PETAR RAKOČEVIĆ rođen je u Podgorici 1997. godine. Pisanjem je počeo da se bavi u gimnazijalskim danima, otkad je učestvovao na regionalnim takmičenjima i objavljivan u brojnim časopisima i izborima poezije. Najznačajnije nagrade koje je osvojio su: “Nagrada UKCG za knjigu godine” u kategoriji mladih autora 2018. godine, i nagrada KPZ Srbije i Grada Beograda 2020. godine, pod nazivom “Đurin plamen”. Ove godine objavio je poetski triptihon “SMENA”. Pjesme koje su pred Vama predstavljaju mali izbor iz autorove nove knjige “Visoke vode”. Živi i stvara u Podgorici.
Čitala sam pjesme šefu policije. Na njegovim spojenim vjeđama zelenili su se mostovi za oprezni dvokorak divljih životinja neimpresioniranih autocestom ka moru.
Koreografija njihovih čopora štiti gonjena leđa, okoštala u upitnike, iza kojih ne stoji niko barem niko blizu barem niko živ na migrantskim trasama
Zeleno. Zeleno od agave, zimzeleno, zeleno u srodstvu sa nebeskim tijelima, zeleno izvan domašaja poput Nerude u planini, a fanfare da odmore zvuk egzekucije u svečanosti trovanja bunara.
Lorca je par dana prije usnio janje na putu izgladnjelih divljih svinja. Poželjeh se tada svojih rođaka, njihovih rudarskih fizionomija, ručerdi od površinskih kopova.
Krovopokrivači, ljubitelji janjetine, jurišali su da zauzmu svoja mjesta u kafani onako kako je na njih jurišao tanani vokal. Bacači stakla u pozama toreadora svoje su nadnice ćerdali puna srca.
Čitala sam pjesme šefu policije koji je umjesto interpunkcije rabio plotune dobrih namjera, cijeneći život u vrlini, čipku sa jadranskih otoka i tvrde madrace.
***
KAZALO
Nikada neću napisati pjesmu o kokosu valjalo bi napraviti vlastito kazalo neopjevanosti više zbog izgovora dovoljno vezivnog da u tu vrstu zazidam recimo Cejlon kao onomad Gojkovu ljubu u Skadar jer taj me motiv ozbiljno maltretira.
Možda bih mogla prirediti i smotru za zaljubljenog teroristu kojem se u stvari baš i ne zabija u kraljičinu paradu
šta on ima s tom babom? potomkinjom imperije za krasnopise ustajalih grofovija, Orijentom u vitrinama, za groš savršenih travnjaka kojima nedostaje ravnih tabana.
On bi radije otklonio gusti nepoderivi snop kose za ona uha vijugava, oprezom koji nalažu otvorena srca, drugog bi dana zasadio nar a trećeg podigao pogled i milom je molio da mu izgovori ime
a ovako mora silom do zadnjeg nevoljnog atoma uzidati se u koreografiju mažoretkinja i limeno štivo orkestra.
***
RAVNE ČELJUSTI
Vruće je. Kiša će – neće Poželjeli smo se ali između nas su ostaci godišnjih doba utrljani u promočivi epitel. Između nas je 350 slonova čiji nervni sistemi nisu izdržali. Modroliki su svoje kljove zarili u jezero zeleno od brzih rješenja. Između nas je kordon formulara i servisnih informacija koji kao skakavci u poljima Turkuma ubijaju želju za sjetvom.
ANETA VLADIMIROV rođena je 20. decembra 1980. u Bosilegradu u porodici Vinka i Mire kojoj se četiri godine nakon pridružio Vladimir. Odrastala je u Despotovcu. Školovala se u Jagodini, a potom Beogradu gdje je završila sociologiju. U Hrvatskoj živi od 2006. Ima kćer Sofiju.
