“SLOVO GORČINA” 2020, Nagrada “Mak Dizdar” za prvu neobjavljenu zbirku poezije, drugonagrađeni rukopis: “KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO” VLADANE PERLIĆ; četiri pjesme

AKO ĆEŠ MI VEĆ PSOVATI MATER, POTRUDI SE DA BAR UŽIVA

Moja majka je savršena žena.
Ona nikad ne ulazi u frizerski salon bez
krivice u svom novčaniku na leptiriće
niti kupuje sebi novu haljinu dok god
mi pružamo ruke prema dućanskim policama.
Moja majka je savršena žena
jer zna prepoznati prioritete:
otac prije kćeri,
muž prije žene,
djeca prije majke.
Žuti i bijeli pilići,
dva ranjenika za slavu,
paprike usred suše,
sve čeka i zavisi od ruke savršene žene.
Da ga ona ne uprti na svoja leđa i
nosa do svog tužnog groba,
ovaj svijet bi se vjerovatno skotrljao na
samo dno galaksije
i raspolovio kao prezrela jabuka.
Moja majka je savršena žena
sa savršenim podočnjacima
i savršeno ispucalim rukama,
čije brazde više ni glicerinska krema
ne može da ispuni.
Moja majka bi, moguće, bila svetica
da nije rodila savršeno nesavršenu mene,
a to je grijeh koji ne može da se
oriba na koljenima niti sapere krvavim znojem.
Majkama je dozvoljeno da rađaju
samo male isuse.
U suprotnom,
svijet im podere halje i svakodnevno ih
u psovkama siluje.

***

MOJI RODITELJI

Moji roditelji su se podmladili
Sada nose pelene i guguču
Krhki su kao dojenčad
Vozim ih po ljekarima da prime bocu
Viču mi mama, mama!
Na šta se ja srdim, pa kažem
ko je koga ovdje rodio!?
Od njihovog plača ne sklapam oka noćima
Još devet mjeseci kaže doktor
Plašim se njihovog rođenja

***

ZAŠTO KAMIONDŽIJE ODLAZE NA JUG

jesi li znao da kad lisica umre
njene sestre se skupe u suton i plaču
a ako imaju braću
ako imaju braću
onda ništa
ispričao mi jedan čovjek što je došao
da se napije vode na našoj česmi
kaže kad flamingosi dođu
na autoput da plešu
to ne valja
znači golema je
usamljenost kamiondžija
baš juče sam vidjela jednog
trubio je psovao a onda dugo
plakao u šoferskoj kabini
ovo zadnje nisam vidjela svojim očima
ali njegov auto-miris je bio
ružičasti flamingo
i sve gole žene na posterima
su mu bile tužne
to jer su srodne duše
i onda jebiga
zato kamiondžije svake jeseni
odlaze na jug
to su prosto takve tice

***

LJUBAVNO PISMO GRADU KOJI ME JE JEBAO I VIŠE SE NE JAVLJA

ti si retardan i glup
zato i jesi moj grad
nikad me nemoj napustiti
vodi me uvijek lelujavu i pijanu
na moj zadnji bus rale turs
prepoznajem ga uvijek po
jedinstvenom smradu
nepostojećoj klimi
i ojkačama na plejlisti
grade moj
volim te volim te
ma šta evropa francuska šta berlin šta
ti imaš najljepše oči i tako me temeljno svlačiš
poljubi mi koljena modrim ulicama
ti si moje prvo jebanje prvo pravo plakanje
prva pijanstva svirke drugarstva
moja vječna slabost ljubav
nikad nemoj odustati od mene
nikad neću odustati od tebe
ti si puna pepeljara koju
ne dam konobarima da istresu
iz tebe se rađam svaki put kad se kockari
prekrste i povuku ručku na voćkicama
nikad mi ne povjeruj na prijetnje izbjeglištvom
to ti samo udaram čežnju
jer želim da me stisneš jače nego ikad
želim da mi kažeš ljubavi moja
čitaj kavafija
sve je istina
jedan grad
jedna zemlja
jedna čežnja
ti i ja
grade moj
ne budi mi stranac
oduvijek sam htjela da ti pripadam
zašto se sad praviš da me ne poznaješ
reci da sam tvoja ljubav tvoja mezimica
reci da me se sjećaš iz tinejžerskih dana
sa dvolom nektara u parkiću i zbunjenim okama
ja sam tražila tebe
grade moj
mrzim te
svih tvojih sto lica
ti si goli beton i golubja govna
ti si dobro izlektorisan govor mržnje
ja sam tvoja ja sam tvoja
zašto me ne vidiš
kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred
grade moj
malaksali kurcu
frustriraš me dovodiš me do ludila
ja bih ovdje da ti dam sve
a ti tromo blejiš brojiš ovce
razvijaš paraplegiju
šta sam ti ja
neka diplomica da me izložiš za goste
školjka suvenir iz sutomora
što je na svakih par godina prisloniš na uho
i praviš se da slušaš more oluju budućnost
zajebi me s tim
ti si đaner koji cijeli život priča
da se od sutra skida sa dopa
a već prvom prilikom krade babi penziju
i juri zmajeve u toi toi-ju
grade moj
govno jedno licemjerno šizofreno
ne bih te mijenjala ni za jedan drugi na svijetu

_______________________________________________________________________

VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020, SKC-a iz Kragujevca 2020. i dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci, kao i pjesničkog konkursa „Vrijeme (bez) utopije“ 2019. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.