KRATKA PRIČA MILJANA MILANOVIĆA IZ ZBIRKE “PRODUŽETAK VRSTE”, Partizanska knjiga, 2019.

LJUBAVNI ŽIVOT KITOVA

MAMU

Sedimo za stolom u oronulom predgrađu koje ponovo oživljava. Stara skladišta od cigli postaju nova urbanistička zona. To se zove gentrifikacija. Rekao je Vomp. Nedaleko od luke niču male zelene oaze nakrcane tehnološkim novotarijama. Svedoci smo preobražaja Hakam oblasti. Raj za generacije osvešćenih. To smo mi. Sedimo svi zajedno. Mamu i njeni prijatelji. Nosimo majice s obeležjima lokalnog fudbalskog tima, u bojama koje predstavljaju slobodu i borbu za bolji život, vladavinu ljudskih prava i otpor neoliberalnom kapitalizmu. Gušimo se od smeha. Ispijamo dobra vina starog i novog sveta. Grickamo švajcarske sireve, italijanski pršut i španske masline. Neko je doneo dimljenog lososa i zeleniš s dresingom od mirođije i nečeg belog, kremastog. Lepi mi se za brkove kao pivska pena. Mamuini prijatelji su levičari. Uglavnom doktorandi humanističkih nauka, poneki profesor ili docent. Vomp je filozof. On previše razmišlja. Na ivici je da odustane od studija. Nisu mu bitni ispiti. Bitna mu je suština. Uglavnom, ostao je bez para.

„Čovek bez ideje je usahlo drvo na vetru“, ponavljao bi istu misao uvek kad je sit i zadovoljan.

Moje ime je Zui. Ja sam dete farmera. Morao sam da pobegnem od slame i balege. Sada radim svakakve poslove. Uglavnom teške. Najviše volim da poziram umetnicima. Nag. Mamu kaže da sam građen kao Apolon. Kako god, pristojno plaćaju.

Mamu je preglasna. Od vina postaje razmetljiva. Razgovaramo o ugnjetavanju običnog čoveka i hordama jadnih izbeglica. Pominjemo zidove, bodljikavu žicu, blato i elektro šokove. Prepričavamo scene iz metroa. Kritikujemo državu i sistem. Mas je pomenuo azil za pse. Vomp grize svoje prste.

„Sada je trenutak. Moramo da stanemo na put ovoj tiraniji“, Guhaam lupa pesnicom o sto. Puding od vanile podrhtava. Guhaam obožava kada je u centru pažnje. Mamu je navučena na njegove baljezgarije. Sluša uspaljeno srčane govore pune empatije prema nesnađenom pojedincu i bespravnom poretku. Ponekad pomislim da svršava od toga. Dok se jebemo, tera me da ponavljam revolucionarne pokliče. Uglavnom, Guhaam nema muda. Dobro je situiran i povaljuje ribe glumeći romantizovanog predvodnika.

„Jeste li videli laž?“

Što smo pijaniji, dijalozi postaju sve komplikovaniji. Koriste se strane, neizgovorljive reči, fraze na latinskom, termini iz marksizma. Već godinu dana rešavamo civilizacijske probleme u ovom istom stanu. Uz trpezu i alkohol. Moderna revolucija može da se sprovede kada bismo svi kolektivno izbegli da platimo porez. Razrađivali smo Masove hipoteze. Zamislite da političari primaju platu isključivo od donacije zadovoljnih građana. Sada kaže da to nije prava stvar. Prava stvar je bomba. Dinamit. Kalašnjikov. Nema pregovora. Došao je trenutak malo i mi da tlačimo. Guhaam ga smiruje i savetuje da ne brza. Mamu ustaje i kaže da ne može više ovako. Želi da se što pre uključi u akciju. Ona je pronašla način. Barem dok se ne stvore uslovi za nešto više. Sveobuhvatnije.

„Društvo, ja za tri dana odlazim u Indiju.“

Napravila je teatralnu pauzu. Pogledala je Guhaama upitno, tražeći odobravanje, ili bar neki znak da je zadovoljan njenom odlukom. Guhaam je vrteo čašu i odmeravao boju dobre berbe.

„Želim da pomognem jadnim slonovima.“

Iz fioke je izvadila bulhuk1.

„Ovo je simbol ropstva koji ću da uništim.“

„Bravo, Mamu“, napokon se oglasio. Ostali su aplaudirali nazdravljajući. Onda su klicali dok je Mas proizvodio zvuk planinskog gorile. Pokušavao sam da shvatim kako se uklapam u celu priču oko slonova. Prethodne noći sam napisao kratak govor i naučio ga napamet, sve u nadi da ću je pitati da živimo zajedno.

Kada su svi otišli, ali najpre izmešavši obuću, kapute i bacivši po peglu u kupatilu, strpali smo sudove u mašinu. Pokušao sam da je poljubim u trenutku kad smo se slučajno uhvatili za isti tanjir. Sklonila je glavu. Tu slatku bundevicu u kojoj se krije lek za oholost čovečanstva.

„Jel’ to stvarno, ili se samo praviš važna pred njima?“

„Zašto bih se pravila, ti jednostavno ne možeš to da razumeš. Ja se ne zadovoljavam malim ciljevima. Žao mi je.“

Pogledala me je, puna prezira, i rekla da je najbolje da večeras ranije odem. Očekuju je sati pakovanja.

ZUI

Mesec dana nakon što je Mamu otišla, dogurao sam do dve pakle dnevno. Sedam miligrama katrana po cigareti. Pljuga. Džoging. Pljuga. Tuš. Nikotin. Pa još nikotina. Mas mi je rekao da mu je žao kako je sve to između Mamu i mene ispalo. Vomp mi je pod mišku ćušnuo formular i propratno pismo, njegovu uredno pripremljenu prijavu. Bio mu je potreban taj posao, ali je odustao zbog hladnoće. Rekao je da ja znam s životinjama i da bih se verovatno dobro snašao.

„Evo ti i adresa. Daleko ostrvo. Istraživačka stanica. Apliciraj. Pomoći će ti da se središ.“

„Kitovi?“

„Kitovi, krave. Isti kurac.“

„Do kada je rok?“

„Sve ti tu piše. Ti si dobar dečko, Seljak“, vikao je s druge strane ulice.

