„Sanja ti je bila legenda“, rekla mi je Milica, i dodala mi još par mandarina iz kutije pored kreveta u njenoj sobi. „Naravno da je umrla mlada, kao i sve legende. A dosadne majke i očevi nadživjeće i svoju djecu. Vidi šta je životna svrha mojoj Ceci: pravljenje zaliha za crne dane. Kašeti mandarina, raskomadane životinje po zamrzivačima. Čula sam da se na Sanjinim časovima likovnog moglo pričati o svemu, svemu. O ljubavi, vezama, braku, filmovima, poeziji. Baš je fazon da nosiš to S kao privjesak.“
Miličina se nordijsko plava kosa, dužine kao u sirene, prosipala po krevetu, po meni, s kreveta padala na pod. U kosi, kore od mandarina i ostaci od oštrenja crnog krejona za oči. Prije izlaska napolje, ništa od toga neće istresti iz te ogromne kose koju rijetko pere. Uvjerava me da mirisi otpadaka i masnoće odbijaju vaške.
Dječaci ispred zgrade zvali su je „plavi anđeo“. Nisu je interesovali, „ti paćenici“. Bila je zaljubljena u filmove, u glumce, Branda, Belmonda, Delona. U pjegavu, beskompromisnu Katharine Hepburn, u karakternu Annu Magnani s dlakama u nosu, u malo razroku Monicu Vitti. „Osjećam da pripadam tom svijetu“, govorila mi je, bez srama. I svima je tako, bez srama, govorila da od života hoće umjetnost, strast i slobodu.
„Ćao, ja sam Milica, rođena na potpuno krivoj paraleli.“ Tako se predstavljala u leksikonima.
Sve sam njene riječi upijala. Njen je govor bio glamurozan i bogat poput Hollywooda, kamo je stvarno i pripadala. Napamet je učila ženske monologe iz svih knjiga koje je čitala. Već se s trinaest godina počela ozbiljno spremati za prijemni na beogradskoj Dramskoj akademiji.
„Gluma se može i sa šesnaest upisati“, govorila je, pravilnim izgovorom.
„Kupi još i K za tvoje ime“, rekla mi je. „Prejako ti je ime. Katarina. Odmah nakon Katarina mora ići velika. Moraš da porasteš do metar osamdeset, moraš da budeš velika poput tvrđave. Muška ramena i velike sise.“
„Smrdim li na znoj?“ pitala sam je. „Jesu li mi predlakave ruke?“
„Savršena si“, tješila me. „Siniša se prepao toga, kao i svi dječaci. Pokaži mi sise, kraljice Katarina. Mislim da su ti porasle.“ Prvo je ona podigla svoju majicu. „Gle. Moje su se već objesile.“
Nisu se bile objesile, naravno. Samo je htjela opet da pokaže svoje čvrste i oble grudi.
„Ti imaš ljepše bradavice“, zaključila je i prešla mi prstima preko njih.
„Lezbejke!“ jednom smo čule Radoša, njenog brata, koji se bio sakrio iza zavjese u sestrinoj sobi. „Reću vas majkama da se vatate i ljubite u usta.“
„Sram te bilo“, rekla mu je Milica. „Keti nema majku. Zamisli da nas dvoje nemamo majku.“
Radošu je zadrhtala bradica, nozdrve su mu se širile i skupljale u borbi protiv plača.
„Nemoj, Mici, mučiš ga“, rekla sam.
Nije prestala. „Kakav bi to usran život bio, a? I još ti dođe neki glupan, poput tebe sada, da te tuži i da ti sudi.“
Radoš nije uspio zaustaviti plač. Već je i jecao.
„Taj tvoj plač nama ništa ne znači, osim da žališ samoga sebe. Izvini se Katarini. Kad postane Katarina Velika, odrubiće ti glavu.“
Tješila sam Radoša, govorila mu da me nije povrijedio.
