...
Ne usuđujemo se uzeti među prste
ljubičastu olovku,
obojati vrišteće lokve posivjelog Grada.
Ne usuđujemo se zakoračiti u neke davne
neodsanjane prosince.
Krhotine tišine po podu.
Vlasi istrgnute od upaljenog korijena.
***
…
Mislila sam da se nikad nećeš istopiti u
hladnu rijeku poetskih klišeja.
Svezala sam plavu mašnu za vjetar
i pustila je da isplovi iz izrezbaranih dlanova u tišinu
tvog hladnog, opustjelog sela.
Zalij ujutro plave zumbule
i pusti ih..
Ne budi ih!
***
…
Večer prije su me natjerali
da izvadim iz kofera ulicu zaraslih prozora.
Večer prije,
morala sam pokidati karte sahat kula na koje smo se trebali popeti.
I prvi put da pišem pismo na tako malom papiru.
Samo te dimenzije su smjele stati u kuvertu.
Večer prije,
čekala sam da skinemo kostime i nestanemo iz maskembala
zaogrnuti narandžastim mrakom.
***
…
Sjećaš li se usnulih ljubičica koje smo posadili pored ljuljačke?
Sjećaš li se mirisa čeda kojemu smo pokrivali uši
isprepletenim prstima,
pričali da smo u crtanom filmu
i da će zločestoga lutka u uniformi
istopiti ova tiha, prozirna kiša?
Majci su otrnuli laktovi na prozoru.
U staklu su i dalje urezani obrisi njezinih nadom ispunjenih bora,
nadom da ćeš se vratiti
s ljubičicom u ruci.
Crna traka na okviru slike
čeka da je skineš.
Dijete više ne gleda crtane filmove.
____________________________________________________
MARIJA PAVKOVIĆ rođena je 1996. godine u Tomislavgradu. Profesorica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti. Autorica je zbirke pjesama „Čekanja“. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, autorica brojnih prikaza i kritika na književno-umjetničkim portalima i časopisima. Pjesme su joj objavljene u desetcima časopisa i zbornika. Sudjelovala je u raznim projektima i manifestacijama. Bavi se novinarstvom i lekturom.
Ima više od trideset godina Otkako mi je posljednji put bio u svijesti a samo jedan stih sam zapamtio Sanjam ga nedavno leži na bolesničkom krevetu Žut u licu kao prastari novinski papir pokazuje mi da se prignem Hoće kao nešto da mi kaže I ja se naginjem a zapravo ronim u vodi mutnozlatnih preljeva jedva vidim kroz nju i naravno ne dišem pružam ruke k amfori u snijegu a ona tone skupa sa mnom čujem njegove riječi
Smrt je samo tvoja Primi je obujmi je zagrli Otvori je udahni punim plućima Prašinu pahulje možda zvijezde polugole Što zasiplju grbine kuća Prepjev mora biti vjeran I onome što nije kazano.
***
ŠTA ČUJEŠ, VOLTE VITMENE?
Odmah da ti kažem: nema nabrajanja Pusti se sirijskih skakavaca i meksičkih mazgi Nema toga: gotovo. Ni milozvučnog pjeva gondolijera Nit lude dreke kojom se prežu pripitomiti aùstralijski divlji konji
Ne znam je li dovoljno tvoje iskustvo smrti ni koliko je to otamo Kad se sabere, ovih stodvadesetosam zemljanih godina Ali siguran sam da u samom načinu kako se to Sve o čemu si profetski pjevao danas
Učinilo vidljivim, dostupnim i znanim Ima nešto posve drugo i drugaĉije od tog čemu Si hrlio – ne bi te baš oduševilo to ostvarenje povijesne Ideje Čovjeka: Amerika i čovječanstvo zgadili bi ti se kakvi jesu
Ostanimo dakle pri vlatima trave bliže Geji Boginji koja nas guta I uvijek iznova rađa… Kaži mi šta se to sada čuje, osim Bijelog šuma u prezakrčenim vezama na mreži Kojom žudnjom te zovu koje daljine.
Od ovako potrošenih mogućnosti, od Suludog dječjeg zla što rastrže i komada živote U mački u pijetlu u prašumi u zraku u okeanu u narodu Kaži mi šta čuješ, Volte Vitmene: dok se polako topi led na polu
Dok se uprežu u službu Mamonu sve ljudske sile i tekovine uma Ĉuješ li Majku koju proždire zli okot, i plač kiselih kiša Ĉuješ li i eksplozije u utrobi Zemlje, grme li još Iotkud bodre koračnice Demokratije?
Prignimo glave ka Tlu, da oslušnemo Trâve govore li išta još čuje li se još u kapi rose Narastajući šum valova sa ušća Misisipija… Ili su to sad Nijema usta Podzemlja, iz kojih se niko više neće ponovo roditi?
***
NENAPISANA PJESMA ANNE SEXTON
prepisana načisto rukom Ž. G.
