Month: December 2021

TRI KRATKE PRIČE ANDREE GRGIĆ

proza

KAKO OČISTITI SRDELU

„Najprije im očistiš lustru, okineš glavu i lipo povučeš i drob i criva. A možeš i bez noža, dovoljno ti je krenit’ kažiprstom od glave i izvadit sve u jednom potezu. Posli isperi običnom vodom. Aj’ sad sama, neka vidin“, objašnjavala joj je baka dok je usput, spretnim pokretima očistila bar kilu svježih srdela za veliki obiteljski ručak.

Ana je svojim neiskusnim prstima iz plastične vrećice zgrabila svoju prvu srdelu, koja ju je gledala širom otvorenih očiju i poluotvorenih usta. Sa zanimanjem je promatrala to začuđeno riblje lice koje tek što nije progovorilo neku tajnu morskih dubina i polako je prinijela uhu, kad je začula bakin urlik: „Šta ti je, jesi normalna? ‘Ko je vidija tako rastizat te bidne srdele!! Uvati se posla!“

Od bakinog neočekivanog upozorenja, tako je stisnula jadnu ribu da joj je iskliznula iz ruke ravno u sudoper. Poslušno je zgrabila drugu i bacila se na čišćenje slijedeći bakine upute. Posebnim je malim nožem strugala ljusku od repa prema glavi i nakon nekoliko ribica, njezina je ruka sve spretnije baratala tom obiteljskom alatkom. Ljuske su letjele po kuhinji poput staklenih pahuljica smrtnosno oštrih rubova i ostajale zaljepljene na pločicama, sudoperu, kuhinjskim ormarićima, posvuda. Jedna joj se zaustavila na prsima i ostala tamo kao da je to oduvijek bilo njezino mjesto. Ana ju je pokušala maknuti, ali bezuspješno. Osim toga, nije bilo vremena. Pod budnim bakinim okom nije se smjelo zabušavati. Ručak ne smije čekati, gosti pogotovo ne smiju čekati, dida mora jesti u dva inače mu nije ni do čega, a kad nije didi, nije ni baki, riba se ne smije ohladiti jer je onda sve propalo, a ako se to dogodi baka nikako ne želi snositi odgovornost za sveopću propast.

Ana je rukom odmaknula kosu s čela poput kakve mučenice koja jedva preživljava od čišćenja ribe i nehotice uresila lice svjetlucavim pokrovom. Ljuska je i dalje prštala na sve strane, zabijala joj se pod nokte, prianjala uz kožu, a očišćene srdele gomilale su se u zdjeli. „A vidi ih, lipe li su. Nikad dosta! Treba ih izist kad su friške, ajde mala, moraš im još i glave okinit’!“, požurivala ju je baka. Prvu je glavu Ana tako nespretno zarezala ispod škrge da je srdelino oko napola izletjelo van. Utroba je ostala negdje na pola puta, pa je ipak morala ugurati prst i izvaditi preostale riblje organe, sitne doduše, ali pune krvi koja se u sudoperu miješala s vodom. Iznad zdjele sa srdelama tri su se ose lijeno vrtjele ukrug. Jedna joj je sletjela na rame. Pokušala ju je otjerati, ali osa se uznemirila i Ana je odjednom osjetila oštar ubod i otrov kako se razlijeva njenim mišićima. U kuhinji, pregrijanoj od kuhanja blitve i kolovoškog sunca, bilo je kao pod pekom. Od uboda ju je odjednom zaboljela cijela ruka. Smočila je kuhinjsku krpu hladnom vodom i stavila je na rame kako bi ublažila bol i oteklinu. Nije se smjela zaustavljati ni trena, jer izgladnjeli gosti samo što nisu banuli na vrata. Dida je u vrtu strpljivo i predano pripremao gradele uz neizostavnu filozofiju gradelavanja ribe i izreku kako riba pliva tri puta: prvi put u moru, drugi put u maslinovom ulju, a treći u vinu.

„Mala, kako ti ide? Hoćemo mi šta obidvat danas, a?“, doviknuo bi tu i tamo uz gromoglasan smijeh. Volio je svoje šale. Baka bi smjesta stala u njezinu obranu, ne zato što ju je željela zaštiti, nego više zato da je didino zadirkivanje ne bi omelo u poslu. S natečenom rukom bilo joj je sve teže čistiti ribu. Osjećala je laganu vrtoglavicu i slabost u nogama. Laktovima se oslonila na rub sudopera, a glava joj je klonula u vrećicu punu ribljih glava. Od neugodnog vonja trgnula se i bacila natrag na posao, nažalost, traljavo i nepažljivo. Od ljuske je već blistala poput disko kugle, a srdele su, bezglave i rastvorenih utroba, u mukama umirale i drugi put Ani je bilo sve lošije. Miris gradela i mrtve ribe stajao joj je u grlu, ali nije posustajala. Kad je napokon otkinula i posljednju glavu i ubacila je u vrećicu, učinilo joj se da čuje žamor. U moru nejasnih riječi koje su šuštale iz vrećice, uspjela je razaznati svoje ime. Više uopće nije mogla stajati. Kosti u njezinim nogama postale su samo tanke niti koje je više nisu mogle nositi i skliznula je na pod poput neke krpene lutke. Otvorila je usta pokušavajući dozvati nekoga tko bi je mogao čuti, ali njezine glasnice stopile su se s okolnim tkivom i prestale su postojati.

„Mala, jel’gotovo?“, pitala je baka ulazeći u kuhinju užurbanim korakom. „Di si sad nestala, dosta smo te čekali!“, viknula je strogo, čisteći usput sudoper i radnu površinu. „Asti, kakvu je kužinu ostavila iza sebe, bolje bi bilo da sam sve sama učinila…“, ljutito je promrmljala i s poda zgrabila i tu zadnju zgrčenu srdelu, očisitila je u sekundi, odložila na vrh hrpe u zdjeli, odjurila u vrt i bacila je na gradele. Okupljeni oko stola, gosti su s nestrpljenjem iščekivali ručak. Zamamni miris slasne pečene ribe i ljetne salate proširio se susjedstvom, ali baka je svejedno bila zabrinuta. Opustila se tek kad je dida pečene srdele zalio maslinovim uljem i prepustio se uživanju u zasluženom obroku. Već je dva i petnaest, a dida ne voli čekati.

***

LOPTA JE OKRUGLA

Ante je sjedio na terasi svoje ljetne rezidencije i promatrao ravnu crtu na horizontu ispijajući već peti gin tonik iz velike čaše koja mu je počivala na trbuhu što ga je uzgojio u protekla dva mjeseca. Pijuckao je polako vodeći računa da uvijek ima dovoljno gina, s vremena na vrijeme hladeći tjeme kockicama leda. Na stotine pitanja rojilo mu se glavom, no jedno se, s obzirom na trenutan položaj, više puta izvrtjelo tijekom lijenog poslijepodneva. Je li moguće da su ravnozemljaši u pravu? Ta crta koja se protezala u pučinskoj izmaglici ni po čemu nije upućivala na notornu činjenicu da je zemlja okrugla. Lopta je okrugla. S tom su rečenicom odnedavna sportski novinari sve češće komentirali utakmice u kojima je Ante bio glavni golgeter nacionalne vrste. Činilo se da su zlatni dani davno iza njega, a velika očekivanja, koja je imala svekolika javnost s razjarenim navijačima na čelu, još su tu i svijetle neonskim slovima. Zadnji debakl teško je podnio. Reprezentacija je povela s 1 : 0. Ante se, oskoljen, rastrčao terenom kao kokoš bez glave, sam samcat našao se pred golom na šest, sedam metara, ali njegov udarac nije bio precizan. Odjednom je osjetio umor i opet ono preskakivanje srca što je rezultiralo trenutnim gubitkom koncentracije i motivacije koji se poput magle prelio i na ostale igrače. Protivnička momčad iskoristila je psihološku prednost i preokrenula vodstvo u svoju korist te na kraju odnijela pobjedu. Lopta je okrugla, zaključili su razočarano novinari gledajući igrače i navijače kako plaču jedni drugima u zagrljaju. Budući da se to nije dogodilo prvi put, izbornik kao da je pomalo gubio razumijevanje za sva njegova stanja i prateća objašnjenja koja je Ante čak izgovorio nakon utakmice izravno u mikrofon za središnji dnevnik. Znoj mu se miješao sa suzama i cijela ga je nacija u tom trenutku prezrela. Nitko nije vjerovao da mu srce preskakuje. To je već odavno bila otrcana tema. Trebalo mu je iskupljenje. Ništa ga više nije moglo uvjeriti u to da će se situacija promijeniti i Ante se, posramljen i bezvoljan te pomalo u strahu zbog preskačućeg srca, povukao u svoju kuću na moru prepustivši se hedonizmu na osami.

„Mislite li vi ovaj piti ovaj tonik ili da ga spremim u frižider!? Ionako vam tu stoji samo za ukras, ugrijao se, još ćete se i otrovati! Ne bi vam bilo prvi put!“, prenuo ga je iz vrtloga sažaljenja strogi Martin glas i bijesno lupanje posuđa.

„Šteta da količina love nije proporcionalna pameti“, promrmljala je više za sebe, ali ipak dovoljno glasno i razgovjetno da je i on može čuti. Razgovarala je s njim kao sa psom i nije se libila svako malo spomenuti da je nevjerojatno kakve samo budaletine danas žive bogato i bezbrižno, a da nisu ni slikovnicu pročitale. Marta je već tri godine vodila brigu o kućanstvu njegove obitelji, čuvala je djecu, kuhala im i spremala, a Antina supruga Kristina pod njezinim je utjecajem postala strastvena čitačica i sebe je počela doživljavati na potpuno nov način zanemarujući svoje bračne dužnosti. U krevetu mu je okretala leđa, što mu i nije tako teško padalo s obzirom na novonastalu situaciju. Više ga je mučio osjećaj usamljenosti u vlastitoj kući, baš kao i na nogometnom terenu. Pogledao je svoju trbušinu, bolno uzdahnuo i ispraznio bocu gina.