Seljak. Tako su me oslovljavali. Sve je počelo s Guhaamovim podjebavanjem. On je to izgovarao krajnje podrugljivo i zlobno. Ostali su zvučali simpatično. Prijateljski. Tog dana, dok sam ulazio u taksi za aerodrom, Guhaam se gotovo očešao o moje rame. Nije zastao. Nije me ni pogledao. Pokušao sam da ga dozovem, ali se nije okrenuo.

Promenio sam dva leta. Ribarski brodić me je doveo do betonskih stepenica uz strmu kamenu liticu. S vrha pružao se pogled na ledene bregove. Izranjali su iz vode na samom ulazu u fjord koji zadire duboko u kopno. Magla je tekla kao reka s planina u pozadini. Preda mnom se pružao travnati plato s belom kupolom u centru. Iz nje su štrčale dve visoke antene. Okliznuo sam se i pao na kolena. Ranac prenatrpan stvarima oborio me je na bok. Psovao sam fensi košulje, patike za trčanje i bade mantil. Na vratima je stajao starac u oker skafanderu. Klimao je glavom.

„Kafa? Čaj?“

„Kafa.“

Noh me podseća na pokojnog strica. On je bio mnogo stariji od mog oca. Retka, seda kosa koja oko temena tamni. Uredno izbrijan, miran, prijatnog glasa i nepokolebljiv. Vuče noge kad hoda. Nosi glomazne cipele i sat koji pokazuje tačno vreme u Ukrajni.

„Dobro je. Nema više čaja.“

Sedimo za stolom jedan naspram drugog. Noh me odmerava i mulja gutljaj u ustima. Na stolu započeta partija domina. Odigrava.

„Kost“, kaže. Oblizuje donju usnu. Oči mu sijaju, stisnute izboranim kapcima.

„Domine“, dodaje i pokazuje nosem.

Podižem duplu trojku.

„Napravljene su od kosti kita.“

Prelazim palcem po crnim tačkicama. Prijatna je na dodir. Onda mi se pred očima stvara slika vodoskoka, pa kit koji otvorenih usta izranja na površinu. Reklama za osvežavajuće bombone. Danonoćno se vrti na nacionalnoj televiziji. Odustajem od poteza.

„Da li znaš kako ženka kita doji mladunče?“

Odmahujem glavom. Noh ustaje i odvlači se u drugu prostoriju.

„Ovde ćeš da spavaš“, dovikuje.

NOH

„Pssssst.“

Ako želim da saznam čemu služe svi ti tasteri (sa i bez natpisa), potenciometri (manje ili više osetljivi), svetleće indikacije žute boje, svetleće indikacije zelene boje, sonari, ekrani i jedna načeta rolna ubrusa, moram da budem uporan. Noh ne govori mnogo. Uobičajeno je, da ja započnem razgovor rečima kako, ili šta misliš. Često ne završim pitanje. Dobijem prst koji se njiše.

„Čitaj“, ponekada mi da jasne instrukcije. Uglavnom sedimo u tišini.

„Psssst.“

To i nije prava tišina. Neprestano se čuje brujanje ventilatora na mernim instrumentima. S vremena na vreme zakrči radio-veza. Noh, posle jutarnje gimnastike, stane kraj prozora i kusa kašu iz blendera. Kada su dani vedri odatle se vide sante leda koje plutaju poput napuštenih prekookeanskih brodova. Donedavno su se ovde okupljali. Izgovara istu rečenicu. Pre toga, uzdahne. Kada je tmurno, ne kaže ništa. Samo kusa. Znatno brže. Onda navuče slušalice, pa osluškuje. Ja popijem nekoliko kafa. Izađem ispred na tren, da udahnem svež vazduh, protrljam oči, protresem se. Dobro jutro. Urliknem. Osetim golickanje, kao kod aparata za inhaliranje. Čist udisaj. Bez smoga. Obiđem krug po stanici, pa se zavalim i čitam.

Petog dana otkrio sam prostoriju u stražnjem delu stanice. Sređivao sam neke kutije, kad su mi se ukazali nastavak hodnika i još jedna vrata. Iza njih, duguljasta zapuštena soba s tegovima i bendž klupom. Na prašnjavom podu, trenažni bicikl u delovima i pored njega sprava za veslanje s pokidanom sajlom. Prozor na severnoj strani bio je zatamnjen slikom. Obrisao sam je i bez Nohovog znanja okačio o zid u trpezariji.

Jedrenjaci ustremljeni kao roj ljutih stršljena. Kilometri mreža i harpuni. U uglu krv i peraja, utrobe razbacane na sve strane. Osamnaesti vek. Žetva kitova.

„Mast“, izgovorio je umesto laku noć.

Sutradan više nije bilo slike.

Prošli su meseci. Naučio sam mnogo toga o kitovima. Baratam i latinskim imenima. Jasno mi je šta su sisari. Imao sam dovoljno vremena da shvatim i samog sebe, a i Mamu. Imao sam dovoljno vremena da ponavljam iste scene, da tumačim reakcije, odgovore, i analizram šta bi moglo biti bolje. Drugačije.

Noh se probudio čio i veseo.

„Danas mi je rođendan.“

Pokušao sam da se rukujemo i uputim mu čestitke. On je jurnuo k frižideru s rezervama konzervi koje smo jeli. Prevrnuo je sve i izvadio vakumirani najlon s odrescima. U drugoj ruci držao je flašu viskija. Vatru smo neprestano raspirivali fenom za roštilj. Gasio se žar od suvišne vlage.

„Koliko si napunio?“

Noh nije odgovorio ništa. Sipao je i zahtevao da eksiramo. Ispili smo do dna tri puta. U magli.

„Sunčan dan iznad oblaka“, rekao je. Klimnuo sam glavom i zavrnuo nogavice.

„Sunce je negde tu.“

Podigao sam pogled, ali sve je bilo nepromenljivo, beličasto.

„Baš onako kao što je i ona negde tu.“

„Ko?“, upitao sam.

„Ara. Poslednja ženka svoje vrste. Zbog nje smo i mi ovde. Ima nešto malo preko sto godina. Bila je dole u fjordu pre trideset. Snimio sam njen poslednji zov. Uporna je. Traži savršenog muža.“

Pomislio sam na Mamu. Na njene slonove. Na otiske u pesku. Noh je poslužio ražnjiće.

„Probaj.“

Zagrizo sam, željan roštilja. Konzervirana hrana me izluđivala.

