književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA ADNANA ŠEHIĆA “ČETIRI ŠAKAŠA I NA MALE”, Imprimatur, 7/2020; jedna priča

proza

STARAČA

Bio sam čvrstog sam uvjerenja da smo mi najbolji fudbaleri na svijetu, samo nije bilo nikoga da prepozna sav taj talenat. U tom uvjerenju držala me još i činjenica da smo fudbal igrali tokom svih godišnjih doba. Naročito zanimljiv bio je fudbal zimi. Igrao se na ledu, na zamrznutom dijelu starog korita rijeke Bosne zvanom Starača.

Starača je bio veliki prostor: tridesetak metara širine i dvjestotinak dužine močvare okovane ledom. Tih godina, kada su se zime s pravom nazivale zimama i kada su se temperature zadržavale ispod nule po mjesec-dva, bilo je dovoljno vremena da Starača toliko zaledi da debljina leda dosegne i do pola metra. Obično su oni najmlađi i najlakši prvi proklizali na Starači, a kada bi se i ostali uvjerili da je led konačno očekivane debljine i da može da izdrži odraslog čovjeka, Starača bi postajala centar seoskog života zimi. Najprije je trebalo napraviti igralište. Da bi se postavile stative, led je morao da se lupa sjekirom. Potom bi se odsjekle vrbove vrljike i zabile u vodu kroz rupu u ledu, dodala prečka koja bi se zakucala ekserom i eto ti gola za igru. Vrbove oblice bile su naročito zgodne za stative. Starača i nije bila nešto duboka; dubina vode iznosila je u zimsko doba najviše pola metra, ali moralo se računati na barem još tridesetak centimetara mulja. Takva vrbova stativa dobro bi se primila u mulju te bi nakon što se led otopi i grane proljeće, stative prolistale i golovi bi još dugo stajali u vodi, duboko ukorijenjeni u mulj Starače sve dok neki zadrti ribar ne bi odlučio da ih iščupa jer mu smetaju prilikom pecanja. Često smo na takvim stativama, zaostalim sa ledene plohe nalazili dosta ribarskog najlona, udica, plovaka i trokuka.

Uklanjanjem stativa nestao bi i posljednji podsjetnik na zimske sportove, dogodovštine sa leda brzo bi prestale da se prepričavaju, a ledeni teren zamijenila bi trava.

Ljepota fudbala na ledu ogledala se u tome što su mogli da ga igraju apsolutno svi. Kako je selo tokom zime zapadalo u veliku dokolicu jer su svi poslovi na njivama bili odloženi na neko vrijeme, zimi se na Starači skupljalo i do stotinak odraslih i djece. Uobičajena fudbalska pravila tu nisu puno vrijedjela jer glatka površina leda to nije dozvoljavala. To je bio razlog zašto su fudbal na ledu igrali i oni koji obično ne igraju fudbal jer se fudbalska vještina svodila samo na jedno – kako ostati na nogama. Najbolje su prolazili oni koji su dolazili u gumenim čizmama. Takva čizma znala se dobro zalijepiti za led. Gumene čizme nosili su oni koji nisu nikada igrali za FK Bratstvo i za koje se smatralo da su totalni antitalenti, a prekaljeni fudbaleri i veterani dolazili su u patikama za fudbal. Neki su iskušavali i varijantu igre u kopačkama vjerovatno smatrajući kako će se kramponi zabijati u led te će oni tako imati čvršći oslonac. Tako je nastajala neuobičajena situacija – igru su vodili antitalenti u gumenim čizmama i zabijali golove, dok su se zvijezde našeg kluba valjale po ledu, trčale u mjestu pokušavajući uhvatiti zalet, fulale loptu i izgledale zaista komično. U tome je bila zimska čarolija i u tome i jeste draž fudbala: svako je imao priliku da se pokaže u svom najboljem izdanju i na Starači je zapravo dokazana teorija da je fudbal sport za široke mase, da može da ga igra svako te da je on svakako, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nas je u toj igri na ledu držala misao da ukoliko upiješ da preživiš sve padove i udarce na Starači i ako si sposoban da na temperaturi od -10 igraš fudbal po dva-tri sata, loptanje na travi postaje rutina u kojoj pokazuješ najbolje od sebe, jer si već prekaljen i baždaren u ekstremnim vremenskim i nogometnim uslovima.

U doba kada se fudbal igrao na Starači, najbolji fudbaleri uvijek su bili iz Brazila. Slušali smo i čitali priče da brazilski majstori, prije nego što se vinu na zvjezdano fudbalsko nebo, svoje fudbalske vještine izbruse igrajući bosi na plažama Rio de Žaneira. Tako se i Kopakabana urezala u naše dječje memorije ne kao plaža za razbibrigu i kupanje, nego mjesto na kojem se nauči biti fudbalski virtuoz. Starača je bila naša Kopakabana.

Sudbina je htjela da Bosna i Hercegovina svoju prvu utakmicu na Mundijalu u Brazilu 2014. odigra baš u Rio de Žaneiru na slavnoj Marakani. Da su kojim slučajem bosanskohercegovački reprezentativci kalili svoje fudbalsko znanje na ledenoj plohi Starače, vjerujem da im ne bi bilo ravna i da bi bez problema savladali Argentinu na Marakani. Bosanski navijači bi potom svojim slavljem napravili novi karneval u Riju, a mi bismo zatim osvojili i Mundijal. Sportski svijet bi poslije pripovijedao o balkanskom čudu i o ledenim plohama bosanskih Kopakabana na kojima se rađaju fudbalski velemajstori.

______________________________________________________________________

ADNAN ŠEHIĆ (Doboj, 1978.) završio je studij Bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2001.
Po zanimanju nastavnik Bosanskog jezika i književnosti.
Zaposlen u OŠ „21.mart“ Doboj Jug gdje radi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti.
Živi u Doboju.
Do sada objavio nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima.

KRATKA PRIČA FARUKA ŠAHATA: JADRANSKI SAN

proza

Uz šuškanje kreveta i cviljenje rasklimane podne daske, Mome se trgnu iz sna. U bunilu kroz mrežu za komarce na prozoru pogleda u crnu beskonačnost. Bit će da je oko tri ujutro. Izvadi šibice iz ladice i zapali fenjer, te ga na izlazu iz kolibe ispruži ispred sebe. Ništa se nije vidjelo. Noć i okean su se stopili u jedno, prazna hladnoća kroz koju igraše zvijezde. Čudno, mogao se zakleti da je nešto čuo. Opsova sebi u bradu i vrati se u krevet, uz tresku teških drvenih vrata.

“A, Bože dragi.”

Jutro je sad već došlo, i prohladni vjetrovi obgrliše Mometa dok je izlazio iz kolibe, napola u postupku oblačenja tankog kaputa. Oči ga ne lažu. Nevjerovatno, koliko god ih trljao, oči ga nisu lagale.

“Dragi Bože.”

Kit. Pravi pravcati kit. Nasukan na obalu, pravo ispred njega. Provuče i lijevu ruku kroz rukav.

Od svih mjesta na Jadranu, od svih gradova i sela i plaža i prokletih ljudi na kraju krajeva, kit meni dođe, mislio je. Pa majku mu. Pogleda ka sjeveru. Na vrhovima plaže je ležao jedan od većih gradova sa ove strane mora, na čitav dan hoda udaljen. Mome podiže prst u tom smjeru, odmarajući ga na krovovima kućeraka, i pogleda kita.

“Budalo, jel’ vidiš ono tamo šta je? Grad, momčino. Velegrad. I ti opet ovdje, sred nedođije, pravo meni.”

Duboko udahnu.

“Pa, svaka ti čast.”

———

“Hooo-ruk! Hooo-ruk… ma, džaba ti sve.”

Sjede na plažu zadihan, gledajući u golemo stvorenje.