Udišem udišem i neprestano udišem Jedno vrijeme to je bio udisaj i ništa drugo Pa se onda nađoh na brdu koje se ne zove nikako Premda je to „naći se“ sasvim neobičan način Da se kaže zagubljenost o kojoj govorimo
S obzirom na to da nema ničeg da mu nisam dala Ili barem oduzela ime moradoh se uvjeriti jesam li to Ja još uvijek i stoga se proderem iznenada iz sveg glasa Ja sam protestant! pa onda odmah iza toga Ja sam Mjesec! Ništa se nije čulo nekoliko vijekova zaredom
A možda sam miris što se osjeti kad prineseš ustima Čašu suhog martinija Ja sam mamurluk! viknem ovaj put Bezglasno u svakom slučaju sam gramatički muški rod Što je ustvari pleonazam gospodo jer nema drugoga Mama mama sad ti bez ustezanja to mogu kazati
Brkovi ti nikad nisu pristajali kao ni osmijeh Sve što raste biće istrgnuto a sve što već jest to što jest LogikaAmerikaBontonBojeveGlaveFalocentrizamRock&Roll Služi tome da bismo iščupanost predstavili kao život… Otvori vrata pećnice budalo i vrata garaže
Otvori usta koja još na sebi nisi pronašla i vrišti Stručno se to naziva omnilingvacija Šta god da zineš Biće opet stvoren svijet Na Božijim greškama još ćemo učiti Smrt je samo predrasuda Ne nadaj se tom Kvrgoglavi I plemstvo iz azbuke crnih pera moraš nekako
Zaslužiti… To je Nikad više kao kad si mi šaptala Unezvjerena kako te piju sa svih strana oči najdražeg Blago zapečeni hrskavi bademi koje smo potom podijelile I primaknuv lica jedna drugoj grickale i grickale Sve do smeđeg taloga tišine u ustima
***
ŠUTI I KOPAJ
sa Tomažem Šalamunom
Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše. Imamo, naprimjer, imenice. O nama se zabavile socijalne inkluzije. U zemlji (koju jebeš ako Bosne nema) to se zvalo – nehljebovići… Ako i Bog, višemanje, ne postoji – ko smo mi, i otkud imenice!? Istinu govorimo udarcima, lomljenjem napola. Šta je između, kada se kruh prelomi? Glagoli su već nešto drugo, kao u bolnicama Internô Unutra je unutra, šta god se činilo na prvi pogled Istina je smrtonosna – ali šta te ne ubije, slȁže te; Pa ti vidi dokle teče rijeka, i dokle ti diše žena Šta je između goreće Varšave? Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru…? Meine Herren, kakve su to bile eskapade, koji sedimenti, kojih devet crnih Alpa (koji bubre, koji bubre li, bubre)…
U podrumu zaudarljivom, kad smo se ono grlili, nebo u totalu bilo je između tebe i mene. Autizam je autoreferencijalan. So much! Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti, ako si ogrnut dekom, pod kojom se malo ranije pušio plećat konj…
Ima li dovoljan razlog zašto se ne mirišemo? Zvao sam u vezi s tim i Leibnitza, bio je, kako rekoše, privremeno nedostupan. A pjesma? – pitaš. Samo šuti i kopaj! This Account has been suspended
________________________________________________
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 10.7.1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine (predavali su mu u to vrijeme istaknuti profesori, kasnije akademici, Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Vladimir Premec), stekavši zvanje profesora filozofskih i socioloških disciplina. Radio je kao predavač u srednjoj građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2001-2002.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2002-3.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje i sad radi kao bibliotekar-informator. U periodu od 1997. do 2005. imao je priznat status slobodnog umjetnika, kao član Udruženja književnika BiH (od 1988., a od 1998. kao član Društva pisaca u BiH).
Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980-1982.), koji je tada uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Do 1992. objavljivao je poeziju i kritiku u časopisima „Matica srpska“ iz Novog Sada, „Književna reč“ iz Beograda, „Književna revija“, „Život“, „Odjek“, „Oslobođenje“ iz Sarajeva…
Prvu knjigu poezije objavio je 1986. u IK „Veselin Masleša“ u Sarajevu („Sveto rastrojstvo“). Časopis Društva pisaca BiH „Život“ uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Član redakcije „Bosanske vile“ bio je u periodu od 1999. do 2003. godine, a kasnije, u razdoblju od 2009. do 2011. i glavni i odgovorni urednik „Bosanske vile“.
U SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu je u razdoblju od 2001. do 2008. bio urednik izdavačke sekcije..
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju.
Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2016. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). U dugogodišnjoj saradnji sa IK „Vrijeme“ iz Zenice, priredio je ili uradio redakture i lekture niza prevoda značajnih djela svjetske književnosti: njegov je rad u prvoj na našem jeziku objavljenoj prozi Kadera Abdolaha („Duga plovidba praznih flaša“), a tu treba nabrojati i „Zimske priče“ Karen Blixen, „U istoj noći“ Petera Hoega, „Ljekar u posjeti dvoru“ Per Ulofa Enquista, „Noću ispod kamenog mosta“ Lea Perutza, „Trske na vjetru“ Grazie Dellede, „Doktor Glass“ Hjalmara Soderberga, „Pluk, dječak iz Solitera“ Anne Marie Gertrude Schmit (dobitnice Andersenove nagrade) itd.
Posebno treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i kompletno upjevavanje Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (takođe su to sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je priprema za štampu u toku).
Drugu knjigu poezije „Bol, boja božje milosti“ objavio je u IK „Zalihica“ iz Sarajeva 2008. godine – a knjiga je dobila Nagradu Ze-Do kantona kao najbolje književno djelo objavljeno u toj godini. Monografske književnokritičke studije „Anđelko Vuletić – pjesnik žeđi i poruge“ i „Staništa i prominuća svjetlosti; o djelu Vitomira Lukića“ objavio je 1998. i 1999. godine, u izdanju IK „Grafex“ Mostar, odnosno HKD „Napredak“ Sarajevo. To je bila, kad je o Lukiću riječ, prva objavljena monografska književnokritička studija o njegovom opusu. Knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“ objavio je 1999. u izdanju „Sarajevo publichinga“.