U tom snu koji sam usnila predamnom su se pružala tri puta. Prvi sa lijeve strane put bio je moj život onakvim kakvim ga pamtim. Krajnji desni put bio je moj život kakvim sam ga zamišljala, biografija, koju sam izmaštala. Između ta dva puta, bio je treći – put koji se sastojao od nepredviđenih događaja, onog famoznog „šta bi bilo kad bi bilo“. Četvrti put, koji se izdizao i vijugao iznad ova tri, sadržao je događaje i sjećanja sa sva tri puta, po mom izboru. Pošavši prvim putem, gledala sam kako se preda mnom smjenjuju zastave zemalja, koje su bivale sve manje i slušala himne, koje sam sve teže pamtila. Čitave federacije nestajale su, poput magle koja se rastvori na horizontu, tako brzo da biste se zapitali da li su uopšte postojale. Na tom prvom, krajnjem lijevom putu, život me bolio. Velikim dijelom sastojao se od tuđe zavisti, neprimećene na vrijeme, surovih osvjeta za djela, koja nisam počinila, sem u bolesnoj uobrazilji svojih progonitelja; taj put se sastojao od zaljubljivanja u dječake, koji su voljeli druge dječake; u mene, koja sam se zaljubljivala u dječake, zaljubljivale su se djevojčice, koje sam voljela kao sestre, što je činilo da svi patimo. Na tom putu, prvom sa lijeve strane, išla sam u školu, koju sam mrzjela. U toj školi učili su nas stvarima, za koje smo znali da su laž. Te lažne stvari morali smo da učimo napamet. Ujutro bismo radili obaveznu gimnastiku i pevali himne vođi i partiji. Svi smo bili isto obučeni i ošišani, svi smo slušali istu muziku podobnih izvođača, koji su pjevali o svijetloj budućnosti, koja tek što nije nastupila. Gledali smo odabrane filmove, koji su potvrđivali sve to, čemu su nas učili u školi. Mi smo bili dio jednog eksperimenta, izolovani raznim zavjesama, od kojih su neke, govorili su, bile od gvožđa. Iza tih zavjesa odvijali su se naši životi, predstavljeni na njima poput igre sjenki u jednom sasvim posebnom pozorištu. Na predstave u tom pozorištu bilo je teško ući i sa njih se baš nikako nije moglo izaći, sve dok ne bi bile završene, obično padanjem svih rekvizita i samouništavanjem sjenki. U tim trenucima, tokom kraja, bilo je važno pritajiti se i zaustaviti dah da vas vrtlog destrukcije ne usisa u sebe. Ako biste uspjeli da izbegnete potonje, dočekali biste kraj tog neželjenog života i čak biste uspjeli da provirite u život, koji se odvijao iza palih zavesa. Možda bih ja stajala tik uz Vas, kao i Vi zadržavši dah. Na krajnjem desnom putu, u životu, koji sam izmaštala, u tom željenom životu očevi nijesu odlazili na službene puteve bez povratka na neke ogoljene otoke, nije bilo balkanskih špijuna, nije bilo partije, niti velikog vođe. U tom željenom životu, krajnjem s desna, nije bio straha. Kroz njega se nije probijalo, već se vozilo slobodno, kao da ste goli u sedlu. U tom filmu ovog života na putu mogli ste da naletite, naprimer, na Alena Ginzberga. Sa njim, koji je uvijek mlad, pričaćete o večnosti na slengu, koji ne zastareva. Kada budete pisali o tom susretu, koji će presudno uticati na Vas, činićete to spontano, izbjegavajući tradicionalne narativne forme… Baš poput impresioniste, koji slika pod vedrim nebom. Sintaksa će Vam biti labava i neobavezujuća. Možda baš poput Keruakove. Vaši opisi biće toliko lični, da će Vas čitalac, hteo on to ili ne, slijediti na putu, osjećajući da nema smisla da vas tek tako napusti… Ne sada, kad ste se već toliko zbližili, sada kada već zna sve o vama, čime je do tada usamljena, individulana priča postala vaša zajednička. Poslušali ste Roberta Pirsinga, stoga se ovim životnim putem vozite na motoru. U automobilu biste bili izopšteni i izolovani. Na motoru ste jedno sa svime što vas okružuje. Vi vozite, ja sedim iza i držim se čvrsto za Vas. Oči su mi zatvorene. Bojim se vožnje. Srednji put, nastavila je, proteže se između ova dva, krajnjeg lijevog i krajnjeg desnog. Sastoji se od neočekivanih događaja, većinom pozitivnih. Kao onda kada ste dobili na lutriji. Kao onda kada ste najednom postali lepši, višlji i vitkiji. U ovom životu, punom neočekivanih obrta, vaša i moja zemlja se nije raspala. I dalje je velika i ugledna, multinacionalna i multikulturalna. Proteže se i dalje, poput niske sjajnog bisera, od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Vi i ja smo kolege, radimo zajedno u nekom od saveznih ministarstava, možda onom, koje se bavi vanjskim poslovima. Diktator se bio prosvetlio. Špijuni i cinkaroši su primili Budizam te svakodnevno meditiraju da svi budemo srećni i zdravi, da ne patimo i ne bolujemo. Time se bave sada svi do jednoga. Goli otok je odavno pošumljen, štaviše, pretvorio se u devičansku šumu. Tužna sjećanja su obrisana iz kolektivnog nesvjesnog i genetskog pamćenja. Na njihovo mjesto došle su pjesme i igre, umjetnost i filozofija, briga o djeci i životinjama. Ja sam, naravno, bila sa Vama sve vreme, i u zlu i u dobru. Četvrti put, koji se sastoji od odabranih segmenata sva tri puta i nije vidljiv golim okom, tek treba da nađemo. Kažu da je taj put prokrčen pričama. Što su priče bolje, put je lakši i dostupniji. Svaka laž, čak i ona najbijelja, prvo nas zavrti u krug, a onda vrati na početak. Da bismo nešto unijeli u priču, moramo da vjerujemo u to svim srcem i svom dušom. Ako svi povjerujemo, priča i put vode nas napred, u budućnost, koja je nepredvidljiva, uzbudljiva i zabavna. Ja znam, čitaoče, da biste me Vi možda pustili, da hoću da pustim ja Vas. Ali neću. Nećemo se razdvajati. Ne sada, kad ste mi već ispričali tako mnogo o sebi. Stvarno nema smisla.
LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu. Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011), „Boja promene“ (2013) i “Izvinite, mislim da umirem” (2020) te roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je zbirka pjesama „Argo Navis“. Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)… Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik. Živi i radi u Podgorici.
