SJEĆANJE NA JEDNU BOSNU
Pognuto je živjeti u ravnici
misaonoj i geografskoj.
Mene svako brdo sjeća
na Bosnu,
neku moju Bosnu.
U zori dok spava,
kad mi je podnošljiva.
Tko hoće njome proći,
mora se nadisati oblaka,
iskašljati svaki zvuk.
Moja Bosna u zori,
ona je satkana
od visokih kula Babilona,
koje su kako tako gradili
nijemi ove Tugozemske.
Pričalice ovdje samo su stranci.
Ova brda ih ne razumiju.
Jer sve što se ima za reći,
mora se reći puno prije
ili puno nakon Bosne.
Ovdje se šuti točno.
Ovdje se tuguje sasvim nepotrebno.
I nije ovo neka hvala.
Od tuge je ovdje
samo utjeha gora.
Tko hoće mojom Bosnom,
mora brdima,
mora nebom,
mrtav mora.
***
IZ KNJIGE NESTANKA
Ulazim u okno,
plivam i osvrćem se:
Ne moraš me, dragi,
tudeka čekat!
Sebi govorim.
Na, uzmi ovaj spisak!
Tako se stvara svijet.
Par riječi je potrebno
i jedan dugi vrisak.
***
TIJELU
Gromado što nas prtiš,
po gustišima il agorama svijeta,
skrojena iz vrta plodne si zemlje
t trofej života što se rađo
milijune ljeta.
Natovarena mislima,
idejama što bole,
često lutaš sama.
Tvoje su misli nevjerne,
a ti ih puštaš.
Donesu ti divljeg ploda
kojeg ti moraš da gutaš.
Tvoja stopala lomljiva
i hrpa koščica,
kad ostave pješčani trag,
rado ga more
u tobolac trpa
ko suvenir jeftin i drag.
Drhtiš od dvojne priče
kao da si prokleti leš.
Kad napusti te vrijeme,
livadi bit ćeš piće
jer ti se rodiš jednom a vječno mreš.
A ko strasni dodir
u drugačijem svijetu,
živjet ćeš u mom umu.
I od iskre jedne naše iskrene misli
naša će lubanja treperit na drumu.
***
ČOVJEK NAIZVRAT
Mene stvorio
Bog bez riječi.
U avliji završene igre.
Sva se čeljad razišla.
Sebi samom žmiriš.
Sebe samog tražiš.
Koga tražiš, maleni
– tepa svijet u prolazu –
i zašto si tako sretan?
Moju dušu, velim
obuko čovjek naizvrat.
Pa o goruće grmlje šipka
okačim srčiku da okapa
kad god poželi
da se odmori
od drugova
nenađenih.
***
LJUBAV
Hitam u ocean.
Da uronim
pretovarene jedrenjake.
Nek olakša voda kleta
premorene teretnjake.
Što je teže to što plovi,
voda više neba lovi.
I sve stenje,
al sve seže.
Brod tone
jer se more penje.
______________________________________________
DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga:
„Đe ćeš ti?“ pita on Denisa.
„Đe i ti“ veli ovaj njemu.
I zato se nije više vraćao.
Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati.
Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.
čovjek-časopis 