Jedino što bi ga katkad malo pokrenulo iz tog otužnog stanja, bilo je Martino usputno vrijeđanje. Antu je veselilo što njegova kućna pomoćnica ima fakultetsku diplomu, što je osobito voljela isticati za vrijeme peglanja. Gunđala je nabijajući peglom iz koje je para zlokobno šištala. Osjećao je kako mu njezin pogled prži potiljak. Glasno se obraćala nevidljivom neprijatelju oslobađajući sve svoje frustracije, dok je u drugoj sobi Ante igrao Play station strahujući od užarene pegle. Obično je to bio isti scenarij: koga vraga je diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, gdje joj je bila pamet, što bi joj falilo da je išla na ekonomiju kao i svi u ovoj zemlji koji ne znaju što žele, zašto se nije udala za neku bogatu budalu, zašto nije išla van kad je dobila stipendiju umjesto da je ostala tu zbog onog debila s kojim je prekinula, možda je ipak ona najveća budala, da toga ima samo u ovoj zemlji gdje je sve naopako, i tako bez prestanka. Ante nikada nije razumio što je njoj tako smetalo u ovoj zemlji? Pa nigdje ne bi mogao tako dobro živjeti kao tu! Ne bi ni njegovi prijatelji. Pa ovo je valjda još jedino mjesto na svijetu gdje svi jedni drugima pomažu, imaju poznanstva na svakom koraku i još mu se nije dogodilo da je negdje nešto zapelo. Ova zemlja njemu je dala sve i on i njegovi suigrači zato su sponzorirali kulturu, obrazovanje, biznis, festivale, ma sve! I što bi ta Marta, uostalom, htjela? Kakva filozofija, kakve knjige, to je običan hobi! Treba se malo oznojiti! Nije se, naravno, usudio reći joj to, iako je priželjkivao njezinu razjarenu reakciju. No unatoč tim svakodnevnim i obilnim izljevima bijesa, Marta bi se nekim čudom primirila kad bi ugledala hrpu svježe opeglanog rublja i zaključila da bi poludjela na nekom institutu ili zavodu za interdisciplinarne studije s nekom budaletinom od šefa koji je tamo došao preko veze, kao i svi u ovoj zemlji. Osim toga, ovdje joj je plaća puno bolja i nitko je ne tlači, što je, zapravo, bila istina. Doduše, jednom joj je skoro dao otkaz kad je opet pretjerala s neprijateljskim stavom prema domovini, ali Kristina nije htjela ni čuti. Marta na nju nikada nije režala, mogli su se čuti samo umiljati tonovi. Sklopile su neki ženski savez i on tu nije mogao ništa osim naviknuti se.

„Hvala, neka stoji, trebat će mi. Dodajte mi, molim vas, novu bocu gina, jako sam žedan“, odgovorio je krotko. S užitkom je očekivao njezin odgovor, bezobrazan i oštar poput noža za pršut kojim je jutros tako mahala, da je smjesta osjetio uzbuđenje među preponama i zamalo se onesvijestio od slika koje su mu krenule bljeskati u glavi.

„Da, da, jako pametno. I izbornik bi vam to savjetovao“, prosiktala je Marta ironično, a on se naježio po cijelome tijelu. Vojničkim koracima odmarširala je prema kupaonici lupajući svim vratima koja su joj se putem ispriječila. Anti je palo na pamet da pođe za njom, tiho i nevidljivo poput miša, i tako je u tajnosti uhvati za dupe, da joj kaže da nikoga nije briga za tu njezinu glupu filozofiju i knjige, pa da mu ona prilijepi šamarčinu, i još jednu, i još… o bože, morao je smjesta prestati razmišljati o tome, ali ne, nije mogao! Skočio je na noge odlučan da krene ravno u kupaonicu, no odjednom ga je savladala omaglica i ravna crta horizonta stopila se s bespućima njegova prenapregnutog mozga. Svom težinom srušio se na bijele protuklizne pločice i ostao nepomično ležati. Dugo nije osjetio takav mir. Njegova je glava bila praznija nego ikad, iako je mislio da je to nemoguće. Iz daljine čuli su se zvukovi s plaže, šum mora i poludjeli cvrčci, ali Ante nije imao snage pomaknuti ni mali prst. Pomislio je da je već u mrtvačnici. Tamo je obično svježe i mirno, vidio je to u filmovima. Promatrao je ravnu crtu na obzoru, koja se nekako nakrivila, ukosila i pomalo vijugavo gubila se u beskraju. Pokušao je zazvati Martu, pa Kristinu, pa djecu, jedno po jedno, ali usta su mu bila suha i nikakav zvuk, osim nerazumljivog krkljanja, nije izlazio iz njih. „Bože“, pomislio je Ante, „zoveš li me k sebi? Je li to iskupljenje?“. Nije bilo odgovora.

„Diži se, ljubi, opet si se nalio“, probudio ga je Kristinin kontrolirano umiljat glasić. „Izgleda da ti je i srčeko preskočilo.“ Tepala je monotono i uvježbano poput loše glumice kojoj se ne da glumiti i sasvim joj je svejedno hoće li dobiti ulogu. Stajala je iznad njega i nudila mu svježe cijeđeni sok od naranče. „Popij ovo. Možda ti bude bolje“, rekla je pomalo razočarano.

Ante se valjao poput praseta u blatu, ali nikako se nije uspijevao pridići. Protuklizne pločice nisu bile dovoljne da zaustave njegovo otklizavanje. Kristina ga je mirno promatrala kako posrće i plazi, kao da nije ljudsko biće, nego ona zvijer iz Ljepotice i Zvijeri.

„Ljubi, možeš? Da ti pomognemo?“, neuvjerljivo je pokušavala zvučati zabrinuto. Kao nakon auto gola Ante je, klečeći i pognute glave, zario lice u dlanove i već je bio spreman zaplakati, kad ga je Marta zgrabila s namjerom da ga premjesti na kauč. Kristina ih je pratila u stopu ne ispuštajući iz ruke čašu s narančinim sokom. „Martica, daj ga radije ostavi tu, još će mi se ispovraćati po kauču“, zacvrkutala je Kristina. „Vidiš da mu nije ništa, idemo nas dvije na plažicu“. Marta ga je, ne baš nježno, ispustila na pragu između dnevnog boravka i terase. Svojom tjelesinom zapriječio je prolaz i morale su ga odgurnuti sa strane. Kristina je to bezuspješno pokušala učiniti svojom tanašnom nogom, ali Marta je spremno uskočila, odvukla ga kao vreću pijeska i odložila sa strane, za svaki slučaj na boku, da se ne uguši u vlastitoj bljuvotini.

Uspio je nakratko otvoriti oči. Svijet mu je izgledao izobličen i lelujav kao da se nalazi u staklenci s ukiseljenim paprikama. Kristina i Marta udaljavale su se prema plaži. Martino dupe i dalje je bilo lijepo i okruglo, kao lopta. Rukom je prošla kroz Kristininu kosu i naslonila glavu na njezino rame. Ravna crta i dalje je bila tamo. I boca gina na kuhinjskom šanku. Odjednom mu je sve postalo jasno. Više nije imao ni pitanja, ni želja. Okruglo je okruglo, ravno je ravno, zaključio je i usnuo poput djeteta.

***

SAMOODRŽIVA

Ležali smo zagrljeni u krevetu, ja s glavom na njegovom ramenu i pogledom na njegovo lijepo uho, on na leđima, podbočen s dva jastuka i pogleda uprtog u strop. Nisam nikad saznala tko je živio iznad nas, ali tko god to bio, mislim da je dizao one male utege koji bi katkad pali na pod i otkotrljali se u kut sobe, točno iznad naših glava. Ja bih svaki put poskočila, ali on ne bi ni trepnuo, samo bi mirno zaspao. O čemu li je samo razmišljao, pitala sam se promatrajući ga.

„Spavaš“?, prišapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla. Disao je mirno i duboko, kao da će spavati najmanje sto godina. Sad ili nikad, pomislila sam. Doduše, već sam jednom probala, ali počeo se buditi, pa sam brzo odustala, okrenula se na drugu stranu i pravila se da spavam, pa nije ništa posumnjao. Nema više odgađanja. Duboko sam udahnula, primila se za rub njegove ušne školjke i naglavce mu uskočila ravno u uho. Poput meteora otklizala sam po zvukovodu i ispustila glasan vrisak. Odjeknulo je kao u tunelu i bilo je doista ludo, ali onda sam se zabila u zid od voska. Od tog tupog udarca, a i od posve novog i neočekivanog ustajalog ušnog zraka, zamalo sam se onesvijestila. Srećom, nije mi trebalo dugo da se priberem i počnem rukama kopati put za izlaz, kad me odjednom nešto veliko i mekano gurnulo još dublje unutra. Grčevito sam se držala za ušne dlačice nadajući se da neću smrtno stradati za vrijeme strašne vrtnje štapića za uši, ali ta centrifuga nije prestajala. Urlala sam iz petnih žila, no uzalud. Nitko me nije čuo. Iscrpljena od silnog deranja i borbe za goli život, zaspala sam u tom toplom i ljepljivom mraku. Sam bog zna koliko je vremena prošlo dok me nije probudilo dozivanje mog imena. Bio je to njegov glas. „Heeeej! Tu sam, unutra!“, radosno sam odgovorila.

„Gdje?“, upitao je.

„Unutra! Ne guraj štapiće u uho, pozlit će mi!“, doviknula sam za svaki slučaj.

„Ništa te ne razumijem“, nervozno je odgovorio i otvorio vrata od kupaonice, potražio me pogledom (pretpostavljam, jer što bi drugo inače učinio), odmaknuo zavjesu od tuša da vidi jesam li se možda sakrila u kadu iako to nikada ne radim, otvorio veš mašinu, valjda da bude siguran, pogledao još jednom iza vrata, u nevjerici zatresao glavom ne vodeći uopće računa o tome kako to sve djeluje na mene i sjeo na kauč. Ili na krevet, ne znam točno, mogu samo nagađati. Neko vrijeme smo zajedno šutjeli. Morala sam dobro smisliti što ću mu reći da ga previše ne zbunjujem.

