Motala se oko nogu nestrpljivih studenata koji su u velikom hodniku prvog sprata zgrade fakulteta očekivali moj dolazak. Bila je prilično čista, bijela i odvratna na način na koji to samo mačke uspijevaju da budu: jezikom je dosezala do krajnjih tačaka dobrog ukusa. Higijena, neko bi rekao. Nezahvalni kolegij fluidne mehanike bio je moje prokletstvo. Formule sam, naravno, napamet znao – sanjao sam ih; nikakvo čudo što tako brzo postadoh i doktor nauka. Doktor Mirzet Hasić, redovni profesor, harmonija za uši. Tek kad dobiješ titulu, stekneš i znanje, a ne obratno – kako mnogi pogrešno misle. E sad, valja prenijeti to što znam o gasovima i tekućinama i novim naraštajima. Kako? Uspio sam sve strpati u svoju glavu, ali kako strpati u tuđu? Bio sam nervozan, moram priznati, tog prvog dana nove školske godine. Univerzitetska mačka se motala po hodniku, ali je niko nije primjećivao osim mene. „Preživjela je ljeto“, pomislio sam dok sam se približavao učionici. Predavanje sam započeo pitanjem: Šta su fluidi? Odgovor nisam dobio. Bio sam zaprepašten. Preda mnom su se prostirala lica tridesetak studenata druge godine, od kojih nijedan nije znao definiciju pojma koji je činio jednu polovinu naziva predmeta. Nisam se ni usudio upitati šta je mehanika. Kući sam došao izmoren od ponavljanja kompletnog gradiva fizike iz srednje škole. Narednih pet godina sam tako dolazio kući. Bilo je tu i djece u međuvremenu, motali su mi se oko nogu dok sam gledao dnevnik u večernjim satima. Žena je bila vrijedna i lijepa. Pobrinuo sam se da zna šta su fluidi. Odmah sam joj na prvom sastanku objasnio, a ona je skontala. – Eto, sad si obrazovanija od većine mojih studenata – rekao sam joj tad. Njoj to, naravno, nije nikad bilo ni od kakve koristi (nije, ustvari, nikome, kad bolje razmislim, a možda i jest nekome na Zapadu). Titula mi je ostarila. Deset godina je već nosim i već osjetim da je sve teža i teža. Gradivo iz srednje ostavio sam nastavnicima u srednjoj. Jebe mi se! Neka uče sami iz udžbenika. Trebao bih i ja napisati udžbenik. Ma neću, mrsko mi. Djeca su mi u osnovnoj. Najstariji ima dvicu iz fizike. Rekao sam mu da me ne spominje pred profesoricom. Ja nemam ništa s tim. Ali zato zna šta su fluidi. Pobrinuo sam se za to. Ovi studenti sve gluplji i gluplji iz godine u godinu. Propadamo kao država zato što ne znamo šta su fluidi. Danas sam skratio predavanja. Nisam imao posebnog razloga, samo mi bilo mrsko više pričati. Otišao sam popiti kafu. Nikome nije smetalo. Studenti sretni, ja sretan, milina. Zaboravio sam zakazati laboratorijske vježbe. Ne znam ni ko mi je asistent. Ko ga jebe! Sigurno neki glupan kao i svi ostali. Sigurno neki preambiciozni fizičar koji stremi za Nobelovom nagradom. Sretno, druže! Hoće li se iko ikad sjetiti i promijeniti ove jebene smeđe pločice u ovom usranom hodniku fakulteta? Dvadeset godina isto smeđe govno gledam iz dana u dan. Danas je srijeda. Danas su konsultacije. Igrat ću pokera preko interneta, valjda niko ne dođe. I baš kad se ja opustim u svojoj kancelariji i počnem odnositi neku Samanthu iz Amerike svotu čipova, neko pokuca na vrata. – Dobar dan, profesore, mogu l’ ući? – pitao je taj zdepasti momak s rokovnikom u ruci. Sjeo je na stolicu. – Izvoli – rekao sam preko volje i teškom mukom odvojio pogled od kompjuterskog ekrana. Ne sjećam se šta mi je prolazilo kroz glavu dok mi je on postavljao svoja pitanja, ali je sigurno bilo zanimljivije od te njegove priče. – Sačekaj, momak – prekinuo sam ga, ne mogavši ga više slušati. – Šta su fluidi? Nijemo se skamenio. Znao sam ja kakvi su to studenti. Ne idu na konsultacije da nešto saznaju, nego da profesoru daju do znanja da postoje tu negdje na fakultetu. Jedini studenti koji su gori od ovakvih su one studentice koje u pola osam ujutro dođu na ispit sređene kao za kakvog izlaska u disko. Onaj ko uči doći će s podočnjacima na ispit, a ne napuderisanog nosa. To bi trebalo postaviti ko pravilo neko: Uslov za izlazak na ispit su izraziti podočnjaci. – Čuješ ti mene? Šta su fluidi? – ponovio sam pitanje. Nije znao odgovor. – Dođi kolega kad budeš znao o čemu hoćeš da mi pripovijedaš – rekao sam oštro, a trebao sam i oštrije. On je tiho izašao. Djeca mi studiraju u Italiji, hoću reći, jedan studira, drugi radi na baušteli, ali zna šta su fluidi. Žena umrla nedavno. Bila je sretna – valjda. I ona je znala šta su fluidi, pa vjerovatno i nije bila sretna. Napisao sam knjigu. Vrijeme je, pomislio sam. Trideset godina doktor, a nikako pravu knjigu da napišem. Zove se Fluidi u svakodnevnom životu, zbirka poezije. Tematiziram ljudsku zaostalost; imam mnogo građe i fusnota. Vratio sam se sinoć sa neke univerzitetske svečanosti. Moj bivši asistent osvojio EPS Europhysics Prize, neka nagrada što je daju ljudima koji imaju viška vremena. U svakom slučaju, nije Nobel, tako da se može posrat na nju. Kažu, međutim, da će biti akademik. Ko ga jebe! I to je samo još jedna titula koja čovjeka umara i pritišće. Mijenjao bih titulu za još života, da mogu. Postao sam senilan, ja mislim, i ubrzo sam penzionisan. Zadnji dan pred penziju insistirao sam da održim posljednja predavanja. – Zna li ko šta su fluidi? – pitao sam drugu godinu. Niko nije znao odgovor. Predavanje je prošlo u ponavljanju gradiva iz srednje škole. Uručeno mi je i cvijeće u hodniku smeđih, govnastih pločica. A onda su se svi razišli. Kod kuće me niko nije čekao pa mi se nije žurilo. Sjedio sam nekoliko sati u tom hodniku. Gledao sam izlizane klupe, razne pločice, krnjave zidove i učini mi se kao da sve to po prvi put vidim. Iza ćoška je naišla mačka. Glavu odmah zari u svoje dupe – odvratno; gledao sam neko vrijeme ritual njenog čišćenja, a onda sam krenuo kući. A šta se onda desilo niko mi ne mora vjerovati, ali je istinito kao i ostatak ove moje priče. Kada sam krenuo prema stepenicama koje vode do prizemlja, zadnji put sam se okrenuo prema tom prelijepom hodniku i pogledao sam mački ravno u oči. Ona je otvorila usta i čudnim mačijim glasom rekla: – Fluidi su gasovi i tekućine. Bila je to skromna definicija, ali zadovoljavajuća. Odmah nakon toga nastavila je sa tim, uistinu, profinjenim činom lične higijene, a ja sam zadovoljan krenuo kući, znajući da mi život ne prođe tek tako.