Antologiju „Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća“ objavio je 1996. (prvo izdanje, HKD „Napredak“ Novi Travnik), odnosno 2001. (drugo izdanje, „Dom štampe“ Zenica i CKO Tešanj) – gdje je uz reprezentativni izbor poezije 27 velikih hrvatskih pjesnika (od Kranjčevića i Matoša do Danijela Dragojevića i Vladimira Pavlovića) objavio i obimne književne studije o svakom od zastupljenih autora.
Panoramu najnovije bh. poezije pod naslovom „Ponestaje prostora“ objavio je 2000. godine u izdanju „Delte“ iz Bihaća – sa izborom poezije 72 autora iz BiH i sa mikroesejima i biobibliografijama o svakom od zastupljenih pjesnika. Ova knjiga (sa nešto redukovanim brojem od 66 autora) integralno je prevedena na slovenski jezik i objavljena u izdanju „Založbe Pivec“ iz Maribora 2009. godine pod naslovom „Zmanjkuje prostora“.
“U oba roda” je treća njegova knjiga poezije, objavljena decembra 2014. u izdanju Opće biblioteke iz Zenice.
„Dva lica jednine“ je četvrta knjiga poezije, u izdanju „Planjax“-a iz 2018. koja je prethodno bila podržana sredstvima Fondacije za izdavaštvo BiH. Petu knjigu poezije „Zarez, sam“ objavio je u izdanju Gradske biblioteke iz Zenice 2019. godine.
Stihovi i kritičke studije prevođeni su mu na njemački, slovenski i makedonski jezik.
JESTESTVOSLOVIJE
budim se ujutru (pleća mi nesvesno još
bode neki isečak snova)
sa svešću da ne znam ništa ni o čemu.
bledo, neisunčano telo nije ništa čistije,
mekše, mirisnije,
od upornog hranjenja poslasticama.
pokoji korak - nesigurni su isprva
kao da sam ponovo rođen,
neizvežbanih čula.
kad iskoračim preko praga
sa neodređenim strahom mog tela
da će na nekom neznanom meridijanu
prsnuti žila kao pod vozom pruga - iskrvario bih
za tren, kao ratni konj - telo je ipak složen
i nesavršen mehanizam -
vidim, u vazduhu nejasnom od vetra,
nečiji lik, nepoznat, koji me seti na san.
osetim privrženost prema strancu koji
nije bio u snu, jer u snu je to
bio nerazmrsiv amalgam čežnji.
videti svoj lik, svoj odraz
ili svog dvojnika? u lokvi mulja.
i sve je mutno i nelagodno i smeta,
poput rukava zavrnutog ispod rukava.
noćas ceo svet ide svojim kućama -
ulice zveče kao pogrebna povorka
s praporcima: praznik je. ne znam koji,
jer i ja sam stranac kao stranac iz sna.
posmatram zelene zvezde iz svog zatočeništva,
nesvestan da više nisam u sobi,
i da više nije dan.
i tako hodati, i živeti svaki dan,
noseći odela koja su nam
spremili preci? drhtati glasnim žicama
prošlosti? osećati užasni zadah iz njih,
kao iz odela - zamašćenog, memljivog,
iz grobno teških podrumskih drvenih sanduka?
u sadašnjosti opet: daleko od doma -
put je dobro kaldrmisan. tvrd.
jedva da pravi zvuk pod nogama.
u sebi govorim: o vrati me!
vrati me tamo gde put zvecka
pod svakim korakom, ali ne put,
nego mit koji se uvukao u pukotine,
gde je rezonanca mojih kostiju
ista kao onih pod zemljom!
strašna je to arheologija.
o, ali: prošlost i ne postoji u prošlosti
nego kao u bunar straha polako
spušta se u tečnu sadašnjost:
moramo biti spremni
da naš gipki cinizam -
smešljiva lakoća -
ne preraste u tromost istu
kakvu smo napustili.
moramo izaći iz lobanje
da ne urastemo u nju kada se pretvori u kamen.
kada postane humka.
moždana duplja biće naš grob.
smrt, smrt svim strojevima smrti,
smrt svemu što nije
ljubav, silna i prevratnička,
grimizna poput krvi,
izraz života ruku koje
radom bubre i pulsiraju krvlju.
izraz života prkosne materije
koja dokazuje da mora postojati -
stub kičme, zgrčen mišić, besano srce -
koji s inatom gleda u sunce
dok od suza oči sasvim ne pobele -
život koji pod stazom oseća
rezonanciju nespokojnih kostiju starih,
i shvata da oni leže ispod,
a život - stoji iznad.
negde u tami, tad, kosmički ratar vadi svoj plug;
zaseca brazdu u tkivo. nova je godina -
kosti se preoravaju. strašna je to arheologija.
kako ne strahuje šta će u grobovima pronaći?
kosmički ratar je najsmeliji kockar.
njegove su kocke od kosti.
trijumfalno i konačno,
on pali crven fenjer u mesecu,
i svima na zemlji mesec je crven.
za nas na zemlji, diljem celog meseca
prolamaju se crveni krici.
***
PODSTANARI NOSTALGIJE
"my god, what has become of the world we could share?
this world of ours, that's now yours and mine"
jutros sam odlučio da se vratim u prošlost,
koja je bila naša,
jer sada je prošlost moja i prošlost tvoja;
možemo raditi s njome šta god želimo.
otišao sam tamo kao u napušten dom:
šarke na vratima su, iskrivljene, škripale;
prozori i oluci obrasli puzavicom;
videvši taj prizor, prslu fasadu,
pomislio sam kako je celovitost stvari
relativna.
otišao sam u prošlost,
i prekoračivši prag
nisam zatekao nikog:
prošlost je jedna kuća
kojoj se uvek može vratiti,
ali u kojoj nema
nikog.
možda, ako je usnimo u isto vreme,
naša sećanja se dotaknu.
