OŽUJAK
ponekad navečer uzmem špagu
zabacim je svom snagom iza sebe
pritom koncentrirana sabirem pogled u jednu točku
ruke spakiram u majicu kako mi ne bi ispadale putem
potom dijelove sadašnje duše rasprostrem i navučem po špagi sve do onih titravih dana
onda visim iznad naših otuđenih sjena
ponekad uspijem izdržati tako čak tri frejma
***
SVIBANJ
Gledam u tamni rub betona naše zgrade na kojeg se naslanja ljetnje nebo
dva materijala i dvije ideje
jedan taman pa konačan
drugi plavi pa beskonačan
ležim na krevetu
pored otvorenog prozora
i vježbam misli
puštam ih da otrče kroz prozor
i vrate mi se ujutro svježe
puštam ih na pašu
puštam ih od sebe
i uhvatim se za komad betona kad za nebo već ne mogu
***
KOLOVOZ
ljeti
rodi se u ljeto tako da se baciš od gore u majčino more pa izađeš, hop, na suhi i topli zrak
zaljubi se ljeti tako da zavežeš svoju kosu s njegovim mislima i rastopiš ih zajedno na plus 38 zauvijek
ugazi na ježa
pusti nekog da ti ih iglom izvlači iz stopala
hladi crveni žulj od novih cipela na vrućem kamenu u mršavom hladu
otiđi odavde ili bolje rečeno umiri se dok traje ljeto tako da te poslije samo netko zalije pa iz tebe izraste crni bor
to se zove umri u ljeto
ali ne od vrućine
nego neka ti bude od godina, od dugih ljeta iza tebe
dočekaj danas još jedno ljeto zatvorenih očiju i gole kičme
neka te pecka znoj
puc puc puc
samo je danas ovako ugodno vruće
budi ljeto ljeti
***
RUJAN
prizori kasnog ljeta
pojedinačni
razdvojeni kao u udžbeniku
(jedna žena pliva uz rub jezera, druga žena čita novine na stolici u suncu, spasioc gleda u tišinu daljine)
dragocjeni, kao da su svi redom slučajni
sunce dobronamjerno
sladoled se sporo topi
neki ljudi govore jedan drugom u daljini
prizori za one koji su došli kasnije a nisu zakasnili
takvi su rijetki
i ljudi i prizori
***
STUDENI
izašla sam na balkon i gledala u praznu kuću od čijih je stanara ostao samo žuti frizbi i shvatila kako gledam prema uspomeni u koju se sada, vjerojatno prije neke nove armirane varijante, uselila zima
mogla sam je osjetiti samo kad bi malo razdvojila prste na rukama ili kapke na očima,
u praznim kućama uvijek je zima,
tamo se odmara i puni samoćom,
iz takvih kuća zimi puše vjetar,
to je taj vjetar zbog kojeg navlačimo kape i gledamo iznutra
izašla sam na balkon i gledala u sebe
____________________________________________
TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak i nagrade Na vrh jezika za 2020 godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice.
PRAVE DAME OKREĆU LEĐA FOTOGRAFU
Razmišljam o premalenoj ženi na fotografiji mora
koju je neko selotejpom zalijepio i naslovio "sjećanja"
na napušteni herbarij spomenar
kojeg sam jutros kupila na buvljaku
i u kojem nisam našla niti jednu biljku
A potom razmišljam o sramežljivoj uniformiranoj djeci
i izgubljenim očevima na poljanama
tamo iza mora na rubovima fotografije
Negdje na kraju priče
prave dame okreću leđa fotografu
i nikada se ne usude ispričati do kraja
Na obali mora žena je raširila noge
zajaukala je stoički poput kršnog muškarca
rodila je prekrasnog bijelog dječaka
Ajkule od vjetra dolepršale su
(to sam nacrtala crnom olovkom)
a potom ga odvele ka moru, pa u more
prije nego ga je đavo udario po guzi
prije nego je zaplakao
Samo jednom je zaplakala
žena, dok je rukama nagrtala pijesak
da zagrne izmrcvaljeni ulaz u svijet
tako to dođe kad se svađaš sa historijom
govorila joj je babica
(žena na fotografiji u obliku crne sjene)
milujući je po kosi
