Marina Kuzmić Laszlo – čovjek-časopis

ČETIRI PJESME MARINE KUZMIĆ LASZLO

TEBE JE LAKŠE VOLJETI IZ BLIZINE

Tebe je lakše voljeti iz blizine
Tvoje blage ruke i tvoj poluosmijeh
Tebe je lakše voljeti iz blizine
Tvoj gordi nos i tvoje pametne oči

Izdaleka budu elegije, izdaleka budu strategije
Robije, nedođije, a kad dođeš i nadođeš
Sve je bolje, sve je mekše, padnu okovi, tebe je vrlo,
Tebe je upravo nemjerljivo lakše iz blizine
Sve te je lakše iz blizine, pa i kad se malo
Namrštiš, kad se naljutiš, još uvijek te je blisko
Još uvijek nije smak, raskorak, rak, nije bol
Nije rana, nije sol, nije tako najstrašnije

Bolje je kad se gledamo u oči i iz ravnine
Preko istoga stola, preko sjedinjene sobe
Ja sam tvoje čuđenje u svijetu, ti moj nužni štap,
Oslonac, moja vječna poštapalica, pošalica,
Moja ljubica poljubica, držiš me, ništa mi ne podmećeš
Ne odapinješ strijele otrovnice, projektile s visine
Ne umotavaš stare traume u blještave nove pakete

Muškarče moj, oče brate sine, ma sve moje, moj duše
I dušo i potopu moj i sušo, moje nasušno i moje
Pretpotopno, oko moje, srce moje, mozgu moj pretjerani
O klasje moje ispod golih brda, ko li mi te hrani, ko li mi te
Od samoga tebe brani, ja ne mogu uvijek s razdaljine
Ja ne mogu, ljubavi, često sam prekratka, nemam toga
Dometa, predmeta, raznoške, nemam mota i motam se
Oko plota, oko kuće tvoje udaljene, a ti preko grede, ma
Nije greda, mrak potrpim, čekam da sine, sve će na dobro
Sve će na lakše, tebe je lakše, tebe je lakše voljeti iz blizine

***

RASPORED ZA IDUĆI ŽIVOT

Pravim nam raspored za idući život
Kad budemo jedno za drugo svježe raspoloženi
Drugačiji, mlađi i zapravo mudriji
S djetinjstvima iz drugih obitelji
I znakovima u drugim kućama

Hodanje obavezno
Svakako više kretanja
Manje spavanja
Otprilike jednako obojega
Hodanje sa spojenim rukama
Hodanje rame uz rame
Hodanje s pogledima
Po prirodi i po gradovima

Putovanja iz maloga ruksaka za dvoje
Na tvojim leđima
Da ja mogu lepršati oko tebe slobodna
Dosta će nam biti jedne hlače, par majica
Dva para tenisica
Nešto donjeg rublja veličine M
I jedna plesna haljina

I čudit ćemo se iznenadnoj sreći koja nas obuzima
I izmicat će nam to nešto suptilno predivno
Dok se budemo gubili u poljupcima i zalogajima
U krajolicima, u diskotekama, u gradskim vrevama

Izmicat će nam odakle takva trajna euforija
Jer ne možeš doista imati sve ako se ne sjećaš kako je bilo
Dok nisi imao ništa

***

LET ME KISS YOU

Ima ta jedna pjesma, poslušala sam je tek kao stara baba
Što je u redu, kao mlada ne bih razumjela ni pišljiva boba

Morrissey govori o namjerno zatvorenim vanjskim očima
O tome kako svatko treba naći svoju emocionalnu nišu
Svoje čudnovato mjesto pod smrtonosnim suncem

Nekoga tko će te divno ljubiti zamislivši da si netko drugi

Koliko god jako ne volio sebe, ne znači da ne možeš uživati
U tim malim trenucima najosnovnije fizičke povezanosti

Kako ne razumiješ da te još i više volim kad nisam pijana
I sve ću s tobom probati i više nego dvaput
A ti na mom ramenu zaplači nakon svih dugih potraga
Oči neka nam budu kakva im je god trenutna potreba

Iako znam da to tvoje srce nije otvoreno isključivo meni
Nego svakome tko zna dobro i lijepo zamišljati
Ne može ti se prigovoriti za prijevarnost i prijetvornost