„Ne troši žvake na seljake“, rekla je Milica, skrenula mi pažnju na više ciljeve koje smo nas dvije imale. „Svejedno ćemo uskoro otići iz ove kasabe. Ti i ja. Ti sve možeš, zapamti. Ovdje svakome mozak zakržlja. Ja nemam namjeru da proživim život s pola mozga.“
Govorila mi je da ću ja da pišem uloge za nju, kao što sam pisala pisma za rubrike „U povjerenju“. Rekla mi je da imam snagu zemlje koju svojim čudesnim sastojcima hrani kosmička majka – i otud moj mir, a da je ona niža vrsta, kojoj je stalno potrebno napadno izražavanje pred publikom. Naslućivala sam da u toj „nižoj vrsti“ i „napadnom izražavanju pred publikom“ zadovoljno bitišu komplimenti upravo takvom karakteru, i rado sam joj bila publika – njen je žar sve moje grčeve i tuge pretvarao u pepeo, u njenu je sobu i sunce ulazilo kao da dolazi u posjetu sebi ravnoj, da je gleda dok uvježbava monologe. Bila je radnica iz Titeksa koja se otima mašini, postaje Majka Hrabrost; bila je balkanska Antigona; Stella Kowalski i Blanche DuBois u jednoj osobi, ili: svaka je žena podvojena – „Moja originalna teza“, rekla je. Počev od vlastite majke, dodala je. Tennessee Williams znao je to i raspolovio je jedan ženski lik, napisao ih kao sestre, da bi drama bila razumljiva široj publici. Šira publika voli da im se priče pojednostave.
Milica je imala fotografsko pamćenje i ambiciju „neprimjerenu našem društvenom poretku“, kako je to definisao njen otac a ona mi ga je imitirala. Kupovala je časopise, Dvoje, Bazar, Praktična žena, iz njih učila komediju. „Ajde da vježbamo komediju iz ovog šunda“, govorila je. Ja sam onda sastavljala tobožnja pisma čitateljki koje je ona glumila.
„Vjeruj mi,“ tvrdila je, „sva se ta pisma izmišljaju, a znaš li i zašto nikad nisu objavili tvoja izmišljena? Tvoja ih pisma plaše. Objavljuju samo ova slabašna, gdje se žene prikazuju kao nesrećnice koje po čitav dan žude za muškarcem, jer ako ne žude i ne pate, postaće uskoro jače od muškaraca, što je nedopustivo.“
Vjerovala sam joj, naravno. Svakoga sam dana sve manje žudila i patila za Sinišom.
Njena je majka, teta Ceca, radila u Jugoexportu, „Modnoj trgovini najvišeg standarda“, govorila je. U ormaru u Miličinoj sobi držala je bunde. Izgledalo je kao da i od njih pravi zalihe za crne dane. Imala ih je pet, možda i koju više, različitih boja, krojeva i dužina. S ponosom je izgovarala samo „mink“ kada bi pred nama vadila neku od bundi i pokazivala svojim drugaricama. Izgovarala je to ispuštajući dugi dim cigarete: požudno m, dugo n i gusto k. Mhminnkhh. Cigarete je izvlačila iz crvenom kožom obložene tabakere, kao da izvlači amajlije. Mazila ih je, smekšavala im filter prstima, s mnogo nježnosti uvlačila u muštiklu, na kraju pripaljivala spretnim kresom šibice o nokat – barem je to tako meni izgledalo, dok mi Milica nije rekla da njena majka uvijek u džepu sakoa, mantila, pa vjerovatno i pidžame, ima malo kresalice s kutije šibica, koju prisloni na nokat palca. Miris bugarske ruže i prokuvanog mlijeka iz babinog stana, u Miličinom je stanu bio zamijenjen mirisom nikotina, krzna, laka za kosu s veličanstveno nepokretnih frizura teta Cece i njenih prijateljica, i mirisima reskih ili cvjetnih parfema kojima su krzna bila natopljena. Ššammadd, govorila je teta Ceca; Čaarli; ili Ššanelll.
________________________________________
OLJA KNEŽEVIĆ rođena je u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost, Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Radila je kao freelance prevoditeljica za intervjue, poeziju i prozu, novinarka-prevoditeljica na Radio Brodu za vrijeme rata devedesetih, asistentkinja menadžera projekta socijalne pomoći Danskog savjeta za izbjeglice, profesorica engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji.
2008. Magistrirala je kreativno pisanje na Birkbeck koledžu univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prize-a za najbolji magistarski rad 2007/2008.
Živjela je u Londonu 2004-2014.
Trenutno s porodicom živi u Zagrebu.
Članica je Hrvatskog društva pisaca.
Objavila je romane:
‘Milena & druge društvene reforme’ – 2011. Tri izdanja u Crnoj Gori, Hrvatskojj i Srbiji.
‘Gospođa Black’, u Crnoj Gori objavljen 2015. Izdanje za Srbiju, 2017.
‘Katarina, Velika i Mala,’ pobjednički roman za 2019. godinu, nagrada VBZ-a za najbolji do tada neobjavljivani roman.
čovjek-časopis 