Category: poezija

TRI PJESME ANITE OBRADOVIĆ

poezija

PLODOVI ZEMLJE

Kakve ja koristi imam od tebe?
Upitao me jednu običnu nedjelju
Dok smo sjedili na kauču
I gledali ‘Plodove zemlje’
Živimo na četvrtom katu
Raspale socijalističke zgrade
I zbilja ne znam zašto pratimo tu
Emisiju

Televizijsko tele i ja
Zurili smo u njega identičnim pogledom
Naime nikad nisam razmotrila
Povezanost ljubavi i koristi

Prije deset godina frendica je
Od nekog tipa dobila cool čizme
On je imao dlakava leđa
I započinjao rečenice sa Kužiš
Pukla je i ljubav i čizme
Dlake su vjerojatno tu i danas

Imala sam lijenu šarenu mačketinu
Bila je topla mekana i vibrirajuća
Mazila se samo kad je ona htjela
Jedne zime posrala mi se na
Omiljeni šal
Plakala sam dva dana kad je uginula

‘Baš nikakve’
Odgovorila sam mu
I nastavila pratiti katarzičnu reportažu
O performansama različitih modela freza.

***

JE T’AIME

Na naslovnici magazina
Pozira žena iza kroasana
Smiješi se i ne grize ga
‘Zaljubila sam se u Parizu’
U pozadini se vidi bicikl
I košarica puna ljiljana

Žene se zaljubljuju i u
Utolici
U četiri od sedam Kaštela
Bedekovčini
Gunji
Ličkom Lešću
Perinama
Cestici
Alilovcima
Zaprešiću
Čabru
Đakovu
Mahovu
Pobogu pa čak i u Kutini

Ali to nije fotogenično
A ni poetično

***

DRUGOM ZGODOM

Htjela sam pisati o tome
Kako smo nas dvoje zapravo isti

Pri uranjanju u naše nutrine
Zazvonio mi je telefon četiri puta
Teleoperater
Mater
Krivi broj
Uplakana prijateljica
Zatim je zazvonila pećnica s piletom
Triput mi je ispala olovka iz ruke
Nakon toga mi se piškilo
Pa sam se i našminkala
Kad sam već u kupaonici

Razmišljajući o našem generalnom nerazumijevanju
Nisam se mogla zbiljski koncentrirati
Jer je prozor imao tragove prstiju
A sunce je prokazalo i masne točke po kuhinji
Izgubila sam papir s pola teksta
U bespućima radnog poda

Ostanimo onda različiti
Pa i to je u redu

__________________________________________________

ANITA OBRADOVIĆ rođena je nedavne 1989. godine u Sisku, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Nakon dvogodišnjeg izleta na Pravni fakultet, odabrala je boemski život. Posljednjih 8 godina živi i radi u Cresu, gdje je osnovala i obitelj. Ciklusi pjesama objavljivani su joj u Balkanskom književnom glasniku, Novom sisačkom tjedniku, Čovjek-časopisu te u Alternatoru, a uvijek se sprema i nešto novo.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE RUČEVIĆ “SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU”, Hrvatsko društvo pisaca, 2/2023; četiri pjesme

poezija

SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU

ustvari, možda i cijelo čovječanstvo
ima slomljeno srce
to izgleda otprilike ovako:

tijelo mu, na vilama od kandži
uvijek nekako grabi dalje
bitcoin, adrenalin, hijaluron
mišići su koji ne poznaju
ono što si se ti nadao pronaći u meni, i ja u tebi

ti si to nazvao: mogućnost beskrajne nježnosti

a opet, srce cijelog čovječanstva je slomljeno
majke su to koje djeca ne posjećuju
očevi koji su izgubili impuls napretka
bezočna jednoteistost promašivanja
debakl snova, usamljenih
civilizacija na koljenima

ti si tu posve beznačajan
ja sam tu posve nevidljiva, jedni od

a opet, pao je jedan od bezbroj snijegova

samoća ove zime ima grimizne krvrgave prste
kojima zavodi plesače u praznini
poni, odbjegao s vrtuljka ukotvljenog ropstva

i opet, snijeg ne prestaje padati

milijuni kotača stoje u koloni ka domu
tu je sigurno, ima kave, vina, kruha, interneta i kreveta
sutra ćemo misliti o metastazama

sutra će prestati padati snijeg

čežnja, sjeta, nedostajanje i ljubav pitanja su umjetnosti
uz toliku gomilu računa, poreza i obaveza
srce ne bi izdržalo još i weltschmerz
treba piti kolagen, biti redovan platiša opstanka

a ipak, snijeg je pao i sutra

i tvoja prošlost postala je budućnost
postao si ja, i ja sam postala kosti

ustvari, sve je stvar tajminga, da
zato su sve one Wong- Karwaiove žene nesretne
sve one žele da sve bude „kao prije“

