Dakle, odlaziš, Za pet, deset, petnaest godina, Ali svakako odlaziš. Stvari su ti spakovane: Plejlista za tvoja omiljena izvođenja Mocarta i Šuberta na Jutjubu, Radovo izdanje izabranih pesama Novice Tadića Za koje sam ti rekao da je definitivno. I to bi bilo to.
Pokušavam doduše pre nego odeš Da završim i ovu knjigu pesama Pa da poneseš i nju. Ali sa mojim radnim navikama trebaće mi Pet, deset, petnaest godina. Uvek sam bio spor. Pisao kilavo i bez volje. Pisao samo zato što ništa drugo nisam znao da radim. Inače bih i ja otišao. Mada nisam mogao, zbog tebe. Tvoja baba je htela da bude glumica. Posle me je celoga života krivila što sam se rodio pa je morala da odustane. Ja tebe treba da krivim zato što nisam odustao da budem pesnik.
Ali eto, sada ti odlaziš, Ne želim da učestvuješ u mojoj starosti, Želim da budem baš pogana deduskera, Namćorasto džangrizalo koje se mršti na svakoga u susedstvu. Ne treba mi nikakva uteha. Želim da svoj sukob sa svetom završim u punom intenzitetu. Ostalo mi je toliko toga da dovršim, toliko samoprezira da ispoljim, Toliko stoicizma, naklapanja, poraza. Od prvog stiha koji sam napisao, Razvijao sam i strategiju toga poraza. Želim da bude pravi i potpun, Onakav kakav doživljavaju samo Nesrećni pesnici i slavni vojnici.
NIKOLA ŽIVANOVIĆ (Kragujevac, 1979.), iz zbirke pjesama “22”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2019.
Sunce je odjednom zazlatilo grane mokro lišće i šiknulo malinovac na nebeskim proplancima protintalo u potocima jarkih boja točilo se na kuhinjskom zidu, zaplamsalo u smočnici i ostaklilo ognjen’ sag, sjaj kovine u zrcalima zgrada
Al tamo, na istoku nebo je bilo olovo tmasto i strašno ko strašni sud
Vješta kulisa za mondenu fotografiju tamni svod u baroknoj alegoriji
gdje zlatokrug me zarobio, zaoblio me u sobi mojoj, sobi istočnoj predskazivao mi svjetlost nestvarnu, svjetlost blaženih Uz reguliranu halogensku žarnicu plus uz zalazeću sunčevu varnicu slap žutog spuštao se sa bijelog stropa, a potoci glazbe “Ave Maria” i Josipa Lisac bujali u kaskadama zvona
I čitav je ovaj svijet odjednom postao soba, a soba akvarij bijelo – žutog svoda, krletka zlatnih snova
***
SLIKA
Djevojka u lanenoj haljini, u bijelo- kavenoj tkanini išetala je bosa po toplom asfaltu po sivkastom talku i klizila bokovima kroz zračnu kupelj treperavi suton Ljubila je stopama zemaljski uzgon zemljani uton
I njeni su koraci, gipki nehajni osvečanili bijelu nogu nježnim zanosom i pričali o ushitu tijela golim ticalom
jer ljepše se ugiba boso stopalo otmjenije sviraju prsti tvarnim dodirom
tako da zamišljam: jednoga dana djevojke će hodati gole i bose s biljem u kosi s plesom grivni na pijanoj rosi
a pramenovi zemlje bit će im pomadom:
ugljena prašina po slapu bedra terra rosa na vrhu nosa
i zemaljski ostaci na tabanima u mirisu kiše i ugaslih trava:
bit će znak osobite uglađenosti nehajne ma svečane spokojne i strasne
***
SUTON
Kad vozim po autoputu, a brisači pletu pletu po jesenjoj kiši i mlaze staklo
pljac … pljac …
strah me da ne otkasam u san
Odjednom kroz slavonska polja proleti zlatno svjetlo i prosije se kao sjetna sjetva
Ona poškropi polja
pa utonem u meden dan zablistan kao san o drugoj planeti zaljubljenoj u nama nepoznato Sunce
I vidjeh nebo novo i zemlju staru
Al’ nebo se i dalje gasi pa odšumi mene i moj tihi auto u blagi vodeni uton
***
SUTON
Slika koja stiže, stiže, klizi sa zapada malinovac je Sunca u brazdama rijeka snova krabulja zvijezda ko omama dječje igre prije zalaza
Nebo je pečatni vosak, obale zastiru dvore boje uviru u zanose zamišljena svijeta
Hoću li ovako idući … idući odškrinuti vrata nekog drugačije ostrašćena grada svjetlo drugo i okus drugi urastanje u ozračjima neproživljena leta
Ali svjetlo ovo uvire u daljine poznate, porozne sahnu sokovi dječjih čarolija, snoviđenja ljepljivih slika
Svjetlo ovo stiže, stiže, klizi sa zapada
***
SVJETLOSNA PROBA
U suton kad ljubavni parovi zaposjednu klupe upalili smo reflektore oko palače akademije oplahnuli svjetlom kamene vijence, od opeke zid
Pod bijelim svjetlom palača je kulisasto zjevnula, zvjernula oko sebe
A parovi se ljubili nehajno, slatko …
Gle, ona djevojka je opkoračila svog dečka na klupi, balonerom ga svila
Baš me zanima: da li je vješto prstima bijelim posmakla čipku i lagano, lagano se skrila
I stari je pjesnik akademije sijeda glava prolazio tuda zgureno, polako
Okom iluminaciju nije tako
***
SUTON
na malom balkonu moja mala susjeda sjedi na betonu, vrti rizle oblizuje mirise
bosu je nogu prebacila preko ograde
drugu je savila pored smička
svojim malim stopalom miluje tišinu
fina kućna prašina rosi joj tabane
***
SKICA
Rijetke su žene koje u suton šeću bose bez sandala u ruci
Poljubac kamenog grada sivi talk asfalta na putu prema luci
***
MORJE JE GUT NORO GUT
ka uje
roleta svjetla u svitanju zvijezda
kad mladi Slovenci zapljuskuju svoja dlakava bedra, drhtava svoja sirasta tijela, a ruke im plešu iznad slanog sedla
