino se mlada bijeljela u nekoj jednostavnoj, geometrijskoj haljini i s parom pokislih ljiljana u rukama. “Vidi je, zamotala se k’o čavka u stolnjak” govorili se i zaključivali da staroj mladi ionako ne pristoje napuhane haljine.
Nakon okupljanja, nastavili su zabavu u seoskom kafiću koji su taj dan unajmili samo za sebe. Niko drugi nije smio ući; vrata su cijelo vrijeme bila zatvorena i iza njih se nije čula nikakva muzika. Mnogi su zamišljali da se unutra dešava kao u onim filmovima, kad se svi skinu i guze jedni druge. Pokušavali su proviriti, ali prozori su bili zaštićeni teškim, crvenim zastorima. Sutradan je vlasnik kafane rekao kako ništa nisu jeli, ali su sve popili. ”Jebo ti tak’u svadbu na kojoj nemaš janje”, rekli su komšije i prijezirno zaključili kako ionako nisu ništa propustili.
Mladu sam vidjela za Kurban-bajram. Oni nisu slavili nikakve seljačke praznike, ali Kurban– bajram su poštovali, pošto je to bio praznik kad su svima mogli pokazati da kod kuće imaju dobrog mesa. Hodali su okolo i dijelili meso iz velike kante. S prozora sam gledala njihovu kantu, koja je bila glatka, zelena i čista. Nije bila kao u drugih, koji su upotrebljavali kante od građevinskog materijala, i koje su bile uflekane od tragova žućkaste krvi i skorenog cementa. Dijeljenje mesa po selu preuzele su Elma i snaha, što je za Elmu bilo povoljno, pošto je mogla raskazati i meso i snahu istovremeno. Meso im, doduše, nije imalo loja, ali zato je bilo umotano u tako maloj vrećici da nisi mogao nahraniti ni mačku.
Tad sam prvi put vidjela snahu kroz prozor i bila je ružna. Kratke, plave kose u obliku šljema i usta nije mogla zatvoriti zbog zuba. Bila je i jedna od onih slabunjavih, što su k’o fol elegantne, ali su bile sama kost i koža. “Fina, al’ ne može zatvoriti usta”, rekla je mama, jer nijedna bogata žena nije smjela biti ružna. Načula sam da je neka učiteljica i da predaje ili historiju ili engleski. Zamislila sam je: ima trideset godina, kosu kao šljem, usta nije mogla zatvoriti, svadba joj je bila sahrana i radila je kao učiteljica među nekom dječurlijom, udžbenicima i vježbankama. Povraćalo mi se i bila sam ljuta što nije barem liječnica. Najgori su mi bili oni ljudi koji su imali sve pare ovog svijeta, a to nisu iskoristili i napravili nešto iz sebe.
Od tad je nismo baš puno viđali. Stalno smo virili iza zavjesa, ali samo ponekad se mogao vidjeti njen plavi šljem kako izlazi iza kućnih vrata i odmah zatim bi nestao. Razveli su se već sljedećeg ljeta.
Ništa od njih nisam neposredno čula niti sam ih vidjela. Mlada je otišla kako je i došla; kuća je i dalje izgledala tiha i prazna izvana. Ali je mlada ipak pazila da kaže istinu prije nego što ode, da ne bi sramota razvoda pala na nju i da ljudi ne bi počeli lagati da je mužu bila neprivlačna; da je jalova ili nešto slično tome.
Do razvoda je, uglavnom, došlo na njihovom medenom mjesecu augusta. Otišli su na more i svekrva se uzdigla da ide sa njima. “Šta ima ići sa sinom i snahom na more”, govorili su komšije, mada njihova odrasla djeca isto tako nisu nigdje mrdala bez njih. Iako to nije bila poenta njihovog razvoda, svi su zaključili da bi s takvom majkom do razvoda došlo u svakom slučaju.