snijeg će padati i kad otpadnemo sa žice

sve i jeste kao prije
kandže ne mare za škrgut bjeline
što nismo jedni drugima dali, taloži se tankom žicom
na kojoj bešumno čekamo
nikome bitni, otpisani
padamo i ustupamo mjesto jedan drugome

sutra ćemo praviti anđele u padu
danas smo slomljeni

***

IZLAZEĆE SUNCE

u sebi nosim rupu
olovnu i neprevodivu
nasljeđe samuraja
koji su svoje katane-teleskope
okretali ka utrobama bez časti

kada rupa rida
iz njezina dna niču prastari prsti
zarivaju se u jastuke odabranih
zapomažući na jeziku hrđe:

opori narovi
stegnite mi usta
da više nikome ništa ne izgovore

bit ću vaš sensei umijeća nedostajanja
izlazeće sunce ambisa

***

AUTOPORTRETI

sa samo sedam, zamišljao si suicid
bacit ćeš se s trećeg kata

trideset godina kasnije
s tog istog prozora bacao si opuške
zamišljajući ljubav kao staricu koja je DNK
naslijedila pa prenijela oblacima

tako si sebi pripisao visine

još trideset godina kasnije,
zamišljat ćeš kako nemaš ništa
s opomenom koja ti ruje po plućima
jer ne pridaješ važnost
onima koje ostavljaš iza sebe

zapalit ćeš cigaretu za oči
u koje si ugradio svoj stelarni genom
nikad ih ne pustivši u zviježđe
bi li se uopće tvojim moglo zvati
išta što si stvorio pa napustio?

kada stigne kraj
na prozorsku dasku sletjet će
zmijokose čuvarke tvog hrama

tvoju samoću pamtit će zidovi
koje si odavno presvukao
autoportretima

***

ERA KOMFORA

poznajem legije ljudskih samoća
biti monahom lakše je od borbe udvoje
u kojoj tetura ego

humanoidne svjetionike
srasle s urođenom hrapavom hridi
signali koje šalju odvode u propast
sve koji požele da im odrede smjer

brodolomce živog pijeska
naoštrene bodljama
važno je imati zaštitne oklopne ploče
i kad nema grabežljivaca u blizini

bestrudna epoha, prostor sazdan od
komprimiranih film-tableta
u maršu na reflektore
sadrže bojila, pomoćne tvari, sve što ih korigira
u naoko savršene proizvode ravnodušnog društva

izvan ovojnica je kiselo, a feniksologija izjeda
nakon jedne smrti preteško je uskrsavati

razočaranje je eliksir samoće
tko je ispio, pamti trenutak u kojem se
zamišljaj svijeta koji će doći i biti bolji
rascijepio poput usne o ljusku jajeta
kada je potekla krv, znalo se:

počinje era komfora

_________________________________________________

MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog jezika i novinarka. Piše poeziju i prozu. Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju („Ratkovićeve večeri poezije“, „Ulaznica“). Poeziju i prozu objavljivala u brojnim online i tiskanim časopisima i publikacijama u regiji. 2016. objavljen joj je roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ u izdanju izdavačke kuće Algoritam u Hrvatskoj. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade „Janko Polić Kamov“ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade „Fric“ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. 2023. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca, Biblioteka Poezije.

PET PJESAMA BOJANE STOJANOVIĆ PANTOVIĆ IZ ZBIRKE IZABRANIH I NOVIH PJESAMA “NIZ KIČMU GODINA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2022.

poezija

KADA TE OMAMI

ono kada te omami
čista esencija bola
kao jako sirće, jod
ili hloroform

ono kad u pet ujutru
osećaš da ti je neko
odsekao nogu ili ruku
i trudiš se da ih mrdanjem oživiš

tad ne znaš čijim očima gledaš
čijim plućima dišeš
čiji si glas pozajmio

***

DUBOKO NIZ KIČMU GODINA

nema više osećanja
koja bih mogla da zamenim
za reč skupu preskupu
kao jantar i svila
opijum i šafran

sad su se povukla kao
puž u svoju ljušturu
kao zagubljena igla
pod tepihom

plankton plesan ljuspice kože
taj drhtaj uplašene devojčice
kojoj se iznenada vratilo
staro osećanje ljubavne treme

duboko niz kičmu godina

množe se mole se
za koren pesme

***

MALI DEMONI

Spavanje je sasvim isprekidano, u senci korone,
san se lista u pretrčane deonice,
u kojima jedva dolazim do daha.
Penjem se na snegom zavejani vrh neke planine
od čega mi je muka.

Manje je onih trenutaka koji vreme vraćaju unazad,
kao kad premotavam Eon kutiju,
kad retko zaspim u nečijem naručju,
spokojna i zaštićena.

O, kako se razlikuje muško od ženskog naručja!

Isprekidani su i glasovi
koji se utiskuju u slušne kanale sećanja.
Nekada me probude kao mali demoni
koji se jure po tavanici,
nekada ih namirišem svojim specijalnim čulom.