Izgledalo je kao brdašce mrkog uglja, do čela u visinu, a dva čovjeka u veličanstvenu dužinu. Tamna koža je bljeskala dok se sušila na suncu. Ne može se izgurati nazad, preteško je. Mreškajući čelo i sa rukama u džepovima kaputa, razmatrao je sljedeći potez. Siguran je da kit još nema puno borbe u sebi, no kako da ga vrati? Ustao je i došetao do površine vode. U svom odrazu je vidio strah, ali se nasmijao. Oči su mu neobično sjale. Svidio mu se taj sjaj.

Nema puta do ove plaže. Između kolibe i civilizacije ispriječila se strmina koja je isključivo jednosmjerna – jedino se može sići niz nju. Ne griješimo kad kažemo da nije bilo nikoga tu. Čitav svijet je propuštao umjetnost u pokretu, oborenog diva, zvuke probijanja vode, i čovjeka koji je svom snagom izbacuje iz njedara Majke Prirode. Mome, do koljena u Jadranu, punio je limenu kantu morem i prosipao je na kita neljudskom predanošću. Osjećao je otkucaj srca u ušima, a u onom dijelu između ušiju zaduženom za svijest se formirala misao. Mome je osjećao jedan dubok bijes, bijes koji je dolazio iz nemoći, iz očaja. Nije on kriv ako kit umre. Ne, zaista nije, pravdao se sebi, no pritisnula ga je neželjena dužnost. Je li kit kriv što umire? Nije, naravno. Ko je onda, ako nije nijedan od njih? More, sunce?

Stade i obrisa čelo. Nasloni dlan na glatku kožu beštije. Ne smije umrijeti, pulsiralo je od jedne sljepoočnice do druge. Neće umrijeti ovako.

Sjeo je na plažu i uzeo sitni pijesak u ruku. Podnevno sunce se klatilo po nebu, sa laganim užitkom u prženju svega potčinjenog svjetlosti. Pijesak je milio kroz prste, otimajući se Mometu. Vrijeme je isticalo. Gledao je opet u šaku kuća, kafana i konačišta, i zurio u nju sa takvom čežnjom, kao da je bilo moguće da je očima ponese i dovede pred svoj dom. Othukne još jednom i stavi ruke, obe ponovno prazne, na koljena.

Na pučini se pruži duguljasto plovilo sjajne bijele boje. Trajekt. Mome ustade.

Glupa je ideja. Naravno da je glupa. Još je luda, i manijačka i sve to. A da ne spominjemo da je apsolutno pretjerivanje, i čini se bliže nekom brodolomniku osuđenom na smrt u samoći nego liku koji, sve u svemu, lijepo živi, samo, eto, neki kit mu se popeo pred kuću. Međutim, to je jedina koju imamo.

Taj interni monolog se odvijao dok je Mome čupao suho šiblje i lomio granje uz strminu. Grebao se po dlanovima i psovao usput, ali se osjećao nadmoćniji nad situacijom, pa mu i nije puno smetalo. I ovo je bolje nego da nema ideje. Plan je bio da se zapali signalna vatra, tek toliko da se vidi sa trajekta. Šta se dalje desi, i nije toliko bitno, samo da još neko vidi koliko je situacija urgentna. Poslat će bar nekoga da izvidi, a sa dvije glave je lakše umovati nego sa jednom.

Uz kolibu je rasla mala gomila suhih krošnji. Kasno ljeto uvijek obiluje zapaljivim drvećem.

Kad je trajekt bio najbliži što će uopće biti, sa šibicama stvori plamičak među dlanovima. Plamičak sleti nježno na hrpu, a ispod se probudi dim. Buktinja se poče širiti poput hobotnice, pružajući svoje pipke preko čitave lomače. Vatra je krenula. Mome razdragan siđe do svog druga u nevolji i spusti ruku na kožu. Kraj je blizu, osjećao je to.

Neočekivan je odgovor na pitanje najveće opasnosti pri moru. Kad bih rekao da je vjetar ubojit, kako za moreplovce tako i za one na obali, bilo bi to teško za povjerovati. Međutim, nepovoljan vjetar je uništio i najspretnije i najiskusnije.

Jedan jači vihor protrča niz obalu, noseći sa sobom sve slabije od njega. Mome krajičkom oka spazi kako se vatra izvija prema krovu kolibe, no prekasno.

Sa krova se penjao sivi tračak dima ka nebesima.

Mome vrisnu kao proboden i poskoči po limenu kantu, koja je bila korisna kao i prvi put. Voda je dopirala do vrha kolibe, ali premalo i presporo. Prošao je sigurno sat borbe sa stihijom kad se krov urušio. Zadnji žarovi su ugašeni kad je sunce već dodirivalo horizont, i krov je bio potpuno uništen, a zidovi izbrazdani garavim ožiljcima. Trajekt je davno prošao.

Mutilo mu se pred očima. Njim je kolalo beznađe, osjetio je kako ga guši. Noge su mu propadale u mokar pijesak, i blago šuštale u ritmu. Ušao je u kolibu. Na ležaj je pala poluizgorena greda. Mome je brižno spusti na pod, prihvatajući je kao palog druga. Leže na krevet, držeći se prstima preko kapaka, i zajeca glasno.

Ostao je bez kolibe, no to je bol koja će tek doći u kišnim i hladnim noćima, kad ljeto prođe.

Ništa nije toliko izjedalo Mometa koliko njegov nepozvani gost u nesreći. Ove noći, negdje na pješčanim sprudima velikog Mediterana, sami Posejdon umire na rukama samotnjaka, slabića. I ništa se više ne može. Sad mu je jedino ostalo da se i on izvali kao njegov neuspjeh tamo vani uz vodu, i da gleda koga će smrt prva uzeti. Ote mu se još jedan jecaj.

Sa obronka vidokruga gdje je obala bježala oku se pojavi galeb. Pratilo ga je sunce, sad skoro utonulo u horizont. Sletio je na zid drvenog zdanja bez krova i radoznalo zagledao unutra. Crvena svjetlost umirućeg dana je slasno progutala tu sitnu izbu, trošnu kuhinju sa posivjelim šporetom, izlizan pod, iskrivljene prozore. Na krevetu se prenu neki čovjek. Galeb, nezainteresovan ovom prilikom, raširi krila i odjezdi dalje. Mome se pridiže na laktove, i pažnju mu zaokupi lovački nož koji je u svojoj malo nagorenoj kožnoj futroli impozantno visio na zidu.

Neće on ovako umrijeti. Neće se patiti. Neće otići sa ovog svijeta, a da se Mome tu ne pita.

Uzeo je veliki lovački nož obješen na zidu i u dva koraka izašao.

Pučina se podigla i obgrlila kompletno sunce. Mrak se oborio na svijet, i bješe tišina. Ponoć je gmizala na sat udaljenosti, vođena punim mjesecom. Kit je blistao, okružen plitkom plimom. Mome podiže nož visoko iznad sebe, i ruke mu zadrhtaše. Zatvori oči i izdahnu, spuštajući sklopljene dlanove velikom brzinom ka zemlji. Osjetio je slab otpor kad je udario kožu. Zamahnu još jednom. I još jednom. Svakim zamahom je vidio sve više i više. Ne ubija on kita. Novi ubod. Vidio je velegrad i njegovu odvratnu sjenu. Novi ubod. Ne ubija on kita. Vidio je nemilosrdnu plažu i njen vreli pijesak. Novi ubod. Vidio je dubine Jadrana, koje iz maternice izbaciše sina. Ne, ubija on kita. Vidio je cijeli svijet, čije su ga ruke držale na ovoj sceni, i vidio je samu Smrt kako mu izlazi na megdan, jer se on usudio da je pokuša prevariti. Neka izađe, mislio je. Neka izađe, i neka ga u oči gleda dok on bode, siječe i čereči! Neka ga gleda u oči, jer on ubija kita!

