… April
Dragi tata,
E, pa, i to se dogodilo: u malenoj sam zemlji. Znaš da je mama stalno tako zvala Montenegro, malena zemlja. Nerviralo me to. Smatrala sam da je mamino najjače oružje bilo ime njene zemlje. Montenegro mi je zvučalo kao gotika, egzotika, udaljeni topot kopita. Kao srednjevjekovna tvrđava, a oko nje – očuvana raskošna priroda. Nisam kapirala zašto me mama ne želi nikada tamo odvesti, u taj Montenegro. Zašto je baš to izbjegavala, umjesto toga govorila my tiny country?
A ipak. Ipak. Ovdje je sve zaista maleno, minijaturno, samo su ljudi ogromni i glasni, tako da izgleda kao da prostora ima još manje. Kada smo sletjele na podgorički aerodrom, izašle smo u nepodnošljivo topao zrak – ispunjen, moram priznati, opojnom kombinacijom mirisa čempresa, ugrijane zemlje i osušene trave – i hodale smo preko piste do ulaza u zgradu aerodroma u kojoj ima samo jedna pokretna traka za prtljagu, na koju smo svejedno čekale barem sat vremena. Nakon toga su nas, to jest mamu, kinjili na carini kako to da nije dolazila tolike godine, kako to da joj kćerka ne govori crnogorski, zar nije rodbini svašta donijela, kako to da je došla sa samo dvije torbe?
Odmah sam shvatila dvije stvari:
- dobro je što sam skoro čitavog života slušala mamu i ujka-Dragona kako se prepiru na crnogorskom jer ja ga zapravo sada dosta imam u glavi, to jest – u onoj sam fazi kada skoro sve razumijem (jer ljudi se tu uglavnom prepiru), ali ne mogu progovoriti; i
- tu nema mnogo poštovanja za nečiji private space. Gotovo sam mogla golim okom vidjeti kako probijaju mamin private space. Ugh, bilo je gadno, tresle su joj i ruke i glas. Mislim da se odvikla od toga.
Kada su nas napokon pustili da izađemo iz te zgrade u kojoj nema nikakve klime, nepodnošljivo je zagušljivo unutra, počela je da pada, baš da strovaljivala s neba, neka užasno krupna vrsta kiše, koja od tada nije prestala. Kiša dakle pada već danima, i nitko uvečer nikamo ne ide, tako da znaš da mama nije lagala – zaista se ovdje ljudi plaše kiše. Uz trotoare kulja vodurina kaki-boje, i ljutito šišti dok kiša pljušti. Nejasno je izljeva li se iz kanalizacije ili se u istu ulijeva. “Nepoznati su joj i izvori i ušća”, što bi ti rekao citirajući nekoga (oprosti, zaboravih koga a kod babe i dede naravno nema interneta, pa ne mogu guglati i praviti se pametna). I.e. lokve odmah postaju virovi, a virovi luđački teku nizbrdo, mada smo u ravnici, to jest u diskrepanci, kaže mama. I još je svačije prvo pitanje da li u Londonu stvarno stalno pada kiša. Dođe mi da vrištim. “Nikada ovoliko kišurine nisam vidjela u Londonu! Uaaaa!”
Svojim poluzemljacima, iako se plaše kiše, priznajem jednu ludu hrabrost: kada su žedni, a to je vrlo često, samo odvrnu slavinu i piju vodu, iz pipe koju zovu “slavina”, kao “slovenly” se to izgovara, tako nekako. I mene tjeraju da odatle pijem. Stvarno, ne hvala. Ta je voda potpuno zamućena, ali njih fascinira što je, navodno, točno onoliko hladna koliko voda treba biti.
Ne brini, tata, ja ipak kupujem svoju vodu, oni mi se smiju i govore mi: “Kupuješ Peckham spring ha-ha-ha.” Presavijaju se od smijeha, svi do jednoga. Navodno je to neka epizoda iz serije “Mućke” koja je ovdje i dalje kult, čak me sažalijevaju kada im negativno odgovorim na (često) pitanje – živim li u Peckhamu ili barem negdje blizu. O, bože. Također, smiju mi se jer pijem vodu malim, čestim gutljajima, čak me imitiraju i smiju mi se, glasno. Ponekad mi u moje prazne boce uspu vodu iz pipe, da me prevare. Vidim ih dok to rade, pustim ih da mi te boce donesu i zahvalim, pravim se da ne kapiram jer očigledno ih to mnogo zabavlja. Zašto to rade? Nikada nisam upoznala ovakve ljude, koji su nacija a svi su isti, ponašanje im je neobjašnjivo, šale na tuđi račun srednjevjekovno surovo.