Nakon što mi uzeše djetinjstvo pod prkosnom ljubuškom lipom, počeli su i tamjanom kaditi ruševni dom, da ničeg moga u njem ne ostane.
A ja sam noću, kriomice, s melecima slijetala u svoju razrovanu bašču.
Zarezivala sam istovremeno mogranjovu glavu i svoju ruku, i suznim očima dokazivala kako nama protiče jedna te ista krv.
***
HEFESTOV BIJES
Vodio si me za ruku dok smo posmatrali dim koji se izdizao visoko iznad planine Kaf.
Na trenutke smo gledali u more, a na trenutke u vatrene iskre što su poput pripitomljenih đavolica igrale nad nama.
Zemlja je bila topla… Grijala je naša bosa stopala.
Govorio si o Hefestu, tom moćnom znalcu vatre i vladaru vulkana, govorio si o njegovom umijeću kojim stvara najljepše prstenje okaljeno nad vatrom Etne.
Sve je sačuvano na tajnovitim policama načinjenim od primirene lave.
Duboko ispod planina odjekivale su njegove kovačnice, i čulo se do samih granica Vječnosti.
A 1669. poveo si me tamo kroz čađava obzorja najviših vrhova planine.
Još nosim nježne ožiljke kada si me silovito obujmio rukama i govorio: “Od Hefestova bijesa danas moramo pobjeći!”
Omamljena dimom probudila sam se na prašnjavom tlu Fes el Balija.
Nosila sam crni zār i lutala sam njegovim mirisnim trgovima.
Osluškivala sam krišom tvoja predavanja u Al-Karaouinu.
Bojala sam se da me nećeš prepoznati.
A prepoznavali smo se vijekovima.
Otkrio si mi lice i kazivao: “Pusti da grijem dlane na tvojim plamenovima od djevičanstva i stida.” Još mi obrazi žare, i tijelo se predaje plovidbi i moru.
Rekao si: “Otvori moći tim svojim okom Što u mom srcu tisuć` čuda pravi!”
Noću si me grlio krišom od sama sebe i vodio za ruku, trčali smo uskim ulicama, isprobavali smo začine i mirise… Jasminom si polijevao moja ustreptala bedra kao blijede mjesečeve oblutke.
Vrijeme bi zastalo i utihnulo nakon što bi se pogledi sreli. Srž postojanja tada je se mjerila nepostojanjem.
Tišina je bila jedina ugodna muzika. Otkucaji srca su postajali ritmovi strasti koji trajahu do prvih sinajskih pijevaca.
Samo bi mi ponekad još došapnuo: “Dopusti da zgrijem dlane nad tim plamenom stida koji ti obraze žari.”
Potom, vrijeme je samo sebe zaustavilo kada se ponovo začuo Hefestov čekić i krik.
***
ŠUTNJE
Toliko je leptirova koji, vođeni čeznućima i potrebitostima duboka i jarkoga svjetla, I večeras prinose žrtvu i spaljuju svoja krila pod uličnim svjetiljkama.
Toliko je strmih putova, brda obavijenih velima magličastih tkanina, i munja iznad grada koje kratkim bljescima opominju, toliko je gromova koji se silinom osvećuju onima koji ne stigoše prinijeti žrtvu osionim božanstvima juga.
Lišće pod grubim prstima vjetra rastavlja se od obogaljenih grana.
I sve se kao nekom kosmičkom silom uništava i stropoštava.
I mi se rastače u golo ja i ogoljeno ti, u nemiloj šutnji koja je obrasla kao korov oko nas i, evo, u nerve se zapliće.
Crtam na podrošenom staklu iskrivljenu crtu usana, dok ti mahnito juriš pogledom za mjestima na kojima nećemo dijeliti ni isto svjetlo ni isti rastući mrak.
***
ABORTUS CVIJETA
U oktobru na utočišnom jugu dozrijevaju šipci
Ljetos si poželjela da se dive cvatu u kovitlavim plamenima tvoje kose
Jedan cvijet postao je nikad dozreli plod
Otrgnut kao čedo od materice usahnuo je na vrelom hercegovačkom kamenu.
AZEMINA KREHIĆ iz Ljubuškog rođena je u listopadu 1992. godine u Metkoviću. Zastupljena u brojnim časopisima i na brojnim portalima, i u zbornicima. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju. Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije “Castello di Duino” 2019., među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama sa poemom “San” prevedenom na francuski jezik. Dobitnica je treće nagrade “Mak Dizdar” za 2020. godinu.
Šta bi još napisala u letnji dan, dok odasvud čuješ pritajenu zveku odnegde bučnog posuđa; Priprema se ručak, a ispod odeće složeni precizni slojevi vrućine, kupaju te u soli postojanja. Napolju je iznad trideset podeoka, oduzmi ili saberi sa sopstvenim godinama, sećanjima ili namerama… Povetarac komšijskih krošnji zove opet na daleka putovanja ili bliske puteve kojima je tako lako poći u susret, ali u mislima, jer ko će bilo gde po ovoj omorini.