U ovom svijetu još uvijek postoje
žene milosrdnice
i ti svoj porod daruješ uozbiljenju novih ideja
kada ga ispljunu iz mora
naučit će te novom poretku
ti budi previše nježna
i gledaj preozbiljno u oblak koji će se uskoro
sasvim raspasti
kada te nauči novoj abecedi
ti govori glasom koji hoda po staklu i ne zapinji
nogama i rukama o čarobna jutra
koja mirišu na muškarce
ti samo budi ti
i bezvoljno širi noge morima utjehe
***
DAN PRIJE KRAJA SVIJETA
Šta rade žene koje umiru od dosade
kada na tv-u jave da je sutra kraj svijeta
osim što trče da istjeraju zalutalog stršljena
udaraju muholovkama po uglancanim staklima
Proviruju glavama u vesele bašte
nije opet Tito umro
nije opet kraj svijeta
rat će odsad imati samo jedan glas
ljudi i žene ne vjeruju
kaže glas koji donosi smrt
i ide iz kuće u kuću
rat i smrt se teško izgovaraju
između naših kuća i stvarnosti ima ogledalo
na kojem se nataložila boja duhana
sva bića svijeta bježe od kraja svijeta
u mala skloništa
Šta rade žene dan prije kraja svijeta
žene koje nisu ljudi
grade falus od šarenih lego kockica
stavljaju zastavice na vrh
fotografišu se u ime slobode
na beskonačnim trpezama društva
Žene se samo, ali, sasvim tiho smiju
dok peku pogače za svoje premorene muževe
Žene kojima smjena završava tik pred kraj svijeta
i koje dosadnom uzbuđenošću broje sekunde,
ponekad priznaju da svaki muškarac mora imati svog tita
Još uvijek postoje žene koje žele smrt svojim muževima
i smrt svim krajevima, brakovima, sistemima,
pojmovima, fenomenima, kako god hoćete.
Ali ja znam jednu,
koja je probola smrt dan prije kraja svijeta.
Vidjela sam kako je u ogledalu nacrtala prstom
nepoznatu slobodu
i sasvim neočekivano ušla u malo sklonište.
Mnogi će reći da je to bio samo zalutali dim cigarete.
***
CVJETANJE
Nečiste životinje miruju na granicama
Ogoljeno tijelo koje će ih prestrašiti
Ako provire glave iz svojih toplih domova
Skoro da se prepustilo
Noćnom izbijanju ljubavnih pupoljaka
Sinoć si sanjala nekog ludaka
Kako je sve tvoje beskrajnosti otjerao
U vrisak prenapućenih grobnica
Posljednje što si čula bio je njegov
Duboki glas koji je recitavao prokletstvo
Biljke su bujne žene
Toliko je ubijenog ovdje na ovom svijetu
A ipak previše nijemog i saživljenog
Pljunula si kada je vani istjerao i tvoje kosti
Kožu za koju si ustvrdila da nije tako mlada
Sada si ogoljena i stojiš na sredini bašte
Oko tebe žive poslušno (s)tvari
Ti si crno-bijeli manifest
Skorog nestanka
Ubijena meduza, žena spremna na smrt
Urliče da apsolutnog kraja nema
I da će se jednom jednostavno probuditi
I procvjetati iz zaboravljenih grobnica.
***
NOĆ, KAO I SVAKA DRUGA
U tebi ima jedna žena, magični bršljen koji probija grkljen
Zgrade su noćas pokušale osloboditi atome
Ti ne govoriš nikada ništa, izgledaš monotono kao lakoća
kojom svemir diše.
Samo ponekad eruptiraš, ispustiš krik.
Zapališ dvije-tri ulice usput.
Umiriš duhove, siluješ posljednje udisaje kiseonika.
Ništa te, zaista nikada nije boljelo.
U tvojoj sobi manifestuje se samo jedna slika
Uvijek gledaš isti prizor
Za razliku od Tantala ti uživaš.
Za razliku od tebe mi smo Sizifova djeca.
Vjerujemo da te boli.
U tebi ima jedan čovjek, magični jezivi mjesec
Ovu noć i on ponovo pokazuje raskoš staračke kičme
Svi ulazimo u tvoju sobu, nemirno i požudno
Želimo da se desi.
Čekamo da iz tvog tv-a koji emituje uzavrele smetnje iskoči jedna tačka.
Bigbang, reći će napokon veselo skriveno biće u tebi.
Promjene su nekad mirišljave i previše smrtne.