Ti si uvijek zamišljao da si sa mnom dok si bio sa mnom

***

ZAMUĆENJE TREĆEG OKA

Sanjala sam te noćas, prisutno i obično i zanemarivo, detaljna analiza
nije nimalo potrebna, nikakva terapija, medikamenti, životna promjena,
jednostavno te sanjam jer te sanjam, ionako za maglovitih dana
svi živimo u oblacima, ali što je tu zapravo nova, ništa, moja je noćna
svakodnevica pretežito tvoja, pretežito oblačno tvoja, ti si
moj stalni gost, moj san snova, ja brodica ti bova, ili suprotno,
da, opet ću reći, ili suprotno, to više nitko ne zna, ni Bog ni
psiholog, ti si u mene urezan i zarezan, zaboden, sada već toliko dugo
da se ne vidi da je to ikada moglo boljeti, sada je samo umjetnost,
samo ukras na koži, na unutarnjim organima, stijenkama, ovojnicama,
ostaci krvave crne tinte u šupljinama i po kanalićima, da je žarilo i palilo
znaju samo upućeni, ne koji su možda promatrali, samo oni koji su se
jednako tako neumornom strašću tetovirali, pružali se na ekstruziju, intruziju,
iluziju, da ih preuzmu motivi koje su oduvijek željeli, da postanu njihovi.

__________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO (1978.) pjesnikinja je, prevoditeljica i lektorica iz Zagreba, a osim poezije piše i mikroprozu, kratke priče i osvrte. Može je se čitati po književnim portalima i na Facebooku. Zasad ima jednu objavljenu zbirku pjesama. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis, gošća u pazinskoj Kući za pisce, finalistica Gorke priče i Post scriptuma, sudionica Riječi na granici, a na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove pjesnikinja iz regije.

PET PJESAMA MARINE KUZMIĆ LASZLO

poezija

NAJDRAŽI, JA

Najdraži, ja više nimalo ne patim od inkontinencije, niti u tragovima, to je, ako ne medicinsko,
a onda baš jedno pravo životno čudo, ja sam opet gospodarica svoga mjehura
Nisu mi pomogli estradiol i didrogesteron, nisu ni Kegelove vježbe, veliki broj serija, nisu
pomogla niti skupljanja niti širenja, ni mišića dna zdjelice ni bujnih podatnih bedara
Nije bilo povezano s vremenskim uvjetima, sezonama ovim ili onim, bilo je tko zna od čega,
poremećene unutarnje kemije, nestalo je s novom odlučnošću i starom promjenom prehrane
Sada me smiješ nasmijavati po cesti tijekom čitavog našeg nepostojećeg budućeg susreta
bez bojazni da ću morati u torbi nositi uloške, ekstra donje rublje i rezervne tajice

Najdraži, ja sam više puta dnevno katastrofalno tužna, dolazi u naletima i čekam da prođe,
i to ne čekam mirno nego nemirno, vrlo nemirno, jer možda jednom tako zauvijek ostane
Ne pomaže mi što sam gladna i što pokušavam stvari, kad zagusti, rješavati mentol bombonima
bez šećera, pretjerana konzumacija može imati laksativni učinak, u njima je i tvar za sprečavanje zgrudnjavanja, ima li to veze s ovim što osjećam u grudima, oni sadrže i aspartam,
ne smijem ga, to je jedan od otrova, ali i teže sam probavila, toksina sam se naučila rješavati
sama, bez stručne pomoći nekih drugih pjesnikinja, iako sam, priznajem, malo zavirila
Najdraži, ja sam često iritabilna i osjećam da mi je nanijeta velika nepravda

Najdraži, ja sam ti posve ista: i dalje funkcioniram, i dalje sve radim usprkos i unatoč
Mene su u pisanju ovoga svakih sedam sekundi prekidali i ne prihvaćam da sam sama kriva
Najdraži, ja sam fizički poletnija i svi mi govore da zračim, znaju li oni da postoje štetna
zračenja, a da su također veoma blistava, hvala im svakako, ja to mogu, ja sam zvjezdana
Ja imam nekoliko kilograma manje i gotovo da opet normalno obuvam čarape, to sam zbilja
jako željela, nadam se da si sretan zbog mene, iako naravno da nisi sretan zbog mene, ja sam
te pomalo ubila, a mene su ubile težine, težina moga tijela i masa tvoje otežale duše, ne
pretjerujem, ti pretjeruješ