Glasovi dece od jutros zamrli su, cvrkut ptica, tek slučajna stavka u mnoštvu suptilnih zvukova mame te da želiš previše, međutim, jedva se pokrećeš, premeštaš upaljeno telo s boka na bok, kao praćakava riba nasukana na sprud kreveta, odakle se može razapeti večernja plahta da upija znoj s tela, a belina odvede do stranputice golicavijih maštanja.
U kuhinji i dalje dugmetaju tanjiri kao harmonika, sastavljaju se i razvlače u zvukove začinjene zaprškom i brundavim razgovorima, tek da ti se učini kako to možda brodice kloparaju, i jedan zov bude dovoljan da ponese u plavetnilo, poništi asfalt grada, u kojem se po omorini gušiš danima.
U letnji dan, u njegovom sveprisutnom podnevu, sve je stalo, osim svesti o postojanju tela. Nema senki, kao što nema hlada, sam si, i pred sobom – a onda te nepregledni kilometri misli porinu tamo, gde bi se inače teško stiglo, jer je i put do prodavnice nalik suočavanju s konačnošću, i leta i postojanja…
Ono što bi u tom trenutku rekla, iznenada prekine dernjava komšijskog deteta, kao razmaženog božanstva, iskrsnula iz utišanosti doba dana. Visoko letnje C! Preneš se, pa prebaciš opet bokom na još neugrejanu stranu kreveta.
***
PRIJATELJI slušamo vesti što su upravo stigle
Sedimo za stolovima, slušamo vesti, radimo to godinama u oksimoronskim slagalicama kao šuškanje čokoladnih bananica kao rušenje betonskih konstrukcija kao topli kakao
Čaše idu u krug, usipaju se događaji popijeni u često trošenim osećanjima, Slobodari se s demijurgom na ramenu bez pravog saveta i s umnoženim sumnjama Ide uz replike iz domaćih filmova pa presipa iz čaše u čašu, još jednog leta obmana
Četvoro ili više, za stolovima, Ista partija, nova podela Smešno je postalo biti tužan – a opet, izgubljeni u planovima, nadanja dovoljno mekih da ne prežive do jutra
Odlazi se i vraća u drugim ulogama, starim boljkama, iznova otkidanim krastama s već zaraslih rana, Slušamo iste priče s uočljivom težinom pređenog puta, Dobro nam je, pa nam je loše, a loše je, i tako godinama.
Odjednom, neko kaže: fajront! Na kratko vreme, nema nas za stolovima.
***
U REDU ZA POLAZAK U MATERINU
Otići na jug s kostima još uvek punim zime Autobusima koji kasne, kolekcijom neponištenih karata, S gorkim ukusima opijata istorije
Još juče se s prijateljima moglo pričati o umetnosti; koliko godina je potrošeno, ko je protestovao, i da li si ustajao u pola noći, palio radio da čuješ je li se smak sveta konačno desio, A tamo u noći, žmirkalo je poneko svetlo i tišinu je protočnom činio uključen bojler; Radio je krčao na većini stanica, osim onih gde su vladali narodnjaci
Koliko godina još uvek imamo? rasparanih špilova karata za nas uspavane, ili one što već dugo nesaniče, preosetljivi na raznorazne šumove što nikako da se pretvore u glasove,
Za pionire i pionirke dok i dalje čežnjivo traže priliku da se spuste na Jadransko more u bivše živote svojih roditelja u postjugoslavije
Otići na jug, ali i ptice selice se vraćaju u staro stanje stvari, iste boljke i nove države; Vetar nosi kese, pokreće lovce na vetrenjače i duvače u pištaljke: Hvatače na vetru. Još juče smo pričali o poeziji, sutra ćemo je pisati ako opet nostalgično budemo uključivali radio-prijemnike u iščekivanju bilo kakve revolucije.
Sove sovuljare Izbeglice sanjaju granične prelaze Pesnici mrtve prirode Građani se iselili
Kosti krhke kao zimsko granje, bele kao krečnjak i mlade nade; Jadransko more još uvek plavo, Birokratija nepodnošljiva, iseljavanje ne–moguće; Na ijekavici, ekavici ili ikavici, Lakho bomo prihajali možda sledeće godine!
Autobusi uvek kasne, osim ako polasci nisu otkazani, onda karte posluže kao obeleživači za knjige Razonoda za nostalgičare jer, Pristižu li s druge strane više bilo kakve poruke, Ili smo spali na slamke i stihove.
Otići na Jug s truležima sadašnjih država, Ne pitati koliko nam je ostalo godina, Da li se smak makar malog sveta konačno odigrao Počinje li novi rat, kreće li bombardovanje… Kad se u po noći preneš iz sna Nesiguran u kojoj stvarnosti se budiš i budiš li se?!