Upravo smo otvorili širom usta
I ništa se novo ni noćas nije desilo
_____________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
nemaš pasoš ne voliš da putuješ nećeš umreti ako ostaneš ovde to sam već čuo
danas sam se slikao za vizu dobićeš jednu fotografiju da stoji na frižideru budućnosti iz kog ćeš vaditi maline mleko kocke leda za vrele noći
niz grlo ti klize vitamini
hoću još dugo pod hladnim svetlom da gledam kako ostaješ živ i zdrav
***
MIAMI
sva ta vrela tela na suncu pozajmljenih dana vazduh miriše na badem i radost u pokušaju
que rico
u svakom kadru palma žulja mi oko nešto se tu ne uklapa previše dekadencije vodi u propast
kod tebe su ostali sneg stari računi za grejanje zajednički put na Grenland svakodnevnica nije bila dovoljna
visoke zgrade ubadaju nebo reklama sa osmesima nudi život u sadašnjem trenutku želim da poslušam
obmana prostrana kao okean topao pesak pod tabanima ne leči samo rasplamsava sećanje na hladnoću
***
U JAPANSKOM VRTU
svakog jutra opipavam sopstveno ručje jurim neodlučnost pulsa povlačim linije tvog krvotoka po sećanju
za sve odložene zagrljaje za vrhove prstiju koji se nisu upoznali za kožu koja je ostala suva
seme bačeno na zemlju ne bira pravac u kom će porasti drvo
krošnja se nadvila nad nečujnom rekom u njoj ribe koi smišljaju priču o ostajanju
____________________________________________
NIKOLA GLIGORIJEVIĆ rođen je 1987. godine u Užicu. Detinjstvo je proveo u Bajinoj Bašti. Prve pesme je napisao već u osnovnoj školi. Završava Medicinski fakultet u Beogradu, a potom specijalizaciju interne medicine u Njujorku. Trenutno živi i radi u Pitsburgu. Prošle godine pohađao je radionicu pisanja poezije kod Ognjenke Lakićević. Ovo je prvi put da, nakon par decenija, deli svoju poeziju sa svetom.
SINAPSA
Kada pišem o tebi,
pišem o onome što se nikad nije dogodilo,
što nije postojalo.
Naprimjer,
nikada te nisam nazvala u kancelariju
samo da ti čujem glas.
Nikada nisam kupila malu tortu sa svijećom da proslavimo tvoj rođendan.
Nikada ti nisam poslala razglednicu sa rive
ili aplaudirala u prvom redu na tvoje uspjehe,
nisam ni saznala da je tvoja omiljena kafa
obični espresso.
Nikada nisam strepila nad tvojom sudbinom
i time šta će ti donijeti današnji dan.
Nikada nisam živjela,
ali se sjećam
i sjećanje je otvorena rana.
***
REM FAZA
Likovi u knjizi su govorili
sanjala sam to.
Dobar pisac, loš pisac,
kao da se grupišu međusobno.
Ili kao kad neko otkida latice margarete i govori:
Voli me, ne voli me!
Dan u kojem me vrtiš u krug pored otvorenih prozora,
dok u pozadini pjeva Josipa Lisac i vjetar raznosi moju haljinu
filmska je scena,
gdje za otkinutu laticu
u dnevnik pišem:
Voli me!
***
PRIPOVJEDAČ
Upoznala sam čovjeka
kojem je sve priča.
Od spustio sam torbu na stol
do prošetao sam ulicom i vidio čovjeka
koji prodaje kravlju kožu.
Rekao sam pošto ti je ta koža?
A on je kazao hiljadu maraka.
A onda sam ja rekao,
a pošto ti je krava?
I stalno tako,
svaka scena je mala priča.
Kad više nisam mogla izdržati
upitala sam ga:
A kako je živjeti u priči?
Odgovorio je:
U kojoj priči?
***
O SREĆI
Moj nos
na koži tvog vrata
i oblak umirujućeg parfema
oko nas.
***
JEDNO OD MNOGOBROJNIH JA
Kada bih bila Prust,
živjela bih mondenskim načinom života.
Svakoga dana bih se baškarila
u pletenoj stolici u bašti,
ispijajući limunadu ili porto,
zavisno od toga koje je doba dana.
Kada bih bila Prust
posmatrala bih okolnu šumu,
napola prelivenu sunčanim zracima
i tamnom sjenom svuda okolo.
Kada bih bila Prust
po cijeli dan bih gledala u nebo,
kako postaje,
ne turobno i tmurno,
nego nebo koje donosi slutnju,
kao pred kakav težak
i krvav zločin
o kojem ću ja čitati samo iz novina.