Jednog dana je mlada došla s plaže i vidjela Sonija kako se jebe s nekim crncem i to je sve u detalje opisala. Kako ga je crnac držao za butine i pljuskao po guzovima; kako su se obojici pjenila usta i kako je Soni stenjao kao žensko. Svima su se sjajile oči dok su prepričavali taj medeni mjesec, pa bi svaki put procurio i neki novi detalj. Da su im se oči prevrtale da su se vidjele bjeloočnice; da je crnac Sonija držao za spolovilo i muzao ga kao kravu; da je Soni crnca stiskao za jaja i tako dalje. Onda se priča završavala time da niko od njih nije primijetio kad je snaha ušla u apartman, pa je baš u tom trenutku crnac izvadio svoju stvar i poprskao po Sonijevom licu, a Soni je izgledao kao kurvica u roza tangama.
Ljudi su prepričavali dugo, samo niko iz Sonijeve kuće nije imao nikakav komentar. Dugo ih se nije vidjelo u dvorištu ili bilo gdje u selu, samo su odlazili i dolazili dugi i sjajni, crni automobili. Jednom je Elma valjda rekla da je njen sin najbolji i da je sve ostalo laž.
Ubrzo nakon Sonijeve rastave umrli su i Arif i Elma. Arif je već neko vrijeme ležao kao biljka, u kućnoj opskrbi. “Blago se njemu, leži k’o lord. Jedan sin doktur, drugi inžinjer – to ima sve pare. Samo lezi i uživaj”, govorila je komšinica Saćime, od koju se Elma grebala cijeli život i uzimala joj pogaču, jer je bila previše lijena da napravi svoju. Samo bi doviknula: “Ooo Saćime, šta ima danas za ručak”, i Saćime bi morala nositi svoju pogaču, htjela – ne htjela.
Kad je Arifu bila dženaza, došlo je puno ljudi u crnom, što je bilo neobično, jer je to bila dženaza, a ne sahrana. Ali ipak su se mogle vidjeti šarene dimije i marame sa cvjetićima njegovih sestara, koje su bile pomalo siromašne i živjele su u nekim udaljenim selima. Nakon toga umrla je i Elma i dženaza je bila ista. Ličila je na sahranu sa svim ljudima u crnom, samo ponegdje su se šarenile kakve dimije ili crvenio cvjetić u marami s pijace.
Osam godina kasnije je Sonijeva dženaza bila slična njihovima, samo što je ljudi bilo mnogo više – kako onih u crnim odijelima, tako i onih u šarenilu. Svi su jednako tugovali – on je ipak bio liječnik, a liječnik povezuje sve ljude i liječnicima se može sve oprostiti.
Poslije smrti Arifa i Elme, u kući se moglo čuti samo lupanje, pa sam se zbog toga sjetila i Daria, za kojeg sam zaboravila da postoji. Po cijelu noć je razbijalo, udaralo, lomilo i odzvanjalo za vrijeme ljetnih noći u kojima se nije čulo ništa osim pseće tuče i mačijeg čaputanja, pa bi se čak i oni ukočili i osluškivali šta se dešava. Dario je već odavno povilenio, samo su Arif i Elma to vješto skrivali dok su još bili živi. Nakon što su umrli, sve se raspalo. Ja sam zaključavala vrata, pošto sam spavala u prizemlju i bojala sam se da bi pomahnitao čovjek mogao domjesečariti do mene i ubiti me. Ili silovati.
Govorilo se da Dariu nema spasa. Već dugo mu nisu bile sve čiste u glavi (otkad se vratio u selo i cijelo vrijeme provodio u kući). Nije radio u svojoj struci i svima je bilo žao njegove inženjerske diplome, a ja sam osjećala kako se ta diploma kvari i crva iznutra, kao neko bogato piće koje užegne kad ga pustiš da stoji predugo na otvorenom. “Jebem ti sve… jebem ti mater i boga… glavu ću ti odsjeći… jebem ti majkuuu”, ponavljao je svaku noć dok je lupao u ostavi. Za njega je ostao da brine Soni, što i nije bilo loše, pošto je bio liječnik i razumio se u takve stvari. Barem Dario neće završiti kao oni što nemaju nikog, mislila sam, pa ih doživotno zavežu lancima za neki smrdljivi krevet.