tamo tamo gdje su sunčevi zalasci najljepši
zagledam se u sukrvicu valova, lelujanje isprano crvenog sutona
Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva. Ipak, danas mi je Fran najbliži, duhovno najsrodniji, a pri tom mislim na Franovu erotsku poeziju, njegov „Gartlic za čas kratiti“. U rodnom gradu završio sam osnovnu školu, a moja Prva osnovna nalazi se i danas preko puta pekarnice oca najpoznatijeg međimurskog glazbenika Josipa Štolcera Slavenskog. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Vrijeme fuzija, vrijeme udruženog rada i vrijeme Stipe Šuvara. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer s naglaskom na prirodnu grupu predmeta, danas se tome tepa kao STEM grupi predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima. Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu sam diplomirao na smjeru industrijske elektronike. Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade. Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, danas posuđujem filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu. Veći dio svoj radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima. Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji. Može se reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika. Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“. Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …
*** Srce stane iznenada jednog jutra prije doručka, sruši se u kupatilu, na hladne pločice, neko ga doziva, kuca na vrata, ljuti se na nepomično srce koje je izabralo baš to jutro, vrisak, plač, a onda sve isto, dan se nastavlja, i dalje je lijep i topao, doručak još uvijek na stolu, čeka to srce
gomila ljudi, u pitanjima kako i zašto, služi se rakija i kafa, ja pijem oboje, malo više rakiju, stojim ispod neba u nepoznatom gradu, pijana od smrti, iz svakog pravca se osjeća da ljudi neće dugo razmišljati o baš ovoj smrti jer još malo pa ručak, posao, zima, nova godina
*** Najviše nedostaje radoznalost, optimizam, upijanje svakog detalja, čuđenje zašto je tako kako jeste, mnoštvo pitanja o plafonu, zavjesama, mjesecu, uvijek pogled ka gore, padovi, ožiljci na koljenima
najviše nedostaje to kako nas je život čekao i šta nam je sve spremao strpljivo i predano i kreativno, a ipak ništa nije uspio da spremi kako treba.
*** Sa prozora vidim da je nebo sklonište za vrhove drveća, dimnjake, prljavštinu mog stakla, vidim krov, golubove i ponekad svraku i kako bore se za pseće granule, svraka pobijedi pa poleti, vrati se i tako u nedogled, sa prozora vidim da nisam odživjela svoj san, trebalo je da budem sa druge strane, da i ja zamahnem krilima u veliko ništa.
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
Maj otvara hladne cvetove na obali alpskog jezera, voda je pred nama mirna, amaterska fotografija, odraz zamka slepljen za oči, ljubaznost kmetija istačkana turistima, daleka planina prekrivena oblacima, i šuma, prepredeno bliska, kisne s pepelom tišine na crnim listovima. Oklevam da stupim u crkvu iz koje već dugo bridi sjaj staračkih orgulja, pompezna smrt što prožima iznenadno, iskreno, isto kao stid ili punina, dok stojim s flašicom vode u malom parku i ukočenim rukama, i slušam, gledajući prozor crkvenog doma i u njemu cvet hibiskusa, poluotvoren, crven i taman, što kao suton, sečivo, skorbut tone kroz staklo, u mene, pod Alpe, i pada na dno čistog, uvelog jezera.
***
ŽIVOT U TUĐIM STANOVIMA
Postojim u mirisu stranih stanova, vodeći tuđi život, tuširajući se u kabini uskih kupatila, upijajući teksturu zidova, staklene terase, masivne grede potkrovlja, ili s ključem u ruci stupajući u veče, suteren i visoka prizemlja, svoj i nepripremljen za boje, izmenjen rasporedom nameštaja, drugačijom akustikom različitih strana sveta, osunčanošću, otvarajući prozore s prazninom noći u sebi, s lavežom i sirenama, sav u dozivanju ranih vozova, sećanju, težini, svetlucanju kristalnih pepeljara, jedući doručak tuđim escajgom i tuđim rukama, među knjigama na stranom jeziku, promenjen i isti, s dodatnim mestom spremnim u sebi, kao da jedem s mrtvima.
***
ARNO
U tebi nisam video ništa do onih koji su došli da vide sebe u tebi, ogledajući se u gužvi i sjaju poznog Sredozemlja, ovo nije grad već mesto za fotografije i kratka pića pod katedralama, odjeke u uskoj hladnoći kamenih ulica, za osluškivanje pravilne tišine praznih klostera, crepovi na krovu raskošnih palata još su crveni kao kreste prepariranih petlova, svuda svetlucaju zlatare, granitni pod opera i poslastičarnica, bučni trgovi i paranoja nadzidanih prolaza, preskup, skučeni raj krcat gojaznim turistima, motocikli karabinjera i redovi ispred galerija, gde s terasa preti bučni tranzistor, promukao kao Savonarola, u oku mi se ogledaju sanduci vina i glatke stvari od kože, dok prolazim jednosmerne ulice nad kojima se tornjevi crkava tope i kaplju u suton kao korneti sladoleda.