***

OTVORI

Vrata i prozori u građevinskoj i arhitektonskoj terminologiji
zajednički se nazivaju otvori.
Vrata omogućuju prolaz ljudi i kretanje između prostora.
Prozori omogućuju prolaz svjetlosti, zraka i pogleda.
Oboje su prekidi u zidu, stropu ili krovu, kroz koje nešto
(osoba, svjetlost, zrak) prolazi.
Tko koga ovdje zlostavlja, tko tu nema pravo prolaska,
polaska, odlaska, odakle dolaze ove ozljede i lomovi,
opet sam te u kut satjerala, opet nisi imao izbora.
Postavljala sam pitanja, svakog božjeg dana
tražila sam rješenja za obećanja,
unosila sam ti se u lice, odgurivao si me trbuhom,
živjeli smo u gegu, ali nije bilo dobro
ako bih se smijala.
Što je jače, jezik ili šaka?
Opet je pukao stol, otpala su vrata.
Mi nemamo više ni ulaza ni izlaza,
a ipak su nam svi otvori zatvori.

***

CRTEŽ

Mislim da sada znam kako bih svoju ljubav nacrtala, bilo bi to ovako, dakle
svakako crnim tušem, kojim bih stanjivala i zadebljavala, koji bih mjestimično
slatkogorkim bojama pojačavala, da istaknem najvažnije među detaljima:

Sitne linije tvoga pametnoga čela pod mojim živčanim završecima,
tvoja bijela koža na donjem dijelu leđa uz rub tamnoplavih traperica,
tvoje izduženo tijelo sa stopalima koja vire preko ruba kreveta, posebno
drugom bojom vrhovi čarapa, jedna ruka, obje ruke ispod jastuka, deka visi
malo nakošena, oči zatvorene, iznad glave oblačić sa snovima, tu ne znam
što bih stavila, bila bi tu možda knjiga, cesta, dom i naravno ja, ali možda bi to bilo
sve u tamnijim tonovima i možda bi to bila noćna mora, još to nisam nacrtala.

***

HALOGENKA

Tu svoju silnu ljubav što me pogoni, što me pogladi i pogodi,
dat ću tu svoju gromku ljubav bićima, stvarima i pojavama,
bit će to sijaset imenica i zamjenica, subjekata i objekata,
obasjanih mojom ljubavlju, obavijenih tom svjetlošću, ona će
sjati kroz noć kao svjetla milijunskih metropola, ona će do tebe
dosjati, u oči će ti usred sna zapičiti, ona će te probuditi, a ti,
ti ćeš pomisliti: o Bože, jao, kako mi se muči, kako je gadljiva,
kako je kičasta i neonski blještava, kako je posve u krivim
nijansama, ta njezina ljubav, ta gadna, kričava, bolesno uporna,
ta prodorna, glasna, titrava, treperava, blesava, plesava, kao
luda lava što se prolijeva kao da nema kraja, nema pepela,
a ja baš volim kad ima bezbroj bolnih živčanih završetaka.

***

PROŠLI SU BROJNI MJESECI

Prošli su brojni mjeseci, ja sam nas na kraju neočekivano preboljela u taksiju,
shvativši da će sve pjesme uvijek biti naše i da je to kao koža, nosivo potpuno
iz nužde, ne iz svjesnog odabira, jednostavno se ljudsko biće od atmosferilija
mora nečime štititi, a to je osnovno, dalje mogu ići neki dodaci, mekani predmeti,
bunde, šalovi, rukavice, no ničega nema bez baze, mi smo meni bazični, ja
druge baze nemam i neću je imati, mene su svi ostavili, zato ja nas nikada neću
ostaviti, ima li ti to smisla, to je patologija.

Prošli su brojni mjeseci, možda si bio u pravu baš svaki put kad si rekao
da nema smisla šibati mrtvoga konja, ali ja sam sklona dozivanju u život
do zadnjega, stvar je u tome da ja to ne radim šibom, ni bičem, sklonija sam
eteričnim uljima, nježnim riječima, sitnim poljupcima, blagim muzikama, a sada,
ako ti se čini da se često izražavam tuđim riječima, tvojim riječima, njegovim,
to ti se ne čini, to je istina, to je zato što nemam svojih, što često više uopće
nemam riječi.

_____________________________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je, lektorica i urednica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora, Fenomeni, Časopis Nemo, Gledište, Zvona i nari), te u književnom časopisu Riječi, a na engleskom u časopisima Balestra i Zest. Na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Piše i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. i u uži izbor natječaja Perkatonic Skriptorija 2025. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka“ za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu, u sklopu koje je vodila radionice poezije i proze za djecu i mlade. Uvrštena je u zbirku konkursa Zlatna trešnja u Tuzli za najbolju pjesmu za djecu 2025. te u Zbornik „Sreća je sol“ Devetog natječaja Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2025., kao i u zbirku kratkih priča „357“ Književnih vertikala 2025. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama. Od 2025. na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja.