„Heeej“, nježno sam zapjevušila. „To sam ja, ne boj se“, rekla sam tiho. Nije bilo odgovora. Samo treskanje glavom lijevo desno. Bože, koji strašan osjećaj! Uključio je televizor i tako poglasnio da mi je zamalo eksplodirao bubnjić. Sa zanimanjem sam pratila vijesti i na kraju vremensku prognozu jer me zanimalo kakvo će vrijeme biti za vikend. Kad je dežurni sinoptičar najavio toplo i sunčano, veselo sam uskliknula da možemo na izlet.

„Gdje si???!!“, nemoćno je bjesnio. „Pokaži se već jednom!!!“, grmio je nezaustavljivo lupajući svim vratima u stanu. I onima od ormara iako su klizna. Bilo mi je malo glupo odgovoriti da sam u njegovoj glavi, jer se vidno se uzrujao, a ni meni nije bilo svejedno što ga takvoga čujem, pa sam pričekala da se smiri.

„Heeej, ljubavi!“, milozvučno sam još jednom pokušala nakon desetak minuta. Nije mi uopće bilo lako tako gladnoj i žednoj, morala sam na wc, htjela sam nazvati mamu i sestru, no ništa od toga nisam mogla.

„Hej, dušo, čuješ me?”, bojažljivo sam izgovorila. Muk. Sad sam stvarno protrnula do kosti. Što ako je umro i pao baš na stranu od ovog uha? Kako ću onda van? Isuse moj bože mili, pa živu će me zakopati, a neću moći ni lupati s unutarnje strane lijesa jer ću ostati zatočena u uhu…

„Heeeeej, heeeej!!”, vrištala sam sad već bezglava od straha i panike. Nije mi odgovarao. Iz televizora je dopirala sve glasnija diskusija šefa sindikata i nekih političara. U jednom trenutku začula sam radio i kuhinjsku napu. On je pjevao partizanske pjesme na sav glas i stupao po stanu. Bilo je nepodnošljivo, no laknulo mi je. Ipak je živ, ali vjerojatno malo ljut na mene. Kad je napokon sve utihnulo, odlučila sam se opet oglasiti.

„Hej, hej! Spavaš? To sam ja…“, rekla sam i odjednom se sve zatreslo. Zacrnilo mi se pred očima i izgubila sam svijest. Probudili su me zabrinuti, no smireni glasovi koji su njegovim roditeljima objašnjavali da se to često događa, ali danas imamo dobre lijekove koji mogu držati stvar pod kontrolom. Velika je sreća da se nije ozbiljnije ozljedio kad je svom snagom odvalio glavom u zid. Njegova je majka plakala, a otac je rekao liječniku kako nije očekivao da ću ga ostaviti sad kad je u nevolji. „Svinja“, rekao je. Optužio je moju majku i sestru da me skrivaju te i njih proglasio svinjama. To me doista povrijedilo!

„Hej!!! Mi nismo svinje!!!“, krenula sam u obranu svoje obitelji i opet se sve zatreslo. Izgleda da se bacio s bolničkog kreveta i to opet na onu istu stranu. Liječnik je uplakane roditelje izveo iz sobe i rekao im da nazovu sutradan poslije vizite.

Tu smo već neko vrijeme. Jako je tiho. Primijetila sam da me više nitko ne spominje, valjda ga ne žele uzrujati. Ja sam, u međuvremenu, zaboravila i na glad i na žeđ. Nekako sam postala samoodrživa. Naučila sam se, ali nedostaje mi kretanje. Kad postane neizdrživo, samo tiho kažem „hej“ i sve se dobro protrese.

***

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.

ARS POETICA II.

poezija

Neharnu služim gospoju, zamani danke traću.
Vozim kao lud, izbjegavam gradsku policiju.
Radim prekovremeno da uzdržim njezine hirove,
Da ne izazovem gnjev njezinih očiju, pogana jezika,
Da me ne ostavi, da mi ne digne čitavo pokućstvo.

Čujem kako noću igra biljar u jeftinim pivnicama.
Raskvasala po rubovima, jede više nego što treba.
Neprestano se poziva na zaduhu, slabosti svoga srca.
Ako nešto kažem, sigurno ću je uvrijediti.
Katkad po tjedan dana ne razgovara sa mnom.

Katkad je po sedam dana i sedam noćiju nema kod kuće.
Tada u očaju čupam kosu, predajem se nespokoju,
Ne spavam, ne liježem i ne dižem se, spremam knjigu
Obračuna, pomišljam na najgore. Na istom mjestu
Iznad uzglavlja držim revolver i prezervative.

A ona se pojavi na vratima kao da ničega nije bilo.
Izigrava damu s nestašnim kurvinskim sklonostima.
I ja trčim kao budala da joj kupim bocu i cvijeće,
iako znam da će me nadživjeti ta grozna baba od žene,
a ja ću završiti mizerno poput mojih predšasnika.

Između nas, ako je nekad i bilo, više nema ljubavi,
Samo zjapi golema gorčina kao suho grlo bezdana:
Ona zvjezdana prašina u nepreglednim prostranstvima
I ova praznina u duši, premošćena paučinom riječi
Kao nevidljivim visećim mostom beskrajnih uzdisaja

BORIS MARUNA (Podprag, 1940. – Zagreb, 2007.), iz zbirke pjesama “Ovako”, Alfa, 1992.

POEZIJA AMARA LIČINE

poezija

PUT

Često zaspim na sopstvenim dlanovima,
to me odvede daleko
i vrati lako.

***

IZ PRIKRAJKA

Vrane,
na ogradu,
sleću.
Čovek,
cigareta,
sa usana,
pada.
Smrt je majstor iznenađenja.

***

POVRATNIK

Naš komšija Majo
u onim zlosrećnim godina
gledao svim stahotama u lice.
Često viče na
nama nevidljive neprijatelje.

Moja majka to objasnila ovako:
Neka sine Maja, pusti ga, on je video ceo rat
njemu, sine, fali praznine.

U osamdesetom letu svome,
naš komšija Majo
konačno dožive ataraksiju.

Gleda u nebo
cereka se i viče:
Naši meci,
igračke deci.
Naši meci,
igračke deci.
Naši meci,
igračke deci.

***

STANICA

Zviždi voz
čovek sa pepeljarom od cipele
njegov kašalj
čovek
prugasta košulja
pepeo
žuti prsti,
ali nema nikoga ko će zuriti u njega.

***

AKO SRETNEŠ ZLATNU PTICU

Ako sretneš zlatnu pticu
ostani kraj nje
pronađi njeno gnezdo,
dom, porod njen.

Ako sretneš zlatnu pticu
Otrgni se, odrekni
Onda pohrli, pohrli

Ako sretneš zlatnu pticu
Ostani nag
Da joj ništa ne možeš dati.

Ako sretneš zlatnu pticu
Trgova se odrekni, odrekni
Isto tako i grada
Kuloara, pozorišta
Knjiga, misli

Ako sretneš zlatnu pticu
Zastani na trenutak
Srcu svome
Za čim iskaš kaži
Ako se tada pobojati znadeš
Dalje idi
Hodaj,
Čisti sebe prljavog

Ako ti ipak
Srce ne ustukne
Ako ti se duša ne zna pobojati
Onda ostani do zlatne ptice
Te joj život i gnezdo oskrnavi

Ako sretneš zlatnu pticu
Ostani nag
Da joj ništa ne možeš dati

Ako sretneš zlatnu pticu
Beži!
Ili joj otmi, otmi, otmi
i jaja i gnezdo

Ako sretneš zlatnu pticu
Najbolje idi dalje
Ili se ukaljaj.

Ako sretneš zlatnu pticu
Seti me se.

***

AMAR LIČINA rođen je 15.8.2001. u Novom Pazaru, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Trenutno studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Amaterski se bavio glumom. Piše poeziju i kratke prozne oblike. Svoje priče i pesme objavljivao je u časopisima „Kazivar“, „Sent“, „Eckerman“, „Bagdala“, „Koraci“ i dr. Osnivač je i urednik Tavusovog zbornika poezije i proze. Već četiri godine je polaznik škole kreativnog pisanja, pisca Enesa Halilovića. Pored književnosti bavi se i istorijom umetnosti. Živi u Novom Pazaru.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA MILOŠA PETROVIĆA “LJEPOTA LAPOTA”, Dom kulture Studentski grad, Beograd, 12/2021; jedna priča

proza

OTPADANJE

Edvard, iskašljavajući mekane ostatke prošle noći po ivici lavaboa, pleše u nesvjesnosti kretanja do vrata, pretresa džepove vješto jer su ga godine tuđeg trkeljanja naučile da usmjerava ruke ka onome što krije, smanjujući tako sopstvenu napetost i mireći se s najgorim epilogom. Policajcima nameće milisekundu odluke, koju odbijaju i nastavljaju potragu po zadnjim džepovima, napuklim šavovima kragne, đonu, unutrašnjoj strani čarape, pa čak jedan zaviruje u pupak, na šta se Edvard zabezekne ali ostaje pribran i ne nasmije se, da mu paketić od treskanja ne bi ispao iz bokserica. Pronalazi zgužvanu cigaru, gleda u njen napuknut srednji dio i razmišlja da li će uspjeti da povuče dovoljno jako da proizvede žar ako palcem i kažiprstom prespoji kvar ili je pak bolje da oštećenu polovinu baci i pretvara se kao da nije ni postojala, a da preostalu polovinu prži punim plućima. Što jače centrira kalemljenje, duvan više curi i para već nagrižen papir. Prinese skalameriju ustima, a sebe upaljaču i poče pljuvati zrnca i vaditi ona zapala među zube, shvativši da je zapalio filter. Izađe napolje, ostavi cigaru iza sebe i, oslonivši se na lijevu nogu, misli kako će počistiti to đubre kada se vrati, a međukorak mu govori da može dobro doći sutradan, taman kada oprljeni dio filtera bude saniran prašinom.