***
TAMNAVA
Farovi svetle kroz zagušljivo veče, plitku dolinu i meke dlanove brda, kroz magloviti beskraj koji nas čeka u ravnici za rekom, dok iza polako kopne tamne kotline i topla župa s bučnim, zbunjenim gradom u sebi, na noć nanizane plastične perle napuklih palanki, između kojih se navigacija gasi i auto iznenada sleti s mape u prazninu zemljanog puta, okružuju nas bagrenje, sumrak i najlonske kese, tišina i čičak, zastajemo u prašini slepljenoj od senki, od sitnih, zaraslih njiva ne razaznajući ništa, čuju se samo lavež i tuga poslednjih kuća, naša nedoumica treperi usamljena kao srna u polju, telo od mlake svetlosti i prvog mraka, kojim nepoverljivost između noći i dana nakratko blesne, i drhti, u njenom tankom trku.
***
PULA
Plitko, zeleno more za leđima radničkog grada i rimska avenija skrivena pod koracima, topli vazduh koji se podiže uvis, zmajevi od kartona i miris zaprške, vetar blag, i gust od izohipsi vekova, letom spaljena makija i posteri s likom generala, tlo je nad vodom neravno i oštro i stvari se bez vidljive granice čine suvišnima, zastave obujmljuju prazninu i u vrelini starog trga jedno se stoleće pretapa u drugo, brodogradilište stoji za pročeljem avgustovog hrama i vozila kruže oko arene, dok dosadno sunce topi krečnjak i nestaju jedna za drugom spore čašice loze i hladnog špricera, stapajući lice s naličjem grada, nemirnu tektoniku i neuredne, bezopasne ljude što trepte od dubokog, žutog svetla koje iz svega izbija.
BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je zbirke pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022) te roman Vlastelinstva (2022). Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Dobitnik je nagrada „Mladi Dis“ i „Matićev šal“ za zbirku Srča i „Miroslav Antić“ i „Vasko Popa“ za knjigu Toplo bilje. Zastupljen u nizu generacijskih izbora. Pesme su mu prevođene na slovenački (Črepinje/Srča, Ljubljana, 2015), poljski, engleski, nemački i makedonski jezik (Topli bilki, Bitola, 2021). Piše književnu kritiku. Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.
za “čovjek-časopis” izbor pjesama iz zbirke priredio GOJKO BOŽOVIĆ, Arhipelag
Oštrim perom ispisujem reči, kao poštar u odelu belom zrno po zrno kljucam, kad am je stisnut i lepljiv o moje grlo. Dodajem mrlje s prstiju i pisaćeg stola, kad na vetru poslednja markica odleti ka nebu nepronađenih otisaka, naš je život nedovršena kolekcija.
I sve odleti: cedulje, fotografije, mnoštvo knjiga tvojih snova nepročitanih, život prebrzo izrečen duž svetih grobova.
Oštrim perom nek soldateska cilja u jato golih origamija, Sadako hoće da živi,
mi živimo, ljubavi, sad tvoj pubis postaje sav taj varijetetski svet.
I kad na vetru prva markica odleti, kao hiljadu osamsto četrdeseta Penny black, nominalnu vrednost traži, vrhovi mesečastih dojki, vrhovi kupe,
i baš sve odleti: fragmenti, eseji, pripovesti, ka bašti razbokorenog vakuuma.
Kolekcionar je Onaj Koji drži krst i zvezdu.
***
GERNIKA
Postmark Espana
Stavljam tvoju masku, buntovniče, na svoje lice, da me ne uguši višak vrednosti, da me ne uguši višak kapitala: potrošnja oružja je unosan posao!
Ludak je onaj koji nosi zastave buržoazije! Ludak je onaj koji dopusti da mu se zbog dužine ratovanja ukvari kavijar. No pasaran! Gospodo, iz lige naroda! Sve će vas pokositi poezija Lorke, sve će vas zatamniti boje Gernike gde je Pikaso naslikao autoportret svoje duše.
Stavljam tvoju masku buntovniče na svoje lice, dok još zveckaju kastanjete, dok još krvarim iz desnog lakta i pretačem crvenilo iz beline košulje,
stavljam tvoju masku buntovniče, na svoje lice, i vraćam se konačnoj koridi gde će me trijumfalni bik probosti u prvom naletu.
***
KTO UBIL POETA
Postmark Russia
Pošalji mi Tatjanino pismo Onjeginu, i dodaj svoje ime u zamenu za ime njeno, nalepi markicu od tri kopejke u zamenu za zimski pejzaž, gde će naša tela biti razapeta, belo, prozeblim krilima,
možda je to dobar način da se uskoro na nebu nađemo…
Odozgo, naš Stanodavac podseća na zaostale kirije naše, na dugove naše dužnicima našim, na kockarske dugove Fjodorove koje Roman otplaćuje sa svemirske stanice Mir u zamenu za zle duhove i siročad koja ljubi bližnjeg svog, crkve velike kao Rusija, dok sa nama padaju u nebesa,
možda je to dobar način da sačuvamo ušteđevinu naše strasti…
Odozgo, čuješ!?… Eho pucnja.. Kto ubil Poeta?
Kto ubil Poeta?
***
ALBUM JEDNOG FILATELISTE
Kada me mesec vidikovac uhvati u sebe, kao sveštenika sa retkim svitkom pergamenta kao jedinim imetkom, sebi rekoh: Evo, deset procenata zarade! Evo, papirića u ruci, stežem grlić boce bez alkohola, kao pupoljak mesa pred namreškanim trouglom, polno drhtim, dok čekaju dopisnice, tek razbacano rublje… Mrtva pisma nisu otvoreni grobovi, publikacija nije publika, markice nose druge likove i motive: aplauz molim! Prevejani matori čudaci zarađuju na pijaci: koverte, staniol, kovanice, koverte, porcelan, novčanice, mir s bordelašicama našim: aplauz molim!