***
HIMNA PUSTOJ MATERIJI
naši behu rani jadi odveć srodni
zajednički naši kukavičluci jedna otužna
i homogena smeša
a sad su nam svete iste mrve sa hleba ideologije:
cirkusi i vašarišta i saborišta i buvljaci ideologije
kao kružni hodnici
bez ćoškova što će značiti sa bezbroj ćoškova
najdraže su mi zato
one monografije
kad u sebi stapaju sve ostale grafije:
topografije istoriografije geografije
niti izostaju tu logije
(zar bi se mogla zamisliti istorija svega bez logosa)
ideologije arheologije geologije -
kao neka vizantijska hagiografija(!),
malo fali da pođu od samoga postanka sveta
a potom naprave liniju:
one dobre drevne ljude naše pretke
što su grejali skupa svoja kolena
obasuta plikovima od žare ujedima komaraca
što su živeli u kućicama od gline bez prozora
njihovim tužnim i rutavim rukama izvajanim
dovedu -
mada to ne kažu, već nekako između redova -
u vezu s nama
a mi se usudimo
biti zaprepašćeni time
a ipak kažu: što se stvari više menjaju
to su više iste
to i jeste istina i nipošto nije:
živela dijalektika svih stvari!
kao naši predjezični preddruštveni preci
mrvimo, satiremo dogme!: sklapamo misli
bez ijedne reči u glavi -
bezjezične rečenice -
praznoslovna razglagoljstvija
tako je, učimo čak i slova
koja su napuštena siročad ko zna kakvog jezika
i slažemo ih,
ali ne u reči i rečenice i pletivo teksta
već amorfne spodobe:
naši očevidno nisu bili zanatlije.
(ili je tek nešto sputalo te gene)
pričam ti dakle o tebi kao o sestri
ali ne mogu sakriti - vazda se pitam:
pričam li možda samo o sebi
ipak samo tvoj je taj balkon tvoj i ničiji drugo
što mi visi iza leđa kao pauk smrti dugo dugo
i on ih sve hvata -
telo mu je svetlucava i mrtvačka glava
a glava je jedno vanvremeno telo
možda tvoje ne znam -
sve hvata reči što se kao tužni komarci -
kao mravi - bez prestanka roje
reči suve kao dim
bez ukusa mirisa boje
čisti goli atomi - jedva da postoje
jedva da postoje
crveno volim te crveno: tvoja krv i svačija
i vino dionisa
i opeke zgrade
grada - sveta - našeg - tvog i mog
sve su opeke iste
crvene moramo reči naći
u nesagledivo i strašno crveno pletivo teksta položiti naše inače bezlične kosti
***
ČUDO PERCEPCIJE
da nijesu uzalud kosti (B. Šćepanović)
da jedemo danas
da nisu uzalud otvrdli zubi.
da jedemo danas
da nije uzalud želucu kiselina opaka.
i da mu budemo zahvalni
što nas ne razlije cele u čestice:
ne što je strašno mreti,
već jer je gnusno živeti
u svetu čestica,
hronično nesposobni za svest o celini stvari.
da dišemo danas -
da od širenja pluća krckaju rebra.
da opravdamo svoje jedinstvo,
da uverimo goli kosmos,
"da nijesu uzalud nokti,
da nijesu uzalud da kosti"
iz lobanje tad drzne,
kao iz svetionika,
zrak.
***
RASTANAK SA SOBOM
detinjski kršili smo svoje zakone
zbog groznih sitnoburžoaskih snova
i estetske dekadence -
opisana jezikom kojim bi je
taj mladi starac razumeo:
i u mirnom raju digao bih
kulu vavilona;
a blagoglagoljivi anđeli raspredali
svoja besmislena i besčislena razglagoljstvija
u svojim nedosežnim mirišljavim etrima,
gde odlazim Njima - ali nikad!
nikad! vam neću odati Njihova sveta imena,
već, tek, evo vam jedna zagonetka:
sarstinella
puno sam puta, srećom,
ostavljao sebe za sobom.
tako ja tamo - nije metafora -
zaista po istom putu lutam još uzduž i natrag.
taj "ja" to zove ritualom.
tamo? tamo gde je stvarnost
postajala heterogena. materija lažna,
disanje nemoguće. nevino žuta vrata škole,
i žuto lišće koje, vlažno truleći, miriše na skrob -
sve se pretvara u istu tvar po kojoj
hode svi od rođenja svega.
sve je težilo nekoj otužnoj večnosti.
iz brda koje se nadvisuje nad svim
dobošalo je jedno sumorno srce
u kom se nataložilo isuviše istorije.
eto,
probadam mačem
svoj odraz u ogledalu.