A onda je, jedne pljuskovite noći, dok se vraćao s posla i ulazio uz vanjske stepenice da odnese Dariu hranu, Soni poginuo. Okliznuo se, pao na pločnik i glava mu je puknula po pola, razlivši se po dvorištu. Saćimin muž preuzeo je odgovornost čišćenja ploče nakon nesreće i kleo nam se da je tamo našao komad mozga. Možda je to bio komad u kojem je najviše bio doktor, brinulo me, a Saćime mi se klela da su ga frljaknuli u njivu. Sumnjala sam da to nije bila istina i da ga je ukrala sebi i podmetala unuku pod jastuk, da mu pređe pamet.
Soni je u bolnici umro već sljedećeg dana. “Eto, kad si doktur, a ne možeš ni samom sebi pomoći”, uzdisali su ljudi. Govorilo se da je Soni umro pošto je, pijan k’o letva, uzlazio uz stepenice i okliznuo se. Ali to nije bila istina. Soni je bio fin čovjek i sigurno nije poginuo kao pijanica.
Daria je nakon Sonijeve dženaze odvezla hitna i otišao je na liječenje. Ljudi su govorili da ima shizofreniju. A onda se, nakon nepunih mjesec dana, ponovo vratio i zatvorio u kuću. Samo ponekad bi se čulo lupanje u ostavi, gdje se nastanio za stalno, preselivši se iz četverospratne, žute kuće.
Svaku noć sam željno osluškivala njegova ludovanja, koja su bila tiha, mnogo tiša nego prije. Kao da je bio na nekoj granici između ludila i stvarnosti koja se lomila, neprestano u borbi sa samim sobom. Ludovao je odmjereno i tiho, kao da je znao šta mu se dešava, ali nije si mogao pomoći. Kakav kulturan i pristojan čovjek – mislila sam osluškujući – mada je lud, pokušava ne biti preglasan. Vjerovala sam da čovjek može poludjeti tek onda kad je iznimno pametan, kad ima puno u glavi. Samo neko širokih pogleda i plemenite duše može tako poludjeti, kao kad polude tragični umjetnici, opsjednuti idejama koje drugi ne razumiju. Sve to mu se sigurno desilo pošto je živio u selu i među ljudima koji ga nisu shvatali, pa je sve morao držati u sebi. I na kraju je eksplodirao.
Zamišljala sam da, onako u agoniji, razapet između realnosti i ludosti, dotetura do moje kuće u gluho nedoba, pun očaja. Začudi se kad me ugleda na dovratku, kao kad ugledaš čašu vode u pustinji. Dočekam ga blagog pogleda i otvorenog zagrljaja, čekajući samo njega pred svojim dverima. A onda grlim njegovo voštano lice nalik mramoru i crnu kosu hladnu od znoja; gledam u njegove ojađene oči, a on prepoznaje sličnu dušu u selu gdje je mislio da je potpuno sam. Tu noć vodimo ljubav dok na vratu osjećam njegove hladne usne; njegovu sklisku kožu otmjenog mrtvaca i slušam njegova grozničava šaputanja, u kojima se miješaju njegova dva ludila: ono općenito i ludilo za mnom. Kaže mi da je cijelog života čekao nekog kao što sam ja i moli me da se preselim u njegovu kuću – da će mi sve dati, samo da me ima pokraj sebe. A ja ću cijeli život živjeti među masivnim namještajem od mahagonija. I imat ću pare da odem studirati u Rijeku. A kad završim, bit ću još dovoljno mlada da nosim napuhanu vjenčanicu.
Od svih tih zamisli mi je vrelina strujala tijelom i zamišljala sam da se njegova pametna glava trese od plača na mojim grudima.
Nije ni znao šta propušta, mislila sam shrvano, kad bih došla sebi. Rijetko je zapuštao kuću, a kamoli prag vlastitog dvorišta. Mogla sam samo zamisliti kako su mu se sve mogućnosti zatvorile (a i meni) jer nije znao da postojim i jer je još možda mislio – ako je i mislio – da sam dijete iz drugog osnovne.
