Ustati rano ujutro prije ostalih ukućana.
U tišini prosijati brašno i osluškivati kako
fini puder pada u pripremljenu posudu.
Dodati mlake vode, te rukama koje su
išarane vremenom oprezno mijesiti smjesu.
Pokret ruke treba biti isti kao onaj kada
novorođenče hvatamo ispod glave da ga podignemo
iz bešike. Kada se u posudi smjesa pretvori
u ujednačenu masu, podijeliti je na jufke,
staviti ih na krpu, prekriti ih drugom, i
pustiti ih da se odmore. U međuvremenu,
mljeveno meso pomiješati sa usitnjenim lukom,
soli i biberom. Prekriti posudu s mesom folijom
da ne bi muhe na njega slijetale. Dok čekaš
da se jufke odmore (što su odmornije, to se lakše
razvlače) sjedi pored prozora i razmišljaj.
Nije bitno o čemu. Burek će ispasti kako ispadne
bez obzira o čemu misliš dok čekaš.
Kahvu napravi i zapali cigaru. Gledaj kroz prozor.
Sjeti se rahmetli oca i majke. Cigara dogorjela do
filtera. Jufka se odmorila i spremna za razvlačenje.
Na stolnjak posuti brašna i na sredinu smjestiti
jednu jufku. Rukama je malo spljosnuti, te oprezno
početi razvlačiti. Kada je razvučete do krajnjih
ivica stola, rastanjenu jufku dobro nauljiti, te uz
rubove početi redati mesnu smjesu. Kada se to učini,
rubove jufke preklopiti preko smjese i valjati.
Punjenu jufku zamotati u zvrkove ili kolute i položiti ih na
nauljenu tepsiju. Ponoviti to dok se ne napuni
tepsija. Rernu zagrijati ili vatru u peći dobro naložiti
i staviti tepsiju s burekom u nju. Dok se pita peče,
pristaviti supu da se skuha da ima nešto i na kašiku,
da makar malo zasiti prije bureka. Nakon dvadeset
minuta, burek izvaditi iz rerne, zaliti ga ili vodom
ili supom (ako je ima), prekriti ga krpom
i tako ga i servirati na sto da se ne prljaju tanjiri.
Dok čekaš ostale ukućane da se okupe oko stola,
ponovo zapali cigaru. Ukoliko je ostalo u džezvi kahve,
iskapi je. Je li sve onako kako zamišljaš? Jesi li tu
gdje želiš da budeš? Šta bi se dogodilo da sad samo
ustaneš i odeš? Bilo gdje? Neko novo mjesto, neki
novi život. Da li to uopće želiš? Ukoliko i dalje ne znaš
kako se priprema burek, možeš ga naručiti iz
buregdžinice. Njima svaki put ispadne savršeno.
ERNAD OSMIĆ (Brčko, 1989.), iz zbirke pjesama "BOSANSKI ROBOT", Presing, 2018.
Redovito sam se čistio
hranom bogova
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
kao suho lišće
klizila si s moje kože
kao suho lišće
padala si na vjetru
kao suho lišće
prekrila si sve površine
kao suho lišće
pustila si korijenje
iz tebe opet narasla
šuma
hodajući uvijek istom šumom
pokušavao sam te sasuti sa sebe
vidio sam daždevnjaka
kako se sakrio u
mraku
truplu jednog stabla
okružen suhim lišćem i žutim gljivama
sunce mu je obasjalo samo jedno oko
ali on to nije primijetio
stajao je kao maska
samozadovoljno me gledao
mislio je da ga ne vidim
bio je uvjeren da je nevidljiv
on sada i dalje tamo stoji
telepatski objavljuje svim reptilima
svoju naizglednu pobjedu
i dalje ne zna da ga je prije
svjetla u oku
odao rep,
duboka neprirodna crna kičma
koja viri iz
puno svjetlijeg potpunog mraka
opsidijanski mokro-crni obelisk
koji hladno počiva na suhom lišću
suhom lišću koje se evo već raspada
i korijeni se u zemlju sunce mjesec
iz tebe opet
naraste šuma.