Sutra ćemo opet pričati o umetnosti, razmenjivati knjige, sličice, poezije i salvete; krčaće tranzistor dalmatinske radio-stanice Moj galebe, čekajući polazak u materinu –
Otići na jug uz omiljenu pesmu i potopiti misao u jadransko plavo to je još ostalo iako postoje granice drugovi i drugarice drugovi i drugarice drugovi i drugarice
JASMINA TOPIĆ piše poeziju, prozu, književnu kritiku, kolumne i eseje. Objavila je šest pesničkih knjiga: Suncokreti. Skica za dan (Zajednica književnika Pančeva, 1997); Pansion. Metamorfoze (CSM, 2001); Romantizam (Narodna knjiga – Alfa, 2005); Tiha obnova leta (Povelja, 2007); Dok neko šapuće naša imena (edicija Najbolja, 2012) i Plaža Nesanica (KCNS, 2016). Objavljivala je priče u nekoliko književnih projekata: Projekat Kortasar (Povelja, 2003); Leksikon božjih ljudi (Službeni glasnik, 2010) i Kod srpskog pisca (Službeni glasnik, 2011); esej na srpskom i nemačkom pod nazivom Osvajanje manje važnih istina objavljen je u knjizi Grenzverkehr III / Aufbruch – Wohin? (Drava, Klagenfurt, 2012).
Koordinator je i jedan od urednika pesničke edicije ,,Najbolja” Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, kao i glavna urednica Rukopisa (Dom omladine Pančevo) – Zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora ex–YU. Pesme su joj prevedene na više jezika, kao i u izborima srpske i ex–jugoslovenske savremene poezije. Poslednja u nizu je antologija savremenog srpskog pesništva Cat Painters, objavljena u izdavačkoj kući Dialogos, New Orleans, USA (2017).
Napravila je multimedijalnu prezentaciju poezije na srpskom i engleskom u vidu poetskih video zapisa (2009) i audio CD Languages of poetry (2014) – snimak njene poezije na nekoliko jezika koje čitaju maternji govornici, za potrebe završne izložbe stipendista RONDO programa u Gracu. Dobitnica je nekoliko rezidencijalnih programa za pisce: Kultur Kontakt (Beč, 2008), Kamov (Rijeka, 2012), Tirana in between, Traduki (Tirana, 2013), RONDO (Grac, 2014), Create in residence (Švedska, 2014), AIR Krems NÖ (2019), Sarajevo, Traduki (2020). Dobitnica je nagrade za poeziju Duškovićeva zvona (Pančevo, 2002). Za knjigu Pansion. Metamorfoze dobila je nagradu ,,Matićev šal”.
Poezija je igra u kojoj dobija onaj koji gubi Sartr I Iskoristi prelepi dar koji sneva učini papir gorećom materijom Prekrsti užarene šake i zagledaj se zid je preplavljen ikonama reči
Pokrij udove i drhti u mraku pokušaj da pišeš bez svetlosti Spoznaj kako vera priziva ljude to nenametljivo srce melodičnosti
Stvori plamen oko postojećeg tela levitiraj vezan kao na lomači bez slušanja ražalošćenih žena
prihvati jecaj koji se dovlači Recituj poeziju prosjacima i staklu i ne obaziri se na noć poodmaklu
II Nikada nemoj pisati prorocima ne vredi da čovečnost zna tvoje ime jer zvuci nadolaze zaboravom obnovljive Plime i boljka neoprezna
Verujem da će se pevati lakoćom kada budu zalutali tvorci i More I ništa neće biti kao stara zora krhotine zemlje i tajanstvene odore
Ostao sam veran suncu i tišini u praznoj knjizi vidim život koji ječi u nesvakidašnjoj blizini ja volim
daleki žar ustreptelosti reči Otkrij geslo: pozajmi: letargije i pene možda ipak nađeš oči bezimene
***
POEZIJA ZRENJA
Zanesene reči potiču sa nebesa volim podstrek koji spaja aksiome zahuktale zavese mirnih doba i ulazni štok naviknut na promaju
Prohujali odjek izazvan olujom i ljubav koja je prestala u magli mesečinu koja odlazi šetajući
ne ostavljajući ništa iza sebe I zamračene sobe isušenih očiju suvi pelin ubran sa vrha sveta
Iz zimskog sna okreću se muze sa utrobom pevajućih otkrovenja Melodija duha te prolaznosti preokreti reči i mršavih bdenja
Venci će sami birati glave da ne bi trnje postalo siroče
***
SAŽIMANЈE
I Danas je sunce kada datumi ispisuju palindrome kada mesec pojašnjava izlizani pedalj Zemljo ti ukroti podvodne reči jer ljubav je preživela u nama
Dosta smo zakopavali leševe egzistencijalne uzvike kao i mitove velikih božanstava
Na pesmu neće uticati vreme: ovo nebo ostaje zagledano
II Ako ikada primetiš a osetićeš da te poezija više ne želi da reči postaju osamostaljena deca Verovatno ćeš biti sumnja ali sumnjaćeš i ti Zbog tih istina koje smelo su nazirale
***
ALLEGRO
Budiš me očima koje zatvaraju nebo
1. Možda imamo jednu jedinu sličnost što nas razdvaja a to je ime cveta koji volimo Jutro i divne Oči koje su umrle u svojoj nesavršenosti
2. Kada bih ponovo ušao u tu šumu spasa verujem da bih se prisetio svog pogubljenja tu gde Počivaju sva buđenja i moje oko u prvom delu mene Al ne vene reč već siromašna želja da se proživi život koji će drugi samo osetiti rukama
Rekao sam sve što sam želeo da probudim na ovom svečanom tlu al sveta nema u snu reči koji tražim
***
PRE ROĐENЈA
Ne znam zašto sam odabrao da postanem čovek zašto nisam iskušavao zemlju dok sam još imao moć Zašto jednostavno nisam odlepršao u jata kao i ostale slepe ptice koje pronalaze očeve A govorili su mi nepoznati starci i čela da ću između zvezda pronaći pravog sebe Tamo sam već bio i sumnjao u bilo koga u bilo koje ideologije i sunce
Ne znam zašto nisam otkrio pravog sebe kao da su se nebesa poigrala bacivši me na zemlju bez tela bez Poezije koju sam toliko sanjao kroz mrak Dugo sam pisao o rečima ali sada reči ispisuju mene sećam se samo zalutalog sjaja i zamagljenih očiju koje su mi spontano rekle: Zašto nisam upoznao pravog sebe dok sam birao gde ću razjasniti trajanje
Ne znam zašto sam odabrao da postanem čovek zašto nisam odabrao bela jutra i letargične oči Danas bih žrtvovao sve metafore za onaj život iz kojeg sam došao
RADE ŠUPIĆ iz Lazarevca je 19-godišnji student Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija. Napisao je pesnički prvenac „Poezija koje nema“, koji čeka da bude objavljen. Nagrađivan je na međunarodnim takmičenjima, kao i na takmičenjima lokalnog nivoa.
