Bez krajnje potrebe, ne upiri pogled u bunar. Budi sabran dok lijepiš marke na omotnicu, hodaš pločnikom, prinosiš ustima žlicu s juhom: sumrak bogova započinje iza prvog ugla, struji s rubova stranice koju tek što nisi otvorio. Ne poigravaj se usporedbama, ne umivaj lice glazbom. Jabuka čije cvjetove dotičeš širi svoj korijen u tlu drugog kraljevstva, lišće velikog jasena već se osipa plavom svjetlošću. Još večeras vrištat ćeš u košulji od vatre
***
VOKATIV
Lijeva ruka u vrtnog patuljka ljeto u ruševinu pored puta – Govori sa mnom!
Glava u uteg razjašnjavati u tamni glagol – Misli na mene!
Prozor u zid suton u uže leptir u lipovog sveca Govori sa mnom!
TAKE ME TO THE RIVER PUSH ME INTO WATER govori sa mnom govori sa mnom
***
POTRAGA
Otraga? U pokrajnjoj sobi? Na televizoru? U kupaoničkom ormariću? Na trećoj polici odozdo? Na stolu, na krevetu? Ali škarice koje uzimaš u ruku prije su nalik knjizi od mutnog stakla, umjesto japanskog novčanika, odakle se odjednom stvorio taj pas s odviše velikom glavom? Tražiš li još doista, ili samo promatraš sebe kako promatraš sebe kako promatraš, vlastiti trag, žbuku nevidljivog labirinta? Kao kada se, na izlasku iz kina, prostor s platna još neko vrijeme stapa s ulicom a znanica čije si lice jedva istrgnuo iz struje šarenih slika sažaljivo kaže: “Ti si sigurno vidio cijeli repertoar.”
HRVOJE PEJAKOVIĆ, hrvatski književnik (Zagreb, 14. I. 1960 – Zagreb, 9. VI. 1996). Kao pjesnik i kritičar javio se kao srednjoškolac u dubrovačkome Lausu. Nije pripadao ni jednoj naraštajnoj grupaciji, ali je u svojim kritikama redovito pratio recentnu književnu produkciju (mnogobrojni su tako tekstovi upravo o pjesnicima vezanima uz časopis Quorum), kao i onu starijih književnih naraštaja. Njegove književne i likovne kritike pripadaju vrhu suvremenoga hrvatskoga kritičarskog izričaja. Objavio je zbirke pjesama Na raskršću (1978), Zabranjeni grad (1987., prevedeno na francuski i objavljeno nakon autorove smrti pod naslovom Ville interdite, 2001), Sjeverni ugao (1992) te grafičko-poetske mape Drugačije, jednostavno (s Hamom Čavrkom, 1984), Nevjerica, nesanica (s D. Trogrlićem, 1991) i Razdjelnica (sa Z. Vrkljanom, 1991). Eseje i kritike objavio je u zbirkama Prostor pisanja (1988) i Prostor čitanja (1991). Suurednik je antologije hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992), a posmrtno mu je objavljena Antologija suvremene hrvatske poezije (1997). Pjesme su mu zastupljene u svim novijim antologijama hrvatskog pjesništva na hrvatskom jeziku i stranim jezicima, a književni eseji u antologijama i pregledima hrvatske književne esejistike druge polovice XX. st. – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine, “Municipium S”, 2019. i “Melanholija homo sapiensa”, 2022.
To što ti se sliva niz preplanule leđne mišiće su glečeri duše belih medveda koje nam nikad neće oprostiti plastične kese
Bela noć se rastače prisećaš se kako si me pitao da se bar malo povatamo nisam htela nadam se da si dobro upamtio jer su mi namere bile didaktičke te večeri sam razbila koleno uzeo si maramicu kleknuo da središ ranu priznajem, to je bio carski potez
Posećuješ Skagerak i Kategat tu dvojicu sam jedino zapamtila na časovima geografije dok na prezentaciji nismo videli slike zamišljala sam ih kao opasnu braću bildere more na fotografiji izgledalo je zloslutno nabreklo, previše blizu neba
Obilaziš Dramen tundre i tajge čija imena ne znam da pročitam iako si lokaciju uredno dodao
Sad je već i tebi hladno stavio si kapu, imaš novu jaknu u Beogradu se otvorila prodavnica zove se Cream of Scandinavia mislila sam da tamo kupim kaput jer su sigurno topliji od domaćih ali sam pomislila šta ako ovde šalju ono što što se na severu nosi na proleće
Unosiš se u lice foto-aparatu belina je prepredena da li zamišljaš smrt kao jetija severna svetlost leluja nad tvojom podignutom glavom i uključenom kamerom #travellover #erazmuslife
Što se tiče društvenih mreža oduvek sam konspirativna samo crno-bele mačke književnici, slikari i tuđe vagine neizbežno se ponekad zapitaš da li sam diplomirala da li i dalje pišem da nisam dobila vulvitis, kulpitis hlamidiju trahomatis sve je dobro setim se te samo zbog instagrama i tu te držim najviše iz kurtoazije
Tiho Brahe je za ljubimca imao losa los se jedne noći napio piva skotrljao niz stepenište i uginuo prepiješ se, promašiš stepenik survaš u bezdan i umreš to je slavan kraj za losa a bedan za čoveka
Ovde sve isto kašike duboko u medu bubrezi u loju s naftom smo kratki pijaće vode nemamo
OCD ili ko zna koja druga boleština me odvodi do tvog Vajn naloga menjaš svoje kulinarske sposobnosti za čašu vina i razgovor sve je jasno, dragi nemaš s kim da se napiješ
Tvoja majka ponosno pokazuje fotografije koje joj šalješ preko Vibera voziš se na žičari Ski-centra Ore dodatno si platio selfi štap Codanovia, zima upornija ali ne nepobediva
Ležiš u travi Vatern svetluca od mlakog sunca ako slučajno zažmuriš razmišljaš da li sam sve ono ozbiljno rekla ili se možda sad ipak stidim imala sam tek dvadeset godina
***
BUKOLIKA
Sunce u krošnjama vetar svež Namaži kremu sa zaštitnim faktorom, upozoravaš planinska klima ume da prevari ne znam ništa o tome odrasla sam među suncokretima i habzburškim zdanjima bosonoga ležim na ljuljaški između dve bukve nemam ništa ispod haljine smejem ti se zalivam pršut medenicom od koje trnu zubi, grlo gori rakija je u tvom kraju bolja smatraš da preterujem pominješ bolesti zavisnosti delirium tremens ulicu Teodora Drajzera broj četrdeset i četiri hipohondrija je najopasnija bolest inače jedem isključivo pileće meso, citrusno voće, orašaste plodove moji hepatociti su projektovani za najjače rakije jedino od čega sam zavisna je uzaludno nadanje pulsne tačke na tvom telu pronalazim brže nego što bi želeo iznova ti prebrojavam mladeže likujem dok odlažeš oružje dugoročne planove, sertifikate, čestitanja preseljenje u Glazgov strpala sam u fioku koja se najteže otvara rodna je godina skidaš pčelarsko odelo udišeš duboko zaranjaš među moje naježene butine
Ovako bi izgledao najbolji dan u mom životu