PET PJESAMA MARINE KUZMIĆ LASZLO

poezija

PADAM U SAN, SANJAM PAD

Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa
S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena
Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno
Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći
Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene

Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem
Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si
Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi,
Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad
Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli

***

POSLIJE ODLASKA

U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste
Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta
Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo
Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo
Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika
Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje

***

JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI

Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti,
baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu,
bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika,
nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat
unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno
nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se
mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica,
ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće:
one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao,
one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći,
one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.

***

U TVOM DIVNOM SKLADU

Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne
i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije,
svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana
primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno,
neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti
način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.

I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa
ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše,
kako je i red, no i drugima sve po redu, ali
čemu da se čudim, kako onda da živim, kako
da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.

***

ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”

Svatko je normalan dok ga ne upoznaš
Svatko je sposoban za vezu
Svatko je važan
Svatko je jedinstven

Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno
Svatko je kovač svoje sreće
Svatko je na svom putu
Svatko je zamjenjiv

Svatko je na kraju sam

____________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.

KRATKA PRIČA NEVE LUČKE ZVER: SKITNICA

proza

Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.

Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.

„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“

Bez riječi sam je poslušao.

„Ulovila sam štakora.“

Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.

„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“

To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.

„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.

Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.

Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.

Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.

Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.

„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“

Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.

„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“

Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.

„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“

Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.

Kod klupe je zjapila praznina.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/ –

__________________________________________________

NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji…
Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije).
Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.