uništih dušu svoju i spasih je
***
JESUS’ BLOOD NEVER FAILED ME YET
nedužne bih za tebe streljao
jer tvoja krv ne napusti me
tužni su i večni natpisi na zidu na suncu svakog jutra kraj reke tiše od tihog dona
tihog naspram svih zvukova sveta
reke sa bezbroj ćuprija
reke koja grobu svome moru hlađanome
nosi melasu uspomena
dok se ne zgruša i zaguši
na nekoj koordinati kao tromboza
što jednom će da pukne i onda i onda
i onda ništa neće biti reka će se razbistriti
mesta koja volimo ne možemo napusititi
kad hodim napred tvojom stazom ja hodim unazad i shvatam
kako sam mali naspram tvojih zgrada
nizak naspram tvojih balkona
(da je, o, da je ovo verona)
prazan spram mesečevog balona
koji gleda iza neba kad ga ne vidimo
danju kao kroz jednostrano ogledalo
nikad više pesme o
golom mesu što diše
nikad nikad više
strašni prostor amorfne materije
i bezbrojni vetrovi sad su moja soba
moja duša, raga bez obličja, reče:
dođe doba da idem bez zoba -
pokolenjima miro iz groba teče
zašto njim ne umazati lice ljudsko tužno umorno
tako da nas niko ne prepozna
ali
mesta koja volimo ne možemo napustiti
jeste, sve je meni
tekst sa tekstom
kao što rekoh: amorfna melasa
poput svrake što je skupila drangulije suvenire
izgrađeno mi je gnezdo pesme-
tekst se upleo u prostor i vreme
__________________________________________________________________
PAVLE ZELJIĆ završio je Gimnaziju “Vuk Кaradžić” u Loznici; student na Odseku za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Piše poeziju i prozu na srpskom i na engleskom jeziku. Nagrađen i primećen na brojnim konkursima, što za poeziju, što za prozu, a radovi su mu objavljeni u raznim časopisima, elektronskim i štampanim („Кoraci“, „Vukov glasnik“, „Mons Aureus“, „Poenta“, „Buktinja“, „Međutim, DNK“…), letopisima i zbornicima. Autor zbirke pesama „Ikar i Mesija“, objavljene 2019. godine, kao nagrada na konkursu „Limske večeri poezije“, sa kojom je takođe ušao u najuži izbog za nagradu za najbolju zbirku na konkursu „Matićev šal“ 2020. Zauzeo treće mesto u najužem izboru konkursa za zbirku poezije i proze Društva članova u Crnoj Gori Matice srpske. Takođe se bavi prevođenjem poezije i proze sa engleskog i na engleski jezik.
Draga Diane, Neću ti se javljat jer jebiga morala bi sve znati, Ali samo da znaš da sam te maknuo s homepagea, Da ne znam što radiš, jesi diplomirala I tko ti je nova cimerica. Ja još iza ponoći slušam pjesme iz Twin Peaksa, Nakon proba u garaži zabrijem da se vraćam na Trešnjevku, Poželim ti javit da sam naručio burgere iz Zavrtnice I slati ti majice s ABOUT YOU da kažeš jesu dobre. Trudim se i napokon imam nešto love I mogao bi nam plaćat hranu i režije, Da svaku večer radimo pizzu, I kupiti novo crijevo za tuš, Ali vjerojatno ste ga sad već zamijenile. Sve je super kao prije, paše mi stres i brojanje novaca Ali navečer ne mogu zaspat, I ne znam zašto uopće radim kad ne spavaš kraj mene. Iskreno, pijem manje-više svaki dan I budim se u četiri ujutro i zuji mi u ušima i muti mi se vid Pa mjerim tlak i ne znam jesu živci, korona ili cjepivo. I ustvari lažem, gledao sam ti profil jednom kad sam se probudio usred noći I jednom kad sam u tri ujutro pješačio iz Novog Zagreba. I da, nema vikenda da ostanem doma, Povlačim se po bircevima i čekam da se nešto dogodi, Pričam stalno ista sranja i trošim lovu, Dosađujem ljudima gore nego kad sam se vratio iz Amerike. I kad se napijem gadim se sam sebi pa za kaznu pješačim doma Jer u smrdljivim noćnim busevima mislim na tebe pa radije hodam. Nedjeljama se tjeram trčati u Maksimir, Tek kad padne mrak i bude hladno pa se znojim i isparavam alkohol, I nekad plačem dok trčim jer sam samo onda sam Koji se kurac događa i kad će više stati. I baš sam danas postao ujak i presretan sam, Ali bi volio biti i tata. I neću ti se javljat jer jebiga, Ali još gledam kad si online na Spotifyu i šaljem ti znakove, Da vidiš da i dalje slušam pjesme iz Twin Peaksa, Ali ko zna jel te zanima što slušam I što bi uopće bilo da ti se javim.
***
SNOVI
Puno je toga ovdje kao da sanjam. Trak koji ostavljam na asfaltu kad biciklom prođem kroz lokvu, Otvaranje i miris novih Star Wars sličica, Brojanje vagona kad polako prolazi vlak. Zvuk paljenja Playstationa i skupljanja dijamanta u Spyru, Kad gledamo kako se kokice u loncu rastvaraju u oblake I trčanje kroz oprane plahte kad se suše u vrtu. Skidanje jakne na igralištu i okus vode iz vrtne pipe, Polje šafrana u Maksimiru, Oblozi na čelu i sirup s okusom bombona. Baloni od sapunice, Kad gurnem glavu kroz prozor u tramvaju, Puhanje maslačka i rođendanskih svjećica. Zvuk aviona kad nedjeljom ručamo u vrtu, Gledanje crtića kroz prste i kad me drže za ruke i dignu na jen dva tri hop, Glasovi mame i tate dok se vozimo natrag s izleta, a Marta i Bartol spavaju. Puno je toga ovdje kao da negdje daleko sanjam. Jednog dana dok budem velik sve ću to sačuvati u pjesmama, Kao na maloj sivoj memorijskoj kartici Playstationa.