Kada bih bila Prust
slušala bih lavež pasa u daljini,
kreštanje svraka
i nijednog momenta se ne bih pitala:
Jesam li slobodna?
Umorna ili
nesretna?
_____________________________________________
EMINA SELIMOVIĆ rođena je 28.9.1991. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zenici na odsjeku za b/h/s jezik i književnost. Magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistarski rad joj je objavljen kao knjiga pod nazivom „Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina“. Trenutno na doktorskom studiju Književnost i kultura, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Komparativne književnosti.
Objavila četiri zbirke poezije: „Genocid u Crazy Horseu“, „Ademove suze“, „Zembilj“ i „Jazz za Fellinija“, za koje je dobila domaće i regionalne nagrade. Objavljuje tekstove u časopisima. Radi u Muzeju grada Zenice.
SMIJAT ĆE TI SE VRAPCI
Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje
oči. Krilima lupa po glavi.
Iz roda sova: čim svane, nestane, skrije se u šumske i očne
duplje. Ali ti znaš da je u tebi, u tvojoj šumi, i da će izle-
tjeti, pasti na te, napasti, čim padne noć.
Probudio se i pročitao Tinovu pjesmu Duša, klepsidra i
tijek rijeke. Tinova je pjesma duboka, plahovita i virovita
rijeka. Zanijela te.
Plašiš se svoje nadolazeće knjige. Koja će svući s tebe i
posljednju krpu. Ostat ćeš, stat ćeš pred svima: izlučen,
izobličen, gol. Neuk, nevješt i nepismen.
Književno strašilo za ptice s kojega je vjetar odnio rite.
Smijat će ti se vrapci.
***
ŠTO SE NISTE SRELI I ZAGRLILI
Svega imaš, samo vremena nemaš. Potrošio si ga. Prosuo
po desetljećima i stoljećima, planinama i otocima.
Svršilo u jadranskim jamama i tvojim knjigama.
Posljednja zrna ječma-vremena čuvaš još u nosu i pod
jezikom. Ni list ni cvijet ne ostade za tvoje drvo.
Ono će za tobom u polju jaukati u studenomu, u vjetru,
i zalamati golim, bezlisnim rukama.
Što se niste sreli i zagrlili. Srasli u jedno drvo.
***
INTENZIVNO SE BAVIŠ TURIZMOM
Tare te baškovoška štakornjača, koja odavno više nije tvoja,
i trt će te dok ti bude ijedna cijela kost. Uvijek u raspadanju.
Iznajmljuješ sobe. Spavaš na stubištu: preko tebe preskaču
gosti. Bune se, viču da su im zidovi mokri, posteljina trula.
Jedan tridesetogodišnjak, visok, plav, zaletio se na te na
podu, zamahnuo nogom. Očekuješ udarac u drob, u re-
bra. Noga još u zraku, ti se budiš. Sat ti pred licem: šest i
dvadeset i četiri minuta.
Prije toga si pakirao nekakvu ribu i slao u Zagreb. Inten-
zivno se baviš turizmom u vrijeme kuge.
***
PISATI PJESMU
Po nenapisanu papiru, po negaženu snijegu.
Zaputio se, zaputila se ruka.
Ne znate, niti možete znati:
gdje će koja stopa, gdje će koja riječ.
Za vama proljeće, ljeto: slova ni traga.
Tebe ni tvoje ruke.
Drugi će putovati po papiru i snijegu.
U snježnoj i papirnoj vijavici pisati pjesmu.
Sve kosti u tebi, ti vas u svojoj koži. Još si živ.
Teče kroza te i crljeni se krv.
Kao kakav alpski vrh što ga je obasjalo sunce,
bijeli se i svijetli navrh tebe mozak.
Na oči gleda te iz tijela, na usta govori duša.
Ti si još živ.