PRIČA ANE LORGER: KRATKA KOSA

proza

Ulazim u staru kuhinju s visokim stropovima, jednog kasnog ljeta, tijekom branja šljiva. U toj hladnoj kući, koju sada krase pločice na podu, sjedim na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Sjediš mi nasuprot i, dok pričaš, pitam se kako je biti ti, kako je bilo živjeti u ovom kraju prije sedamdeset godina, baš u ovo doba godine, kad si na kranjskoj željezničkoj postaji ušla u vlak da bi se vratila kući. Kako je biti s tvojim mislima, kad sjediš u vlaku s novcem u džepovima, a u bisagama pored sebe pet velikih štruca bijelog kruha, nekoliko komada mesa i gibanica? Kako je biti ti, kad sklopiš svoje umorne ruke na sjedalu pored prozora, baš kao što sada sklopljene i umorne počivaju na tvom krilu tu preda mnom? Ruke, koje su svaki dan u tkanine ubadale tanke igle, strpljivo, šav po šav, tako da su se niti povezivale, postupno se nizale u krojeve i od krojeva u hlače, košulju ili suknju. Kako je biti ti, kod majstorice obučena krojačica, koja mora, neposredno prije nego se zaposli u velikom gradu, još jednom otići kući da jedanaestočlanoj obitelji donese ono što je zaradila? Ono što nosiš na sebi je sve što imaš, smeđa torba u kojoj se nalazi nešto odjeće, malena bilježnica, igle i konci, nekoliko svijeća, šibice i mali drveni križ. Ista ova kuća, u kojoj sada zajedno sjedimo, uskoro postaje bratova, a ti si sama na putu u svijet. Kako je biti ti, neposredno prije posjete roditeljima, po završetku šegrtovanja, nakon završetka jednog od najljepših razdoblja u tvom životu? Naslanjaš li se na prozor vlaka i zamišljaš svjetlost svijeća na licima svojih kolegica, crtaš u mislima stisnute usne majstorice, odlučne, visoke dame koja umornim rukama popravlja vaše šavove? Kako je biti ti, sjediti u vlaku i prisjećati se šapata djevojaka u radionici, mrmljati zajedničku melodiju, prisjećati se kako ste se sladile suhim šljivama, kako ste gulile jabuke zajedničkim nožićem, koji bi jedna od vas pažljivo naoštrila, prisjećati se zajedničkog pletenja pletenica i odlazaka na nedjeljnu misu? Kako je tvojim tankim prstima prolaziti kroz kosu, gledati kroz prozor i stisnuti usne, kako je slutiti da će povratak kući zahtijevati žrtvu, kako je očekivati najgore i znati da će se to očekivanje ostvariti? Imaš li barem tračak tihe nade da tvoj povratak kući neće nikoga uznemiriti, nešto nade, da će te majka dočekati s juhom i da će ti otac, kojeg sam vidjela samo na obiteljskim fotografijama, i to vrlo rijetko, stisnuti ruku, a zatim si natočiti čašu vina i nepomično gledati pred sebe, u bijeli stolnjak s čipkastim rubom, sam usred hladne blagovaonice? Tračak nade da će on previdjeti, zaboraviti, ignorirati činjenicu da si došla kući ošišana?
Čipkasti stolnjak je još uvijek ovdje, prstima klizim po njegovim rubovima, zatim pokazujem na vijugave uzorke na zidu i pitam tebe, tvog brata i sestru je li ovaj zid oduvijek bio obojen tirkizno zeleno. Naravno da ne, odgovarate mi, to je staro tek šesnaest godina. Gutljajem vode ispirem žemlju i promatram te. Već jedeš četvrti komad, znoj ti kaplje s čela, zubnu protezu stavljaš u čarapu. Kako je biti ti, u vlaku, bez duge bijele pletenice na ramenima, jer ti ju je prijateljica jedne večeri odrezala? Put kući traje i ti stalno iznova gledaš taj prizor, vas dvije, kako sjedite na krevetu u internatu i šuškate o tome kako bi bilo ugodno da možete skratiti kosu, da bude poput one prodavačice povrća na subotnjoj tržnici. Visoka prodavačica kratke smeđe kose koja završava kod ušnih resica. Kako je biti ti, kad se zagledaš u tu neobičnu pojavu, u desnom džepu kaputa tražiš sitniš da kupiš krumpir, ali ti se ruka trese i znojiš se, i čini ti se da sve to nema smisla, kako je biti ti, doći na kranjsku tržnicu, izgubiti se u gomili ljudi, skrivati se među tijelima i raznoraznim pogledima i promatrati je izdaleka? Nemoguće je izbrisati slike kose te neobične osobe usred tržnice, za drvenim pultom, osebujnih pokreta, kao da je duh, nadnaravno biće, kao da si to ti, ali u drugom vremenu, drugom svijetu, možda u paralelnom svemiru. Kako je biti ti, dopustiti prijateljici da se noć prije odlaska kući nagne nad tvojom glavom sa srebrnim škarama, da kosa padne na tlo poput mrtve ribe, mrtve pletenice, koju pometeš i u trenutku shvatiš da će to imati svoje posljedice? Tvoja prijateljica nije tako hrabra, ruke joj se tresu, pita te jesi li sigurna, a kad pletenica padne, padnu i škare i vaša tijela padnu, zagrljena na tvom krevetu. Kako je biti ti, sjediti u vlaku, strpljivo, mirno, iako misli luduju, kako je biti ti i ne žaliti? Kako je biti ti, kad siđeš s vlaka i pješice kreneš prema malom selu, svom domu, dva sata udaljenome, baš po ovom putu kojim smo sada udobno stigli autom, pored kukuruzišta, pored požutjelih jablanova i žutih travnjaka sprženih vrućinom? Kako te tada bole noge, kad hodaš prašnjavim putem koji je sada već asfaltiran, kako se svako malo vremena znojna zaustavljaš da uhvatiš zraka, da s ramena baciš zavežljaj i spustiš torbu, da se na trenutak odmoriš, jer noge su kao cigle koje ne žele kući, koje žele izgraditi kuću baš na putu, zaustaviti se i nikad se više ne vratiti? Kako je biti ti, kad zakoračiš na prag rodne kuće, uđeš u hladnu kuću koja tada još nema zahod, nema električni štednjak, nema električnu svjetiljku u jugoslavenskom stilu i nema ogledalo – njega kod sebe pažljivo čuva samo tvoj otac. Kako je konačno spustiti torbu i zavežljaj na pod, kako je kad sve to učiniš pred ocem koji sjedi u blagovaonici, pozdravlja te, a zatim se zagleda u tvoju kosu koja više nije vezana u pletenicu, već stršeći pada u prostor, kao da svaka vlas posebno iz sebe istiskuje dubok krik, kao da kosa vrišti u svim tonalitetima, i otac sve to čuje, ali ne kaže ništa? Kako je kad, presvučena, zajedno s bratom i sestrom, baš s njima koji sada ovdje preda mnom na radijskom prijemniku traže tipku za glasnoću, a umjesto toga mijenjaju šumeće frekvencije, sjedneš za stol, na koji stavljaš štruce kruha, meso i gibanicu? Kako je biti ti, sjediti gladna, gledati u sveti kut, slušati otkucaje klatna i moliti, zahvaljivati bogu za svakodnevni kruh, i možda na trenutak pomisliti: kojem sam to bogu ja kruh donijela. Danas ne molimo, radio to radi umjesto nas, dok mi bijele žemlje ispiremo bijelim vinom. Kako je biti ti, sve zajedno pospremiti, išuljati se u kuhinju i nadati se da će otac sada zapaliti svoju lulu, popiti čašu vina i otići spavati? Kako je biti ti, kad ti tijelo zadrhti kad te otac pozove u blagovaonicu, kako je gledati u njegov visoki stas, kad u rukama drži kožni remen, jedan i jedini remen koji posjeduje ova prevelika obitelj? I kad pokušavam zamisliti kako je biti ti kad remen zareže po koži, kako je biti ta bol, ta koža koja se na leđima otvara i počinje polako propuštati krv, tada moje misli prekida radio postaja, bučna glazba zvona i višeglasnog pjevanja zagrmi u prostor, parajući taj prizor, izbacujući ga iz mojih misli, prigušujući njegovu bolnu oštrinu, i ja nepomično još uvijek sjedim u toj kuhinji, jednog kasnog ljeta, nakon branja šljiva, u toj istoj hladnoj kući, na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Bez riječi promatram zelene uzorke na okrnjenom zidu, razbijene pločice uz umivaonik, s tvojim bratom i sestrom slušam glasnu podnevnu molitvu i potajno se u odrazu ogledala na zidu zagledam u nas, u naše duge prste, u naše široke majice, znojna čela i naposljetku u našu kratku svijetlu kosu.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/ –

