KLOMPE
Moja majka kaže da nije Nizozemka
i ne izlazi iz kuće kad pada kiša.
Crvene klompe stoje u kutu
naše bijele sobe s bijelim namještajem.
Iako drvene, klompe su vrlo udobne i tople –
kaže majka svim našim gostima,
želite li ih isprobati i osjetiti kako je hodati u njima?
U klompama se ne osjećam Nizozemkom.
Dok hodam teška drvena obuća glasno lupa po podu,
teško mičem noge poput zarobljenika u lancima,
razmišljam o tome kako će susjedi dolje biti van sebe
kada se u klompama vratim kući u Kijiv,
onda ću se u njima sigurno osjećati Nizozemkom,
čak ću izlaziti iz kuće svaki put kad bude padala kiša
i praviti se da mi nimalo ne smeta,
za razliku od moje majke
koja sigurno neće izaći u šetnju po pljusku
u bilo kojem gradu.
18.11.22
***
NIELS
Niels pita slušaju li svi Ukrajinci
isključivo klasičnu glazbu,
jesu li svi visoki,
imaju li svi plavu kosu,
znaju li druge jezike
osim ukrajinskog i engleskog.
Niels pita jesu li svi Ukrajinci pravoslavci,
ili su ipak katolici ili protestanti,
i koliko je djece obično u ukrajinskim obiteljima –
valjda barem deset, kao u mojoj obitelji – kaže.
Niels zna za menonite u Moločansku
i dobivanje soli iz rudnika u Bahmutu,
zna za Ukrajince u Kanadi,
također zna za nizozemskog farmera,
koji još uvijek živi u Ukrajini –
pokazivali su ga na televiziji.
Poznajem li farmera, pita me,
jer u Ukrajini nema toliko Nizozemaca.
Niels ponekad spava na hladnom podu starog muzeja,
a prije spavanja čita časopis o povijesti Ukrajine.
Zaspe na stranici s portretom Simona Petljure.
Sanja o visokim muškarcima i ženama
s plavom kosom.
Pravoslavci, ili moguće protestanti,
uz zvuke klasične glazbe
vade sol iz rudnika
u cvatućem gradu Bahmutu.
Ovi ljudi govore samo ukrajinski i engleski,
ovi ljudi nemaju rata, a ruski uopće ne razumiju.
Ovi Ukrajinci su praktički Nizozemci,
ali Niels to ne primjećuje.
Možda i ja imam nešto ukrajinske krvi? – pita, –
Tko bi to znao reći,
Iako se moja obitelj bavila isključivo trgovinom tulipana,
znaš, onih s oštrim laticama,
kao kod vašeg trozupca.
28.06.23
***
RIBE I PAPIGE
Moj prijatelj pjesnik iz Hrvatske
kaže da ostavim Hrvatsku u prošlosti,
fokusiram se na Nizozemce
i pišem pjesme o njima na ukrajinskom,
da si nađem posao konobarice ili čistačice –
„To je dobro za stvaralačku biografiju“, kaže,
pogotovo ako si pjesnikinja.
Moj prijatelj Hrvat pije pivo i puno priča o politici.
Prošao je rat prije 30 godina i zna što je to.
Moj prijatelj pjesnik iz Ukrajine
ponekad se sjeća prošlosti,
na Nizozemce se ne fokusiramo,
kao iz nekog razloga i na poeziji.
Moj prijatelj Ukrajinac šalje mi video
s ribom koja šeće po pijesku
ili sa smiješnom papigom.
Puno pričamo o ribama i papigama.
Sada on rijetko pije pivo, gotovo se i ne dotiče politike.
On sada prolazi rat i zna što je to.
15.01.24
***
BITI NOVA
Biti nova u drugoj zemlji
to je kao biti nova u razredu,
to je mnogo puta ponavljati svoje ime,
to je mnogo, mnogo puta u krug prepričavati svoj život,
– Aha, živjela si u Hrvatskoj?
Pa i izgledaš kao djevojka s Balkana,
tako sam si ih, te djevojke, i zamišljao,
imaš niski tembr glasa,
izgorjelu na suncu kosu
i velike oči boje prezrelog kivija.
Između ostalog, i tamo je, čini se, bilo rata?
Biti nova u drugoj zemlji
to je kao biti u gostima kod tuđih ljudi,
to je stalno gledati na sat, kaneći otići,
to je mnogo, mnogo puta u krug govoriti odakle zapravo dolaziš.
– Aha, iz Ukrajine?
Pa i izgledaš kao djevojka iz Ukrajine,
tako sam si ih, te djevojke, i zamišljao,
imaš niski tembr glasa,
izgorjelu na suncu kosu
i velike oči boje prezrelog kivija.
Između ostalog, je l’ istina da je tamo još uvijek rat?
Između ostalog, je l’ tamo stvarno sve toliko loše?
Između ostalog, namjeravate valjda otići kući?
21.04.24
***
AUTOSUGESTIJA
Dok sam živjela u Zagrebu često sam sanjala aleje i dvoriće Kijiva,
dok sam živjela u Kijivu često sam sanjala ulice Zagreba, poznate od
djetinjstva,
i sada kada živim u Hagu skoro svake noći opet sanjam Kijiv –
evo idem negdje poslom,
evo kupujem si kavu,
evo nekoga susrećem,
i što je najvažnije – naokolo je uvijek sunčano i bezbrižno.
I negdje tek pred zoru u san mi dolazi spoznaja
da sad je ipak rat,
i onda osjetim ponos
što sam još uvijek mirna i što nisam ni čula sirene:
„Vidi, možeš biti u Kijivu za vrijeme rata!“ – kažem sebi,
nakon čega se budim nervozna u mirnome Hagu.
U prvim sekundama buđenja tražim, pipajući naokolo, osjećaj sigurnosti.
Tko će mi reći koliko ću još puta doživljavati ovaj san dok sama sebe
konačno ne uvjerim.
25.05.24
__________________________________
DARIA LYSENKO je pjesnikinja iz Ukrajine koja piše na ukrajinskom i hrvatskom jeziku. Rođena je u Kijivu. Godine 2017. stekla je u Zagrebu zvanje magistra germanistike i povijesti umjetnosti. Nakon početka velike ruske agresije na Ukrajinu 2022. preselila se u Nizozemsku. Danas živi i radi u Haagu.
Godine 2017. u Hrvatskoj je objavila svoju prvu pjesničku zbirku Nemam objašnjenja za ovo, a 2025. u Nizozemskoj i drugu — Čuo sam da si u Nizozemskoj. Hrvatska je druga zemlja u kojoj ova dvojezična zbirka izlazi u tiskanom izdanju.
Pjesme Darije Lysenko objavljivane su u brojnim zajedničkim zbirkama i književnim časopisima u Ukrajini, Hrvatskoj i Nizozemskoj. Od 2025. članica je Društva hrvatskih književnika.
čovjek-časopis 