RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 1
volio bih imati svilenu pidžamu.
ne treba mi, zapravo,
ali volio bih.
šuškala bi dok hodam,
onako fino,
najavljivala me.
ne bih se osjećao samim
uz njen glas.
trebala bi biti tamni bordo,
pomalo kao hrđa,
ona koju rješava WD-40.
nema toga što WD-40 ne može riješiti.
to je velika sreća.
na svilenoj bordo pidžami
kavene mrlje bi se utapale kao
djeca u oluji.
svila ima odsjaj.
ona je u suglasju s plahtama,
kao manji komad leda
na površini zaleđenog jezera.
ne gužva se.
bordo je plavokrvna boja,
i ne nosi se rutinski
već kostimski.
u toj boji sanjaju se skliski snovi,
a znoj isparava bez pitanja.
baš bih volio.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 2
kad haluciniram,
često me pohodi
pokojna baka Bosa.
sjedne u kut sobe
i ponaša se kao da je najnormalnije
biti mrtav.
kao da se čudi
što sam se ja začudio kad je vidim.
gleda me preko gornjeg ruba naočala,
zabrinuta,
i plete iako u rukama nema
ni igli ni vune.
započne rečenicu s
‘e, Nine moj’,
nastavi s pričom o krmenadlima
i šest vrsta kolača,
pa priča o pletenim kragnicama,
onda izvuče nekakav osam puta presavijeni
papir i pročita mi svoju pjesmu.
odjednom osjetim miris kave,
Bosa okreće šalicu
i temeljito mi čita sudbinu.
obično završi sa:
‘e, moj Nine, nije ti to dobro’.
ja se složim i pitam kako joj je
živjeti u mojoj glavi.
kaže ‘teško’.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 3
‘velik si ti dečko, izdržat ćeš’
nitko nikada nije bio dovoljno velik
da bi to izdržao.
rasli smo i postajali sve manji.
postoji jedno divno mjesto prekriveno policama,
a police su popunjene teglicama.
u svakoj je jedan Veliki Dečko.
eh, sada…
brojne su prednosti života u teglici.
možeš sam nešto napisati na etiketu
i to je već dovoljno (za sreću).
nečije ruke prebiru po teglicama,
nečije oči lijepe se za staklo.
to je sjajno jer tada vidimo prelijepe sjene.
iziđem samo ponekad,
tek da odrežem nokte.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 4
vidim dva djeda.
prvi hoda vrtom,
prst mu zakopan u roman
„slijep u gazi“.
nervozno prolazi kroz gredice pomidora,
negoduje pa opet otvara knjigu.
drugi hoda strmim poljem,
na glavi mu je slamnati šešir.
zastane i gleda u daljinu.
obojica šute.
obojica izgledaju kao da su vidjeli nešto strašno.
mislim da se jedan svađa
s huxleyjem, a drugi s vjetrom.
obojica gube.
samoća im je zadnji as u rukavu,
ali ne znaju
da ih ja cijelo vrijeme gledam.
i sada.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 5
natjeravao sam je dugo
po govnima i divljoj kamilici.
napokon, kokoš stane, isplazi jezik,
razrogači oči i preda se.
sama bi uskočila u juhu.
čudno, jer tko se tako temeljito predaje
mora imati dušu.
malo je viša od velike peći,
obučena u crno,
smeđi rubac na glavi.
sasula je mirišljavu juhu u tanjur.
‘nemoj ih mučiti. i one imaju dušu.’
u juhi kokošje nožice.
baka Ljuba sjedne, radi tunel od prstiju
i namješta ga pred lijevo oko.
na kraju tunela vidim
blistavu plavu zvijezdu koja se
sprema na dugačak skok.
drugi kraj tunela spušta na novine,
jasno – tako se čita bez naočala.
jedem za stolom u kutu kuhinje,
u onom gdje je davno
njenu sestru blizanku
spržio grom.
nakon vijesti iz zemlje,
ona pita trebam li papra.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 6
navodno je u susjednom neboderu
bio snajperist.
i tako je debeli ležao na cesti ispred zgrade
valjda pet dana.