***
U našim vremensko-prostornim razmacima
pratim se kao da sam svoj plijen.
Kada se uhvatim u trulim mislima
odmah se ubijem
skinem si kožu
kojom se pokrijem dok
si komadam meso
ono pljesnivo
dajem pticama
i vraćam srdama
ono slatko
ispečem i pojedem
postao sam jako dobar kuhar
dođe s iskustvom,
kosti koje odbijaju držati vatru ispod slatkog mesa
pomno zakopam i svakoj posvetim po jednog boga.
Kada se moja koža raspadne
od istovremenih naleta
hladne morske struje i topline sudara dvaju zvijezda
kada mi meso postane pregorko i nehranjivo
i kosti izgube borbu s ugljenom
znam da sam spreman izaći.
Taj se proces može dogoditi u jednom milimetru sekunde
ili može trajati godinama
nekada se vode
dva ili tristo tih procesa
u isto vrijeme
zato
ne vjerujem baš u vrijeme
kako je moguće umrijeti
i ponovno se roditi
u jednoj sekundi
kada mi to objasnite
onda ću vam možda povjerovati
da jedna minuta ima šezdeset sekundi
ne vjerujem da postoji nešto što je određeno kao dan
ne vjerujem u ovu cijelu stvar oko dvadeset i četiri sata
ne vjerujem da postoji čekanje
da postoji čekanje
postoji čekanje
čekanje
imaš sreće
što ne vjerujem u vrijeme.
Sreća je stvarnost minus očekivanje.
***
Naša druženja postaju sve češća
a oduvijek su trajala što je duže moguće.
Otvaramo sebe,
zatvaramo kafiće.
Jednom su nam
upalili svjetlo ne bi li nas istjerali
okrenem se oko sebe
shvatim da smo zaista sami,
unatoč provaliji mogu iskreno reći
da je to vrlo romantično,
pogledam te i vidim ti u očima
da si shvatila isto što i ja
pogledaš na mobitel
da, prošlo je već toliko sati
da, nisi niti primijetila
da, da se barem ne moraš rano buditi
da, da barem vrijeme ne postoji
da, voliš se družiti sa mnom
da, osjećaš krivnju
naši su razgovori inače meditativni
svjesno odbijamo ono očito
da, da su barem stvari drugačije
da, bilo ti je sve odmah jasno
da, bilo nam je već tad sve odmah jasno
da, ne znaš što je ovo zapravo
da, ne znaš zašto ovo radiš
da, da, da
a onda te primijetim
tako obasjanu
umjetnim žutim svjetlom
i shvatim
u ovih godinu dana
samo sam te jednom
vidio na svjetlu
bila si kao sunce kroz krošnje plus vrijeme
posvuda, ali dolaziš.
__________________________________________________
PATRIK GREGUREC rođen je 1992. godine u Sisku. Student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Dramaturg je na ispitnim produkcijama odsjeka Kazališne režije i radiofonije, scenarist kratke igrane serije Svjedok (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu – Genkidu, autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar) te suautor teksta i dramaturg na lutkarskoj predstavi Caffe Kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar). Monolog Jež više nema dilemu izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta Ako me čuješ, ja ću pričati. Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica), dramatizirao i adaptirao roman 1984. Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, bio dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (ITD, Škvadra) te za kazalište adaptirao roman Branislava Glumca Zagrepčanka (Teatar Erato). Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine.
BELE MUMIJE
Neke od mumija
bile su pozitivne
na kokain.
To nije moguće!
- vrištali su egiptolozi
i nervozno
podizali naočare
na koren svog nosa.
Možda kokain
i stiže na sve strane,
ali dolazi
jedino iz Južne Amerike!
- tvrdili su uporno
masirajući zapušene sinuse.