Vrhovi planinskog mauzoleja nedostižni su njegovom pogledu, a Edvard zna da se iza nalazi voda, pa se pretjerano ne uzbuđuje jer je morska bolest nešto sa čim se nikada nije mogao izboriti, te se samo prepusti životu ljuljaške, čiji je jedan kanap od kamena. Prinosi nosu prste, da udahne miris paljevine i potom ih baci daleko iza leđa, odlučan da se ne sjeća onoga što se desilo par minuta prije jer bi ga to neminovno nagnalo da kopa po rovovima prethodnog dana. A taj put može postajati sve uži, kao čamac bez jednog vesla, dok se na kraju ne bi vrtoglav srušio na tjeme i razmišljao o toj osamdeset drugoj godini, godini koja za njega ne postoji, srećan što teoretska šansa za doživljavanje stogodišnjice čami duboko ispod dna, nedostupnog ni oštrom sidru tetoviranom na njegovoj podlaktici. U njegovim ustima skuplja se rezervoar pljuvačke, koji prazni u pravcu prolaznika, nehajno se ježeći pred njihovim reakcijama, do poslednje kapi po pločniku, da bi spreman i pristojan sačekao Stjua, koji se još ne gega s gornjeg sprata. Isto kao kada su se upoznali, dok je čekao, prvi među jednakima, da se zatvorenici iz gornjeg paviljona spuste, pa da zajedno natoče brodske posade i ćelijske rešetke zamijene onima na palubi. Stju je tada bio poslednji u vrsti, neprestano se češao i na smotri stao tačno iza Edvarda. Stju je sada zaglavljen u kupatilu, potpuno miran, s nervoznim crijevima unutar svog škembeta i balansira nogama, da ne otpadne s postolja usled cijepanja dana na pola tačno u podne. Čuo je za ovdašnje potrese koji stresu ljude i kuće sa svojih leđa, ali nije vjerovao da je panični napad samo blago utrnuće u poređenju s osjećajem koji ga je snašao. Čini mu se da je neko opasan dinamitom poskočio i odredio epicentar baš tu, pod njegovim nogama koje preduhitriše procese varenja i u zbrci ga ukrasiše toalet papirom. Kao i prvi put, Stju se konačno pojavljuje, češka se vidno manje nego lani, pali cigaru dužu od nosa, a paklicu steže pod miškom, spreman da ugašenu zamijeni, ispušenu pregazi, a pohabanu paklu obnovi čim se prilika za to razastre pred očima. Pozdravljaju se tetovažom o tetovažu i udaljavaju se od smještaja, smiješno jeftinog, s obzirom na to da je dvospratnica na minut do mora. Šalili su se da mora da je kuća ukleta, vjerovatno se u njoj neko ubio, pa se lokalna turistička agencija plaši odmazde duhova, izdaje je strancima za siću i ćuti o detaljima. Ta atmosfera ćutanja dobro se slagala s odnosom Edvarda i Stjua i sa činjenicom da, zapravo, nikada nisu pričali o razlozima svojih robija, te su se njihovi razgovori svodili na satarski precizno presječene djelove od smotre do mornarice i nuspojava porodičnog života nakon toga. Neizgovorenim riječima činili su uslugu jedan drugome, svjesni mogućnosti da bi eventualne tihe istinice i melanholična sjećanja o nekakvom ubistvu, sitnom razbojništvu, iz kojeg je rođen jedan kovčeg i hiljadu košmara ili par testisa uvučenih do grla, stvorila strah kada komšinica u papučama za galamu krene prema kupatilu jer je broj pločica srazmjeran broju reckica, kako na paketu tako i na zidu. Oni su sada heroji, to imaju i napisano, na sebi.

Na putu ka plaži strojevim korakom kljucaju o sudbinskom noktu, odrastanju na ostrvu i ratu za ostrvo, pa im nije nimalo čudno što su sada na ljetovanje nabasali na neko novo, isto ostrvo. Cijuk iz zone komfora obaveštava da su tu, na zemlji, sve dokle pecaljka može da dobaci, nema bježanja niti misli o tome jer je za kvalitetan bijeg potreban žar u petama. Ostrvljanima se on gasi čim odlijepe mošnice s butina, jer je plićak do vrata kada oluja pokuca po lamperiji malog mozga. Dok Stju obilazi trafike i nabada pantomimom riječi, Edvard spazi u njegovom džepu hartiju, čitav patrljak koji udiše svježinu džinsa. Kako su se dalje kretali tako je papir ostajao na udaljenijoj strani, pa ga Edvard nije mogao bolje pogledati. Grabuljaju pijesak prstima i, skrivajući se od potencijalnog padobranisanja, nalaze kutak tek nešto prije ćoška natkrivenog stijenom. Bez peškira se prućiše da predahnu od tahikardičnih poskočica pulsa, izazvanih šetnjom i dotrajalošču životnog materijala. Edvard jednim potezom izvadi smotani zavežljajčić iz donjeg veša, odvadi grumen zeleniji od njegovog jutrašnjeg iskašljavanja i izrezbari ga zubima. Šestice, priviknute na rabotu, krune i rendaju, proizvod upada u dlan i čeka da ga Stju ustoliči bez gledanja, samo po škripi zubne mašinerije, koja preskakanjem remena označi kraj. Opuštenom dijelu tijela Stju pridružuje i onaj čija je postava činila džep pod miškom, vadi cigaru, čvrgom je trese do pola, pa se magijom počnu boje razlivati.

Stjuart se okrenu na bok i tjelesinom, prepunom mladeža i strija, ušuška izvirujući element iz zadnjeg džepa, koji odbija otpadanje i uskače u pomor rizika da sraste sa gazdom. Hrkanje u intervalima probudi kod Edija zainteresovanost za Stjuartovu moguću džepnu tajnu, iako o tajnama nikada nisu govorili, što bi podrazumijevalo da neće ni o ovoj. S kapcima na pola koplja, čije spajanje spriječava igla uz naviku o brizi za saborca još iz osamdeset druge, Edi pilji u izvrnute krabe, koje bezuspješno pokušavaju da se dozovu u prvobitnu poziciju. Sve uže razmišlja o papiru ispod svog kolege i čini mu se da bi to moglo biti nekakvo pismo. Premda se ne razdvajaju sve do spavanja niti su ostavili ikakve podatke u smještaju pogodne za slijetanje pošte, Stjuartovo često posjećivanje trafika na krivinama može predstavljati alternativu za preuzimanje pošiljke. Ne znaju mnogo jedan o drugome, a Edi je naučio da je Stjuova sklonost mahinacijama isključivo njegova stvar i zato ga nikada neće pitati jer bi to moglo pokvariti odnos vojnika u civilu, iako penzionisanih, spremnih da ostanu ono što su i kada je u rukama kateter umjesto heklera, pa mu ostaje samo nagađanje u šaržeru.

Ne svojom voljom, upoznao je njegovu ženu, tu rumenu pojavu koja ih je ispraćala i dočekivala, dušom pušući u jedra broda. Nekoliko puta su direktno iz pristaništa spuštali žedne glave po bordelima, uz ovacije sprovodačica, dok je žena brisala suze o kecelju, koju nije stigla ni da skine do luke, srećna što je došao živ, ponovo. Na ovo, prvo putovanje bez uniforme ispratila ih je skrivajući svoje lice iza njegovog kofera, lice štavljene kože, s kojeg se moglo pročitati da je češće na njega, ispod oka, nego na tiganj stavljala zaleđenu šniclu. Stjuart je stara škola, izgleda kao neko ko na udarac palcem o kredenac reaguje dočekivanjem, kako bi bol legla na bol. Sve je to Edija odvratilo od pomisli da je žena poslala pismo, jer ako uopšte i ima ljubavi prema njemu, zasigurno zna da bi ga ovakva vrsta uznemiravanja na odmoru pretvorila u još goru verziju sebe kada se vrati. Ostala je mogućnost problema sa zakonom, ali obavezno javljanje na koje je Stjuart eventualno prinuđen negirala je činjenica da su neometano prošli carinske kontrole. Prekidi disanja i Stjuartovo meškoljenje bradom o pijesak, u potrazi za udobnijom pozicijom, u Ediju probudi paranoju, svježe izleglu iz dana koji mu nije išao po protokolu uobičajene naklonosti. Prvi put od osamdeset druge osjeća strah jer će, ako se sutra probudi a Stjuart zglajznuo natrag iz ko zna kakvog razloga, on ostati sam na ostrvu i niko neće znati šta za njega znače Foklandska ostrva, da su mu promijenila hod. Stjuart je jedina spomenica iz flote na Foklandska ostrva, njegovo ćutanje i izbjegavanje pogleda jasno govore o svemu što su vidjeli od ukrcavanja do iskrcavanja na ostrva, ostrva čiji vazduh drugačije miriše od vonja iz jazbina periferijskog zatvora i ćelija napuštenih one noći kada su njih dvojica otišla tamo kako bi opravdala svoju slobodu time što će uskratiti tuđu.

Budućnost stvorena šakama, ne rukama, klepetava svjetlost pomorskih izvjetrina i sklupčanost između nozdrva i brkova, dok zemlja grize udove i bježi od njih. Edvard se koči, butine mu niču iz hladnjače, od pokreta još uvijek barata treptajima mopsovih očiju, uglom beonjače traži Stjua par metara od sebe, dok oblačić grašastih znojnih isparenja odlazi s mišlju o lošem tripu, preprskanim sadnicama i cvjetovima ukrašenim kapama od trnja. Više se ne miče, zalazak sunca predstavlja propratnu pojavu, na koju ne reaguje jer se odvija van njega. Šuška disanje ispod naboja, možda ovako izgleda ono što do tada nije viđeno, nema prokleto ništa, čak ni snage da preklinje. Stju se budi, razgrće pješčane zastore navučene vrpoljenjem i priča tiho, za sebe, odradilo ga kao i uvijek na spavanje, nikako da savlada to. Pita se zašto naprosto nije ostao u smještaju nego se budi na jebenoj plaži upuvan toliko da ne čuje talase nego ih ima u glavi i zapljuskuju mu obale od jednog do drugog uha. Mahinalno se pipka po čelu, hladnjikavo je, par valova odbijenih se tu suše, pa ih ozeblost timari. Gleda u Edvarda, ukočenog kao svaki put, samo što mu oči sada ne igraju fliper po uljastoj površini, fiksiran je i napet, ne brine za njega jer skoro sigurno neće odapeti, takvi kao Edvard ne odapinju lako. Stju ga zna kao čovjeka prvog na šetnji, prvog na veslu, jurišnika bez barjaka, obigrao je svoj životni vijek a još uvijek je junac čija se pasmina nije izlegla, bježi bogu pred nasleđem. Otkako su se vratili, Edvard ćuti o osamdeset drugoj, pa se Stju sažali, zagrli ga i zajedno mašu Stjuovoj ženi, kako bi Edvard pomislio da nije sam. Tako i ovog puta, otputovao je s njim samo da bi zajedno ćutali o osamdeset drugoj, jer je vremenom i Stjuu ona zapala pod kožu, poput trna zagnojenog, koji svoj život živi tu, ne mareći za pincete i vazeline, dajući im tek neki lišaj otpao usput. I Stju, kada ga neko pita o osamdeset drugoj, pusti niz vodu puke generalije, svima poznate, a na putovanjima poput ovog, samo s Edvardom, može da ćuti o osamdeset drugoj.