Bodež se zakuca u tvrdu površ propraćen pucanjem. Progleda. Udario je u kost. Isčupa oružje, i klanje se nastavi. Kroz par udara popusti i ona, i sa zadnjim krikom i zamahom Mome se iscrpljen stropošta. Obrisa krvave ruke od kaput, i pogleda svoj odraz u nožu. Zvijezde su blistale. Svjetla velegrada su se presijavala. Mjesec je gorio iznad njega. U očima mu je bio mrkli mrak.

Kitovi kao najveći sisari na svijetu zavise od mora da ih održava na životu. Ukoliko se zabunom životinja te veličine nađe na obali, slijedi bolno iskustvo. Organi im bivaju uništeni sopstvenom težinom, te od tih patnji umiru iznimno brzo. U navedenom slučaju, kit je umro u rano jutro, osam minuta prije nego što je Mome prvi put izašao iz kolibe.

________________________________________________________________________

FARUK ŠAHAT rođen je u Sarajevu 2001. godine, gdje se i danas školuje, sa završenom gimnazijom. Učestvovao je na festivalima poezije mladih u Vojvodini, Beogradu, Sarajevu, Bugojnu, Mrkonjić Gradu. Djela su mu objavljena u magazinu Trag, novinama Oslobođenje, i u nekoliko zbornika. Poezijom i prozom se aktivno bavi zadnje tri godine.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA JELENE LENGOLD “MUTNI NAGOVEŠTAJ KIŠE”, Arhipelag, 2020; tri pjesme

poezija

ZVONČIĆI

Ona je cepala vino
on je cepao leksilijume
sreli su se na pola puta
između bara i apoteke
njoj je bio probušen džep na kaputu
i jedna je rukavica nepovratno upala dole u postavu
grejala je zato ruku po ruku, naizmenično,
on je brinuo hoće li mu i ovaj put uvažiti stari recept
stižu praznici, a samo dve tablete
to nikako nije dobro
ako ikada odlučim da se ubijem, mislila je ona,
biće to na neki glupi zimski praznik
obesiću zvončiće oko vrata
i staviću plišane rogove irvasa na glavu
baciću se sa nekog solitera, nek zvoni sve do dole,
šta mi vrede dve tablete, mislio je on
sutra će da zatvore sve radnje i ako ne uspem večeras
mrtav sam čovek
onda je ugledao tu ženu kako stoji ispod ulične svetiljke
i prebacuje rukavicu s jedne ruke na drugu
bilo je nečeg čudnog u tome
njegove su ruke bile vrele
i glava mu je bila vrela
pogledao je na sat, sedam i petnaest,
ako požuri može još stići do apoteke
video je kako ona navlači tu rukavicu i usput podiže pogled
gleda taj visoki, visoki soliter
i znao je u času šta odmerava taj pogled, znao je tačno
ali bilo je već sedam i sedamnaest i morao je da ode
ona je prepoznala neodlučnost u njegovom koraku
i pomislila: idi, molim te, idi, ne zadržavaj se
ipak, samo se pravila da to misli
jer htela je da kaže: dođi i zagrej mi ruke
ali toga nema
toga nema, ne vredi se zavaravati
sedam i devetnaest, poslednji je momenat
da se kroz uzani prorez šaltera proturi bajati recept
sumnjičavi pogled umornog apotekara
praznična depresija, naravno, neću ni da gledam datum
evo ti dve kutije i idi
srećan, duva u svoje u ruke, odjednom su hladne
valjda od pomisli da je sve ispalo dobro
dodiruje one dve kutijice u džepu
i vraća se istom ulicom, misli
ako ona žena bude tamo, staću i pitaću je nešto
ali ona više nije tamo
naravno
ona je već na stepeništu, ne žuri, zvončić oko vrata je miran
polako se penje i misli
još jedan ili još hiljadu ovakvih dana, ili pet hiljada ovakvih dana
u čemu bi bila razlika
ni u čemu, ni u čemu baš
i onda na krovu ta škripava vrata otvaraju se lako
i zapahne je vetar i sneg u lice
i zvončići zazvone veselo.

***

VEČE JE BILO GROM

Postoje obični dani koje valja sačuvati u sećanju
po svaku cenu
mapirati njihovu jednostavnu nervaturu
recimo: još negde oko podne rekla sam da sam srećna
i da mislim da mi je život vrlo lep
sviđao mi se pogled kroz prozor
i pomisao da bih to mogla gledati do kraja života
delovala je umirujuće
bilo je tu cveća, nekoliko borova
mačke naravno, mačke su neophodne za sreću
sunce je ulazilo u sobe pod divnim uglovima
mogla sam čuti tramvaje niže niz ulicu
i poželela sam da sam pomalo u svakom od njih
a da opet ostanem ovde i čekam veče
jer veče, da, veče
veče je bilo grom
i ova je pesma o tome
samo uvijena u celofan pesme o lepom danu
i suncu
i koječemu

***

MUVA KOJA SE VRTI PO SOBI

Pesnici koji žive kraj mora
mnogo lakše mogu napisati ljubavnu pesmu,
zatim oni koji su išli u rat
i bili ranjeni, ali preživeli i nose ožiljak,
pesnici koji su barem nekad u životu
prespavali noć na klupi
pesnici koje su jedne jeseni odbacili svi
ili su u to duboko verovali
svakim svojim promrzlim prstom mogu pisati
o zvezdama koje ih preteći bodu u ramena,
oni koji su se nebrojeno puta napili
i zatim bolovali od čira na želucu
koji bi tako postajao metafora nesmirenog bola,
pesnici koji su promenili državu
koji su nosili svoju čežnju iz grada u grad
koji su te sanjali ispod mostova, obespravljeni
i ljubili nepoznate usne i oči i trepavice
zaklinjali se na jezicima koje su znali samo delimično
pokušavajući da te zaborave
otkrivali daleke religije, proklinjali bogove,
otišli da žive na nekom ostrvu, oboleli na plućima,
vratili se napokon zavičaju i delili hranu sa bezimenim psom
pisali ti duga pisma o vetru i plesni na cipelama
pisma koja, naravno, nikada nisu poslali,
cepali ih i bacali pred jutro ili nakon fajronta,
priznajem, mnogo je lakše verovati njima,
ja imam samo ovu muvu koja se vrti po sobi
i čokoladno mleko i senf u frižideru,
a to ni približno nije dovoljno da ti dočaram
nepodnošljivost vlastite pogibije
koja se, međutim, ne može podičiti
nikakvim streljačkim vodom
pa se stoga i ne računa.

_______________________________________________

JELENA LENGOLD, pesnikinja, pripovedačica, romansijerka.
Knjige pesama: Raspad botanike (1982), Vreteno (1984), Podneblje maka (1986), Prolazak anđela (1989), Sličice iz života kapelmajstora (1991), Bunar teških reči (2011) i Izaberi jedno mesto (2016).
Knjige priča: Pokisli lavovi (1994), Lift (1999), Vašarski mađioničar (2008, 2009, 2012), Pretesteriši me (2009), U tri kod Kandinskog (2013, 2014) i Raščarani svet (2016, 2018).
Romani: Baltimor (2003, 2011) i Odustajanje (2018).
Proza i poezija Jelene Lengold prevedeni su na engleski, italijanski, danski, bugarski, makedonski, poljski, češki, slovenački, mađarski i albanski jezik.
Priče Jelene Lengold zastupljene su u više antologija i panorama savremene srpske književnosti objavljenih u Srbiji i svetu.
Živi u Beogradu kao profesionalni pisac.