„Dopada ti se kitovina?“

Ispljuvao sam sažvakan zalogaj spreman za gutanje na vlažnu travu. Sačekao je pravi trenutak. Umalo se nisam zagrcnuo. Bacio sam i ostatke. Ceo ražnjić. Od svega što sam pročitao i zamislio u svojoj glavi, shvatio sam da ne želim, ni na koji način, da naudim tim divnim bićima. Ponajmanje sam želeo da ih jedem. Noh se smejao.

„Ne bacaj. To je poslednja kesa.“

Podigao je najlon. Na zgužvanoj nalepnici pisalo je svinjetina. Psovao sam. Noh je nalio još viskija. Alkohol. To mi je bilo potrebno da se osetim ravnopravnim i dovoljno kompetentnim. Želeo sam da postavljam pitanja.

„U čemu je problem?“

Odveo me do magacina. Otkrio skalameriju nalik podmornici. Držao sam poluispražnjenu flašu.

„Ovo je Džef. Čelični mužjak. Naš zadatak je da, kada se ona pojavi, pošaljemo Džefa u štetu.“

Nešto nalik bojleru s perajima stajalo je na izduvanim gumama. Pokušao sam da ga podignem. Zabolela su me leđa.

„Voliš li društvene igre, sinak?“

Podigao sam flašu radujući se.

„Na eks.“

Naizmenično smo merili alkohol u krvi nekim kineskim meračem. Pokušavali smo da zajebemo senzoriku načinom kako duvamo.

0.9

1.2

0.8

0.3

1.6

1.6

1.3

„Pssssst, danas mi nije rođendan“, rekao je kad sam već klonuo.

ARA

Osluškujem.

Hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh…

Poslao sam imejl Vompu. Pitao sam ga kako je. Odgovor je stigao trećeg dana. Izgleda da ti je dobro, napisao je. Ne žalim se. Učim. Zanimljivo je. Čuješ li se s Mamu? Napisao sam. Na odgovor sam čekao još duže. Onda sam dobio od nje jedan dugačak mejl. Uglavnom je, u prvom pasusu, pisala o mojim manama. Onda je tri puta duže pravdala svoje. Nije pomenula slonove. Rešio sam da joj odgovorim kad budem odabrao prave reči.

Hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh…

Noh više ne osluškuje. Žali se na bol u predelu stomaka i ranije odlazi na spavanje. Neprekidno slušam i izveštavam ga o svakom prizvuku koji liči na nju. Sanjam kako mi se obraća. Poslednja žena na svetu.

Dobio sam još jedan imejl. Ovog puta od Masa. Napisao je kako je razočaran političarima koje je podržavao. Lepo je to elaborirao svrstavajući ih u različite rodove, fokusiran na porodicu svinja. U post-skriptumu napisao je da se Mamu vratila u Hakam nakon dve nedelje provedene u Indiji i da se ubrzo zatim odselila u neki mali grad. Dobila je dete. S njom je otišo i Guhaam. Izračunao sam. U periodu kada je zatrudnela, prestali smo da koristimo kondome.

Noh je umro s brijačem u rukama. Nag. Postupio sam po proceduri i pozvao ekipu. Dolaze po nas. Po posmrtne ostatke i mene. Dok sam čekao, nisam prestajao s osluškivanjem.

Hhhhhuuuuuuuuummoooooooommmhhhhhhhuuuuuuuuummooooommmhhhh…

Potrčao sam po Džefa i povukao ga za njušku, željan da izguram pastuva. Mislio sam da je to jedina prava stvar koju moram da učinim. Gurao sam. Teglio. Uz pomoć Nohovog kombinezona uspeo sam da dovučem mašinu za oplodnju do vrata, a onda sam pomislio na Mamu i njene reči koje su me bole u slepoočnice svaki put posle seksa pod tušem. Ona nije želela decu. Imala je velike ciljeve.

1 Bulhuk je štap sa kukom na vrhu koji se koristi za kroćenje slonova.

___________________________________________________________________________

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).

POEZIJA ELVIRA KOPIĆA

GOSTI

Zamisli kutiju
i zamisli da je sve počelo
u gornjem lijevom uglu.
Jesam li rekao da je noć?
U kutiji ima neko.
Sama, a i nije.
Onda je razvalila svoju kutiju
pa smo zajedno sjebani
dočekivali drage goste.
Prvo smo grlili umrlog dječaka
plavih očiju.
Kasnije su navratili ujaci i daidže,
sjedili za istim stolom,
iz iste kištre trusili pive.
Redali su se potom
Milan Katarinin,
pokisli Urbanov robot,
zatim Nietzsche, al’ on se nije zadržavo,
pa rođaci iz Zemuna sa vrećom trave,
Tilda Swinton
Darko iz Haustora,
jedan Nijemac i jedan Irac,
pa Vilhelmina što mi je posudila Bibliju
Hamo i Soso,
Sejo i jedan što je psovo mater nekoj mrtvoj Selmi.
Za sve njih smo te večeri imali mjesta i posteljinu da ne ozebu.

***

ŠAKOM U DUŠU
(U spomen na Emira Šakovića)

Srijeda, dva i deset poslijepodne
Čitam zbirku dobre poezije, nema u njoj ni patetike ni romantike
Šaketa me, osjećam se ko vreća
Stihovi nasrću momački, direkti, krošei, aperkati, nema klinča
Pokušavam se sabrati, osvježiti
Palim cigaru i srčem krvnički, dim se sabija u plućne cilindre
Lice duše bubri u hematomima

***

MANDARINE

Sjećaš li se kad smo ono jednom ležali
i preseravali se patetično
kako to samo zaljubljeni znaju
ja sam bio sretan i go, a ti si šaptala
tad si obećala da ćeš mi donijeti mandarine
ako ikad završim u bolnici
smijali smo se tome.

Jesu l’ ti rekli da sam utrno
da ne osjećam više one noge
nevrmajnd, važno je da ne boli
prošlo je dok sam čekao mandarine.