***
DVE HILJADE DVADESET PRVA
Prošlog decembra mi je momak iz Višegradske rekao kako u ovo doba godine želi da se ubije još više nego obično odrazi lampica s moje jelke su svetlucali u njegovim dužicama dok je govorio
Sad nisam mnogo mislila na to javili su se novi kandidati
Dani su bili topli i vedri sedela sam s Aleksom u bašti na sred ulice Kralja Petra jeli smo sladoled od marakuje napravili spisak ljudi koje u Novoj godini treba zavesti
Obukla sam polovnu plišanu suknju svaka čast onom ko je umro u njoj napila se prepredene, slatke rakije zaspala u jedan nisam uspela da skinem šminku Aleksa mi je uzeo prljavu vatu iz ruke i pokrio me
Sutradan dok smo u sumrak šetali od Kalemegdana do Glavne pošte naterao me je da obećam kako se zauvek odričem kratkih pića i pošaljem čestitku zbog koje ću se verovatno kajati
Taksi je stigao prebrzo nisam stigla da najboljeg prijatelja zagrlim kako priliči
Na stanici mi se plakalo i piškilo nije bilo uslova ni za jedno poželela sam da pogrešim autobus odem za Opovo preko Barande i Sakula mladić u rumunskoj trenerci i devojka s blatnjavim cipelama su razmenjivali francuske poljupce odjednom sam se setila kako mi je pre pet godina Vlada zadao da napišem priču o dvoje slepih koji se vole
***
NEPENTHES
Za melanholiju nema leka nije ni nužan od ove bolesti se ne umire odatle potreba za duvanom u kasnim satima kratkim pićima u podne problem ima fiziološko uporište ukleti pesnici prerano preminuli muzičari ne snose krivicu
Doktorka se vara lek postoji odavno prošli su milenijumi otkad je dvanaest brodova okrenulo rep zgarištu Troje besramno kao da su u pitanju izlomljene lego kocke zaputilo se prema Itaki diljem svetskog mora boginje nasrtljivo zadižu suknje junak dovitljivac nema kud zaranja, izranja, oblizuje usne slatki sirup zatire reči koje žuljaju um potomstvo, vernost, patriotizam
Tvoje oči su bile siguran znak suze koje ne napuštaju trepavice zenice Direrove gravure srce se okrunilo kao gerber od predugog stajanja na suncu
Kažeš da si u prolazu treba da pronađem nekog zdravog ko leže na vreme ima položen državni i vozački ispit spreman je da prehrani porodicu odmahujem glavom veltšmerc je najsigurniji afrodizijak
Obriši suze i nos hoću da se igramo Ti si Adam, ja Eva kad već imamo sve što je neophodno moj ten Tilde Svinton tvoju sklonost ka lošem društvu i skupim muzičkim instrumentima
Ovo što čuješ je kapris broj pet ne kič iz tuđeg stana s lošom zvučnom izolacijom otplešimo do sledećeg ugla iako te nervira što nemam osećaj za ritam tamo počinje bolja etapa večnosti
Možemo kao kod fon Trira ti si Džastin ja Kler dobro ću te sakriti ubojita siročad hara kroz mlečni put
Uzalud osmišljavaš pompezan kraj melanholija nije bolest od koje se umire u najgorem slučaju živiš zauvek
***
MEĐU NAMA
Dedina sestra uvek savetuje da ćutim što više Ne moraju svi da čuju koliko učiš pravi se kako ne znaš sve neka te kandidat nauči
Ne shvatam je ozbiljno razvela se šezdeset četvrte upotrebila žarač i krvarila šest meseci jer nije htela dete s budalom
Mamina sestra kaže da sam suviše evropeidna krivi za to seminare u istraživačkoj stanici Petnica preti kako će me vrbovati neradnik i peder
Tetka upozorava da ću je se setiti kad bude mrtva ili senilna sumnjam, nadživela je svog partnera dvadeset tri godine mlađeg
Od porodičnih bolesti prenosivih po ženskoj liniji nasledila sam sklonost prema muškarcima s dugom kosom i tankim prstima mama ne želi ovo da prizna nerado pokazuje fotografije iz mladosti po njoj gojaznost je posledica srećnog braka Ti misliš da je ljubav kad o nekome napišeš pesmu, ruga mi se
Baba nema milosti One najlepše nemoj ni da gledaš, kaže Baba, nego koga da gledam
Komšinica Mima objašnjava Momak mora da ima kuću i oko nje plac Dosta mi je gologuzije ostave me čim ih nahranim i uteram u modu
Kaću mama je naučila kako treba s muškarcima Moraš da budeš preplašena srna ili umiljata mačkica
U novinama psiholog deli savete Kad reči zakažu misionarska poza pomaže kad ne budemo imali kud molićemo se
***
MAMIHLAPINATAPAI
Noću mi greješ stopala ujutru mleko za kafu
Moji i tvoji prsti su nakratko prepleteni zajednička molitva Bože, daj nam hrabrosti
Zaboravio si se, ne puštaš moju ruku dok govoriš o onom što ti je najvažnije Molijer i Mišima dele rođendan
Podvrćem ti manžetne, smeješ se, moji predugi nokti se sapliću o prvo dugme na tvojoj košulji
Sklanjam ti kosu s čela pitam kako je nastao ožiljak iznad leve obrve
Poljubac slučajno spuštaš na mesto gde sam upravo nanela parfem cvet pomorandže i pačuli, pogađaš
Prilaziš mi činiš ono što nisam uspela sama do kraja zakopčavaš cibzar na mojoj haljini
Jedeš pršutu direktno s daske za sečenje pod tvojim jezikom upravo nestaje zalogaj u obliku srca
Imaš dve mrvice na džemperu brkove od crnog vina dopuštaš da uklonim jedno po jedno
Zaštitio si me od prehlade svojom jaknom proverio da li su vrata na taksiju dobro zatvorena
Dok se udaljavaš pomišljam kako je prijateljstvo precenjeno
Pronalaziš me ispred vikendice u Banatu sedim na prevrnutoj gajbi ispod trešnje koja cveta
Moje gaće su ružičaste pamučne, s vrlo malo čipke preko tuđa, iznošena majica
Pljusak niotkuda moje bradavice izdajnički krute
Poljupci klize kao neprskane trešnje iz zapuštenog voćnjaka za pola sata puna činija koštica
_________________________________________________
MILANA GRBIĆ rođena je 1996. godine u Beogradu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kikindi. Između ostalih, dobitnica je književnih nagrada Vukašin Conić, Đura Đukanov i Sremčeve nagrade. Kratku prozu i poeziju objavila je u nekoliko književnih časopisa i zbornika – Naše stvaranje, Crte i reze, Rukopisi, Međaj, Zavrti točak, Tamo kud se misli sele, Ulaznica, Maksim, Enklava, Oblakoder, Beogradski književni časopis, Mokri(n) čvor i Cirkus Maximus, kao i na portalima Avlija, Eckermann i Strane. Diplomirala je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde trenutno pohađa master studije. Bila je učesnica festivala Kikinda short 2018. godine, autorka je zbirke kratkih priča Oko nas more (2017), članica uredničkog tima PPM Enklave, i deo kolektiva C4.