PROZNE CRTICE IVANA JOZIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE KRATKIH PRIČA I MIKROPRIČA “ATLASI”

proza

BIVŠI PREMIJER (iz istoimenog ciklusa)

***
Bivši premijer zastane na Europskom trgu, osloni se na štap, zagleda se u slomljenu katedralu. To više nije moja briga, pomisli, ali ne bez žaljenja.
– Eh, kako bi ja to riješio – čuje glas do sebe. Pokraj njega stoji klaun. Kostim mu je ofucan, a cipele glomazne, gumom stegnute na petama.
– Pa kako? – pita bivši premijer.
Klaun upre prstom u vrhove katedrale i ukratko premijeru objasni statiku tornjeva, te specifičnosti gradnje kamenom građom.
– Kako znate toliko o tome? –
– Završio sam arhitekturu – kaže klaun.
– Na mladima svijet ostaje! – potapša ga vedro premijer. Klaun ga bez riječi gleda kako odlazi.

***
Bivši premijer i mladi aktivist glasno se prepiru na glavnom trgu. Aktivist je nova politička nada i odnekud izroni TV kamera, prolaznici zastajkuju, u trenu trg postaje politička arena: Aktivist je obrazovan, ali naivan idealist i premijer počinje dominirati prepirkom. Glas mu postaje očinski, on ne oponira, on mladića educira, aktivist se povlači, uz psovku se okreće i odlazi. Kamere taman krenu uzimati izjavu bivšeg premijera o temama metropole, kad stara gospođa, nakrcana vrećicama sa Dolca, ugleda premijera-susjeda pa ljutito vikne u kamere
– Šuft jedan, kaj ne plaćaš pričuvu –

***
Bivši premijer čeka u redu.

***
Bivši premijer gleda kako Tarik Filipović otvara pitanje za milijun kuna. Nabrojao je četiri imena i pita tko je pravomoćno optužen za najveću pronevjeru novca u povijesti države. Sva četiri imena su suspektna, a jedno od imena je ono bivšeg premijera. Natjecatelj se dvoumi, iskoristit će izgleda džoker zovi. Bivši premijer se naginje u fotelji, gasi televizor. U tom trenutku zazvoni telefon. Premijer digne slušalicu, – halo – čuje Tarikov glas. Premijer poklopi slušalicu. Ovo bi bio lako zarađen milijun.

***
Bivši premijer cijeli dan štuca. Ne pomaže zadržavanje daha, litre vode, začepljen nos. Ostaje mu samo jedno – da ga netko dobro uplaši. Zato okrene broj državnog tužitelja.
– halo – kaže tužitelj.
Premijer spusti slušalicu. Prošlo je.

***
Bivši premijer ljutito gleda svog psa: opet je susjedima zaklao kokoš i donio je u dvorište. To znači da premijer ponovo mora u obilazak. Obilazak znači hodati kroz selo sa psom na uzici, kucati na kapije susjeda i redom se ispričavati.
Premijerovi susjedi su zajebana sorta Zagoraca, već znaju što je po srijedi kada vide da premijer silazi sa grunta. Većini seljaka premijerov pas nikada nije zaklao kokoš, ali to i nema neke veze: načičkaju se na trjemove, namršteni i oštećeni, čekaju da premijer pokunjeno prođe kraj njihove ograde govoreći
– Oprostite, oprostite, oprostite! –

***
Bivši premijer zagledao se u slomljeno staklo izloga. Iz razbijenih trokutića gledali su ga deseci bivših premijera: muž, nerealizirani pjesnik, otac, lijevi bek, sin, stranački poslušnik, ljubavnik. Premijer se nagnuo bliže, da obuhvati sva sebe, svako svoje ja. Vidi oko ili obraz, vidi zalizak kose, a nekad ni to – samo neodređen oblik boje kože, kao početak nečega čemu tek treba dati smisao, usaditi svrhu. Stoji tako zagledan u izlog, netko u prolazu dobaci – vandali jedni, sve buju razbili! – premijer se okrene i sa stakla nestane mozaik lica, ostao je samo on, bivši premijer, koji popravi sako i nastavi postojati u Gajevoj.

_____________________________________________________________________

IVAN JOZIĆ (Zenica, 1981.) živi u Zagrebu, autor je zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli, član uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče (FEKP). Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.

KRATKI ULOMAK IZ RUKOPISNOG ROMANA “HOTEL WARTBURG” ZORANA ŽMIRIĆA

proza

− Daj ruku − govori stari dok drži raskriljeni kaput i čeka da mu priđem.
Okrećem mu leđa i uvlačim jednu pa zatim drugu ruku u rukave kaputa. Hvata me za ramena i okreće poput zvrka. Zakopčava mi dugmad, provjerava jesam li čvrsto utegnut pa još jednom zapovijedi:
− Daj glavu.
Poslušno se naginjem prema njemu, na što mi on na glavu navlači krznenu kapu. Objašnjava:
− Zima je vani, da nisi skidao kapu.
Kimam u znak potvrde. Stari s kape odvrće umetke za uši, pa mi ih zavezuje ispod brade. Odmjeri me, zatim zadovoljno kimne.
− Zima je zato što je veljača. Kako se još kaže veljača?
− Februar – jedva protisnem jer mi je vezica čvrsto stisnuta pod bradom.
− Tako je, februar. Cijeli svijet govori februar, samo smo mi najpametniji pa kažemo veljača.
Stari mi pruža svoj debeli kažiprst koji obujmim dlanom, pa izlazimo iz stana. Malo kasnije drndamo se u Wartburgu. Stari na semaforu vadi češalj iz džepa, začešljava svoju gustu, crnu kosu, još jednom je zagladi dlanom prema natrag pa nastavlja vožnju. Dok gleda ravno ispred sebe, pita me:
− Jesi zapamtio kako se zove seka?
− Maja.
− A kad je rođena?
− 12. veljače.
− Veljača ili kako još?
− Februar.
Stari šuti, ali znam da je zadovoljan. Konačno parkiramo ispred velike bijele zgrade. Na ulazu stoji stara i u rukama drži ogromni zamotuljak od bijele plahte. Stari izlazi, zaviruje u zamotuljak pa staru povode prema autu. Stara korača oprezno, prepušta starome da je vodi kao da ne zna sama doći do auta, a kamoli ući u njega. Smješta se na zadnje sjedalo pokraj mene, dok stari u prtljažnik ubacuje torbe. Stara me gleda, gladi me po kosi i smije se.
− Hoćeš vidjeti seku? – pita.
Spušta prema meni bijeli svežanj. Navirujem i duboko u bjelini nazirem malu glavu s gustom crnom kosom.
− Susjeda Ruža je rekla da si stalno povraćala dok ti je seka bila u trbuhu zato što beba ima jako puno kose.
Stara se umorno smije i miluje mi obraz. Stari vrti glavom dok pali auto i kreće. Motor štekće, jedva čujem staroga kako govori:
− Eh, šta bi Ruža dala da može povraćati.
Stara kao oparena diže pogled sa sestre:
− Naći će si Ruža nekoga, a ti ne pričaj gluposti pred djetetom.
Zatim pogleda mene pa sestru, pa se ispravi:
− Ne pričaj gluposti pred djecom.
U retrovizoru vidim kako se stari i stara smješkaju.

_________________________________________________________________________

ZORAN ŽMIRIĆ rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.
Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фaбула 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.) i Kaleidoskop (Hena com, 2019.)
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockbuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.).
Dobitnik nagrade “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.)
Roman Pacijent iz sobe 19 prvi je roman hrvatskog autora koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019.).

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VLADIMIRA MILOJKOVIĆA “TEŠKO U GLAVI”, Presing, 7/2020; četiri pjesme

poezija

EKSPLOZIJA RUŽNOĆE

Pročitao sam da je svet ružan
jer se drveće obara motornim testerama
u šest ujutru; jer se gradovi
proširuju proždirući livade i pašnjake;
jer se bliži smrt vazduha zbog sve
većeg broja nepotrebnih fetusa,
izniklih iz plodove vode.

Pročitao sam da se pustinje šire,
ali ne samo gradskim ulicama.
Pustinje ulaze u krv, u mozak,
u sve pore i zatvaraju ih.
A onda organizmom cirkuliše pesak.
Pustinja.