***

NEFER-PLAY

/Za sve ono što neću, trebalo je da se samo rodim…
Branko Miljković/

Ja sam atletičar, ne baš svojom voljom
Utrkujem se na nepoznatoj dužini s preprekama
Staza ima milijarde traka, delegati nikad ne znaju tačan broj
Moji najbliži trče u svojim trakama, bodre me svojim glasovima
I ja njima tu i tamo podignem palac desne ruke u znak podrške
U prepunoj svečanoj loži imam navijače
Htio bih znati šta oni sada misle o ovoj trci, oni su svoju istrčali
Iz priča sam saznao da su me najviše bodrili dok sam klečao u niskom startu
Oni su tad uveliko trčali
Čuo sam i da su slavili dok sam se nesigurno opirao nogama o startne blokove
Pitam se jesu li imali razloga za slavlje jer
Pod jedan – niko me nije pitao želim li učestvovati u ovoj trci
Pod dva – kakav je to sport u kojem nemaš trenera da ti pokaže neke finte
Pod tri – jebeš sport u kojem pobjednik na kraju ne trči počasni krug sa zastavom na leđima

***

OUT

postoji li drugi put,
da nekako zaobiđem taj grad,
da ne ulazim u one ulice
i da zaboravim kako svijetle u zdjeli od planina,
da zaboravim i stadion čije tribine su spavale dok smo sjedili kraj out linije,
ne sjećam se jesmo li bili van ili unutar nje,
ali sad ionako više nije važno,
postali smo najlonski prozirni,
bez onog u nama i bez nas u onom
sad smo ionako out

____________________________________________________________________________

ELVIR KOPIĆ rođen je 22. septembra 1982. godine u Bosanskoj Krupi. Završio Pedagoški fakultet na Univerzitetu u Bihaću, a postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Radi kao nastavnik u srednjoj tehničkoj školi.

KRATAK ULOMAK IZ ROMANA “SLANI MRAK” LORE TOMAŠ, Hena com, 8/2020.

Kad je ovaj, drhtavo kuckajući štapom kao da trese voćku, s gornje police srušio dvije Mikado čokolade s rižom, prodavač ih je gunđavo pokupio s poda i ubacio u starčeva kolica. U njima su već bile tri konzerve sardina s povrćem, Adria Mare (za večericu), kruh (tvrd ka kamen, požalio se osjetivši ga u ruci četiri minute ranije) i plastična čašica čvrstog jogurta pred istekom roka trajanja, to jutro snižena za pola kune (zato ga je i uzeo).
– A otkad je, molin te lipo, kiselo mliko prominilo ime i prezime?! – starac će.
– Nije, ovo je oduvik bija čvrsti jogurt, mladi gospodine – odgovori mu prodavač.
– Ali ja nisan doša po jogurt. Nosi ga ća – reče starac odgurnuvši čašicu dok je prodavač, kako mi je kasnije sâm prepričao, po tko zna koji put taj tjedan zakolutao očima.
Na izlasku, starac je pažljivo spuštao kolica niz blago povišen prag, jedan pa drugi kotačić.
– Kad bi mi koji otpa, bija bi gotov – protisne i okrene se prema meni koja sam sjedila na klupi, oslonjena o zid dućana, i zapisala što je rekao u bilježnicu na krilu.
Šepav na desnu nogu i slijep na lijevo oko, širokih, prkosnih nosnica. Zguren, nizak. Jedan od dva udovca ovdje, po vlastitoj procjeni, onaj zgodniji, na otoku sa sedam udovica. Ali ne, to ne znači da njih dvojica imaju velik izbor, ne može se sada smijati iako bi htio, opet će ga uloviti grčevi u želucu i opet neće htjeti zvati doktoricu jer već zna što će mu prepisati – antibiotike, kao i prošli put. Ispričat će mi sve o relativno novijoj povijesti otoka jer još uvijek dosta vidi na to svoje dobro oko, a svašta i čuje, nego prvo, znam li što su Arapi pitali Indijce?
– Arapi pitali Indijce, što ćemo nakon devet? Indijci rekli nulu. I tako je u svijetu proradila nula. Nula na kvadrat, nula na korijen, kako god okreneš, ostaje isto – nula. Tako i naši otoci nigdje ne putuju niti će putovat. Australija, s druge strane, putuje prema Kini, jedan centimetar na godinu. Ako ih pritisnu kontinenti, još se može desit da naši otoci izrastu ili potonu. Mediteran se punio preko Gibraltara, jedanaest godina. Topile se sante leda i razmicale ploče, i tako su nastala naša mora. Iza Turske ima Srebrno more i to more ima pukotinu. Postoji mogućnost, doduše mala, da Mediteran isteče baš kroz tu pukotinu. Ali kako će se izlit, tako će se i napunit, pa smo opet na istom. Na nuli.

_____________________________________________________________________________

LORA TOMAŠ diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije – Popodnevni pljuskovi: izbor iz indijskoga ženskog pisanja (V.B.Z., 2011.) i Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar, 2017.). Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Nekoliko je godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje publikacije, sad se u Zagrebu bavi književnim prevođenjem i podučavanjem jezika.

NOVE PJESME SARE MALIĆ

JUTARNJI OBIČAJI

Progledala sam iza dugih podvodnih
trava u mutnu vodu ranoproljetno hladne rijeke
protljala oči da ih napusti sav mulj
izašla sam na prstima
šapućem: ne želim narušiti tišinu
ptice sam nahranila zmijama iz kose
rode su odletjele u polja gostiti se
u zaklonu valova visoke trave na vjetru
čaplje zaposjedoše obje obale
poput sivih stražarica
a gdje si ti dugonogi astronaute?
jesi li postavio sve vlakove na tračnice,
usmjerio zrakoplove da oko tvoje glave
love sunce?
ubrala sam brusnice i pripravila čaj od bazge,
prigni se kad presložiš puteve
da napokon doručkujemo

***

REČENIČNA VEČERA

uroniti se u hladnu vodu pa
proteći kroz tragove olovke na papiru
govoriti jezikom oluje
asonancom vjetra
aliteracijom lišća
parnom rimom kiše

zvijezde su ostale razbacane
poput istrgnutih riječi
ispljunutih zalogaja rečenične večere

ako smijem
dopusti mi
olovkom ti produbiti korita u koži

***

NJEŽNA

mogu li se prozvati nježnom dok
izgorena stojim ispod federa samoljepljive
trake i samozaljepljenih muha
smijem li biti nježna s krvavim
desnim koljenom i krvavim gaćicama
jesam li nježna ako ostavim pijesak
na prstima dok jedem
ne perem tijelo nakon skakanja
ne marim za guščja pera i češljeve

vidiš li me nježnu?
roneći i vrišteći oko grebena
poput uklete sirene šupljeg trupa
vukući za sobom sunce na lancima
zazivajući izumrle krijesnice

mogu te nahraniti rosom
nježna
kao poljski kotrljan

_________________________________________________________________________

SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.