Što ih više prizivam, sve više beže.
Zure u mene kad se najmanje nadam,
ne obaziru se na dan, mesec,
na vaskrs svetlosti iz sivog jutra.

Kažem sebi da su mi nelojalno društvo,
iako je ovo bez sumnje decenija umiranja.

***

EKSPRESIONIZAM

Tog dana
ili sumraka
24. marta 1999.
uoči dvogodišnjice očeve smrti
trebalo je imati neobično ime
i dva još neobičnija prezimena
biti privlačna 39-godišnja žena
imati petogodišnju ćerku i muža
preplašenu majku koja se seća
šestoaprilskog
i savezničkog bombardovanja
kao da su se desila juče,
vešernicu, terasu na krovu kuće
i memljivo sklonište
iz koga smo pobegli
kao lopovi na ulicu,
upravo odštampanu knjigu
o apokaliptičkom periodu
srpske književnosti
s Munkovim Krikom
na crnobeloj naslovnici,
predosećaj da će to biti
jedno toplo proleće
beznadežno i okrutno
rasporeno zvucima sirene
s pogledom na Dunav
i u smiraj dana
telefonskim pozivom prijatelja:

„Evo ih iznad Pančeva
sad će stići kod vas”.

***

FOTOGRAFIJE

Kada prelistavam fotografije u mobilnom telefonu,
sve je manje mojih i tuđih
radosnih lica.

Uglavnom preovlađuju slike ispražnjenih stanova,
uspomene sa poslednjih ispraćaja najbližih,
mrtvački sanduci sa suzama i vencima
pre nego ih proguta stanica za krematorijum.

Nađe se tu i poneki pejzaž, ogromna sunčeva glava,
brdo, stado ovaca ili drvo u daljini,
koje će sigurno ostati tu i posle nas.

Jedino ljupko lice mog mačka,
njegovo lenjo protegnuto telo
i vratolomije u igri
mogu da pobede upornu prolaznost,
da proslave bezbrižan trenutak.

_________________________________________

BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960) rođena je u Beogradu gde je diplomirala, magistrirala i doktorirala (1992) na Odseku za srpsku i komparativnu književnost Filološkog fakulteta i jedno vreme honorarno predavala. Redovna je profesorka i na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Pored naučnih tekstova objavljuje književnu kritiku, poeziju i prevodi sa slovenačkog jezika. Objavila je, priredila i prevela tridesetak knjiga različitih žanrova i preko 400 naučno-kritičkih radova. Poeziju je objavljivala u srpskoj i jugoslovenskoj periodici od 1975. godine.
Bila je stalna kritičarka za savremenu srpsku poeziju lista „Politika“ (1998-2008), a pisala je i za „Našu borbu“ (1996-1998) i „World Literature Today“ (Oklahoma,USA, 2006-2016). Honorarno je radila kao urednica u izdavačkoj kući Nolit (2000-2002). Takođe je uređivala književne i naučne časopise i listove: Znak, Književna kritika, Književnost, Književne novine, Zbornik Matice srpske za slavistiku, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Članica je Odeljenja Matice srpske za književnost i jezik i Srpskog književnog društva.
Pesničke zbirke: Beskrajna (2005), Zaručnici vatre (2008), Isijavanje (2009), Lekcije o smrti (2013), U obruču (2017), Povreda beline (2021), Niz kičmu godina-izabrane i nove pesme (2022).
Kritičko-naučne knjige: Poetika Mirana Jarca (Novo Mesto, 1987), Linija dodira (1995), Nasleđe sumatraizma (1998), Srpski ekspresionizam (1998), Kritička pisma (2002), Morfologija ekspresionističke proze (2003), Raskršće metafore (2004), Oštar ugao (2008), Rasponi modernizma (2011), Pregledni rečnik komparatističke književnosti i kulture (sa M. Radovićem i V. Gvozdenom, 2011), Pesma u prozi ili prozaida (2012), Čist oblik ekstaze (2019).
Antologije: Srpske prozaide – antologija pesama u prozi (2001); Nebolomstvo – panorama srpskog pesništva kraja XX veka (Zagreb, 2006).
Dobitnica je više nagrada za književno-naučno i pesničko stvaralaštvo: „Isidorijana“, „Milan Bogdanović“, „Gordana Todorović“, Zlatna značka KPZ Srbije, „Hadži Dragan Todorović” „Đura Jakšić“, „Vasko Popa“, „Kondir Kosovke devojke”, „Čedomir Mirković” .
Poezija i naučno-kritički radovi prevođeni su na engleski, francuski, nemački, španski, slovenački, makedonski, grčki i poljski jezik, a zastupljena je i u nekoliko antologija. Živi u Beogradu.

