književna premijera: ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ “AIMÉE / VOLJENA”, OKF, Cetinje, 7/2020; ulomak

U tom snu koji sam usnila predamnom su se pružala tri puta.
Prvi sa lijeve strane put bio je moj život onakvim kakvim ga pamtim. Krajnji desni put bio je moj život kakvim sam ga zamišljala, biografija, koju sam izmaštala. Između ta dva puta, bio je treći – put koji se sastojao od nepredviđenih događaja, onog famoznog „šta bi bilo kad bi bilo“.
Četvrti put, koji se izdizao i vijugao iznad ova tri, sadržao je događaje i sjećanja sa sva tri puta, po mom izboru.
Pošavši prvim putem, gledala sam kako se preda mnom smjenjuju zastave zemalja, koje su bivale sve manje i slušala himne, koje sam sve teže pamtila. Čitave federacije nestajale su, poput magle koja se rastvori na horizontu, tako brzo da biste se zapitali da li su uopšte postojale.
Na tom prvom, krajnjem lijevom putu, život me bolio. Velikim dijelom sastojao se od tuđe zavisti, neprimećene na vrijeme, surovih osvjeta za djela, koja nisam počinila, sem u bolesnoj uobrazilji svojih progonitelja; taj put se sastojao od zaljubljivanja u dječake, koji su voljeli druge dječake; u mene, koja sam se zaljubljivala u dječake, zaljubljivale su se djevojčice, koje sam voljela kao sestre, što je činilo da svi patimo.
Na tom putu, prvom sa lijeve strane, išla sam u školu, koju sam mrzjela. U toj školi učili su nas stvarima, za koje smo znali da su laž. Te lažne stvari morali smo da učimo napamet. Ujutro bismo radili obaveznu gimnastiku i pevali himne vođi i partiji. Svi smo bili isto obučeni i ošišani, svi smo slušali istu muziku podobnih izvođača, koji su pjevali o svijetloj budućnosti, koja tek što nije nastupila. Gledali smo odabrane filmove, koji su potvrđivali sve to, čemu su nas učili u školi. Mi smo bili dio jednog eksperimenta, izolovani raznim zavjesama, od kojih su neke, govorili su, bile od gvožđa. Iza tih zavjesa odvijali su se naši životi, predstavljeni na njima poput igre sjenki u jednom sasvim posebnom pozorištu. Na predstave u tom pozorištu bilo je teško ući i sa njih se baš nikako nije moglo izaći, sve dok ne bi bile završene, obično padanjem svih rekvizita i samouništavanjem sjenki. U tim trenucima, tokom kraja, bilo je važno pritajiti se i zaustaviti dah da vas vrtlog destrukcije ne usisa u sebe. Ako biste uspjeli da izbegnete potonje, dočekali biste kraj tog neželjenog života i čak biste uspjeli da provirite u život, koji se odvijao iza palih zavesa. Možda bih ja stajala tik uz Vas, kao i Vi zadržavši dah.
Na krajnjem desnom putu, u životu, koji sam izmaštala, u tom željenom životu očevi nijesu odlazili na službene puteve bez povratka na neke ogoljene otoke, nije bilo balkanskih špijuna, nije bilo partije, niti velikog vođe. U tom željenom životu, krajnjem s desna, nije bio straha. Kroz njega se nije probijalo, već se vozilo slobodno, kao da ste goli u sedlu.
U tom filmu ovog života na putu mogli ste da naletite, naprimer, na Alena Ginzberga. Sa njim, koji je uvijek mlad, pričaćete o večnosti na slengu, koji ne zastareva.
Kada budete pisali o tom susretu, koji će presudno uticati na Vas, činićete to spontano, izbjegavajući tradicionalne narativne forme… Baš poput impresioniste, koji slika pod vedrim nebom. Sintaksa će Vam biti labava i neobavezujuća. Možda baš poput Keruakove. Vaši opisi biće toliko lični, da će Vas čitalac, hteo on to ili ne, slijediti na putu, osjećajući da nema smisla da vas tek tako napusti… Ne sada, kad ste se već toliko zbližili, sada kada već zna sve o vama, čime je do tada usamljena, individulana priča postala vaša zajednička.
Poslušali ste Roberta Pirsinga, stoga se ovim životnim putem vozite na motoru. U automobilu biste bili izopšteni i izolovani. Na motoru ste jedno sa svime što vas okružuje. Vi vozite, ja sedim iza i držim se čvrsto za Vas. Oči su mi zatvorene. Bojim se vožnje.
Srednji put, nastavila je, proteže se između ova dva, krajnjeg lijevog i krajnjeg desnog. Sastoji se od neočekivanih događaja, većinom pozitivnih. Kao onda kada ste dobili na lutriji. Kao onda kada ste najednom postali lepši, višlji i vitkiji. U ovom životu, punom neočekivanih obrta, vaša i moja zemlja se nije raspala. I dalje je velika i ugledna, multinacionalna i multikulturalna. Proteže se i dalje, poput niske sjajnog bisera, od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Vi i ja smo kolege, radimo zajedno u nekom od saveznih ministarstava, možda onom, koje se bavi vanjskim poslovima. Diktator se bio prosvetlio. Špijuni i cinkaroši su primili Budizam te svakodnevno meditiraju da svi budemo srećni i zdravi, da ne patimo i ne bolujemo. Time se bave sada svi do jednoga. Goli otok je odavno pošumljen, štaviše, pretvorio se u devičansku šumu. Tužna sjećanja su obrisana iz kolektivnog nesvjesnog i genetskog pamćenja. Na njihovo mjesto došle su pjesme i igre, umjetnost i filozofija, briga o djeci i životinjama.
Ja sam, naravno, bila sa Vama sve vreme, i u zlu i u dobru.
Četvrti put, koji se sastoji od odabranih segmenata sva tri puta i nije vidljiv golim okom, tek treba da nađemo. Kažu da je taj put prokrčen pričama. Što su priče bolje, put je lakši i dostupniji. Svaka laž, čak i ona najbijelja, prvo nas zavrti u krug, a onda vrati na početak. Da bismo nešto unijeli u priču, moramo da vjerujemo u to svim srcem i svom dušom. Ako svi povjerujemo, priča i put vode nas napred, u budućnost, koja je nepredvidljiva, uzbudljiva i zabavna. Ja znam, čitaoče, da biste me Vi možda pustili, da hoću da pustim ja Vas. Ali neću. Nećemo se razdvajati. Ne sada, kad ste mi već ispričali tako mnogo o sebi. Stvarno nema smisla.

_________________________________________________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011), „Boja promene“ (2013) i “Izvinite, mislim da umirem” (2020) te roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je zbirka pjesama „Argo Navis“.
Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)…
Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik.
Živi i radi u Podgorici.

One thought on “književna premijera: ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ “AIMÉE / VOLJENA”, OKF, Cetinje, 7/2020; ulomak

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.