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
– priča “Univerzitetski mačak” osvojila je 3. nagradu na književnom natječaju West Herzegowina Festa 2017. godine i objavljena je u festivalskom zborniku
Mijaukni kod ružičaste breze s one grane što strši ljepuškasto u gusto naseljenu atmosferu
Budi u zelenom traperu od domaće konoplje iz sobe s ljekovitom namjenom Za mirisno ulje i tkaninu
Stavila sam ga iza ušiju Želim nahraniti krijesnice i leptire
Oprezno se približi samodostatnom carstvu i mirovnoj vladavini Bosonog Ako si masnu kosu oprao jajetom
Znojni pazusi su uredu I ja sam mokra prirodom
Opreznije glasnoće nerazumljivo dvonožnima glasaj se kao živima i zarezanog vrata da ne prizovemo ljude
***
ODRAZ
Mislim da sam ja Nosi pletenicu na stranu iza lijevog uha kao što sam napravila poslije tuširanja Žvače bijelim zrncima začinjene perece namočene u čaj s umjetnim kestenovim medom Nalikujemo jer ne zatvaramo portal do unutrašnjosti u hranjenju Zapljuckujem tanku površinu s koje me gleda Vraća mi još veće kletve i grude razmočenog tijesta
Podsjećaju me na prve dane kojih se sjećam Teta u vrtiću sa spaljenim minivalom davala mi je takve kad nisam spavala Bili su gorki Stapali se sa slinom Ljuto su letjeli u izblajhane kovrče Previše me ušuškavala bijelim plahtama a ja ne želim spavati
Želim jesti samo bijelo tijesto sa šećerom umjesto soli Trska i repa se više ne uzgajaju Škrti državnici su dali razrijeđeni uran za špricanje voćaka na sunčanoj strani Pčele su pomrle
Čudne ose dolaze s obale u njihova gnijezda Umočile su krila u duboki ocean i donijele kristalne granule Izgledaju kao šećer Izgledam kao ja
SILBA LJUTAK rođena je 1999. godine u Zagrebu. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar. Trenutno živi u Zagrebu, studira Psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija i bavi se freelance prevođenjem na engleski jezik te literarnim radom. Piše i objavljuje poeziju i prozu na portalima i u časopisima poput Večernjeg lista, Kola, Kritične mase, Metafore, Kvake, Čovjek-Časopis, Strane itd.
U univerzitetskoj biblioteci, u centru Beča, o veliki luster u čitaonici objesio se bibliotekar Klaus Štajner zato što poslije dvadeset i dvije godine rada više nije mogao da, kako je pisalo na cedulji koju je za sobom ostavio, podnese da prima i izdaje knjige, koje su bile napisane samo zato da bi izazivale nesreću, pri čemu se pozvao na sve do tada napisane knjige.
To me je podsjetilo na mog djeda koji je bio šumar na Grepku kod Nevesinja, i koji je na Carevoj česmi u usta ugurao cijev crnog parabeluma i pritisnuo okidač jer više nije mogao da podnese sopstvenu nesreću.
I on je tu svoju spoznaju napisao na cedulji.
***
MESAR, PODNE
Objesio se naš mesar, Hodo Krkmišević, zvani Koska i jezik mu se tužno njiše lijevo-desno, desno-lijevo.
Izvijen iznad ostavljenog sebe, iznad napuštenog sebe, vidi se kao predmet i njegovo tijelo više nema smisla.
Podne je, opet, podne je, i plaču s nama praznouste šerpe.
A tijela naša, te stjenice što hodaju neuravnotežene, oble se ko tepsije, i uzalud pjesnici besplatno simuliraju Hrista miloglasni ko ožiljci na leđima mazohista.
***
TELEGRAM SAMOM SEBI
Velika crna slova nepozvana prenoćiše u mojoj kući
Dočekah ih kao goste
Kažu da sam bezlična zamjenica prvog lica samoće kroz koju nije probijen ventilacioni otvor
Misle da sam To
Mislim da To nisam
Potom ispisujem oporuku vretenastim nitima velikih crnih slova kojim je moja koža zašivena za moju dušu
* * *
Znam da ću vrata svog doma, vrlo brzo, zatvoriti zauvijek. Zato ubrzano razmišljam šta da napišem na ceduljici.
Zgađen sopstvenim kukavičlukom, voljeni moji, ja vas moram napustiti. Bogu se, kažu, mora prići s lica.
Ubrzo počinje da puše vjetar i papir mi izmiče iz ruku.
ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Pjesnik, prozaista, književni kritičar, antologičar. Zastupljen je u bosanskohercegovačkim, balkanskim i evropskim antologijama i pregledima. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, makedonski, švedski, arapski, slovenački, albanski i turski jezik. Objavio je 25 knjiga.