Kada me mesec vidikovac uhvati da zurim u post skriptum poput pčele kad uzleti na Duhove,
poput pročitanih redova telegrafa iz poštanskih kuća što čuvaju svoje predele, kažem: ovo je telo moje! Jer život je čekaonica sunca život je postojanje, tromost koja te vodi, kroz neke nepoznate katrene, nepoznate čulnosti, možda ka oblicima sumatrizma, jer samo jedan cvet konoplje zna tvoj san. Jer život je čekaonica sunca pepelne suštine, gde gasnu sve jedinke i kolekcije, u albumima, beleškama, dnevnicima, gde ćeš i ti ostaviti svoj tisak- otisak jagodica u kojem će se neki drugi filatelist u rastopljenim voštanicama učitavati… Aplauz molim!
Oko moje glave! Tesno nebo nebo, ovo je telo moje: oko uho ruke nebo nebo nebo
***
SICILIJA
Postmark Italia
Jedra što razdanjuju more uokolo, narandže, rubovi maslina, i žita u ljesku podlokavaju moj san.
Onamo, žene bosonoge i vrele stene lome, između agava i trsja, i crtaju dojkama svoj obol i drum.
Iznad, linija divljih magaradi izdužuje se i tone u nebo i zemlju.
***
GETEOVI STRASNI VRTOVI
Postmark Detschland Frankfurt am Main
Zamamne kićanke Alte Opere nagotom violončela na znojne sokove gudačica podsećaju. Ne slušajte propoved o čistoti ljubavi!
Vetar lomata Geteove strasne vrtove uljuljkane snovima. S desne obale Majne umorni vojnici zvižduću pogrešne tonove nekog pogrešnog marša.
Marš. Nagota leševa. Ne!
Važno je vratiti se zavičaju il’ zaboravu od puškometa zrno dalje…
***
DUBROVAČKI SVETIONIK GREBENI
U dlanove Grebenova zraci sunca poput zanatlije urezuju vodenog anđela,
i, anđeo bi poleteo da ne nosi skorela bela krila, da ne nosi oči plavih predela, da ne čezne fosfornim srcem, da ne čezne za plamenim vazduhom, kojim će uzleteti iz praha i pepela… Za našu ljubav bio svetilnik.
U dlanove grebenja zraci sunca poput zanatlije urezuju vodenog anđela,
i kao svetilnik na jeziku ljubavi nosim pupak mora.
NEBOJŠA LAPČEVIĆ rođen je 1966. godine u Kruševcu. Objavio je zbirke pesama: Seme na vetru (Bagdala, Kruševac, 1999), Strofe u praslikama (Čigoja štampa, Be-ograd, 2003), Dolazak Hrista na Menhetn (Eurografika, Zvornik, 2010); prozni triptih Ovaploćavanje (Apostrof, Beograd i Bagdala, Kruševac, 2000); zbirku poezije i proze Pesnik i njegovi modeli (Apostrof Beograd; Bagdala, Kruševac, 2001); leze dramu Rimska priča; publicističku knjigu iz sportske kulture Srce na teren (Narodna knjiga, Beograd, 2005), promovisanu u medijskom centru SD Crvena zvezda; kratke priče Ulaz na južna vrata (Narodna knjiga, Beograd, 2007), priče za decu Ko je drpio Čarlija? (Eurografika, Zvornik, 2009), po kojoj je izvođena pozorišna predstava za decu (Pozorišni studio KCK); libreto Krst svetoga cara Konstantina (Istorijski arhiv, Kruševac, 2013), po kome je scensku kantatu komoponovao Miroljub Aranđelović Rasinski, a koje je izvedena za Vidovdan 2013, libreto za prvu kruševačku operu Lazarevo obretenije, izvedenu 2014; romane Jezero u ćelijama (Niški kulturni centar, 2013.) i Scenario za Vudija Alena (Arte, Beograd. 2014.) Objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Pesme su mu uvrštene u više antologija i prevođene na engleski, makedonski, francuski, italijanski, švedski, bugarski… Dobitnik je sledećih nagrada: Rasinski cvet (dva puta) za 2002, Pero SKRF dijaspore, Priznanje grada Zvečana za doprinos srpskoj kulturi; nagrade Rasinskog sajma knjiga za knjigu godine za roman Jezero u ćelijama; Zlatne značke KPZ Srbije, nagrade za najbolji Avangardni roman godine Srbije i dijaspore 2014. (Scenario za Vudija Alena). Objavio zbornik poezije za decu Zašto roda nebom hoda (NBK, 2014), sa Monirom Dragićevićem sa kojim je osnivač RODA FESTA. Za književno stvaralaštvo za decu ovenčan je Nagradom ,,Brana Cvetković“, 2018. i nagradom UKS ,,Radoje Domanović”, 2020. Objavio sabornik o Prijezdi i Moravi Zavet vojvode Prijezde (Rasinius,2019.) i knjigu pesama Berači polena ( Povelja, Kraljevo, 2019.), zbirku priča Rukopis u terakoti (KOV, 2020.), monografiju u koatorstvu sa kompozitorom Rasinskim, Lazarevo obratenije (Slovo ljubve Eparhija kruševačka, 2021.) i knjigu pesama Filatelist (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kraljevo 2022.) Član je Udruženja književnika Srbije, Književnog kluba Bagdala, aktivan je u uredništvu časopisa Bagdala za decu i Putevi kulture, predsednik Udruženja likovnih stvaralaca Rasinskog okruga Rasinius… Živi u Kruševcu. Zaposlen u Kulturnom centru Kruševac. Urednik je programa Legata Milića od Mačve.