Stari Egipćani nisu znali
da postoji Južna Amerika!
- zaključili su znalački,
uzdignuta nosa.
A četiri hiljade godina
stara Sfinga
zagonetno im se
smešila u lice
i iako nos
odavno više nije osećala,
znala je
da ga ne treba
gurati baš svuda.
Jer ko će
da objašnjava faraonima
šta je moguće, a šta nije?
Njima,
kojima su sagradili piramide
bez potrebne tehnologije.
Njima kojima je trebalo
sve da se iscrta
da bi išta razumeli,
a porodične linije
stoje im izvučene
kao dinastije.
Neka ih.
Neka leže
ukočene
po išaranim sarkofazima.
Neka šire nozdrve
kroz koje im je
pamet iscurela.
Neka škrguću zubima
po muzejima
i privatnim kolekcijama.
Ionako ih nikada
neće pustiti
da počivaju u miru.
A večnost
treba
nekako pregurati.
***
TOTEM SVETOVIDA
Bio sam bog.
Više nisam siguran šta sam.
Možda samo deblo koje plovi rekom.
Deblo sa četiri lica.
Jedno gleda na levu obalu,
jedno na desnu,
jedno u tmurno nebo,
a jedno više ne gleda.
Verovali su
da sa svoja četiri lica
mogu da vidim čitav svet.
Nije se mnogo razlikovao od neba.
Svet je tmuran,
ali mi je nekad bilo dobro u njemu.
Hranili su me ranim žitom,
toplim iznutricama i opijali me s krvlju.
Gozba bogova.
Već nedeljama ništa nisam jeo.
Ponekad se pitam gde sam.
Obala se ne menja značajno,
a ljudi na obali su svuda isti.
Love i plove.
Ponekad prođu blizu mene,
ali me onda uplašeno odgurnu
i odveslaju dalje.
Pitam se šta vide?
Prepoznaju li me?
Znaju li da sam nekad odlučivao
o letini i ishodu rata?
Sećaju li se plemenskih kraljeva
koji su klečali preda mnom?
Znaju li reči molitve
koje su mi žene šaputale
pred porođaj?
Nisam ih uvek uslišavao.
Bio sam ohol i prek.
Tako su me više poštovali.
Sada poštuju boga
koji im pokazuje ljubav.
I njemu će uskoro
gurnuti mač u ruke.
Ne moraš da budeš bog
da bi to predvideo.
Dovoljno je da poznaješ ljude.
Predvideo sam budućnost.
Ona kaže da će me
nakon oluje
na obali pronaći dečak.
Iste noći će me
sa svojim prijateljima
odvući u šumu
i sakriti u mrtvom deblu.
Tamo će me ljudi
iz obližnjeg sela
obožavati još stotinu godina.
Zatim će me spaliti.
Nadam se da grešim.
Dopada mi se u vodi.
Želim da vidim more.
Kažu kad vidiš more
video si sve.
***
SVE ILI NIŠTA
Na više
od stotinu
antičkih ćupova
sa različitih strana
mediterana
nalazi se jedna
istovetna slika.
Na njoj
dva ratnika
u punoj ratnoj opremi
sede i kockaju se.
Ahilej i Ajant.
Ratnici, krvoloci,
najveštiji borci,
koji su
sa hiljadama drugih Grka
došli po svoj deo slave
pod zidine Troje.
I o njima se sve zna.
Gde su rođeni,
kako su umrli,
i koga su sve
na tom putu
ljubili i ubili.
Jedino što se ne zna
jeste
zašto su se kockali?
Tu igru dva heroja
ni pesnici, ni mitovi
ni smrtnici, ni bogovi,
niko živ ne spominje.
A ipak,
ta njihova slika
uvek se iznova
javlja i ponavlja
u gotovo svim iskopinama.
Šta je moglo
naterati dva ratnika
da usred
opsade grada
spuste oružje
i krenu da bacaju kocku?