DVIJE PJESME ZVONKA KARANOVIĆA IZ ZBIRKE “IZA ZAPALJENE ŠUME”, LOM, 2018.

ŽENA U NEVOLJI

A kada bi me pitali šta znači
rečenica na francuskom
koju sam istetovirala na ramenu,
obično bih im odgovarala
da je to misao Mišela de Montenja,
ili Marsela Dišana,
ili Pola Valerija,
ili Andrea Bretona
ili Gi Debora
a ponekad bih rekla i da je to
sentenca Luja Lumijera
o filmu kao pronalasku bez budućnosti.

Šegačila sam se iz dosade.
Nisam znala šta bih sa sobom.
Sve što sam zaista radila bilo je
dodavanje još jedne alke
svome uhu
ili pupku,
ili bradavici,
ili obrvi.

Ponekad sam zamišljala sebe
kao ženu u nevolji,
kao ženu koja je istrčala iz kupatila
ispred podignutog noža
serijskog ubice,
kao ženu u bekstvu
od nasilnog ljubomornog muža.

Hodala bih tako gola naokolo
i pušila cigaretu za cigaretom.
Ljudi bi mi prilazili i nudili pomoć,
ženi u nevolji
uvek neko priskoči u pomoć.

Možda neko od njih ne bi blenuo
u moje gole noge ili grudi,
možda bi se taj neko zagledao
u moje oči,
možda bi znao francuski
i pročitao to što piše na mom ramenu.

I ako bi kojim čudom znao šta je napisano
pitala bih ga da se udam za njega.

***

O SVETU BEZ KRAJA

Imao sam nesnosne glavobolje.

Ptice su me ometale,
inkubator ispod mog kreveta
stvarao je larmu od koje nisam mogao da zaspim.
Kada sam se najzad oslobodio prokletih ptica
i stigao na zakazano mesto,
ona je već bila otišla.

Različite ličnosti koje su me obilazile
sastajale su se svakog četvrtka
i razmatrale moj napredak.
Četvrtak je postao najvažniji dan u nedelji.
Nagrađivali su me malim belim konjima
koji su dolazili i odlazili,
čekali me i ispraćali.

Imao sam dovoljno vremena da vidim
kako trava prekriva parking
od izlivenih betonskih cvetova,
kako radnici postavljaju prekookeanski kruzer
na travnjak preko puta moje zgrade,
kako se otvaraju butici za meso, cveće
i konzervisani planinski vazduh
i kako ih ljudi zaobilaze jer su
na pogrešnoj strani ulice.

Kažnjavali su me dirigovanim snovima.
Sanjao sam kako naga pozira Klimtu,
kako hoda okružena svojim bivšim
muškarcima,
kako me napušta jer se zaljubila
u putujućeg prodavca
seks igračaka.
Nisam imao izbora.
Počeo sam da vodim dnevnik.

V. me je upozoravao da ne činim to.
Zakazao sam susret s njim
i smišljao koliko smem da mu se poverim.
Možda da mu otkrijem njeno ime?
Smem li da mu govorim
o moru koje zapljuskuje usnule obale
njenih bedara?
O njenim zagonetnim pismima
koje mi je pisala na unutrašnjoj strani
korica pesničkih knjiga
nađenim po autobusima?

Žurio sam na sastanak
s namerom da mu ispričam sve.
Umesto V. ugledao sam sebe
kako ležim zavaljen u široku
rascvetalu belu kalu.
Igrao sam se s dvanaest belih zečeva
i svakoga oslovljavao po imenu.

Iznenada, nebo se zgusnulo,
razmotalo u crnu somotsku prostirku.
Nešto je nakratko zapucketalo, zasvetlelo,
neke žice su na tren odebljale i stanjile se.
Pozornica se promenila.
Stajao sam na suncem obasjanom trgu.
Dvanaest mršavih figura obučenih u bele toge
propovedalo je o svetu bez kraja.

Mogao sam satima da slušam
muziku njihovih samoglasnika,
šuštanje njihovih suglasnika
nalik šuštanju mlade vitke šume
koja me je uvlačila
sve dublje u sebe,
ali padala je noć.
Morao sam nazad u postelju.

Ništa naročito nije se događalo nakon toga.

Mesec je čekao iza oblaka, spreman za izlazak.

________________________________________________________________________

ZVONKO KARANOVIĆ (1959, Niš)

Knjige pesama:

Blitzkrieg 1990. / Srebrni Surfer 1991. / Mama melanholija 1996. / Extravaganza 1997. / Tamna magistrala 2001. / Neonski psi (izabrane pesme) 2001. / Svlačenje 2004. / Tamna magistrala (izabrane pesme), Hrvatska, 2008. / Box Set (sabrane pesme) 2009. / Bubnjevi i žice, autoput i noć (izabrane pesme), Ukrajina, 2011. / Burn, Baby, Burn (izabrane pesme), Austrija, 2013. / Pepeljuga u hromiranom kovčegu (izabrane pesme), Makedonija, 2014. / / It Was Easy to Set the Snow On Fire (izabrane pesme), USA, 2017. / Najbolje godine naših života (izabrane pesme), Slovenija, 2017. Mesečari na izletu (LOM, Beograd, 2012) nagrada „Laza Kostić“. Kavezi (LOM, Beograd, 2013) nagrada „Biljana Jovanović“. Najbolje godine naših života (LOM, Beograd, 2014) nagrada „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“ Zlatno doba (LOM, Beograd, 2015) nagrada „Dušan Vasiljev“. Iza zapaljene šume (LOM, Beograd, 2018)

Pesme su mu prevedene na šesnaest jezika. Zastupljen je više antologija savremene srpske poezije kod nas i u inostranstvu, najznačajnije u New European Poets (USA, Minnesota, 2008).

Romani: Više od nule, Četri zida i grad, Tri slike pobede.

TRI PJESME STEFANA KIRILOVA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NEKADA SMO ŽIVELI SAMO ZA SUBOTU UVEČE”

NEKADA SMO ŽIVELI SAMO ZA SUBOTU UVEČE

Još samo devedeset pet dana i
Imaću dvadeset četiri
Učim da se prilagodim
Više ništa nije toliko burno
Impulsivnost je umorna i nezadovoljna pored mene
Kaže napušta me uskoro
Ne može više da me podnese.
Stižu neki čudni dani
sve je pod uticajem manjka energije
Ptice bezvoljno mašu krilima
Pozdravljaju sunce i veruju da su srećne
Dobro je da postoji muzika
Da napravi balans
Da isključi tegobu
Pruža mogućnost odlaska na mirna mesta
Vredna restarta.
Subota je i grad je živ
A ja sam ostao kod kuće
Dovoljno je da shvatim da stvari polako počinju da se menjaju
Nekada smo živeli samo za subotu uveče
Da poteku reke piva
Pravimo gluposti i smejemo se na svaku prokletu stvar
Humor se sveo na jednostavnost
A vikend je sve redje opcija.
Još samo devedeset pet dana i
Imaću dvadeset četiri
Prvi put sam zaplakao decembra 96-te
u 12:51
Posle toga sam prestao da brojim.