TAKO I SVE ŠTO VRIŠTI KAO DREČAVE BOJE IZAZIVA NEPOVJERENJE
I sve što tiho svjedoči da postoji Zaista budi nadu Da postoji ljepota Da postoji rana koja zacjeljuje Da postoji komad kolača koji ćeš zagristi U jedno predvečerje Uzorak života na čipki Otrgnuta haljina ili pero iz nekog ormara Punog posteljine I da nećeš reći to je od anđela Nego ćeš mirno hodati natraške Dok ne nađeš vještiji način hoda A za sad ideš naprijed Jesi li riješila problem Nisam Napravila ništa Odgovoriš I slučajno kao da ne znaš U taj čas proleti djevica Ili pjevica Nevažno je
***
DOK MI SRCE PJEVA
Dok moje vinilske ploče obuzima užas I moj grad odlazi Po krafne, po peciva, dok se bori svijet da zaradi Za kruh Dok se pojedinci svađaju I svi zauzimaju bokove Koji plešu koji bi vrtjeli oko sebe cvijeće Dotle za to vrijeme ja oplakujem zadnju vezu s Depresijom, zadnju sponu s tužnima, zadnju intenzivnu padajuću Sklonost ljudi da se spuste Da im se spusti raspoloženje, da potonu, da padnu, da ukratko Ne lete nikamo, da nikamo nikad nisu odletjeli, da nisu osjetili Kako je visoko tvoje oko do kojeg dolazim i vidim snagu U tvojem oku, koje je visoko, više od stopala, u njemu Nalazim crnu nadu u mene
***
BORBA, ŠTO TO ZNAČI?
Na primjer, neki dan sam namjerno Išla pješke po najvećoj hladnoći Od minus sedamnaest stupnjeva. Zatim se polijevam ledenom vodom, nakon kipuće Sav moj posao Osnaživanje. Spremnost na bitke. Svemu treba gledati u oči. Sve što volim trebam se i za to boriti. Borba je naličje sreće. Predavanje je samo za one trenutke Kad želimo nekoga pustiti van iz života. Tad se predajemo višoj sili Ali do tada se borimo Nema zaštite ni hepi enda ni bajke Danas sam pročitala negdje da samo tužni ljudi Bez života u kojem bi uživali Pišu. Možda je to istina. Jer ovo nije pisanje Nego čišćenje. Razgovor. Ne o nogometnoj utakmici Niti o bravici koja se zamrznula od leda Ovo su oni nasušni razgovori Trebaš mi zapravo ti Da ih s tobom vodim. Ali ne. Lažem. Kad bi ti otišao spavati Ja sam još malo ostajala za kompjuterom Volim najviše sabirati dojmove Slagati ih I onda presavijati U stihove. Moram biti sama Popuno sama I to se zove mentalna higijena. Nema drugog opisa. Moram čistiti ždrijelo morskog psa Ili kita U kojemu smo svi uhvaćeni I ako dobro pišemo možda ćemo izaći.
