NIKOLA TUTEK: RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 1-10 (SVILENA PJESMA)

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 1

volio bih imati svilenu pidžamu.
ne treba mi, zapravo,
ali volio bih.
šuškala bi dok hodam,
onako fino,
najavljivala me.
ne bih se osjećao samim
uz njen glas.
trebala bi biti tamni bordo,
pomalo kao hrđa,
ona koju rješava WD-40.
nema toga što WD-40 ne može riješiti.
to je velika sreća.
na svilenoj bordo pidžami
kavene mrlje bi se utapale kao
djeca u oluji.
svila ima odsjaj.
ona je u suglasju s plahtama,
kao manji komad leda
na površini zaleđenog jezera.
ne gužva se.
bordo je plavokrvna boja,
i ne nosi se rutinski
već kostimski.
u toj boji sanjaju se skliski snovi,
a znoj isparava bez pitanja.
baš bih volio.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 2

kad haluciniram,
često me pohodi
pokojna baka Bosa.
sjedne u kut sobe
i ponaša se kao da je najnormalnije
biti mrtav.
kao da se čudi
što sam se ja začudio kad je vidim.
gleda me preko gornjeg ruba naočala,
zabrinuta,
i plete iako u rukama nema
ni igli ni vune.
započne rečenicu s
‘e, Nine moj’,
nastavi s pričom o krmenadlima
i šest vrsta kolača,
pa priča o pletenim kragnicama,
onda izvuče nekakav osam puta presavijeni
papir i pročita mi svoju pjesmu.
odjednom osjetim miris kave,
Bosa okreće šalicu
i temeljito mi čita sudbinu.
obično završi sa:
‘e, moj Nine, nije ti to dobro’.
ja se složim i pitam kako joj je
živjeti u mojoj glavi.
kaže ‘teško’.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 3

‘velik si ti dečko, izdržat ćeš’
nitko nikada nije bio dovoljno velik
da bi to izdržao.
rasli smo i postajali sve manji.
postoji jedno divno mjesto prekriveno policama,
a police su popunjene teglicama.
u svakoj je jedan Veliki Dečko.
eh, sada…
brojne su prednosti života u teglici.
možeš sam nešto napisati na etiketu
i to je već dovoljno (za sreću).
nečije ruke prebiru po teglicama,
nečije oči lijepe se za staklo.
to je sjajno jer tada vidimo prelijepe sjene.
iziđem samo ponekad,
tek da odrežem nokte.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 4

vidim dva djeda.
prvi hoda vrtom,
prst mu zakopan u roman
„slijep u gazi“.
nervozno prolazi kroz gredice pomidora,
negoduje pa opet otvara knjigu.
drugi hoda strmim poljem,
na glavi mu je slamnati šešir.
zastane i gleda u daljinu.
obojica šute.
obojica izgledaju kao da su vidjeli nešto strašno.
mislim da se jedan svađa
s huxleyjem, a drugi s vjetrom.
obojica gube.
samoća im je zadnji as u rukavu,
ali ne znaju
da ih ja cijelo vrijeme gledam.
i sada.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 5

natjeravao sam je dugo
po govnima i divljoj kamilici.
napokon, kokoš stane, isplazi jezik,
razrogači oči i preda se.
sama bi uskočila u juhu.
čudno, jer tko se tako temeljito predaje
mora imati dušu.
malo je viša od velike peći,
obučena u crno,
smeđi rubac na glavi.
sasula je mirišljavu juhu u tanjur.
‘nemoj ih mučiti. i one imaju dušu.’
u juhi kokošje nožice.
baka Ljuba sjedne, radi tunel od prstiju
i namješta ga pred lijevo oko.
na kraju tunela vidim
blistavu plavu zvijezdu koja se
sprema na dugačak skok.
drugi kraj tunela spušta na novine,
jasno – tako se čita bez naočala.
jedem za stolom u kutu kuhinje,
u onom gdje je davno
njenu sestru blizanku
spržio grom.
nakon vijesti iz zemlje,
ona pita trebam li papra.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 6

navodno je u susjednom neboderu
bio snajperist.
i tako je debeli ležao na cesti ispred zgrade
valjda pet dana.
ljeto je bilo,
tijelo mu se napuhnulo.
jednog dana čuli smo strahovit prdac.
raspao se –
crijeva su mu zasjela na prsa.
strahovit smrad je izjeo ulicu i onu do, i onu iza nje,
ali debeloga i dalje nisu kupili.
prozore nismo smjeli zatvarati
jer rat rasprskava napeto staklo,
a to je, kažu ljudi, jako opasno.
noću smo ga udisali.
danju smo ga i jeli i pili.
napokon zvukovi na ulici –
kupe ga, sto posto.
majka dođe do prozora, ja za njom.
na vrućem asfaltu krdo odbjeglih svinja.
sigurno su bile gladne jer debelog je uskoro ponestalo.
majka gasi cigaretu i kaže:
‘strašno. al’ makar ćemo disati’.
ostao je među zidovima
još nekoliko dana.
pomogla je i kiša.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 7