Pravi ulog,
kažu ovdašnje dangube
i kockari.
Oni doduše,
ne znaju mnogo
o antici,
ali znaju o navici.
Kakav je to osećaj
kad uložiš sve ili ništa.
I nije to zlato i blago.
Nisu kule i gradovi.
Ćak ni ljubav nije.
Nije nešto
što izgubiš,
pa opet možeš da osvojiš.
Smrt je ono u šta su igrali.
Velika,
veličanstvena,
nezaboravna,
ali pre svega,
slavna smrt.
Sve ili ništa.
Ahileja
i dan danas
igraju u Holivudu.
Ajantovo ime
stoji ispod sudopere.
Ajax
najjače
sredstvo za podove.
_____________________________________________
BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman "Hašiš klub". Danas piše pesme i kratke priče.
Treba početi noćas, u četvrtak, u zao čas, Posle jela, pre spavanja, u toku misli, Kad god ovo čitaš, kome god da pročitaš, Jer su počinjanja teška i pritisnuta velikim „NE MOGU”. Treba ponavljati početke, bez obzira gde si stao, Proletećeš ih brže svaki put i time Nadahnuti svoje htenje. Treba uneti odobrovoljenost u svoja dela, Najviše u ona koja zbog sebe ne činiš. (Videćeš onda šta te najviše oslobađa) Učiti od delova vlastitog tela: Uvideti da glava misli, ali posmatrati telo Tako da glavu navodi na razmišljanje. Shvatiti da se sloboda ne prenosi nasleđem, Ona nije tvoja kosa, Treba je oteti od života, razvijoriti kao zastavu, Baš kako olujni vetar tvoju kosu razgaljuje. A kosa je uvek tu, možeš je opipati. I sloboda je tu, nadohvat iste ruke. Treba uživati i u iznuđenostima Dokle god se možeš poigrati sa bilo čime tuđim I posle biti u stanju reći: “Hvala, ništa nije ni polomljeno ni izgubljeno”, Samo tako ćeš imati za tu igru saigrače. Istrenirati um da se nesvesno opusti, A ne ići u toj vežbi dalje od jednostavnog, Po ugledu na širenje nožnih prstiju, (Neka te opet uči isključivo telo) Dozvoliti sebi taj laki efekat Babinskog, I nasmejati se kao dete kad vidiš decu. Rukama treba dati olakšanje, Ruke su pune loših iskustava, Dopustiti im zato da iz njih procure Brzo kao one najlošije vesti, Nešto nalik onome što se dešava i vodi Kada dlanovi od čuvanja otežaju. (A ti moraš znati da ti se i to sprema) Oplemeniti rumenost u obrazima, Uskladiti je sa podignutim pogledom, Posvetiti taj trenutak nečijem licu. To je iskonska pojava koju ćeš aristokratizovati, Jer će ti pomoći pri spoznaji nekolicine onih Koji za “to” imaju odgovarajuće ime, Jedinih koje ćeš nadalje računati. Treba se izdignuti iznad sebe sadašnjeg, Stati na uzvišeno brdo postojanja, i odatle Sagledati početak, kraj i probrati nešto između, Pa uskliknuti pobedu: “Mogu krenuti odakle želim!” Jedino se na takvom putu sreće onaj koga želiš. Tvoje putanje su tvoji zubi, tako ih i održavaj. Zaboravi da posmatraš svoje imperative kao zapovedni Već kao jedini pravi način delanja kako bi delovali. Ne treba uzimati hleb iz svačijeg žitnog polja, Još manje uzimati ga pod izgovorom potrebe. Telo će te naučiti da je lakoma i podmitljiva tvoja glad, A hleb je samo navika duše da se sa njom meko postupa. I na kraju, na početku ili ako je nešto ostalo u sredini, (sve zavisi odakle odlučiš da osmisliš svoj polazak) Treba se otrgnuti svim poređenjima Tako da svaki proživljeni osećaj bude Podjednako neuporediv.