POEZIJA PETRE AMALIJE BACHMANN

poezija

RILKEOVA PANTERA

u mislima se useljavam na trećem spoju
četkicama za zube obilježavam teritorij
ali već sam sutradan kao Rilkeova pantera
kad ponizno se vraćam u svoj mali terarij
u kojem umire sada već druga monstera

***

OTIŠAO SI, ALI

kad nestaješ ti uopće ne počinjem ja
jer tek propuzam kad te otjeram
pa učim sve ispočetka
disati je najteže
mala sam
mama me drži
čvrsto za obje ruke
a vrijeme je već za hodalicu
pa onda i za bicikl bez pomoćnih

***

NAH AM WASSER GEBAUT

od rođenja obitavam isključivo
u gradovima kraj rijeka
i svaki se dan iznova
bacam s mostova
dišem škrgama
gutam vodu
lovim sidra
zahrđala

***

ZBOG TEBE

sad bojim se mraka
pijem šaku anksiolitika
oči ne zatvaram jer i u snu te srećem
zaspem ako se od tableta onesvijestim
olovnim nogama koračam gledam u pod
izbjegavam siluete cipele kapute korake
trudim se da mi nitko ne uhvati pogled
da pogled ne bi bio poziv
kako glasno vrisnuti
ako nemaš glas
muklo
puklo

***

UBILA SAM SE LJETOS

kad sam spakirala kofere
i samo nestala s adrese
tuđega stana kraj Save
izgubila se svima iz misli
i zalutala barem triput
pa se dvaput vraćala
da pronađem neke ostatke
i shvatila da me nema ni tamo
gdje mi je truplo trebalo ležati
i da ne znam ni jesam li ikada bila
jer svi ste me redom poput mrlje
odmah odstranili iz sjećanja
a nemoguće da je sve bio san
iako jest bilo mnogo pelina i piva

sad u ovom košmaru samo mislim
kako da konačno sve hrabro dokrajčim
u svom stilu onako dramatično poetski
ali nisam prokleta Ana Karenjina
pa i dalje sanjam o rijekama
i mostovima s kojih se neću baciti
i kako da ikomu objasnim
da zapravo ni ne postojim i da nikomu ne prilazim
jer zatvorenik sam vlastitoga gulaga
istodobno i čuvar i poluprisilni štrajkaš glađu
i da strašna je ta kronična bolest moga uma
nevidljivo bolna i potencijalno pogubna
nema joj lijeka osim ovih loših stihova
i možda još i alkohola i šarenih tableta i tuđih tijela
a odnedavno i tvojih poruka koje jedine stižu
koje znaju mi adresu jer je i tvoj gulag blizu
pa se potapamo i spašavamo kao u igri
i zato hvala ti, čovječe kojega nisam stigla naučiti grliti

_________________________________________________

PETRA AMALIA BACHMANN rođena je 1992. godine u Varaždinu. Uvijek živi u gradovima uz rijeke, dosad najduže u Zagrebu, a trenutno u Münchenu. Studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Institutu za romanistiku Sveučilišta Karl-Franzens u Grazu. Predaje nekoliko stranih jezika, prevodi, piše književne kritike i lektorira. Poeziju piše da oslobodi ptice u glavi.

NOVA POEZIJA BOŽIDARA VASILJEVIĆA

poezija

Prodao sam dedovinu
i došao u veliki grad
ovde nema pogleda na stado srna
na proplanku
koje samo seoski lovci mogu
da love
nema bahatih pogleda seoskih
đilkoša
na moju sirotinju
ovde mi niko ne zvera u tanjir
ovde mogu na miru da umrem
tek ako se u smrti usmrdim
komšije zovu policiju

***

Sinoć je moja duša imala viziju
da će na meču Cedevite
i Venecije
biti manje koševa
nije psovala što dobro plaćeni momci
ne pogađaju koš
nije psovala boga kockarnica
zbog nameštaljki
srećna je bila moja duša
a za viziju joj nije bio potreban
kokain
čak ni obična brlja
moja vesela duša je
narkomančina
dopinguje se
adrenalinom

***

Užasne pomisao da sam zrela kruška
koja samo što nije pala sa grane
da me jedu svinje plovke i druga
posrana pernad
umesto da blagorodna ruka
od mene spravlja žestinu
alkohol
opoj za zanesene duše
sudbina dostojna bogova
koji ushićuju dušu i um

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu
zlatno zrnevlje
dok brzakom bistrim promiče
pastrmka savršene vitkosti
kakve u teretani
nema

***

Ne treba biti sebičan
uživati sam u svojim snovima
dok napolju neko viče
skupljamo stare akumulatore
stare šporete stare veš mašine
stare ljude
snove treba iznositi na vetar
dok su sveži i mladi
dok ne bude
da ni za otpad nisu

***

Ako si nemilostiv prema akrepima
karakondžulama i vrhovnim anđamama
ne pišeš snishodljivu poeziju
pravi si zlikovac
ali da bi to bio
treba imati velika muda
dok hodaš misliti samo na njih
ne obraćati pažnju
na povremeni prolazak kometa
kao da je to neka posebna
svečanost
ne imati vremena da se pitaš
sreća li je
ili nesreća
saplitati se o sebe