___________________________________________________
PETAR GUDELJ rođen je 29. rujna 1933. u Podosoju. Diplomirao je 1959. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Objavio je knjige: Ruke, suze i čempresi, pjesme, 1956.; Isus je sam, pjesme, 1961.; Pas, psa, psu, pjesme, 1967.; Suhozidina, pjesme, 1974.; Tropi. Počela, pjesme, 1976.; Štit, poema, 1979.; Ilirika, pjesme, 1980.; Vrulja, pjesme, 1982.; Mit i med, pjesme, 1982.; Osmoliš, pjesme, 1982.; Vlkoe, poema, 1983.; Ilirika, izabrane pjesme na slovenskom, 1984.; Hesperidske jabuke, poema, 1986.; Europa na tenku, poema, 1987.; Vuk u novinama, izabrane pjesme, 1988.; Moja Imota, nebo, zemlja, ljudi, pjesnička proza, 1991.; Golubice nad jamama, sabrane pjesme, 1993.; Put u Imotu, pjesnička proza, 1996.; Po zraku i po vodi, pjesme, 2002.; Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, 2004., Zmija mladoženja, pjesme, 2007.; Duša tilu, pjesme, 2010.; Za njom je koracala maslina, izabrane pjesme, 2010.; Sve što si donio iz planine, pjesme, 2012.; Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, pjesme, Zagreb, 2017.; Imotska knjiga, pjesnička proza, Zagreb, 2017.; Europa na tenku, poema, Zagreb – Sarajevo, 2017.; Munje i naranče, stihovi i proze, Zagreb, 2018.; Za svojim pjesmama, životopis i pjesmopis, Zagreb, 2020.
Živi u Zagrebu.
Ken i ja Usklađujemo disanje On sjedi na kauču S osmijehom na licu I povazdan okreće glavu kao da je svjetleći globus Katkad mu nezgodno zapne i Zaustavi se Pa mora čekati da dođem s posla i vratim je na mjesto kako bi se i dalje mogao smiješiti pokazujući svoje lijepe zube u A1 nijansi bijele dok gleda kroz mene Tad obično odjurim u kupaonicu i pogledam se u pravom svjetlu Pa pustim suzu na talijanske pločice i obrišem je toaletnim papirom s mirisom kamilice Kao i uvijek Gledamo dnevnik Dok mu vrtim glavu da mi vrijeme brže prođe Razmišljam o skoku s balkona On se i dalje smiješi Za vrijeme reklama zaplešem na poznati song i podignem mu lijevu ruku Pa desnu Povučem ga prema sebi da uhvatimo korak prije vremenske prognoze koju nikad ne propuštamo I u vrtoglavom ritmu polke prigodno obilježimo proslavu zadnjeg dana Tako je lijep Pohotno ga ljubim u usta I zamalo se udavim njegovom malenom urednom glavom Umorni Padamo u rupe između parketa Iz njegove nožice kao mala grančica proviri žica i zarobi ga u bajcanom hrastu Dio po dio tog glatkog tijela izvlačim iz naše kućne grobnice I molim ga da se sredi jer moramo voditi ljubav još jednom prije odlaska Vrijeme leti Uskoro ćemo i mi Skini se do kraja Kažem Pokaži sve Odvedi me u Keniju Otpjevaj mi nešto On šuti Uzimam kemijsku i A1 zubi postaju plavi poput postojanih najlonskih gaća u kojima se nikada nije oznojio Nasmijanu glavu spremam u grudnjak pored srca I uz najavu mjestimičnih pljuskova na zapadu zemlje Odgađam svoj plan za neki ljepši dan
***
ZEC
Davno prije svega Ti i ja U visokoj travi Treperili smo nečujno našim tihim životima Ja i ti Živjeli smo noću A danju drhtali u strahu od opasnih zvijeri Radili smo ono što zečevi rade Ti i ja Jedino to smo znali Naša djeca Sićušna i bez suza Mnogobrojna i stalno gladna Ležala su na mojim grudima Njihove meke uši nježno su me grijale A onda su tiho odskakutala u neke druge visoke trave i mračne rupe Ti i ja Kao da se nakon toga nismo poznavali Pao je snijeg i tragovi tvojih malih stopala odveli su me do ruba šume Više te nije bilo Sama Skakala sam uznosito u visinu Htjela sam biti kao zec iz priče koju još nisam čula Htjela sam biti raketa Prije nego što sam znala što to znači Htjela sam biti omiljena životinja Luda i neustrašiva Preskočila sam nasip nazvan po nama I postala lak plijen za veliku pticu koja me ugrabila u brišućem letu Bila sam viša od visoke trave Iznad svijeta Između svjetova Znala sam da ne može tako Dovijeka Stvari dođu svome kraju Kao dan Rasplinu se u zaboravu Kao noć Tek čežnja za skokom kao sjećanje ostaje Kad nečujno treperenje remeti san