Izvlači Stju svog crva iz pijeska, ali ne i iz čamotinje ukočenosti, smješta ga ispred sebe i gura ga, kao kolica u supermarketu. Edvard ne reaguje, pluta kaldrmom i tek klizne kada nalete na kamenčić. Za Stjua, porodičnog čovjeka, Edvard je pas vezan uzanim lancem za mušmulu na nagibu. Priroda ga vuče nizbrdo i šape mu lete dole, ali lanac drži balans, održava ga na poziciji sakrivenoj od života, od sunca, gde mušmule ne rađaju, brkati pupoljci se uzelene i vrate u maticu. Gura ga, naviknut još od iskrcavanja osamdeset druge na Foklandskim ostvima da gura, kao i tada, sadašnjeg neznanca, to čedo koje je za čitavu četu strano tijelo, ali u ratu tijelo viška ne postoji. Voze se plažom, Stju ponovo vozi jer se saputnik plaši upravljanja, njegovo je da djeluje, a predobri Stju vozi, puštajući ga da gleda. Ako se slupaju Edvard neće biti kriv, on je putnik koji se na svom životnom putu samo vozi, vožnja od koje mu često pripada muka jedini je način da ne osviće na betonu s umašćenom kanticom splačina i ugrijanim bubrezima, poput trenutka tik prije osamdeset druge, kojeg se ni ne sjeća, a taj trenutak mu je stvorio i rešetke, i vesla, i pušku, i flašu, i ostrvo, i Stjua.

Žongliraju trncima svježine i snoviđenja, smještaju se na klupicu u parkiću u pokušaju, tačno na razmeđi od plaže ka smještaju. U godinama su kada se sve radi iz dva cuga, mokrenje ima nastavak učvršćen laktovima na prozorčiću, jer kroz pet minuta stiže ponovo. Noć je pocjepana paučina, gluvo doba se bodri čašom vode, kako bi se napravio malter i sutradan pljusnuo pred ogledalom. Otkravljuje se Edi, vrti repnim koščicama po naslonu, oči mu konačno mastiljare unaokolo, srećan je što vidi Stjua ponovo pored sebe i odmah mu trenutke olakšanja popločavaju okovima pređašnje misli o misterioznom pismu, ali ih preskače, sada je srećan, sada je Stju pored njega, što znači da je tu i osamdeset druga, jedina godina za koju zna da postoji. Diže koljena ka rebrima, izuva i slaže pored sebe cipele, par brojeva veće od stopala, jer broj za njega ne postoji, kao ni istorija skrojena od cifara između čijih se razmaka kriju ratovi, vezivno tkivo istorije koju poznaje, bez kojih bi mu ona izgledala poput orgija pokvarenih satova. Stju ga posmatra, uhvaćen u koštac sa sramotom zbog mogućnosti da neki turista, ne i domorodačke hulje, ne pomisli kako opet pijani Englezi bauljaju ulicama. Ipak se ne usuđuje da opomene aljkavog Edija, psu rata nije potrebna koska da bi zagrizao onoga ko dirne u njegovu prirodnu pripadnost domu na ulici, gdje se osjeća kao svoj na svome. Da odmori oči od Edija, Stju ih matriksuje iza sebe, gdje vidi platformu pogodnu da se zapita da li ga paketić spušta niz padinu najgoreg tripa ili je samo žedan, pa se krv sliva iz mozga u nepca. Par klupica nizvodno vidi kako se baba i muškarac otimaju oko dječijih nožica, dok se dječak igra u pijesku, crta nešto majušnim preostalim udovima, kao da ne zna da su otisci na toj podlozi kratkotrajniji nego u vodi. Baba se dostojanstveno podiže, nalakti torbu preko ramena i uhvati štraftu, paralelnu s linijama svog kombinezona. Stju usisa ostatke materija ispod jezika i oko zuba, pa ih proguta, doživjevši placebo rezervisan za rezervisane i iskusne. Baba ga podseti na njegovu omiljenu Čeličnu Damu, zbog koje se oženio i bio dobar građanin, samo zato što je bio primoran da sve to bude, jer mu je oduzet prah, a umjesto olovne zavjese pala mu je na um dimna, kojom se inhalirao i sada na odmoru, na ostrvu. Muškarac s djetetom poče probijati mjesečinu čelom i udaljavati se, držeći malog za ruku. Vrativši se u prvobitnu poziciju, Stju osjeti nadolazeću migrensku erupciju, propraćenu znojnim plikovima, trže se šakama ka džepovima kako bi presušio ruke, tarući ih o hrapavi materijal.

Edi spazi u daljini muškarca i bjelinu njegovog lica, koja mu obasja rikošetom svjetlosti drugi kraj klupe uprt direktno u Stjua. Gleda svog donedavnog saborca kako drlja svoje čelo papirom, koje postaje svijetlo poput onog u vlasništvu zamičućeg neznanca. Češanje postaje histerično i Edi zna šta ga čeka, to je češanje slično onom pri iskrcavanju na Foklandska ostrva, sklapa kockice i nema šanse da ga neko može ubijediti da ovo nije bio tajni signal, moć koja će koliko sutra odvesti Stjua s ostrva, a s njim i čitavu istoriju koja postoji samo kada su obje polutke skupa, leđa o leđa naslonjene, jer bi se uklapanjem probudilo ono što je osamdeset druge zaspalo. Nema više šta da čeka niti da poštuje kodekse ćutanja i neuplitanja svoje njuške u tuđe stvari, bez njih će svakako sutradan ostati. Ustaje i namjenski obilazi Stjua iz svih mogućih uglova, kako bi izvukao prokleto pismo, tu misteriju koja će ga odvojiti od svega što jeste, zbog koje će otpasti s litice palube, bez šanse da zabije sidro i sačeka Stjua, taj brod će otploviti u nepovrat. Posle petog kruga i blage nesvjestice, približava glavu svakom džepu, ali pisma nema, jasno mu je, tajna je otišla s neznancem, nema svrhe ni da začuđenog Stjua sada išta pita jer ovaj bez dokaza, bez slova na papiru, može slagati bilo šta. Stju, već unezvjeren zbog Edijevog ponašanja, potpaljen je činjenicom da je, trkeljajući po džepovima video da je sve vrijeme od jutros sa sobom nosio toalet papir, okačen poput barjaka. Ne samo što je bio u društvu koje je moglo dobrano obrukati grb ispod njegove tetovaže, čemu i sam doprinosi svojom nesmotrenošću i širokogrudim poklanjanjem povoda babi, neznanci ili kome već drugom da priča kako su oni, Englezi teške seronje, nego je potpao pod uticaj tog istog, lošeg društva, čemu svjedoči i njegovo svojeglavo ubadanje kljuna među zatvorske rešetke bez saučesnika, pa se sada još i češe tim istim toalet papirom po čelu, dok djelići papira frcaju unaokolo, a oni čvršći ostaju slijepljeni na njegovom čelu. Timarenje kostiju lobanje završio je kada je vidio kako pregorjeli Edi još uvijek bez prestanka kruži oko njega. Odluči da pričeka koji sat, kako bi se pred samu zoru dovukli do dvospratnice, ako bude imao sreće da ne tegli Edija, i svoje spavanje tempira tačno u preklopu podneva, u slučaju ponovne detonacije, jer mu u magnovenju sve prisnije djeluje misao da se tamo, u toj jazbini, u kupatilu, zaista neko ubio. Stižu svako u svoj ćošak, Edi kalemi zaboravljenu cigaretu, uvjeren u loš ishod sutrašnjice, prži prste, iskašljava sirove grančice duvana i skrpljen zaspi tik pored vrata, da bi čuo ako Stju prvi put ustane prije njega, kako bi ga poslednji put vidio. A s njim pozdravio i svoj pređašnji život, osamdeset drugu i Foklandska ostrva. Stju uleti u kupatilo, uze papir i napravi čepove za uši, da prebrodi mogući potres, godine plovidbe u njemu izlijegoše i bisernu intuiciju samo kada je u pitanju zlo, i to zlo koje će se desiti drugima, s jedinom željom da se sutra naspava i uhvati prvi let za svoje ostrvo jer, okružen sa sve četiri strane, levitira između letenja ka novim ostrvima, povratka ženi i nesrećnom braku, mogućnosti da se ponovo ne provuče na vrijeme, te zaglavi robiju, i sprženog Edija, njegovih prećutnih priča o osamdeset drugoj i Foklandskim ostrvima.

***

MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH). Diplomirao na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde je i odbranio magistarski rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobedio na konkursu Doma kulture Studentski grad za najbolju knjigu priča.

BLAGDANSKA POEZIJA NENADA PERKOVIĆA

poezija

BOŽIĆNI HAIKU

Sijeno, beba,
pastiri i kometa.
Svjetlost svijeta!

***

BADNJAK FRANJE ASIŠKOG

Bor u dvorištu.
Jato vrabaca – bučna
dekoracija.

***

MAGARAC ZLATOUHI I PUTNICI-IMENICI

nosio samar kanda
trgovima Samarkanda Zlatouhi
jer u zalem odlemljen još dolje u Jeruzalemu
puhaše bez veze
ne čekahu da se stvrdne na
putu do Meke

takvi su ti putnici danas
nestrpljivo
što ćeš
trebali bi sjediti
u selima odreda ružnih imena
ili na postajama čudnim, pustim

jok
idu oni
lete
i imenima bezimenim
asteroide kite
i kratere
i komete

***

NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet.
Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi, Vijencu.
Do sad objavljene knjige:
– “Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990.
– “Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005.
– “Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008.
– “Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011.
– „Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013.
Godinama radio kao novinar i urednik u brojnim redakcijama. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i pomalo piše.