uredno sam složila svoju odjeću znam da ćeš to zapaziti čak i iznervirati se u takvom trenutku jer zamjerala sam ti kad si svoju kačao na svaka vrata plakara i prebacivao je preko kreveta kao i bezbrojne ljubavnice onako mlade i silikonima napumpane bilo ih je i udatih izvučenih iz prežvakanih postelja koje su se davile dosadom njihovog sopstvenog braka onako gola plivala sam tunelom neopisivog blaženstva automobili nisu režali štakori su ostali u smradu civilizacije po meni je padao prah bijelog fosfora koji je svojim vrelim dodirom stavljao mi draga lica na ramena prvo moju sestru imala je 43 kada je otišla pogled joj je bio taman i mirisao na čežnju stavila sam je na šaku i ljubila, ljubila pitala je za svoju djecu, muža nije ni spominjala napokon je uvidjela da je bio gad kao i ovaj moj još i veći jer pio je ono pravo, krkanski ortodoksno a i pipao me je, njenu sestru rođenu izgleda da je to mogla shvatiti tek tamo u drugom svijetu gledajući faluse utisnute na freskama Pompeje
a onda elektrošok i 1 2 3 . . . 15 znala sam da me moj muž uvaženi kardiolog hoće natrag ko će mu kuhati onako dobro onako dobro da obliže debele prste neću nazad neću još minut i po, i kisik se već umorio žurim velika bijela ptica snijela je dijete meni nerotkinji ovo je samo još jedan odbrambeni trik mozga kažu još samo jedna klinička smrt braka s jasno uočljivim simptomima
***
SVEČANI RUČAK
danas je svečani dan i za našu četvoročlanu porodicu slavili smo sve praznike tradicionalno mama je uvijek vodila glavnu riječ pa sam zamolila njenu dadilju da je danas okupa i svečano obuče u dva sata je skup otišla sam do groblja zapalila svijeću sestri i ocu ukopani su jedno do drugog jer jako je važno da porodica je zajedno mama je već odavno podigla sebi spomenik stavila sliku sa osmijehom i čekala ali smrt korača u krug pa se okrene natraške znam to već…. nesposobna za tišinu vječnog spokoja žurim da fotografišem panoramu grobova da ovjekovječim trenutak pametno je što je groblje na uzbrdici jer sve je pregledno možete prijatelju dok šetate ulicom reći eno ondje je ukopana moja sestra eno onaj treći slijeva u petom redu rak je pojede za godinu dana
žurim mami sjedam za stol tačno na vrijeme stolnjak je bijeli svečani domaća supa se puši dadilja se baš potrudila zaslužila je povišicu za ovaj mjesec mama leži s očima razbacanim ko odbačene čarape srče supicu i ne čuje moje pitanje kako si jer smo hronično udaljene od današnjeg dana
Vis je kao neko mitsko mesto, Slobodna teritorija Gde je bio slobodni Hajduk, Gde se rodio veliki pesnik Koji sada nema Ni tu zemlju, ni tu čitanku, I gde su potom neki vojnici Bombama ko pesnici Lovili besne galebove, Pre nego što je brod Sa velikom angolskom zastavom Pokupio municiju i izbledele uniforme A gde sada jedna Marina spava Na dušeku poput mog, Samo što ona čuje muziku i more Za razliku od mene I kaže da čeka da stanu Pa da možda napiše nešto Na izrešetanim fasadama Mostara, Dok ću ja pisati po papiru, Jer mi je to lepše Nego da pišem po zidovima, Pa makar na njima bili Precenjeni leptiri, zričci I pogledi hiljada ljudi. Onda će ta moja misao Otići dalje od svega Što je ikada otišlo Od mene ka nečemu, A mnogo toga je otišlo, Tako daleko od kopna A tako blisko pučini Na kojoj lomiće se sve ono Što nikada nije moglo Da se slomi U ovim brdskim predelima Prepunim bića Koja su zaboravila Sve što se može zaboraviti Sve što se može A opet ne mora promeniti. Draga moja na obali mora Oprezno čitaj ove rukopise Iz balkanskih šuma Koji sa sobom nose mnogo Tereta i zadovoljstva I uvek iznova bude snove Koje nemaju Ni korali, ni hrastovi, Ni ptice u visinama Svih ponora za bogove Koji nikada nisu postojali, Niti su smeli kao mi Stati na samu ivicu. Tako je, Znam, Zato i ne verujem u bogove Nego u ljude. To je bolnije Ali i stvarnije, Jer ko nije liznuo krv sa rane A potom se nasmejao Kao ja ovde, Kao ti tamo, Na istom dušeku, Na drugom mestu, Na ovom svetu U kome nikada osmeh Ne razdvajamo od suze, Niti sebe od drugog, Kao ti, kao ja, Kao bilo ko, Ko ne može reći Da preko noći neće Sve da promeni oblik, Smisao i san. Jer mi smo ljudi I ovo je naš svet A bogovi draga nemaju Baš ništa sa tim Kao ni vreme Koje nije u našem Nego u njihovom dometu, Baš kao daljina i blizina, Baš kao san i java, Baš… Kada zaspiš blizu ili daleko I onda se ne javiš dugo Pa talasi ponesu ptice nebom I pošalju poruku Koju samo nekada, možda, Možemo pročitati, Ali često bude kasno Ili bude rano, Jer vreme je stvar bogova A bogovi ne postoje.