svaki put kad uhom dotaknem ti bila iz njih kao iz školjke nemiri zašume tvoji prsti kao žarnjaci kosu mi zamrse pa se sljubimo u naletu žudnji i zaljuljamo snatreći plavo
smiono zaranjam plavlje propitujem sjenovite zaklone prevrćem kamenje ne bih li otkrila barem nešto što mogu ponijeti osušiti i čuvati na polici probranih prigušenosti
a onda svaki put kad posumnjam da smo ikada supostojali prislanjat ću uho kao dijete na osušenu vulvu morskoga puža i čuti plavo brujanje tebe kao iz Marijanske brazde
———
čini mi se da sam te noćas opet sanjala kako po meni rasteš raznobojno a pčele ti raznose pogled i oprašuju moju žudnju
čini mi se da sam vješto posegnula za kostima da premostim do osunčane obale da pregazim rujne nemire
čini mi se da si bio razdragan jer su ti ruke vijorile krošnjama a prste si sjetno zaplitao u moju sjenovitu potragu
čini mi se da sam bila košnica
***
BESKRAJ
u tvojim očima muklo čuče tišine a miriše na oluju sagrađene mračne ćelije i mučilišta zidovi od kamena sleđena jezera
u neprozirnim naslagama vremena skrivaju nagost radosti kao rudnici drago kamenje valja najdublje u mrak kopati da se konačno oslobodi
samo rijetkima dopuštaju da uđu u razliveno more što se ljeska u ljetno predvečerje a zrak drhti purpurnim sjajem i raznosi miris bliskosti
tvoje oči dišu zeleno i prijete kao tamni virovi u svitanje a u njima zvijezde
brbljaju o bezdanu što se zagonetno rastvara i vješto otima
***
MATOVILKINA PJESMA
iz čekanja se rađa poezija iz nijeme strepnje o tome kakvi ćemo biti kad se najzad dočekamo
u tom zaklonu vremena i prostora slike bezbojno vise po mojim zidovima dršćući od želje da premoste vrijeme da ih riječi spase od uzaludnosti i uokvire im svrhu
čekanje je tijelo poezije slutnje su kosti čežnja je meso utroba ugušena zaziranjem kosu od zvijezda rasutu u slogovima strpljivo češljam za spas
a tebe vrijedi čekati znam ako samo budem ustrajna pjevom ću te dozvati uspet ćeš se mojim pletenicama da usred neba i zemlje zavedeš mi zaziranje izgrizeš čežnju naiskap posrčeš slutnje
i pretopiš moje čekanje
***
O LJUBAVI (IPAK)
ljubav je ipak komplicirana zna jako boljeti i dok je sve u redu govorio si mireći moje pobune i boljelo je jer smo u bol vjerovali onako gladni i bijesni otimali jedno drugom zalogaje hranili se ugrizima
kad nekoga voliš to nisu leptirići to su bolovi šapnuo bi a ja bih ustreptala kao travka u strahu da ne pretegne rosa tvoje istine da se ne povijem pod iznenadnim zorama bliskosti
kad muškarac progovori o ljubavi kroz ženu propjevaju ptice zamirišu rascvjetali bademi zašume hrastovi nasmijana djeca igraju skrivača majke jezikom čiste tek rođenu mladunčad mačke site predu uz ognjišta
kad muškarac progovori o ljubavi u čudu i kretanje zastane
kad muškarac progovori o ljubavi ratnik gordo preda svoje koplje a dječak se hitro uzvere do najdaljih gnijezda i mangupski izaziva zvijezde
_______________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. Bila je studentica Zagrebačkog sveučilišta, diplomirala hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti te bibliotekarstvo. Gotovo tri desetljeća srednjoškolcima nastojala objasniti ljepotu poezije i moć jezika. Posljednjih godina očarano piše. Svojim je pjesmama 2021. godine dospjela u finale Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Živi i radi u Poreču.
