OŽUJAK ponekad navečer uzmem špagu zabacim je svom snagom iza sebe pritom koncentrirana sabirem pogled u jednu točku ruke spakiram u majicu kako mi ne bi ispadale putem potom dijelove sadašnje duše rasprostrem i navučem po špagi sve do onih titravih dana onda visim iznad naših otuđenih sjena ponekad uspijem izdržati tako čak tri frejma *** SVIBANJ Gledam u tamni rub betona naše zgrade na kojeg se naslanja ljetnje nebo dva materijala i dvije ideje jedan taman pa konačan drugi plavi pa beskonačan ležim na krevetu pored otvorenog prozora i vježbam misli puštam ih da otrče kroz prozor i vrate mi se ujutro svježe puštam ih na pašu puštam ih od sebe i uhvatim se za komad betona kad za nebo već ne mogu *** KOLOVOZ ljeti rodi se u ljeto tako da se baciš od gore u majčino more pa izađeš, hop, na suhi i topli zrak zaljubi se ljeti tako da zavežeš svoju kosu s njegovim mislima i rastopiš ih zajedno na plus 38 zauvijek ugazi na ježa pusti nekog da ti ih iglom izvlači iz stopala hladi crveni žulj od novih cipela na vrućem kamenu u mršavom hladu otiđi odavde ili bolje rečeno umiri se dok traje ljeto tako da te poslije samo netko zalije pa iz tebe izraste crni bor to se zove umri u ljeto ali ne od vrućine nego neka ti bude od godina, od dugih ljeta iza tebe dočekaj danas još jedno ljeto zatvorenih očiju i gole kičme neka te pecka znoj puc puc puc samo je danas ovako ugodno vruće budi ljeto ljeti *** RUJAN prizori kasnog ljeta pojedinačni razdvojeni kao u udžbeniku (jedna žena pliva uz rub jezera, druga žena čita novine na stolici u suncu, spasioc gleda u tišinu daljine) dragocjeni, kao da su svi redom slučajni sunce dobronamjerno sladoled se sporo topi neki ljudi govore jedan drugom u daljini prizori za one koji su došli kasnije a nisu zakasnili takvi su rijetki i ljudi i prizori *** STUDENI izašla sam na balkon i gledala u praznu kuću od čijih je stanara ostao samo žuti frizbi i shvatila kako gledam prema uspomeni u koju se sada, vjerojatno prije neke nove armirane varijante, uselila zima mogla sam je osjetiti samo kad bi malo razdvojila prste na rukama ili kapke na očima, u praznim kućama uvijek je zima, tamo se odmara i puni samoćom, iz takvih kuća zimi puše vjetar, to je taj vjetar zbog kojeg navlačimo kape i gledamo iznutra izašla sam na balkon i gledala u sebe ____________________________________________ TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak i nagrade Na vrh jezika za 2020 godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice.
čovjek-časopis 