disko kugla.
na svakom stakalcu jedna moja grimasa.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
oh, te oči:
haverkraft laverboj.
to je formativno
vrijeme kada gradimo složene
i zrele odnose s drugim ljudskim jedinkama.
boca Ribara. bolje dvije.
fiksni telefon, spiralna žnjora.
uvijek čvor na njoj. bolje dva.
zaprljane bilješke s faksa.
tuđe, naravno.
trči-loči-trči-loči-
trči-jebi-voli-loči,
usred trule riječke noći:
haverkraft laverboj.
jebo te, dobro sam i prošao.
ali u sljedećem životu bit ću
kornjača i zvat ću se houdini.
oženit ću papigu.
haverkraft laverboj-
oj-joj-ooooj!

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 8

ponekad zamišljam da
hodam korzom i
zaustavi me neka tv ekipa.
pitaju me:
‘što je vaš savjet mladima?’
ja odmahnem rukom
‘ništa, ništa, baš ništa’
i onda se u zadnjem trenutku prije
nestanka iz kadara okrenem,
onako, ful dramatično,
i, gle, imam već
savršeno spreman odgovor:
‘nek’ se klone određenih slavnih filozofa –
za mozak su gori od najdivljije droge.’
(popis filozofa poznat je redakciji)
ali ništa. ništa, ništa, ništa.
jednom su me zaustavili,
pitali što mislim o cijeni orada i brancina.
ne mislim puno.
a i kad mislim,
te me ribe proždiru.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 9

pauk u predsoblju
usred zime
napravio tanku mrežu.
gledam ga i čudim se:
‘pa što jedeš usred zime? od čega ti živiš?’
‘eh, pravi mi se javio’, odgovara pauk
i dalje bezobrazno visi.
inače se ne svađam s paucima,
ali ovaj je baš pretjerao.

RAZGLEDNICE IZ DEPRESIJE 10

aluminijska vitrina, stjenka od čoje,
prljavo staklo i neonka.
na plakatu piše:
„njoj se mili u svili“.
imam dvanaest godina i hodam prema kinu kao
na minijaturnim štulama.
teta na kasi, makedonka, zna mi majku.
pita nešto, ja dajem časnu pionirsku
da neću cinkati.
gušim se u naletima sreće:
gledat ću svoj prvi pornić.
čudno, u kinu nema baš nikoga.
tek kad svjetla zgasnu, čujem stupanje.
to se pretvara u marš.
iz tame izranja čitava jedna pukovnija
jugoslavenske narodne armije.
pa da, petak je, tada ih puštaju van
da vide „njoj se mili u svili“ i još neke naslove.
ravnomjerno se raspoređuju po sali
kao da će pisati neki teški ispit.
nema prepisivanja.
i, evo ga, film. magija!
prsata amerikanka radi darmar.
odjednom, stolica se trese.
cijeli red stolica se trese.
pod se trese, cijelo kino se trese.
grad, zemlja, univerzum cijeli se trese!
pogledam u vojnu silu –
svi drkaju u istom čudnom ritmu.
istrčao sam iz kina,
oči kao bambi.
od tada se cijeli moj svijet trese.
sve se trese, neprestano.
sljedeći dan, u istom kinu –
dječja matineja.
mikimaus i drugi amerikanci.

_____________________________________________

NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.

TRI PJESME ILHANA PAČARIZA IZ ZBIRKE “VRTLOG”, Kulturni centar Novog Sada, 2019.

ČOKOLADA SA LEŠNIKOM

Otac, od svojih najranijih dana,
nije mogao da jede slatko.

Gledali smo fudbalsku utakmicu
kada mi je ispričao da je
u detinjstvu pojeo rahatlokum,
i toliko mu se smučilo
da nikada više nije okusio
bilo šta što slâdi.

Kada se vraćao s posla,
na ramenu je nosio lubenicu za nas,
ne i za sebe.
Kada je sa pijace vukao jabuke
i narandže i breskve,
teglio je za nas,
ne i za sebe.
Kada nam je komšija ponudio
da odemo u njegovo selo i da
slobodno otresemo šljive
za slatko i pekmez,
tresao je za nas, ne i za sebe.
A kada je donosio iz Bugarske
čokolade sa lešnikom,
donosio je i za nas i za sebe.
U pomalo svečanoj atmosferi,
otvorio bih čokoladu i odlomio red
koji bih pri dnu omotao
srebrnkastim papirom.

Polako bih jeo, dobro pazeći
da ne pojedem zrna lešnika.

Valjao bih u ustima lešnik,
zamišljajući da je moja nova lopta
koju još nisam isprobao u parku.