Razmišljala sam da bi i Soni možda bio sretniji da me upoznao. Zadnji put sam ga vidjela oko mjesec dana prije njegove smrti. Svojim crnim i dugim mercedesom zavio je svom silinom u naše dvorište, toliko da se svuda okolo prašio pijesak sa šljunkovite ceste, kao ljuta para iz usta zvijeri. Svirao je luđački i izašao iz auta zalupivši vratima, a ja sam bila sama kod kuće. Ušao je u obući i unio mi se u lice. “Reci svom prokletom bratu da je zadnji put palio svoje smeće na mojoj njivi. Još jednom i dobit ćete policiju pred vrata”. Gledao me pun mržnje, a ja sam u njegovim očima uhvatila titrav sjaj koji ga je odjednom izdao. I zbunio. Je li se u tom trenutku sjetio Lele, male zlatokose djevojčice kojoj je liječio trbuščić dok je bila još mala? I je li se začudio što pred njim odjednom stoji mlada djevojka vitkog stasa i duge kose boje njegove zapaljene njive?
Da nismo živjeli u ograničenjima, sigurna sam da bi me u tom trenutku obljubio. Možda se ne bi petljao s crncima da je na medeni mjesec otišao sa mnom. I ne bi razbio glavu da nije pio od tuge, kad bi znao da postojim i ja – ja, koja bih ga mogla razumjeti. Zamišljala sam kako lelujam u njihovom žutom dvoru, kao procvjetala mladenka među njima dvojicom, ugljenim vampirima.
Ali realnost je bila drugačija. Kad se nakon triju dženaza sve smirilo, brigu za Daria preuzelo je selo, pa su večeru nosili najbliži komšije, a ambulantska kola donosila su lijekove. Nekad se znalo i desiti da ode u obližnju prodavnicu; blijed i sklizak kao puževa krema koju sam počela koristiti uvečer. Trunuo je u onoj kući kao balzamirana mumija, a ja sam sa boli u duši zamišljala kako trune njegova inženjerska diploma. Sva sreća da sam nakon raspusta odlazila iz sela. Planirala sam si naći posao u Rijeci i studirati psihijatriju. Htjela sam postati liječnica i preuzeti Daria kao neizlječivi slučaj. A onda bih došla do otkrića o kojem bi svi brujali i svuda bi se spominjalo moje ime.
A što se tiče njih četvero, svi su nekako propali. Komšiluk je smatrao da im se sve to ne bi desilo – niti bi svi tako rano umrli, niti bi Dario povilenio – da nisu uvijek i samo učili. Ne valja djeci davati samo knjigu, mislili su. Neko mora biti i glup. Bitno je da su djeca živa i zdrava, a za ostalo će se nekako i snaći. Niko nije ostao bez svoje nafake i svoga kruha. U selu su nakon svega toga uveli obaveznu školsku higijenu i dozvoljavali su djeci izostanke i do dva puta sedmično. Bolje biti glup nego vilen. Ili mrtav.
___________________________________
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, a odrasla u Tržačkim Raštelima (BiH). Magistrirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gdje trenutno pohađa i doktorski studij. Njezin književni prvijenac, zbirka kratkih priča pod naslovom „Dan za ispravljanje“, objavila je zagrebačka izdavačka kuća Durieux 2022. godine. Na slovenskom jeziku zbirka je objavljena ove, 2026. godine pod naslovom „Dan za izboljšave“ u prijevodu Klarise Jovanović (izdanje Cankarjeva založba). Alena Begić dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču i prva je autorica koja je dva puta dobila nagradu Lapis Histriae (prvu nagradu dobila je 2023. godine). Književna je kritičarka ljubljanskog Radio Študenta te članica slovenskog PEN centra. Uz akademski i književni rad, dugi niz godina posvetila je izučavanju klasičnog orijentalnog plesa.
čovjek-časopis 