Moja je mama imala godina Manje nego ja sad I nije znala da vozi Isto kao ja sad I vukla je u rukama dvoje dece Kao ja nikad Dok je mom tati vadila gelere Iz žilavih, fudbalerskih nogu Koje su poslednju loptu šutnule Prethodnog leta
Moj se tata pre nošenja puške pentrao po banderama Pamtiću da je godinama kasnije samo igrao šah I tukao brata i mene da nas očeliči Mama bi s grižom savesti znala reći Nije mu lako, ne znate kroz šta je on sve prošao u životu Možda je bio primoran i da ubije nekog Ja znam samo da je ubijao boga u nama I da ga na to niko nije terao Volela bih da sam mu smela reći Nemoj, tata, ne znaš kroz šta prolazimo A sad mi se čini da sam prošla Kroz sve kao kroz maglu
Moja je mama bila uplašena Kao ja kad pomislim da je moglo Biti da je nema Jače poređenje nemam Ali mislim da joj je bilo tako U trenutku kad je shvatila da Stepenište nije dovoljno da sakrije Ni strah ni njen porod od granata I od onoga što je sledilo Krv u žilama tog nesnosnog avgusta Ja se ne sećam kako sam se zvala Znam da me je dozivala Ostavi tu lutku i uhvati brata Ali, mama, noga joj je bosa Čekaće te to sve kad se vratimo Spusti je u taj koferčić da spava Ne brini, ona nikome ne treba Neće je dirati Ali meni je trebalo I to lakovano koferče za medicinsku opremu I raščupana lutka bez jedne cipele Lepa Brena u crvenim čizmama I lego kockice u velikoj kanti I izlizani meda kog sam vukla za pupak Dok nije popucao po šavu Dok nije zaličio na sve te ljude napolju I oko toga smo se posvađale
Moja je mama sačekala Da dođem u zrele godine Pa onda još malo, za svaki slučaj Kad mi je priznala da je delićem sebe ipak mrzela Što je tad morala da vuče Nerazumnu decu I da istovremeno umire i preživljava zbog brige za nas Jedno tek prohodalo, drugo preterano tvrdoglavo Što li je uopšte rađala to mlađe Svi su joj govorili da je luda Znali su šta se sprema U vazduhu se osećalo Onda je zaplakala Ne mislim ja to stvarno, nego sam bila sama i očajna Vi ste oboje nastali iz ljubavi U redu je, mama, čak i ako misliš stvarno Meni padaju na pamet i gore stvari kad se osamim Sve je to za ljude, jer je nastalo od ljudi Pripadnici iste vrste nauče da žive s onim što rade jedni drugima Ali nisam joj to rekla, sačekaću još malo
Moja je mama bila hrabra Kao ja ponekad Kad je sela u crnog forda Potrpavši nas decu umesto Spakovanog escajga za goste Nikada korišćenog I džakova moje odeće koju je nosio i brat Iz nekog razloga nas je pokrila ćebetom Budite ispod te deke i ne mrdajte A odozgo je nabacala rolne toalet papira I dva porodična albuma U kojima su se gužvale roditeljske slike s Plitvica i Bleda I uglavnom dečje slike S odsečenim glavama ili nogama Uvek je nešto falilo kad mama kadrira Tad je tek učila da fotografiše A bila su samo 24 snimka po filmu I dan-danas nije talenat Ali sačuvala nam je glave na ramenima Za to baš moraš biti talentovan I sad smo svi zajedno na slici Smejemo se na polici iznad televizora I pravimo se da je jedino ovako moglo biti I da nam se ništa nije moglo desiti Kad je krenula van zvanične kolone Prateći tatin savet i traktor njegovog prijatelja On zna prečice, brže ćete stići A ja ću da vas sustignem Da li se čoveku uopšte žuri kad ne zna kuda će Sam sa sobom Pogotovo kad je žena I to s decom koja malo kmeče, pa dremaju Između konzervi i rolni Kao nasukane ribe
Moj je tata osećao Kao što ja osećam Da je razapet između duga prema otadžbini i brige o svemu ostalom Njemu je porodica bila sve ostalo Verujem da je tad kroz suzne kanale izbacio Sve zalihe vode iz sebe Predviđene za takvu patnju I da mu sad telo sačinjava manji vodeni procenat nego što je naš Jer ga nikad nisam videla da plače A čovek mora da plače bar jedanput Moj je tata bio razočaran Kao što se nadam da nikad neću Kad je pobratimu poverio ključeve od naše kuće Da bi u slučaju ako od nje nešto ostane Jednom mogao da je proda I kad je taj pobratim spalio sve godine drugovanja Zajedno s maminim zavesama Dok je tata bio pod nekom jačom vatrom I jednog poniznog dana otkupio zemljište Za pišljivi cvonjak
Moja je mama bila neutešna Tek kad smo došli na sigurno Jer joj ništa nije tako izgledalo I tu se slomila Bila je nesigurna u svoj jezik Bar dva dana je na njemu ridala Pri pomisli da će joj deca biti siročići Pri pomisli da je auto jedva izgurala iz nekog blata Pri pomisli da je osedela na par mesta I da joj se to desilo brže nego njenoj majci Pri pomisli da možda stoji na rubu sveta A mislila je da je to negde daleko, ne u susednoj zemlji Moja je mama bila utešena Tek kad je tata stigao kamionom elektrodistribucije Čime je namirio neprimljene plate I tople obroke i hladno oružje Jebeš sve, sad ćemo ispočetka Kako su mogli prvi ljudi Tako ćemo i mi
Ja sam bila utešena Kad je mama iz crnog forda izvukla Ćebe i razmotani toalet papir I kad sam spazila lakovani medicinski koferčić I u njemu šaku lego kockica Medino pupak-dugme I raščupanu Lepu Brenu bez crvene čizme S kojom sam te noći zaspala na podu Moj bi brat sigurno imao šta reći Da je bio sposoban da priča Progovorio je tek pred prvi razred Taman toliko da ga ne zadirkuju da je mutav
Tih smo dana rukama jeli iz istog tanjira Zatim smo prvih nedelja čekali Svako svoj red da koristi kašiku I tako je bilo do tatinog prvog posla Moji mama i tata nisu tad znali koliko su srećni Što su umesto pribora za ručavanje Uspeli da ponesu nešto neuništivo U duplom dnu svog kofera za prvu pomoć.
ZORANA MILIĆ (1989, Sisak) kretala se krivudavom linijom Hrvatska Kostajnica-Požarevac-Beograd-Požarevac. Zahvaljujući znanjima koja je stekla na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, trenutno živi i trudi se da ponovo piše u Požarevcu.
U Zenici su prolaznici šaputali da od svega vrijeme najbrže leti I to kad si zdrav, i kad ti ništa ne treba
A ulični su prodavači cijepljeni protiv epidemije i kiše, a kako vidim i protiv kapitalizma
Jedan mi preporučuje beletristiku, Pita jesam li zaljubljena Pišem li poeziju “Svatko je barem jednom u životu nešto napisao” Imam i ispod pulta, Za posebne prilike Za posebne mušterije se uvijek čuvalo sa strane
Htjela sam ga pitati Diše li teže kad na tv-u prikazuju Kad jaganjci utihnu
Ne znam kako da mu to kažem Ali pogledi Clarice i doktora Lectora su čista poezija
I nastavljaju se
Imate li možda takvu knjigu?
Bez novorođenčeta koje plače?
I majke koja se pita je li već razvilo intoleranciju na laktozu?
I oca koji prisustvuje porodu?
Može li i bez liječenja homofoba i islamofoba?
Imate li nešto o tome kako neustrašiva malena Clarice bulji u oči doktoru Lectoru?
Ako nema danas doći ću sutra,
I opet prekosutra
Dolazit ću svakog dana dok se netko ponovno ne zaljubi
***
TUŠ ZVANI BUĐENJE II
S nama je kao i sa književnim pravcima Impresija kao slom živaca Ekspresija kao hladan tuš
Kako drugačije da objasnim ovo što puca u meni i jecaje s tvoje strane
Kažu da je to brak
Kada više nismo samo ti i ja Nego imamo zajedničku budućnost
Godišnje odmore smo uzeli u augustu Tad je i djeci ferije Imamo i zajedničku djecu
I umjesto da vodimo ljubav, Vodimo djecu da gledaju lutkarski igrokaz Smijemo se na razglednici koju smo poslali tvojim roditeljima
Sjećaš li se kako smo živjeli bez petogodišnjeg plana?