Valjao bih ga sve dok s njega ne isisam
i poslednji trag čokolade,
sve dok ga ne izližem
tako da se cakli.

Onda bih, s braonkastim tragom na usni,
na očev dlan, jedno po jedno,
stavljao zrna lešnika
koja bi on zamišljeno grickao,
kao najveću poslasticu.

***

MODEL ŠUME

Jugovina pleše šumu.
Skladno njihanje četinara

mišolovka je za tvoje oko.
Potrebna ti je trivijalna promena.

Ulaziš kod frizera.
Izlazite ispred salona.

Pokazuješ mu kažiprstom
preciznu stepenastost šume,

govoriš mu, zbunjenom:
onako da me ošišaš.

***

LIJEPO

Početkom septembra sedeo sam
na klupi iznad grada,
u dvorištu duševne bolnice,
gde sam došao po mišljenje psihijatra
koje mi je bilo potrebno
za lekarsko uverenje.

Mešavini divlje i kontrolisane vegetacije
dobro je stajalo obilje zelenila,
iako se osećalo da drveće već tada
pegla svoje žuto lišće.

Nisam mogao da ne mislim na
“Paviljon broj 6”, nisam mogao
da ne mislim na “Čarobni breg”.

Niotkud dolazeći, neki čovek je
seo pored mene.
Nije bio pacijent,
to je odmah bilo jasno.

Klimnuli smo glavama jedan drugome.

Imali smo grad na dlanu i
naše oči su znale da to iskoriste.
Uporno smo ćutali, kao u
dečjoj igri u kojoj gubi onaj
koji prvi progovori.

Kroz nadnaravnu ekspresiju
ptičjeg cvrkuta,
ćutali smo nekoliko minuta,
a onda je on rekao nešto što se
i u meni bilo posložilo:
Jebem mu mater ako ovde nije lijepo.

_____________________________

ILHAN PAČARIZ
rođen je u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011), Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019).

POEZIJA IVANE LULIĆ

NE DAJU MI SAMOJ HODATI ŠUMOM

izađem li živa iz ovoga
javite mi
što je još
prikladno raditi
kad si tužan.

***

PUSTINJA

30 kilometara od mog sela
nalazi se hrvatska pustinja
mediji izvještavaju o tom čudu
kao da je tek sada nastala
a ja gledam u raku svog djeda
usku i duboku
s istim žutim pijeskom
i pitam se ima li dolje gladnih životinja
i mogu li izrasti na ovakvom mjestu
divni božuri
poput onih koje je baka sadila
u njihovom dvoru. 

***

SPAVAM TAKO BLIZU TEBI

izbjegavam rime
izbjegavam ponavljanja
i prilike da se stopim s drugim ženama
nižem sitne pobjede
iako su moji aduti smiješni

spavam tako blizu tebi
i dalje ne znam
kakvu nježnost da izmislim
nije mi bliska.

***

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da postanemo bolji ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

***

GEORGES ABDALLAH

moj se novi prijatelj predivno smije
gradi glazbala i nestvarno
svira pastirske frule
u noći mu na tamnom licu
bljeskaju zubi

dok točimo ouzo
objašnjava mi imena isusovih učenika
na grlenom jeziku
koji ne poznaje
pojmove iz znanosti

on nudi svoje prijatelje
hašišom
ima pun ormar pušaka i
noževa
a onda odlazi
u noć
gađati svinje
iz susjednog sela

smije se
kaže
uvijek pobjegnu.

***

VIDARSKI OBRT

jednom uskoro
kad mi ovaj grad dođe navrh glave
počet ću
skupljati trave
po livadama

neće me dirati
pun tramvaj kukavica
podjela poslova i ljudi
na tuđe i naše

zavezat ću oko pâsa stare jastučnice
napunit ih stolisnikom
divljom mrkvom i
bobama

učiti iz ljekaruša
čime popraviti
glavu
utrobu ili
stopala

vratiti se kući
otresti prah s nogu
i ne progovoriti
danima.

___________________________________________

IVANA LULIĆ (1986.) odrasla je u Špišić Bukovici kod Virovitice. Tamo je završila gimnaziju i glazbenu školu, a u Zagrebu studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. S bendom Auguste ima objavljena dva albuma autorskih skladbi i nominaciju za Porin 2016. godine. U Centru za kreativno pisanje završila je dvije radionice suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević. Zastupljena je u zbirci „Na početku novog kruga“ u izdanju Cekape-a. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za pjesničku nagradu Na vrh jezika 2020. i 2021. godine. Kratke priče i poeziju objavljuje u hrvatskim i regionalnim zbornicima i časopisima, a izbor pjesama predstavljen joj je i na Hrvatskom radiju. Sudjelovala je na pjesničkom festivalu „Šumski pjesnici“ u Istri 2021. i književnim susretima „Zagrijavanje do 27“ i „Poezija u drugom filmu“, a uz pisanje, bavi se glazbom, crtanjem, odnosima s javnošću te stvaranjem radijskih dokumentaraca. Svoje radove izlaže na samostalnim izložbama. Povremeno glumi u TV reklamama. Članica je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.