BOŽIĆNA PJESMA ADRIANA SATJE KURDIJE: ZAŠTO JE KOPENHAGEN ODLIČNA IDEJA ZA IZLET U PROSINCU

poezija

Božić je sletio u studenom.
Sjever zasjao pored mene,
Poklonio ptice
I poletio sam za njim.
Krugovi nisu skupi,
Vijenci nisu rasprodani:
Na placu ih pruža netko iz djetinjstva,
Iz prošlog života. I eto nas posvuda!
Zagrljaj vijenca i četiri strane:
Na svakoj grlimo jedno drvce,
Tisuću iglica ubrizgava zvijezde,
Dvije se boje istražuju.
Jutro je na istoku, ali sunce je u Danskoj.
Dočekuje me bijelo,
Advent nije sam:
Nordijska kraljica sjaji kroz gužvu.

***

ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu objavljene na portalima čovjek-časopis, Blacksheep.rs, Booksa i ZiN Daily. Ušao je u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: KAKO JE PINČ UKRAO BOŽIĆ

proza

Na Badnji dan nisam imao škole, pa sam tuka po igricama i čeka kad će otac i fritule, pa darovi i onda opet po igricama. Zazvonija je telefon i mater je digla slušalicu. Zvala je teta Kate, a kad ona zove mogu radit šta oću jer se mater ne skida s telefona sat vrimena. Otac joj odma nosi sidalicu. Zabole je leđa kad stoji na noge i posli više ništa ne može radit nego samo sidi i kuka.
– Ajme meni, satrala san se. Leđa su mi otpala – kuka mater dok otac nama dvojici friga jaja.
– Važno da ti jezik nije otpa – mrmlja otac dok razbija kore od jaja, a on to sve nekako bezveze; uvik mi krcka pod zubima kad otac friga jaja; zato ne volim tetu Katu.
Čuja sam kako mater govori na telefon o tome šta je skuvala i kako su joj kolači dobro ispali i sve neke gluposti. Počelo mi je ić na živce i zatvorija bi vrata od sobe da nisam čuja kako govori da je bole leđa i da ne zna oće li moć pofrigat fritule. Odma sam se skočija i materi donija sidalicu i taman je sila i nastavila pričat kad je otac počeja otključavat vrata.
– Jeba mu ja mater, nije me tija pustit; sve za menom; uša u auto – viče otac priko hodnika.
– Kate, javit ću ti se posli – čujem kako mater spušta slušalicu.
– Je li da je smišan ? – govori otac glasno.
– Čiji je to ? – mater govori tiho; nekako kroz zube.
– Nemam pojma. Pratija me do auta, ja otvorija auto, a on uletija i nije tija izić.
Sorry, Wow, moram vidit šta se događa u hodniku. Iziša sam iz sobe. Kraj oca stoji pas, gleda u mater i smije joj se. Smije se, zapravo. Svi mu se zubi vide, a crne oči svitle ka dvi crne lampe. Odma sam skočija na pod i zagrlija ga. On me poliza po licu i zna sam da imam prijatelja za cili život.
– Luka, jesi li ti poludija ? – govori mater.
– Šta ću kad me kurbin sin pratija. Moraš priznat da je lip – smije se otac.
– Vraga poloka! – govori mater kroz zube i znam da će sad karačina svjetskih razmjera, dobro, možda ne baš svjetskih, ali susidi će guštat.
– Nisam pijan. Vidi – ovdje otac izvodi onaj svoj glupi mot, ono kad zavrti prstom oko nosa pa pokuša pogodit vrh. Zadnji je put zaboja prst u uho. Danas je malo bolji, samo šta je skoro oko iskopa.
– Ma šta ću vidit! Svaki Badnjak isto, vrag odnija i domjenak i lokanje.
Dok se njih dva namištaju za raspravu, ja zgrabim pasa i zatvorim se s njim u sobu. Ajme, lip li mi je pas! Nikad nisam ima pasa. Bit će moj i spavat će sa mnom. Volit ću ga najviše na svitu.
– Nemoj ga slučajno pustit na posteju – ulazi tiho mater u sobu.
– Di je tata ?
– Lega je.
– Fala vam za pasa. Najbolji dar ikad.
– Znaš – zamuckuje mater – to nije naš pas.
– Tata ga je naša.
– Nekome je pobiga i sad će bit tužni i mislit ko zna šta mu se dogodilo.
– Nema ogrlicu. Nije nikome pobiga – još malo i počet ću plakat.
– Kad se tata digne, odvest će ga u veterinara da mu očita čip.
– Šta?
– Pasi imaju čipove, pa veterinar po tome zna čiji je.
– A ako nema čip, oćemo li ga ostavit ? – molim Boga u sebi da mater reče da oćemo.
– Triba mu kupovat spizu. I triba ga vodit u šetnju, kakit, pišit.
– Ja ću ga vodit – vičem.
Znam da oću. Svaki dan ću ga vodit u parkić. Guštat ćemo nas dva skupa. Pas me gleda i smije se; ka da me je razumija. Otac izlazi iz sobe i mater govori da idemo večerat, pa ćemo onda vidit šta ćemo s pasom.
– Skuvaj kavu – govori otac.
Uvik je ovako. Otac dođe vesel i zafrkaje se, a mater onda udre dreku i otac se najidi i ode leć, a poslin bude skroz ozbiljan i ništa ne govori nego samo pije kavu i kokakolu. Mater uvik sve pokvari. Previše je ljuta i samo kuka. Ona bi sad moga Roka potirala zato jer joj je teško kupit malo hrane za pase, a ne mora ni kupovat; može Roko jist s nama. Ja ću mu dat svoj dil ako je ona takva škrtuja.
– Pasa triba vratit – govori mater dok stavlja kavu isprid oca.
– Di ću ga vratit? Vani je mrak i hladno je. Neka prinoći u hodnik, pa ćemo sutra vidit – govori otac, a ja bi ga najradije poljubija da nije tako ljut.
– Ujutro ga vodiš u veterinara i vraćaš gazdi.
– Dobro, komesaru – govori otac i srkne kavu.
Posli bakalara je mater stavila fritule na stol. Obožavam fritule. Odma sam smaza deset, a onda sam se sitija da bi moga i Roku dat jednu. Ajme šta je bija sritan! Tako je maha repom da je otkinija jednu kuglicu s bora i mater je odma morala zaronjat, a otac je reka – šta ima veze. Onda je valjda materi bilo ža Roka, pa mu je i ona dala jednu fritulu i već sam se ponada da ćemo je ja i otac skuvat, ali onda je viknila.
– Ludoga čovika, šta je doveja doma. Ovi je pas stariji od Boga. Samo šta ne krepa.
– Nije star – mora sam skočit u Rokovu obranu jer on ne zna reć koliko mu je godina – vidiš da mu još nisu narasli ni svi zubi.
– Narasli su oni, narasli i poispadali. Ovo je stari pas.
Otac je reka da se ne triba nervirat oko pasa do sutra . Sigurno će se javit gazda. Kako da ne! – rekla je mater i upalila radio. Svirale su božićne pisme, pa je otac počeja pivat. Roko se okrenija prema boru i gleda svićice kako svitle. Zna i pas šta je lipo. Meni je najdraže kad svićice žmirkaju; onda mi se čini da će doć i mali Isus i Dida Mraz i da će mi svaki dan ostavljat darove ispod bora. Ko zna oće li i Roku donit nešto. I sve san ja tako gušta i gleda i sluša i veselija se šta imam svoga pasa, a onda je Roko malo čučnija i popiša se. Mater je dobila živčani slom; otrčala u banj po krpu i kantu, pa brisala i beštimala, a meni se sve stisnilo i mislija sam kako će sad otvorit vrata i istirat Roka.
– Sad znamo da je Roko žensko – reka je otac. – Mira, nađi mi bokun konopa. Odvest ću ga prošetat da ti se još i ne posere tu kraj jaslica.
Mater je donila jedan svoj stari kaiš i otac je zaveza Roku i odveja je u parkić. Mater je sila za kompjuter i gledala slike pasa. Isto nije moja mater najgora na svitu. Malo se iznervira pa poludi, ali otac i ja je uvik nagovorimo. Roka će sigurno ostat kod nas. Ne bi mater gledala slike pasa bezveze.
– Ovi pas najviše sliči na pinča – reče ocu kad se vrati iz šetnje.
– Sliči na vraga. Tri puta sam obaša kvart dok se udostojila popišat, ali ono drugo nije tila.
– Bit će ujutro fešte. I da znaš, ja neću čistit.
– Ja ću – javija sam se da pokažem materi da je Roka moj pas i da ću se brinit o njoj.
Navečer je legla na tapet isprid moga kreveta, a kad je mater išla leć i kad se sve smirilo, odgrnija sam jorgan i Roka je legla kraj mene. Kako taj pas dobro grije! Zaspa san za sekund. Ujutro me polizala po licu i odma sam se skočija iz posteje, obuka, zaveza joj kaiš oko vrata i odveja je u parkić. Tamo je bija Marin. On ima šnaucera i pravi se važan.
– Je li to tvoj pas? – pita me.
– Dobija ga za Božić.
– Ima li pedigre?
– Ima. Naravno da ima. Čini mi se da ima čak dva, ali nisam siguran. Morat ću pitat staroga – ovo sa dva pedigrea sam izmislija. Nisam siguran ima li ijedan, ali Marin uvik priča o pedigreu kojega ima njegov pas, pa zašto bi ja bija gori od njega.
Kad sam se vratija kući, mater je bila na telefonu. Zvala je veterinare i nijedan nije radija.
– Meni ovo nije jasno – govori ocu. – Ni jedan veterinar nije dežuran. Zašto nemaju dežurstvo priko blagdana? I beštija je čovik.
– Beštija čovik? – pita otac.
– Ma, mislila san reć da se i beštija može razbolit. Šta ako dobije fibru ili upalu uha ? Triba čekat da krepa?
Mater je stavila grijat sarme i uzela mobitel. Namištala je Roku i slikavala je. Eto, sve se riješilo. Ne radi veterinar, ne može se očitat čip, Roka ostaje s nama. A i mater ju je već zavolila. Da nije tako, ne bi je slikavala. Roki se dosadilo slikavat, pa se izvalila po podu. Moram priznat, ne izgleda baš nešto naročito ovako izvaljena. Mater otvara frižider i vadi fetu salame. Roka skače oko nje, propinje se na zadnje noge, maše prednjima. Sad stvarno svjetski izgleda.
– Jadna beštija ! Gladna je. Pođi do Mazićevih neka nam posude malo nečega za pase. Vratit ćemo im sutra kad otvore butige – govori mater dok joj Rokini zubi škljocaju oko prstiju.
Nije mi tribala dva puta reć. Otrča sam šprint i vratija se u roku odma. Sija sam na pod i dava Roki jedan po jedan kroket. Svakoga čapne brzinom munje, pa mi poliže ruku. Škaklje me njezin topli jezik. Guštam. Roka je zakon.
Mater pribacuje slike u kompjuter. Otvara Fejs. Stavlja Rokinu sliku. Eto! Zna sam da će mater poludit za njom. Nešto piše. Ne vidim šta jer još uvik sidim na podu i hranim Roku. Sigurno piše kako je lipa i pametna.
– Pinč, vesela, umiljata, srednje veličine … Šta ću još napisat? – pita oca.
– Šta ja znam – otac je malo loše volje. 
– Di si je naša ?
– Na ulici.
– Majketimile, ima miljun ulica u gradu. Kojoj ulici ?
– Na Sućidru.
– A Sućidar je ka malen. Lipo te pitam, isprid koje birtije ?
– Čirs – reče otac, a mater ga pogleda ka šta gleda one pijančine isprid mini marketa.
Posli ručka mater govori ocu da odvede Roku u park. Otac govori da ide leć. Ja grabim kaiš i idem s Rokom vani. Sitija sam se da je barba Mate, iz kuće priko puta, otiša na selo i da je njegov dvor savršen za Rokin zahod. Ne tribam ni kakice kupit. Ko će me vidit.
– Je, na broju dvanajst, drugi kat – govori mater nekome u mobitel kad se vratim izvani.
Izvalija sam se na tapet isprid bora. Roka kraj mene hrče, a onda se najedanput skoči i počne lajat. Neko pozvoni. Došli su neki ljudi. Prvi put ih vidim. Roka cvili i skače na njih. Oni je ljube. Žena plače.
– Sjednite, sjednite. Skuvat ću kavu – govori im mater.
– Hvala Bogu da joj nije ništa – govori žena. – Poludili smo. Nismo cilu noć oka sklopili.
– Nisam ni ja – govori mater.
Otac se naspava. Ulazi u kužinu i pozdravlja se s ljudima. 
– Ma zamislite, molim vas ! Odveli smo je do parka ka i svake večeri. Ona vam tamo malo njuška, a nas dva zapalimo duvan. Znate, ne pušimo u kući. I, nije prošlo dvi minute, nestala. Ka da je u zemlju propala. Do iza ponoći smo šetali po kvartu ka dvi budale i zvali je. Nikad to nije učinila. 
– Eto, dogodi se – govori otac.
– Šesnaest godina je s nama i nikad tako nešto nismo doživili.
– Možda se tjera – mater je postala stručnjak za pase.
– Sterilizirana je – govori čovik.
– Aaaaaa – govori mater, a meni je panika.
Izgleda da je Roka pas od ovih ljudi. Sigurno je ako je šesnajst godina s njima. Žena je mazi po glavi. Nije valjda tolika prasica da će mi je uzest kad sam se već skroz navika na nju. I ona na mene. Sjednem kraj nje i zagrlim je, a onda složim najtužniju facu na svitu. Tužniju od one kad čekam da se mater vrati s primanja. Možda im otac neće dat da mi uzmu Roku.
Ljudi se dižu i govore da moraju ić. I Roka se diže i maše repom. I ja se dižem i trčim po krokete. Dajem ih Roki. Ona ih ni ne pogleda.
– Hvala vam dobri ljudi. Ne znate koliko ste nam dobra učinili – govori žena i pruža materi ruku.
Šta sam moga učinit ? Zagrlija sam Roku i počeja plakat.
– Mišu – govori mi mater, a ja znam da posli miša dolazi teško sranje – Roka mora ić svojoj kući.
– Ovo je njezina kuća – derem se šta jače mogu.
– Nije. Samo smo je pričuvali.
– Nismo. Roka je moj pas. Tata je reka.
– Slušaj – javlja se otac – kad Roka okoti mlade, najlipšega će dat tebi.
– Ali … – govori žena.
– Ništa ali! – drekne otac. – Tribate mu dat najlipšeg štenca kad se okoti ili ne damo pasa.
– Aaaaaa – izgleda da je žena shvatila da sa mojim starim nema šale. – Dobro, kad vi tako kažete.
Teško mi je šta Roka odlazi. Taman smo postali najbolji frendovi, ali ako je otac reka da ću dobit novoga koji će bit samo moj i imat sve zube, bolje mi je poslušat, jer bi moga ostat bez ičega. Poljubija sam Roku i reka joj da mora brzo okotit mlade. Tko zna koliko triba čekat? A možda mi dozvole da imam dva? Zvat ću ih Roko i Roka. Jedva čekam.