____________________________________

ANA LORGER, magistra dramaturgije i komparatistike, samozaposlena je u kulturi kao kritičarka i spisateljica. Kao urednica sadržaja, knjižničarka i kustosica kazališnog programa zaposlena je u ustanovi Mesto žensk u Ljubljani, a honorarno radi na Ars radiju. Bavi se glazbom, pisanjem i kazalištem, ali najviše voli šetati sa svojim psom Lindom.

NOVA POEZIJA MARINE KUZMIĆ LASZLO (iz rukopisne zbirke “REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG”)

poezija

KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA

Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica
Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima
Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna
Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana
Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla
A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja
(Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)

Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna
Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora
Podsjetio si me na ono što me ona prva učila
Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila
Po cijenu da sam pedeset duša isplakala
Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima
Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova

Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala
Onda kad sam se s tobom dobro osjećala:
Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja,
učenja, rasta, igre i predenja
Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja
Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka
Prije nego što sam ijednu pokopala

***

NAJVAŽNIJI DIJELOVI

Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka.
Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš.
Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta.
Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.

Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”,
Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.

Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe,
Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.

I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.

***

LIST

Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke
cvjetne tunike
Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima
kad zatrebam rukave
One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo
bez ičega ispod nje
Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”

Tko uopće više govori “wow” u takvoj
situaciji, ti
Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč
stvarnosti, ja

***

SADAŠNJI TRENUTAK

Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu.
Ali ono samo ničime to ne pokazuje.
Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje.
Vidi se zato na svemu ostalome.
Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se.
Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene.
Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle.
Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove.
Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je.
Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje.
Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije.
Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije.
Komuniciram s ljudima i trošim puno energije.
Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije.
Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute.
Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve.
Pravim se da nove zalihe nisu potrebne.
Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu.
Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole.
Dobra sam u ovome što zovu mindfulness.
Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije.
Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.

***

REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG

Ja sam sa svih svojih strana staroga kova
Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube
I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale
U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova
Tvoje je srce opet strogo i okoštalo
Ja ponovo loše podnosim zagrljaje
Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje
U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje

***

ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA

Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima
I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga
Govore da je sada velika nužda i potreba
Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama
Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena
Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja
Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija

I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha
Mada su vam geni iz različitih geografija
Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca
Koje je vidjelo u vama budućnost svemira
Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada
Ne govorite mi o perspektivama
Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija

***

JUTROS

Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe.
Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros,
kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet
mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći
dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.

________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.

fotografija autorice: Ema Bednarž

SLOBODNI UZGOJ

poezija

Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima
Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima

Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima

Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila
Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale
Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke
Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule
Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna

MARINA KUZMIĆ LASZLO (Zagreb, 1978.)

ZBIRKA PJESAMA MARINE KUZMIĆ LASZLO “ODLIČNO SMO SE RAZUMJELI”, Balkanski književni glasnik, 2/2023; izbor

poezija

PARAMNEZIJA

U snu smo se oboje smijali,
Imao si plavu majicu,
Sjedio si na WC-u,
Ja sam kuhala kavu
I sve mi je bilo u redu.