Pročitao sam. A i sâm tako mislim.
Neka uništenja bude i neka se raspad dovrši!
Više volim(o) nepopravljivo nego preživljavanje u
ponoru.

Pročitao sam da će svet sve više biti ružan.
Pretpostavljam, nalik eksploziji nad Hirošimom.
U oblaku prašine sve nestaće. Ali, tada
mogu da se izgubim u oblaku
magle bežeći od ružnoće.

/12.19 am – 12.32 am
6. decembar 2010.
ponedeljak/

***

NEPOZNATI GRADOVI

Šetajući, slučajno sam upao u gomilu
koja usklikuje ’lopovi!!’
I sami u želji da pljačkaju
sada se očajnički pokušavaju domoći ljubičastih kecelja
postavljenih na biste patrijarhata.
Ne sećam se ostatka dana, sem da
plata u iznosu od stotinak evra za januar
kasni, a sada je mart.

A onda sam umesto da učim mađarski,
odlučio da gledam kratke filmove
o nepoznatim gradovima: Bergen, Berlin, Stockholm,
Malmö, Birmingham, Paris, Lyon…..
To me je opustilo –
razmišljanje o besmislu ovakvog života
na trenutak je splasnulo.
Moram ustati u 5 – pomislio sam.

/21.44 h – 21.49h
8. mart 2019.
petak
(*ljubičaste kecelje” – protest povodom Dana žena)/

***

MOLIMO POZOVITE KASNIJE

Automatski ženski glas upozorava
da prekineš vezu
jer nema smisla čekati
Ali kasnije može biti kasno ili
čak i prekasno
za suze
i obore u kojima stojimo
Bez mogućnosti da pismeni
izniknemo iznad nivoa spaljivanja
kao načina da se rešimo otpada.

/1.14 pm – 1.18 pm
27. juli 2013./

***

TEŠKO U GLAVI

Kada je teško u glavi
i reči su teške
velike i nezgrapne
poput šuma vode
ili protoka krvi kroz ušne školjke

U nogama gomila se kamenje
na usnama, u plućima
mehurovi se šire i skupljaju
istiskuju povišeni napon nerava

Slika titra sa bezbroj tačaka
na ekranu u jednostavnim nijansama
siluete igraju kao na starim fotografijama
u ramovima prošlost ostaje zaboravljena
spakovana u moždanim sferama

Tada je teško i preteško
razbijanje zidova i okova
dok tutnji kroz arterije i vene
kapilare; stvara se znoj
što telo rastvara i ispira

Parališući muk mogućnosti
i konfuzija haosa
dok pada poput papirnog omota
gubeći jačinu u brazdama betona

Kada je teško u glavi
teško je i za reči na jeziku
među pljuvačnim žlezdama
poput šuma televizora bez programa
ponekad nestaje svemir baš tada u očima

/21.56 h – 22.04 h
23.9.2006.
subota
(klupa kod pozorišta)/

_________________________________________________________________________

VLADIMIR MILOJKOVIĆ (Subotica, 1978.) diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Somboru 2014. godine na departmanu za umetničke predmete iz oblasti slikarstva.
Objavio je dve zbirke poezije:
„Razgovor sa Hertom“ (2014.), inspirisan prevashodno radom nemačke spisateljice Herte Müller, koja je nagrađena na konkursu ’Prvenac’ (SKC Kragujevac) kao jedna od tri najbolje knjige mladog autora do 35 godina.
Druga zbirka poezije „Teško u glavi“ objavljena je u julu 2020. u izdanju izdavačke kuće „Presing“, u ediciji „Pod pesom“ i predstavlja retrospektivu autorovog dvadesetogodišnjeg spisateljskog rada.
Pesme u drugoj zbirci su uglavnom socijalno-angažovane tematike, vizuelne i dopunjene crtežima i fotografijama, a sve u formi dnevnika pa samim tim čine neku vrstu bibliografije.
Značajne nagrade i publikacije:
„Ulaznica 2013“; zbornici radova književnih kolonija u CK13 u Novom Sadu, čiji je stalni saradnik, „Poezija u Kući“ (2012.), „na ulici gaze bose ljude“ (2013.) i „možda je ovo mesto moje?“ (2020.); zbornici poezije angažovane i socijlane tematike „do zuba u vremenu“ (2014.) i „REZ“ (2016.); intenacionalna kompilacija poésie sonore „Huellkurven 5“ iz 2016.; oficijelna selekcija African Smarthpone International Film Festival-a (kraj 2018./ početak 2019.), Abuja, Nigeria; „signal-iza-C-i-JA“ (2019.); izložba kolaža i vizuelne poezije, mala galerija CK13; zvaničan sertifikat Cultural Center Nekta Art za umetnički butoh performans „Alphabet der Angst“, 27.7.2020. (Pančevo, Srbija), itd.

KRATKA PRIČA EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: SFINGA KOJA ME NIŠTA NIKADA NIJE PITALA

proza

Otkako sam bio kod svoga komšije Rame u zatvoru, ne osjećam se baš najbolje. Pročulo se da je bolestan. Već dvije sedmice pričaju kako je obolio. Ovdje, kada kažu da si obolio, to znači da više nisi živ. Nisam znao šta mu je, pa sam se uputio do zatvora da ga posjetim. Ramo je osuđen na šest godina zatvora zbog krađe šume. Ovo je već druga godina kako je na robiji. Priča se da su ga uhvatili u šumi, i to na panju. Tako se objašnjavao najgori slučaj: svi sijeku na jednom mjestu i koga uhvate pripišu da je ukrao sva debla. On, naravno, ima mogućnost da navede sve one koji su učestvovali u sječi, ali bi ga to koštalo života.

Tako su Rami, uzevši u obzir sve prijave koje je imao, pripisali svu štetu nastalu na jednom šumskom odjelu. Šteta, ostala mu žena i troje djece: Rusmir, Rusmira i Hata. Ženu zovu Maca. Ne voli baš da kuha, tako svijet kaže. Ovdje se živi od šumskih plodova. Šuma se siječe stalno, osim u slučaju velikih kišnih i sniježnih padavina. Borovnice ovdje zvane vrisinje, beru se do kraja juna. Kupinu je najisplativije brati. Sječom šume pojavilo se trnje. Ljudi se tješe da je Bog dao nafaku i u trnju. Poslije njih idu gljive, najčešće vrganji. Šumarija iskopa velike rupe na putu koji se zove Mliništa. Jednom smo izbrojali 16 rupa velikih kao Ramina kuća.

Ovdje ljudi ne voze golfa dvojku, nego neregistirirane džipove i vojna vozila zvana pincevi. Prije rupa zatekli smo dva velika stuba. Ja sam pomislio da je to Sfinga. Ništa me nije pitala, a i ja nisam imao šta da kažem. Opet će rupe zatrpati, a šumarija će ih iskopati. I tako godinama.

Nisam baš dugo pričao sa Ramom. Mlad je čovjek, a nema nijednog zuba. Pitao sam ga šta ga boli. Rekao je dole. Što je pokrao šume, potrošio je u kurve. Ja sam mu pokušavao reći da to ne čini, rekao je da se samo jednom živi. U životu nisam imao nijednu kurvu. Pitao me kako je Maca, kako su djeca. Rekao sam da su dobro. Maca vodi kravu svako jutro na ispašu. Rusmir joj pomaže. Ramin otac Meho, pješke je otišao u Zenicu. U devedesetim godinama, jeo je bijeli luk i mlijeko i kosio travu. Bio je i u novinama, ne znam kojim. I Maca je bila u novinama, prebila je svoju svekrvu, jedva su je spasili. Znao sam da će Ramo izdržati sve u zatvoru.