GORAN STAMENIĆ: KADA BI POSTOJALE REKE

Toliko se ligamenata skupilo u koži
da nema mesta za boga, za krivicu
Zlatni tonovi drhte, seks sija, blješti
u danu, buči po manastirima,
razara sela i vašare, u gradu
krije se po ćoškovima
sirotinju doji zlatnim mlekom
U najmilijim sitnim životinjama
teče kroz podlaktice, seks sija
i razara sela, gase se elektrane
Kanarinci gladuju i smišljaju pesme
Sve se dešava unutar kaveza

I kada bi postojali ikakvi praznici
vrata bi se sama od sebe širila
i puštala vetar u naše dušnike
Kada bi postojali, mi bismo postili
na čistom hlorofilu, bar ikakvi praznici
kada bi postojali, ikakvi,
pucali bi jezici oko vatre

Ali toliko u nama više nema prostora
da nema ničeg više u koži sem nas
Nema ničeg kao što je srebrno veče
ispunjeno tužnim tužnim telima
žudnje i želje se prelivaju
Nema mesta za krivicu i božić
samo za kolena, lopatice na leđima
koje plivaju kroz januar, februar, mart
Nema, zapravo, nema božića
jer se svakog dana rađaš i bacaš
u javu, škripiš zubima, prizivaš sijalice
u javu, rasvetljavaš crnu stranu jastuka
na kojoj ne čeka ništa, iz zvučnika
opet zlatno ništa od kog se opraštaš
Trpiš nekakvu prošlost prošlost prošlost,
u groznici, šumovi iz aparata nestaju
i nastaju u istom naletu, sahranjuju
braću po silnim ušima, nema muzike
samo tonovi i mačka prede

Sve sjakti i napinju se tetive
Prelest pada kao kiša po ljudima
Prelest je duboka i divna u telima
i anđeli su dlakavi pod pazuhom
Svi se jebu i svima je lepo

Kada bi božić postojao
postojala bi zemlja za sve
jedna pod providnom zastavom
na jarbolu potkolenica, ključnjača
U toj drugoj zemlji smo stena na suncu
u ovoj ovde zaobilazimo radost

Pa zašto bih hvalio proleće i reke?

Proleće je svo u telu. Kotrlja se
i bruji, čas u samom srcu sunca,
čas u jarcu. Ničeg nema
kao što je proleće
I kad se saberu nule, utihne pas,
čim se sjaj podigne nad sahranom
deca zapevaju u neskladu, kosti lome,
čim se bube uvuku u moju lažnu kožu:
proleće, bronzano, strpljivo, gazi po braći
i po mojim prijateljima
podeli rakove i crne čaše vina
Ničeg nema kao što je proleće
Toliko ponornica ispod naših koraka
još bez odsjaja, bez imena
Dragi moj, mi hodamo po tupom nožu
Ti i ona, ti i ja, ona i ja
slažemo se po vertikali, njušimo
Mi smo čulna mašina i progone nas
meteorske kiše praznika
nema mesta za boga i bogorodicu

Ko se rodio u proleće, rodio se sam
Ko misli da će umreti, umreće sa nama
a na putu do tamo naše oči se sreću
na smeni sezona maršira sintetika
naša su sva tela, od znoja, od puti
s velikom lakoćom oksidiramo
Volimo i ne volimo plastiku
a kada bi postojalo proleće
mi bismo nesumnjivo pali u vatru
Goreli, sagorevali, sijali kao seks
slagali se u linije do neba
obrušavali se kao tropski talasi

Pa zašto bih rekao nešto lepo o reci?
Znam ih nekoliko, Mura, Tisa, Sava
i imaju li one rođendane?
Koja može da preživi ovo ledeno doba?
U mom oku ko može da preživi?
Kad bi mogla da postoji reka,
morala bi da brine za tolike živote,
za somove i talase, za lišajeve,
vodila bi tolike tuđe račune
A to nije i ne može da bude
Ispratila bi carstva i civilizacije
pokosila metabolizme vladara
tekla od istorije do istorije
Kažem, kada bi zaista postojale reke
mi u njima ne bismo radili ništa
osim živeli i plivali najslobodnije
U rekama ne bismo dočekivali praznik
stajali i sedeli, hodali i smejali se,
ništa osim živeli, mahali rukama
I šta uopšte znamo o rekama?
Ako su bujice nasilne, šta su onda obale?