***

AUTOAGRESIJA

Neko vreme bude mirno
Onda opet krene tumbanje po glavi
Večiti bubanj ne prestaje da lupa
Misli protiču brže i seku stvarnost
Uvek se desi u pogrešnom trenutku
Baš onda kada je veče predviđeno za sreću.
Subota više ne ume da me voli
Prevario sam je po ko zna koji put
Stalno joj predlažem trojku
Ona ipak ceni monogamiju
Pa se do jutra volimo samo autoagresija i ja.
Bilo bi lepo da je život nasmejan
Kao na slikama.

***

NE OPTEREĆUJ SE, VUDI

Voz za ništavilo
Čekaju dvoje
Starija gospođa pravi dva koraka
Tamo ovamo
Ne misli o kiši napolju
Lik ima zamišljenu liniju
Hoda do kraja hodnika i nazad
Ćute, tako divno ćute
Pojavljujem se i kvarim ugođaj
Spuštam se pokretnim stepenicama
U ritmu bluza
Tom Vejts ide pogrešnom stranom puta
A saksofon peva prave note.

Sve mi liči na amaterski prikaz
Prolaznosti života.

Uloge su odavno podeljene
Ovde nema Vudija Alena
Da nam kaže:
Usamljenost je to što nas muči
Znamo to i sami.

__________________________________________________________________________

STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu 1996, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije Sve je baš lako (Presing izdavastvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020).
Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan.
Trenutno živi i radi u Beogradu.
I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.

PJESMA ZORICE RADAKOVIĆ IZ ROMANA “SANJARICA”, Fraktura, 2017.

JAMA
(porno parafraza)

Bijes erosa mi je bilo svjetlo i tama!
Divlju noć sam imala, snagu primala,
snagu istkala iz svih svojih jama.
Kaplja sperme iz njihovih jaja
Palila mi grlo, pičku, šupak.
Svud po tijelu tekao je vreli vrutak.
Cijelo tijelo bje mi pička,
nigdje mozga, želuca da se okrenu,
čim osjetih nagona stijenu, stid je pao u sjenu.
Duboko u nutrini još je treperio dah
Goranove sperme, pokreti njegova kurca
Još su mi odzvanjali o tjeme.
I osjetih, moja pička, moja vulva
Sada mora biti kurva,
da se puni, da se buni
što je srce prazno,
srce što je nekoć bilo ispunjeno, mazno.

Cijele noći po meni padale su kapi
Tople i guste iz nekih ljudi
što ne znadoh im ćudi, ni djela
iz nekih tijela koja mirisahu na jaka jela.
Zaranjahu oni u mene jako, da vikah,
u bolu: “Tako, tako!”
Jer posljednji eros prije divlje noći
Bilo je ono što mi zamračilo oči
Kako bljesak sperme iz Goranove tame
Nestaje put njene ogromne jame.
I njen vrisak, skvik, potom njegovo ooooh.
Oh, kako ležali su u miru strasnom!
Miru što razdire me u bolu strašnom!
O bolna, jasna sliko istine, laži,
Zašto mi razbi svijet, iluziju, kaži, kaži!
Zašto me svemir sabrao u samoću?
U jedno jedino ja, da tada
Sama morah sebi reći: “ne” ili “da”

***

autorica o pjesmi: „Jama” pulsira cijelim romanom kao metafora propasti – propasti bez nade. Kod I. G. Kovačića jama je grupna grobnica, simbol ratnog stradanja, dok je u „Sanjarici” jama grob za iluziju ljubavi kao osovine na koje su fiksirane ostale vrijednosti. Kada junakinja romana slučajno ugleda porno uratke svog dragog – njen svijet se ruši žestinom kojoj je emotivni ekvivalent bol utkana u slavnu Goranovu poemu. Zatečena, junakinja pokušava izvršiti suicid, ali ga – nakon bolnih kontemplacija zamijenjuje razvratom kao nadomjestkom za smrt. Nakon više referenci na „Jamu” junakinja bilježi svoju porno inačicu „Jame”, premećući tanatos u eros.

____________________________________________________________________________

ZORICA RADAKOVIĆ objavila je knjige: Svaki dan je sutra (knjiga-projekt, “Quorum”, Zagreb,1984.), U mraku mrtav čovjek (poezija, “Quorum”, Zagreb 1989.), Bit će rata (poezija, “Zrinski”, Čakovec, 1990.), Ke ima vojna (poezija, prijevod; Makedonska kniga, Skopje, 1993.), Pola jedan (poezija, “Perun”, Zagreb 1995.), Eto muha (poezija, “Areagrafika”, Zagreb, 1999.), Stoj na glavi (drame, „POP&POP”, Zagreb, 2002.), Žene, muškarci, psi (pjesme, POP&POP”, Zagreb, 2002.), Sanjarica (roman, „Fraktura”, Zaprešić, 2017.).
Uz poeziju i prozu piše i dramu, radio dramu, eseje i članke. Za dramu „Susjeda” dobila međunarodnu nagradu u Beču pa je tamo i praizvedena na njemačkom, a potom i na hrvatskom u zagrebačkom ZKM-u. U radio-dramskom radu kao autor i dramaturg okušala se u svim žanrovima, od fantastike do krimića. Priče i poezija su joj zastupljene u antologijama i pregledima.
Član je hrvatskog P.E.N.-a. Samostalna umjenica, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi u Zagrebu.