Bez alarma i hipoteke, Tvoje tetke iz Kanade i mog strica koji se svaki put napije pa vrijeđa goste? Kad se uloge nisu podrazumijevale?
Dobili smo planove sa uputama Ali ja razmišljam da odem Prije nego li nam pošalju još jednu opomenu za hipoteku
Kraj se u naše razgovore uvukao nečujno Ali ljudi ne odlaze dok god netko to ne spomene naglas
Ostavit ću knjige ispod kreveta I kad god otvoriš neku od njih Sjetit ćeš se o čemu sam tad govorila
Bit će to opore i teške rečenice Laknut će ti što sam i dalje tu, Ali bi bilo još lakše da nikad nisam ni bila
Odlazit ću toliko dugo Da ćeš misliti da se uvijek vraćam kući Ali stalo je već
Stignemo i zaključati vrata I ugasiti svjetlo Spustiti rolete i ugasiti svijeću Prije nego krenem tiho jecati
SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.
Određen postotak hrvatskih pisaca nema melankolične likove, niti je stvarnost njihovih knjiga obojena u crno.
Dva su moguća razloga za to: 1. radnja je smještena izvan RH; 2. pišu SF.
***
MOJ OTAC
Premda nije pročitao do kraja ni jednu moju knjigu on me uporno predstavlja književnikom svim svojim prijateljima kad god ih sretnemo ili netko od njih nenajavljeno svrati u goste.
Još nekoliko takvih susreta pa bih i sam mogao povjerovati u tu njegovu dirljivu priču.
***
EKIPA
Dok smo bili pankeri, cugali bismo pivo, slušali GG Allina i rezali se po ramenima.
Onda nam je to dosadilo, obrijali smo glave i za šankom, ama baš svakim pivom, nazdravljali svom predivnom gradu.
Dok nam nije i to dosadilo.
Tada smo odlučili biti samo cugeri.
I ide nam, već neko vrijeme.
***
O PRIDJEVIMA I VJERI
– Bog je velik! – tvrde zaluđeni vjerski fanatici. Ja možda vjerujem u Bibliju i Isusa Krista, ali definitivno ne vjerujem u veličinu kao posebno bitan pridjev: Marijana je imala velike sise, pa se opet Slavica puno bolje jebala.
***
MUTACIJE BUNTA
Nekada sam po pročeljima zgrada u užem centru grada ispisivao neprimjerene grafite protiv represivnog političkog režima, bježeći od nadrkanih policijskih pendreka.
Danas, s vremena na vrijeme, odvažim se nakon nužde namjerno ne spustiti poklopac zahodske daske, više iz lijenosti negoli kakvog bunta, a pred ženinim već doživljenim bijesom osjećam jednak adrenalin sve do idućeg jutra.
DANIEL RADOČAJ rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Književnim radovima zastupljen je u pedesetak književno-kulturoloških tiskovina. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, splitske Udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Ponešto hvaljen, ponešto nagrađivan. Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije. Objavljene knjige: Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006. Velika smeđa fleka, Katapult, Rijeka, 2011. Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013. Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), Studio TiM, Rijeka, 2013. Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014. Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana (u suautorstvu s Ivanom Glišićem), vlastita naklada, Pula, 2018. Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka, 2019.
Smisao je sna nepoznat snevaču. Sanjala sam da smo negde odseljeni. U ćošku od vlage stešnjeni. Hodam teturavo po ivici pruge. Jedini putnik si u vozu koji kroz mene prolazi. Ostavljaš moje čulo sluha da podrhtava za tobom. Neko u tvoje ime ubacuje anonimnu poruku ispod vrata. Udišem život tim okrutnim rečima. Ostavljaš moje čulo vida da slepi za tobom. Bledo ubledim. Tvoja meka koža silazi niz požarne stepenice. Ostavljaš moje čulo dodira da se razboli u tesnoj ulici. Nikli su jorgovani. Govorim ti da im utišaš cvetanje. Ostavljaš moje čulo mirisa da uvelo satruli. Dve devojčice mi se sažale. Nude mi ušećerene jabuke. Ostavljaš moje čulo ukusa da u kutnjaku bolno urasta. Otišao si i usput bacio moje osnove. Sanjala sam da ti se odjednom gubi trag. Posvuda je magla. Dozivam te. Promukla sam. Gušim se. Posvuda je magla. Sa leđa mi prilazi doktorka iz detinjstva. Kori me. Zašto ne čuvam svoja pluća. Sutra ću otići na kontrolu. Samo da svane. Vraćam se u sobu. Lupam vratima. Broj je 6 u ogledalu 9. Zato se ne vraćaš. Sutra ću tužiti hotel. Samo da svane. Oko grančica od nogu stvara se bara otopljene vode. Sutra ću kupiti jače cipele. Samo da svane. Ostavljeni mladić peva serenadu pod prozorom. I ja sam ostavljena, pa ne pevam kada ne umem. Sutra ću mu to reći. Samo da svane. Tražim mrvice koje nisi bacao. Nespreman si zaturen. Sutra ću ti pokazati kako da ostaviš trag. Samo da svane. Kačim letke po mršavim banderama. One oko sebe obavijaju tvoj lepi lik. Sutra ću, samo da svane. Smisao je sna nepoznat snevaču.
***
LJUBAV U IZMAŠTANOJ TEORIJI
Kada bih saznala da bolujem od neke leka joj nema bolesti Otišla bih na taj tvoj fakultet kao prava revolucionarka najstrašnije protestvovala dok ti ne izdaju diplomu Pa da i sam shvatiš da nisi želeo njome da se okitiš
Na lepe bih oči uzajmila džinovsko vozilo prikladno za spržene italijanske magistrale mada nikada nisam razumela taj poriv koji ti budućnost podgreva Ionako je ovo samo jedna ljubav u izmaštanoj teoriji Božansko bi italijanstvo od tebe napravilo smrtnika opijenog lutalicu
Povukla bih Princa za njegov muzikalni rukav da ti talentovano odsvira voljeni Purple rain Da ti se uši hidriraju od bučnih trubljenja za usijanim volanom Znam ja za Princa, pustite me da završim uobrazilju Ionako si uvek imao izvrnute prohteve
Kada bi napokon otkrio ko stoji iza tvoje suludo ničim izazvane sreće Sačekala bih da me još malo omrzneš A zatim bih te lukavo preduhitrila i kao najčasniji vitez proburazila sopstveno srce
TIJANA MILJKOVIĆ rođena je 1992. godine u Kraljevu. Pohađala je Gimnaziju, zatim Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu. Trenutno predaje u školi stranih jezika.