Ovaj stih posvećujem mornarima:
godinama ste umirali uzalud

Praznik nas traži kroz plač
mi ga zaobilazimo pesmama
zaspimo u stotinu kreveta
Od pogleda ka reci i naš je san u spokoju
Dok vladaju najhladnije godine
prelamaju se pršljenovi, padaju u vatru
borba je nemilosrdna i traje i traje
i ko zaviri iza kalendara, zatiče samo
lažni mesec april

Svejedno nove oči zatvaram u novu tamu
u trku i u plesu, sami smo sebe špijuni
sami o sebe obešeni i goli i smrtni
Dodir se ne čuje i reke teku
A još traju strašni divlji aprili
Krv u sebe jurca, kamen se kruni
i dugo sporo hodamo kroz noć
da se u istoj ravni sretnemo na čas
pa opet kroz noć do pustih kreveta
opet u kameni san bez svetla
U nekom ćošku mraka čuvamo zrak
u sunčanom danu držimo mrak
Čekamo odgovore na vrhu stepeništa
I sve je kako treba da bude
samo što hodamo po tupom rubu noža

Ako je nešto, ako je bilo šta,
reka je tek senka života u laktovima
blagog života koji vodimo zglobovima
tog dragog korita deljenog s vodom
Ona vijuga preko pruga do ždrela
iznenada jurne preko livade i asfalta
do moždanih zavijutaka, srčanih komora
Reka je senka tog celogodišnjeg izdaha
koji zamagljuje flaše i prozore
A ti i ona, ti i ja, ona i ja
još jedna šara od inja na staklu
mala neprirodna mitohondrija

Istine se znoje i mi ih lepimo po zidu
sa smenom godišnjih doba stičemo
mekša tela, mekše misli
i gubimo oči: to su naše noćne oči
Kada gubimo ruke, kada gubimo
to je naš noćni život u orbitama
Dok gube smer, gube glave i repove
sve su sobe spavaće kad spavaš uz nekog
u snu sve je tvoja kuća

A budiš se i prolećni dan je sasvim običan
jer onih drugih nema i neće ih biti
Neće biti svetih dana

___________________________________________________

GORAN STAMENIĆ, rođen 1990. u Kutini. Objavljuje poeziju i kratku prozu u književnim časopisima, zbornicima i na internetu. Živi, piše i prevodi u Beogradu. Objavio je knjigu pesama Sveti magnet (Treći trg, Beograd, 2016).

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MILANKE BLAGOJEVIĆ “MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI”, Imprimatur, 2/2023; pet pjesama

MOJ OTAC UMIRE NA MORU

Moj otac umire na moru
opružen na leđima spava na morskoj površini
Mi djeca smijemo se i pokazujemo: „Gle, mama, tata je umro”
udara nas po prstima opominje
pričamo gluposti
On samo na leđima opružen spava
drži ga morska površina
sluša školjke
spava
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu
Moj otac umire na moru
na leđima opružen
spava
„Gle, mama, tata je umro”
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu

***

MOJ OTAC UMIRE U SNU

Moj otac umire u snu
u moje snove ulazi nasmijan i mlađi
odlazi poguren i crn
Moj otac umire u snu
smrt ne može biti lijepa
On spava
ne pomiče se
ta vijest do mene putuje li putuje
drugi su skinuli crninu i rjeđe se ide na groblje
Moj otac umire u snu
ta vijest putuje
kao njegov odlazak na drugi svijet
otud me gleda
ne priča
jer mrtvi ne govore
pomireni sa svijetom
umiru u snu

***

VOLI ME

Ja sam fetus
djevojčica
djevojka
žena
starica
tabula rasa
sveznalica
marioneta
Ja sam mrav
grickam ti stopala
zavlačim se ispod rukava
ostavljam tragove
pravim mravinjak na tvojim bedrima
Ja sam pradjevojčica
pramajka
na sve sam spremna
plačem nespremna
naivna
mudra
Počinjem iz početka
sve završavam
Ja sam lutalica
starosjedilac u tvojim grudima
drvo skresanih grana
čudiš se koliko
sam korijenje pustila
Ja sam sunce koje izlazi
iskopana raka
Ja sam okret na rolšuama
starica sa štapom
sklupčana u fetus
i previše zrela
Ja sam tačka
i početak
Voli me

***

MOJ OTAC NE VIDI RATOVE U MENI

Moj otac ne vidi ratove na televiziji
ratove u meni
jedan je ponio na onaj svijet
jedan rat između nas
Moj otac ne vidi mir u svijetu
vidi samo glad
ona koja ostaje
poslije neizgovorenih riječi
od koje se usta suše
i stvara knedla u grlu
Moj otac bježi u smrt
jednog kišnog dana
sad hoda po kiši
vode se ne boji
Mrtvi se ne odriču ničega
sve nose sa sobom
njegove košulje poslagane u ormaru
čekaju njegov dolazak
noću ih obuče
dođe u san
mlađi
pričamo
ali nikad mu ne spominjem da je mrtav
igramo se života
san je paralelna stvarnost
Moj otac živi u snu
radnim danima
umire samo nedjeljom
na groblju