Nijedna se kći nije spasila, spase se osobe, kćeri ostaju u kuhinjama u kojima uvijek gori svjetlo i kuhaju se izlike zašto ručak još nije gotov, a izašlo se na pijacu na vrijeme i zašto si dovraga upropastila život, a sve se desilo na vrijeme, bila si kćerka pa supruga pa majka, nekad se uloge izmiješaju i više ne znaš kome si što, iako nikada nisi bila svoja kćerka da se jednom pomiluješ i kažeš pa ne mora tako, može se život razvezati od sile u banci ste potpisali kuhinju u kojoj plačeš, znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek neko plače? samo on nikada ne plače, u njemu se plač skorio u bijes i sklanjaš kćeri iza zavjesa, lica im se znoje od pare tata je gladan pa je zato ljut, ali neće vam ništa, i učiš ih da postanu osobe iako ne znaš kako da ne drhte pred silom i ne pregovaraju s teroristima, dok ti pregovaraš i ulaziš u sram do zadnje skuhane koščice spase se osobe, supruge ostaju u modricama i učiš se kako prestati biti supruga iako nikad nisi prestala biti kćerka, a nisi sigurna ni da si postala majka jer vidiš im u očima da se boje da im neki bijednik ne uništi život na sto načina koji im se nude, dovoljno je da izađu iz kuće, dovoljno je da izađu iz kuhinje, dovoljno je da nekom pošalju golu sliku, dovoljno je da napišu pjesmu, dovoljno je da opsuju, dovoljno je da neko pomisli da nisu dame, dovoljno je da kupe kuhinju s nekim, dovoljno je da legnu u krevet s nekim dovoljno je da ne legnu u krevet s nekim, vidiš da ih nisi ništa naučila i da si još uvijek samo kćerka koja zatvara vrata i kuha sa sjenama i spasonosne otrove zamijenili su manje spasonosni zakoni tvojih su se predaka u tišini rješavale prve seoske feministkinje, a tebi ostaje da pred nekom uniformom budeš kćerka u kuhinji i kažeš oče, griješila sam, dok krišom otvaraš plin
***
JAKE ŽENE
Ja nisam poznavala jake žene Nije ih bilo u mom selu Ja i moje drugarice snalazile smo se same Instinktivno smo znale Da ne smijemo slušati svoje majke, A kamoli babe Da nam se ne primi miris žrtve Jednom kad ti se uhvati Taru te cijeli život, Poznavale smo samo žene koje su mirno Odsluživale život bez života Koje danas nazivaju jakima Jer nisu smjele plakati kad im dijete umre Nego su isti dan morale u polje, Koje su nas odgajale da budemo kao one Jer u životu ionako nećemo dobro proći Žensko smo, ali barem neka nas cijene, Djevojke, čuvajte dostojanstvo Poručivale su Kao da o tome nešto znaju, Nismo poznavale jake žene A jaki muškarci su nas htjeli samo jebati I onda nam prijetili da će nas reći očevima Ako kome kažemo za te ponude Koje smo ionako izmislile Jer nismo normalne, Tako je to bilo u našem selu, Danas one koje su se izvukle kažu Da kod nas nije bilo ni tuče ni silovanja, A naše su babe znale što je dostojanstvo I nema nikoga da im začepi usta, Naše babe su mrtve Možda se tek iz grobova usude progovoriti Da nas nisu odgajale uzalud Kakve da ne budemo
***
SVAKA KOJA ODE OTIŠLA JE NA VRIJEME
Šest puta Sam ostala Kažu da je prosjek sedam Sedam se puta žena vrati nasilniku Uvijek sam brže savladavala gradivo od prosjeka Svijet se zgrušavao oko mene I molbe su mi postajale sve pliće Kao da iz njih više ne ječi sve što jesam Nego neka verzija mene koja se prilagodila Svemu što mi čini, A činio je, Riječju, djelom, propuštao nije nikad, Odjednom sam se našla sama u Mraku bine svog života Ostao je samo kuhinjski stol i stolice Gdje se najčešće odvijala drama Susjedi, prijateljice, majka, otac, sestre Svi su nestali Umorili su se Ljudi se umore kad te netko dugo i sustavno lomi, A ti se iz spasa vratiš na šake I oni koji najduže razumiju Kad tad napuste tvoje pretučeno tijelo U kojem više ne stanuje osoba koju su voljeli, Ostala sam jer me više nije bilo u sebi Dovoljno da odem Prvi put je najlakši Svi se organiziraju ako imaš sreće Ako imaš takve ljude Prvi put zaista vjeruješ da ćeš se izvući I kad svi misle da si otišla na vrijeme Kad ti čestitaju na hrabrosti Ti se vratiš I svi šute Nitko više ne zna kako bi ti pristupio, Ali još te pozivaju na rođendane Još te pitaju kako si Negdje pred kraj se prave da te ne poznaju Kad ih netko priupita za tebe Čekaju da im zazvoni telefon Da im netko javi Pomalo čekaš i ti Već si kao pomirena da je to to Jednom će se i to desiti Zamahnut će i složit ćeš se na rub stola Kao marioneta Tišina u kojoj živiš nepodnošljiva je Paraju je samo psovke I čekaš da se desi čudo I kad se konačno desi Kad shvatiš da je sve prestalo Nema više ljubavi, ljepila koje te vezalo Za njega, gledaš ga kao neprijatelja bez grižnje savjesti, I govoriš svima koje ostaju danas i sutra Da razumiješ da čekaju čudo Iako se nekima ne desi Za neke bude kasno Kažeš im da se ne srame Jer ostala si Šest puta od sedam statističkih Možda bi te taj sedmi ubio Sram je najgora emocija jer paralizira žrtvu Sram što su te svi napustili Sram što si napustila sebe Sram što nisi dovoljno jaka Sram kad te pitaju zašto, A nemaš dovoljno dobar odgovor Kažeš ne znam Ja sam samo Ostala I sve se zgrušalo u mrak njegovih zjenica Izvan toga je bio svijet kojem više nisam pripadala I sada kada opet pokušam pripadati Svako malo netko pita Zašto nisi otišla I ja kažem Otišla sam Ne postavljajte pitanja Koja iznova pletu tamu oko nas Koje smo ostajale Ne govorite kako ti od svih, inteligentna si Ne govorite kako nisi znala I kad si znala zašto nisi… Ne budite produžena ruka njegova I ne zamahujte na one koje su otišle Koje su skupile u sebi dovoljno sebe da odu Ne pitajte zašto sedam puta Ni šest Ni tri Svaka koja ode Otišla je Na vrijeme