Pitao me da li posjećujem Macu. Rekao sam mu da joj moja žena nekad ode na kafu i pita treba li pomoć. Mislim da mi nije povjerovao. A govorio sam istinu. Maca je mene posjetila jednom. Krečio sam zidove dnevnog boravka. Žena mi radi, a i sve prethodne godine ona je krečila. Da plaćamo, ne isplati se, 300 maraka bi nas koštao ovaj sprat kuće. Kada sam krenuo da krečim, narod me počeo zezati, a i ja sam se zezao. Govorio sam da povoljno krečim mladama. I tako sam jedan dan zatekao Macu u kući. Imala je veliki ispupčeni stomak. Čuo sam da je bila noseća pet mjeseci i da je dijete otišlo od nje, jer je previše stezala kaiš. Rekla mi je da bi ona samo okrečila zidove. Plafon ne bi nikad čistila. Ja sam samo rekao da se plafon prvo mora okrečiti. Toliko je trajao naš razgovor. Pojavio se Rusmir i rekao da se mala Hata prevrnula iz bešike.

Dok sam bio sa Ramom, rekao mi je da kažem Maci da mu napravi burek i da nikako ne dolazi bez njega, da dođe brzo. Rekao mi je da će se od ove bolesti raspasti za pet godina. Nasmijao se, ali sam vidio da se iza tog osmijeha kriju strah i nevjerica. Na putu prema kući svratio sam do Mace. Ona je stajala kraj sudopera u debelim priglavcima. Vrištala je na djecu i bilo mi je nekako žao. Možda je nekad i moja žena tako izgledala.

Prošli put kada je Ramo dolazio kući za vikend, otišao je u šumu, usjekao deset metara drva i prodao ih za petsto maraka. Macu je vidio tek kad se vratio iz kafane. Poslije su mu u zatvoru javili da je trudna. On je rekao da je planirao otići do Travnika, ali je zaglavio u Turbetu. Prenio sam joj poruku. Rekao sam da Rami napravi sutra burek i da ode u zatvor. Ona me samo hladno pogledala i tiho izustila “pička mu materina… neka mu mama rahmetli napravi burek”. Zatvorio sam vrata i požurio kući. Na izlasku sam spotaknuo o razbacana drva ispred kuće i umalo nisam nos slomio.

Žena i ja imamo naizgled skladan brak. Žena često govori kako su nam svi zavidni. Kuća nam je lijepo uređena: što imamo ona je kupila na robni kredit. Zadnje što smo kupili bila je plazma tv. To je mojoj ženi posebno drago. Imamo dvoje djece. Djecu sam hranio idući u šumu. Imao sam konja i konjska kola. Poslije rata, ostao sam bez posla. Radio sam kao čuvar u lokalnoj firmi. Bio je to ugodan posao. Ležalo se i čitalo. Poslije se nisam uspio zaposliti. Radio sam svašta, najčešće na pilanama i na građevini. Onda sam počeo raditi što i svi. Ići u šumu.

Kada sam vidio da sve moje komšije odlaze u zatvor, prestao sam. Jednom sam bio na suđenju. Taj dan je bila Aliji Izetbegoviću dženaza. Kiša je padala, a ja nisam imao kišobran. Šumar me zapisao jer sam ukrao metar drva. Bilo je to kada sam kćerci morao platiti mjesečnu kartu za školu. Oslobodili su me iz sažaljenja. Rekao sam da imam dvoje djece i da su gladna. Nije to bilo daleko od istine. Ne mogu da lažem, od šume sam uspio prehraniti porodicu i napraviti štalu. Kuću sam naslijedio od oca. Žena je u međuvremenu počela da radi i bilo nam je lakše. I sad je slična situacija, ona radi, a ja sam na dnevnicama.

Sjedio sam zavaljen u fotelji. Na koljenima hlače su mi bile izlizane. Od nervoze sam se trljao po tijelu. Moja žena stajala je kraj sudopera. Imala je poprilično razvijen gornji dio tijela, s obzirom da je osam sati dnevno bacala komade daske na mašinu za obradu drveta. Donji dio tijela je već duže vrijeme postao mlohav. Doduše, za ženu od 45 godina izgleda dovoljno dobro. U posljednje vrijeme izgubila je dosta na težini. I već se počela žaliti na gubitak apetita. Noge su joj ranije bile zategnute, u vrijeme kada je išla u šumu. Posebno dok je trajala sezona borovnica. Ustajalo se jako rano, prije sunca, do pet se već bilo u šumi. Mnogo je hodala, i tako ubijala tugu. Sada je naučila voziti, pa se nema vremena misliti o beznađu. To bi je koštalo života. Ponekad sam mislio da se nikada neće vratiti. S vremenom je nestalo straha, a i lako bih je pronašao dolje u zgradi. Moja prva ljubav zvala se Miranda. Upoznao sam je na utovaru eksploziva u voz za Beograd, osamdeset i neke. Odmah sam se zaljubio. Njene oči podsjećale su me na kravlje. Čim me pogledala shvatio sam da je to žena mojih snova. Miranda je utovarala više od muškaraca. Moja me žena podsjetila na nju. Kada bolje pogledam, jako su slične. Obe su se pretvorile u mutante. Miranda se uvijek žalila kako mi je posao suviše lagan. Čamljenje u kabini i čitanje. Krađa i upada nismo imali. Tako je radila i moja žena. Govorila je kako se dovoljno ne brinem. Ja, pak to nisam mogao shvatiti. Miranda i ja nikada nismo vodili ljubav, ona je vidjela da ja to ne mogu. Zaprosio sam je, iako sam znao da je suludo. Niko na to ne bi pristao, osim moje žene koja je govorila kako mogu, samo da mislim da ne mogu. Miranda je jednostavno nestala, osmjehnula se i otišla vozom za Beograd.

– Šta ima kod Rame? – upitala me sasvim bezlično kao da joj nije nimalo stalo.
– Ništa posebno. – odgovorio sam.
– Šta mu je, šta ga boli?
– Dole ga boli.
– Gdje dole?
Pokazao sam na svoj cilindar iz kojeg samo vjetar puše i mokraća zapljuskuje. Nije ga vidjela možda ni deset puta otkad smo zajedno. Samo onda kada se ona pravila da treba ostati trudna. Govorila mi je kako sam pravi maher: – Ti to jednom i odmah upali!
– Je li ozbiljno to dole – oči su joj počele primati osjećaj žaljenja.
– Kaže da će se raspasti za pet godina – rekao sam njušeći onaj njen ženski očaj.
– Kako misliš raspast će se! – uzviknula je.
– Fino, raspast će se, ko što se svi raspadamo – pomalo sam se i nasmijao.
– Ne može se tek tako raspast, pa kakva je to bolest!?
– Teška…
Nisam se usudio reći da je spolno prenosiva, bilo mi je žao.
– Pa… kako nema lijeka?
– Nema, nisu još našli, kažu krv napadne i razara…
– Pa… ne može to tako.
– Je li ti ga žao? – znao sam da bi više voljela da se to meni desilo, a ne njemu
– Žao mi je svakoga, de mi reci kako se zarazio od tako teške bolesti?
– Preko nekih kurvi – rekao sam i počeo se smijati.
Riječ kurva bila je jaka. A ja sam je još jače izgovorio. Poslije je odvaznjalo u meni: kurva, kurvaa, kurvooo, kurvoooo…sve tiše i bolnije.
– Kako kurve, Ramo se ne kurva.
– Svi znaju da se kurva, pa i sam kaže da se kurva
– Meni nije rek’o, ja to ne znam.
– Što bi tebi rek’o. Ha! Što tebi? – pitao sam je, ali u sebi, zamišljajući kako je hvatam za vrat. Nije je boljelo. Samo se cikotala. Cikotala se mojoj bijedi.
Ubrzo je otišla. Rekla je da je boli glava i da mora prileći. Iz sobe je dopirao tihi jecaj.
Razmišljao sam o njenim rukama. Hrapave i teške brisale su suze sa već izboranog lica. Njene ruke su se lagano dodirnule s mojima, nekada davno ispred srednje škole. Zavolio sam njene kravlje oči i znao sam je gledati satima još dok je kao dijete u mom zagrljaju pokušavala otkriti sve tajne svoje ženstvenosti. Imala je crnu valovitu kosu ispod koje je pokušala sakriti onu mladost koja je jedina iskrena. Ispod stidljivog lica skrivala se lavina želja i planova u život. Ja to nikada nisam imao. Ne da sam bio previše racionalan, nego nisam osjećao nikakva velika uzbuđenja u životu. Kada nam se rađala kćer, mislio sam da se napijem. Ali nisam. Sjedio sam kod kuće i čekao kada će se sve završiti, jer nisam neko ko voli preveliku žurbu niti ushićenja. Ponekad mi se dešavalo da sam se osjećao krivcem zbog toga što moja žena nije bila zadovoljena. Nekad sam osjećao silnu navalu ljubavi i neopisive dragosti kad je vidim. I sada bih rado ušao u sobu i zagrlio je. Rekao bih da će sve biti u redu. Možda se Ramo izliječi i oni opet budu zajedno. Ali nisam mogao da lažem. Znao sam da je vjerovatno i ona zaražena. U jednom trenutku to je stvaralo sujetu u meni, zadovoljstvo, a u drugom mi je bilo žao. Znao sam da se viđa sa njim. Ali sam šutio, jer sam bio kriv.