***

ISPOD NIVOA ZEMLJE

Zamišljam kako gledamo
u isti mrak
u šumu
u mjesec koji se uspinje da postane pun
kako smo ispod nivoa zemlje
ali to nije smrt
samo želja
da se sakrijemo u jednu rupu
tamo gdje počinje more
i so
koja nas nagriza
i zbog koje ne možemo
dugo da ležimo ispruženi na vodi

________________________________________

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše pjesme i kratke priče, koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Majka je Andrije, Arsena i Aljoše. Godine 2018. u izdanju Imprimatura izlazi zbirka priča „Mandarinske patke”, za koju osvaja nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu, a 2020. zbirka priča „Nervus vagus i druge priče”. „Moj otac umire u poeziji” njena je treća knjiga i prva zbirka poezije.

***

“Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.

Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život.” – Tanja Stupar Trifunović, urednica knjige

književna premijera: ZBIRKA UGLAZBLJENIH I NEUGLAZBLJENIH PJESAMA SANINA KARAMEHMEDOVIĆA “TERCA NA TIŠINU”, Rockmark, 12/2022; pet pjesama

ONAJ ISTI

sad si prepun utjehe
razumijevanja i strasti
pazit ćeš da zacijelim
nosiš lijekove i masti

ne zna uopće što mi nudi
ruka tvoja neoprezna
dok obećaje što nije njeno
i o čemu ništa ne zna

jer neće ovu bol izbrisat
onaj isti što je nanio
i zar da moje rane liječi
onaj tko me ranio

čime god me misliš kupit
što god da si uglazbio
ja ne bih da me sastavlja
onaj što me razbio

neće mene izgubljenu
pronać taj što me izgubio
čuj, mene da iz mrtvih diže
onaj tko me ubio

ne bih mogla podnijet sreću
koja u tvom smjeru zanosi
ni sram dok moje rane gleda
onaj što ih nanosi

***

SVE ŠTO TREBA ZNATI O ŽENI

Sve što o ženi treba znat
saznao sam sa tvog tijela
kada uzeti, kada dat
male tajne tog duela

sve što govori da ne voli
a zapravo bi htjela
i ostalo što valja znat
saznao sam sa tvog tijela

čuo sam iz tvojih usta
ukrao sam iz tvoga oka
prešo preko tvojih leđa
i bacio se sa tvog boka

Da se sačuvaš od tuge
sve što treba znat o ženi
sada koristiš za druge
a učio si se na meni

pa se pretvaraš da nije
ono sve što znaš o ženi
pročitano s moje kože
isprobano već na meni

udahnuo sa ovog vrata
slušo grudi kako tuku
porezao se na nokte
pa nestao iz mojih ruku

gledo svijet kroz moje oči
tužno je na toj tribini
ronio kroz moju kosu
i nestao u dubini

***

NEKOG REDA MORA BITI

Postoje uhodane staze
oprosti što ti nisam reko
ljubav nije čista igra
al treba biti reda nekog

nekome si nježan san
drugome si noćna mora
kako meni baš oboje
nekog reda biti mora

molim reda, reda malo
daj mi noćas bolju varku
od te da ti nije stalo
čak i kad se nekog laže
ajmo reda, reda malo

ne možeš mi tako svirat
ne možeš toliko piti
ne naručuj ništa više
nekog reda treba biti

ti i ja smo prevaranti
i kako god se na to gleda
ne vodi se tako ljubav
mora biti nekog reda

molim reda, reda malo
daj mi noćas nešto jače
od tog da ti nije stalo
i kada se nekog laže
bože reda, reda malo

***

VOLI ME DOK ĐAVO SPAVA

Voli me, izvuci
još malo snage iz rukava
dok ne riješi se pitanje
je li ova ljubav prava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok nije bitno
sramota ili slava
veži loše uspomene
u dokove zaborava
i voli me
voli me dok đavo spava

voli me jer sumnja
navire kao lava
i raspliće što nas veže
do posljednjeg šava
i još malo
voli me dok đavo spava

voli me dok u tu ljubav
ne uključi se glava
dok ne važemo omjer
snova i sredstava
voli me
voli me dok đavo spava

voli me i ne pitaj se
je li ova ljubav zdrava
ne mogu ti objasniti
sjedi, gotova je kava
sjedi tu
i voli me dok đavo spava

naštimat ću si srce
kao da je sprava
izmolio sam sve
nemam više molitava
osim jedne
voli me dok đavo spava