***
VRANA
Kad sam je ugledala Znala sam da ću se jednog dana probuditi kao vrana Dala mi je jasno to do znanja Kad je iz crne vreće prepune smeća Izvukla ostatke hrane i uvrijeđeno odbacila koru od krumpira Pogledala me ravno u oči Glavom napravila onaj huliganski pokret nakon kojega slijede batine i cipelarenje Graknula je u mom smjeru I još se nekim tehnikama zastrašivanja poslužila O kojima sad ne bih Možda poslije Možda nikad Ali bilo je neugodno Dani su ti odbrojani Rekla je na svom jeziku koji sam razumjela kao da je moj Vrana si bila i u vranu ćeš se pretvoriti Presudila je samouvjereno i zveknula kljunom u prozorsko staklo Tvoja kuća je i moja kuća Zakreštala je odlučno Sve što će biti odavno se dogodilo Plamtjelo joj je u oku Ušetala je u sobu Legla u krevet Pokrila se preko glave I zaspala Iz mojih prstiju nicalo je perje crno kao košmarna noć Meko poput vode A meni je napokon postalo jasno da nikada neću lijepo pjevati
***
PAS
Sjećam se vremena kad sam bila Pas Živjela sam u psećoj kućici u vrtu velike kuće Sjećam se djece I žene majke koja mi je donosila hranu Ukusnu hranu u crvenoj zdjelici na kojoj je pisalo Dog Bila sam pas Dog Odazivala sam se na to ime rado i veselo Sjećam se kako su mi duge uši letjele oko njuške I jezika se sjećam, svog dugog jezika kojim nisam govorila Poput teškog kazališnog zastora poskakivao je u ritmu mog razdraganog trčanja prema ženi majci Sjećam se muškarca koji je stalno izlazio iz kuće i ulazio u auto i obratno Bacao mi je štap i ja bih mu ga donijela i obratno Svi su mi sve bacali i ja sam svima sve donosila i obratno Grlili su me i ljubili dok su plakali u mene Ja bih ih samo polizala po licu a oni bi se nasmijali i nastavili tugovati u moje krzno Jednom sam zaklala patku Ne znam ni sama zašto Došlo mi je Rastrgala sam je zubima i donijela je ženi majci da se pohvalim Ona je vrisnula i okrenula glavu Muškarac je izašao iz kuće i ušao u auto Nije mi bacio štap Nitko mi ništa nije bacio čitav dan Htjela sam polizati djecu ali nije ih bilo Nitko nije plakao u mene danima Legla sam u kućicu I plakala u zdjelicu s ukusnom hranom Nisam ništa ni čula ni vidjela Zdjelica s hranom naposljetku se ispraznila Kad su svi otišli Njušku sam zabila u zemlju Uzaludno i beskorisno A moji oštri zubi otupjeli su do bezopasnosti U velikim jatima patke su nestajale prema toplijim blatima Prema danu Prema vodi Sve što sam znala više mi nije pripadalo Zamahnula sam repom i zalajala nepoznatim lavežom I to je zadnje čega se iz tog vremena sjećam
***
KRAJ SVIJETA
Izlilo se more Iz kuće raste drvo Zemlja se izravnala i moglo bi se reći da je taj neveselo neočekivani događaj sve promijenio Zemlja je izgaženi tepih na kojemu popravljaš rese od jutra do jutra A ispod njega ne pospremaš ništa jer nešto mora ostati za sutra I rijeka se izlila Malo jezero postalo je veliko Nad njim kruže zalutali galebovi Sve izgleda isto kao što nikada nije bilo Rubovi se pomiču Bez upozorenja I uvijek nedostaje još jedan korak Vjetar raznosi lišće Ostavlja ga naopako Prije nego što se uskovitla Okrećem ga nogom da bude urednije Tako je ljepše Smirenije Sumrak traje čitav dan, a noći gotovo da i nema što uopće ne čudi u ovim okolnostima Nešto bi valjalo i o suncu reći O ljubavi i prijateljstvu Svakako se spomenuti i beskrajnog ljeta Sada kad je počela vječna zima Izlilo se more Morat ćemo živjeti s tim i bez njega Lađe će tresnuti na dno Podmornice će se nasukati I bit će to jedan spektakularno neuspio kraj svijeta
***
ROG