ĆUTANJE JE ZLATO
ja sam uvek u pravu
kad ne izgovaram
to što mislim
u mojoj glavi
sve je savršeno posloženo
poredak neoborivih argumenata
tvrđava stavova
koje smo možda mogli suočiti
da ja nisam ćutao
a ti uporno zapitkivala
***
ONEMENT VI
Barnett Newman (1905-1970)
osluškujemo miris nadolazeće oluje
večeras je nebo pozornica,
platno na kojem se iscrtavaju
sve nijanse njumanove plave
performans pratimo sa balkona
moje su ruke štafelaj
najveće slike na svetu
zavodljiva modrina sumraka
upija sve izgovorene boje; tišina.
***
FENIKS
ja sam nebačeno prvo mače
mućak; tako se kaže.
ja sam pokvaren kremen upaljač
odlomljena glava šibice
dogorelo drvo
ja sam ugašena baklja
neosvetljenog hodnika.
moja je vatra sada ugljen
i čeka da ponovo bude zapaljena.
***
RAVNOPRAVNOST
češljam kosu
na levo
razdeljkom
uspostavljam poredak
početak novog dana
dočekujem stisnutom vilicom
zatim slažem pidžamu, knjige i sudove
red je osnovna jedinica građe i funkcije
svih odraslih bića
za to vreme ti
spavaš otvorenih usta.
suprotnosti se privlače: kažu.
u pravu su!
jemstvo našeg zajedničkog života je sebičluk
i nikada ga se nećemo odreći.
***
JAVA
beli čaršav se viori na štriku;
vetar otresa naivne snove
koje noćima upija.
_________________________________________________
FILIP STOJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Vranju. Diplomirao je i masterirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Do sada je publikovao samo naučne radove iz oblasti bezbednosti budući da se bavio istraživačkim radom. Vodi Fond „Svetlana Đurđević Lukić“ kojim se dodeljuju nagrade najboljim studentskim radovima iz oblasti ljudske bezbednosti. U slobodno vreme piše poeziju i prozu. Živi i radi u Beogradu.
PAPIRNI AVIONI
Neko me tada upitao
Da li će se vrijeme vratiti unazad
Oh, moj prijatelju, pa ono se već odavno vraća,
U prirodnom stanju izlazili bismo iz zemlje kao starci
A ostatak života težili da dosegnemo svoju punu snagu
Prije nego se vratimo u majčinu utrobu
I tako sve do Evine mitohondrije.
Ugriju me ponekad
Uspomene iz studentskog doma,
Duhovi iz sobe 109
Nečija nesuđena Ifeta
Čovjek koji je rukama pokidao jorgane
Šumski ljudi što su prekoračili cestu
Djevojka iz Sudana koja je u svojoj sobi pravila džemove
I njeno oduševljenje kad je prvi put vidjela snijeg
Jedan mravinjak željan pozornice i muzike
I odnekud flaša suviše dobrog vina
Ta sloboda da sebi kažeš
Mi smo na autobuskoj stanici života
Samo čekamo da krenemo,
Samo čekamo, i čekamo.
A na purpurnom pokrovu noćas trepere samo mrtve zvijezde
Pa razmišljam o aerodinamici papirnih aviona
I sva je sreća da ne znam ništa o aerodinamici
Osim da avioni od papira ponekad
Lete deset, a ponekad dva metra,
I da ima nešto lijepo
U njihovoj ambiciji.
***
DEFINICIJA USPJEHA
Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
Imaju travnjak bez trave
I rado pošalju u mitohondriju
Svakog ekološkog inspektora
Pa se jedni od straha više ne pojavljuju,
A drugi odustanu u zamjenu
Za svježa domaća jaja.
Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
U dvorištu njihove zgrade od šest spratova
Ujedno je i živinarnik i klaonica.
To zaključujem jer su ptice
Uvijek drugih boja.