***

ZA NJENE OČI SAMO

Neka me mjere kako znaju
titulu ću uzeti, koju god mi daju
revija je bila dobra
izvodio sam nešto tamo
ali to je scena za njene oči
i za njene oči samo

sva mjesta gdje sam slab
moji strahovi u noći
to je sramota koju čuvam
samo za njene oči

sve sam prešo, nema dalje
padao u zagrljaj, skakao u ralje
i od svega što svijet nudi
nisam dosad našo tamo
zamjenu za njene oči
i za njene oči samo

prodao sam dušu vragu
i on će po nju kad tad doći
a što tražio sam zauzvrat
to je samo za njene oči

nikad po uhodanoj stazi
tamo gdje su rasvjeta i putokazi
postavljeni uz put noćni
da govore mi gdje i kamo
dok ja pratim njene oči
i njene oči samo

bol koja sad tu živi
iz ovog tijela neće poći
osim pravo u njene ruke
i pravo pred njene oči

jer na kraju, jer na kraju
udarce ću primiti, kakve god da daju
prazan došo, prazan pošo
a moje je vrijeme ‘vamo
bilo samo za njene oči
i za njene oči samo

_______________________________________________

SANIN KARAMEHMEDOVIĆ rođen je 1987. godine u Dubrovniku. Završio je diplomski studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatiji je kao osnivač i autor u glazbenom sastavu Silente. Terca na tišinu njegova je prva zbirka pjesama.

TRI PJESME TAMARE EREŠ

DAN KADA JE SUNCE UBILO SUNCOKRETE

Gospođica Soleri posramila je
boginju Amaterasu
suncokretima svoje suknje.

Iz kapilara asfalta
kipeo je božanski bes,
žarač za stopala smrtnika.

Potrčala sam da je upozorim.
Metalna usta autobusa
pokosila su njene zlatne krunice.

***

OSLOBODILAČKI ČIN

Na gradskom trgu pleše žena,
što od detinjstva vezuje šake
pri svakom porivu za pisanjem.

Usta su joj spojena
tamnim pribadačama
nijanse očiju njene majke.

Nakon tri dana ne posustaje
pred kartonskom kutijom
nabreklom od zlatnika,

sve dok joj jato svraka
ne ukrade pribadače
i pocepa svilene trake sa prstiju.

Hrani ih zarađenim novcem,
a ostatak čuva za kupovinu ogledala
u kojem će se ponovo prepoznati.

***

GALATEO

Sestrina poruka o veridbi prekida je u vajanju.
Uzima dleto i čekić u pokušaju da smiri drhtanje ruku.
Završava kip idealnog čoveka.
Pri poslednjem udaru dleto joj klizi u šaku.
Trag krvi na izvajanim usnama oživljava mermerno meso.
Prihvata njegove ruke oko vrata. Dopušta mu da joj otme dah.

_____________________________________________________

TAMARA EREŠ rođena je 1993. u Pančevu. U rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju “Uroš Predić”. Italijanski jezik, književnost i kulturu diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je završila i master studije iz iste oblasti. Septembra 2014. godine objavila je kratku priču “Sloboda” u okviru konkursa “Priče sa neta”, koji je organizovao CEKOMS Beograd. Od 2015. godine član je redakcije online magazina “Kultur Kokoška”, gde se, osim pisanja, bavi i uredništvom. 2016. godine učestvovala je na globalnom projektu “Before I die” u organizaciji udruženja Balkan Writers Project, u okviru kojeg je objavila kratak tekst. Pesme su joj objavljene na portalima astronaut.ba, strane.ba, Bludni stih i Hiperboreja. Polaznik je Radionice kreativnog pisanja Zvonka Karanovića.

POEZIJA ENVERA RIZVA

NIETZSCHE PO ISLAMU

Sve što insan
Duže živi
To gluposti
Više doživi
I više jada
Sa mukom proživi

Smisao šta je?
Tako mi je.

Prijatelju dragi,
Lijepi Azraile,
Osmjehujem ti se,
Gdje si?

Dođi što prije!

***

JUTARNJA (5. 11. 2022.)

Vjetreno jutro
S pokušajem ptica
Da njemu prkoseći,
Kasneći negdje
Lete.
Polomljene grane
Svuda uokolo
I miris šišarki palih
Oko tona
Crkvenoga zvona,
Da par narednih
Dana, priča i kazuje…

To kakav se kijamet
Zbio prošle
Noći.

***

TRAGANJE

U ulici kojoj?
Kojem sokaku?
Gdje tražiti
Sve su iste,
Svaka mahala
Drugoj liči,
Sve su slične,
Svi su isti.

Prebaci šal svoj
Preko lica,
U pješčanu
Oluju jurni,
Van zidova,
Izvan gradova,
Da je nađeš
Ti potraži!

Poput egzaltiranog
Derviša, što
S kraja
Na kraj
Svijeta luta,
Tražeć’ smisao
Onom čega
U pravom smislu
Niti nema.