***

RUŽICA GAŠPEROV

Priče i drame su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište i Sinjsko pučko kazalište postavili njenu dramu „ Adio pameti“.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma
“Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Finalist Treći trg Beograd u 2019.g. s romanom “Moglo bi se ovdje bogovski živjeti da nema ljudi”

ZIMSKA LJUBAV

poezija

Čežnja je drhtava paučina upletena sam u zločin drhtanja
Zimske ljubavi su patetične meke i opasne
Sentimentalnost je smeće nakupljeno po džepovima
propalih studenata književnosti
iskorištene autobuske karte omoti pojedenih čokolada
tvoje oznojene ruke u januaru
pocijepana sjedala u autobusu koji nas odvozi
ka udaljenim stanicama gdje više ne čekamo zajedno i ne drhtimo
ni od zime
ni od ljubavi
toplo je i ja sam te skoro i zaboravila
samo me nemir nepoznatih mladića podsjeti na tebe
kako gledaju divljim i vrelim očima na svijet koji im se obećava
ali ti i ja mi smo već zatvoreni u školjku
i pretvoreni u hladan biser koji reže meko tkivo
mi smo već zarobljeni u ledenicama koje prijeteći vise
i rasipaju se u providne i oštre kristale
mi smo daleko od snijega koji škripi
od podatnosti bjeline
od mogućnosti pada
od naslade u zajedničkoj grešci
mi smo daleko od opojne ovisnosti
u kojoj dotičući tvoje lice milujem sva lica
i rasipam se u svim pahuljama i svim istopljenim snjegovima
da bi opet doplovila k tebi u svim vodama i svim kapima
ne umivam te više i ne zovem te
i ne stražarim kraj tvoga lica dok spavaš
druge su zime
i drugi smo ljudi i ti i ja
samo ta bjelina
samo taj pokret nekog drugog dok namješta kragnu
samo taj plavi džemper i crne vrane i stari autobus
samo taj sipljivi snježni lanac uspomena
veže lavinu želje o mome vratu
zimske su ljubavi ušuškane
u vreli pretinac gonjenih čežnji
spraće nas proljeće od nas samih
bićemo goli i okupani
bestrasni i puni cvijeća
bićemo grana na drugoj grani
srasli u jedno a nesvjesni i zanjihani
ljubav se nekad preobrazi u drvo ali uvijek raste
čak i mimo nas
ljubavi
daleko mimo nas raste ljubav
i kažu da je božanska
i da je divno iskusiti je

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, iz zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja”, Buybook, 2018.

ROMAN OLJE KNEŽEVIĆ “GOSPOĐA BLACK”, Hena com, Zagreb, 11/2021; ulomak

proza

… April

Dragi tata,

E, pa, i to se dogodilo: u malenoj sam zemlji. Znaš da je mama stalno tako zvala Montenegro, malena zemlja. Nerviralo me to. Smatrala sam da je mamino najjače oružje bilo ime njene zemlje. Montenegro mi je zvučalo kao gotika, egzotika, udaljeni topot kopita. Kao srednjevjekovna tvrđava, a oko nje – očuvana raskošna priroda. Nisam kapirala zašto me mama ne želi nikada tamo odvesti, u taj Montenegro. Zašto je baš to izbjegavala, umjesto toga govorila my tiny country?

A ipak. Ipak. Ovdje je sve zaista maleno, minijaturno, samo su ljudi ogromni i glasni, tako da izgleda kao da prostora ima još manje. Kada smo sletjele na podgorički aerodrom, izašle smo u nepodnošljivo topao zrak – ispunjen, moram priznati, opojnom kombinacijom mirisa čempresa, ugrijane zemlje i osušene trave – i hodale smo preko piste do ulaza u zgradu aerodroma u kojoj ima samo jedna pokretna traka za prtljagu, na koju smo svejedno čekale barem sat vremena. Nakon toga su nas, to jest mamu, kinjili na carini kako to da nije dolazila tolike godine, kako to da joj kćerka ne govori crnogorski, zar nije rodbini svašta donijela, kako to da je došla sa samo dvije torbe?

Odmah sam shvatila dvije stvari:

  1. dobro je što sam skoro čitavog života slušala mamu i ujka-Dragona kako se prepiru na crnogorskom jer ja ga zapravo sada dosta imam u glavi, to jest – u onoj sam fazi kada skoro sve razumijem (jer ljudi se tu uglavnom prepiru), ali ne mogu progovoriti; i
  2. tu nema mnogo poštovanja za nečiji private space. Gotovo sam mogla golim okom vidjeti kako probijaju mamin private space. Ugh, bilo je gadno, tresle su joj i ruke i glas. Mislim da se odvikla od toga.