Toliko da sam ujutro pomislila
Da smijem poslušati pjesmu.
Ali me taklo, samo tako.
Neki se taktovi pamte u kostima.
Pa onda sve to što si ne govorimo.
Uspjesi i porazi koje ne dijelimo.
Pikavi osjećaj dok biram seriju.

Ma jao, ma ne.
To su prolazne nostalgije.
Moja sentimentalna priroda.
Slučajna prigoda.
I to je sve.

***

ČISTA FARMACIJA

Odbacuješ moju ljubav
Nisi ti kriv

Moram samo naći
Odgovarajući
Imunosupresiv

***

ANALIZA MOTIVACIJA

Jesi li prema meni svoju ruku pružio
Zato što sam bila prava i posebna
Ili jer sam bila tužna i to te rastužilo

Jesam li u tvojem naručju zaspala
Zato što sam tamo bila posve sigurna
Ili jer sam bila toliko užasno umorna

***

OPET NEKE LISTE U GLAVI

Stvari oko kojih se ne moram brinuti
A mislila sam da ću možda morati:

Da neću moći preživjeti
Ni pojmiti koliko si dobar

Da ćeš mi kosu pomirisati
A ja sam danas kuhala kelj pupčar

***

ŠUMA

Znam da znaš
Znaš da znam
Zašto sam ovdje

A kako sam došla
I kamo sam pošla
I što to nosim u košari
Stvarno nebitno

Proždri me, vuče

***

UKOTVLJENOST

Postoji divan svijet u mojim zjenicama.
Unutra sam, paše mi i više se ne vadim.
Ovo je nešto što neću reći prijateljicama.
Rekle bi da dobro razmislim što radim.

Srce mi je tako na mjestu dok sam s tobom.
Ja uopće ne želim razmisliti što radim.
A kamoli dobro.

***

ODLIČNO SMO SE RAZUMJELI

Tog sam trena pomislila
Baš je drug, baš
Nikad neću s njim spavati
Da ne pokvarim

Tog si trena pomislio
Baš je družica, baš
I baš si takvu želim
Da sve popravim

***

POANTA

Naposljetku
(ili iznova)
Neću razbijati glavu
Kakve kose
Kakve obline
Kakve mirise voliš
Jednostavno
(ili nikako)
Voljet ćeš onakve
Kakve ih ja nosim

_______________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os) te povremeno na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ i čovjek-časopis), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 2/2

poezija

TU SILAZIŠ

To što si mi pričao o sebi
Sad tek shvaćam
Nije značilo povjerljivost
Trajnu ni jaku

Bile su to one tajne
Koje ne govorimo nikome
Osim ljubavnicima u bunilu
I strancima u vlaku

***

RELJEF

Trajno se procesno dijelim.
Na livade, brda, hridi.
Brazde, uvale, goru.
Imam taj ujed na ravnini.
Imam tu rasjednu plohu.
Nisu svi slojevi sjeli.
Još mi se jako vidi.

***

UVOĐENJE U ZAVOĐENJE

Dobra ti večer. Pogledaj dobro, upoznaj ih.
Ovo su prvi dani naše veze.
Sigurno znaš otprije koji koraci slijede.
Najprije idu ruke, njih se nježno preplete.
Zatim ćemo kopati te neke duboke zdence.
Osvajati ledene stijene, pripremi dereze.
To je ono stanje, to je ono vrijeme
Kad tražiš kompatibilne detalje i teme,
Spremaš se dati mi svoju dušu i tijelo.
Zapravo, ne, spremaš se ustvari
Dati mi svoje tijelo i vrijeme.
Duša se nekako neplanirano uplete.

***

SORTIRANJE

Danas sam malo pospremala.
Nešto sam na police.
Nešto u crnu vreću.

Rekoh si pametno:
Ako se dosad nisi zaljubio u mene,
Ni nećeš.

Onda me strefilo:
Ako se dosad nisam odljubila od tebe,
Ni neću.

***

TIJELA

Primijetila sam da su nam lica slična.
Nešto oko očiju. Usta. Oblik ušiju.
Način na koji nabiremo čelo.
Možda boja kože.
Valjalo bi ti opipati kosu.
Proučiti prste.
Doznati što možeš s jezikom.
I svakako ti provjeriti miris.