Zanimljivo. Iz krigle koju sam ukrao u Pragu, iz krigle iz koje sam pio na litre vrhunske pive, sada pijem neku jeftinu varijantu koju sam kupio na Žabici, tom smrdljivom autobusnom kolodvoru u Rijeci. Ipak, jeftina sreća koju sam na taj način pridobio je daleko od loše sreće. Problem leži u tome što takva jeftina sreća brzo ishlapi. Ostavi nas same. Mamurne. Ostavi nas s odvratnom glavoboljom i školjkom kao damom u čijem ćemo zagrljaju provesti dan. Gledam u kriglu. Najgore od svega, to čak nije ni ta ukradena čaša iz koje sam pio svoju posljednju pivu u Pragu. Ta krigla se vjerojatno nalazi u susjednoj sobi. Možda je čak i u kuhinji, zajedno s ostalim inventarom kojeg sam si prisvojio iz svih tih silnih pubova. Tako je. Ukrao sam više krigla. Negdje oko osam njih. Od Staropramena, preko Pilsnera, Unetickoga, Branika pa sve do one od Kozela.
Lagano sam mamuran. Izgubljena je svaka volja da napustim mikrokozmos sobe u kojoj provodim većinu svojih dana, sanjareći o budućnosti koja dolazi. Valjda neće biti toliko crna kao što mi misli znaju šaptati. Sav svijet Rijeke konačno utihne. Snena atmosfera mi dopušta da utonem u san, no ne zadugo. Iz sanjarenja me izbaci stampedo deseteročlane obitelji Kineza što se nastanila iznad mene. Eto, i susjed ispod mene već šestu godinu zaredom stavlja u pogon onu prokletu štemalicu. Pij, Toni, pij. Bit će bolje.
Prva runda polako dolazi prema kraju. Još je ostala litra i pol pive od čega je samo litra pitka. Zadnjih dva deca su nešto što bi se moglo usporediti s novopečenom kurvom koja nema pojma što radi. Ali eto, draga moja posljednja pivo Praga kojoj pišem ovu žalospjev, sljedeću litru točim u tvoju čašu u nadi da će moja sjećanja posjedovati dovoljnu snagu da te pretvore u istog onog crnog kozela kojega sam pio s onim prokletim Španjolcem kojega sam navukao na hrvatski pank i Šajetu, istim onim Španjolcem s kojim sam pjevao stare komunističke pjesme tog istog dana u rane jutarnje sate, istim onim Španjolcem koji mi je pomogao da te ukradem, o posljednje pivo Praga.
Ustao sam iz udobnosti svoje neudobne stolice samo kako bih otišao do cimera po kriglu u kojoj si nedavno kraljevala. Nije ondje. U sudoperu je. Leži prekrivena ostalim smećem i ostacima lošeg ručka. Isperem je. Reda radi. I eto, dok sad točim tu jeftinu pivu, sjećanja polako dolaze natrag, kao u filmovima, uz montažu slika i dramatičnu pjesmu. Razmišljam o tome kako je nevjerojatno da me upravo male stvari najviše vesele. Posebice me veseli onaj trenutak pri točenju, kada piva dođe do određene granice pri samome vrhu i onda dopusti da se od nje pa do samog ruba čaše, uzdigne gusta pjena. Savršeno natočena. Baš kao u reklamama. Nasmijem se. Česi. Svaka im čast na tome. Svaka im čast na jebenoj pivi. Šteta što to ne pali kod Lowenbraua. Kod njega nema pjene. Netko bi rekao da kod njega nema ni pive.
Mogući mamurluk kojeg će mi ova piva darovati može me samo podsjetiti na mamurluk zadnjeg dana mog boravka u Pragu kao studenta na razmjeni. Nije bio jak, ali bio je ondje. Noć je bila jedna od boljih koje sam tamo proživio, ali jutro, ono je bilo nešto posebno. Moja majka zna reći kako je jutro uvijek pametnije od ljute večeri. Moj dragi prijatelj i glumac, Snejk, uvijek zna reći kako je mamurno jutro uvijek bolesnije od pijane večeri. Oboje su u pravu. Mislim da sam išao spavati negdje oko devet ili deset ujutro, nisam siguran. Znam da smo došli u studentski dom negdje oko šest ujutro. Nismo odmah otišli spavat. Nastavili smo pit. Nije imalo smisla da otiđem spavat kad moram čekati da proradi ured za studente. Pošto se odjavljujem, dužni su poslat čistačicu da pregleda sobu. Čista preventiva da vide ako sam što ukrao. Da sam imao nešto poštenog za ukrasti, možda bih ukrao, no prastaru posteljinu iz doba socijalizma imam i doma.
Negdje oko devet sati je proradio ured. Čekao sam da pregledaju sobu koja je patila od alkoholnog razaranja. Boce, limenke, omoti, čikovi, sve razbacano po tlu. Čistačica koja nema pojma engleski me razumije. Obećajem joj da ću sve počistiti, ali tek nakon što se naspavam. Mislim da je to bilo negdje oko deset sati. Ponovno, nisam siguran u satnicu. Nije ni bitno. Ono što je bitno je činjenica da nisam dobio sna koliko sam trebao dobiti. Odspavao sam tri sata. Iz kreveta pod tuš, iz tuša u radnu akciju spremanja kofera. Netko kuca na vrata. Čini se da ništa od mog mirnog pospremanja uz depresivnu glazbu.
Problem nije nastao kad su Španjolac (Daniel) i Poljak (Marcin) ušli u sobu. Problem je nastao u trenutku kad smo pronašli zadnju pivu u frižideru. Ta mala stvar dovoljna je da pokrene lavinu svega. Nismo jeli ništa, tek smo se probudili. Ipak, nismo mogli ostaviti posljednju pivu mog frižidera za neku drugu minutu, sat ili dan. Trebali smo je popiti ondje. Nas troje. Zajednički je podjeliti. Tri jebena mangupa na jednu pivu. Nemoguća misija. Jedna je jedva dovoljna za svakog od nas, a kamoli tek na svo troje. Naravno, popili smo je. Naravno, otišli smo po još. Naravno, mogu zahvaliti nepoznatnom nadnaravnom biću što nisam zaboravio ništa za sobom.
I eto me sada natrag u Rijeci, pet mjeseci nakon. Slušam istu onu playlistu koju sam si tamo složio da mi pomogne s pisanjem scenarija. Slušam i sjećanja se vraćaju. Polako. Mirno. Neka sjećanja su se vratila, neka nisu. Vrijeme ih je suviše izblijedilo. Kvragu, ne sjećam se niti kakvo je vrijeme bilo taj dan. Sunce ili kiša? Nemam pojma. Mislim da je bilo negdje između, kiša samo što nije počela padati, sunce samo što nije zapeklo na te zadnje lipanjske dane ljeta koje to neće biti. A sada, u Rijeci, s pivom pored sebe pokušavam zapisati sjećanja u nadi da i ona ne izblijede.