JAKOB FILIĆ rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1994. godine. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Bio je zamjenik glavne urednice na portalu za umjetnost Fictionplaygrounds, a jedno je vrijeme pomagao s uređivanjem stranice Društvo živih pjesnika. Nekoliko je godina bio član Književne grupe 90+. Piše poeziju, oglede i osvrte, prevodi, drži satove francuskog i svira klavijature.
NEDOSTAJU MI RIJEKE
Sve ove dane proganja me misao
poput stiha iz pjesme
koju se ne usuđujem napisati –
nedostaju mi potoci i vodopadi,
mali, oni najmanji,
da se jedva mogu zvati vodopadima.
Nedostaju mi rijeke –
od Radobolje, što je tekla pokraj
porodične bašte u Ilićima, gdje sam
lovio brze pastrmke, naoružan staklom
i viljuškom vezanom za vrh štapa,
do Pasjeg potoka u Kentakiju
gdje bi mi lososi hitro bježali
i rijeke Fraser u Kanadi, gdje ću
umalo izgubiti glavu izvlačeći
onu prokletinju od bijele jesetre.
Nedostaju mi one široke poput rijeke
u rodnom gradu koju sam prelazio
kad je voda dopuštala
gazeći bez daha, od obale do obale.
Iz nje sam jednom spasio patku.
Krila su joj bila slijepljena uljem
i struja je bespomoćnu nosila.
Nedostaju mi i vode koje bih mogao
preskočiti, s kamena na kamen
do onog jednog mjesta
gdje više nema kamenja.
Tu bih zastao i skinuo cipele,
da osjetim vodu, da osjetim rijeku
i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda
milinu proticanja i silinu nedostajanja.
Sve to želim iznova dotaći
prije nego što se sve u vodu pretvori.
***
KATARINA
Uvijek ću se sjećati
kako si u podstanarskoj sobi
skinula maramu
i raspustila kosu
dok sam se uvlačio u postelju
najstidljivije moguće
gaseći svjetla
svoje požude
čekajući da već jednom
bude prekasno
pa da ti se mogu
u beskraj vraćati.
Baš kako to upravo činim.
***
ŠANTI
Prokletstva šanti gradova
i svjetlost Kariba
sa čovjekom ostaju zauvijek
i nikad ga ne napuste.
Nema mjesta za tebe
među lešinarima bilo kakve ideje.
Blagonaklonost te neće zavesti.
Sistem je tvoj smrtni neprijatelj
ili će države pasti
ili će poezija umuknuti.
Sve drugo je neodrživa laž
na koju imaš pravo
ali bolje da je se odrekneš.
Ispričao si svoje viceve
zaveo si žene
koje sam želio odvesti kući.
Vragu njegovo
bilo je zabavno dok je trajalo.
Sad dozvoli da ti natočim piće
i predložim neku
prihvatljivu iluziju
u ovoj sobi
sa pogledom na nemoguće.
***
MEHMED BEGIĆ rođen je u Čapljini 1977. godine.
Osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps.
Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi “Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije “Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara.
Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar), Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal – samo su neka od imena u zajedničkoj prevodilačkoj bilježnici).
Kontinuirano sarađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom, a dosadašnji rezultati zajedničkog rada objedinjeni su na dva albuma, na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo, isprepliću muzika i poezija.
Begićeva posljednja adresa je na karipskom ostrvu La Española, Santo Domingo, Dominikanska republika.
Bibliografija:
Čekajući mesara (Alternativni institut, Mostar, 2002)
Pjesme iz sobe (Frakcija, Split, 2006)
Savršen metak u stomak (Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2010)
Знам дека знаеш / Znam da znaš / I Know You Know (Blesok, Skopje, 2012)
Sitni sati u Managvi (Vrijeme, Zenica, 2015)
Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016)
Vrijeme morfina (Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018)
Pisma iz Paname: detektivski jazz (Red Box, Beograd, 2018)
Hipnoze (LOM, Beograd, 2019)
Nesvrstane pjesme (Buybook, Sarajevo, 2019)
Divlja tama (Treći Trg, Beograd, 2020)
Pisma iz Paname (dopunjeno uređeno izdanje, Vrijeme, Zenica 2021)
Pauk u meskalinu (VBZ, Zagreb 2021)
Zajedničke zbirke pjesama:
L’Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999) w/ Nedim Ćisić, Marko Tomaš and Veselin Gatalo
Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000) w/ Ćisić and Tomaš
Film (Mostar, 2001), w/ Lukasz Szopa
Ponoćni razgovori (Mostar, 2013) w/ Marko Tomaš
Diskografija:
Savršen metak (Basheskia & Edward EQ, Studio Hit 2015)
Opasan čovjek (Basheskia, Periskop Records 2017)
Mrežna stranica: http://madvibratingsand.com/
BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: Kupanja moga oca, Lav Mi Tender, Mesi i ja, Metuzalem i Porubi života, slikovnica: Život sa čarobnjakom, dramski komadi „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: Međučin (2020) i Pesme za veštačku inteligenciju (2020). Upravo izašlo: “Smrt i druga iznenađenja” (2021)
PRINC OD PAPIRA
vidio sam te, u toj razvejanoj tmini,
pogleda raspetog u okrnjenost plafona
tvoje su oči oblijetale šipražjem
bujajući u toj sepiji priviđenja.