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala je u „Quorumu“, „Vijencu“, „Zarezu“, „15 dana“, „Poeziji“, „Fantomu slobode“, „Agonu“ i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio projekta-emisije Riječi i riječi. Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.) i Južne životinje (AGM, 2010.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
AKO ĆEŠ MI VEĆ PSOVATI MATER, POTRUDI SE DA BAR UŽIVA
Moja majka je savršena žena. Ona nikad ne ulazi u frizerski salon bez krivice u svom novčaniku na leptiriće niti kupuje sebi novu haljinu dok god mi pružamo ruke prema dućanskim policama. Moja majka je savršena žena jer zna prepoznati prioritete: otac prije kćeri, muž prije žene, djeca prije majke. Žuti i bijeli pilići, dva ranjenika za slavu, paprike usred suše, sve čeka i zavisi od ruke savršene žene. Da ga ona ne uprti na svoja leđa i nosa do svog tužnog groba, ovaj svijet bi se vjerovatno skotrljao na samo dno galaksije i raspolovio kao prezrela jabuka. Moja majka je savršena žena sa savršenim podočnjacima i savršeno ispucalim rukama, čije brazde više ni glicerinska krema ne može da ispuni. Moja majka bi, moguće, bila svetica da nije rodila savršeno nesavršenu mene, a to je grijeh koji ne može da se oriba na koljenima niti sapere krvavim znojem. Majkama je dozvoljeno da rađaju samo male isuse. U suprotnom, svijet im podere halje i svakodnevno ih u psovkama siluje.
***
MOJI RODITELJI
Moji roditelji su se podmladili Sada nose pelene i guguču Krhki su kao dojenčad Vozim ih po ljekarima da prime bocu Viču mi mama, mama! Na šta se ja srdim, pa kažem ko je koga ovdje rodio!? Od njihovog plača ne sklapam oka noćima Još devet mjeseci kaže doktor Plašim se njihovog rođenja
***
ZAŠTO KAMIONDŽIJE ODLAZE NA JUG
jesi li znao da kad lisica umre njene sestre se skupe u suton i plaču a ako imaju braću ako imaju braću onda ništa ispričao mi jedan čovjek što je došao da se napije vode na našoj česmi kaže kad flamingosi dođu na autoput da plešu to ne valja znači golema je usamljenost kamiondžija baš juče sam vidjela jednog trubio je psovao a onda dugo plakao u šoferskoj kabini ovo zadnje nisam vidjela svojim očima ali njegov auto-miris je bio ružičasti flamingo i sve gole žene na posterima su mu bile tužne to jer su srodne duše i onda jebiga zato kamiondžije svake jeseni odlaze na jug to su prosto takve tice
***
LJUBAVNO PISMO GRADU KOJI ME JE JEBAO I VIŠE SE NE JAVLJA
ti si retardan i glup zato i jesi moj grad nikad me nemoj napustiti vodi me uvijek lelujavu i pijanu na moj zadnji bus rale turs prepoznajem ga uvijek po jedinstvenom smradu nepostojećoj klimi i ojkačama na plejlisti grade moj volim te volim te ma šta evropa francuska šta berlin šta ti imaš najljepše oči i tako me temeljno svlačiš poljubi mi koljena modrim ulicama ti si moje prvo jebanje prvo pravo plakanje prva pijanstva svirke drugarstva moja vječna slabost ljubav nikad nemoj odustati od mene nikad neću odustati od tebe ti si puna pepeljara koju ne dam konobarima da istresu iz tebe se rađam svaki put kad se kockari prekrste i povuku ručku na voćkicama nikad mi ne povjeruj na prijetnje izbjeglištvom to ti samo udaram čežnju jer želim da me stisneš jače nego ikad želim da mi kažeš ljubavi moja čitaj kavafija sve je istina jedan grad jedna zemlja jedna čežnja ti i ja grade moj ne budi mi stranac oduvijek sam htjela da ti pripadam zašto se sad praviš da me ne poznaješ reci da sam tvoja ljubav tvoja mezimica reci da me se sjećaš iz tinejžerskih dana sa dvolom nektara u parkiću i zbunjenim okama ja sam tražila tebe grade moj mrzim te svih tvojih sto lica ti si goli beton i golubja govna ti si dobro izlektorisan govor mržnje ja sam tvoja ja sam tvoja zašto me ne vidiš kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog sa šarenim maramama oko vrata i obiljem pridjeva u rukavu one uvijek znaju bolje one su uvijek nosile tvoje burme i pljuvale po mojim sastavima jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva davati ljubav svima zauzvrat uzimati samo ljubav ali one su vidjele samo to kurva kurva kurva i nijedan pridjev ispred grade moj malaksali kurcu frustriraš me dovodiš me do ludila ja bih ovdje da ti dam sve a ti tromo blejiš brojiš ovce razvijaš paraplegiju šta sam ti ja neka diplomica da me izložiš za goste školjka suvenir iz sutomora što je na svakih par godina prisloniš na uho i praviš se da slušaš more oluju budućnost zajebi me s tim ti si đaner koji cijeli život priča da se od sutra skida sa dopa a već prvom prilikom krade babi penziju i juri zmajeve u toi toi-ju grade moj govno jedno licemjerno šizofreno ne bih te mijenjala ni za jedan drugi na svijetu
VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020, SKC-a iz Kragujevca 2020. i dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci, kao i pjesničkog konkursa „Vrijeme (bez) utopije“ 2019. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