***
SNIJEG
Cijele noći sipio je snijeg Jedan od onih snjegova pod kojim umiru beskućnici Okrutan i tih, padao je po njegovom kaputu Na mojim ramenima, mi smo se upoznali u doba okrutnosti, Kada priroda ubija svoje najmilije, Mi smo se skućili kao dvije ptice bez djetinjstva Jer smo oboje zaboravili svjesno i namjerno Ozebline nanijete od onih koji nas nisu čuvali Iako su nas isporučili svijetu na nemilost, U početku smo si vidali rane i pazili na ožiljke Da ne prokrvarimo u ljubavi kako krvare neželjena djeca I trajalo je Dugo Kao taj snijeg beskonačno dugo Dovoljno da zaledi ljudskost I napuni mu oči prezirom Postala sam neprijatelj negdje usput Postala sam njegov otac i majka Bila sam otac koji mu lomi prste I govori ne plači pičko Bila sam majka koja ga je ostavila u domu Kad više nije znala biti majka Bila sam kurva koje se plašio da će doći Varati ga i poniziti Ali nikad više nisam bila žena u njegovom kaputu koju je štitio od smrzavanja Postao je moja prirodna sila Cijele noći po meni su dobovale njegove šake I dok sam se savijala kao breza pod teškim pokrovom crvenog snijega U meni je pucao inat Dok mi je govorio što ne plačeš pičko Stiskala sam usta i gledala kroz njega Dok je udarao glavom o zid plačući da je zbog mene postao svoj otac Gledala sam kroz njegova junačka prsa Kojima me zaštitio od vjetra I mislila ako odem po pištolj koji drži u ladici Dijete koje možda još nosim nikad neće imati oca Ali će imati živu majku Onda je naglo utihnuo Kao i svaka elementarna nepogoda prestao je u trenu Zora se pomaljala u bojama moje izmučene kože Kao nepristrani svjedok surovosti prirode Gdje nevoljena djeca ubijaju vlastitu djecu Jednom smo se sreli nakon sto snjegova Vodio je za ruku dijete I na tren je zastao Kao da želi nešto da kaže Kao da između nas ne stoji smrt i stotine bijelih snjegova Kao da nije tog jutra rekao ionako bi bila loša majka Kao da nismo šutjeli svu vožnju do bolnice Kao da nije zamolio nemoj im reći I nisam Moja je istina ostala nebitna Kao smrt beskućnika svake jače zime Ja sam spasila zvijer primjerene kazne I činilo mi se na tren da želi da kaže Hvala Na životu koji sam mu poklonila A onda se predomislio I povukao dijete za ruku A ja sam ostala stajati usred tog života U kojem i dalje ponekad kada iskrsne Ne vidim ništa Osim bijelog snijega Pokvarene slike na televizoru Kao da se svaki put uštekam u vlastitu smrt Koju sam kažu izbjegla Jedne zime Najjače zime u sto godina U kojoj je umro neznan broj beskućnika Jedna žena I dijete
***
DUŠO
Dušo, ne radi scenu Molim te nemoj opet, Ne pred našim prijateljima Oni me znaju kao dobrog čovjeka I sve tvoje prijateljice se slažu, U kostima ti puca njihova zavist Kad ti savijem ruku iza leđa i prošapćem Priznaj kurvo, da si ga sinoć gledala Dušo, ne budi moja majka Što me ostavila jednog jutra Dok su po nama dobovali pijani udarci Kad više nije mogao dohvatiti nju Dolazio je po mene, izvlačio me iz ormara I lomio mi ruke, a ja sam svima pričao Da padam na nezgodnim mjestima Kurvin sine, unosio mi se u lice I bacao me kao dječaka od kositra, A kurva je slala pisma još šest mjeseci I onda je prestala Udala se za dobrog čovjeka U nama je ostavila svoje slomljene kosti Zato dušo, ne budi kurva Ostani U mojim očima još si žena koja je vrijedna toga Da se promijenim Ja nisam on, samo nekad govorim kao on Samo nekad hodam kao on Samo nekad lomim kao on, Ali on nije znao što je Ja znam Ići ćemo na bračnu terapiju, dušo, Spreman sam priznati sve, Riješit ću se sačmarice na tavanu I jesti ću u tišini tvoje ručkove Kupit ću ti nove tanjure Kupit ću ti nove kosti, dušo I vjeru u muškarce Bit ćemo opet sretni, Znam da si plakala kad sam ti prvi put pričao Da mi je ubio zeca, zekana, malog uhatog Rekla si da ćeš me izliječiti Da me više nikad neće boljeti, A boli me, dušo Način na koji se krećeš među muškarcima Način na koji podigneš bradu kad mi se inatiš Boli me tvoj posao jer rekao sam ti Mogu raditi za oboje, Boli me što uvijek tražiš izlaz I ove scene me bole Zar ne vidiš da ti nitko ne vjeruje Zar ne vidiš da misle da si luda, dušo Brinu se za tebe, svi naši prijatelji I tvoji roditelji Ići ćemo doktoru, dušo Da te pregleda, da ti odredi terapiju Da se bolje odnosiš prema meni To tvoje ponašanje ima svoje ime I zaista ne znam što sam ti ikad uradio Ako sam zgriješio, ruku mi odreži Dušo, ne maši mi papirima za razvod Nisam ti nikad rekao Ali moju majku nikad nisu pronašli Mislila je da je sigurna na kraju svijeta S drugim čovjekom Nijedna od vas nije sigurna On se izvukao I ja ću se izvući Dečki se uvijek izvuku, dušo
***
JEBE MI SE ZA VAŠE MIŠLJENJE