Mogu se samo nasmijati na te kratke pauze u kojima izgubim riječ kojom sam htio opisati neki događaj, na tu kratku pauzu koja ima enormnu tendenciju da sruši ovu priču kao kuću od karata, da me natjera da odustanem i stavim neku glupu seriju koja ide u pozadini dok u mislima šetam Karlovim mostom držeći se za ruku s djevojkom koja me odmah idući tjedan odjebala. Kažu da kad se dvije osobe poljube na Karlovom mostu, ljubav i sreća tog para će potrajati zauvijek. Ne bih se složio s time. Mogu kriviti nju, mogu kriviti sebe za ono što je moglo biti i ono što nikad neće, ali kvragu, život me upisao na doživotan tečaj odbijanja. Ipak, ovo mi je i dalje jedan od dražih trenutaka života bez obzira na gorak kraj. Kvragu, sve ima gorak kraj.
Karlov most. Noć. Horda turista koji inače samo smetaju, u tom trenutku ne predstavljaju ama baš ništa. Pogled je savršen. Mikrokozmos. Ulični svirači, zabavljači, klošari, ljubavnici, turisti, čisti organizam jednog malog mikrokozmosa koji otkucava u duhu umjetnosti na čijim temeljima je i sagrađen. Kipovi gledaju u tebe dok u naručju imaš nju, dok pokušavaš dati sve od sebe da funkcionira na većoj razini od ove na kojoj se nalazite. Iskreno? ‘Ko je jebe. Imaš taj trenutak, pišeš taj trenutak, možeš ga pretvoriti u jebenu ljubavnu priču sa sretnim krajem. Kakvog to smisla ima? Nikakvog. Zbog toga, samo naprijed, prebaci se na iduće dane, mjesece kada mrtvi pijani u tramvaju pjevate Bellu Ciao i Bandieru Rossu, dok učiš strance pjevati „Istra Uber Alles“. Prebaci se par mjeseci unaprijed kad mamuran sjediš za stolom tog kafića, tek stotinjak metara od Karlova mosta i piješ zadnju piva Praga. Točeni crni Kozel. 32 krune. Čista milina. Čista sreća.
Nasuprot tebe sjedi taj vražji Španjolac, Daniel. Priča o Španjolskom građanskom ratu, o Francu, o Kataloniji, o Galiciji, o Kanarskim otocima s kojih dolazi. Više slušaš Amerikanke koje sjede do vas nego njega. Jedna ti zapne za oko. I sam znaš da nećeš ništa napraviti da odeš do nje, da se predstaviš. Ispao bi čudak. Zadnje trunke hrabrosti uništava činjenica da za nekoliko sati putuješ doma. Možda je imala nešto posebno u sebi, ali kvragu, to je sada prošlost. Prebaci svoj pogled na pivu koja polako nestaje, prebaci svoj sluh na priče o španjolskom građanskom ratu. I dok slušaš njegov alkoholom uništen glas, dok gledaš u te sjebane oči koje nisu vidjele sna u proteklih trideset i šest sati, proklinješ dan što se nisi više družio s tom party zvijerkom koja me jednom zvala u podrum da gledamo pornić kojeg je snimio njegov frend. Razlog zašto su me pozvali? Čisto da im uputim „stručno“ redateljsko mišljenje o kadriranju i osvjetljenju. Ako se mene pita, a pitalo me se, kadar je bio suviše udaljen od točke u kojoj se događala sva akcija. Podsjetilo me na moj život.
S Danielom sam se počeo intenzivnije družit tek nakon Uskrsa. Upoznao sam ga na samom početku svog boravišta u zlatnom gradu. Nažalost, samo sam ga upoznao. Nisam se toliko družio s njim do dana prije Uskrsa. Većinom su svi koje znam i s kojima sam volio trošiti vrijeme otišli kući za Uskrs. Pogotovo Poljaci. Vokal banda „The Sound Monkeys“, Jonas, kojeg sam upoznao taj isti tjedan i na čijem sam se koncertu slučajno našao pred koji mjesec, me pozove me na koncert u sklopu studentskog doma u kojemu sam boravio. Zanimljivo kako neke stvari mogu biti u životu povezane. Umjesto da taj dan prije Uskrsa, tu subotu, provedem u sobu gledajući najnoviju epizodu Hannibala, ostale serije, filmove ili što već, pronašao sam se u samom epicentru onoga što će mi kasnije postati eskapistički hram, mjesto kojemu se vraćam kad je najteže.
Miris proljetne kiše u mješavini s asflatom. Kiša je tek prestala. Tišina u hodniku doma. Nema jebenih Poljaka, nema jebenih Španjolaca. Mir i tišina. Razmišljam ako ima ikakvog smisla otići sam kao nekakav jadnik do tog bara u sklopu doma. Razmišljam ako ima smisla ostati sam u sobi dok si u jebenom Pragu, stotinu milja udaljen od jebene vukojebine iz koje si izgmizao. Odi sam, popij pivu, poslušaj koncert. Jebeš mamurluk koji te jebe. Jebeš činjenicu da te noć prije stara kurva skoro opljačkala i rastrgala ti dvjesto kruna koje si ukrao natrag iz kurvinih ruku. Poslušat ćeš koncert koji će vjerojatno biti odličan, popit dva-tri crna kozela, pozdravit ljude i odgmizat natrag u sobu. Imam taman para za tri pive, imam taman para za mirni san.
Daniel je bio ondje. Sjeo sam pored njega, zajedno s ovima iz Sound Monkeysa. Nisam imao pojma da se znaju. Pored nas su još sjedila dva sunarodnjaka benda. Dečko i cura. Nijemci. Jonas mi priča kako ostali iz benda nisu mogli stić na koncert pa su stoga izrezali karton u oblik čovjeka i na njega zaljepili njihove slike. Kako nisu imali nikoga više da svira s njima taj prokleti punk rock, odlučili su napraviti akustični koncert. Pun pogodak. Odmaknuo sam se od stola i pridružio se šanku. Savršeno se uklapao u moju atmosferu tog dana, daleko od obitelji, daleko od hrane što me čeka za uskršnji doručak i ručak. Savršeno se uklapala u sliku tog dana, savršeno se uklapala mom pogledu na curu ispred mene.
Tokom tog semestra slušao sam predmet „Surealizam u kinematografiji centralne i istočne Europe“. Jedan od filmova koje smo gledali bio je „Werckmeister harmonies“. Ta djevojka što se nalazila ispred mene, ostavila je isti dojam kao i film. Nešto što riječima ne mogu opisati. Nešto posebno. Kasnije sam se upoznao s njom. Iz Ukrajine je. Predstavio sam se. Predstavila se. I sad, dok ovo pišem, dok pijem tu jeftinu pivu, smijem se samom sebi što sam joj krivo zapamtio ime, što sam njezino pravo ime doznao tek mjesecima nakon što sam se vratio. Ipak, sjećanja ostaju. Razgovor je bio kratak, ali dovoljan da ga sačuvam u svom sjećanju kao nešto posebno. Pored nje je sjedila pak druga cura. Dolazi iz Mongolije. Zove se Bolor. Ponovno, smijem se samom sebi kako je svemir zanimljiva stvar.