Kada su nas napokon pustili da izađemo iz te zgrade u kojoj nema nikakve klime, nepodnošljivo je zagušljivo unutra, počela je da pada, baš da strovaljivala s neba, neka užasno krupna vrsta kiše, koja od tada nije prestala. Kiša dakle pada već danima, i nitko uvečer nikamo ne ide, tako da znaš da mama nije lagala – zaista se ovdje ljudi plaše kiše. Uz trotoare kulja vodurina kaki-boje, i ljutito šišti dok kiša pljušti. Nejasno je izljeva li se iz kanalizacije ili se u istu ulijeva. “Nepoznati su joj i izvori i ušća”, što bi ti rekao citirajući nekoga (oprosti, zaboravih koga a kod babe i dede naravno nema interneta, pa ne mogu guglati i praviti se pametna). I.e. lokve odmah postaju virovi, a virovi luđački teku nizbrdo, mada smo u ravnici, to jest u diskrepanci, kaže mama. I još je svačije prvo pitanje da li u Londonu stvarno stalno pada kiša. Dođe mi da vrištim. “Nikada ovoliko kišurine nisam vidjela u Londonu! Uaaaa!”

Svojim poluzemljacima, iako se plaše kiše, priznajem jednu ludu hrabrost: kada su žedni, a to je vrlo često, samo odvrnu slavinu i piju vodu, iz pipe koju zovu “slavina”, kao “slovenly” se to izgovara, tako nekako. I mene tjeraju da odatle pijem. Stvarno, ne hvala. Ta je voda potpuno zamućena, ali njih fascinira što je, navodno, točno onoliko hladna koliko voda treba biti.

Ne brini, tata, ja ipak kupujem svoju vodu, oni mi se smiju i govore mi: “Kupuješ Peckham spring ha-ha-ha.” Presavijaju se od smijeha, svi do jednoga. Navodno je to neka epizoda iz serije “Mućke” koja je ovdje i dalje kult, čak me sažalijevaju kada im negativno odgovorim na (često) pitanje – živim li u Peckhamu ili barem negdje blizu. O, bože. Također, smiju mi se jer pijem vodu malim, čestim gutljajima, čak me imitiraju i smiju mi se, glasno. Ponekad mi u moje prazne boce uspu vodu iz pipe, da me prevare. Vidim ih dok to rade, pustim ih da mi te boce donesu i zahvalim, pravim se da ne kapiram jer očigledno ih to mnogo zabavlja. Zašto to rade? Nikada nisam upoznala ovakve ljude, koji su nacija a svi su isti, ponašanje im je neobjašnjivo, šale na tuđi račun srednjevjekovno surovo.

Već sam upoznala otprilike 1344 osobe, iako sam tu tek tjedan dana i nisam išla ni u kakvo kazalište, kino ili koncert. Kod babe i dede stalno dolaze gosti, rođaci, prijatelji, neprijatelji, komšije… I svi se isto ponašaju, kao da je to njihov prostor.

“O, mala Londonka, o, o”, svi govore isto i prekrivaju me pogledima od glave do pete, tako da se do ušiju zacrvenim, a ti znaš da meni rijetko kada krv dopire u obraze. “Smijemo li sad pušiti kod vas od kad vam je tu Londonka?” Naučila sam kako se to kaže na crnogorskom – ođepušit. Sveprisutni glas “đ”, kao j u juice. “Viđi je, viđi joj kosu, viđi viđi viđi đđđđ, izluđeću!”

Crnogorski je jezik intonacijom isto kao i crnogorska kišnica – bez izvora i ušća, kao da je sve jedna sumanuta, preglasna riječ, najduža na svijetu.

Kada napokon ovdje – God, please! – počnem pisati muziku, bit će uvrnuta; pa, možda i ispadne neki originalni miks buke, bijesa, slova đ i – engleske stisnute gornje usne.

Tko zna kada će i hoće li to biti. Klavijature su preživjele let i prošle carinu, ali i dalje tužno samuju u kutiji, obmotane pucketavim mjehurićima, utišane srebrnom ljepljivom trakom. Ova kiša i mene polako ubija. Koji je ovo freaking eksperiment, tata! Divim ti se – neka si nas poslao u nedođiju (da dođemo sebi u nedođiji) – a mamu mi i dalje žao, od one carine. By the way: žena samo spava, po čitav dan. Probudi se, onda plače ispod pokrivača. Pomalo i gunđa, reži; sve u svemu – horror. Horror i nefer, barem prema meni. Mogla bi mi ponešto prevesti, olakšati mi komunikaciju. Mislim, ustane ona, zbog gostiju, popije kavu s njima, u pidžami, onda ide i opet plače, reži, pa spava. JA treba da budem takva. JA sam tinejdžerka. I umjetnica u povoju. I još jedinica. Izgleda da JA, za razliku od moje majke, jačam svoju volju. Hvala bogu da imam engleske krvi. Ovdje se izgleda svi predaju tijelu, instinktima.

Nedostaješ,

N.

˷

Tatice,

Pa, Đessiii?

To znači: Where are you?

To pitaju svi dok gledaju ravno u onoga kog pitaju.

Mene pitaju: Đessi ti mala?

Ovdje sam, kažem.

Padaju od smijeha.

Često padaju od smijeha s MOG kreveta.

To Đessi možda je poput What”s up? Sssssup.

Ali Đessi traži odgovor. Viču Đessi ti, onda stanu, gledaju me i čekaju da im kažem gdje sam.

Slično tome, natjeraju me da, kad god oni to odluče, sjednem i jedem s njima, (prethodno me zovu kao da im život visi o koncu, Ninaaaaa Niiiiinaaaaaa aaa), i onda mi, premda sam već počela jesti, još barem deset puta kažu: Jedi, jedi. Kimam, usta mi puna hrane, želim reći: Pa zar ne vidite da već jedem? Onda sam shvatila da to: Jedi, jedi, jedi, jedi x 10, ima dublje značenje, u stilu „jedi sad jer ko zna kad ćemo opet jesti, ovdje se kod nas nikad ne zna što donosi novi dan“.

Umorna sam.

Zbunilo te što nema interneta, a poslala sam ti mejl. I još i pročitala tvoj odgovor.

Napisala sam ti ga kod babe i dede, a onda kompjuter nosila kod neke komšinice koja ima wi-fi. Nego, čudnije od toga je kako sam ti uopće uspjela napisati pismo i evo ti čak pišem i još jedno. Jer, jer, jer. Ma, opet ja i moje zapomaganje za mrvu privatnosti. Dosadna sam s tim već i samoj sebi. Ali fali mi moj prostor, jako. Navikao si me na to da imam svoj kat. Sada imam ujka-Draganov krevet u sobici koju dijelim s majkom. A mama je stalno tu, preko puta mene, u svom krevetu. Sad manje spava, više se pretvara da spava, i plače tiho, više ne reži. Znam da bi i ona voljela da bude sama, ali kamo ću onda ja? Meni su njeni roditelji stranci, ja ne govorim taj jezik, oni ne znaju engleski. Sebična je, mama. Kako ne shvati da je lakše – njenoj je rođenoj i povrijeđenoj kćeri lakše da sve to podnese ako ona ustane iz kreveta, izađe iz naše (OMG!) sobe i ode u kuhinju da tamo sjedi i pije svoje kafe sa svojim roditeljima, gostima i komšijama, nego da joj baka donosi nebrojene šalice kave u sobu i onda ni baka nikako da izađe. A za bakom dođe deda, pa za njim svi gosti i svako tko se zatekao u ovoj zgradi – ulazna vrata stana nikada se ne zaključavaju, pa što se onda ne bi tek tako ušetavalo u spavaće sobe, molim lijepo? Inače, totalni teatar apsurda je ova zemlja. Gosti koji se najave da će doći nikada ne dođu. Umjesto njih, uvijek nenajavljeni upadaju neki drugi ljudi koji nikako da odu. Mamine se drugarice stalno najavljuju, a još nisu došle. Ali zato su nam tu po čitav dan neki ljudi koje meni nitko ne predstavlja a koji stalno žure jer “moraju da idu kod toga-i-toga”, a nikada ne odu tamo gdje su najavljeni. Ostaju kod nas, i to najduže u mojoj i maminoj sobi.

Ja onda šaljem mami streličaste poglede dok ona ispija kafu; u stilu: “Hello, zar tebi ne smetaju sva ta lica na vratima, u sobi, iznad tebe, oko tebe?” Sva ta pitanja koja joj postavljaju, na koja mama, koliko shvaćam, ne odgovara, ali pitanja ne prestaju – zar joj ne smeta to? Izgleda da ona to ne primjećuje. Ne primjećuje ni to da svi puše, i tako nam, s cigaretama u zubima, sjednu na krevete – baš na posteljinu nam sjednu u robi u kojoj su sjedili tko zna gdje prije toga – a onda se sjete da nemaju pepeljare i gurkaju moj lakat uz riječi za koje znam da znače: “Ajde mala, donesi nam pepeljaru.” Ne pitaj kako znam, ali znam. Koliko je ovaj jezik težak za naučiti, toliko su crnogorska lica laka za čitanje. Sve što izgovore, ovi domaći ljudi prate izobličavanjem lica, pogotovu očiju i usta, i veoma je lako razumjeti šta hoće od osobe kojoj se obraćaju.

OK. OK. Razmažena sam. Sabrat ću se. That Too Shall Pass. (Dragocjen materijal za moje kreacije, rekao bi ti.)

***

OLJA KNEŽEVIĆ rođena je u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost, Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Radila je kao freelance prevoditeljica za poeziju i prozu, novinarka-prevoditeljica na Radio Brodu, asistentkinja menadžera projekta socijalne pomoći Danskog savjeta za izbjeglice, profesorica engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji.

2008. Magistrirala je kreativno pisanje na Birkbeck koledžu univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prize-a za najbolji magistarski rad 2007/2008.

2009. Kratka priča Učionica (The Classroom) obavljena je u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala, uz priče poznatih svjetskih autora.

Za magazin Art je u razdoblju 2010-2014. pisala kolumne/pričeiz kojih je nastala zbirka Londonske priče juga objavljena 2013.

Romani:

Milena & druge društvene reforme – 2011. u Crnoj Gori, 2012.u Hrvatskoj (Profil)

Gospođa Black, u Crnoj Gori objavljen 2015.

Katarina, velika i mala pobjednički je roman za 2019-tu godinu, dobitnik regionalne nagrade izdavačke kuće VBZ i TISAK Media. Ovaj je roman preveden na engleski jezik, i objavljen kao Catherine the Great and the Small za Istros Books u Velikoj Britaniji 2020.godine.

Gospođa Black, izmijenjeno hrvatsko izdanje, 2021.