***

Što bismo se voleli
pa da patimo zbog neuzvraćene ljubavi
zar nije lepše
svako u svojoj jazbini
da bezbolno gledamo porniće
poistovećujući se
sa porno zvezdama
sve dok nas provajder ne opomene
da će nas obrisati sa liste
ako pod hitno ne izmirimo
dug

***

Kad je žena lepa i zgodna
uz to još i dama
i mi seljaci iz Pržogrnaca
postajemo gospoda
brišemo nos o rukav
kad niko ne vidi
pljujemo gde stignemo
samo kad smo sami
pred damom smo uspravni
vitezovi
ljupkih crta
spremni da izginemo
za čast ako treba
naravno ako dama ne umišlja
da smo obična
stoka

***

Te ogromne arene u kojima gladijatori
jure loptu
a gungula u transu
divi se veštini
odsecanja glave
ubacivanjem iste kroz obruč
šutiranjem u mrežu
rukom ili nogom
nogom je popularnije
dostiže vrhunac poniženja
tu je smrt umnožena
ubiti protivnika
više puta
kakva slast

***

Da ništa lepše dušu ne grli
kao ljubav
tvrde oni koje ljubav nije spržila
i od njih ostao samo gar
za njih je ljubav svila
koju povetarac miluje
mreškajući je
kao da ih nikad nije digla
toliko visoko
da bi ih mogla razbiti
kao što gavran sa visine
razbija orah
bacajući ga na stene

***

HELDERLINOVA SREĆA

Mora biti srećan pesnik
koga u autobusu
čita žena lepih nogu
jer koja bi svrha poezije bila
ako on koji o večnoj duši peva
ne bi osećao milinu koja struji
kroz njeno telo
dok uživa u stihovima
stvarno bi bilo besmisleno
da smrt ima tu moć
da spreči pesnika
da uživa
da i kroz njega struji milina

_______________________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu.
Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije.
Živi u Beogradu.

PET PJESAMA UMIHANE KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ IZ ZBIRKE “RASTAVLJANJE NA FAKTORE”, JU Ratkovićeve večeri poezije, 2023.

poezija

MIRENJE SA SUDBINOM

Svjetlost se prelama
na površini staklenog stola
i pčele se roje
nad srcem iz kojeg vade nektar.

Komadi stakla se rasipaju
ispod kreveta,
paperje iz pocijepanog jastuka
leluja po sobi.

Mirnom rukom nanosim tuš na oči
dok mi se usne u polomljenom ogledalu
smiju u lice.

***

RAZLOZI

Kupujem novi namještaj
i svako jutro provjetravam prostorije
da miris tvog parfema ne osjetim.

Ključeve od auta kačim ispod šalova,
da ne mislim na tebe
kada prolazim hodnikom.

U utrobi umirujem nagon na povraćanje
svaki put kad se sjetim
tvojih ruku oko svojih bedara.

Sa druge strane slobode,
iz ko zna kojih razloga,
ostajemo zatočenici ove kuće.

***

KONCI

Zmajevi od papira se
nespretno njišu na vjetru.

Traže načine kako da
raspetljaju konce koji ih vežu
i da odlepršaju na različite strane svijeta.

Jedno na sjever,
da se pretvori u lava
koji bi preživio zimu,

drugo na jug
da slobodno trči kao antilopa,
uplašena i divlja

i ako bi ih ikad više
konci sudbine spojili,
lav bi antilopu iskidao na komade
i pojeo za doručak.

***

CIKLUS

Jabuka umočena u otrov
na prvi zalogaj je slatka,
na drugi gorka,
na treći otrovna.

Grizem,
zalogaje ne brojim.

Iz mojih usta procvjetat će ljubičice
na koje će slijetati pčele
čiji će ubodi biti smrtonosni.

***

LITICA

Stojimo na litici
s koje se pruža pogled
na stijene koje zapljuskuju talasi.

Moja haljina pleše s vjetrom
i prkosi nebu.

Ako se uhvatimo za ruke
i skočimo dolje
možda nećemo preživjeti.

Ako ostanemo mirno posmatrati talase,
divit ćemo se plavetnilu mora
i umrijet ćemo nesretni.

__________________________________________________

UMIHANA KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ rođena je 1987. godine u Doboju. Po zanimanju je magistrica Komunikologije, usmjerenje Poslovno komuniciranje.
Poezija je njena ljubav i strast, kroz nju najjednostavnije zna da izrazi svoje misli i osjećanja. Do sada je objavljivana u književnim zbirkama, časopisima i na web portalima u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Njena prva zbirka poezije Ozbiljni razgovori (Lijepa riječ, Tuzla) podržana je od Fondacije za izdavaštvo Sarajevo i objavljena je 2020. godine, a druga Rastavljanje na faktore (JU Ratkovićeve večeri poezije) ove godine.
Bavi se upravljanjem lokalnim razvojem, te uspješno vodi Agenciju za marketing i PR „Conversa“.