***

ODISEJA (ALI BEZ ITAKE I BEZ ODISEJA)

Sakupljam fragmente života
u svitanje,
dok brod moj je,
negdje nasred mora

i vadim sva
pisma iz boce
što su već
davno trebala zaplivati.

Koliku utegu nose
dobro je da i
brod ne potone.

Iza mene
prošlosti je more,

a ispred mene
nejasni obrisi horizontom plove.

Gdje god da se okrenem
nebo i more se dodiruju,
stapaju u jedno i
jasnu sliku ne daju.

Pa kako onda znati

šta od ovog je bilo,

šta to biva,

a šta će tek da dođe?

***

POSJED

Naše su
Prošlosti satkane
Od niza
Bez namjere
Il’ sa njom
Propuštenih prilika

Al’ mi toga
Nismo svjesni
Niti nas je
Kad i ko učio

Da su i ove prilike
Naša vrijedna
Zaostavština

__________________________________________________

ENVER RIZVO je rođen 26.6.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog posebnog interesovanja i ljubavi prema historiji kao nauci, upisao se 2017. godine na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomski studij završio sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši završni rad na temu ”Julijan Apostata”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije, a učestvovao je sa zapaženim rezultatima na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen aktivizmu. U slobodno se vrijeme bavi pisanjem poezije i iza sebe ima veći broj publiciranih literarnih radova, a za svoje pjesničke uzore smatra Konstantina Kavafija i Jorgosa Seferisa. Piše uglavnom apstraktnu, misaonu i historijsku poeziju.

VLADO MARTEK: PREDPOEZIJA (1978–1984)

tumarati se jezikom može
bez kraja.
Zauzeti stav znači ponuditi
predpjesmu čiji sadržaj
ispunjavaju/nose uvjeti, stavovi,
materijali, alati, podloge svojim
značenjima.

*

Svako uzimanje
pisaljke u ruku
čin je poštenja

*

Povlačim se iz svih
pjesama, da bih bio odgovoran
za buduću pjesmu, načinjenu
u radu na poeziji

*

Priprema je pjesma
je predpjesma

*

tri slobode slobode
slobode

*

ja tri puta godišnje
mijenjam mišljenje
o poeziji

*

jedan pjesnik
manje jedan pjesnik
jednako ništa pjesnika

*

jedna dvije tri četiri
pet šest sedam osam
devet deset jedanaest
dvanaest trinaest
četrnaest petnaest
šesnaest sedamnaest
osamnaest riječi pjesme

*

u Hrvatskoj ima
121 stari pjesnik
i 239 mladih pjesnika

*

tristo šezdeset metafora podijeljeno
sa osamnaest pjesnika jednako
dvadeset metafora i jedan pjesnik

*

tri do pet sadržaja
plus pet sadržaja
jednako osam do
deset sadržaja

*

23. patnja

*

šteta
što je poezija
sve

*

ovdje počiva gola riječ
samo rukom i mašinom
zapisana,
ja joj ne izmislih
budućnost

*

državo, unakazit
ću te poezijom

*

odričem se
metafore

*

da sam pjesma
bio bih ptica

*

ja se zalažem za poeziju
a vi je samo pišete

– iz zbirke “PREDPOEZIJA”, Hrvatsko društvo pisaca i Durieux, 2006.

_______________________________________

VLADO MARTEK (1951), Zagreb. Diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1975. do 1978. član je neformalne umjetničke skupine, Grupa šestorice, s kojom je organizirao izložbe-akcije i pokrenuo časopis-katalog “MAJ 75”. Sudjeluje na brojnim domaćim i stranim izložbama a priredio je i niz samostalnih izložbi izlažući u Sarajevu, Londonu, Lyonu, Krakowu i drugdje.
Martek je po vokaciji pjesnik i multimedijalni nomadski autor. Njegov rad uključuje akcije, agitacije, ambijente, murale, grafite, tekstove o vlastitom radu i drugim umjetnicima, grafike, autorske razglednice, kiparstvo, poetske objekte, slikarstvo, autorske knjige, insceniranu fotografiju. Autor je sedamdeset samizdata koji sadržavaju predpoeziju, crteže, grafike, fotografiju i poeziju.

FOREVER YOUNG

Nećakov otac mi je pričao o svom ujaku,
koji je ostao vječno mlad.
Nikada nije zapalio cigaretu,
nikada nije okusio svoje prvo pivo,
nikada nije zaboravio na svoje igračke iz djetinjstva,
nikada se nije zaljubio ni u muško ni u žensko.
Njegovog uju Abrahama zakopali su živog
u dobi od pet godina.

MARKO PAVLOVSKI (1987, Trst; Zagreb), iz zbirke pjesama “IZLET U DACHAU”, Fraktura, 2018.