Kada je Ramo otišao u zatvor, u mojoj kući se sve promijenilo. Ona se promijenila. Nije više bila luckasta, razigrana žena koja je stizala sve da uradi, i da stoji osam sati na poslu i da pospremi kuću. Bila je to sasvim druga, tmurna i dosadna. Žena od koje si krao osmijeh. To me isprva boljelo. Dok se vraćala iz šume, mirisala je na znoj i na Ramu. Znao sam to, svaki put. I ona je znala, ali smo šutjeli. I u toj šutnji smo se pobratimili. Ja o ljubavi nisam ništa znao, osim o onoj koju je ona osjećala prema Rami. Bio sam prazan. Prazniji od bolesnog Rame. I ta me praznina ubijala. Isprva sam bio mnogo ljubomoran. Razmišljao sam da ih ubijem. Zamišljao sam scenu u kojoj on obara drvo, a ona se divi njegovim mišićima. On ostavlja motorku, ona sa sebe skida laganu bijelu košulju umazanu borovnicama. Usne su joj mokre i ljubičaste. On požudno skače na nju i daje joj sve što ja nisam mogao. Njena čvrsta noga na njegovim leđima. Krv mi je ključala kao u razjarenog bika. Samo sam u tim trenucima doživljavao vrhunce svoje strasti. Došao bih, vrisnuo i ubio ih. Kao pse. Ali sam znao da to ne mogu učiniti. Nisam mogao da budem uzrok njihove nesreće, nisam mogao da prekinem slast koju su dijelili.
Dok je kasnila s posla, lupao sam glavom o zid. Pokušao sam se i ubiti. Ali ni to nisam mogao. Jednu noć sam spremio tablete, čitavu kutiju i zaključao se u kupatilo. Djeca su me zvala i izašao sam. Sin je ličio na Ramu. Imao je istu facu, oči koje su lutale nekontrolisano i zube koji su bili genetska anomalija. Nisam volio to dijete. Mislio sam da je to još jedan Ramo u nizu. Radovao sam se njegovom dolasku samo dok nisam saznao da je muško. Prema djevojčici bih bio milostivniji.

Ujutro sam ustao kada i moja žena. Popili smo zajedno kafu. Ispušili smo kutiju cigara. Šutjeli smo. Nismo se ni pogledali. Rekla mi je: Vidimo se, kasnit ću, danas ću svratit majci.

Znao sam da laže. Vjerovatno će otići ljekaru. I bio sam u pravu. Kada se vratila bila je shrvana. Toliko da nije mogla glumiti. Pitao sam šta joj je. Uputila mi je samo jedno ništa i pogledala smrtonosno, kao što je i bolest koju je nosila. Bilo mi je žao. Otišao sam u sobu. Pokušao sam plakati, ali nisam mogao. Htio sam da odem i da joj kažem da se ne brine. Ni to nisam mogao. Pomisao da je nema žalostila me.

Sin me zovnuo i rekao da je Maca napravila burek. Pitala je da li bih ga mogao odnijeti u zatvor. Htio sam do zovnem ženu. A ipak, sam se htio samo obračunati s njim. Možda posljednji put. Možda opet neću uspjeti. Sve vrijeme sam mu htio reći da znam, ali me bilo strah da ću izgubiti ono što ionako ne posjedujem. Kada sam čuo da je bolestan, pomalo sam se i obradovao. Odlučio sam, otići ću i odnijeti mu burek. S Macom sam se samo pozdravio. Ruke su joj bile mastne. Pogledala me sasvim podozrivo. I ja sam nju. Znali smo oboje. I više ništa nismo imali reći. Jedva sam čekao kada ću doći. Imao sam osjećaj da me vrijeme pritišće. Mislio sam na nju. Zagađenu rijeku. Otrovanu dušu. Otrovano srce. I mene koji sam samo šutio. Pola je htjelo osvetu, naslađivalo se, pola je mrzilo samog sebe.

U sobi za posjetu dočekala me žena. Bila je to bolničarka. Imao sam osjećaj da me uhode Macine bezlične oči i masne ruke. Za tren sam zamislio kako me dodiruju njene ruke. Imao sam osjećaj da ću povratii vlastitu dušu.. Tražio sam pogledom Ramu. Tražio sam one proste oči nepripitomljene. Tražio sam one oči koje se nisu vezale ni za šta. Tražio sam one oči kojima bi bilo draže ugledati burek, nego čovjeka. Ali, nije ga bilo. Žohar se penjao uz zid. Vrata su zaškriptala. Pored mene su dovezli tijelo. Podsjetilo me na šumski brežuljak. Bilo je to on, Ramo. Ukočen kao bukva koju je usjekao posljednji put. Jutros se objesio. Gledao sam u Ramu, u bolničarku, u žohara, u burek.

– Jeste li mu vi rod? – upitala me bolničarka.
– Jesam. – nekako sam izgovorio. U tom trenutku bio mi je rod.
– Možete li se pobrinuti za njega?
– Mogu.. mogu

Vraćajući se kući, nisam mislio ni o čemu. Pratio me Ramin leš i burek kojeg nije uspio pojesti. Burek kod Rame. Zamislio sam malu buregdžnicu. Maca bi pravila bureke, a Ramo i moja žena bi uživali iza zavjesa. Na staklu sam vidio njegov lik. Smijao se grohotom. Kao i onaj žohar, otuđen od svakodnevnice. Ramin smijeh se miješao sa muzikom na radiju. “I will always love you… ” negdje podmuklo, negdje iza granica.

Ne znam kome prije da kažem: Maci, ili svojoj ženi. Pomislio sam na svoju djecu koja nikada nisu upoznala Ramu, o njegovoj bosoj i neupućenoj djeci. Govorio sam im da oni ne zaslužuju život koji ima Ramo i njegova porodica.

Maca je dovodila kravu sa ispaše. Žurila je. Zvali su iz zatvora. Svirnuo sam joj iz auta. Iz daljine sam vidio kako nešto psuje. Bježao sam. Ženu sam zatekao dignutih nogu uz zid.
– Je li mrtav?
– Jest…
– Znala sam, jučer me nazvao i rekao da će se ubiti.
– Ne brini, ja ću platiti dženazu.
– Hvala ti.