PROZNI ZAPIS I TRI PJESME SEMEZDINA MEHMEDINOVIĆA

poezija

Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:
Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar.
Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar”. Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačem na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operiran. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.
Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda, lica natečena od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.
“Gdje si ti bila?”
“Ispred bolnice.”
“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sad vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.
“Nisam se usudila čekati.”
“Kako misliš….?”
“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…”
“Šta da ti kaže?”
“… da si umro.”
“Pa, nije baš dotle došlo.”
“Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”
“Šta si im ti rekla?”
“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”
“Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom…?”
“Nisam.”
“Morala si im to reći!” kažem, šaleći se.
Ona se, kao ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.
I ostatak dana osjećam se prilično dobro.
Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:
Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi mogli su odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.

– iz knjige “ME’MED, CRVENA BANDANA I PAHULJICA”, Fraktura, 2018.

***

KOSMIČKI INFARKT

Jeff jutros kaže da me je sanjao
“U snu si bio diler”
“Prodavao si heroin na cesti”
Navodno me je udario teški hammer
“Ali si u snu preživio” kaže
Ne znam. Godinama ne sanjam
Otkad sam došao u Ameriku: ne sanjam
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kosmosom
Jeff je, inače, satelitski inžinjer
Kad sam došao u Ameriku
U ono analogno doba
Njegovo zanimanje nije postojalo

– iz knjige “AUTOPORTRET S TORBOM”, Fraktura, 2012.

***

Sjedim u bašti kafea,

a dva radnika
s građevine preko puta
spuštaju
veliko ogledalo
uz ogradu,

tada ugledam
cijelog sebe,

i lijepo vidim:

starac

*

Novinar
postavlja pitanja,
ja odgovaram
i on sve zapisuje
u mali moleskine notes

kad spazi da gledam
u njegove zabilješke,
dlanom brzo pokrije stranicu
kao da smo u istoj klupi
i ja od njega prepisujem

– iz zbirke “KNJIGA PROZORA”, Fraktura, 2014.

______________________________________________________

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu. Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., Ovo vrijeme sada, 2020. te knjigu Rat je i ništa se ne događa, 2022. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.

POEZIJA BOGDANA MILANOVIĆA

poezija

CARSTVO OD NAJLONA U EKSPRES RESTORANU

Melanholija pucketa prilepljena uz kožu
dok armija pogleda vreba tvoje butine
ti si već odustao od mene

Krem brule zeleni somot i fuzija
saterani u ćošak zabavljamo kelnere
dok oštre zube o očaj i čekaju bakšiš
za sve je kriv moj poslednji san

Debele majke na talasu recesije
ne vole one što ne znaju šta bi
dok upiru prstom ka nama
nisam ovako zamišljala kraj

Carstvo od najlona u ekspres restoranu
puca pod mojim plavim prstima
dok odustajem od svega donose konjak
jedva čekam da stignemo kući

***

EKSPERTINO ZA PROMAŠAJE I ZIMSKI SAN

Iz plišane tamnice u hladno jutro
dok dahću kletve za mnom
šaljem im poljubac i marširam dalje

Postajem proziran
po navici lažiram odlučan hod
dirljiv si ti pokušaj, Mateo
maše mi devojčica sa terase

Srušila sam toteme šika
pepelom oprala kosu
zato beži odavde, Mateo

Izgradiću dom ispod tvoje bunde
ekspertino za promašaje i zimski san
dok stavljam sve na nulu čujem
rodi se već jednom
rodi se Mateo

***

RANO JUTRO U ČISTILIŠTU

Ližem sebi dlanove i mislim na doručak
lako serviran pri dnu tvojih ledja

Ljudi u pekari padaju od topline koju si mi dala
ispod mog sakoa ključaju jučerašnji svetovi

Čopor crnih mačaka prelazi mi put do tebe
dok ti zvonim na vrata šapućem

konačno znam gde ću, konačno znam gde ću

***

ESPRESO U POJASU GAZE

Kerovi iz Portofina grizu mi nogavice
dok svi najavljuju kraj igre
otkopčaj dugme više, Mateo

Spodobe u crnim gliserima voze mi kroz san
dok stampedo gazi preko kasirke
olabavi kragnu, Mateo

Usta puna čipke zovu me u reku
dok pečurke rastu po nebu
dođi mi, Mateo

Espreso u Pojasu Gaze
dok lete ka nama i drhti sto
možemo da počnemo ponovo, Mateo

__________________________________________

BOGDAN MILANOVIĆ rođen je 1998. u Kruševcu. Objavljivao je u časopisu “PPM Enklava” i u fanzinu “Librarion”. Voli bulevare i ponekad piše na svom blogu “Grof od Kamilije”.