namjesto zlata, rane ti utopliše kartonom,
dovoljno prozirnosti, dovoljno svjetla,
taj oreol praznine obgrljene vratne žile,
ratosiljajući svu spremnost za nešto
visprenije, nešto konkretnije,
nešto što te u snovima proganja
poput mitskih paukolikih duhova
iz pjesme o ostruganim koljenima,
poput neuslišenog opoziva ljubavi
poput bezuslovne ptičje darovitosti,
zanavijek na ruci umrtvljenih iskri,
tako i ti noćima zriš, na plafonu, slijepi miš u
ispraznoj ljudskosti, tvoje mačkolike oči
i pepeljasto rezak, gitarski obruč vrata,
i tvoja kartonska kruna kao bilo leptira,
poslednja iskra pepelja u toj noći
odlazi poput zdravice, u čast tebi,
tvojoj ekselenciji, tvome sapatinštvu i opreznosti, prolaznosti u kojoj me nalaziš,
plafonjerka se spušta na raž goli beton,
i razlama u igličasto azurno vrelo,
za prazninu koju ostavljaš u podu,
za noć koju ne prizivam zalud, za
srčanost oku, i odbjegle tokove misli,
prinče od papira, krhotino recki i
kartona, svojom smrću ubrzavaš moju,
na milost i nemilost, na očigled tužnom danu,
nestajemo sa plafona, krvareći u staklu.
***
NAGOST ZIDA
rekao je da je tkivo vremena
varljivo kao snježna sumaglica
to se kaže talog nedozrelog mraka
sapleo o nejakost mojega bedra
i zastao, kaže tu će zanavijek ostati
tu će me nekada možda i pronaći
u tom smiraju igle i zveka
u toj trapezastoj sobi
tu će me nekada možda i naći
tu - da zanavijek bdim odurno i sjetno
u grču su zidovi paušalno goli
da zanavijek gledam ugašeno svjetlo
u čaši praznine komadić duše
da usnije meku uspavanku
tijelu
***
ZIMSKI POGROM
moji su snovi
vlati trave, dodirujem ih,
grabeći trenutke tišine, prašine,
moji su snovi ono što me smiruje,
i ne dozreva moju konačnost
koja za me sprema nešto više,
nešto nadnaravno, ubridelo, prostrano,
nešto ratosiljano, svjetlo, kao jorgovan blijedo,
nešto što odvlači moje električko tijelo
rastapa ga kao pokretni abažur, kao bronzu,
kao predio oslikan u podneblju, kao ljubav
koju zavređujem, kao ljubav koju blagosiljam,
kao ono čemu se nadam, što me zove,
i čemu beznadežno hodim.
u snovima,
vlat je trave neuhvatljiva.
bježim od najezde treptaja,
misao je krotka, zrela i postojana,
misao je porođaj svih svijetova,
i ja se nadam, nadahnut vrelinom
svog nadljudskog poziva, ja se nadam
prostodušno, u zovu čežnje zemaljskoga,
nadam se da je, na javi katkad blizu,
na zimskoj javi da je poput rukohvata.
***
AMANITA
gledam te kako rukama dotičeš
ušećereno tjeme bolešljivog mirisa
zelen maslina u toj čašici smrti
skrojenoj po uzoru
na udove pretka
gledam te kako usnama primičeš
paušalno čelo kapice i uzglavka
ljepota tvojih izbočina
skoro pa nadomak ishoda
trenutačan kao pepeljasta volva
uobličena krvlju od ugriza
gledam te kako usputno mreš
usta puna zemlje, korozije dozrelosti
u tebi sve se odlama, meso pa duša
postaješ visina, a potom se unižavaš
skoro pa nadomak ishoda
sakupljaju te poput pečuraka
kost po kost, u oronulom pletu
postaješ doručak psima
pijedestal je stamen i proziran
kao glava rimskog vladara
a nisam ti stigao govoriti
o zavjeri istine i otrova
***
KRSTO GILJEN (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.
SOLISTICIJ
Ne troši misli šetnjom
Ne spajaj precizne lokacije
što kad se uvećaju
sadrže kruženje odrona
Leto itekako dolazi
Ne boj se
Da će tvoji izveštaji
iz polarne stanice
postati besmisleni
***
POMOĆNA PESMA
Prodavci trulog cveća
iz blizine vire
U našim se bukama
dok čekamo smenu svetla
dešava čudo nad vremenom
Sami se čiste krovovi
zaboravljenih zdanja
Sa kojih priviđenja bacaju sneg
na prolaznike,
polažući pravo na naše doba
Samo si ti i dalje silueta
sa poznatih slika
Detalj velikih autora
preseljen na limene kutije
za kafu, šećer i so
u mojoj izmeštenosti
Sa čijih brvana skidam tapete
kojim su preci oblepljivali
daljine
za utehu
U stvari
svet oko toga zatvara kružnicu
U tvojoj pomoći oko sitnica
svedočim čuda
***
HRISTOS U POLJU PELINA
Od tebe je kiša
Ali hvala što ne kisnemo
u straćarama
pod udarima ljudskih dostignuća
I bove sa svećama
koje pale članovi polarnih ekspedicija
I pohodi u kosmos
Ime tvoje premudrosti
ostaje i ime ljudi
sa kojima se razilazim
Ali jedna
poziva u polje pelina,
noseći ti lik zbog umetnosti
Sa kojim smo kao
Veprina mekolisna
u senovitim delovima šume
i bez plodova zimzelena
***
OSTVARENJA
Oslobađamo parking
Kupujemo,
a u kese nam staju i senke
Da ne zauzmemo dušom ni etar
u već tuđem prostoru
Metafizika opstanka trgovaca
Vaga meri za Sudnji dan
u susedstvu svačijem
Proroci danas govore
o migracijama leptira
Nema strašnih znamenja
Samo čudo sa cvećem na početku zime