Mi smo samo ljudi Koji jesu ili nisu, Koji hoće ili neće, Koji retko mogu A češće ne mogu nositi To breme čovečnosti U ritmu koji dolazi Ko zna zbog čega baš sada Dok ležimo na dušeku, Na Visu, na Balkanu, Na dnu mora I vrhu piramida Svih naših Izgubljenih nadanja.
***
POD TABANIMA
Dok meni budu rasli tabani ti ćeš postati kiša i ja ću morati da brinem, da li će te vetar u oblaku doneti ovde ili oduvati u neke daleke krajeve gde kišu smatraju svetom pa ćete zatvoriti u teglice i držati u mračnim hramovima dok ti se kolone vernika klanjaju. A ja ću uzalud izigravati dodole, trčati bos po travi i tražiti put koji nikada neće nići pod ovim mojim, teškim, tabanima.
***
PROZORI
Vrata su zaključana. Neki pokušavaju da iskoče kroz prozor, neki gledaju kroz njega. Tada počinju priče, u kojima onaj koji čita i onaj koji piše više nisu sigurni ko je sa koje strane, prozora. Kao ni to da li zapravo prozor uopšte i postoji, ili su ga samo nacrtali.
***
MIRIS LIPE
Ne znam gde je osmeh nestao. Možda u rupi na vratima napravljenoj od moje nemoći, prvom plaču od koga sam zadrhtao na porodilištu u Višegradskoj, seksu na sred Balkanske ulice, Dingo psu koga smo pratili po Mirijevu, autobusu gde su letela pisamca iz dugih ruku sa zadnjeg sedišta, vojnim zgradama kod Velikog parka, potkrovlju punom hedonizma i lišća, studentskoj sobi sa starim kaučima, igranju žmurki u šljivaru punom sena, bakraču iza stare kuće gde je pradeda vršio nuždu ili još onda kada su posekli veliku lipu u dvorištu. Ne znam gde je osmeh nestao ali lipa opet miriše dajući nadu da možda, ipak nije nestao zauvek.
_______________________________________________
DAMIR NEDIĆ rođen je u Kragujevcu 1984. godine. Piše pesme i priče. U štampanoj i elektronskoj periodici prisutan od 2007. godine. Prva zbirka pesama „Ugrizi“ izašla je u ediciji Prvenac SKC-a Kragujevac 2009. godine. Na međunarodnom festivalu Odakle zovem u Podgorici 2011. godine dobio je drugu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča“. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu „Vojislav Despotov“ dobio je drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala mladih u Knjaževcu. Nastupao više puta na Poezinu, Argh-u, Pesničenju i sličnim formama poetskih manifestacija. Književne večeri imao u mnogim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH. Učestvovao je i na festivalu u Breši (Italija) kada mu je nekoliko pesama prevedeno na italijanski a takođe je prevođen i na španski i poljski jezik. Jedan je od urednika almanaha „Bundolo offline 3“ (2012.). Zbirku pesama „Nešto si zaboravio“ objavio je u oktobru 2012. godine i ona je 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije. Pobednik je Festivala Poezija grada (slem šampionat Srbije) u novembru 2014. godine u Beogradu. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke“ (2014). Na književnim susretima “Velimir Rajić” koji su održani u Centru za kulturu Aleksinac (2015) dobio je glavnu nagradu – “Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu. U septembru 2019. godine objavio je zbirku pesama „Kada kamen poleti” (UK Koraci). Predstavnik Srbije na Evropskom pesničkom slem takmičenju u Briselu 2021. godine. Tekstopisac i vokalni solista alternativnog benda Bauk. Predsednik Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca. Jedan od osnivača Festivala angažovane poezije.
Alkoholizam nije sramota Čak ni ukapljeni prahovi Čiju podzemnu distribuciju Nadzire Ministarstvo utjehe Nisu ono što predstavlja život Već njegova potvrda
Prirodno je iritirati uspavani Dio religije vinom Logično je patiti svakoga sumraka Jer nismo doznali Što je riječ bog Ali smo barem refleksom odbili Niži standard gašenja Posvetili očaj uguran u siguran Obrok, užarili opet čakru Očekivanja
U svakom licu vidim Kipara samoće, rad hladnih vjetrova Na ljetnim očima U svakom licu nešto se može sklupčati Dok bijes ponovno ne dobije oblik peći Gdje ćemo rastaliti političke poglede U naopake potkove Samo da više ne mislimo Na oblake
Pišemo i dalje jer osjećamo Da dolazi Ništa Koje treba oklop Ne zaustavljamo se jer stojimo na Heroinskim nogama Koje nose heroja
Jesi li već bila u hladnim predjelima Gdje broj misli nulu Tamo ćemo sutra bdjeti Nakon šetnje parkiralištem
Poljubit ću te ispod auspuha A ti ćeš mi dati sve što si besciljno čuvala Bez obzira na rizik suhog jezika
***
VOLJA ZA MOĆ
U tramvaju pored mene sjedi Djevojka u crnim visokim cipelama Crnim čarapama do koljena S crnim hulahopkama ispod U crnoj jakni s crnom kapom I crnom maskom
Razmišljam kako će se pile koje Sam ostavio na balkonu pokvariti Jer je granulo sunce
Nešto je privlačno u nemoći Kojom djevojka pored mene zrači Na njezinoj bijeloj ruci prsten Od malahita i rana
Morat ću se vratiti natrag I poduzeti nešto u vezi pileta