NOVA POEZIJA LARE MITRAKOVIĆ

poezija

NITKO NE ZNA BOLJE KAD SAM U KURCU OD APLIKACIJE ZDRAVLJE NA MOM MOBITELU

ako iz nekog razloga imaš veliku želju da me upoznaš
evo ti ova pjesma, to ti je kao da sjedneš pored mene oko dva ujutro
taman između odluke da odem doma ili ostanem zauvijek u neudobnom stolcu
neudobnom kauču nepoznatom stanu i održim monolog
o svemu što me muči (svi će zaboraviti ako govorim brže)
nitko ne zna bolje kad sam u kurcu od aplikacije zdravlje na mom mobitelu
vjeruj mi, svima drugima mogu slagati (to mi je postao najomraženiji hobi)
u aplikaciji je zadnja spremljena kilaža iz rujna 2021. jer sam si tad bila zgodna
sad imam osjećaj da oko sebe nosim kolut za plivanje, a zima je i ne idem na kupanje
sad ide onih pet minuta kad ti govoriš kako sam čudna pa se smiješ ti, smijem se ja
odnosno lažem ti da mi je smiješno i zabavno a zapravo želim otići kući
ali dovršit ću ovu priču kad sam već počela i čaša mi još nije pri kraju
karla kaže #staytoxic2023 a ja kažem isuse kako si dosadan ali ja mogu i gore
pogledaj samo koliko sam kilometara prehodala neki dan
sve iznad 20 km jako je loš dan, svaki je korak jedan pokret gumicom za brisanje
dok ih sve ne obrišem, kažem ti, ne mogu prestati hodati
sad ti je već malo dosadno, kažeš ne paše ti filozofija u ovo doba
radije bi da mi pokažeš kako se vidi kvart s balkona, radije bi da jedemo
makar i sebe, radije bi da izmislim novu osobu za tebe, kažem mogu
pa postajem iskra maltar, četiri sam godine mlađa, studiram novinarstvo
i nervira me tvoja kurčevitost, s druge strane otkad slušam trep
citiram samo sebe pa nastavljam priču o svojoj aplikaciji na mobitelu
otkad sam kupila novi čini mi se da mi krade korake i da nije točan
i užasno me nervira što si zapravo dosta zgodan i pametan i
što si svakih par minuta sve bliže meni jer nećeš biti fasciniran činjenicom
da je razmak između jedne plime ili jedne oseke
6 sati, 12 minuta i 30 sekundi (a on je ali sada ne ide priča o njemu)
toliko će mi večeras trebati do kuće iako ne živim daleko
i ne možeš me dodati na društvenim mrežama, ne možeš mi znati ime
ne želim upoznati tvog psa, vidjeti tvoju mamu, gledati te dok spavaš
još uvijek prebolijevam zadnje tri obitelji
a zagreb je premalen grad da prehodam toliko ljudi odjednom
natoči petnaest minuta vremena u čašu i kad odeš u kuhinju
nestat ću iz stana, još jednom vas sve prehodati

***

SRETAN ROĐENDAN

objavila sam priču o nama
sada svi imaju dio nas
razlomila sam nas i nismo posebni
napisala sam te i rekla bok
a jednom
jednom si i ti trčao

***
 
ŽAO MI JE ŠTO NISAM PONIJELA ANALOGNI FOTOAPARAT
DA ULOVIM ZALAZAK SA ZGRADE U ZORKOVAČKOJ

Predugo smo pričali, a nije bilo ni važno
U svom našem sećanju svako ima jedan zrak
(Idoli, „Nebeska tema“)

možda bih tako zauvijek imala taj trenutak
miris tvoje kože beskrajno narančast i mek
strah od visine, da nas ne ulove u provali
da ne odeš
između linija neba poput zlatnih izohipsa
vidim tvoje oči, svaki je treptaj jedan zalazak
svako je brdo daleka italija
zgrada je greben na kojem ti ne moram
pustiti ruku, otići
u novi dan koji nema obris tvojih šaka
ako ima jedan put on vodi na krov
zgrade u zorkovačkoj i tamo nije
hladno u siječnju, tamo ti govorim da
putujem u london na proljeće
jednostavne rečenice
poput dobro sam i sve će proći
i moram doma, spava mi se
iako danima ne spavam ako ne smrvim
malo mraka u ruku jer prekrije me tvoje plavo
i ne želim zaspati da ne propustim
jedan udah, jednu sekundu topline tvoga tijela
jedan klik fotoaparatom
koji sada uvijek nosim u torbi

***

POJELA SAM SVU LJUBAV ZA TEBE

obrisala se i podrignula
nešto poput onog grafita
na zakmardijevim stubama
„nikad kuju u damu“