ČETIRI PJESME RAJNE RACZ

KROZ BUBNJIĆ DO NOSA PA NATRAG U PLUĆA PLAKALA JE

Uvečer

njen krevet s bijelim rešetkama
Bio je poput akvarija iz kojeg curi more.
Morala je moru svoje more
Kao stanarinu davati.
Ali snove je čvrsto držala u šakama.
Snovi preuzimaju oblik pijeska.
U njemu igraju se tuđa djeca

ujutro

pojela je godišnja doba.
Nije ostavila mrvice na tanjuru.
Oprala je zube.
I namirisala se sjetom.
Sjetva sjecišta ljubavi požela ju je

do popodneva

kada je pecala zlatne sardine u tramvaju broj 17.
17 nema nikakvu simboliku.
Samo vozi na liniji između kazališta i kuće.
Njene želje nijeme su poput riba
koje protiv struje dolijeću do besposlenog besana.

***

STAKLENA DJEVOJKA

Udala sam se za tugu
Gola
Potočnice u kosi
Mramor u stopalima
Žbuka u ustima
Krijesnice u očima
Ljubav ispod noktiju
I sve druge posve obične stvari.
Plesala sam sa srnama
u gustoj grimiznoj šumi.
I čekala te
iako ne postojiš.
Tu si
Ali nisi
Jesi.
I prestaješ biti.

Vidim školu na kraju hodnika. Iza slatkog mora u kojem ronioci ginu tražeći svjetlost. Odrasla sam u njoj. Škola je građena od azbesta. U nju idu djeca koja na leđima nose prevelike torbe. Torbe su proždrle zabranjene knjige. Djeca spavaju na leđima crnog raka. On hoda unatrag, polako, sporije od brzog vremena koje ne možemo uhvatiti rukama.
Ona izmiču srnama.
Rak ih baca u more.
A djeca ne znaju plivati.

Hoćeš li biti na mojem sprovodu?
Ili je to bizarno pitanje?
Hoćeš li radije da pričamo o vremenu?
Jesen je lijepa u mojem gradu.
Ne znam šutjeti,

Oprosti.

***

ZBOG TEBE ČITAV ŽIVOT MI JE POKLONJENO DJETINJSTVO

Radnik si u tvornici
Koja tvori rimu
Ona je:
Dvije noge četiri glave
Otpala smokva na užarenom kamenu
Razbacane lutke u potkrovlju
Ubrane kupine
Čekaonica moje glazbene škole.
Rima je limena.
Otapa se na otočkom suncu
Dok ti pecaš stihove iz mulja
naše zemlje
A tvoja slova vojnici su davno zaboravljene armije
Koje pretvaraš u igračku
Nošenu vjetrom.
Ti i ja živimo u kućici Eskima.
Iglu zaleđen u vremenu.
Izgradio si ga
Od snježne abecede.
Igrao si se sa mnom.
Da bih se ja sada mogla igrati
Riječima.

***

MAJSTORU IZNENAĐENJA, POSTOLARU LJUBAVI

Sastavio si cirkuski šator
Visok poput tornja koji para nebeske granice.
Na kartama svjetova koji drugoj djeci nisu dani.
Gdje beskrajne crvene naranče poniru
U planine ispunjene grudama šipka
A rudari umjesto kaciga nose krijesnice.
More nastaje tamo gdje si ti.
A bura i sol slijepljene su u izoranim poljima na tvome licu
Ne od tuge
Ti si klaun koji puni
Radost u srcima
Princeza koje nisu stvorene za ova vremena.
U rozoj ulici
Tvoj šator je ponosno stajao
Kao zimzeleni bor
pored kućice
Koju su naša tijela prerasla.
Sašio si mu krila od šećerne vate
I pustio da odleti.
Potom si otišao. Pognuo glavu. Uzdigao cijelu planetu na svoja ramena. Približio je suncu. Okretao poput vrtuljka.
Isprepleo si svoje prste. Napravio gnijezdo. Hvatao cirkus svaki put kada bi se približio zemlji.
Vratio me zvijezdama.

____________________________________________________________________________

RAJNA RACZ rođena je 1997. godine u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i trenutno je studentica na diplomskom studiju Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno priprema svoju prvu profesionalnu predstavu Nepoznata iz Seine koja će se premijerno održati 4.11.2020. u Teatru &td . Režira, piše i proučava književnosti, a u svojem umjetničkom i znanstvenom radu trenutno se bavi aspektima tijela, traume, ritualom u izvedbi i katarzom.

Fotografija autorice: Ines Grahovac

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Sanja Mihajlović-Kostadinovska

ZBIRKA KRATKIH PROZA “(BES)KONAČNI MODELI PRIČE” SANJE MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKE, Begemot, Skopje, 2018: ulomci

SITNE PRIČE

MUHA U JUHI

Ako se i odlučite za ovakvu priču, možete biti sigurni da će odmah pasti u oči svakom kome je ponudite i to još kod samog serviranja. Budite spremni za negodovanje, pogrdne riječi, prijetnje, neizbježnu ironiju, neočekivano visoke frekvencije glasa, lupanje po stolu i zveckanje pribora (koji se najčešće sastoji od olovke, naočala s debelim staklom i lule). Baš u trenu kad želite propasti u zemlju ili da teatralno skinete pregaču koju su vam dali da budete u masi lako prepoznatljivi i da jednom zauvijek zalupite za sobom vratima, pomišljate na sirotu muhu koja se crni usred povrća, mokrih krila i nikakvim šansama za ponovni let nad raznoraznim bjelosvjetskim govnima. I osjećate se nekako bezbrižno, olakšano, poletno!

KLUPKO

Nekad je potrebno jednostavno pustiti priču da se otkotrlja.

***

PRIČE ZA ZASLON

STREHA

Uvijek kada pada kiša, nagurajte se ispod ovakve priče. Ako niste u žurbi, ona će vam ponuditi lijep pogled na lokve koje se stvaraju velikom brzinom, na smeće koje veselo kliže ulicama kao po toboganu, na mokre grlice na granama, na neke druge strehe koje kapaju u disharmoniji s kišom, na puževe koji polako no sigurno izlaze da bi proslavili kratkotrajno izobilje. Ako vas ipak stvarnost pritišće i morate već ići, najvjerojatnije ćete šljapnuti u neku lokvu i za čas ćete biti ne kao mokra grlica, nego mokri miš, i koliko brže trčite prema vašem cilju, toliko se čini više da se krećete brzinom puža. Tada su strehe sasvim beskorisne. A vi ste u disharmoniji sami sa sobom.

***

PUTUJUĆE PRIČE

NESESER

Za ovakvu priču svakako spakirajte:
Četku za pranje internacionalizama
Pastu za poliranje stila
Češalj za ravnanje zapletenih rečenica
Parfem marke L’euphémisme za prikrivanje neugodnih misli
Higijenski uložak za upijanje iscjedaka likova i događaja koji se ne mogu uklopiti u priču.