sve sam učinila da ubijem zimu ali sačekalo me je ironično proleće od negrljenja, stvorilo mi se grumenje u mišićima melanholična distrofija kontrakcije su onemogućene, ostala je samo mišićna memorija dijagnoza zvuči zlokobno ali previše romantično da bismo poverovali: tromboza usamljenosti
nešto nije u redu s kožom crvenilo posvud potvrđuje perem je toliko puta dnevno skinula sam konačno sve svaki trag da me je iko ikada dodirnuo moja koža je fabrički savršena crvenim pečatima overena dijagnoza: beskontaktni dermatitis
stotine azurnih vena i krvnih sudova i dve tvoje ključne kosti pejzaž koji bi me možda utešio samo da smeš da mi priđeš bliže ja smem sve ali neodlučnima više ne pružam svoje duge ruke spasa
sve sam učinila da se imunizujem na tuđu uzdržanost antitela su nepostojana sad znam tačna dijagnoza: prolaznost bolje da se ne navikavamo na grljenje
***
PRODAJA AUTA JE BILA SAMO JEDNA OD MOJIH LOŠIH IDEJA
juče popodne kada si me odbio prva dva minuta nisam osećala noge mutilo mi se u glavi od sunca, hladnoće tvoje sintakse i preglasne dece u parku punom ljudi s maskama oko vrata još jedno sećanje za nekoliko godina će postati varljivo onda i nevažno, jedva čekam ali oh juče
zagrlili smo se za rastanak osećala sam zarđalu žičanu ogradu između nas pogledom ti ispratila leđa niz koja su se slile naše tek načete porodične mitologije kao i moj plan da te opet vidim čim sam ušla u kola pokušala sam da te poništim etil alkoholom dok sam se isparkiravala, sva nevažna sećanja zajedno od početka mog sveta počela su da se slažu u hronologiju mojih ubistava u etapama
plakala sam sve do kragujevca onda dala gas i vozila 170 prvi put ikada auto se ponašao stabilno okrenula sam jedan broj i otkazala njegovu prodaju kod ljiga sam već bila opet srećna koja si ti budala
***
POVREMENA POUČNOST SNOVA
sanjala sam ježa prošle noći mrak je šuškao dok sam mu prilazila sela sam pored njega pomazila ga između očiju rekla mu ne boj se tako si lep pet hiljada keratinskih bodlji pozdravilo me je presijavanjem podigao je uvis vrh njuške koja mu se neprekidno mrdala i obratio mi se za san primerenim glasom nalik na dečji rekao mi je da te se čuvam jer ćeš hteti da me imaš u blizini a ne umeš da voliš
ponekad od stresa ježevima otpadnu sve bodlje biraj oko čega se trudiš, čula sam reči iz vlažne trave šum bodlji podršku lišća do kojeg se probijaju minerali iz zemlje koja smelo bubri pod mojih nogama mogla sam da se zakunem kako svi oni navijaju za mene dok na nas pazi sigurni mrak
OGNJENKA LAKIĆEVIĆ rođena je u Beogradu, gde i dalje pokušava da živi. Završila Filološki fakultet na katedri za anglistiku.Zbirke: Ispod stepeništa (2002, Mali Nemo), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (2016, Samizdat, grupa autora), Ljubavna pisma Guglu (Književna radionica Rašić, 2017.), Vodič kroz požare (Lom, 2019.).Članica alternativne rok grupe Autopark. Od 2014. drži radionice za pisanje poezije.
Dok sam nagrizenom gumicom navrh olovke prepravljao domaći zadatak tražio faul od školskog sudije zalijepio posljednju sličicu u album (crnog golmana Kameruna) sa žarom izgradio bunar pregrađujući potok kamenjem otrpio zadnje udarce starijih iz mahale otkačio se s teretnog vagona koji uspori malo na rampi tek što sam se od mame posljednji put sakrio u ormar od oca ukrao zadnje cigare postadoh otac.
***
NEDOVRŠEN POSAO
Sjekira zabodena u panj. Glava pijetla profilom na zemlji okom trepće. Trup po polju trkom djed hvata.
Nije ovo ništa, prisjećao se uz supu, jednoga nisam dobro priklao a on među kukuruze. Kako koje zrno zobne tako mu ono izleti kroz rupu na vratu.
***
ZID POZDRAVA
Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite ili uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti. (En-Nisa, 86.)
Kada ovdje neko izusti dobar dan kao da koprivu provuče kapilarima. Jednom je profesor Vjeronauke dobio odgovor: Božija milost s tobom. Očiju razrogačenih od koprive u kapilarima njegovim reče: Neka te bude sram!
Svaki selam pomozi Bog hvaljen Isus i Marija kao nova cigla obojena kojom biju, pod zidom, pod zidom sazidanim između kao pogledima što se zida dobar dan.
***
PREGARANJE
kad na kamari nađu se tikve tada klipom kukuruza možeš udariti u gong označiti da sijalica godine pregara još jednom a onih za rezervu više nema mnogo tada brižljivo pokušaj volframovu nit nabaciti na drugi kraj
VERNES SUBAŠIĆ rođen je u Zenici 1984. godine. Magistar b/h/s jezika i književnosti. Piše prozu, a za poeziju je i nagrađen – dobitnik je 1. nagrade “Mak Dizdar” na ‘Slovu Gorčina’ u Stocu 2019, za rukopisnu zbirku “Papagaj sloboda”. Priprema zbirku pjesama “Herbarium žuč”.
na slici: autor na promociji zbirke “Papagaj sloboda” u Stocu 26.7.2020.
čovjek-časopis 