Ja sam pretučena žena čiji je muž prenoćio u pritvoru I onda su ga vratili da me sastavi do kraja Nož sam mu vrtjela u trbuhu sve dok nisam bila sigurna Da ga više neće vraćati policija na moj prag Kažete da sam ubila oca svoje djece Da sam žena-monstrum Otvorili ste prozore Koje ste uvijek zatvarali Otvorili ste portale Na kojima oduvijek gnjilite Oplakujete oca moje mlaćene djece Jebe mi se za vaše mišljenje Ja sam silovana žena Koja je obukla trenirku i pustila poznanika u stan kao i puno puta prije Ovaj put mu je prekipjelo moje izazivanje Kad sam ga prijavila pitali su me da li sam te večeri bila pijana I jesam li sigurna da sam rekla ne Otvorili ste jame svojih duša I svoje prljave žvale S vaših se profilnih slika smiješe vaše malene kćeri A tipkovnica vam je puna mene kurve Jebe mi se za vaše mišljenje Ja sam bivša prostitutka Kod mene ste dolazili poskrivečki Ali ne želite da radim s vašom djecom Trebala sam ostati na cesti Uvaženi očevi bivši korisnici i gospođe psihologinje Jebe mi se za vaše mišljenje Ja sam ubijena žena S deset hitaca iz pištolja mog supruga Za kojeg nisam znala ni da ga posjeduje Navodno sam ga varala Kažete da me ubio iz strasti Da je to zločin iz ljubavi, iz ljubomore Jebe mi se za vaše mišljenje Ja sam žena Još niste izvadili ruke iz moje maternice Pljuvačku iz mojih životnih izbora Molitve iz mog morala Svaki ste dan na braniku moje slobode Bacate cigle i ostavljate komentare Koje bi pretvorili u zakone I kad vam se kaže odjebite Vi se branite da je to samo vaše mišljenje Jebe mi se za vaše mišljenje
***
TREBA NAM VIŠE LIJEPE POEZIJE
U svijetu u kojem svaki sat jedna žena strada od muškarca, ali statistika je kurva, a lijepa poezija je djevica, treba nam više djevica, kad ti kaže ubit ću te, on to ne misli, žene kvocaju i prirodno je da se obrani, treba nam više lijepih žena kao i stihova, nitko ne želi gledati vaše sijede, bore i celulit, sjašite stare islužene vještice s društvenih mreža, trebaju nam svježe žrtve koje ćemo žigosati svojom mržnjom, dok ostare odnosno navrše trideset, pričat će da smo ih tukli, da smo ih silovali, da smo ih vrijeđali, kao i svaka lažna feministkinja tražit će kurve pažnju, zato nam treba više lijepe poezije, da obratimo pažnju na mrtvu prirodu, a ne ženske leševe, treba nam više lijepog ophođenja, a manje ženskih psovki, u svijetu u kojem i roditelji ubijaju svoju djecu, problem su žene koje su sočno opsovale, treba nam više lijepe edukacije, o ulozi žene kao majke, o ulozi žene kao poslušne kćerke, o ulozi žene kao one koja nasilju može pobjeći jedino kao leš, muškarci će nam propisati lijepu poeziju kao penicilin da očistimo gnojne jezike, odrediti kako ćemo govoriti i što ćemo govoriti, ohrabreni vojskom žena koje govore začepi joj gubicu, mili, ja nisam ona, mene je majka lijepo odgajala, ja nisam ona, ja sam drvo, grana trešnje, moji su godovi neviniji od njenih, mene i ako udariš, ja ću to podnijeti kao dama
***
MOJE BABE NISU BILE FEMINISTKINJE
Bile su obične žene, iz kraja u koji feminizam Nikada nije pristigao Žene s dnevnim sobama u kojima se ugošćava i služi, A kad gosti odu, stavlja se lavor i ručnik za njegove noge, Žene s polja, pijace, žene s glasovima u glavi Koji im govore kako trebaju postupati i dok su same, A kamoli kad ih netko gleda, A uvijek netko gleda, Moje babe nisu imale privatnost, Nije bilo vlastite sobe u Dalmaciji I ti glasovi, stizali su od njihovih baba Koje su se borile kako su znale, A kad više nisu mogle, onda su šutjele Ne možeš ništa ženi koja šuti, A da joj ti nisi naredio, Žene koje su odlazile na put samo svojoj rodbini, A i tad bi se brzo vraćale jer on ne može dugo sam, Žene bez glasa, škole i putovanja Za koje se nitko nije izborio Pa ni one same, Tako su odgajale i kćeri Da budu pristojne jer kad si pristojna Od života ne očekuješ ništa I otvaraš usta samo za molim i hvala, Tu i tamo se pojavi netko pa kaže Kako je u njih baba bila prva feministkinja, A djed je kuhao i spremao, Nasljedstvo su naravno ostavljali kako sinovima tako i kćerima, Pa pomislim da su moje babe statistička greška, I da su u pravu frikovi koji kažu da patrijarhat nije ni postojao Da nam je svima bilo isto, Kad bi mogle progovoriti Moje babe bi svejedno odšutjele sve psovke i nijemo kršile ruke pred prozorima da makar netko vidi njihovu muku kad je već nitko ne priznaje, a mene bi zbog psovki prekorile i bile apsolutno zgrožene mojim pjesmama, možda bi samo tiho prošaptale da se spasim i u njihovo ime
TIHANA GAMBIRAŽA rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij komunikologije. Objavljivala je poeziju i prozu u brojnim tiskanim i elektronskim časopisima. Pod pseudonimom objavila je elektronsku zbirku To je od Balkana, ljubavi u izdanju BKG. Živi i radi u Zagrebu.
Odjednom Život mi se sastoji Od neba, vjetra i mora
Ti si kriv Nemam gdje držati Mobitel i internet
Jer rekao si Na brodu je Najbolje Da si gola
***
PROSIDBA
Moj naklon, mladi gospodine Evo me u majici za po doma Da pitam za Vaš um i srce
Pa recite, dok još nisu prošle godine Jeste li sa mnom za jedan dugački Smijeh kroz suze
***
TEORIJSKE SMJERNICE
Zatječe me dan dok marno brišem veznike. Takva su vremena, nije doba vezanja. Eventualno opisnog redanja, najbolje ništa. Samo isključivo apstraktnog imenovanja.