ljeto je bilo,
tijelo mu se napuhnulo.
jednog dana čuli smo strahovit prdac.
raspao se –
crijeva su mu zasjela na prsa.
strahovit smrad je izjeo ulicu i onu do, i onu iza nje,
ali debeloga i dalje nisu kupili.
prozore nismo smjeli zatvarati
jer rat rasprskava napeto staklo,
a to je, kažu ljudi, jako opasno.
noću smo ga udisali.
danju smo ga i jeli i pili.
napokon zvukovi na ulici –
kupe ga, sto posto.
majka dođe do prozora, ja za njom.
na vrućem asfaltu krdo odbjeglih svinja.
sigurno su bile gladne jer debelog je uskoro ponestalo.
majka gasi cigaretu i kaže:
‘strašno. al’ makar ćemo disati’.
ostao je među zidovima
još nekoliko dana.
pomogla je i kiša.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 7
disko kugla.
na svakom stakalcu jedna moja grimasa.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
oh, te oči:
haverkraft laverboj.
to je formativno
vrijeme kada gradimo složene
i zrele odnose s drugim ljudskim jedinkama.
boca Ribara. bolje dvije.
fiksni telefon, spiralna žnjora.
uvijek čvor na njoj. bolje dva.
zaprljane bilješke s faksa.
tuđe, naravno.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
usred trule riječke noći:
haverkraft laverboj.
jebo te, dobro sam i prošao.
ali u sljedećem životu bit ću
kornjača i zvat ću se houdini.
oženit ću papigu.
haverkraft laverboj-
oj-joj-ooooj!
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 8
ponekad zamišljam da
hodam korzom i
zaustavi me neka tv ekipa.
pitaju me:
‘što je vaš savjet mladima?’
ja odmahnem rukom
‘ništa, ništa, baš ništa’
i onda se u zadnjem trenutku prije
nestanka iz kadara okrenem,
onako, ful dramatično,
i, gle, imam već
savršeno spreman odgovor:
‘nek’ se klone određenih slavnih filozofa –
za mozak su gori od najdivljije droge.’
(popis filozofa poznat je redakciji)
ali ništa. ništa, ništa, ništa.
jednom su me zaustavili,
pitali što mislim o cijeni orada i brancina.
ne mislim puno.
a i kad mislim,
te me ribe proždiru.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 9
pauk u predsoblju
usred zime
napravio tanku mrežu.
gledam ga i čudim se:
‘pa što jedeš usred zime? od čega ti živiš?’
‘eh, pravi mi se javio’, odgovara pauk
i dalje bezobrazno visi.
inače se ne svađam s paucima,
ali ovaj je baš pretjerao.
RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 10
aluminijska vitrina, stjenka od čoje,
prljavo staklo i neonka.
na plakatu piše:
„njoj se mili u svili“.
imam dvanaest godina i hodam prema kinu kao
na minijaturnim štulama.
teta na kasi, makedonka, zna mi majku.
pita nešto, ja dajem časnu pionirsku
da neću cinkati.
gušim se u naletima sreće:
gledat ću svoj prvi pornić.
čudno, u kinu nema baš nikoga.
tek kad svjetla zgasnu, čujem stupanje.
to se pretvara u marš.
iz tame izranja čitava jedna pukovnija
jugoslavenske narodne armije.
pa da, petak je, tada ih puštaju van
da vide „njoj se mili u svili“ i još neke naslove.
ravnomjerno se raspoređuju po sali
kao da će pisati neki teški ispit.
nema prepisivanja.
i, evo ga, film. magija!
prsata amerikanka radi darmar.
odjednom, stolica se trese.
cijeli red stolica se trese.
pod se trese, cijelo kino se trese.
grad, zemlja, univerzum cijeli se trese!
pogledam u vojnu silu –
svi drkaju u istom čudnom ritmu.
istrčao sam iz kina,
oči kao bambi.
od tada se cijeli moj svijet trese.
sve se trese, neprestano.
sljedeći dan, u istom kinu –
dječja matineja.
mikimaus i drugi amerikanci.
_____________________________________________
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
čovjek-časopis 