Već sam upoznala otprilike 1344 osobe, iako sam tu tek tjedan dana i nisam išla ni u kakvo kazalište, kino ili koncert. Kod babe i dede stalno dolaze gosti, rođaci, prijatelji, neprijatelji, komšije… I svi se isto ponašaju, kao da je to njihov prostor.
“O, mala Londonka, o, o”, svi govore isto i prekrivaju me pogledima od glave do pete, tako da se do ušiju zacrvenim, a ti znaš da meni rijetko kada krv dopire u obraze. “Smijemo li sad pušiti kod vas od kad vam je tu Londonka?” Naučila sam kako se to kaže na crnogorskom – ođepušit. Sveprisutni glas “đ”, kao j u juice. “Viđi je, viđi joj kosu, viđi viđi viđi đđđđ, izluđeću!”
Crnogorski je jezik intonacijom isto kao i crnogorska kišnica – bez izvora i ušća, kao da je sve jedna sumanuta, preglasna riječ, najduža na svijetu.
Kada napokon ovdje – God, please! – počnem pisati muziku, bit će uvrnuta; pa, možda i ispadne neki originalni miks buke, bijesa, slova đ i – engleske stisnute gornje usne.
Tko zna kada će i hoće li to biti. Klavijature su preživjele let i prošle carinu, ali i dalje tužno samuju u kutiji, obmotane pucketavim mjehurićima, utišane srebrnom ljepljivom trakom. Ova kiša i mene polako ubija. Koji je ovo freaking eksperiment, tata! Divim ti se – neka si nas poslao u nedođiju (da dođemo sebi u nedođiji) – a mamu mi i dalje žao, od one carine. By the way: žena samo spava, po čitav dan. Probudi se, onda plače ispod pokrivača. Pomalo i gunđa, reži; sve u svemu – horror. Horror i nefer, barem prema meni. Mogla bi mi ponešto prevesti, olakšati mi komunikaciju. Mislim, ustane ona, zbog gostiju, popije kavu s njima, u pidžami, onda ide i opet plače, reži, pa spava. JA treba da budem takva. JA sam tinejdžerka. I umjetnica u povoju. I još jedinica. Izgleda da JA, za razliku od moje majke, jačam svoju volju. Hvala bogu da imam engleske krvi. Ovdje se izgleda svi predaju tijelu, instinktima.
Nedostaješ,
N.
Tatice,
Pa, Đessiii?
To znači: Where are you?
To pitaju svi dok gledaju ravno u onoga kog pitaju.
Mene pitaju: Đessi ti mala?
Ovdje sam, kažem.
Padaju od smijeha.
Često padaju od smijeha s MOG kreveta.
To Đessi možda je poput What”s up? Sssssup.
Ali Đessi traži odgovor. Viču Đessi ti, onda stanu, gledaju me i čekaju da im kažem gdje sam.
Slično tome, natjeraju me da, kad god oni to odluče, sjednem i jedem s njima, (prethodno me zovu kao da im život visi o koncu, Ninaaaaa Niiiiinaaaaaa aaa), i onda mi, premda sam već počela jesti, još barem deset puta kažu: Jedi, jedi. Kimam, usta mi puna hrane, želim reći: Pa zar ne vidite da već jedem? Onda sam shvatila da to: Jedi, jedi, jedi, jedi x 10, ima dublje značenje, u stilu „jedi sad jer ko zna kad ćemo opet jesti, ovdje se kod nas nikad ne zna što donosi novi dan“.
Umorna sam.
Zbunilo te što nema interneta, a poslala sam ti mejl. I još i pročitala tvoj odgovor.