***
EKLOGA
Ide li, momci Kaj ima, dečki
Kod mene odlično Evo kuham ručak Evo pletem cvijeća stručak Idila
E, da Moj muž vam kaže hvala Zapravo rekao bi vam I platio pivu Da nije i on isto Takva budala
***
BREME
Jednog neočekivanog petka Nakon tuširanja slučajno mi se Rastvorio crni mekani bademantil Slučajno, kažem ti lijepo, a ti ne vjeruj I sad imam baš jako dobre Fotke koje nemam kome poslati Nedovoljno pristojne za opću javnost A opet puno previše estetične Za vrlo prosječnog usputnog udvarača (Koji je ionako potpuno izvisio Odnosno, pardon, nije ga ni bilo Pa nemojte me odmah reći Baki, mami, mužu, ženi)
Kako bilo, lijepo se vidi koliko sam Vješta fotografkinja Čeznutljivo sisata Ezoterično pohotna I bez tebe malo prokleta
***
PRETVORBE
Sanjam te kako mudro govoriš svojoj mami O dobrobitima virtualne komunikacije I kako evo bez toga sad ne biste sjedili Sa mnom na ovoj kavi, ručku, rođendanu U kući, vikendici, planinarskom domu Na moru, na nebu, na kraju svijeta A eto baš nam je tu zbilja dobro, zar ne
Pospano od jela, umora i čašice dragosti Gledam te kako se promećeš u djevojku Običnu mladu dugokosu pametnicu U groznici tražim ostatke tebe, nije ti slična Svijetle je kose, punih obraščića, malenih usta Jedino možda iskrić u oku, dat ću joj šansu Ni onog prvog tebe nisam oduvijek poznavala
***
POREDAK
Radije bih da pričamo kako se volimo I kako si mnoge sate mislio na mene I kako već dugo znam da želim tebe No činiš se nesklon razgovarati o tome A i meni bi samoj kad-tad dojadilo Tako da ovaj humor, ne, nije obrambeni mehanizam To je samo druga najbolja stvar nakon ljubavi
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.
miriše na proleće samo nikako da dođe zima se proteže u krevet u kosti sanjala sam prababu jaše konja i osmoro dece ide iza nje nema hleba nema muža ali jaše uspravna jer ona zna sve će doći sanjala sam jaše i ničeg se ne boji deda je jednom rekao u toru među ovcama svi su naši živeli uspravno a ti gledaj kako ćeš mnogo je prošlo od tada i meni je mnogo trebalo da vidim da je najteže u životu živeti uspravno zato se svi saginju pre zore probudila me keruša lajala je celu noć odneli joj decu i sad tumara po dvorištu
***
DOKAZ
dovoljno je samo malo sunca i uhvati me to da moram da budem dobra svima da budem dobra bolesnom da kažem ozdravićeš slabom ojačaćeš ljutom proći će povređenom zaceliće uhvati me to do suza da svima kažem nije bitno ima nešto izvan svega podigni glavu umorni svete sunce je opet zasijalo a to znači sve uvek može ispočetka jer ako može sunce ponovo kroz mrak možemo i mi to je dokaz.
***
TAEDIUM VITAE
jedan ceo mesec prošao je u tišini i gledanju u daleka brda iza kojih sunce svaki dan drugačije zalazi čuju se i ptice nekad vetar lavež pasa deca mogu da osetim suvo granje u bašti dok ležim nema ničeg na celom svetu što mi nedostaje samo hoću da kažem svima koji dolaze ja imam sve u životu a nisam zgrabila ništa.
***
SVETLI GROBOVI
na svom putu jutros srela sam mnogo meduza plutaju mrtve u plićaku skuvalo ih tako su mi pričali da suša pomori stoku u našim krajevima koji su daleko odavde kad skočim u more kažem bože hvala ti što postoji more i što sam baš ja unutra čime sam to zaslužila moja baba je bila mnogo bolja od mene a nikad nije videla more kažem opet hvala ti što sam na svom putu ja videla i meduze i ostalo a ne samo krave i ovce kao moji koji su svi bili na zemlji da bih ja na kraju bila u moru.
***
POSTOJE STVARI
postoje stvari za koje više nema vremena i to je došlo brzo napravilo u meni rupu kao kad zemlja pukne posle suše pa seljaci guraju štap i kažu nema kraja postoje stvari a sve stvari počinju i završavaju negde mimo nas i mi ništa ne znamo o tome nešto nas nakratko osvetli i pokaže da postojimo pa nas opet baci u mrak postoje stvari za koje više nema vremena i ne treba žaliti zbog toga.
______________________________________________
VITOMIRKA TREBOVAC rođena je 1980. u Novom Sadu. Objavila je četiri zbirke pesama: Plavo u boji (škart, Beograd, 2012) Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017) Dani punog meseca (LOM, Beograd, 2020) Dovoljno je malo sunca (LOM, Beograd, 2023)
U snu sam vidio slona. Bio je blistav, bijele boje. Iz jezera krvi ljudske pio je. (O istini velikoj pjevao je.) Bio je stvaran, stvarniji od mene. U snu sam vidio slona. Plakao je.
***
KONTEMPLACIJA
Podsjetite me da još jednom pogledam u oči sunca i da se sklonim ispod krošnje gorostasnog hrasta.
Samo još jednom. Dok još mogu.
Sve mrlje svijeta ispire uzavrela rijeka.
Sve odlazi brzo. Jer nikada ničega bilo nije.
Samo sunce i sjena hrasta časnoga moje je bivanje.
***
TEMPUS FUGIT
Jednom ću biti ono što sam bio. Jednom sam bio ono što ću biti. Jednom jesam što nisam. A ono što nije sada je ono što nije bilo kada bivalo je.
Smrt patetična, daleka neće biti ono što je bila. Ni ja nisam ono što jesam.
Ogrtač crni boju više nema. Proziran je pogled Smrti, ta fatalna koprena. Ruka od leda već mi dušu usplahirenu drži, ali ne i Riječi, ne i ono što jesam.
Riječi ove, što će biti da su bile, brže su od Smrti, brže su od lažnoga vremena.
***
NOTTURNO
Sunce trči u zagrljaj neba. Utvare smrti bježe u domovinu tame, blizu srca čovječjega, tamo gdje muk vlada i purpurna krv poji žive – tamo gdje nastaje noć straha puna.
Strah se smije na hladnoći. Teške, teške su noći. U njima se užas skriva. Ništa… Samo očaj u njima prebiva.
Zrakom lomi se tišina. Sve je nestalo. Sve se skriva. Svijet je obuzela crnina.