***

PRAZNOVJERNE PRIČE

UROKLJIVE OČI

Nikad ne gledajte izravno u ovakve priče da se ne ureknete. Za nekog su to tek bapske priče, a za nekog pisanje luđačkih i besmislenih priča je djelo nekog s urokljivim očima. Postoji više načina osloboditi se lošeg utjecaja uroka: barem dok pišete priče nosite naopako okrenute čarape, držite češnjak pokraj tastature ili štipnite se za stražnjicu prije nego sjednete pisati. Ponekad možda treba odnijeti kompjutor gatari (dovoljno je samo kućište) ili triput pljunuti za sreću kad vam priča ispadne dobra. Pu-pu-pu.

***

NESRETNE PRIČE

VISEĆE GRUDI

Ova priča nije što je nekad bila. Prije je možda i mogla nekog uzbuditi, možda čak i nekom udahnuti život, a sada joj ne pomažu ni književne popune ni zategnute ideje.

***

SRETNE PRIČE

PAS LUTALICA

Za svaki slučaj nosite sa sobom komad kruha. Možda će se upravo vama osmjehnuti sreća i prijateljski vam zamahati repom neka priča lutalica.

___________________________________________________________________________

SANJA MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKA (1982., Skopje) je docent španjolske književnosti na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skopju. Objavila je roman „517“, koji je pobijedio na natječaju Novi (Новите) za najbolji debitantski prozni rukopis za 2015., zbirku kratkih priča „(Bes)konačni modeli priče“ (2018.) i priču za djecu „Sanjalica“ (Сонувалко, 2019.). Njezine su pjesme objavljene na makedonskom, srpskom, engleskom, španjolskom u nekoliko časopisa i antologija, a sudjelovala je na više festivala kratke priče. Članica je Makedonske udruge prevoditelja i tumača (MATA).

PET PJESAMA JASNE KINĐIĆ

ISPOD DRVETA STAJAO JE NULA

Stajao je ispod drveta
nalik onom sa omota neke LP ploče
sa Maglom koja mu je pritiskala grkljan.

U njemu je Mala Noć odavno porasla.
Grizla je sebi teritoriju i zabadala zastavice,
kopala rovove i punila ih bujicama,
krala mu rečenice i zakopavala ih.
Čekao je da niknu da bi ih ispljunuo iz slepljenog grla.

Pobegao je iz Grada i njegovih sveznajućih reka.
Negde duboko u sebi čuo je sirenu voza.
Stajao je ispod drveta.

Magla mu je milovala vrat,
kao ljubavnica ga ljubila po kapcima, nosu, obrazima,
plesala po njemu i nestala bez traga.

Uživao je što drvo nije bilo njegovo,
što mu koraci nisu žigosali zemlju,
dah sekao vazduh, što mu senka nije gutala trotoare,
što se Magla razišla, i što čak ni Frizer nije mogao
da utvrdi kada mu je zakazano vreme.

Bio je slobodan kao oko Ptice.

***

MAGLA, MAČKA I GRAD: DESIRE

Bela mačka je lenjo birala ulice
Grad se vrteo kao gramofonska ploča

Everytime I think of you I want a cigarette,
sviralo je pod mačkinom kandžom

Klečala sam i stopala su mi gorela
Vozila su mahnito šibala mojim autoputevima

Grad se mrštio posivelim balkonima
Makes you go where you can’t go

Sa svakim zamahom kukova,
rađala sam supernove, a onda ih grlila kao reka

Grad je smerno obarao poglede
Prozori su virili ispod skoro spuštenih kapaka
Makes you want what you can’t have

Magla je pohotno obgrlila svoj Grad
Live a thousand lives by picture
Na njegovim bilbordima videla sam beli šum

***

BAJKA KOJU IDIOT PRIČA

Želim da skoči u mene kao u bujicu
Stajao je sam u predelima ređeg vazduha.

Vrebao je plen i nadzirao pruge.
Obuhvatao je ceo univerzum.

Majka mačka ga je čuvala, odana kao mesec.
Sa visine je pratila smešno ljudsko naselje,

malo samoprozvano božanstvo sitnih,
svakodnevnih briga i uskih granica. Grad.

Magla je širila svoj vlažni ogrtač
i zaštitnički mu nudila svoja krila. Skoči.

Trepereći kao hologram, bila je trostruka slika,
majka, sveštenica i devojčica, neonska reklama u kvaru.

Tri puta je preležala malariju
i iznova umirala, kao Avelj iz snoviđenja.

Svetski bol je jači od otvorene rane,
rekao je pijani pesnik sa omčom umesto kravate.

***

NULA: DOČEKIVAO SAM OPET SEBE U ISTOJ TIŠINI

soba je puna tvojih odlazaka
i mekih zagrljaja

svaki put sam se kući vraćao
tvom provetrenom odsustvu

voleo sam kako ćutke gledaš
moje veštine, ushite i zaborave

kako tvoja senka prolazi
kroz moje zidove i kako nestaješ

bila si sve lepša i sve manja
a ja dovoljan, miran, i sasvim sam

***

KRAJ JE SAMO ZAREZ NA KRUŽNICI

Na kraju pejzaža više nije bilo grafita.
Put vodi preko ponora. Konopac

Krajolik beskrajno izdužen u tišini,
sveden na liniju. Umro je Grad

U grču gleda ponor pod sobom.
Napete oči na početku konopca. Kraj

Šakal se nemirno oblizuje iznad vage.
Požuda ima ukus pilećeg srca. Težina

Izdah, to su vrata. Sa Nulinog ramena odleću
ptica i senka. Zdravo, ptico. Zdravo, senko.

Pero pada na tas kao pahulja
ili svinjski papak. Težina slobode.

Kašike su izbrojane, zalogaji izmereni.
Sloboda te ujede kad je pustiš s lanca.

___________________________________________________________________

JASNA KINĐIĆ rođena je 1975. godine u Gornjem Milanovcu. Završila je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao prevodilac. Bavi se multiumetničkim improvizacijskim performansom sa svojim ansamblom Kabare Nebula. Pesme su joj objavljivane u pesničkom zborniku “Divlja polja”, književnom časopisu “Buktinja”, fanzinu “Slobodoumlje”, “Zelenom konju” kao i u “Fantastičnom vodiču”. Živi i radi u Beogradu.