Pratim ih i ćutim,
Šta može podstanar
Što ne može inspektor.
I sve ovo možda ne bi bilo vrijedno spomena,
Ali neko uporno i oduševljeno donosi
Memljiv hljeb na njihovu ogradu
Da im pomognu da prehrane
Njihove patke, guske, ćurke i kokoši.
Tješim se da tako i oni krišom
Mijenjaju uslugu
Za svježa jaja,
A zapravo znam da to rade
Da kasnije mogu reći
Da su bili dijelom njihovog
Uspjeha.
________________________________________
AMINA HRNČIĆ rođena je 1995. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, „Put u Agape“ i „Oktava“, kao dobitnica 1. nagrade 51. Festivala poezije mladih, Vrbas, te 1. nagrade za najbolju prvu knjigu Književne omladine Valjeva.
Zastupljena je u pedesetak antologija, a pjesme su joj prevedene i objavljene na njemačkom, francuskom, italijanskom, engleskom i makedonskom jeziku.
Po struci je magistar farmacije.
ne kupujem svakodnevno konzervisani ananas na čijem poklopcu stoji datum našeg rastanka
telefon mi je isključen od mene nećeš dobiti poruku šifra je voleću te još 10.000 godina
zasigurno je da neko upravo nekoga ostavlja
možda onaj koji sedi do tebe u gradskom prevozu ili koji te je slučajno laktom dodirnuo u prolazu
konzervi ananasa u frižideru je odavno istekao rok trajanja ni mi više nismo za upotrebu
***
VOJNIK KOJI NIJE RANJEN U RATU
Pišamo uz iste tarabe mačke već dugo nema odlaze kada je vreme da uginu. Ne treba menjati početak otac me nije učio kako se brije, kako se stavlja prezervativ ni kako da ne ličim na njega.
Učio me je kako da pijem da dovoljno dugo ostanem trezan, kako da pušim a doživim šezdesete, kako se seče stara hrastovina Kao kada odrubljuješ čoveku glavu, tako sam i pisao pesme.
On je išao u vojsku ali noga mu nije ranjena u ratu i nema čime da se pred nama ponosi, maštao je da sam najbolji vojnik a ja nikada nisam slušao naređenja.
***
PRE UPOTREBE PAŽLJIVO PROČITATI
rekao bih da potencijale trošim na pisanje o životu drugih reči uvek imam u rezervi
privlačim Šinigaminim očima a nekad besnim što ne mogu da udomim sve promrzle pse
prsti su mi precizne makaze za kožu telo instrument padanja libido poput pulsiranja glavobolje uputstvo za mene upozorava
pažnja ne izazvati u njemu bes poješće te kao trešnju ispljuvati kao beskorisnu košticu uz to napisati o tome pesmu
***
DRUGAČIJA VRSTA NEŽNOSTI
nekad nisam raspoložen za ljubav pa ti ne naslonim glavu na rame
u taksiju smo se tek setili da smo zaboravili rezance kod bake koja prodaje mandarine
voleli smo da ostajemo gladni zeleni hodnici bili su sastajalište za one koji se kriju od sebe pronašli smo se među njima
verujem da stvari pamte zato nikad nisam promenio tvoj raspored nameštaja
kapi iz slavine tope talog kafe u prazninu neoprani tanjiri znače odsustvo grubih dodira žicom za posuđe
NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabranih i pročitanih knjiga proze i poezije.
Ako u našim zemljama
ne instalirate raketni štit,
učinićete da budemo
lake mete njihovih raketa.
Naše zemlje za njihove rakete
biće kao dvorišta
za lopte iz susedstva.
Ne želimo da lopte iz tog susedstva
padaju u naša dvorišta!
Ali nam njihove igre
nimalo neće smetati
ako instalirate štit.
A opet, pošto je
toliko važan štit,
važne su i lopte.
Ako već treba da doleću,
neka to budu vaše lopte.