Sve je tiho i sve je tišina.
***
NA PUTEVIMA VJEČNOSTI
Hodamo polako, koracima teškim po zemlji sjajnoj, suncem prelivenoj.
Mnogo nas je, zaista nas je mnogo i dah mnogih postaje Jedno. Krv topla naš označava put, škrgut zubi putokaz je glasan.
Slušamo srca tuđa i ona kucaju polako, odmjereno. Bol se u njima skriva, bol strahovito jasna, sretna.
Hodamo potaknuti snovima beskrajnim i dalekim, naizgled nedostižnim.
Hodamo, a svaki korak naš melankoličan biva preobražen radošću neumjerenom.
Hodamo, a put je naš ispunjen raskršćima. I već znamo da ćemo na svakom izgubiti barem jednog brata, i da će nam barem jedna sestra okrenuti leđa.
Ali ne prožima nas strah. Niti užas nam ne može slomiti duše. Jer raskršća ima mnogo, koliko i ljudi. Ona postaju naša nada. Jer znamo, jer smo kao jedna duša to već znali.
I spoznaja naša postaje jača od riječi, jača od srdaca, snažnija od duša. Znamo, jer smo oduvijek znali da će doći dan kad ćemo se svi susresti na putevima vječnosti.
– iz zbirke pjesama “NA PUTEVIMA VJEČNOSTI”, Matica hrvatska Sisak, 2021. –
izbor pjesama Marina Kosa za “čovjek-časopis” priredila SANJA DOMENUŠ
Dječak je dugo promatrao slova svojega imena prije nego što je uzeo pero i mirno povukao prvu crtu. Učitelj ga je upozorio na pravilno držanje tijela kako bi stvorio ravnotežu potrebnu za pisanje. Ramena su trebala biti u istoj visini, međutim, dječaku je desno rame uporno klizilo prema papiru. Noge su trebale biti razmaknute u veličini stopala, ali dječak je nakon nekog vremena počeo cupkati ispod stola jer je u učionici bilo prohladno, pritom bi zaboravio da prstenjak i mali prst moraju ležati jedan na drugome. Ipak, učitelj je bio zadovoljan ljepotom njegova rukopisa. Cijela stranica pisanke bila je ispisana imenom Silver. Marljivo je ovo dijete, ima dara i smisao za ljepotu, to je važno, rekao je učitelj dječakovoj majci. Velika je Monarhija, a Njegovo Veličanstvo naš car Franjo Josip II. želi u Carstvu radišne i pametne ljude koji će provoditi državne reforme. Dječak će naći svoj kruh. Kad je precizni mjernik Silver Bandrovski, školovan i pripremljen za izmjeru zemljišta u jednome golemom carstvu, došao na grofovski posjed u Novimarof, započeo je od bjeline papira. Osim zemljišta i zgrada tintom u boji nacrtao je drveće, livade, grmlje, cvjetnjake i malo plavo jezerce na rubu perivoja. Gledajući kartu možemo zamisliti labirinte crnogorice i crvene salvije i georgine u cvjetnjacima. Samu zgradu dvorca označio je brojem jedan, to je početak, rekao je grofu u čijoj je radnoj sobi na velikom stolu noćima crtao i lijepio listove bjelanjkom jajeta za dasku, vodeći pritom računa da ne ostanu neravnine. Sluškinje na dvoru u čudu su gledale kako je moguće umanjiti svijet tako da cijelo selo Krč sa svim okolnim poljima i livadama stane na nekoliko papira. Na katastarskoj karti sela Krč i sela Grana iz 1861. godine ostalo je zapisano ime mjernika Silvera Bandrovskoga. U gradu danas ne postoji prezime Bandrovski, kao što ne postoje ni prezimena Boćanski, Jablanovski… Neki od njih ostali su potpisani krasopisom na kartama, u knjigama i sjećanjima grada jer samo tako se u to vrijeme i moglo potpisati.
***
KAMENI MOST MED SVECI
Kad bi otac kupio nove cipele, prije prvog obuvanja bosonog bi dječak protrčao po kuhinji i potom bi se sakrio ispod mosta Med sveci*. Ondje se prezuvala sirotinja iz sela, jedni drugima ostavljali su svoje gumene čizme za poći u svijet. I njemu je brat ostavljao svoje za put do škole. U selu čizme nisu trebale. Gdje su tada stajali sveci, pitala sam oca. U dječjem sjećanju oni nisu bili važni, ništa nije o njima znao, ni koliko ih je bilo ni koji su bili. Početkom rata ispod mosta su djeca s njemačkim vojnicima trampila jaja za schokolade i konzerve. Na prijeratnim fotografijama na mostu su se šepirila gospoda pored fijakera i dame sa suncobranima, a sveti Ivan Nepomuk, okamenjen s raspelom i maslinovom grančicom u ruci, osluškivao je glasove ispod mosta. Sveti Ladislav, kralj ugarski, i sam u vojničkoj uniformi, gledao je u daljinu, negdje su se već valjali tenkovi. Sve su vojske rušilačke, a obrambene strategije ne podnose mostove. Tako je srušen most, sveti Ivan bačen je u rijeku, a za kip kralja Ladislava kažu da je propao sam od sebe. Novo vrijeme donijelo je nove kraljeve i novi most od armiranog betona, pouzdan i funkcionalan, zapis u kamenu samo bi smetao. Kako bi danas izgledao grad s mostom iz 18. stoljeća daju naslutiti tek rijetke fotografije. U skladu s novim vremenom moglo bi se dodati još svetaca zaštitnika uz kamenu ogradu, na mostu bi se snimali filmovi, fotografirali mladenci. Možda bi i otac sišao pod most pričekati brata, predati svoje cipele, vratiti se bosonog u selo, i nikomu ništa ne bi bilo čudno, niti bi itko išta pitao.
*Stari kameni most preko rijeke Bednje u Presečnu (18. st.), do 1886. godine granica Varaždinske i Križevačke županije, srušili su ga partizani 1943. godine.