***
 
FAKBOJI SE NE LJUBE NA RASTANKU

i kad bi mi stavila otrov u čaj
ja bi nazdravio njim
(Otrova u čaj, High5)

od tebe sam naučila:
ispričat ćeš mi sve o sebi
samo da se malo rasteretiš
da ponesem dio tebe sa sobom u jakni
zaboravit ćeš mi ime
a ja ću te ponovno naučiti
mnemotehnika u krevetu
zbog koje me sada dozivaš
s druge strane ulice i kad te ne vidim

od tebe sam naučila:
čitavi se zagreb jebe
uzduž i poprijeko
tako te uvijek mogu malo imati

od tebe sam naučila:
nijedna moja priča nije posebna
većina mojih pokreta je smiješna
trebala bih raditi čučnjeve da dobro izgledam
sam sebe mrziš više od drugih
ali ipak te zabavlja što se uvijek izvučeš bez posljedica
naučila sam i to da te više ne žalim
jer previše godina čekam
da ne budem previše

od tebe sam naučila:
ako te moram pitati koje su ti boje oči
znači da si uvijek malo predaleko
i dok spavamo zagrljeni u krevetu
uvijek dišeš malo brže
ne mogu ti uloviti ritam
kao što ti ne loviš moje riječi
pa odlazim dok spavaš
i namjerno loše zatvorim vrata

od tebe sam naučila:
najgori su oni fakboji
koji te poljube prije nego zatvore vrata
kao da će to učiniti i sutra
 
__________________________________________________

LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.

ŠEST PJESAMA DALIBORA TOMASOVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “SIN SANČA PANSE IZVAN FLAŠE”

poezija

Niz godina kasnije on je pojeo ekser negde na severu vojvodine i visio
na nekoj gredi topeći se na vetru sa osmehom na licu i dalje živ
i slobodan lišen svakog zagrljaja i lišajeva i mahovina i rđe i
slova i u jatu osetnosti nagomilanih senzacija okoline bilja mirisa
noći koja se rascvetavala u dopaminskom i serotoninskom koktelu
njegovo koža je hipersenzitivno prostranstvo koje treba nežno dodirnuti
u mikroeksplozije a ni ne pomišlja da pita devojku pored da ga istraži
seks mu je daleka mnemonička informacija koja nema smisla
olinjala se po kukuruznim poljima i otekla niz kanal
šum grana i trave oblikuju telo u opnu u kojoj zvuk vibrira u kosmos

AMORTIZACIJA

***

Prijatelji mu ostaju strani i daleki
zbog toga mu raste usamljenost poput testa
koje se posle razvlači preko celog stola sa kog vise delovi
skute života skučene u tuđim ustima rastežu se nepečene otete otegnuto
pokidane u dan oduzete jakože majčini zagrljaji potom ispljunuti pred
ljude zagolicanih grla hrle da se podsmeju u mreži jezika da zatruju tlo
ljudi koje ne interesuje ni politka koliko sunovrat i kafa samonaslađivanje
boje mesa

APATIJA

***

Između njih dvoje se opet nalazi stol cigarete espresso kafe i mizologija
koja se učvrstila na sva četiri nogara zgusnula se poput pur pur pene i
sada je sve u redu sada se grad preobrazio u tišinu u desktop na kom
se nalaze sve prečice do mekog tkiva
razogovara se

PAUS-PAPIR

***

Već tad prošlost mu je izgledala kao katalogizacija u kojoj se
sve vrti oko ljubavi samo što se tada prelivao po trosedu ugrejan
od mdme u zanosu kakav ni poeta vates nisu uspevali da uhvate u dalekoj
i odvažnoj istoriji pisane reči ali u ovom momenatu nije ga bilo briga
ni za mimesis ni kurac ni palac od književnosti i filozofije
već je miyazaki u svojim magičnim ostvarenjima
pojačan zastrašujućim talasima divnog – to je bitno to je život trenutak

PAUSE

***

U kuhinji se nalazio tanjir sa mesom od pre tri dana
sudoper je bio prepun prljavog suđa koje nije oprao ni sam ne zna više
jer je ležao ni sam ne zna više koliko dugo u krevetu pokriven svetloplavim
prekrivačem do glave zagubljen u samoobdukciji koja je rezala mrtvo tkivo iz kog
ništa sem smrada nije izlazilo
gledao je u telefon celu noć i pola dana sada se stropoštava u kanale
koji se nalaze u parketu i oseća truljenje

PANTOLOGIJA

***

Pre nego se pokušao obesiti jedne kafanske noći pijan umalo nije pao sa
terase
kao klada ili kamenčić mali prasak u vremenu mikroorgazam iza kog
bi kratko curile suze i sve bi se samo nastavilo odvijati kako se uvek i odvija
međutim nije i sada se odvija sve kako se uvek odvija jakože lisnato testo
ili babuške dok se ne usitni izlista svet do potpune samoće
gluvo iscepkan na društvenim mrežama
iako nije pao tada naglavačke ostao je bez straha od smrti sa semenom
koje će još jednom probati da proklija

TERRA 1.2

____________________________________________________

Osvojio je nagradu Mladi Dis za zbirku pesama Onism (2018) koju je štampala Gradska biblioteka “Vladislav Petković Dis” u Čačku. Roman Međuprostorje (2020) objavila je Izdavačka kuća Agora.
Eseji, prikazi, poezija i kratke priče su mu objavljivani u antologijama i online časopisima.
DALIBOR TOMASOVIĆ (1989, Sombor)