Život koristi sve opasnije strategije Protiv vladavine kontracepcije Mačje našminkane oči Dvije umjetne suze Dječje manga čarape I vrlo kratka suknja
Sve je spremno za orgazam Koji će preduhitriti kondom
Stižem kući, sjekirom komadam pile Režem krumpir, mrkvu i luk
“Rađajte se i množite! Napunite ormare vodama! I ptice neka se množe i kokodaču!” Čujem ga kako viče iz pećnice Na temperaturi kada i papir Konačno progovori
***
SUMMERTIME
Cvrčci vrište među zgradama Pretvaraju paniku dana U najfiniju prašinu Momci sa svastikom na prsima Pucaju penale, gutaju pive i Hvale se spolnim bolestima
Policajcima se ne da izaći iz Klimatiziranih fordova Samo kruže ignorirajući sve Što nije ubojstvo
Na grad se ponovno spustio vuneni pokrivač
Znojim se pred tipkovnicom U probušenim mudantama Um odbija teža filozofska pitanja
Govori mi da prihvatim stvari kakve jesu: Sjeti se Zenona, sjeti se psa vezanog Za Horusovu kočiju Svi smo robovi bezglavog boga
Slušaj kako se galebovi slatko smiju Ponoćnom suncu Isprati kapljicu koja se spušta niz leđa Izbroji dlačice na desnoj podlaktici Zatim uzmi palicu i siđi među ljude
Kada izvade lance objasni im Da se radi o japanskom instrumentu Koji može poslužiti i kao toljaga A onda odsviraj nešto što će ih ubiti
***
MULATU ASTATKE
Kada čujem etiopski vibrafon Ne mogu prihvatiti monetarne Institucije, izbore, dalmatinsku Muziku, kladionice
Kada čujem konga bubnjeve Znam da je električni čekič prevara I kada ponjušim mirise koje koriste Plastične osobe iz engleske Prepoznajem negaciju jazza I kukuruza
Moramo ponovno kolonizirati Ameriku
Još jedan krug nužan je da se saksofon Učvrsti u svijesti I da demencija Bijelom predsjedniku otme Zadnju kapljicu pustinje
Kada se uključi stroj nostalgije Cijeli svijet pomiče se prema jugu
Ovo je najnježniji rat koji vode note Podižu se kuće s lukovima i stepeništem Sve do obale bjelokosti
Poniremo u more, ulazimo u vratove Žirafa i tamo čujemo svemirsku kanalizaciju Zebre zarobljene linijama sunca
Egipat je sve bliže
U Europi nema faraona Veliki oprez tehnologije skratio je usne Jedna greška pretvara grad u prah Ali u ovoj glazbi nema tehnike Prsti češljaju tipke kao kosu Kokosi padaju po glupim glavama
Vojne hunte, nato kotači, kolačići Poništeni glatkom matematikom Akordom bez suvišne riječi
Jazz je pobjeda crnaca nad bijelcima
***
KRUDER & DORFMEISTER
Kruder hvata geste ljudi i Pretvara ih u šifre kostura Dorfmeister kuha kratke priče U vokalnim kotlovima sve dok Hijene ne počnu milovati Publiku žanrovima tišine Peter zatim postavlja g-kamenje U širokom trip hop krugu
Downtempo je Stonehange Za Pink Floyda u drogiranoj Gužvi
Richard publici dodaje prefiks re Jekom crne činele u zidovima U kosi je sada znoj minimalizma U nosu prah kapitalizma Kruder koordinira kretanje sjemena Dorfmeister dizajnira otpor Dozama udaha Izdaha najbližeg udaha
Smrt odustaje od pojedinca Kada ga ne može odvojiti Od zvuka Sporost je tajna izmjenične Struje sna i spavanja Brzina je trenutak rasta Srušenog teksta ostanka Na mjestu prestajanja svega
Dub raketa napušta orbitu poznatog Ponavljanjem nepoznatog Zaostajemo u pauzama kaosa Nitko više ne zna ugasiti svemir Na podij dolaze nježne životinje Komuniciraju notnim pepelom Elektromagnetski vjetrovi jutra Ritualno brišu objašnjenja Izdvajam neobjašnjivo lice Koračam očima po njezinim Usnama U bazenu radijacije svi Imamo nevidljive kostime Jer poznajemo geometriju Ljudskog mlijeka Uspoređujemo brojeve telefona U trbuhu nam klija zlatni grah Prema čakrama divova
_____________________________________________
ANTEJ JELENIĆ rođen je u Splitu 1983. Završio gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Piše poeziju, kratke priče i mahnite eseje, a organizira i manifestaciju konceptualne umjetnosti Adria Art Annale u Splitu. Objavio do sada jednu zbirku poezije „Stalak za svijet“ (Sandorf, 2020.), ali ove godine izlazi nova po imenu „Ultrazvuk“ kao i zbirka priča „Kentaur u kvartu“. Svira shakuhachi, kenacho i bansuri. Briljira u bacanju žabica.
To što si mi pričao o sebi Sad tek shvaćam Nije značilo povjerljivost Trajnu ni jaku
Bile su to one tajne Koje ne govorimo nikome Osim ljubavnicima u bunilu I strancima u vlaku
***
RELJEF
Trajno se procesno dijelim. Na livade, brda, hridi. Brazde, uvale, goru. Imam taj ujed na ravnini. Imam tu rasjednu plohu. Nisu svi slojevi sjeli. Još mi se jako vidi.
***
UVOĐENJE U ZAVOĐENJE
Dobra ti večer. Pogledaj dobro, upoznaj ih. Ovo su prvi dani naše veze. Sigurno znaš otprije koji koraci slijede. Najprije idu ruke, njih se nježno preplete. Zatim ćemo kopati te neke duboke zdence. Osvajati ledene stijene, pripremi dereze. To je ono stanje, to je ono vrijeme Kad tražiš kompatibilne detalje i teme, Spremaš se dati mi svoju dušu i tijelo. Zapravo, ne, spremaš se ustvari Dati mi svoje tijelo i vrijeme. Duša se nekako neplanirano uplete.