Možda sam zaboravio ime Ukrajinke za koju bih se usudio skupiti dovoljno snage da je pozovem na piće, ali dobio sam prijateljicu koja je ostale kratke mjesece Praga učinila još vrijednijim. Vraćanje kući u zoru. Slušanje po n-ti put „Boxera“ od The Nationala. Pričanje o životnim problemima, životnim jadima, samo kako bih je par tjedana kasnije vidio vjerojatno zadnji put u životu. I eto, prođu mjeseci, vratiš se kući mrtav pijan u rane jutarnje sate i čujete se preko skype-a. Ti ideš na spavanac, a ona ide na faks. Ti u Europi, ona u Aziji. Ti u jebenoj Hrvatskoj, ona u jebenoj Mongoliji. Pričate o tim noćima kad ste pri povratku iz izlaska kupili još par piva da lakše zaspite, kako ste kupili još par piva i čipseva da popričate o ljubavnim jadima što nas okružuju. I sada, nakon toliko mjeseci što se niste vidjeli, ti se u rane jutarnje sate smiješ ko budala što ona nije zaboravila najvažnije riječi koje si je ti naučio. „Jebem ti mater.“ I smijete se i smijete. I pozdravite se. Ona ide na predavanja, a ti odlaziš na spavanje. Barem sada oboje znate kako se zvala ukrajinka koju si upoznao na koncertu, koju si slučajnom silom prirode pronašao na fejsu par mjeseci kasnije kad je bilo prekasno. I onda se ponovno smiješ sam sa sobom dok pokušavaš zaspati s bocom vode pored kreveta da pomogne u mogućem mamurluku koji može doći s jutrom. Svemir. Pun mogućih mogućnosti. Nasmijao sam se i zaspao. Barem volim misliti da sam tako zaspao.
Ljubav je čudna stvar. Prvi maj sam proslavio s Amerikancima koje sam navukao na mitsku sliku Jugoslavije i Tita. Kupili smo košaru piletine iz KFCa i smjestili se ispod Karlovog mosta kao nešto bogatiji klošari. Trebali smo se nekako zaštiti od pljuska. Pravi revolucionari, nema što. Kasnije smo se pridružili mojim dragim hrvatskim prijateljima. Mi iz Hrvatske, pogotovo sa Sveučilišta u Rijeci bili smo poput jednoroga. Mitska stvorenja koja gotovo ne postoje. Mitska stvorenja iz zemlje koja više ne postoji. Jugoslavija. Činjenica da sam bio jedini Hrvat u domu neko dulje vrijeme bio je dovoljan poticaj da me Marcin, taj prokleti Poljak prozove jednorogom. Tek sam zadnje dane shvatio da su domu nalaze još Srbin, Bosanac i dvije Hrvatice. To me nije suviše iznenadilo, pošto nije prvi put da se tako nešto dogodilo. Sve stvari saznam prekasno. Ipak, zajedno smo uspjeli odigrati jednu „igra rockenroll cela jugoslavija“ uz litre alkohola. U Pragu postoji tradicija da za prvi maj zaljubljeni odlaze u taj park, na samom putu na brdo Petrin. Mi Hrvati, znači ja, M., Karlo i Petra smo uz Amerikance Maksa i Matta pronašli savršeno mjesto za proslaviti Prvi maj, ispod drveća koja su nas štitile od kiše. Imali smo pive, imali smo hrane. Imali smo sve što nas je trebalo učinit sretnima. Imali smo i pogled na prizor tradicije u kojoj zaljubljeni odlaze u taj park, pronalaze drvo koje cvijeta i ispod tog drva se ljube. Ovo sam saznao od jedne Čehinje koju sam htio ondje odvesi za prvi maj. Jedna od cura koja se ljubila ispod tog drva podignula je svoju nogu kao da se nalazi u jebenim Princezinim dnevnicima. Za svaki par koji sam vidio ondje, prognozirao sam im kraj veze. Prevara. Ubojstvo. Abortus. Silovanje. Smrt. Sa svakom pivom, njihove sudbine su imale zabavniji kraj. Ipak, u trenutku kad su Karlo i Petra otišli ispod drva postat dio praške tradicije, odlučio sam ne biti šupak i pustiti druge da rade ono što je u tom trenutku nisam mogao. Pustio sam ih da se vole neometeni ciničnim dobacivanjima.
I dvolitarska boca Lowenbraua je pri kraju. Ono što je ostalo od alkohola u stanu je tek boca apsinta koju mi je sestra donijela iz Španjolske. Apsint koji sam kupio u Pragu odavno je prazan. Prazan kostur te zelene čarobnice sada služi tek kao ukras. U slučaju da ne stignem dovršiti ovu ispovijest do kraja ove pive, lako si natočim apsint u zadnju čašicu koju sam ukrao u Pragu. Kleptomanija, rekli bi neki. Prisjećanja na dobre dane, rekao bi ja. Samom sebi nazdravim u toj kratkoj pauzi u kojoj sam ispustio tipkovnicu da počastim svoje tijelo dodatnim gutljajem pive. Očito je vrijeme za kraj.
I eto nas. Daniel i ja brzim korakom odlazimo s ukradenom kriglom iz mjesta gdje sam popio zadnju pivu Praga. Mislim se ako sam ostavio manču konobarici, mislim se što će misliti ona Amerikanka o glupoj seljačini koja je uzela kriglu sa sobom. Sjednemo na tramvaj. Imam sve što trebam za doma. Čuturicu, bocu apsinta i kriglu od Kozela. Sunce sja. Barem volim misliti da je sunce sjalo u tom trenutku. Ako ništa drugo, kiša nije padala. Španjolac mi još jebe mater što sam ga sjebao za kebab. Kebab je bio odličan, samo što su njegov sjebali i nakrcali ga s ekstra ljutim umakom. Priča mi kako mu grlo gori. Ne razumijem ga ništa. Uvijek sam mislio da su Španjolci imuni na ljutu hranu. Još jedan stereotip je pobijen tog dana. Silazimo s tramvaja. Ne idemo odmah u dom. Imamo još jednu misiju za obaviti prije nego što se po posljednji put vratim u sobu. Imamo još piva za kupiti i popiti.
Lagao sam. Posljednja piva Praga u tom baru nedelako od Karlovog mosta nije posljednja piva Praga. Možda i je. Ovisi s koje točke gledišta se promatra ta situacija. Ulazimo u moju sobu. Prazna je. Nema više limenki pive s kojima smo zajednički sagradili zid kojeg je Marcin srušio bez mene dok je u pozadini trebala svirati Miley Cyrus i njezin Wrecking Ball. Jedino što vidim u sobi su samo moje stvari. Jedva utrpane u kofer. Otvorimo posljednje pive i pijemo ih svi zajedno. Zajebavamo se. Prisjećam se kako su mi prijatelji kod kuće pizdili što nisam bio suviše emotivan pri našoj posljednjoj pivi prije nego što sam otišao Prag na tih pola godine. Kvragu, prokletnici moji. Znao sam da ću se vama vratiti i znam da ću s vama popit još bezbrojne pive. Pogledam u te svoje nove prijatelje. Ima nečega tužno u tome što piješ zadnju pivu s ljudima koje vjerojatno više nikada nećeš vidjeti.