Lopte prekookeanske
lepše su i preciznije lopte.
I inače, kad u nas ništa nije upereno
osećamo se bezvredno:
kao, na primer, Senegal
ili Obala Slonovače,
u koje niko ne nišani.
Valjda smo svojom istorijom zaslužili
da najrazornije oružje
bude u nas upereno.
Sad, kad smo postali prijatelji,
nemojte to da nam uskraćujete!
MILOVAN MARČETIĆ (1951, Prijedor; Beograd), iz zbirke pjesama "Iza zatvorenih očiju", 2010.
preuzeto iz zbornika poezije socijalne tematike "Do zuba u vremenu", Presing, 2014.
ALPAKA MEĐU LAMAMA
među svim lamama ima jedna
koja u svom tom lamskom zbivanju
prečesto ostaje neprimećena
dok je neumorni talasi lamskog mora zapljuskuju
ona sva takva fina i divna
u svojoj skromnosti i plahosti
ostaje povučena i snuždena
dok sve ostale šuruju sa razbibrigom
i u lamskoj školi dobijaju petice
ta sa najfinijom ćubicom ima sve trojke
i samoću
niko se ne pita
niko ne zna šta se zbiva
otkuda taj nežni stvor među svim tim lamama
u lamskoj školi trojke su za one koje se ne ističu
tako mora biti
stoga
ona najnežnija od svih
je dobra
predobra trojka
jedino jedna zvezda daleka
i po danu i po noći
i kad se vidi i kad se ne vidi
večno bdi i misli na nju
ponekad noću
u gluvo doba
zasuzi i zatim žmirne
i kao da daškom noćnog vazduha
šapate šalje
“dete moje divno,
posebnost i nežnost koju poseduješ
su dar,
a ne breme”
ipak
dani se nižu
i ko zna šta će biti
neumornost talasa sve kruni
zvezda koja noću suzi
sada je možda samo kofer prepun briga poslat na dugo putovanje
ali znaj
dobrota, pamet i zdravlje se ne vraćaju
dobrotom, pameću i zdravljem
one prosto to jesu
i one su dovoljan zalog ljubavi i mira
što ti i jesi
svilenkastosti predraga
mekoto moja jedina
alpako među lamama
***
NE POZNAJEM NIKOGA KO KUPUJE STAN
gladan sam
i kao nešto razmišljam
dijagram odnosa među klasama je ono
kada si gladan i kada nemaš šta da jedeš
ali uspeš da nađeš u špajzu makar jednu teglu kompota
ili
gladan si i nemaš šta da jedeš
ali nemaš tu jednu teglu kompota
ili
još gore
a samim tim i verovatnije
nemaš ni špajz
ne poznajem nikoga ko kupuje stan
ko kupuje auto
zato pazi
na kukove
da ti ne pomodre
dok se sav teskoban spuštaš
niz ovaj tegoban tobogan
***
NUSRAT JAHAN RAFI
cenim
negde baš u ovom trenutku
na svim planovima
svi smo tu negde na potezu
između šesto trideset prvog i šesto sedamdeset devetog
životnog gubitka
ali, osećam da sada ne postoji ništa tužnije, užasnije od ovoga
poraženi smo kao ljudi
kao civilizacija
ako se svako ne odredi u odnosu na ovo, onda nas je ovo
sve odredilo
znam
juče, danas, sutra
rećićemo jemen, saudijska arabija, deep web, dole u parku
uvek ćemo nešto šapnuti vetru sile stihije i pomilovaćemo se
neizbežnošću
ipak, sa ovim nemamo više pravo na reči i pojmove
kao što su tragedija, zločin, kataklizma, metastaza...
jer će sve one biti jedna grozna čemerna usrana reč
neživot
________________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ, rođen 1979. godine, iz Subotice, muzičar (član bendova Wooden Ambulance i Ana Never). „Alpaka među lamama“ je njegova prva zbirka poezije.
čovjek-časopis 