Moj mladi prevladavajuće nevidljivi susjed Svira rog Predano vježba I u ime rime Divno Bi bilo Reći da zvuči Kao bog Ali zapravo je dozlaboga Dosadan Same ljestvice Vječno iste Sumorne dionice (Nekad je tu bila pijanistica Od čijeg su sviranja Zavjese šašavo hihotale) Dođe mi da mu nogom Odvalim vrata I kažem Sviraj si to kod mame Ali onda mi padne na pamet Što ako nema mamu I sav se moj bijes razvodni Isklizne iz crtovlja Sonatine i etide Poprime neki drugi ton Okrivljujući Posramim se i spustim pogled Pa kažem svima Pustite ga neka puše u svoj rog Svoje žalobne koračnice Ako ga to veseli Neka puše nemilice I dok iznad mene majstori u neuhvatljivom ritmu majstorskog mjerenja vremena ruše zidove A preko puta mala djeca odrastaju uz vrisku i vratno lupanje Rog mi odjednom zazvuči sasvim dobro Poput slona koji je izgubio svoje krdo I može ga spasiti jedino mladi susjed koji se pretvara U sredovječnog sebe Čekajući mamu da mu iz dućana donese hranu
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
iz daljine moja ljubav prema tebi je bistra supa sa trunkom sveže koprive pred kojom se razodene nepce a dušnik zadrhti
kada dođeš ubacim previše začina zaboravim da je skinem sa ringle sve se raskuva u njoj i ja je srčem iz šerpe vrelu
sve u meni obraste u plikove
***
KIČMA
sinove nosim na leđima
istovremeno se povijam da prionem kao štap pod dlanove roditelja
u meni se bori za dah dete zaglavljeno među pršljenovima
***
AKO ŽELIŠ DA ME ZAVEDEŠ
odvoji moje zube od zanoktica usnama zaustavi krv kaži da voliš ukus gvožđa ostatke umrle zvezde i moje prste
urami mi lice u svoje dlanove upoznaj se sa mojim strahovima nek i tama postane sigurno mesto meni je tuga afrodizijak
vrhom prsta povuci liniju od kuka ka pazušnoj jamici koža će ti otkriti ono što želim najviše me plaši
prati ritam disanja tumači nemušti jezik bokova probudi u meni nimfe kojih ću se posle stideti
i sačekaj da u tvom napuklom glasu napetim žilama i zamagljenom pogledu
pronađem sebe
_______________________________________________
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti – na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka je aktivnije pisala poeziju i kratku prozu – neke od pesama su objavljivane u književnim časopisima – a za prozu je osvojila dve Pekićeve nagrade. Nakog tog perioda sledi dugo zatišje u pisanju, kome se vratila prethodne godine. Do sada su joj objavljivane pesme na portalima astronaut.ba, strane.ba, bludni stih. Trenutno pohađa radionice poezije kod Zvonka Karanovića.
Providan lak za nokte mažem na najlonke Prekrštam noge i treperim kao sijalica koja će pregoreti
Pažljivo brojim stihove Želim da ih ima koliko i stepenika do tvog stana
Uzimam dah kao pre igre ko će duže da izdrži pod vodom
Brišem pesmu Ako budemo išli kod tebe možemo i liftom
***
METASTAZA SVRABA
Poznati glas odzvanja telom Postaje svrab u ušima pesnička slika zaglavljena u treptajima
Rascepkane slogove prepoznajem u rasejanom hodu svih onih koji odlaze
Mačji brkovi podsećaju na žičani instrument koji bi mogao da stvori tu melodiju
Pokušavam
Dobijam piskavi mjauk ugriz i krv
Uzimam školjku Mislim zarobljeni talasi će sprati te tonove
Štapić za uši guram preduboko Od toga svrbi i grlo
Metastaza svraba
Premeštanje stihova po utrnulom telu
***
PUŠTALA SAM NOKTE DA BIH MU IZGREBALA LEĐA
Krvave linije bile su tragovi aviona davno sletelih tamo gde mi nije dozvolio da odem
Dok je pušio cigaretu gledala sam mu u lopatice i sećala se onih u kantici na plaži
U vodu sam sipala so pila i mislila o novim obalama koje će mi zabraniti
Uzeo je gutljaj pitao šta je to rekla sam more
Više nikada se nismo videli
______________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine, u Kuli. Diplomirala je na odseku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je na master studijama na istom odseku. Osim poezije, piše i književnu kritiku, koju je objavljivala u sklopu radionice Bookstan, u Sarajevu.
čovjek-časopis 