Dolazi M. Donosi kriglu Kozela kojeg su mi on, Karlo i Petra poklonili kao oproštajni dar. Znaju da je to bio moj cilj u Pragu. Ukrasti prokletu kriglu Kozela i vratiti se. Smijemo se kako smo dobili financijsku potporu samo za opijanje i jebanje. Smijemo se mom šovinističkom komentaru kako je Češka zemlja dobre pive i jeftinih žena. Smijemo se tome kako sam donekle u krivu. Pizde mi kako ih nisam zvao kad sam otišao u krčmu gdje pivu poslužuje konobarica u toplessu. Pizde mi što im nisam rekao da je i tamo jeftina piva. Otvorimo još jednu. Smijemo se i smijemo. Dolazi i Endrit, kolega iz Albanije. I on donosi pivu. Prisjećamo se izlazaka. Priznajemo si gluposti jer se ionako se vjerojatno više nikad nećemo vidjeti.
Otkucao je sat. Uzimam kovčeg. Pozdravljam se s Marcinom, tim prokletim izdajničkim Poljakom s kojim sam se i najviše družio u Pragu. Sjetim se svih onih ludih teorija o Rusima i ostalim narodima koje smo ismijavali. Pozdravimo se i on se vrati u svoju sobu. Ostatak ekipe me prati križnom putu do tramvajske stanice. M, Daniel i Endrit. Dolazi i Bolor. Grlimo se. U podsvijesti si namjestim pozadinsku glazbu da podigne atmosferu oproštaja. Howard Shore – Grey Havens. Soundtrack Gospodara prstenova. Družina se raspada. Grlimo se. Nema suza. Tramvaj dolazi. M i ja ulazimo u tramvaj. Vrata se zatvore. To je to.
Španjolac skida majicu i pjeva „Istra Uber Alles“. Ostali normalno pozdravljaju. Tramvaj se pokrene. Odlazimo. Dolazimo na autobusni kolodvor. Ondje su Karlo i Petra. Pozdravljamo se na mjestu gdje smo se i upoznali. Pored jebenog autobusa za Prag. Simbolično. Vidimo dvije cure s Erasmusa u daljini. Plaču i grle se. Mislim se kako će se vidjeti još jednom u životu i više nikad. Svaka će nastaviti svojim životom. Pozdravim se sa svojim kolegama, s jedinim prijateljima koje ću imati prilike zvat na pivu i smijat se starim dobrim danima u ovom Parizu istoka. Ulazim u autobus. Autobus krene. Puštam pjesmu koju sam posebno pripremio za taj trenutak, pjesmu koju sam uzeo iz teen serije dok jedna od glavnih junakinja odlazi u nepoznato. To je pjesma koja će me uvijek vratiti u taj trenutak, u trenutak kada se opraštam od prijatelja na tramvajskoj stanici. I dok pjesma Walkabout grupe Augustines svira u pozadini, odlazim. Vraćam se kući. Zajedno s kriglom posljednje pive u Pragu.
TONI JURIČIĆ (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade “Slavko Kolar” Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.
napisao bih ti jednopotezno volim te samo to ni riječi više sad kad si daleko 2000 km sad kad sam te pustio i mislio da sve samo prođe
ili bolje da upotrijebim skraćenicu vt nekako ostavlja dojam usputnosti
ležim između prašnjavih zavjesa koje ne podnosim ali si ih ti voljela i pitam se što bih mogao raditi tako sam
pomislio sam kako je najbolje da umrem ali što ako se u posljednjem trenutku predomislim i rukom uhvatim zavjesu jer eto ipak ne bih
zadnje što sam vidio prašina je koja lagano nestaje ispred mojih očiju baš kao i ti onoga dana
ostavio sam ti ceduljicu na kojoj je pisalo jednopotezno objesio sam se nisam smislio skraćenicu
***
SVE BEZ ČEGA SE NE MOŽE
opet sam cijelo jutro prenosio kutije sve ono što mi je važno bez čega se ne može najpotrebnije
kad je sve završilo ušao sam u novoiznajmljeni stan peti te godine otvorio prozore promatrao malo krošnje zapalio cigaretu i shvatio
ne može se samo bez tebe
razbio sam sve što sam ponio bakin tanjur iz šezdeset i neke tvoj mali dar iz Španjolske (na kojem si flomasterom ispisala naše inicijale) očev okvir što je bila jedina ostavština nakon smrti i sve magnete koje smo skupljali iz stana u stan
onda sam stao više nije bilo lomljivih stvari legao sam nasred sobe i poželio umrijeti
večeras ću izrezati sva tvoja pisma posvete iz knjiga fotografije a onda možda i samoga sebe
***
HTIO SAM BITI
tvoj mali ventilator ljeti zadnja pjesma u zbirci ona koju uvijek pročitaš ispočetka da malo opet nemaš plan onaj najslaniji dio kokica na dnu posude prekrasan dan od nekidan etida koja ti se uvijek iznova igra boca vode bez koje ne ideš u krevet onaj koji te uvijek namješta i to te živcira ali ipak ti je više slatko prvi gutljaj pive topli sendvič ujutro sredina krimića propuh na najsunčaniji dan suh pod neizgrebana tava sitna salata jako začinjena knjiga koji ćeš jednom pročitati pa da se nađe odjeća koju si naslijedila scroll prije spavanja bloger za šminku zabavne slike s mačkama pune ulice ljudi za isti cilj oprana kosa feferončić krumpiri u rolu
***
UPUTSTVA ZA SAUČEŠĆA
nakon duge i teške bolesti duge i teške zašto to pišu kao da je bitno mrtav je prolazi me jeza zamišljam kako vrijeme staje a osoba se muči dugo i teško a ljudi oko nje jedva to preživljavaju mrtav je umro je ubijen je dosta je ili otišao je iznenada zamišljam kako naglo pada na tlo a ljudi oko njega pamte taj prizor cijeli život iznenada ili dugo možda je to uputa za razgovor s bližnjima ako je iznenada osobe se dugo grli ako je dugo onda ih se zagrli malo kraće i ne pita ništa o tome znali su bilo je dugo a nisu nam spomenuli ništa ne znaju o tome govoriti ako je iznenada onda su u šoku onda je bolje ništa ne pitati jer još nije stvarno pitam se dok prolaze ti životi je li zaista razlika u duljini zagrljaja i kako se koriste ta uputstva? što ako te ja želim snažno stisnuti i ne puštati te cijeli vijek i što ako mi nije bitno kako je umro jer izmučena tijela ostavljaju miris propadanja u nosnicama po koži namještaju i cijelome svijetu a iznenadno mrtva okuse željeza u ustima drhtavim rukama riječima koje moraju biti izgovorene i cijelome svijetu i kako da koristim ta uputstva kad znam da su i ti mirisi i okusi vječni i samo te želim zagrliti
čovjek-časopis 