***
SORTIRANJE
Danas sam malo pospremala. Nešto sam na police. Nešto u crnu vreću.
Rekoh si pametno: Ako se dosad nisi zaljubio u mene, Ni nećeš.
Onda me strefilo: Ako se dosad nisam odljubila od tebe, Ni neću.
***
TIJELA
Primijetila sam da su nam lica slična. Nešto oko očiju. Usta. Oblik ušiju. Način na koji nabiremo čelo. Možda boja kože. Valjalo bi ti opipati kosu. Proučiti prste. Doznati što možeš s jezikom. I svakako ti provjeriti miris.
Možda smo srodne duše. A možda smo baš i u rodu. No prije nego što se upustimo u obiteljska stabla, U genealogije, analize, krvne grupe, Isprobajmo prvo, stvarno želim znati, Znači li slično također i kompatibilno. Ipak se, naravno, nemojmo ploditi i množiti. To bi bilo posve izlišno i neodgovorno. Znam, uvijek pokvarim svaku romantiku. Možeš se vratiti pa čitati samo prvu strofu.
***
KRONOLOGIJA
Jednom ćeš se, dok me budeš držao u naručju Odjednom sjetiti detalja iz jedne moje pjesme I da si me dugo htio oko toga nešto pitati
Razmišljam: je li ta pjesma već nastala Ili da je idem brzo pisati
***
SLJUBLJENOST
O, bok, ma oprosti, jao. Nisam te prepoznala. Znaš kako je, dioptrija. A ni koncentracija mi Baš nije neka.
Zapravo, ako ćemo iskreno, Zaboravila sam potpuno Kako izgledaš izdaleka.
***
OBITELJ
Dan nam je bio otežan baš svima Oboljen tvojim raskopanim zubom Obrinjen mojom tajanstvenom sukrvicom Obesnažen roditeljskim neslušanjem I za kraj I za krah Obljuvan večernjim jogurtnim obrokom
Ovlaš splahnutu od bljuvotine našeg sina Potpuno uronjenu u sve naše brige Zaprimio si me kao neku stresnu pošiljku Kakve dolaze samo noću u krevet Dok već napola hrčeš i sve štambiljaš za sutra A ja sam uočila u laganom zaprepaštenju Da sam se na tvom jastuku odjednom umirila
____________________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.
Bez krajnje potrebe, ne upiri pogled u bunar. Budi sabran dok lijepiš marke na omotnicu, hodaš pločnikom, prinosiš ustima žlicu s juhom: sumrak bogova započinje iza prvog ugla, struji s rubova stranice koju tek što nisi otvorio. Ne poigravaj se usporedbama, ne umivaj lice glazbom. Jabuka čije cvjetove dotičeš širi svoj korijen u tlu drugog kraljevstva, lišće velikog jasena već se osipa plavom svjetlošću. Još večeras vrištat ćeš u košulji od vatre
***
VOKATIV
Lijeva ruka u vrtnog patuljka ljeto u ruševinu pored puta – Govori sa mnom!
Glava u uteg razjašnjavati u tamni glagol – Misli na mene!
Prozor u zid suton u uže leptir u lipovog sveca Govori sa mnom!
TAKE ME TO THE RIVER PUSH ME INTO WATER govori sa mnom govori sa mnom
***
POTRAGA
Otraga? U pokrajnjoj sobi? Na televizoru? U kupaoničkom ormariću? Na trećoj polici odozdo? Na stolu, na krevetu? Ali škarice koje uzimaš u ruku prije su nalik knjizi od mutnog stakla, umjesto japanskog novčanika, odakle se odjednom stvorio taj pas s odviše velikom glavom? Tražiš li još doista, ili samo promatraš sebe kako promatraš sebe kako promatraš, vlastiti trag, žbuku nevidljivog labirinta? Kao kada se, na izlasku iz kina, prostor s platna još neko vrijeme stapa s ulicom a znanica čije si lice jedva istrgnuo iz struje šarenih slika sažaljivo kaže: “Ti si sigurno vidio cijeli repertoar.”
HRVOJE PEJAKOVIĆ, hrvatski književnik (Zagreb, 14. I. 1960 – Zagreb, 9. VI. 1996). Kao pjesnik i kritičar javio se kao srednjoškolac u dubrovačkome Lausu. Nije pripadao ni jednoj naraštajnoj grupaciji, ali je u svojim kritikama redovito pratio recentnu književnu produkciju (mnogobrojni su tako tekstovi upravo o pjesnicima vezanima uz časopis Quorum), kao i onu starijih književnih naraštaja. Njegove književne i likovne kritike pripadaju vrhu suvremenoga hrvatskoga kritičarskog izričaja. Objavio je zbirke pjesama Na raskršću (1978), Zabranjeni grad (1987., prevedeno na francuski i objavljeno nakon autorove smrti pod naslovom Ville interdite, 2001), Sjeverni ugao (1992) te grafičko-poetske mape Drugačije, jednostavno (s Hamom Čavrkom, 1984), Nevjerica, nesanica (s D. Trogrlićem, 1991) i Razdjelnica (sa Z. Vrkljanom, 1991). Eseje i kritike objavio je u zbirkama Prostor pisanja (1988) i Prostor čitanja (1991). Suurednik je antologije hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992), a posmrtno mu je objavljena Antologija suvremene hrvatske poezije (1997). Pjesme su mu zastupljene u svim novijim antologijama hrvatskog pjesništva na hrvatskom jeziku i stranim jezicima, a književni eseji u antologijama i pregledima hrvatske književne esejistike druge polovice XX. st. – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
čovjek-časopis 