________________________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.

NOVE PJESME JOSIPA ZLODRE

poezija

VOLIŠ MNOGE RIJEČI

Voliš mnoge riječi (bogatstvo okusa),
a ja ti ih poslušno sve nabavljam.
Kažem limun, drvo, jezgra, korito i čudnovatost.
Riječi same uskaču u torbu koja je riječ.
Praznina, zeleno, duboko i svibanj.
Kažem sjena, mač, usne i pepeo.
Možda ne kažem zapravo ništa od toga.
Kao da pravila nema, ili su zaboravljena (jer ih
je previše).
Večernja zvijezda umire sjajem prvih magijskih turbina,
složenost ljeta objašnjava jedna noć u lipnju.
Osmijeh premješta daljinu, to je vječni rat ceste i zubiju.
Ja, dobavljač riječi, a ti, odnekud, odasvud, naručitelj.
Između nas tiha močvara sna, oceani očiju i
sitna, gotovo nedopustiva odanosti riječima
i još više onim intervalima između njihova dolaska,
kada ih nema,
kada ne znamo gdje su,
hoće li uopće opet doći.

***

KNAUSGAARDOVA JABUKA

dugo sam mirisao kišu
da bih znao kada možda
neće padati.

zvuči blesavo, ali između
tog skromnog, krhkog vjerovanja
i neadresiranja tog pitanja uopće,
stanem čitav ja.

a to znači,
nešto mraka, malo soli
i dvije trećine vode
koja se u svakom trenutku
može pretvoriti
u kišu.

miris dugog razaranja

i onda opet

blagog
stvaranja.

***

VREMEPLOV

komarac
u
svibnju

dugačak uzdah
koji
putuje
u ljeto

i postaje
konzervirana
slutnja
poraza
i nesanice

***

PAMUK

porezao sam se
režući skalpelom
tijesto
i sad dok stojim
ispred ogledala
tražeći nešto s čim
bi mogao
zaustaviti krvarenje
moj mi vlastiti odraz šapuće

bog je pamuk
u Plivkovoj glavi
figurica iz djetinjstva
uspomena koja nije sretna
niti nesretna
ali koja više malo gdje pripada
u melasi rastopljena
relikvija vremena
u kojem smo bili
dječaci posuti
marmeladom i šećerom
s biciklima kao
ultimativnim oružjima
kako smo brzo mogli
stvarati mitologije
između juhe i predjela
između gitare i bubnja
od junaka do simbola
najdraže su nam bile
one iz kojih nikad
nismo izašli
iako su vrata bila otvorena
kroz čitavo naše
spavanje
danas još uvijek imamo
mitologije
a oni imaju sve ostalo
samo što je i to laž
jer ne postojimo
mi i oni
oni i mi
postoji samo
manjkava vrsta
i unutar nje
fenomen ponavljanja
najveći mit
od svih
ne bih mijenjao
šećerni bicikl
polupraznu staklenku
ili bilo što drugo
za drukčiji ishod
ali hej
krv je čini se pomala stala
nešto pamuka je ostalo
u srcima
a taj kolač
ta pašta frola
neće se ispeći sama
usput budi rečeno
pekmez koji koristim je
mandarina karamel
svakako isprobajte
nešto zaista
božansko

________________________________________________________________________

JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede i Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te na art blogu Čovjek – časopis. Finalist nagrade “Na vrh jezika” 2012. i 2019, godine te nagrade “Mak Dizdar” 2019. godine. Živi u Zagrebu.

DVIJE KRATKE PRIČE ADEMA GARIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “HODŽA U CRNOJ KRONICI”

proza

IME

Tetka s majčine strane mi je dala ime. Toliko mi je barem poznato. U to vrijeme, popularna su bila međunarodna imena. Imena bez grude i korijena. Svačija i ničija. Moji su, da bi bili u trendu, ili jednostavno drugačiji od drugih, svesrdno prihvatili prijedlog, u smušenosti onih prvih dana dolaska prvijenca na svijet. Rođen u doba kad su se po selima brale šljive, upjecali kazani u avlijama iz kojih se prolamao smijeh, i glasovi težaka natopljeni pijanim noćima. Friško poslije Titove smrti, i Olimpijade u Sarajevu. Pred veliko finale, koje će uslijediti, nakon dugogodišnjih igara; povuci-potegni, kom obojci-tom opanci, hrkljuš, ho-ruk, i drugih, dakle pred sami rat, čije će granate izroviti provaliju, između dvije epohe, u kolektivnoj svijesti jednog naroda.

Prva asocijacija, u glavama mojih vršnjaka, na moje ime, bila je bosanska inačica za englesku verziju, kojom se imenuje muški spolni organ. To će izroditi nelagodu, koja će izrasti u nesigurnost, koja će voditi do poljuljanog dječijeg identiteta. Poslije ću postati vragolasti, po istoimenom crtiću, što će me sokoliti da, recimo, letim pred majčinim prutom, govoreći kroz smijeh, ne možeš me stići, ne možeš, ne možeš.

Adem, čovjek, zemna prašina, zaboravko, onaj koji griješi i kaje se, moje je drugo ime. Sam ću ga sebi izabrati. Brat moje majke, koji je živio u Austriji, dok sam u školu trčao pod kišom metaka, bio mi je inspiracija. Moguće da zbog toga, danas, dijelimo slične migrantske sudbine.

Ime ću zvanično promijeniti na dan upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Bit će to prvi put da nakon rođenja posjetim Doboj, grad rođenja, kojim sada upravljaju oni čija imena asociraju, na progon, rat, krvoprolića, etničko čišćenje, i genocid, ako ćemo generalizovati, a nećemo.

Promjenom jednog slova, moje prvo ime je poprimilo plavetnilo značenja. Umjesto s, na kraju sam dodao z, vrativši i dio vlastite prošlosti u život. Prevedno s turskog, Deniz je more, ili okean.

Danas sam pročitao, vjerovatno sa zakašnjenjem, da je Elon Musk, prvo ime Tesle, djetetu dao ime X Æ A-12. I to je razlog ove kratke priče.

***

FOTO ALBUM

Ljubičasti foto album. Ležao bi pod hrpom papira, nikad otpakovanim escajgom, čuvanim za ženidbe i udaje, pod Kraš bombonjerama koje s kružile mahalom, a ja ih krišom otvarao, dupke ih puneći kamenčićima. U sobi koje danas nema. Otac je prije nekoliko godina renovirao sprat kuće u kojem sam odrastao, i kada sam prvi put nakon toga došao, zatekao sam se u nepoznatom prostoru u kojem nisam mogao vidjeti slike djetinjstva. Isti su to zidovi, doduše prefarbani, a poneki i uklonjeni s prvobitnog položaja. Dvije sobe, otac je redizajnirao u jednu, s dnevnim boravkom i trpezarijom. Kuhinja je ostala, ali sada umjesto jednog prozora uz kuhinjske elemente, nalaze se dva. Jedan da gleda na zapad, drugi na sjever. Pored tih prozora, otac sjedi uz šporet, i zamišljen kalemi cigare. U sobi koje danas nema, u bijelom kredencu od zida do zida, u jednoj od rasklimanih fijoka, ležao je porodični foto album. Posezao bih za njim u onim vikendima kada sam kao student, a poslije i kao nezaposleni profesor islamske teologije, dolazio kući.

Album smo komentarisali nadvireni nad vremenom u memoriji fotografija. Na jednoj od fotografija otac stoji pored kasarne. Uz kasarnu je cvijeće. Prvi su dani proljeća, i svjetlost je poslužila fotografu. U uglu usana, uhvatio je očev osmijeh, i sjaj u očima u kojima se ne vidi zabrinutost.

Na jednoj od fotografija na fejsbuku, kratko sam ošišan. Bez brade i brkova. Pokušavam se sjetiti osobe koje me fotografisala ne terasi BBI centra u Sarajevu, s cigarom zadivenom, i kafom na stolu. Prvi su dani proljeća, i dim cigarete se gubi negdje na Bistriku. U očima mi sjaj, u uglu usana osmijeh, kao očev dok stoji pored kasarne.

__________________________________________________________________________

ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania)