NOVA POEZIJA SVJETLANE MAŠIĆ


u mojoj biografiji
ništa se ne može usporediti
s onim kako je tvoj dolazak
promijenio raspored atoma
kao što tijelo uronjeno u tekućinu
gubi prividno od svoje težine
dok me gledaš
ja već dijelom ne postojim
ulje visokog faktora ne razmazujem
interes za ruski roman fingiram
na površini kože sušim morsku sol
nauljenim zrelim bedrom
klizi mi kap tvoje slobode
ruke svrhu nemaju
jer te ne dodiruju
kralježnica kolonija estrogenskih mrava
tebi migriraju
riječi ortopedska pomagala
od učinka odustaju
i već naše zajedničko podrijetlo volim
tvoju težinu na sebi prizivam
vitalne organe ti doniram
usamljenosti se budućih bojim
želim ostati propuh uhvaćen u zastor
te konkretne muškosti
s tetovažom tvog glasa materi odlazim


valja sad otopiti tri sljedeća zimska mjeseca
grad s parkom u središtu
spavačima na klupama
preseliti za jednu zemljopisnu širinu južnije
valja se naseliti tvojim mirisima umjesto cimetom
pomesti trulo jesensko lišće s okućnice
objesiti rijeđe i providnije zavjese
udahnuti malo zimske svježine u smrtne ishode
kojima sam se u zadnje vrijeme predala
valja spasiti ovu pjesmu
zagrliti prijatelje razumijevanjem
presaditi samoće u šire i šarenije lončanice
valja provjetriti rezignaciju
djeci skuhati ručak
stazom već uraslom u inje i čičak
prošetati mrtvog kratkodlakog psića
valja se uhvati za ručku unutarnjeg oprosta
navečer zaboraviti nataložene slojeve
osloboditi se tereta odjeće
ne pokriti se tvojim dlanovima
valja ne leći kraj tebe
tek ustvrditi kako je za jednog skeptika
ipak logična ta sumnja u postojanje svega
pa i bezuvjetne ljubavi i skepticizma
samo ne nikad u dvoje ljudi koji se privlače
nepremostivim suprotnostima


ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
Dawid Bowie i ja se volimo tajno
svjelost zvijezda ugašenih
milijunima godina
još putuje prema Zemlji
sanjam kako mi prilaziš
u ruci ti cijelo jedno ljeto
kupamo ga u uvali
ja još mogu s tobom u ušnoj resici
stajati na početku plaže
tamo gdje sam davno naučila plivati
preko mene da prelazi gluho doba noći
volume svijeta da je utišan na maximalno
da mi dišeš za privjesak i lančić
tektonski nabrana stijena nad nama da stražari
pučina da je nauljena krvna plazma
svjetlost s pramaca barke da se lomi na površini
sretnim spletom loših okolnosti
spašena moja ramena
postolje da su od kože i kosti
za tvoju ruku
laku noćnu pticu što je upravo sletjela
ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
topli lahor u razmaku nečijeg palca i kažiprsta
da me miluje u gluho doba noći
i kad na predstavu za dvoje zavjesa se spusti
ostaje mi David Bowie da me tajno voli


jer je moj otac zaboravio
da je u prijašnjem životu
jednom imao tri kćeri
i šestero unučadi
prije svoje smrti
u domu za starije i nemoćne
moj otac nije žalio skoro ni za čim
nije žalio za propuštenim očinskim nježnostima
priredbama, recitacijama
ili kuglicama sladoleda od pistacia
što nam ih nije zaradio
i što ih mi nismo pojele

ostavljen domu za starije i nemoćne
stisnut u sobu u kojoj se već toliko puta napušteno i pitomo umiralo
svojoj mlađoj sestri za posljednjeg posjeta
moj otac spominjao je samo to kajanje
što će izvjesno skoro umrijeti
osušenog korijena
otpalog prezimena
ko ustrulo drvo
bez nove grane i lista
i unuka

moj umirući otac
žalio je što je potrošio zalihu svih svojih proljeća
ponedjeljaka i utoraka
uopće svih božjih dana i darova
a nije dočekao smisao muškarčevog života
nije doživio da mu jedini sin u ruke položi novog sina

i tko zna
da nije zaboravio na svoje dvije tada još žive kćeri
da je nekad pomilovao
barem jednog od svoja četiri tada već razlistana unuka
moj otac možda ne bi umirao
sam i ostavljen predgrađu
u domu za starije i nemoćne
u sobi s prozorom okrenutom prema maglama skučen u utrobi ništavila svog prezimena


“Tijelo nepoznate žene pronađeno u koritu rijeke Save, očevid u tijeku”

s jeseni vodostaje naših rijeka
podignu tijela mrtvih žena
jer je vojska iza ponoći nestalih kćeri
koje su jednom sigurno bile
i nečiji neprežaljeni sinovi
tražeći olakšanje i predah
proljetos skočilo
s naših čeličnih mostova
u naše granične rijeke
a one su se već nagledale nježnih leševa

kroz tri godišnja doba
nestale nam kćeri plutaju nizvodno prema morima
tokovima mirnih ravničarskih rijeka
u vrtlogu virova viori se izblajhana kosa
lamataju konačno opuštenim udovima
razmeću se golim tijelima
teško dosegnutom hladnom slobodom
njihovo je svo to riječno prostranstvo
ta raskoš tame u dubinama
raduju se širini udaljenih obala

sve naše proljetos nestale kćeri
ionako su rođene u kućama razočaranih očeva
udavane za ženske zablude
ponekad i nekoliko puta
nikad ispunile sva muška očekivanja
zato jednom odluče
dugove prema sebi i svojoj djeci otpuste
odu na čelične mostove
radije postanu plutajuće mrtve prijateljice
sluzavim riječnim ribama
i ako ih jesen s obale ne ugleda
odvoje se u mirne rukavce
isprane i umorne kosti
koje su se na suhom nabaštinile očaja
postanu staništa divnim lopočima.


nedjeljom naša mama kuha glazbu s radija
mi spavamo skoro do podne
susjede nas ogovaraju
nedjeljom se kod nas uvijek kuha narodna glazba
mi uvijek jako dugo spavamo
kad dođu s mise susjede nas ogovaraju
nedjeljom
puno više nego radnim danom
udanim susjedama smeta
nemir što ga u njihove redove unosi naša mama
to što je raspuštenica
što naš stan ima dvoja vrata
što su jedna potpuno neprozirna
što nemamo snažnu mušku ruku
da nas ošamari
ne idemo na misu
naš je stan
misle susjede
bezglava, grešna i raspuštena kuća
sto posto ženska kuća s duplim vratima
imamo samo maminog muškog prijatelja
tako ja mislim
sestra već zna da postoje riječi ljubavnik i ljubav
ja još ne znam
susjede se odmah dogovore, švaler
pritom još i mlađi
stan je u prizemlju
jedna su vrata potpuno neprovidna
nakon nekog vremena
(stan, ne ljubavnika)
zamijenimo za onaj na trećem katu
pobjegnemo od znatiželje prvih susjeda
mama dođe u ozbiljnije godine
prijatelj/ljubavnik ipak nestane po putu
ja uđem u pubertet
sestra se prerano loše uda
nedjeljom se sad kuha pileća juha


Moj doprinos ženskom pitanju

ne mogu se sjetit
koliko je točno neprijateljskih ofanziva
al sve do jedne goloruka sam preživjela
sretne djevojčice koje će kasnije biti nesretne žene nisam rađala
računala sam
u našim književnim krugovima već je dovoljno razočaranih a borbenih pjesnikinja
za skučenu patrijarhalnu zemlju
taj krug je već pretijesan
sve feministkinje su već zauzete sobom
izlaganjima na polupraznim tribinama
portalima koje malo tko čita dalje od naslova
pišu afirmativno
stručnom terminologijom
kako se podlijev oka ne smiju skrivati ispod kvalitetnog Loreal pudera
fleke od krvi ispod svježe pofarbanih zidova malo što od toga dopre do prosjeka
u zaseoke
neke visoke stanove
romska naselja
sirotinjska predgrađa
tišinu budućih žrtava…

jaka sam žena
mene moj dragi barem nije tukao
sretnica
taj sam posao dragovoljno na sebe preuzela
povremeno bih glavom isprobavala otpor naših zidova
kažem naših iako je kuća i auto i vikendica na papiru njegova
i riječi koje ne ostavljaju otiske
nemam fotografiju da dokumentiram
nemam puder da zakamufliram

…. dok sam se ja za ovu Zemlju borio
ti se okolo jebala
sad a te kurvo hranim
moju djecu u prave muškarce nisi odgojila
k tome vidi se, nisi normalna…

osim toga
još jedna tužna kćer nikome nije potrebna
kad pogledaš najnovija istraživanja
toliko je na dodiplomskim studijima humanističkih znanosti
titula sa ženskim imenima
a nikad manje humanizma
čak i ona koja je zadržala svoje prezime
postane tajnica direktora
asistentica profesora
organizatorica božićnih domjenaka
u slobodno vrijeme čita knjige
o napretku ili dostižnoj slobodi
često o samopomoći
skoro svaka kćer u ovoj zemlji je samoozljeđena
stoji iza predsjednika
stoji iza župana
stoji iza načelnika vodoinstalatera

obzirom da sam goloruka nadjačala
brojčano moćnijeg neprijatelja
koji se sastojao od jednog jedinog muškarca
nemam kćer o čijoj bi se budućnosti brinula
prekinula sam lanac verbalnog kurvanja
smatram da sam najbolje pridonijela
konačnom rješenju ženskog pitanja


nekad su riječi stizale
iz fundusa nepoznatog nijemog jezika
ko uparene lastavice s juga
poprimale značenje
preseljavale u srednja uha
tu uspostavljale ravnotežu
nekad nije bilo nijednog dijela tijela koji nije dodirivalo drugo tijelo
nekad se nije umiralo od čežnje
nego ljubeći
bestežinski i nečujno
nekad je koža disala
punim plućima
reflektirajući tuđi smisao
na svojoj površini
hvatajući bljesak sreće u općoj prolaznosti
dvije zvijezde padalice
u antracitu sobe
proširenih zjenica
sijale su naše mačje oči
vrebajući svoj noćni plijen
koji je žudio da bude uhvaćen
nekad se nije ljetovalo u ljetu
nego unutar ljubavi
nekad je svega bilo dovoljno
možda čak i previše
nekad uopće nije bilo ovako teško voljeti sebe
istovremeno voljeći njega


uzlud ti je meni čekati
ja opako nikad ne dođem
pa se činim stvorenom
da sadim drvo s korijenom žudnje
i da me netko
da me ti uznemiren
pod njegovom varljivom sjenom čekaš
ovakvu kakva sad jesam
nedovršenu i nedosegnutu
spoticanje na mjestu srca
lagani privjesak oko tvog vrata
odreknuće
i vjera
koja ne obećava
ne drži do ispunjenja
ne drži zaista do ničega
osim ti da ju čekaš
beskrajno dugo i u nestrpljenju
znajući kako sam prolazni noćni vjetar
čelo neću ugnijezditi pod tvojim rebrom
zasoliti te suzom
neutaživa želja kojom žeđaš
neće se napiti rose s mog bedra
još ću te u ovim odmaklim godinama
žednog i preko želje prevesti
svejedno žudim da me čekaš
svejedno ti govorim kako dolazim
ožiljke ti neću posvijetliti
niti ću palčevima strasti po tvojoj nadlaktici
a nije da ne bih jednom tako htjela
ipak me
i bez obzira me
molim te, čekaj
ja sam kolonija benignih bakterija
uzgajaj me na svojoj vlažnoj podlozi
sve dok ne budem na tvom vidu mrena
na tvom strpljenju plijesan
pa provjetri našu sobu
jastuke iznesi na zapad
proljetos vrt zasadi žarko crvenim rajčicama
jer ih možda i najviševolim
pripremi ogrijev da grije
našu nasukanu kuću u kojoj će zimovati sjena usamljena čovjeka
možda će se
dok me tako čekaš
primit novi pelceri na tvojoj duši
ili ćeš naprosto zarasti u bradu
sve samim korovima
ali ćeš imati taj preostali nasušni život
i ženu koja ti govori
kako ne možeš sad odustati od svega
jer ako ne toliko beznadno i uzaludo
i ako ne ti
tko će biti taj koji još mene čeka


sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
vrata terese širom otvorena
oči ti sjaje kao kad vide
suncu nudiš uvelu kožu ko zrelu smokvu
da se podmladi toplinom
duša ti je čista i provjetrena
burom što je upravo poharala zavičaj
pročešljala krošnju stare murve
tvoju kosu zabacila na stranu lica
ispod koje kriješ onaj ožiljak
iako mi on ne oduvijek ne smeta
sanjala sam kako me neopisivo jako ne čekaš
iako ništa ne želiš toliko kao da ti priđem
i kako prstima hodam po napuklini
ti me uzimaš oko preostalog struka
nije ti važna nikakva količina mojih propusta
mahovina te cijelog zimus omekšala i obrasla
ruka ti topla i nesebična
sanjala sam kako tako stojimo
u jednom svijetu koji ne mari za ljude poput nas
tvoje komšinice ne vire iza rijetkih zavjesa
nema zavisti njih koji su već toliko prošlo voljeli
pa su zaboravili kakav okus na jezicima
kakav miris u nosnicama donosi ljubav
sanjala sam samo nas
nema potresa ni djece zatrpane ruševinama
nijednog psa tragača
sanjala sam kako me voliš
a toliko me ne trebaš
tvoj nikad jak torzo
pod olinjalim krznom ostarjelog čovjeka
samoodrživa sigurnost beznađa
sanjala sam zagrljaj koji ne traži pripadanje
vrata prema terasi širom otvorena
u kaminu već polako tinja cjepanica ariša
sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
u tome sam dušo najlošija


tvoj večernji glas
preko golog ženskog tijela
navuče jako staru majicu
s izbijedjelom prednjicom
na kojoj je nekad velikim slovima
pisalo “Live Aid”
doslovno

poslije
tvoja nevidljiva ruka
iznenada pogladi napola suhu kosu


kako sad vratiti ono nasušno vrijeme
kad smo prazni stajali u punini
zauzeti samo rođenjem
još neimenovanih osjećaja
nismo slutili prolaznost
naš kraj koji se već prikrada
lopov na prstima paprati
kad je tvoj tijelo bilo luk koji odapinje
strijelu u nepoznato tkivo strasti
kad si ubirao plodove nedozrelih badema
kad sam jela mrvice nježnosti s tvog dlana
kad si pio želju s mog potiljaka
kad se stid pretvarao u med
curio nizvodno niz bedra
kad smo bili prisutni u trenutku bliskosti
većem od Mount Everesta
i već nismo postojali na karti budućeg svijeta


negdje u meni krije se
ili više kao da čuči
u pomalo djetinjastoj igri skrivača
jedna predivna ljubavna pjesma o djevojčici
satkana ne od riječi, stihova i rima
nego od predaje i pripadanja
budna od sinoć
spremna za rasplet i raspis
pjesma čeka da ju oslobodim okova
da netko odbroji do sto
u zamasima od po pet, deset, petnaest
i krene u konačni pohod

zato bih voljela da je netko od vas
umjesto mene
jutros širom otvorio prozore
prema danu koji se ljudima upravo rađa
pozivao me da pogledam u širinu preostalih obzora
tamo gdje glavinja zalutala djevojčica
moja, svačija i vaša
pa da ju konačno stignem
razbudim ritmom svojih preživjelih želja
kucanjem srca u pravilnim razmacima
neočekivanim poljupcima
jekom nečijeg glasa
progazimo zajedno slabo utabanim poljskim putevima
rubom naselja kojemu ne pripadamo
ona ni ja
pritom joj ne dopustim kretanje u susret ždralovima
koji upravo u niskom letu premještaju perje
preko njiiva već zasijanih
otpornim proljetnim strahovima
moja djevojčica od jako sitnih beznađa
rastavljena na raznobojne i rasparene dijelove
nekad kao da izađe iz mene
zbog mojih sebičnih nevoljenja
pa nastojim svim silama
prestići ju za nekoliko presudnih koraka
podsjetiti ju da negdje postoji nježnost
pjesmom koja bi u ovom presudnom trenutku
mogla postati ljubavna


kad ode posljednji muškarac našeg života
na zgražavanje sredine
mi samo ispraznimo ormare
iznesemo svu preostalu kramu
pustimo nakrivljene šupe
da konačno prodišu
predveče napravimo buktinju
potpirujemo vatru
kravatama, košuljama i odijelima
napuklim vrtnim garniturama
gumama starih bicikala
ne rastjerujemo komarce
nego nakupine sitnih pakosti
koje su se tijekom godina
nagomile na ošitima
kao te nepotrebne muške stvari
u plakarima i stražnjim dvorištima
poslije negdje uberemo granu jorgovana
vaza stoji na sredini stola nepomaknuta
krevet se više ne poravnava
jela nam nikada ne budu presoljena
kupujemo stvari koje si ne možemo priuštiti
jer ništa nije toliko skupo kao naša sloboda

_______________________________________________

SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.

POEMA DRAGANA MARKOVINE IZ KNJIGE “PARTIZANI PROHODU”, Most Art Jugoslavija, Zemun, 12/2022; ulomak

Od ‘90. do 2006. nisam bio u Beogradu
a te posljednje zime se sjećam
fotografskim pamćenjem dječaka od devet godina.

Ikone, ikone, ikone
pa zastave, zastave, kokarde.
I slike, puno njegovih i Vukovih slika i plakata.

I McDonaldsa u kojeg me vodio brat
i Dinovog albuma ‘Kreativni nered’ kojeg smo kupili u PGP-u
kao za mene.
I Rambovog ’Hoćemo gusle‘ za njega.

I šablonskog grafita KUD Idijoti
na svakoj autobusnoj stanici ka Novom Beogradu
I toga koliko je grad bio ogroman.
i postajao stran.

Tu je i slika koverte s logom SPS-a na dedinom stolu
i depresivno gostovanje Hajduka kod Rada na kišnoj Banjici
I Metropol koji je jedini izgledao golem i moderan
s kojeg kod prozora da sam ga promatrao.

Da je bilo kao što nije
pa da su splitski fanker i pulski pankeri
bili jači.
’Ne bi nam glava, ne bi nam glava’…

*

Na podnevnom suncu sve osim hlada postaje nebitno
i stvarnost se najbolje podnosi.
Na lokalnom radiju devedesete ne prestaju,
a vrijeme je zamrznuto kao ruševine konzervirane korovom.

Štela je opet na slobodi
i skriva se tek od vreline Mostara.
Velež je bizarno ispao,
u polupraznom gradu veseli su tek turisti u tranzitu
i ljudi pristigli iz dijaspore da održe iluziju.

Sinoć kasno, negdje poslije 3:30
Čovjek izlazi na balkon i očito priča s unukom u Americi
Polako spelujući riječi o tome kako će je učit da pliva u Neretvi
ispod Carinskog mosta.
Ne razmisljajući o tome da unuka jedva poznaje i naš jezik,
a kamoli Neretvu.

Na trafiku dolazi stariji čovjek
i ne čekajući, pomalo sa strahom
dobacuje marku na pult i grabi ’Glas Srpske’
smješten strateški na samom kraju kioska.
Da čovjek može uzeti novine i nestati.

Vrijeme je nakon
i samo traje kao oni.

*

Kad je onomad Džoni Štulić
snimao film o sebi u Sarajevu
nazvavši ga ‘Das ist Johnny’
i pride album ‘Sevdah za Paulu Horvat’
Pa je u Maršalki snimao razgovore s vojnicima
Već je sve znao.
Što slijedi i da je to možda posljednje zbogom.

Sarajevu i zemlji čija je zvijezda bio.

Jer kad je točno godinu dana
nakon tog aprila ’91., album smiksan
I bio spreman za objavljivanje,
U Maršalci su ostali tek unezvjereni regruti
Koji su ginuli ni za šta i uzaludno.

Taman toliko užasno
Koliko je potresan Cvijetićev roman
O toj kasarni u aprilu ’92.
Što na podu spavaš?

Pa kad je kasnije grad sustavno uništavan u opsadi,
a ljudi odlazili jedan za drugim,
Maršal ih je gledao tu na prvoj liniji.
Zarobljen u Augustinčićevoj bronci
I bez svojih divizija
Nemoćan da iskorači.

Nemoćan kao danas
Dok tako skrajnut i zaboravljen
Gleda ravno da ne vidi američku ambasadu
Na mjestu kasarne.
Dok u sebi pjevuši:
“Od Aljaske do Meksika
to je ona druga slika.
Pit…i to je Amerika”.

*

Ne znam kako u Libanonu izvode korner,
Ni kako igraju lopte.
A čisto sumnjam da i oni znaju da tamo negdje
na dalekim obalama Mediterana
Ima jedan grad pun libanonskih cedrova
Sa zgradom Bejrutkom i izblijedjelim grafitima
‘Beirut clan’.

Prelijep grad u kojem se ljudi jednako sunčaju,
Druže, vole i svađaju na otvorenom.
U kojem periodički ratuju,
Čisto da nauče kako život nije samo igra.

Kao da je zabranjeno nikad ne odrasti
I čekati taj jedan korner koji riješava utakmicu
Kad se punom nogom opali u grozd igrača pred golmanom
A lopta se od nečijih leđa odbije gol.

Kao da je zabranjeno čitavog života
Živjeti boemsku igru Bake Sliškovića.

*

Split je oslobođen tog davnog listopada ’44.
I uvijek gledamo te slike s Pjace
I niz tadašnju Tartaljinu
Pa narodne zborove, euforiju pomiješanu s tugom
zbog onih koji se nisu vratili.

A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana
Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice
Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave.

Vidjeli su samo zlatni deseti misec,
Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu,
Izvadili balun koji je prošao Sutjesku,
skinuli vojnu monturu,
Uletili u more i dok su klizali po plićaku
Smijali se osmijehom slobode.

*

Nakon svega, ostale su samo kulise
Scenografija velegrada i minulog doba.
Zavodljivost Vračara u ranu toplu jesen
Grafiti i zastave.
S jednog od zidova smiješi nam se Stjepan Bobek
A stotinjak metara dalje Ratko Mladić
Sve u izvedbi navijača Partizana.
Vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje traje.
Malo Zagreba, malo zločina
Sve onako zajedno.
Postmoderna u domaćoj verziji.
I zastave Nesvrstanih zemalja
Veselo šarenilo svijeta koji je minuo
A glumi da je živ.
I Savezna skupština bez saveza
I Rosandićevi konji iz Meštrovićevog Splita.
I Beograd koji vibrira
Dok se stari pas odmara od lutanja
I hvata ranojesenje sunce na Novom groblju
Posve svjestan vremena koje je zauvijek otplovilo.

_________________________________________________

DRAGAN MARKOVINA (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu gdje je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga – Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018), Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava (2019) te Neum, Casablanca (2021).
Dobitnik je Nagrade Mirko Kovač za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja i Nagrade Zdravko Grebo za kritički esej. Utemeljitelj je Korčula after Partyja.

DVIJE PJESME EVELINE RUDAN

O PRISTOJNIM PTICAMA I SVAKOM DRUGOM DOBRU

Dakle, zaveži se i umotaj u dobro skrojeni kaput
kad krećeš na put, to je nužnost bez koje se ne može,
posebno ako na put krećeš zimi
i ako s tobom kreću brbljivci.
U termosici uzmi malo toplog čaja,
kekse spremi u vrećicu,
za svaki slučaj ponesi i olovku,
možda te migoljava, blješteća i usputna rijeka nadahne,
a možda i ne.

Dakle, na putu šuti:
neovisno o brbljivcima od kojih si se zaštitio,
neovisno o boli koju uzrokuje drndavo sjedenje,
neovisno o svakoj drugoj stvari koja bi te mogla natjerati na govor ili uzvik.
Pomno gledaj van,
vrlo usredotočeno, vrlo precizno glave okrenute prema prozoru,
prije ili kasnije na horizontu će se pojaviti pristojne ptice,
pristojne ptice i svako drugo dobro.

– iz zbirke “PRISTOJNE PTICE”, V.B.Z, 2008.

***

PEČEM KRUH

Svaki dan pečem kruh.
Umijesim ga najprije
i gledam svoje ruke kako uranjaju u brašno,
u brašno i vodu.
Na mojim noktima,
na njihovu unutarnjem rubu,
stvara se tanka korica tijesta
dok ga mijesim, gnječim, premješujem.
Tanka korica tijesta kao pola sitna, tanka mjeseca
utisne mi se između noktiju i kože
i stanuje tamo dok ih ne operem.

Počela sam produljivati to vrijeme,
vrijeme od mjesidbe do pranja ruku:
sjednem za stol dok se tijesto diže
i čekam.
Onda ga premijesim, pa opet čekam
i nauljim posudu
i poslužim ga unutra
i stavim u pećnicu.

I ne bih još micala tu skorenu,
tanku koricu.
Ne bih je micala jer ona me pamti.

Pamti me, kao što, kažu, voda pamti,
kao što jutro pamti,
kao što pamte mirisne trave
na kojima sam ležala
pokrivena plavom jaknom.

– iz antologije suvremene hrvatske ‘stvarnosne’ poezije “DRUGOM STRANOM” Damira Šodana, Naklada Ljevak, 2010.

_________________________________________

EVELINA RUDAN rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt / Convincing Garden (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008, nagrada Grada Rijeke “Drago Gervais” za rukopis 2007), Pristojne ptice (2008), Smiljko i ja si mahnemo, balada na mahove (2020) te slikovnicu Kraljevićev san (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.
Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.

POEZIJA DARKA ALFIREVIĆA

ŽUTO

Ja sam izašao u visokim cipelama
U žuto jutro
Žuta prazna cesta
Žuta mačka

Žuto a zeleno polje
Žuta a zelena šuma
Žuta a crveno bijela staza
Žuta a bijela duga i jaka kamena ploča

Žuto mi tijelo
Žuto duboko plavozeleno more
Žuta pjena

Toplo je žuto
Volim žuto
Vrijeme mi je žuto
Povratak kući je žut

Kuća mi je žuta
Kuća plavih ljudi
Ja sam žut a plav

Ja sam plav od blještavog sunca
Ja sam plav (kažu od ljubavi)
Ja ću plav opet spavati
Ja ću se plav opet buditi

Ja ću se buditi u žutome
Ja ću opet gledati žuto nebo
Ja ću opet slušati žute pjesme
Ja ću se opet sjećati žuto

Ja sam sam od sebe plav

***

KAPANJE

Dok se budimo u zamorenim zorama
Cijevi kapaju cijevi kapaju cijevi kapaju
Timarene hrapave crne gumice
Preglođane glatke bijele keramike

I kapa i kapa i kapa
Kao nedovršena obaveza
Kao kratko zapamćen san
Kao važno predskazanje

Pa se spužva stavi pod cijev
I sad reskasto capka višim registrom
Navlače se mantili i jakne
Mirišući po našim prošlostima

Sjećanje zraka puni nozdrve
I lišće je oslabilo
I nebo je niže
Dok mi iz kuća kapamo kapamo kapamo

***

PROLAZI

Prolazimo kroz zavodljivo uske hodnike
I kroz negostoljubivo duge žice
I beskrajno rasčvorene vodovodne cijevi
Svijetlimo iritabilno žutom uličnom rasvjetom

Adheriramo i puzimo duž Kazimirova crnog
Kruga
Kvadrata
Križa

Okupljeni oko perivaskarnih haloa formiramo pseudorozete
U svojoj sumnjičavoj druželjubivosti
U svojoj maničnoj samoći

Fakturiramo se sličicom runolista sa omotnice čokolode
Ispred nepomično ožalošćenih
Grobar me gura u travnati pupak

***

ODRAZI

Ljudi na ulicama se mimoilaze
U svojim šutljivo rascrtanim koritima
U svojim šutljivo umornim površnostima
Šutljivo ka estuarijima svojih razrješenja

Ljudi na ulicama se mimoilaze
Bez gordih lica
Bez upadljivih pokreta
Bez šarenih mantila i limenih štikli

Ljudi na ulicama se mimoilaze
Bez dodira
Bez susreta pogleda
Da ostanu topli i lijepi

Mimoilaze se
Ostavljajući ili prateći svoje sjene
Svjetlećih odraza
Na staklima izloga
Na limovima brzih plavih kamiona

***

LASTAVICE (Hommage Olji Ivanjicki)

Stoji se pod strehama sa lastavicama
I pjeva se sa njima
I proviruje se glavama
I skakuće

To je u proljeće
Ili ljeto
Ili je zimi
Ili svejedno je

Tom pjesmom se uranjalo u vodu
I rijeka
I jezera
I mora

Pa se opet izlazilo
Pa se sušilo krljuštavo
Pa se smanjivalo dlakavo
Pa se trčalo neustrašivo

Letjelo se put ožarenih zvijezda
Letjelo se put orupljenog mjeseca
Letjelo se još dalje

Ostavljali smo krovove naših kuća
Neosvrnuti za lastavicama i našim strehama
Pjevajući i gore one njihove iste pjesme

________________________________________________

DARKO ALFIREVIĆ rođen je 1964. godine u Splitu. Završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1991.-doktor medicine. Specijalizacija Patološka anatomija 1994.-1998.-specijalist patološke anatomije. Subspecijalizacija hematološka patologija 2000.-2001. Patolog specijalist KBC Split 1998.-2009. Predstojnik Kliničkog Zavoda za patologiju citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru do 2013. godine. Prvi koraci u crtanju i slikarstvu početkom 70-tih godina prošlog stoljeća u ateljeu pokojnog splitskog slikara Milana Tolića. Analognu fotografiju počinje učiti sa 12 godina, a nakon slikarsko-grafičke faze, te prve samostalne izložbe u galeriji “Štambuk” u rujnu 1989. godine, vraća joj se kao mediju vizualne komunikacije 90-tih godina prošlog stoljeća, koristeći je sve više uz svoje računalne grafike i videoinstalacije, radeći analognu fotografiju uz fotografe Željka Jovića i majstora fotografije Aljošu Krstulovića, dok ulazak u sferu digitalnog fotografskog sustava ima edukacijsku potporu u sferi njegove medicinske struke. Zadnjih desetak godina se gotovo isključivo koristi fotografskim medijem, a u razdoblju od 2004.-2006. radi kao novinski i agencijski fotoreporter (Vjesnik, Novi list, Sportske Novosti, te HINA-FaH). Član Uprave Fotokluba Split (Izvršni odbor). Uvršten u već promoviran jubilarni kalendar povodom proslave 100 godina Fotokluba Split za 2011g. među 24 najznačajnija fotografa ovog kluba. U travnju 2011 povodom proslave navedene obljetnice će se promovirat njegov udžbenik “Osnove fotografije” kao prvi u povijesti ovog kluba. Voditelj je škole fotografije u Fotoklubu od početka 2009. do 2012. Pisanjem poezije i proze ( uglavnom kratke priče te još nedovršeni roman “Pseudologia phantastica-fotografije iz raja”). Pjesme su publicirane u regionalnim online časopisima te u časopisu ogranka matice hrvatske “Motrišta”.

DVIJE PJESME MARTE DŽAJE

MAJKA

Moja majka je zdjela za voće
Ukras u dnevnoj sobi

Moja je majka zdjela za voće
Nosim je u svaku berbu
Nudim joj svježe jagode
Pronalazim joj najfinije višnje
Zaneseno u nju istresam naranče
Poslije to voće postaje plijesan
Koja me noću guši

Moja majka je zdjela za voće
Ispečena glina
Tvrda i neumoljiva

Moja majka je zdjela za voće
Oštro staklo
Prozirna, ali opasna
Moja majka je zdjela za voće

A mogla je biti jaka
Schmidtova breza,
Hrabra kao Angara

Moja je majka zdjela za voće
Lijepa, ali mrtva
Kao Cézanneova trpeza

***

BAKO, BOK

sanjala sam noćas kako
držim baku u krilu
češljam joj kosu
duge bijele niti puzale su niz leđa
oslobođene čvorova marame
sijeda bonaca
uzvrpoljena zupcima češlja

marta
obratila mi se
kao onomad kad nas je poznavala
kad bismo joj došli
sva je nježnost svijeta stala u
jedno obraćanje
bako
bok

ljeta su bila naša
trčali smo po imanju
jurili kokoške
promatrali paunove kako se šepure
skupljali smo jaja
lovili zerdelije dok padaju iz krošnje
poput kiše iz oblaka
pentrali smo se na čardak
lajali uz pse
skrivali se ispod kola
uskakali u spremnike zobi
propadali kroz žitarice
kao kroz živo blato
smijuljili smo se
samo da nas ne vidi dida

puno su radili naši starci
puno su kopali
i puno sadili
i drva nacijepali
i soje uzgojili
i žita samljeli
i cvijeća posadili
i svinja othranili
i džemova skuhali
i rakije ispekli
i povrća uzgojili
i zimnice pohranili
i šljiva pokupili
i djece nahranili

i na koncu, otišli
dida odavno
baka sasvim nedavno

možda sam tek jutros shvatila
da je stvarno umrla
kad sam se probudila kao češalj
s osjećajem paperja na prstima
marta, bako
jedini zvukovi u vakuumu između
noći i jutra

baka se iz radnice
prometnula u vilu
sad su joj ruke meke
od odmora
brišu se s njezinih dlanova
polako
skuhani ručkovi
izguljeni krumpiri
s prstiju nestaju
iskomljeni grašci
očerupane kokoši
slasni kolači

ona je sad lakša od snijega
izbijenih bjelanjaka
lebdi nad svojom baščom
smiješi se ribizlima
pi pi pi
pozdravlja svoje piliće
rano jutrom
sjedi na stablu jabuke
popodne opet pliva u Savi
uvečer sjedi pokraj šporeta
i nježno misli
na svoju djecu

____________________________________________

Ja sam MARTA DŽAJA, nastavnica sam ruskog jezika i književnosti i sociologije, već gotovo dvije godine vodim svoj obrt za poučavanje M.art, a od prošle godine sam i predsjednica Udruge za promicanje urbane kulture ARLA. Živim u Đakovu, lijepo i šareno. Pišem, čitam, obrađujem vrt, prevodim, grlim svog psa, podučavam, radujem se proljeću koje donosi jagode, učim, organiziram koncerte i festivale i podučavam djecu ljubavi prema šumama i poeziji. Kroz knjige i krošnje polako milim prema tridesetoj.

POEZIJA DENISA JURIĆA

SJEĆANJE NA JEDNU BOSNU

Pognuto je živjeti u ravnici
misaonoj i geografskoj.
Mene svako brdo sjeća
na Bosnu,
neku moju Bosnu.
U zori dok spava,
kad mi je podnošljiva.

Tko hoće njome proći,
mora se nadisati oblaka,
iskašljati svaki zvuk.
Moja Bosna u zori,
ona je satkana
od visokih kula Babilona,
koje su kako tako gradili
nijemi ove Tugozemske.
Pričalice ovdje samo su stranci.
Ova brda ih ne razumiju.
Jer sve što se ima za reći,
mora se reći puno prije
ili puno nakon Bosne.
Ovdje se šuti točno.
Ovdje se tuguje sasvim nepotrebno.

I nije ovo neka hvala.
Od tuge je ovdje
samo utjeha gora.
Tko hoće mojom Bosnom,
mora brdima,
mora nebom,
mrtav mora.

***

IZ KNJIGE NESTANKA

Ulazim u okno,
plivam i osvrćem se:
Ne moraš me, dragi,
tudeka čekat!
Sebi govorim.

Na, uzmi ovaj spisak!
Tako se stvara svijet.
Par riječi je potrebno
i jedan dugi vrisak.

***

TIJELU

Gromado što nas prtiš,
po gustišima il agorama svijeta,
skrojena iz vrta plodne si zemlje
t trofej života što se rađo
milijune ljeta.
Natovarena mislima,
idejama što bole,
često lutaš sama.
Tvoje su misli nevjerne,
a ti ih puštaš.
Donesu ti divljeg ploda
kojeg ti moraš da gutaš.

Tvoja stopala lomljiva
i hrpa koščica,
kad ostave pješčani trag,
rado ga more
u tobolac trpa
ko suvenir jeftin i drag.

Drhtiš od dvojne priče
kao da si prokleti leš.
Kad napusti te vrijeme,
livadi bit ćeš piće
jer ti se rodiš jednom a vječno mreš.
A ko strasni dodir
u drugačijem svijetu,
živjet ćeš u mom umu.
I od iskre jedne naše iskrene misli
naša će lubanja treperit na drumu.

***

ČOVJEK NAIZVRAT

Mene stvorio
Bog bez riječi.
U avliji završene igre.
Sva se čeljad razišla.
Sebi samom žmiriš.
Sebe samog tražiš.

Koga tražiš, maleni
– tepa svijet u prolazu –
i zašto si tako sretan?

Moju dušu, velim
obuko čovjek naizvrat.
Pa o goruće grmlje šipka
okačim srčiku da okapa
kad god poželi
da se odmori
od drugova
nenađenih.

***

LJUBAV

Hitam u ocean.
Da uronim
pretovarene jedrenjake.
Nek olakša voda kleta
premorene teretnjake.
Što je teže to što plovi,
voda više neba lovi.
I sve stenje,
al sve seže.
Brod tone
jer se more penje.

______________________________________________

DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga:
„Đe ćeš ti?“ pita on Denisa.
„Đe i ti“ veli ovaj njemu.
I zato se nije više vraćao.
Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati.
Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.

POEZIJA JELENE DAVIDOVIĆ

1.

Mi znamo sve
Ali ne možemo ništa
Čekanje i nadanje
I beskonačna patnja

Mi znamo sve
Ali nas ne zna niko
Nas zna ljubav
Namigne nam kad je teško

Mi znamo sve
Ali ne možemo ništa
Nas zna samo ljubav
I čeka nas strpljivo

2.

Hodamo kroz strahove
Stegnutog grla
Bojažljive nade
Zaključavamo vrata pred beznađem
Krijemo se po hodnicima
Sreću grlimo dobrodošlicom
Bolno upijamo užitak
Akumuliramo u mozgu
Kao zalog za budućnost
Kao dokaz da smo nekad živeli
Kao sećanje na san
Vraćaj se rutini
Preguraj još jedan dan

3.

Gledaš dušu u ogledalu
Pakao je odgovornost
Sloboda je nedostižna
List na dašku vetra
Bez agende i cilja

Na kraju ostaje želja
Ostaje samo san
U moru tuđih reči
Koje su reči moje?

Postoji li stvarnost bez odnosa
Odbaci sve što te guši
Ostajemo more i ja
Trenutak ili dva
Stopala daleko od tla

4.

Ne vidite patnju
Ne vidite ljubav
Na licu čoveka ocrtanu k’o slika
Senka, pogled, obrva
Bol između redova
Nevidljivi svet vam izmiče
U moru repeticije

5.

Dim cigarete pleše uz muziku
Uvija se oko nas
Dok nas ne podavi
Samo kontrabas i dim
Ja sam lepa
Ti si lep
Ljubav je samo momenat

6.

Sedamo u metro i idemo do kraja sveta
Ti si večnost
Ja sam večnost
Ljudi oko nas su samo ukrasi
Statisti u našem filmu
Putevi zgrade restorani prodavnice
Promenljiva scenografija
Vozamo se na talasu dopamina
Sreća je lepa kad je tu
Kad je možeš uhvatiti rukama
U trenutku

7.

Mariniram se u melanholiji
Lepo je i teško
Vuče kao vir
Bolno smo povezani
I nema nam spasa od nas samih

Ceri nam se u lice prošlost
Kao neiskorišćena mogućnost
Kao potencijalni život
Koji nikad nećemo imati

8.

Sanjam klovna u šarenom odelu
Jako mi je poznat taj lik
Izranjavan je po celom telu
Nestane kad priđem uz njega tik

Pratim ga – čekaj, znam te, vičem
Izmiče mi stalno za dlaku
Trčim zadihana teško dišem
Konačno ga stignem u parku

Povučem mu periku, nos skinem
Trebalo je da me pustiš da odem
I vidim sebe kako ginem
Dok klovna tog nožem bodem

9.

Dodirne me glas
Sa druge strane
Čujem nas
Trgnem se iz sna
Ili je to java?
Šta smo ti i ja
Koja stvarnost je prava?

10.

Volim te jer me podsećaš na mene
Podsećaš me na davno izgubljen deo mene
Vraćaš mi nasilno odbačene delove
Slažeš me ko dete slagalicu
Intuitivno unatraške, bez napora a besprekorno
Hipnotisana sam tvojom različitošću od svega
Skidam sa sebe naučeno ponašanje
Kao jaknu po sunčanom danu
Odbacujem ljubaznost kao najgori greh
Vraćam dečiju iskrenost
Volim te jer ličiš na ljubav

________________________________________________

JELENA DAVIDOVIĆ rođena je u Novom Sadu. Pisanjem se bavi nekoliko godina. Piše kratke priče i poeziju. Učesnica je državnog takmičenja u slem poeziji 2022. godine. Pesme su joj objavljivane u više različitih zbornika poezije, zatim u Antologiji savremenih kratkih književnih formi instituta INAKU – Skoplje, a priče u zbirci kratkih priča “505 sa crtom“ , “Covid-19 u 357 reči“ izdavača Književne vertikale, zatim u ALMANAHU br.1 (sa konkursa za nagradu ZLATNI HRAST – odabrane priče 2022) izdavača Nova Poetika i na internet stranicama „Beleg“ i „Helly Cherry“. Učestvuje na večerima poezije “Poetarium” i “Poezin“.

PET PJESAMA GORICE RADMILOVIĆ IZ ZBIRKE “SEDI, UJEŠĆE TE KAMEN”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2022.

PITOME ZVERI

Pod mojom posteljom
žive pitome zveri.
Njuškom glade mi obraze,
jedna dobra kuja sedi u mome krilu
misli
njena bi budućnost
drugačija bila.

U mom krevetu,
košmar kolo igra
Ne mogu da izdahnem,
predak me tera
da danju živim
što noću udahnem.

Stopalima
Zaustavljenost vlada
Кuja se na prste uspinje
Budućnost ne izriče
Prošlost iz stopala
kao bršljen raste

U mojim prstima
klin jedan spava.
Кlin klija,
njime sam mogla
temelj prikovati
dok
pod mojom posteljom
spavaju pitome zveri.

***

REŠAVANJE UКRŠTENICE

Dan je otpočeo punom kesom smeća,
mirisom jeftine plastike
nedovršenim obrocima
i kiselinom.

Trešnja cveta u inat truljenju i negira zadahe,
obuzetost lošim početkom
kao i zanemarene obaveze,
Nerešenim poljima današnje ukrštenice.

Ista melodija provlači se
dok trešnja lagano sazreva u plod,
a i dalje šuška tanka plastika
i ograničava horizont.

Dan je otpočeo punom kesom smeća,
Veoma brzo to rešavaš
spretnim pokretom zgloba
unapred osmišljenim –

Rešavaš se tereta.

***

TEK NAGOVEŠTAJ

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu

I ništa više posle dvotačke
jer biće ti mnogo, i biće teško
disati i pričati o pesmama.
Usnićeš tada tek nagoveštaj,
usred ravnice koja pamti ratove,
nikako sastanke,
I ostaće trag moj na tvom telu
poput semena utisnutog duboko
u zemlju koja je odavno ničija.

Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag

pa ih pusti niz vodu
Onu veliku što sve pred sobom nosi,
ili malu i tek primetnu.
I one su ničije, ali će doplaviti do nekoga.
Na vrhovima prstiju ostaće
upisani godovi, istorija sastanaka.
Snoviđenje se širi u talasima,
a tragovi ostaju utisnuti u zenicama
puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova
.

***

TOG DANA, PRE ONE NOĆI

Šta ti uopšte ostane od dana
ako si preživela noć strahova
ili nagoveštaj tuđeg postojanja
što ti oblikuje savest
Možeš da se uspraviš
i popiješ vodu
pustiš da ti se sliva između dojki
dok više ceniš sebe, manje cediš smisao.

Možeš da protrljaš ono što je ostalo između
jednog nosa, potiljka i trećeg oka
Pa nastaviš sa sirovim mirisima doručka
koji podseća na leto
Niz grlo ti klizi
crvena ljuska,
njena mekana unutrašnjost
što pretvara
strahove u kašu,

Ono što ostane od dana prebacuješ
iz glave u prste, iz grudi u noge,
iz noćnog vriska u reči bez slutnje
Što dolaze polako,
nekad ekranizovane, a nekad arhivirane,
na kraju zaboravljene
Nekoliko dana kasnije.

***

OVDE SAM POČELA DA TI ŠALJEM PISMO

Ovde toplota ne isijava isto kao kod kuće.
Poslušala sam tvoj savet, pivo je, zaista,
najbolje u podne. Nema razlike u peni
između popijenog i trenutka kada se spustiš u more,
pa šta te prvo udari.
Ovde, nadesno, stena još uvek ima pečate tela,
seća se naših tečnosti. Sigurno, ponekad zasuzi i zimi,
jede ostatke epitela pažljivo poslaganih,
Nemarno ostavljenih zglavkarima i mekušcima
dok se ne obnovi prisustvo sledeće godine.
Ovde se na ulicama, slabo gleda ljudima u oči,
Duše se kroz mirise prepoznaju, kao kada pažljivo
protrljaš grančicu ruzmarina, pa si već gladan.
Halapljivo gledaš u more. Za stopala se lepi,
crvena zemlja i plavi bezimeni cvetovi.
Ovde na terasu sići ćemo iz postelje,
nakon što nam so obeleži dodire,
Toplota dolazi iz kuhinje, iz velikog lonca
u kome se praćakaju i sastaju jezici sa svih strana sveta.
Ovde sam počela da ti šaljem i pismo,
i razglednicu, i potpisanu fotografiju –
Кovertu punu presovanog bilja i trepavica, zatim,
prstohvate crvene zemlje i plavi bezimeni cvet.
Počela sam, zalepila ivice koverte jezikom i usnama,
poslala dok još ležiš kraj mene –
Ovde je sve kako treba, i kako kažu: puno pozdrava

__________________________________________

GORICA RADMILOVIĆ (Sombor, 1992) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na odseku za srpsku književnost i jezik. Na istom fakultetu odbranila je master rad – „Politika i književnost – Embahade Miloša Crnjanskog” (2017). Trenutno je zaposlena kao stručni saradnik na Leksikonu pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Dokotorand je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavila zbirke poezije Striži masku, konak nemaš, Sremski Кarlovci 2017; Sedi, uješće te kamen, Pančevo 2022. Priredila: Ulog uma čelovečeskoga (1808) (sa Milenom Zorić), Novi Sad 2019; Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021; Jasmina Topić, Sada smo na ostrvima, Novi Sad 2022. Dobitnica je nagrade „Stražilovo” (2017). Prevodima, poezijom, naučnim radovima i prikazima zastupljena je u časopisima: Letopis Matice srpske, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, Noema, SRP, Beleške, Detinjstvo, Povelja, Kvartal,КULT, Novi polis, Poenta.

MI SMO KRUG. NEVIDLJIV. SAKRIVEN

barovi gde smo se nekad
krili od sveta
sada ne postoje u našem gradu;
rade na drugim mestima, s istim
imenima. ne znamo kakva im je
posluga, kakav je nameštaj,
imaju li dovoljno veliku senku
za nas. mi smo nekadašnji, sada
smenjeni kao imena za šankovima
kraj kojih usred noći blesnemo:
najvedrije komete koje su ovaj
i svi drugi gradovi videli.
ponekad, njušila si mi
vrat: nastojali smo da ostanemo
pristojni dok sam zurio u tvoje
oči i deo po deo svlačio te
u našem umu. jer um smo delili:
bezgranični komad prostora
u maloj vreloj mansardi na vrhu neke
gradske kule; zamišljali smo Henka
Vilijamsa, usamljenog i kašljavog i punog
reči dok Koen peva Tower
of Song. i ovo smo videli, ljubavi.
sliku u kojoj jedno od nas odlazi lebdeći
u nepoznato, u tišinu, uvek
i ponovo brišemo; naše se duše
traže usprkos svim promenama.
moja je stara: toliko stara
da miriše na izgorelo drvo
i oduvane uspomene; počinje da
miriše na umor. (ni ovako
ne miriše loše)
šank na koji smo se jednom podupirali
sada je ogrevno drvo za zimu koja dolazi,
za neku malu peć u nekoj mansardi;
komad prostora je bezgraničan.

IGOR ISAKOVSKI (1970-2014), iz zbirke “TAKO DA”, Književna radionica Rašić, 2017.

s makedonskog preveo Duško Novaković