Nepriviknuti na smrznute trske
Uzorke močvara
u koje smo odavde potekli
Začine žene u dukserici
što poziva na obed unutar vezdehoda
Kao šumsko suštastvo
I prinosim joj znamenja
Ili makar pričamo o njima,
dok su nam pored čizama
neubrana
objašnjenja šta se ostvarilo
***
KONZERVA DUŠE
U sebi
ušuškani da smo
Dok kratka obdanica
nije za sozercanja šume
Ali je za pristizanje
u večnost
Svakodnevlje
nadživi milenijume
Kroz stvari
koje su u sintagmi
"na dohvat ruke"
predaleko
I nemoguće je obići ih za videla
Zidove konzerve što su
obronci zemlje, mora i duše
Možda iznikle iz semenki prvih plodova
ispuštenih na trotoar
***
SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
Reci mi… Matka Abramića obuhvaća izbor od šezdeset pjesama napisanih na poetskim performansima Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu od 2017. do 2021. godine. Pjesme su nastajale na ulicama, u parkovima, na trgovima, u različitim gradovima i gradićima, na obali mora, u šumi, uz rijeku, pokraj “tišine kave na terasi” i u buci uličnih festivala. Većina je pjesama inspirirana ponuđenim naslovom naručitelja, neke su nastale iz uspomena, a neke nadahnute trenutačnim raspoloženjem autora, no svatko je mogao dobiti svoju pjesmu: od Šešira, Abrakadabre, Svemira do tankoćutnijih odabira (Kozmonaut, Škuribanda, Penezi), koji ovu zbirku vode u željenom smjeru… Ako ste se u pravo vrijeme zatekli na pravom mjestu, uz kuckanje stare pisaće mašine mogli ste čuti ritam stihova u nastajanju i postati koautor pjesme. Hej, čovječe – pjesme!
***
***
MATKO ABRAMIĆ (1984, Čakovec) objavio je tri zbirke poezije: ono je samo olujne boje… (2007), Mala doza samizdata (2017) i Segunda dosis (2020). Na Danima performansa, Špancirfestu (Varaždin), Pantesalijskom pjesničkom festivalu (Larisa, Grcka), na Cest is d’Best, u Noći knjige (Zagreb), na Adria Art Annaleu (Split) te na mnogim drugim manifestacijama u Hrvatskoj i regiji izvodi performanse Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu na kojima prolaznicima piše pjesme na staroj pisaćoj mašini. Zajedno s Michaelom Reedom (Mitjom Smiljanićem) napisao, producirao i režirao kratki igrani film Edgar koji je prikazan na nekoliko europskih festivala kratkog igranog filma. Jedan je od autora zastupljenih u digitalnom zborniku poezije Di si bio 2020?: stihovi pod maskom s ciljem prikupljanja donacija za knjižnicu u Petrinji. Živi na potezu Varaždin-Zagreb i radi kao književni urednik.
Zapisom svake pjesme Kopam sebi Grob od riječi One bodu zovu vape Ponekad izdišu Vuku me za uho Za oko za utrobu Spuštaju me u provaliju Dižu uvis A ja sam čovjek uzavreo I ranjiv
***
POŽARI KOJIMA NEMA VATROGASACA
Nisam ja Jovanka Orleanka Mene nisu spalili na lomači Ja sam Žirafa u plamenu Gorim iz same sebe Moj pakao Nikom ništa ne znači Moje smaknuće Događa se Iz sekunde u sekundu … do u nedogled… A godina mi je dvadeset manje Od trajanja Stogodišnjeg rata Kome je potreban ili opominjući Jezik plameni danas Dok gore narodi Vode… spomenici Dok gore knjige Božijih i ljudskih prava … Dok religija cvjeta I bog sveudilj ne da Rješenje
***
GAVRAN
Stalno mi u svijest Dolijeće Naslov filma „Moskva suzama ne vjeruje“ Sadašnja BH Nikome i ničem Ne vjeruje Bez igdje ikog svoga Bez same sebe. Bez samilosti Bez iskrenosti prema jedinki – Čovjeku koga somatski razara I domovina i otadžbina
Na pamet mi pada Mogući naslov filma Bosna i Hercegovina Nikome i ničemu Ne vjeruje. U suton kruži gavran Sa krvavom rukom Pas mu mater i još gore I još luđe Što tako često Izlijeće iz legendi Gdje li će posijati kosti i košćice One koja stvara i razara
Plači voljena zemljo
***
MANTRA ZA DOBROBIT
Ja teb ti men Ja teb ti men Ti men ja teb Ti men ja teb Ti men ja teb Ti men ti men Ja seb ja seb Ja seb…
***
PREKO ČISTINE ĆILIMA
Otkad me niko Poželio nije A ja flertujem Sa drvećem I cvijećem Podajem se mjesečini Skrivam se od sunca Na pučini vremena Preko čistine ćilima Do kućnoga praga Puna sam poezije Kao baruta možda me Ne bude sutra Trebalo bi da pisnem jako Kao brod kad stiže na Odredište A sa mola mašu Odjeveni i goli
***
BISERA ALIKADIĆ (Podhum kod Livna, 1939), pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radio-drama.Piše za djecu i odrasle. Djela su joj prevođene na engleski, njemački, francuskik makedonski, albanski, turski, talijanski… Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena u antologijama i čitankama. Članica Društva pisaca BiH i PEN Centra BiH. Živi u Sarajevu.
– za “čovjek-časopis” izabrala Melida Travančić, urednica knjige –
čovjek-časopis 