Napisala sam ti ga kod babe i dede, a onda kompjuter nosila kod neke komšinice koja ima wi-fi. Nego, čudnije od toga je kako sam ti uopće uspjela napisati pismo i evo ti čak pišem i još jedno. Jer, jer, jer. Ma, opet ja i moje zapomaganje za mrvu privatnosti. Dosadna sam s tim već i samoj sebi. Ali fali mi moj prostor, jako. Navikao si me na to da imam svoj kat. Sada imam ujka-Draganov krevet u sobici koju dijelim s majkom. A mama je stalno tu, preko puta mene, u svom krevetu. Sad manje spava, više se pretvara da spava, i plače tiho, više ne reži. Znam da bi i ona voljela da bude sama, ali kamo ću onda ja? Meni su njeni roditelji stranci, ja ne govorim taj jezik, oni ne znaju engleski. Sebična je, mama. Kako ne shvati da je lakše – njenoj je rođenoj i povrijeđenoj kćeri lakše da sve to podnese ako ona ustane iz kreveta, izađe iz naše (OMG!) sobe i ode u kuhinju da tamo sjedi i pije svoje kafe sa svojim roditeljima, gostima i komšijama, nego da joj baka donosi nebrojene šalice kave u sobu i onda ni baka nikako da izađe. A za bakom dođe deda, pa za njim svi gosti i svako tko se zatekao u ovoj zgradi – ulazna vrata stana nikada se ne zaključavaju, pa što se onda ne bi tek tako ušetavalo u spavaće sobe, molim lijepo? Inače, totalni teatar apsurda je ova zemlja. Gosti koji se najave da će doći nikada ne dođu. Umjesto njih, uvijek nenajavljeni upadaju neki drugi ljudi koji nikako da odu. Mamine se drugarice stalno najavljuju, a još nisu došle. Ali zato su nam tu po čitav dan neki ljudi koje meni nitko ne predstavlja a koji stalno žure jer “moraju da idu kod toga-i-toga”, a nikada ne odu tamo gdje su najavljeni. Ostaju kod nas, i to najduže u mojoj i maminoj sobi.
Ja onda šaljem mami streličaste poglede dok ona ispija kafu; u stilu: “Hello, zar tebi ne smetaju sva ta lica na vratima, u sobi, iznad tebe, oko tebe?” Sva ta pitanja koja joj postavljaju, na koja mama, koliko shvaćam, ne odgovara, ali pitanja ne prestaju – zar joj ne smeta to? Izgleda da ona to ne primjećuje. Ne primjećuje ni to da svi puše, i tako nam, s cigaretama u zubima, sjednu na krevete – baš na posteljinu nam sjednu u robi u kojoj su sjedili tko zna gdje prije toga – a onda se sjete da nemaju pepeljare i gurkaju moj lakat uz riječi za koje znam da znače: “Ajde mala, donesi nam pepeljaru.” Ne pitaj kako znam, ali znam. Koliko je ovaj jezik težak za naučiti, toliko su crnogorska lica laka za čitanje. Sve što izgovore, ovi domaći ljudi prate izobličavanjem lica, pogotovu očiju i usta, i veoma je lako razumjeti šta hoće od osobe kojoj se obraćaju.
OK. OK. Razmažena sam. Sabrat ću se. That Too Shall Pass. (Dragocjen materijal za moje kreacije, rekao bi ti.)
***
OLJA KNEŽEVIĆ rođena je u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost, Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Radila je kao freelance prevoditeljica za poeziju i prozu, novinarka-prevoditeljica na Radio Brodu, asistentkinja menadžera projekta socijalne pomoći Danskog savjeta za izbjeglice, profesorica engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji.
2008. Magistrirala je kreativno pisanje na Birkbeck koledžu univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prize-a za najbolji magistarski rad 2007/2008.
2009. Kratka priča Učionica (The Classroom) obavljena je u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala, uz priče poznatih svjetskih autora.
Za magazin Art je u razdoblju 2010-2014. pisala kolumne/pričeiz kojih je nastala zbirka Londonske priče juga objavljena 2013.
Romani:
Milena & druge društvene reforme – 2011. u Crnoj Gori, 2012.u Hrvatskoj (Profil)
Gospođa Black, u Crnoj Gori objavljen 2015.
Katarina, velika i mala pobjednički je roman za 2019-tu godinu, dobitnik regionalne nagrade izdavačke kuće VBZ i TISAK Media. Ovaj je roman preveden na engleski jezik, i objavljen kao Catherine the Great and the Small za Istros Books u Velikoj Britaniji 2020.godine.
Gospođa Black, izmijenjeno hrvatsko izdanje, 2021.
čovjek-časopis 