***
GINKGO BILOBA
Nakon dinosaurā ginkgo je stasao u vremenu tercijara, nesklon zaboravu zapamtio je sva ljudska vremena, Sunce i vihore, stoički podnoseći ljude i mijene. Perivoji iz 18. stoljeća voljeli su egzote. Tako se i ginkgo udomaćio u europskim vrtovima, za ugodu plemstvu, dokoličarenje pod jesenskim zlatnim krošnjama, samo da nije žensko, jer tada je smrad nesnosan. Ginkgo nema neprijatelja, njega nisu dirali ni ratovi, ni zeleni kadar, ni agrarne reforme, on sve podnosi mirno, stojeći u perivoju i ljeti i zimi. Iz pradomovine kineske pokrajine Čekiang donio je u bolnički perivoj mirnoću budističkih hramova i smirenu tišinu. Što će na ovom istom mjestu u marofskom perivoju sanjati ginkgo za tisuću godina? Glasove ljudi koji su sjedili pod njegovom krošnjom ili sjajni pjev ptica, tisuću godina isti, a drugi? Hoće li tada itko više sjesti pod njegovu krošnju u vrijeme isparavanja ne bi li se sjetio gdje mu je dom i kako se vratiti kući? Hoće li za tisuću godina čovjek sjedeći ispod ginkga u zaboravljenom perivoju pomisliti da je zaborav naš odabir, svjesni štit od prolaznosti?
_________________________________________________
ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.
Divila se tkanju tuđih zastora, Bečkim volanima i krivim rebrima, A mi smo gledale njenim očima. Kazivala je da zla vezilja duge konce suče I upozoravala na karenjine u Italiji. Vjerovale smo u ispričane horizonte Divile se tuđim zastorima Konci su nam bili kratki I nismo išle u Italiju. Sanjala je kraljevstvo s vlastitim civarama Breme je gurala u tuđim Dok nam snove nije obesmislila.
***
SJENE AKTOVA
U mraku U simfoniji tišine Međusobno zagledani Raspoznajemo teksture Znamo tkanja i nijanse crne. Biramo šarenilo vlastitih aktova Užarenih udova Bezglasni u svojoj neboji. Sutra ćemo biti crne siluete Na bijelim zidovima. U tom kontrastu Šutjet ćemo obale Zagledani u tkanja i nijanse.
***
PUTOVANJA BEZ PASOŠA
Bezočne laži su dnevnici U kojima granice prolazimo bez pasoša. U njima, Volimo bližnjeg svog, Razumijemo ljubav, Maštamo nadu, Čeznemo za dragim. Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu Prije svih naših depersonalizovanih ratova. U onom što smo rukom ispisali Nema ništa do vlastitog zujanja U vremenu koje nam ne pripada. Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu I nije nam žao salate Ni Černobila Već žalimo Tarkovskog Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost. I još uvijek osjećamo udar suze Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo. Vlastite ratove prešućujemo. U dnevniku ne pišemo zlo Imenujemo ga politikom. Ni Lorka se njom nije bavio A ona mu je presudila. Pišemo samima sebi Ono čega se želimo sjećati. Lažemo da volimo I maštamo svjetove Za koje naši pasoši ne vrijede.
***
O UDARCU
Dan počinje pogledom U zidove, ljude, predmete. Danima Horizonti se smanjuju A sloboda vlastite sobe je sve veća. Ne znam šta je starije Prvi udarac ili prvi pad?! Pogled kad zaspi, Čujem kovača Čujem avion i bombu. Slušam srušene domove. Jutro počinje pogledom. Moja soba nije daleko od velikog sata Vrijeme je uvijek daleko od pogleda Pogled udara o vlastite zidove Udara o tuđe krovove. Njegove kazaljke nisu vrijeme. I buđenje. Jutro počinje pogledom. I udarac jutrom.
***
NENOŠENI SNOVI
U muzejskom depou Vezena Nenošena cipela. Autentična mustra Raritetna. Nema podataka O jagodicama Što su iglu U tvrdu kožu gurale. Zavještana u sehari Bezimena cipela Nenošenih snova Iz napuštene kuće Spaljenog sela U sanduku depoa Čeka nas i divljenje.
***
SAD NE KUCA
Vidjela sam tetu Omeđenu zelenom bojom Imenom i familijom. I tako skučena Bila je lijepa Bez osmijeha. Imala je kosu. Nije mi se svidjelo što sam je srela. Gledala sam nju Gledala sam druge ljude Skučene Omeđene Bojom i familijom. Gledala sam i sat Zlatan Kičast i rastegljiv Što mi je dala. Sat, Što ne kuca.
________________________________________
SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ (1976, Prijepolje) bosankohercegovačka je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Boravila je u maternjem, turskom i njemačkom jeziku. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira ¬ Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. Nenošeni snovi njena je prva knjiga poezije.
Jesam li te sreo tamo Znam bio je Lavkraft Bio je Boš Selin ili neko ko liči na njega moguće Anđeo smrti svakako lekar groteskna onosvesnost (kao suprotnost režimu tišine) bili su i drugi insekti gušteri zmije crvi pacovi divlji psi bilo je svega ubistva linča zemljotresa sablasne dece gonoreje i kuge ljudi što plešu po polomljenim kostima umetnik zanatlija u kalu sopstvenog nedela jesi li ti bila tamo dodaj mi pivo prenos apokalipse uživo upravo počinje
***
MUČENJA
Blejk je video (valjda u Paklu) ogromnog lava.
Borhes je sanjao drevnog tigra, zatvorenog u još drevnijoj piramidi.
Mene ne muče, ne gone, tako krupne egzotične mačke.
Jedna ljupka vučica mira mi ne da.
***
I SADA I OVDE
Kao da čujem Darmolatova kako pred svojom ukočenom i poniznom svitom prostački glasno psuje Pseto je završilo psećom smrću!
ne znajući za grobnicu za svoje buduće pasje groblje.
***
KAVAFIJEVO VUCARANJE
Najpre jutro u Rašidu, muhafazah strašan mamurluk što vučeš za sobom kao tešku senku nije ti davao mira. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
Damanhur, Mansura, Port Said, svuda je bilo isto. Odvratan ukus u ustima, sitne iskre u uglu tvojih helenskih očiju i kao pustinja nepregledni očaj. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
U Damijeti si nastavio: šešar, biroš, ahzis, nisi mnogo birao kemer, šemahrin, obojeni jajin pehar ti je iznova bivao pun. Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.
U Jerusalimu si samo predahnuo tako sve do Bejruta gde se po tavernama i bordelima vučeš.
***
DRUGI PAD
Kada Odoakar sa trupama svojim bude umarširao u Rim a biće to ako knjige ne lažu nekih šezdeset i šest godina kasnije (od kada Vizigoti napustiše Grad jer Alarihovo osvajanje beše prvo), ni velike borbe ni velikog nasilja pljačke, paleži, rušenja i silovanja neće biti jer ni tog Grada ni tog Sveta više biti neće. umesto u Grad, Odoakar onako sjajan u oklopu ujahaće samo u njegovu senku.
_________________________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu. Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022). Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, saradnik časopisa za književnost, umetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Član je Srpskog književnog društva.
čovjek-časopis 