Možda smo srodne duše.
A možda smo baš i u rodu.
No prije nego što se upustimo u obiteljska stabla,
U genealogije, analize, krvne grupe,
Isprobajmo prvo, stvarno želim znati,
Znači li slično također i kompatibilno.
Ipak se, naravno, nemojmo ploditi i množiti.
To bi bilo posve izlišno i neodgovorno.
Znam, uvijek pokvarim svaku romantiku.
Možeš se vratiti pa čitati samo prvu strofu.

***

KRONOLOGIJA

Jednom ćeš se, dok me budeš držao u naručju
Odjednom sjetiti detalja iz jedne moje pjesme
I da si me dugo htio oko toga nešto pitati

Razmišljam: je li ta pjesma već nastala
Ili da je idem brzo pisati

***

SLJUBLJENOST

O, bok, ma oprosti, jao.
Nisam te prepoznala.
Znaš kako je, dioptrija.
A ni koncentracija mi
Baš nije neka.

Zapravo, ako ćemo iskreno,
Zaboravila sam potpuno
Kako izgledaš izdaleka.

***

OBITELJ

Dan nam je bio otežan baš svima
Oboljen tvojim raskopanim zubom
Obrinjen mojom tajanstvenom sukrvicom
Obesnažen roditeljskim neslušanjem
I za kraj
I za krah
Obljuvan večernjim jogurtnim obrokom

Ovlaš splahnutu od bljuvotine našeg sina
Potpuno uronjenu u sve naše brige
Zaprimio si me kao neku stresnu pošiljku
Kakve dolaze samo noću u krevet
Dok već napola hrčeš i sve štambiljaš za sutra
A ja sam uočila u laganom zaprepaštenju
Da sam se na tvom jastuku odjednom umirila

____________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 1/2

poezija

OSLOBOĐENJE

Odjednom
Život mi se sastoji
Od neba, vjetra i mora

Ti si kriv
Nemam gdje držati
Mobitel i internet

Jer rekao si
Na brodu je
Najbolje
Da si gola

***

PROSIDBA

Moj naklon, mladi gospodine
Evo me u majici za po doma
Da pitam za Vaš um i srce

Pa recite, dok još nisu prošle godine
Jeste li sa mnom za jedan dugački
Smijeh kroz suze

***

TEORIJSKE SMJERNICE

Zatječe me dan dok marno brišem veznike.
Takva su vremena, nije doba vezanja.
Eventualno opisnog redanja, najbolje ništa.
Samo isključivo apstraktnog imenovanja.

***

EKLOGA

Ide li, momci
Kaj ima, dečki

Kod mene odlično
Evo kuham ručak
Evo pletem cvijeća stručak
Idila

E, da
Moj muž vam kaže hvala
Zapravo rekao bi vam
I platio pivu
Da nije i on isto
Takva budala

***

BREME

Jednog neočekivanog petka
Nakon tuširanja slučajno mi se
Rastvorio crni mekani bademantil
Slučajno, kažem ti lijepo, a ti ne vjeruj
I sad imam baš jako dobre
Fotke koje nemam kome poslati
Nedovoljno pristojne za opću javnost
A opet puno previše estetične
Za vrlo prosječnog usputnog udvarača
(Koji je ionako potpuno izvisio
Odnosno, pardon, nije ga ni bilo
Pa nemojte me odmah reći
Baki, mami, mužu, ženi)

Kako bilo, lijepo se vidi koliko sam
Vješta fotografkinja
Čeznutljivo sisata
Ezoterično pohotna
I bez tebe malo prokleta

***

PRETVORBE

Sanjam te kako mudro govoriš svojoj mami
O dobrobitima virtualne komunikacije
I kako evo bez toga sad ne biste sjedili
Sa mnom na ovoj kavi, ručku, rođendanu
U kući, vikendici, planinarskom domu
Na moru, na nebu, na kraju svijeta
A eto baš nam je tu zbilja dobro, zar ne

Pospano od jela, umora i čašice dragosti
Gledam te kako se promećeš u djevojku
Običnu mladu dugokosu pametnicu
U groznici tražim ostatke tebe, nije ti slična
Svijetle je kose, punih obraščića, malenih usta
Jedino možda iskrić u oku, dat ću joj šansu
Ni onog prvog tebe nisam oduvijek poznavala

***

POREDAK

Radije bih da pričamo kako se volimo
I kako si mnoge sate mislio na mene
I kako već dugo znam da želim tebe
No činiš se nesklon razgovarati o tome
A i meni bi samoj kad-tad dojadilo
Tako da ovaj humor, ne, nije obrambeni mehanizam
To je samo druga najbolja stvar nakon ljubavi

___________________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.